POČETNAARHIVABISKUPIJA
VAZMENO BDIJENJE
VELIKI PETAK U GOSPIĆKOJ PRVOSTOLNICI
ČETVRTA SJEDNICA

Gospić

VAZMENO BDIJENJE

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. travnja 2022. u 9.15 sati

Piše:s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Sinoć, na Veliku Subotu u gospićkoj katedrali na Vazmeno bdijenje počelo u 21 sat, a predvodio ga je gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić, u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem i generalnim vikarom i župnikom mons. Marinkom Miličevićem. Asistirali su pustinjak Marinko Klaić i bogoslov Marko Butković, posluživali su ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Počelo je blagoslovom ognja kraj katedrale na kome je, nakon blagoslova upaljena uskrsna svijeća koja označava uskrslog Krista, a zatim je procesija krenula u katedralu koja je u mraku. Na uskrsnoj svijeći vjernici su upalili svoje svijeće i slijedio je svečani hvalospjev -"EXULTET" u kojem se poziva nebo, zemlju i svu Crkvu da se raduju ove noći kad se "nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje". Pjevao ga je župnik Miličević. Slijedila su biblijska čitanja iz starozavjetne i novozavjetne povijesti spasenja i svečana sv. misa uskrsnuća.
Biskup Križić održao je sljedeću propovijed koju je vrijedno čuti i pročitati:
"Velika subota dan je tišine i šutnje, dan koji zahtijeva meditaciju, jer je to dan tame Boga, odnosno, skrivenosti Boga. U drevnoj homiliji na Veliku subotu čitamo: 'Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.'

Ovo je dan tame za razočaranu Isusovu prvu zajednicu koja je ostala bez nade nakon što je na križu umro i u grob sahranjen onaj od koga su puno očekivali. Isusovi učenici su u strahu, zaključani u nekoj kući, i ne znaju što oni zapravo, u toj kući čekaju. Nemaju nikakvih nada i očekivanja, ali im se teško vratiti nekom novom početku. Ili je možda, u njima postojala neka tajanstvena sila koja ih je prisiljavala da čekaju, koja je u njima još čuvala djelić nade koju tjelesnim osjetilima nisu mogli nazrijeti? Vjerojatno su se u sebi teško borili između otići i ostati. Nije lako dugo živjeti u tami! Itekako je teško kada se velika očekivanja pretvore u velika razočaranja! Teško je, dakako, biti u patnji bez ikakvih znakova Božje blizine! Kako je teško ostati bez nade!

Dvojica učenika na putu u Emaus, kojima uskrsli Isus dolazi u susret a oni ga nisu prepoznali, tom neznancu iskreno priznaju kako su se oni nadali da je Isus onaj koji će osloboditi narod. Imali su velike nade koje su sada postale samo ruševina. Zato napuštaju Jeruzalem i vraćaju se prijašnjem životu. Teški kamen navaljen na Isusov grob bio im je poruka da je tu kraj svih njihovih nadanja.
Svi mi smo u svom životu imali oblike Velike subote, oblike životnih tama kada nam se činilo da nema nikakvog izlaza. Tada nam se život lako ispunio očajem i tjeskobom. Pored toga, postoji i jedna velika tama s kojom se svatko od ljudi jednom mora susresti, a to je tama i sjena smrti koje su nadvijene nad životom svakog čovjeka. Velika subota je i dan u koji smo pozvani razmišljati o tami smrti, odnosno o prihvaćanju smrti u našem životu. Smrt ne smijemo prihvaćati u tami nekog fatalizma, nego u svijetlu nade, u svijetlu uskrsnuća. Da nema Uskrsa, da nema uskrsnuća, tama bi posve ovladala našim životom i živjeli bismo bez nade, bez smisla. Stoga je Uskrs odgovor na sva čovjekova pitanja. U Uskrsu i patnja i Veliki petak, pa i sama smrt dobivaju svoj smisao.

Obredi u ovom vazmenom bdijenju puni su simbolike. Kao što ste mogli vidjeti na početku, sva su svijetla u crkvi bila ugašena. To je simbolika tame današnjeg dana, ali i tama u našem ljudskom životu. U toj tami pali se oganj, simbol Duha Svetoga, simbol unutarnje vatre koja jedina može rasvijetliti naše životne tame koje napadaju vjeru i nadu. Zato smo na tom ognju zapalili uskrsnu svijeću, simbol uskrslog Krista, od koje smo onda zapalili naše svijeće s molitvom da nas svijetlo uskrslog Krista prati trajno na našem životnom putu, da nam ga nikada ne uzmanjka u tamama koje su u životu neizbježne.

Vazmeno bdijenje je u ovaj dan simbol iščekivanja Gospodinovog povratka. Mi znamo ono što prvi učenici nisu znali, da je Gospodin uskrsnuo i zato je naše bdijenje, naše iščekivanje prožeto radošću. Bdijenje Velike subote je, od samih početaka Crkve, nazvano 'majkom svih bdijenja'. To je noć bdijenja u čast uskrslom Gospodinu i njegovoj pobjedi nad smrću. Tako su i Izraelci slavili svoje oslobođenje iz sužanjstva. U Knjizi Izlaska čitamo: 'Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svim Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdijenja u čast Jahvi' (12,42). Nakon tame Velike subote dolazi svijetlo Uskrsa. Nakon šutnje koja je ovijala Isusov grob na Veliku subotu, evo se iz groba čuje jaki glas koji viče prvim posjetiteljima groba u nedjeljno jutro: 'Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio.'

Ni učenicima, ni ženama koje su prve vidjele prazan grob, nije bilo lako povjerovati. I dok žene prenose učenicima sve ono što su doživjele na grobu, evanđelist veli da se sve to učenicima činilo kao tlapnja te izričito kaže da im učenici nisu vjerovali. Spominje se Petar koji, nakon što je sve čuo, trči k Isusovom grobu da sam provjeri informacije koje je dobio. I vidi sve onako kako su ispripovjedile žene, ali ne piše da je povjerovao, nego samo da se čudio onome što je vidio. Petar, kao i drugi učenici, nije povjerovao kada je vidio prazan grob, nego tek onda kada se susreo s Uskrslim. Može se reći da ni Petar, ni učenici, nisu povjerovali čak niti prvom Isusovom ukazanju, nego tek nakon puno Isusovih ukazanja.

Koliko god su gledali uskrslog Isusa, koliko god su ga mogli opipati, s njim razgovarati, uvijek je u njima ostajao dio sumnje je li to istina ili neka vrsta tlapnje. Ne treba se tomu čuditi. Učenici se nikada nisu susreli s nekom uskrslom osobom, a i sama vjera u uskrsnuće u tom vremenu bila je još na jako klimavim nogama. Pored toga, imaju pred očima sliku Isusovog teškog stradanja, sliku njegovog na križu izmrcvarenog tijela, a sve te slike su još svježe, i zato nije bilo lako vjerovati da je to živi Isus. Zbog toga apostol Toma želi vidjeti sve ožiljke patnje na njegovom tijelu i tek tada povjeruje.

Jednom, kada je Isusu uspjelo u njima razbiti svaku sumnju, oni se više nisu bojali svjedočiti Isusovo uskrsnuće i za njega dati svoj život, podnoseći najrazličitija mučeništva. To nije bio problem ni kasnije za mnoge druge kršćane koji nisu upoznali povijesnog Isusa, ali su ga uskrslog duboko doživjeli u svojoj nutrini, u svome srcu, i to im je dalo snagu za mučeništvo. Iskusili su istinitost riječi koje je Uskrsli rekao učenicima: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.' S ovim je započeo jedan novi dan kojemu sunce nikada neće zaći. Amen", završio je biskup Zdenko.

Nakon propovijedi slijedio je blagoslov krsne vode i obnova krsnih obećanja. Biskup je blagoslovljenom krsnom vodom poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavljeno je euharistijsko slavlje kojim se gospićka Crkva pridružila proslavi Kristovog uskrsnuća.

Na kraju župnik Miličević zahvalio je biskupu za predvođenje večerašnjeg Vazmenog bdijenja i svih slavlja u Velikom tjednu na kojima nam je dao duhovnu hranu posebno u propovijedima i čestitao mu svetkovinu Uskrsa.
Biskup je nakon toga vjernicima blagoslovio hranu, podijelio svečani blagoslov, uzvratio uskrsnu čestitku župniku i čestitao Uskrs prisutnima, a po njima uputio je čestitke odsutnima, posebno bolesnicima.

UZ blagdan Uskrsa

VELIKI PETAK U GOSPIĆKOJ PRVOSTOLNICI

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. travnja 2022. u 23.45 sati

Piše:s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Danas na Veliki petak predvečer gospićku katedralu ispunilo je mnoštvo vjernika. Obrede je predvodio gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, generalnim vikarom i župnikom Marinkom Miličevićem, župnim vikarom Stankom Smiljanićem, uz asistenciju pustinjaka Marinka Klaića i bogoslova Marka Butkovića. Posluživali su ministranti. Nakon prostiranja biskupa i svećenika pred oltarom u tihoj molitvi slijedila su čitanja iz Knjige proroka Izaije i iz Poslanice Hebrejima. Potom se čitala Muka Gospodina našega Isusa Krista, po ulogama. Prigodne psalme i pjesme pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Biskup je na početku propovijedi rekao, da je "Veliki petak dan u kojem je čovjekov grijeh dosegnuo vrhunac razapinjanjem Sina Božjega na križ" i nastavio: "U taj isti dan Isus moli Oca da ljudima oprosti jer ne znaju što čine. Je li čovjekov grijeh više posljedica neznanja ili zloće? Odgovor ostavimo Bogu. Isus se za ovaj dan pripremao od početka svog javnog djelovanja. Naziva ga svojim časom, s naglaskom da je zbog toga došao. I pored sveg spremanja na svoju muku i smrt, nije mogao potpuno pobijediti strah i tjeskobu, jer bio je čovjek kao i mi.

Kada je majka sinova Zebedejevih tražila od Isusa posebna mjesta za svoje sinove u njegovom kraljevstvu, On im postavlja pitanje: "Možete li piti kalež koji ću ja piti?" Isus se ovdje pokazuje kao onaj koji s mirom i vedrinom prihvaća kalež iz Božje ruke, spreman ga prikazati za spasenje ljudi. Međutim, nešto kasnije u Getsemaniju moli Oca da ga mimoiđe ovaj kalež. I tu jasno vidimo kako je Isus samo jedan od nas: kada je kalež još daleko, prihvaća ga mirno i vedro, ali kada dođe sasvim blizu ponaša se malo drukčije.

Petar želi skrenuti Isusa s puta muke, ali Isus reagira odlučno i kori ga jer to nije u skladu s voljom Božjom. Međutim, kada se patnja približila, zavapio je: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež" (Mt 26,39)… (Znamo iz iskustva: ako mlađu osobu pitamo boji li se smrti, odgovor je uvijek odvažan: "Ne bojim". Ali ako to pitamo čovjeka koji je po godinama ili bolesti bliže smrti, njegov odgovor je drukčiji). Petar, dok je bio na sigurnom, izjavljuje da je spreman za Isusa dati život, a kada je nastala teška situacija bježi i da bi sebe spasio čak izjavljuje kako on Isusa uopće ne poznaje, s njim nema ništa. Vidimo da se boji patnje! Ne treba se tome čuditi. U strahu djeluju više instinkti negoli razum.

Dok se Isus krvlju znojio, učenici spavaju. Kada su se probudili, pobjegli su brzo. Istina, učenike pobjeđuje strah, ali ni Isusov strah nije manji, nego još veći. Kao i učenici i Isus bi najradije pobjegao, ali On ostaje. U čemu je razlika? Razlika je samo u ovome: dok je Isus bdio i molio, učenici su spavali. Ovo nije neznatna razlika. Kakva je Isusova molitva u tim najtežim trenutcima njegovog života? O tome nam govori odlomak iz Poslanice Hebrejima koji smo čuli u drugom čitanju. Tu se navodi da je Isus "prikazivao molitve i prošnje sa silnim vapajima i suzama Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti" (5,7). Uočavamo da je Isusovo ponašanje u teškoj patnji jednako našem. Njegova tjeskoba i molitva su posve ljudske, naše. Strah od patnje i smrti isti je kao i naš. Isus u tom momentu Bogu upućuje molitvu s "jakim vapajima i sa suzama". To nije molitva za spas svijeta i njegovu tjeskobu nisu izazvali ljudski grijesi. Isus, zahvaćen jakim strahom, moli za sebe. On je čovjek kao i mi i bori se sa svojim ljudskim snagama. Pokazuje nam kako pred Bogom smijemo biti ono što jesmo. Smijemo pokazati svoj strah, svoju krhkost, svoju tjeskobu i paniku. Nema potrebe pred Bogom skrivati svoju istinu i glumiti neke izmišljene junake iz romana.

Isus, kako navode evanđelisti Matej i Marko, i umire s vapajem, s jakim krikom (Mk 15,37; Mt 27,50). Isus ne umire kao nekakav heroj iz priča i legendi, nego kao običan čovjek. Tako je i živio. Nije se ponašao kao neki nadčovjek koji nema sličnosti s običnim ljudima, nego kao jedan od nas. Takav je bio cijelog života. Luka navodi da je plakao promatrajući Jeruzalem i njegovu skoru katastrofu (19,41). Ivan bilježi da je zaplakao za umrlim Lazarom (11,33). Marko izvješćuje da ga je pred muku spopao "užas i tjeskoba" (14,34). Često ga evanđelisti predstavljaju ganutim pred ljudskim patnjama. Kao čovjek, Isus ima ljudske osjećaje i ne trebamo se čuditi što je znao drhtati i plakati. Pisac Poslanice Hebrejima izričito piše da se Isus moli s jakim vapajima i suzama "onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, i bi uslišan zbog svoje predanosti" (5,7). Isus moli jer duboko vjeruje da ga Bog može spasiti od smrti. Da to ne vjeruje, molitva ne bi imala smisla. Međutim, zbunjuje tvrdnja svetog pisca da Isus "bi uslišan zbog svoje predanosti". Kako je bio uslišan kad je završio na križu?

Ovdje treba istaknuti da je Isus cijelog svog života molio i želio samo jedno: vršiti volju Božju. Bez obzira je li se volja Božja podudarala s ljudskom naravi ili joj bila suprotna. On izjavljuje da je njegova hrana vršiti volju Očevu (Iv 4,34) i nije došao vršiti svoju volju nego onoga koji ga je poslao (Iv 5,30; 6,38). Ispuniti volju Božju: bila je Isusova najdublja želja, za to je najviše molio. I bio je uslišan: ispunio je volju Božju do kraja. Zato je mogao reći prije posljednjeg daha: "Svršeno je!" (Iv 19,30). Sve je izvršio onako kako je Bog htio. Tada je mogao mirno umrijeti. Evanđelist piše: "nakloni glavu i predade duh" (Iv 19,30).

Još jedan važan detalj donosi Poslanica Hebrejima kada veli da Isus "iz onoga što propati iskustveno nauči poslušnost" (5,8). Poruka je vrlo jasna: čovjek najviše nauči u patnji. Mnoge važne životne stvari ne mogu se naučiti ni od jednog učitelja, niti iz jedne knjige, nego samo iz iskustva osobnog života. Stoga je važno znati meditirati događaje iz svog života i izvlačiti iz njih važne životne poruke! Isus je patnju pretvorio u iskustvo, u blagoslov. U patnjama se najčešće susreće Boga zato što Bog želi biti blizu čovjeku koji pati. Isus je u patnji najbolje shvatio što je i što može čovjek sa svojim snagama. Ima iskustvo svega što pripada čovjeku. Ali iskustveno zna i to da se samo molitvom može naći snaga, smirenost i pouzdanje u stresnim životnim situacijama.

Isusovo pouzdanje u Boga mogli su svi uočiti za vrijeme njegovog javnog djelovanja. I neprijatelji njegovi to dobro znaju. I u trenutku dok on visi na križu oni ga ismijavaju govoreći: "Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'" (Mt 27,43). Kako su užasne ove đavolske poruge! S njima se želi poručiti svima: "Ovako prolaze oni koji se uzdaju u Boga."

Ni danas nije rijetkost čuti slične riječi. Kada neko zlo pogodi osobe koje se mole, koje redovito idu u crkvu na euharistiju i sakramente, začuju se glasovi koji poručuju: "Kakve koristi su imali računajući s Bogom, pouzdavajući se u njega? Kakva korist od njihovih molitava i obilaženja oltara?" Kako je teško podnijeti ove demonske glasove! Kako lako mogu uzdrmati vjeru!

Isus je tijekom svog djelovanja i svojih kateheza puno puta ponavljao narodu da Bogu nije ništa nemoguće, zato i u najtežim situacijama trebaju staviti svoje pouzdanje u njega. Kada je govorio o učinkovitosti molitve, naglasio je kako molitva ima takvu snagu da s njom mogu i brda premještati (Mk 11,22-24), a evo sada on iskreno moli da ga mimoiđe ovaj kalež, i čini se kao da nije uslišan, kao da se njegova molitva odbija o zid Božjeg ignoriranja i njegove šutnje. Djeluje zbunjujuće: Zašto Bog, kao otac, ne zaštiti svoje dijete od patnje i smrti, a to može učiniti? Istina je da u situacijama patnje prvo, instinktivno, čovjek moli da ga patnja mimoiđe. I Isus je pravi čovjek, u svemu kao i ostali ljudi. Čovjeku nije uvijek Božji plan jasan, pa onda lako pomisli da su druga rješenja puno bolja. I tada, pun tjeskobe, traži Boga da mijenja svoj plan. To je puno lakše negoli postati svjesni da bismo mi trebali promijeniti naš plan.

Evanđelist ništa ne skriva. Izričito veli da je i sam Isus "zapao u strah i tjeskobu" (Mk 14,34). Zanimljivo je, kako se u cijelom Novom zavjetu molitva tjeskobe spominje samo u ovom slučaju. Kao da ju je samo Isus iskusio i tako u svoju molitvu uključio tjeskobe svih ljudi. Uzeo je tjeskobe tolikih koji su se u svojoj muci osjetili sami i napušteni, u tami u kojoj se ne nazire nikakav izlaz.
Unatoč svemu Isus je, koliko god instinktivno želio neko drugo rješenje za svoj slučaj, snagom pouzdanja u Boga mogao nadodati: "Ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!" ( Lk 22,42). Isus se ne predaje Božjoj volji beznadno, nego duboko svjestan da će sve što Bog želi biti najbolje za njega, iako se to ljudskim osjetilima ne nazire. Dogodi se često u našem životu da se poslužimo ovim Isusovim riječima te i sami govorimo: "Neka bude volja Božja", ali to ne bude u obliku povjerenja u Boga, nego više iz nekog fatalizma: kao da kažemo: "Nek' bude volja Božja kad ne može nikako drukčije." To onda i nije prava molitva pouzdanja."

Biskup je propovijed završio iznoseći činjenicu da se "Isus nije pokajao što je prihvaćao volju Božju. Nikada se zbog toga nitko nije pokajao, iako je volja Božja nekada bila jako zahtjevna i ljudskom umu teško razumljiva. Bez muke i smrti ne bi bilo uskrsnuća. Bez uskrsnuća ljudski život ne nalazi smisao. Molimo Gospodina da i mi, poput Isusa, budemo sposobni Bogu reći "budi volja tvoja" bez obzira kako teške bile situacije u kojima se nalazimo. Vršiti volju Božju jamstvo je života, kako ovoga na zemlji tako i onog vječnog. Amen."

Nakon homilije slijedila je Sveopća molitva koja uključuje deset molitvenih nakana i nakon toga Klanjanje križu. Obredi Velikog petka završili su sv. pričešću. Nakon pričesti vjernici su odlazili u šutnji, ali punog srca ljubavi i zahvalnosti Isusu koji nam je, suočivši se s mukom i smrću, zaslužio milost spasenja i otkupljenja.

PRIPREMA SINODE

ČETVRTA SJEDNICA

U Ličkom osiku održana je četvrta sjednica za pripremu Sinode.

Rukovodstvo današnje sjednice u Ličkom Osiku
Rukovodstvo današnje sjednice u Ličkom Osiku
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. veljače 2022. u 20.30 sati

PIŠE: s. Robertina Medven
Snimila: Lucija Starčević

LIČKI OSIK - Četvrta sjednica Biskupijske sinode Gospićko-senjske biskupije održana u Pastoralnom centru osičke župe. Rad sjednice otvorio je, s uvodnom molitvom, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić.

Pozdravio je prisutne i predao riječ mons. Marinku Miličeviću koji je, u ime Povjerenstva za Biskupijsku sinodu, predstavio dnevni red. Do sada je obrađeno pet pitanja i na redu je 6. točka pitanja.

Nju je izložio župnik župe Sv. Jurja mučenika u Gračacu fra Ivan Šimunac. Budući da uz Gračac upravlja i župama Sv. Rok i Sv. Mihovil u Lovincu organizirao je dva susreta župnih pastoralnih vijeća ovih župa na temu "O dijalogu u crkvi i društvu", kako je predloženo u dokumentima za Sinodu što je i prihvaćeno jer su se sudionici sjednice složili s početnim polazištem ove točke, da dijalog iziskuje ustrajnost i strpljivost, ali isto tako omogućuje međusobno razumijevanje.

- Ovdje na ovim prostorima trebali bismo se okupljati na dijalog katolici i pravoslavci iza kojih su povijesni krvavi sukobi koji to sprječavaju. Ujedno postoji problem što druga strana ne želi otvoreno razgovarati. Ipak, pronašli smo mjesto gdje je dijalog moguć. On se provodi na radnim mjestima, kao i između roditelja djece koja pohađaju isti razred. Manjak u takvim susretima je nepoznavanje vjere i života po vjeri, npr. pravoslavci mnogi nisu kršteni, ali smatraju se pravoslavcima jer pravoslavlje izjednačuju sa srpstvom. Dijalog koče i određeni događaji u društvu koji se direktno ne tiču vjere, npr. izbori stvaraju podijeljene tabore. - istakao je fra Šimunac i nastavio:
- Dijalog s muslimanima priječi isključivost. Tu je i problem migranata. Kako promičemo suradnju sa susjednim biskupijama, redovničkim zajednicama na našem području, udrugama, pokretima laika itd.?
U raspravi postignuta je suglasnost bi naglasak trebalo staviti na vjernike u Crkvi koji se prvi međusobno dijele i zatvaraju jedni od drugih. Podijeljenost sprječava istinske svjedoke Radosne vijesti drugima i drukčijima. Kako Crkva vodi dijalog i uči od drugih društvenih instanci; svijeta politike, ekonomije, kulture, civilnog društva, siromašnih…?

Politika utječe na i na svećenike i na laike - i stvara podjele. Živa rasprava zaključena je naglašavanjem da Crkva u civilnom društvu treba pronalaziti prostore za svoje poruke. Vjernici ne mogu samo čekati da im ljudi dođu u crkvu, nego trebaju izaći među njih i biti s njima kad se bore za svoja prava.

O pitanjima pod točkom 7. o dijalogu među kršćanima različitih vjeroispovijesti, ujedinjenih jednim krštenjem izvijestio je župnik Sv. Ane Plaški i župe Sv. Ivan Nepomuk Saborsko vlč. Goran Antunović.
- Pokolj u Saborskom bio je ratni zločin koji su Srbi počinili nad Hrvatima i tu je teško govoriti o bilo kakvom dijalogu. Isto tako u Plaškom kamo su izbjegli Hrvati iz Banja Luke pred Srbima, što reći? Utješno je da naš narod ima vjeru i tu je njegova snaga. Rekao je vlč. Antunović.

Osička rasprava mogla bi se svesti na slijedeći zaključak:
- Dok se čovjek ne sredi sam u sebi, u svojoj nutrini, neće moći uspostaviti mir s drugima. Samo osobe koje žive u Božjem svijetlu mogu izbjeći tamu. Učenik ne smije ići drugim putom nego onim kojim je Učitelj išao.