POČETNAARHIVA
TREĆA RATNA GODINA U GOSPIĆU
IZLOŽBA LIČKE ČIPKE
GOSPIĆANI PONOVO NASTUPAJU
SINOVI SMO VELEBITA
LIČKA ČIPKA
GOSPIĆANI PONOVO NA FESTIVALU
LIČKE POETESE MARIJANE RUKAVINA-JERKIĆ
SUSRET SLIKARA I STUDENATA
DOBRE VIBRACIJE ZA FOTOGRAFIJE
PJESNIK LIČKIH KORIJENA
UŽIVANCIJA POD RAJČEVICOM
TESLA I U PUZLAMA

Nova knjiga Biblioteke Lykos Gospić

TREĆA RATNA GODINA U GOSPIĆU

Detalj iz netom objavljene knjige o ratu u Gospiću
Detalj iz netom objavljene knjige o ratu u Gospiću
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. svibnja 2022. u 17.45 sati

GOSPIĆ - U vlastitoj nakladi i uz pomoć donatora ovih dana izašla je iz tiskare nova knjiga Marka Čuljata "Svjedok vremena novinarski zapisi Gospić 1993." Knjiga je to novinarskih zapisa koji su objavljeni u Večernjem Listi, Novom listu i Vili Velebita tijekom treće ratne godine u Gospiću i okolici. Četvrta je to knjiga Biblioteke Lykos Gospić, a druga iz ratne serije.

Format knjige je 16,5 x 24 cm, ima 408 stranica, 368 slika i ilustracija i 708 naslova. U njoj je prikaz ratnih zbivanja u Gospiću i okolici te rad civilne vlasti i ustroj nove vlasti na području bivše općine Gospić. U knjizi su izvještaji o radu poduzeća, i njihovim problemima u poslovanju, o kontroli prometa, zimskom čišćenju cesta, te o proizvodnji sadnica i pošumljavanju, otežanoj vodoopskrbi zbog suše, reportaže sa dna jezera Kruščica u Kosinju i iz Takalica o zastoju prometa zbog snijega i tegljača punog - čokolade.

Cijena knjige je s porezom 400,00 kuna. Može se nabaviti u knjižari Veretusa na gospićkom Trgu Stjepana Radića i kod autora. (Mač)

Muzej Like Gospić

IZLOŽBA LIČKE ČIPKE

Detalj s otvaranja izložbe o ličkoj čipki/Foto MLG
Detalj s otvaranja izložbe o ličkoj čipki/Foto MLG
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. svibnja 2022. u 19.10 sati

GOSPIĆ - Sinoć je u Malom salonu Muzeja Like otvorena izložba "Lička čipka - ljepota natikača", autorice Tare Pivac-Krpanić, kustosice etnologinje. Time je proslavljen 18. svibanj - Međunarodni dan muzeja s ovogodišnjom temom "Moć muzeja". Muzejska moć skriva se u fundusu, u bogatstvu kulturne baštine, a jedan segment ličke tradicijske nošnje, posjetitelji mogu otkriti do konca lipnja.

Izloženo je 20 pari muških i ženskih natikača, škrinja za dotu, lička nošnja te ispričana priča o njihovoj povijesti, izradi i tehnikama, materijalima i simbolici. Naglašen je i njihov nestanak te pokušaji revitalizacije ovog nekadašnjeg odjevnog predmeta.

Sudeći po velikom broju posjetitelja, možda je najveća moć upravo u gospićkoj publici koja muzejska događanja već desetljećima prati i podržava. Samo otvorenje bilo je pomalo neuobičajeno jer su to napravili snažnim i grlenim glasovima muški članovi KUD-a Široka Kula pjesmom Tri djevojke zbor zborile. (Ln)

62. Festival hrvatskih dramskih kazališnih amatera

GOSPIĆANI PONOVO NASTUPAJU

Gospićko kazalište među 20 najboljih kazališnih hrvatskih družba.

Poziuv na Festivala DAH u Vodice
Poziuv na Festivala DAH u Vodice
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. SVIBNJA 2022. U 12.30 sati

GOSPIĆ - Prema priopćenju Hrvatskog sabora kulture sutra u Vodicama kraj Šibenika počinje ovogodišnji 62. Festival hrvatskih kazališnih amatera. Tijekom dva svibanjska vikenda, 20. - 22. i 27. - 29. na daskama Kulturnog centra Vodice predstavit će se najbolje amaterske kazališne skupine iz gotovo svih krajeva Hrvatske.

Festivalski program nudi čak 20 izvrsnih, stručno odabranih, predstava različitih poetika i žanrova (komedije i vodvilji, mjuzikli, opereta, dječje predstave, poetske drame, predstave koje progovaraju o aktualnim temama i društvenim zbivanjima te pučke predstave). Čast da otvore 62. izdanje Festivala hrvatskih kazališnih amatera pripala je domaćinima - Dramskoj amaterskoj družini Vodice s monodramom PENELOPA ILI TKO TO TKA nastaloj prema autobiografskoj prozi Vesne Parun Moj život u četrdeset vreća.

Sve festivalske predstave budno će pratiti Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: glumica, redateljica i teatrologinja dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić, dramatičarka i kazališna kritičarka Gordana Ostović i kazališni kritičar Igor Ružić, a u završnici Festivala, 29. svibnja proglasit će nominacije i nagrade u 9 kategorija. laz na sve predstave je besplatan.

U ovu nedjelju 22. svibnja u 12.30 sati na vodičkim daskama koje život znače nastupa Amatersko kazalište iz Gospića, predstavom Balon Mate Matišića.

Treba napomenuti da gospićki kazalištarci već desetljećima nastupaju na ovome Festivalu i da je ovo sada po redu negdje treća garnitura glumaca i glumica od daleke 1950. godine. (MAČ)

Nova pjesma Branimira Mikića

SINOVI SMO VELEBITA

Slavonac počeo pisati i pjesme o Lici.

Pripreme za snimanje spota u Širokoj Koli/Snimio Marko Čuljat Lika press Gospić
Pripreme za snimanje spota u Širokoj Koli/Snimio Marko Čuljat Lika press Gospić
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. svibnja 2022. u 14 sati

Pripremio Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Ovih dana na nekoliko lokacija u Lici bilo je video snimanje za potrebe pjesme Sinovi smo Velebita, Slavonca inače ličkog šumara Branimira Mikića, koji već nekoliko godina sa svojim pjesmama uspješno nastupa na festivalima.

Mikić je kao mladi magistar šumarstva sa suprugom ekonomisticom Sandrom stigao u Liku gdje se udomaćio. Momentalno je šef Šumarije u Svetom Roku, jedne od najstarijih šumarija u ovome dijelu Hrvatske. Nemirna je istraživačkog duha, pjesnička duša koju inspirira svakodnevni život u Lici i okolici. Nedavno je napisao novu pjesmu Sinovi smo Velebita i poduzeo se da se ona i video snimi što je izvršeno ovih dana na nekoliko lokacija u Lici.

U zadnjoj varijanti koju će objaviti i naš portal pjesmu će pjevati Stjepan Jeršek - Štef iz Slavonije, a u pratnji je popularni Tome Jagodić-Tule iz Ličkog Lešća i KUD Pučkog učilišta iz Gospića. Snimalo se na izvorima rijeke Gacke, u Širokoj Kuli, Brušanima, Udbini …

Cijeli posao obavlja se u produkciji tvrtke Nova Maria Šuline iz Đakova. Glazbu je komponirao Zvonimir Tonković iz Otočca, a aranžman su učinili Željko Nikolin i Darko Čuvidić iz Osijeka.

U bivšoj državi bila su čak dva autora ličkih pjesama i pjevača koji su isključivo pjevali narodne, odnosno vlastite, cajke. Za nadati se da će Mikić potaknuti i ostale stihoklepce da napišu nešto zgodno i pijevno o najljepšem dijelu Lijepe naše. Da podsjetimo nešto iz Likapedije - od 20. do 26. kolovoza 1956. na Plitvičkim jezerima održan je Plitvički festival poezije u organizaciji Lykosa. Ovaj put to može biti Lika press ako vlastodršci ponovo ne butu suprotivni.

Evo i Mikićeve pjesme, koju u pjevanoj verziji ne možemo objaviti iz tehnoloških razloga, barem ju pročitajte i guštajte:

SINOVI SMO VELEBITA
Vječni nam Soko
ličku Kapu nosi,
dok leti visoko
njome se ponosi.

A Junak iz Like
Vilu svoju voli,
i kad mu je teško
nikoga ne moli.
Ref.
Sinovi smo Velebita
i od stare majke Like,
mi volimo svoju zemlju
Ličanke su naše dike.

Zeleni se Kapela
a cure garavije,
bećar noću traži
srcu najmilije.

Bistre rijeke zelene
Plitvica i Gacke,
Ličko polje - Krbava
srce je Hrvatske.
(Lički Osik, 22.11.2020.)

Muzej Like Gospić

LIČKA ČIPKA

Detalj natikača sa izložbe u Muzeju Like
Detalj natikača sa izložbe u Muzeju Like
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. SVIBNJA 2022. U 14.45 SATI

GOSPIĆ - U tradicionalnoj nošnji Like, natikači su element koji se ističu svojom neupadljivošću, ali i ljepotom izrade. U ženskoj varijanti su niske i ukrašene srmom (srebrom) i bogatim vezivom, a u muškoj s posebnim gornjim dijelom (grljak) izrađenim bodom obameta u fine heklane motive nalik čipki.

Cilj ovogodišnje izložbe i autorice Tare Pivac-Krpanić je prikazati temeljitu etnografiju ličkih natikača s posebnim naglaskom na ukrase na muškim primjercima, kao manje naglašenom elementu ličke narodne nošnje kojima valja posvetiti više pažnje. Predstaviti će se proces izrade materijala tkanine, odabir kolorita, inventar i simbolika heklanog ukrasa, geografska rasprostranjenost ovog ukrasnog motiva te njegove moguće analogije ili nedostatak u drugim krajevima. Poseban interes posvetiti će se razlikama muških i ženskih primjeraka nošnje kao odrazu različitih povijesnih, društvenih ili statusnih uloga.

Tijekom 2022. u službi daljnje promocije ličkih natikača, organizirat će se radionice ukrašavanja natikača u suradnji s lokalnim ženama upoznatima s originalnim tehnikama izrade narodne umjetnosti zbog daljnje popularizacije ovog tradicionalnog predmeta među mladima.

Izložba je otvorena do konca lipnja. (Ln)

Hrvatski sabora kulture

GOSPIĆANI PONOVO NA FESTIVALU

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. svibnja 2022. u 20 sati

GOSPIĆ - Ovogodišnji 62. Festival hrvatskih kazališnih amatera biti će dva vikenda za redom u Vodicama. Nakon uspješne premijerne izvedbe, nove kazališne predstave Balon, gospićki su kazalištarci odradili i selekciju za Festival.

- I ove su godine izborili smo sudjelovanje i to među dvadeset najboljih kazališta u RH. Amatersko kazalište Gospić na vodičkim će daskama odigrati predstavu Balon, u nedjelju 22. svibnja u 12.30 minuta. Svakako je to još jedno veliko priznanje našem kazalištu, glumicama i glumcima koji dugi niz godina aktivno rade, promišljaju i usavršavaju se. Na jubilarnom 60. Festivalu nagrađeni smo za kolektivnu igru, a ovogodišnju izvedbu pred festivalskim stručnim povjerenstvom izvest ćemo kako mi to najbolje znamo. -izjavila je voditeljica Kazališta i redateljica predstave Anela Serdar-Pašalić. (AK)

Uz povratak na pjesničku scenu

LIČKE POETESE MARIJANE RUKAVINA-JERKIĆ

Konačno, nakon nekoliko desetljeća uredničkih poslova…

Poetesa Marijana sa svojom profesoricom francuskog Micom Zdunić, bili smo n kavi te 2018. godine
Poetesa Marijana sa svojom profesoricom francuskog Micom Zdunić, bili smo n kavi te 2018. godine
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. travnja 2022. u 22 sata

Pripisuje sam od sebe: Marko Čuljat-Makica

GOSPIĆ/ZAGREB - O damama i godinama, a nekada o drugaricama, nije se javno objavljivao podatak. U mojoj novinarskoj praksi poneke se nisu čak htjele niti slikati za portret da ih ne bi urekao i da ne ostanu frajlicama…

Bilo mi je drago,sa zakašnjenjem od pola dana vidjeti večeraska na unome vfatrijem Fejsu da je Marjana Rukavina udana Jerkić, ponovo na hrvatskoj pjesničkoj sceni. To sam spazija na mobitelcu i nama lajka i podilija i livo i desno, a zatim pravo u niku moju knjižurinu koju neće niko da čita a zove se Likapedija. Zamislite ta je knjiga nepodobna za gospićku knjižnicu, a i za neke bivše političare iako ima 800 stranica i iljadu i po natuknica. Nude, rankane dosta seruckanja o sebi, lati se ličke poetese.

Marijana vam je ljudi moji Klančanka i Pazarištanka i po ćaći i po materi. Rođena je u Perušiću u obitelji strica Karla i Anke koji su izrodili jošte četvoricu sinova. Osnovnu je školu završila u Gospiću (1967), a Gimnaziju (1971). U Zagrebu je diplomirala Pravni fakultet (1975). Okarakterizirana je kao pjesnikinja off-izričaja. Pjesme je objavljivala u zagrebačkim časopisima, Ličkom kalendaru (1976. i 1996), Ličkim novinama i Dodirima u Gospiću. Piše modernu poeziju slojevite i zgusnute metaforike. Jedno vrijeme radila kao pravnica u HZZZ, a zatim godinama urednica u izdavačkom poduzeću Stajergraf u Zagrebu.

Priredila za tisak Izabrana djela Dalibora Cvitana; Izbor iz djela Milka Valenta (poezija i proza ); knjigu Cvjetka Milanje Hrvatsko pjesništvo 1900.-1950.; Monografiju o Petru Šegedinu; knjige pjesama S. Begovića, V. Parun, M. Mačešića, S. Sorela i dr.

Nagrađivana za poeziju: Goranovo proljeće (1973) i Omladinske novine. Objavljivala u svim najvažnijim književnim novinama i časopisima: Republika, Stvaranje, Književne novine, Oko, Omladinske novine, Student, Književna reč, Rukoveti, Studentski list i Polet. Objavljene su joj pjesme u zbornicima: Zbornik mladih hrvatskih pjesnika (1973 i 1974). te u Zborniku Off poezije. Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih pisaca i PEN-a.

DJELA: Detalji iz povratka.Lički kalendar 1976. Gospić 1975. Ur. Čuljat, Marko, 205 str. - Dodiri. Časopis za suvremenu poeziju. Gospić 1988. 10-14 str. - Unutrašnja geografija. Zagreb 1990. - Memorija. Zagreb 1994. - Vlati vremena. Zagreb 1996. - 100 pjesama 10 gospićkih pjesama. Gospić 1996. Ur. Šimić, Ranko. 17 str.

LIT.: Pjesnikinja of izričaja. Lički kalendar 1996. Gospić 1995. Ur. Čuljat, Marko. 328-332 str.- Dodiri. Časopis za suvremenu poeziju. Gospić 1988. 61 str.

EVO I EDNE PISME IZ LIKAPEDIJE:

(ZA MAJKU)
Izdrži Anka još malo, uz padinu, uz brijeg
Izdrži Anka još malo, uskoro će snijeg
Cvijeće male Ivke zaboravljeno vene
Ponesi herbarij, mekano na stijene

Osloni kralježnicu i mahovinu
Stavi na bolno oko i ovu ličku stinu
Sve boli će proći i tako mlada
Lako ćeš doći na uzvisinu

Tamo već stoji treće oko i budua djeca,
I did i baba, Oteš je procvjetao, Otešica buja
Lika je dahtala pred slikom sveca
Šumskog i skromnog što odleluja

Pijan od slika teških novorođenčadi
Što liježu u drijenak već jako stari
I u zalog pretpotopnoj gladi
Troše svoj ekvinocij…

Tako ćeš ostati i vječno cvati
Tvojim ću imenom bujad zvati
I mladu paprat, šipak i lijeske
I izgubljene u srcu vrijeske…

Djeca će ostati vjeno mlada
I uvijek će biti ovdje i sada
Ti to možeš i ti to znaš
Molim te nauči nas.

Marijana Rukavina Jerkić
Gospić, srpnja 2007.





SUSRET SLIKARA I STUDENATA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. travnja 2022. u 16.40 sati

GOSPIĆ - Danas je grupa studenata učiteljskog fakulteta s izvan. prof. dr. sc. Jasminkom Brala-Mudrovčić posjetila atelje akademskog slikara Sergija Mihića. U omalenom prostoru Sergije sa suprugom Marinom, na početku Ulice popa Fvrana Biničkog. priređuje tematske izložbe. Posljednja je bila posvećena poetesi Vesni Parun i njenoj stogodišnjici rođenja i još se uvijek može razgledati u njihovom Otvorenom atelijeru: mjestu poticajnog druženja. (MaČ)

FOTOSOFIA 17

DOBRE VIBRACIJE ZA FOTOGRAFIJE

Nova škola fotografije Damira Hoyke.

Pozic za novu Fotosofiju/Snimio Krune Ivanesaki
Pozic za novu Fotosofiju/Snimio Krune Ivanesaki
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. TRAVNJA 2022. u 16.45 sati

ZAGREB - Fotosofia, besplatni seminar i workshop za naprednu fotografiju pod vodstvom i umjetničkom direkcijom fotografa Damira Hoyke održat će se u Zagrebu u hotelima Maistra Hospitality Grupe od 6. do 12. lipnja. I ovaj put Hoyka će odabrati petnaestero polaznika kojima će kroz intenzivnu šesto dnevnu radionicu otkriti kako da usavrše i nadograde svoja fotografska znanja. Većina tema koje se snimaju tijekom Fotosofije objavljuju se u medijima, tako da će se snimanja portreta celebrityja, mode, reklamne i art fotografije odvijati u realnim situacijama.

- Kad sam 2006. godine pokretao ovaj seminar, želio sam stvoriti snažan događaj koji će optimizmom i dobrim vibracijama osvojiti čak i one koji se ne bave fotografijom. Polaznici i asistenti seminara, publika, pokrovitelji i kolege iz medija koji nas pratite zaslužni ste što je moj san postao - stvarnost. Na tome vam zahvaljujem i pozivam vas da nam se ove godine, napokon bez maski i mjera, pridružite na izložbi radova polaznika seminara. -pozivajući Hoyka je dodao kako će informacije o seminaru biti objavljivane na Fotosofia web stranici i Instagram profilu.

Prijave na izbor za polaznike seminara otvorene su do 12. svibnja 2022. , a kako se prijaviti, pročitajte na www.fotosofia.info (Ln)

Uz stotu obljetnicu rođenja Borivoja Pavlovića-Bore

PJESNIK LIČKIH KORIJENA

Malo pomalo složio sam mozaik za biografiju jošte edne ugledne ličke korjenike.

Lička brvnara i Pavlovićev portret: snimio Aleksandar Kukec, a portret na prvoj stranici snimio je Milan Pavić
Lička brvnara i Pavlovićev portret: snimio Aleksandar Kukec, a portret na prvoj stranici snimio je Milan Pavić
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. travnja 2022. 19.15 sati

PRIPREMIJA: Marko ČULJAT - Makica

GOSPIĆ - Kopajući, ali za sada ne lopatom i krampom, kako je znao govoriti pokojni biskup Mile, za povijest Like, iz dana u dan nailazim na nove podatke i činjenice o ljudima iz našeg kraja. Ko bi reko da pisnik Boro-Borivoj Pavlović ima ličke korijene. Rođen je 27. travnja daleke 1922. godine u tada Slavonskoj Požegi, a danaska vam je to samo Požega. Preminuo je 7. rujna 2001. u Zagrebu.

Nu, ajmode rankane od njegovi' pređa. početaka. Njegov did po majci bijaj glavom i bradom Mate Starčević-Mateša, stric unoga Ante kojeg zovu i Ocem Domovine. Mateša je živija u Gospiću di je ima, pazite sada - bijaja birtaš, obrtniki, sapunar i posjednik. A vi sad gruntajte što j' to sve skupa.. Matešin sin Mate Vene Starčević, bijaj pravnik i sudac al' bome i gradonačelnik Zagreba, a sin mu je bija kipoar Ante Starčević, dakle Borin bratić po majci Milki koja j' prije udaje bila učiteljica u Ličkom Osiku. Borin ćakan Ivan Pavlović bijaj iz Otočca s korjenima u obližnjem Kompolju.

Mali Boro dosta je vrimena ka' klapac proveja kod Matešine bake Ane u staroj ličkoj brvnari u Smiljanskoj ulici. Priču prenosim u cijelosti, a za njegove pjesme malo se potrudite ako ih niste do sada čitali.
Pavlović je najprvo diplomirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu (1944), a doktorirao (1946), potom je diplomirao i na Filozofskome fakultetu (1949), a osim toga studirao je i tehniku, arhitekturu i medicinu.
Pjesme je počeo objavljivati u Savremeniku (1940). Izbor iz početnih triju pjesničkih knjiga, nastalih za vrijeme rata, čini okosnicu prve njegove značajnije zbirke Poezija (1945). Kao jedan od najproduktivnijih hrvatskih poslijeratnih pjesnika zacrtao je projekt Enciklopedija poetika, koji je trebao u trideset zbirki pjesnički prikazati različite društvene sfere. U plodnu i raznovrsnu opusu mijenjao je poetička polazišta, naginjući povremeno nadrealizmu i automatskomu pisanju ili pak konstruktivizmu i ikoničnosti stihovnoga znaka, a s druge je strane takvu praksu nerijetko spajao s idejom o potrošivosti poezije u modernom vremenu te se služio i nepoetskim žargonom, humorom, popularnim izričajem pa i rječnikom promidžbe. Zbirku Novina (1954) tiskao je u formi novinskog izdanja. Kritika ga nerijetko povezuje s Ujevićevim zrelim pjesništvom ili Ivšićevim nadrealizmom, premda mu najaktivnije razdoblje s čak dvadesetak objavljenih zbirki i poema Mrav (1952); Traktor (1952), Vreva (1953); Srce (1954); Velesajam (1955); Jutro u travnju (1955); Portreti (1956)… korespondira s pojavom časopisa Krugovi. Unatoč recentnim izdanjima ranih pjesama Nepoznate: rane pjesme: /1940-43/, 1997. i njegove esejistike Ugodna pripovijest: neobuhvatljivi esej (2003); Album vedrine (2005) njegovo književno djelo nije dovoljno valorizirano. Bio je razigrani, ponekad i opori pjesnički virtuoz nevina pogleda i toplih emocija. Pjesme su mu prevođene na strane jezike i uglazbljivane. Krajnja jednostavnost i zaigranost jezikom učinila ga je značajnim izvorom postmodernističkih strujanja. Između ostalog on je i autor Veterinarske himne na latinskom jeziku koju je uglazbio akademik Anđelko Klobučar. Napisao je preko 30 djela. Prirediteljem je prve poratne hrvatske antologije poratnog hrvatskog pjesništva Poslijeratna mlada hrvatska lirika (1953). Neka njegova djela u svojoj antologiji Zywe zradla (1996) s hrvatskog na poljski prevela je poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Obavljao je različite poslove u časopisu Arhitektura, u Interpublicu, Saponiji, Zagrebačkim mljekarama i Savezu arhitekata Hrvatske. Nakon osnivanja Ličkih novina u Zagrebu (1953) bio im je suradnikom pišući eseje o ličkim slikarima i književnicima. Zastupljen je u antologijama hrvatske poezije XX. stoljeća. U akademijinu časopisu Forum (1990) objavio je priču Naša stara kuća u Smiljanskoj ulici: iz predratnog Gospića.
Dobitnik je povelje Visoka žuta žita na Pjesničkim susretima u Drenovcima. Nalazi se u antologiji hrvatskog pjesništva druge polovice XX. st. priređivača prof. dr. Stijepe Mijovića-Kočana Skupljena baština. Hrvatski književnik Vladimir Rem je napisao knjigu o Bori Pavloviću Boro P. i drugi (2004.).

NAŠA STARA KUĆA U SMILJANSKOJ ULICI
(iz predratnog Gospića)
(prenijeto iz knjige Boro Pavlović: Jedan čovjek traži svoj zavičaj/putopisi članci - izbor djela, Stajergraf Zagreb, 2020. ur. Marijana Rukavina-Jerkić)

Budite tihi, budite dobrostivi, budite milostivi, molim vas - kada joj prilazite - toj našoj staroj i dragoj kući u Smiljanskoj ulici u predratnome Gospiću. Oh, da znadete koliko je preživjela i kako je osjetljiva i ćudljiva, koliko bura i mećava još huji u njezinim križima i plećima. I koliko bremena leži na njenim leđima.
Onako oniska, ta stara prizemnica, uska i odugačka, dobrano se protegnula uz dotrajali, davno taracani nogostup, malko podalje od kolnika. Čuva se od buke i prašine koju podižu prosta seljačka kola kada se oko podneva u povorkama vraćaju sa sajmišta, osobito subotom i petkom. Protutnjaju - i najednom se izgube u smjeru Ličkog Osika, Klanca i Trnovca.
Uvijek me čeka ta drevna arka i korablja. Sklonila se ispod divljih kestena i onih visokih jablana, skutrila iza taraba. Uvukla se u sjenu svojih streha.
Bog zna što razmišlja?
Stoji ta stara hiža na tome raskršću i raspuću već stotinjak godina. Ovdje, na onom prvom zavoju gdje širok sokak (a možda još od turskih zemana) najednom naglo zaokreće u Smiljan. Tu je prije rata prestajala ne samo glavna ulica toga tipičnog trgovišta i središta nekadašnje Ličke županije - nego je i bila stvarna granica tog ubavog gradića. - a Davno prije tu je stajala jedna od predstraža vojnog uporišta.
E, moji dragi, dugo se razvojačavala ta ukleta Vojna krajina. Pripovijedalo se i još se priča kako u temeljima leži stražarnica, stražara oružarnica kao prethodnica i predšasnica. Nazire se iz pršljena kako je nastala i kako se nastavljala i narastala i raščlanjivala.
Zapravo, ta je hiža samonikla. Kao prava planinska i šumska biljka, sama je iz sebe ponikla, iz potrebe, nužde i brige. Tu, gdje se razilaze putovi, prečaci i staze u naša polja, livade, borike i dubrave, sama ju je priroda rukama graničara stvorila i oblikovala. Iz ove se posne zemlje i krša s ljutom zimom kao s kurjakom borila, dok nije sebi izborila mjesto pod suncem. Iz ponikava i škrapa iz svojih se temelja i korijena probila.
Ona je i kamenjara i drvenjara i zidanica. Krupna su se hrastova brvna, koliko su mogla, srodila i stopila s opekom, kamenom i malterom, a onda su žega, i dažd, i tuča, i snijeg, i led sve to grubo poravnali i uglačali za ove puste vrištine i velebitske vjetrometine.
Ne boji se ona munja ni gromova. Zericu se i uleknula od udara, ali se nije pognula ni zgurila. Još odolijeva i ne da se.
Istina je da joj je šindra temeljito prošarala krovište. Tavanice su već potamnjele i gotovo pocrnjele, kao da ih čađa prelila. U tamnosmeđe hrastove daščice i crvenkaste bukove pločice ubacuju se svijetle, svježe jelove letvice.
Na zahrđalom limu rubova krova stali su se hvatati prvi buseni mahovine sa svojim čudnim preljevom zelene patine. Popustile su badže. Okna kamarice na potkrovlju više ne vide: one zure uprazno kao sljepačke naočari.
Znači li to da nitko za njih ne mari?
Jest! To kaže da stara kuća sve brže i brže stari.
Na zabatu strše klipovi kukuruza s junačkim brkovima od komušine, kao da su maloprije prošli žutozeleni austrougarski žandari. Vise čuperci raži, ječma, prosa, zobi i plemenite pšenice. Slama se raščupala na sloju raževine.
Što to znači?
Ništa! Znači da na žljebovima i njihovim koljenima, naročito ondje gdje su sastavci, rado vršljaju grlice i golubice. Ali ne s ulice! Pred večer se zalete i lastavice i ciče da će biti kiše. To znaju već sivi vrapci.
A dimnjaci, što se i zimi i ljeti dime, i o Ivanju, i Petrovu i Ilinju, i Velikoj i Maloj gospojni?
Što znači, kakvi su to znaci?
To će reći da tu ljudi još uvijek žive i da su slobodnjaci. I da sami prema sebi nisu ravnodušni nego velikodušni. Pa naravno da se puši, kada je vjetar skoro uvijek svakome pri ruci?
Da li se to koga tiče?
Ne! To se nikog ne tiče!
To samo zrači korablja svoj profil, svoj trup, svoj duh. Ukratko, svoje biće.
Jer ta priprosta i prostodušna kuća nije samo tvar.
I dom je ljudska duša.
I naša kolijevka.
Ta dragocjena trajna svetinja našeg djetinjstva.

My home my castle

Vjetrokaz na krunici limenoga pjetlića opet se naherio i prijeti da će uskoro pasti. Njiše se, njiše. Zato pazite kad se približavate glavnoj kućnoj kapiji. Cimer je odavna nestao: naprosto je istrulio. Ostao je tek suh batrljak koji se miče.
Kvaka je zahrđala i izlizala se pa škrguće i kašlje, ali nikoga ne pušta u kuću. Isprepleli se zupci i jezičci, pomiješali se utaci i istaci, pa se uzalud trudite. Možda su dveri zamandaljene zasunom i pojačane lancima.
Radije koristite zvekir, spustite alku, pozvonite. Ponovite, još jednom. Zovnite domaćicu, svejedno koju. Baku, Seku ili Anku. Upitajte naglas: Hej, ima li koga' Ta, javite se, zaboga?
Ako nema nikoga drugog, baka je sigurno u kući. Pa gdje bi bila? Prislonite uho na vrata i osluhnite. Čut ćete kako u tišini u pravilnim razmacima iz vodovodne slavine kapne kap po kap na dno žabice. To nikom ne smeta jer u pustom, prostranom predvorju, gdje je nekada bila prodavaonica dida Matešinih paprenjaka, ukrasnih svijeća, djedova domaćega bermeta - sad je samo prazan hodnik što dijeli i spaja stariji i novi dio kuće pa ćete tu malo koga sresti.
Čim su njena djeca počela odlaziti u svijet, stara se majka povukla u najstariji kutak svoga doma. S njom i Seka, njena najmlađa kći. Anka stanuje tako reći preko puta. A Milka (sa svojim jedincem Rankom) stalno seljaka za mužem Ivom, koga jadnog premještaju amo-tamo - boravi često u maloj gostinjskoj vrtnoj i pomalo izdvojenoj sobi.
Tako je baka povazdan unaokolo kružila po svom dvoru i dvorištu i pjevuckala Ranko moj, Rankane moj, janko moj, junače moj, viteže moj - da bi najednom izronila iz zavjesa i stakla na vratima kao iznenađenje.
Lako ju je prepoznati. Malešna, lagana u onoj tamnoj, mekanoj i glatkoj odjeći, gotovo nečujno je klizila na crnim, pustenim papučama kao da lebdi. Gdje se je samo naučila tako sitnim, uvijek jednolikim koracima? S onom malom glavicom, s onim rumenilom na jabučicama, sa snježno bijelom kosom, žurila bi da svakome otvori vrata i prozbori svoju uobičajenu dobrodošlicu: - Proslidite, izvolite! Koje vas dobro nosi?
Nikoga nije ostavljala u hodniku. Sve je vodila u svoju sobu. Pristupala bi svakome bez ikakve sumnje i bojazni. Vjerovala je u ljude. Nekim svojim unutarnjim zrenjem ona je umjela naslutiti iz držanja, izgleda i intonacije glasa što želite i tražite. Jeste li došli kao vjerni i odani prijatelj ili kakav putnik namjernik? Jeste li službenik posjetnik ili puki slučajnik. Donosite li ili odnosite vijesti o njenoj djeci.
Znali su za to i prvi i drugi susjedi, pa joj dovodili na divan i ljudevanje svoje goste i rođake. Mnoge su se težačke žene tu odmorile i otpočinule. Tu su odsjedale Pazarištanke, tu znale prenoćiti Trnovčanke. Nikada nisu ništa uzele, a kamoli ukrale, nego su donosile poslije i sitne kakve milošte kao neke vrste predujma za ono kasnije. Zvale su je i kuma i teta i ujna, ali su je i dalje, iz štovanja, kako se je štimalo, oslovljavale u drugom licu množine. Kako su je oslovljavale i njena djeca. Tu bi nešto čalabrknule i prilegle da se zagriju. Hvalile su je i uzdizale u nebo.
U dubokim, zamršenim džepovima njezine duge crne suknje što joj je prelazila preko gležnja, zvoncao je omašan svežanj svakojakih ključeva (ta, mogu nam možda zatrebati!) što su otvarali sve brave od pivnice ispod prizemna poda i nekadašnje didove radionice pa do onih komarica u potkrovlju, gdje su nekoć prebivali naši đaci. A da se o ormarima i ne govori. U njenoj kecelji našli bi se redovito i kakvi manji krajcari za milodare. Nevoljnici i stradalnici, pak i pogorelci, bili su rado gledani, moglo bi se reći abonirani. Kad bi koji duže izostali ili da čitav tjedan prođe a da se nikoga od njih ne vidi, bilo bi nekako prazno. Za boga miloga, oni nas opominju na razmišljanje i milosrđe! Pri ruci su vaik bili slatkiši za dičake u kući oko kuće i s ulice, a one najsitnije cukrice čuvalo se brižno za njezine mezimice. - Ne smije se ne spomenuti da je bio zataknut za pas obligatni bijeli rupčić s crnim obrubom kao u svake časne i čestite udovice, i križić, a virila su i zrnca krunice.
Veselila se i vikala bi baka:
- Di su, di su, dica!
Smijala se ona dok su joj se držala skute kanda su poput pilića. Nudila im je i vabila ih i darivala s onim čega je bilo: nešto oraha, suhih šljiva, rozina i kuhanih kuruza, a čitave zime i proljeća toplih kumpirića. - Zanimala se kao prava matrona s unucima, pa su je manje tištile godine. Dapače, nije ih voljela ni spominjati.
Nije se tužila ni falila ni vajkala, jer od toga je mala fajda. Ni bacala ni rajtala, nego sabirala i šparala, plela, vezla, prala i čistila, ali najviše krpala. Cilu je kuću i dalje držala kao homerska ključarica i čuvarica kućnoga ognjišta.
Dosta se je i dopisivala. Pisala je i predstavljala se ovako:
Ona je, glavom, Ana, udova Starčević, pokojnoga Mateše, posjednica iz Gospića, zanimanjem kuće domaćica.
Prima, šalje i obligatno pisma dobiva - stalna adresa:
Smiljanska ulica, kuće broj dvadeset i sedam, prizemlje stan jedan kroz jedan.
Ne bi ona ni za živu glavu drugačije napisala.
Ne, nije ona nikakva sirotica! Ni kakva kukavica sinja. Ni napuštena, ni zapuštena starica.
Ma kakvi. Naprotiv! Pa, ona je gospodarica, majstorica, doma domaćica, kako je pravo i pravica. To joj pripada sve dok je živa, pa neka uživa i gotovo! Uživancija.
Nikada nije ona ni od koga ništa molila. I ne će, bogme, ni ubuduće. Da, da. Ni govora!
Ima ona dva sina, ako zatreba. Jednoga doktora, i to kirurga, čitav ga Split zna i ohoho. Pa drugog, on je peršona, sudac prisjednik Okružnog sudbenoga stola grada nam Zagreba. Milka je, ako ćemo reć, bila vrsna učiteljica - Seka je poštarica, amaha - šalila se baka sa svojim kćerima, ona vam je kod onih uputnica i za pošiljke i tumači to da, to ne.
Bog joj je dâo pet zetova, borami dosta, pitala se ona:
- Jesam li pogodila? Jednog instruktora i revizora onih pučkih štedionica; jednog inspektora financijske straže te jednog poštanskoga direktora, dva agronoma, kotarskoga poljoprivrednog izvjestitelja… Jesam li ih sve nabrojila? Sama sam ih udala!
Nego, davno je umro kuće domaćin. No, ne sasvim, ne posvema. Ona ga je štovala. Kao da ga nešto i ostalo tu. Na policama uza zidove stajale su bukare i buturice, dvolitrice i pljoske i one zgodne male bačvice. - Sve dobra, trajna kuterevska roba, čvrsta i tvrda, koja ne propada tako od šale. Višnjeva i hrastova dužica, a pogotovo ona od oraha, kao da traži da se misao ureže dlijetom, osobito kada je to poklon, spomen i uopće neki trofej.
Sprijeda je bila poruka - e da se slađe i tečnije pije. Unutar pleternog vijenca oko čaše kao središta išao je tekst:
Domaćine,
pij,
puši
i
sviri,
da ti se
vino
ne zamiri!
A na poleđu je urovašena atribuacija, katkad i povod darovanja, odnosno kakva doškočica, mudrolija ili aksiom:
Mate,
Mateša
ljubi
slogu!
Tako je, gajde mu ćaćine, valjda i bilo! Otkako se sjedenje na ličkim tronošcima preselilo od ognjišta ili kamina, momci, kalfe i gosti nisu prestali ljudikati. I da se koji put ne pokoškaju i poroškaju. Sve dok ih gazda ne bi poslao natrag u verkštat, iš na rad!
Nemojmo se varati, zanat je zanat.
To je fakat.
A tad je Lika bila široka i velika.
A kome nije ni to bilo dosta, tu mu je bila i Amerika.
Ta velika soba nije bila kao svaka druga.
Imala je tri prozora i troja vrata. Bila je niskoga stropa, uzana a dugačka, s mnogo uskih domaćih narodnih sagova iznad brodskoga poda i mnogo zavjesa. Čudan neki pogled nekamo unedogled.
Očito je to bila prava svečana soba. Blagovaonica u kojoj se zapravo nikad ne objeduje i ne večera, osim za Božić, Uskrs i Svisvete, dakle blagdanska i svetačka.
Usred dvorane sjedio je masivan hrastov stol, a oko njega tuce (zar baš dvanaest) visokih starinskih stolica s osloncima za leđa i sjedalima od fine, tanke pletene slame. Iza njih, uza zidove, stajala su dva plećata, rustična ormara i dva staklena kredenca. A postrance su se na pobočnim zidovima smjestila dva zidna ogledala, tako se njihovim međusobnim odrazima zatvorio snažan vizualni prostor.
Na onog tko prvi put ovamo bane ta dvorana djeluje šokom iznenađenja. Kao da je ušao u dvoranu obiteljskih vitezova oko nekog okrugloga stola (samo što je stol ovdje bio kvadratičan).
Kao da vas odnekle vrebaju tajanstveni pogledi? Okrenite se! Ustanovit ćete da u tjeme i zatiljak i u oči uporno gledaju zjenice sa znatno povećane obiteljske slike. - Jest, svi su tu. I Vene je tu. I Ante, I Katica i Milka, Ljuba i Seka, a tu su i snahe, i zetovi, i unučad. Svi su se sjatili.
Svi su se okupili oko pokojnoga dida, Mateše, sapunarskog, voštarskog i licitarskog obrtnika koji kao pravi začetnik i rodonačelnik sjedi u samom fokusu šatirane fotoreprodukcije. Ne manjka ni kajzerbart. Zlatni satni lanac pada s jedne na drugu stranu prsluka u širokome luku.
Ako je tu djed, koji je preminuo još davno u predraću, onda je sasvim prirodno da su nazočni i poginuli u prvom svjetskom ratu ili umrli od njegovih posljedica. Dva stasita, markantna brata, pokojni Nikola i Milan, dvije naše nade i dva naša barjaka, naši Kastor i Poluks, naše slomljene stjegonoše.
Stoji Nikola, jednogodišnji dobrovoljac (drage volje na silu i pod moraš!) u požutjelom vojnom mundiru, snimljen pred kamenim stubištem velike kasnobarokne karlovačke vojarne. Pred rigoroz na jusu iliti strogi državni ispit. - Oslonjen na manlihericu, pritisnut telećakom i pješačkim gunjem na plećima, tako reći tik pred sam odlazak na frontu sa svojim maršbataljonom. Bez obvezatne osnovne pješačke obuke bačen je pred konjska kopita, gurnut u štelung, šicengraben i šturm.
Sudeći po pogledu, već je u Karlovcu bio zdvojan. U paradnom maršu po granitnoj cesti čuo je totenmarš: to je napisao na posljednjoj kukmilitaerpost dopisnici. Umro je sam kao prst. Nastrijeljen je s leđa, zapravo strijeljan. Kao strogo nepovjerljiv i sumnjiv, gonjen i očerupan od crnožutog dvoglavog habsburškog orla negdje na Crnom vrhu na Ceru. Kao kanonefuter ubačen je naglavce u klaonicu u ranu jesen 1914. godine.
Sjedi Milan, radiotelegrafist na zapovjedničkom brodu prvog admirala ratne mornarice države Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, našega zemljaka Janka Vukovića Potkapelskog, na palubi u pulskoj ratnoj luci.
U Svečanoj je marinerskoj odori. Viori mu na glavi crna vrpca na obodu mornarske kape, treperi Nelsonov rubac na plećima kao nelagodan navještaj. Samo su još dva-tri dana do potonuća golemog bojnog broda. Dva talijanska se fanatika već prikradaju floti da bace u zrak željeznu grdosiju. Listopad je: štite ih duge noći.
Za 48 sati finiš otpočinje. Telegram je otposlan, admiral se dao svezati uz jarbol s talijanskim diverzantima, Milan skače u bezdan valova što vrije kao uskovitlani ledeni pakao. Ipak je isplivao na obalu. Vukao se četiri pune godine po špitalima s blutdruhom u grudima da bi ga naposljetku posljednji val španjolske groznice pobrao s ovoga svijeta.
I Vene se kao časnički purš klatio od nemila do nedraga i natrag. Meo tužne, blatne i mračne dugačke vojarne pognute glave, da mu se ogadio život. Ante se bio istanjio kao prut, kao gola kost i koža, u strahu da ga ne najure iz gimnazijskih klupa i da spasi tu rusu glavu od ratnog stroja koji melje i ždere zdrave i mlade ljude.
Od sveg tog dizastra ostalo je od svih amblema i simbola austrougarske infanterije i Kriegmarine, od finih manira Kaiser und Koenig fortune tek nekoliko apsurdnih tintarnica od demontiranih željeznih dijelova grane s nešto nikla. Na mesingastoj pločici otčitavaju se neka Nomina i Numera, regimenata, baterija, kompanija i datuma i fatuma.
Kakva učtivost, kakva brižljivost! Iz osobne prtljage se uz puno priznanje vraćaju rastuženoj obitelji familijarni i intimni osobni predmeti, ter njihova korespondecija pomno složena u zamotuljke. Čvrsto vezana.
Ona se dopunja, razlistava se svitak po svitak i odlaže. Dokle će stići? Evo, dokle: dovle! Aranžirana s vrpcama trobojnica. Po tradiciji i uzancama, zaštićena. I ne dira ju nitko bar pola stoljeća.
Kada se kakvo teže vozilo provoza ispred naših prostora pa se trešnja proširi i na našu stranu, najednom se počinju javljati čudnovati šumovi. Neki predmeti kao da ožive. Kao da ih nešto potiče. To su doze, tabakere, nažigači, oglavci ukrasnih šetnih štapova, neseseri. I garniture pribora za jelo, pladnji, šalice, zdjele, neke utve i labudi, porculanske golubice i golubi. I amoreti. Postoje i druge skupine, male privatno-povijesne pojedinosti kao plaketice, povelje i značke, i ukrasi i uresi, pohvale i nastupi sveučilišnih i rodoljubnih društava Zvonimir i Krešimir, kao i spomenice građanskoga Kola i detalji sokolskih odora i medaljica.
Ima među njima i zanimljivih rijetkosti. Ovdje oni u miru nastavljaju svoje trajanje kao da se ništa nije dogodilo, pa se ponadaju da će se vratiti iz ove ormarske tame na obzorje života. Pojaviti se na stolu. Popeti se do revera, sjesti na rame, osjetiti ljudsku ruku, ostvariti svoju svrhu.
Sablasno je kad se uza zvučne fenomene javljaju i svjetlosni učinci. Kad sunce izlazi i zalazi, a i kad zasvijetle farovi vozila, čitava se jedna flota kojekakvih lađica i suvenira ljulja i plovi nekim pučinama u kolekcijama kredenca. Paradoksalno je da među tolikim hladnim, kovinskim i papirnatim predmetima, koji su u svojoj samoći utonuli u prazno krilo prošlosti, jedino duple svijeće s trobojkama povremeno isplivaju na bijele stolnjake i s jabukama božićnicama opet zatreptaju u punom svjetlu dana.

Portir
c'est mourir
un peu.
Mourir
c'est mourir.
Un peu?

Kako je strpljivo i smireno živjela, tako je naša baka lagano i preminula. Kao prava ugodnica Gospodnja. Spavajući je otputovala u vječnost. Otprhnula je, odletjela, kako kaže stari biblijski prorok - kao bijela golubica u snu. Tiho, krotko i lijepo. Možda čak i ljepše nego što se i sama nadala u svojim svesrdnim molitvama koje je tako žarko i često molila. Naprosto se nije ni usudila. Bila je toliko čedna i skromna.
Možda se je zato i tako dugo i tako dobro držala.
Prije svega imala je svoj mir, koji je toliko željela. I s drugim ga je rado dijelila. Za ničim drugim nije čeznula. - Nije bila nikada sama. Nikada se nije opterećivala suvišnim brigama. Ni iscrpljivala grubim težačkim poslovima, preteškim za njezina ljeta. Nikad nije bila potpuno dokona. Ništa nije trebala.
Samo se tih posljednjih svojih dana bila nekako pokunjila - što nam je poslije njenog eksitusa povjerila njena najmilija kćerka Anka, koja ju je zdušno i odano dvorila. Priznala je sirotica da se ne osjeća baš najbolje. No sve je to stavljala na te svoje poodmakle godine. Nije se složila da treba odmah pozvati liječnika.
- Čemu, moja Anka, slati baš sad po staroga gospodina Danu? Sigurno i on sam ima hitnijih, važnijih i pametnijih poslova. Što ću mu ja?
- Moja mama, Bože mi prosti, ima u ovom gradu i drugih doktora.
- Dobar je, dobar naš Dane kao kruh. Ne velim ja ništa. I čestit je i pouzdan prijatelj. Čast mu i hvala mu velika. Proći će to samo od sebe… A ti se, moja draga Anka, previše brineš i skrbiš…
- Ma, Bog budi s vama!
- Što se toga tiče - nastavila je skromna i iskusna starica - ja sam ti odavno u njegovim rukama. On me razumije.
Tako se vješto i uspješno i mudro branila. Koliko god je mogla, otklanjale je i odbijala sve prijedloge, savjete i nagovaranja. Bojala se izići iz kuće. U tili bi čas zaboravila sve. Barem se tako činilo.
Okrenula bi se i ustala. I ušutjela: pogledala bi prema vratima kao da nekog ili nešto važna očekuje. A onda bi rezignirano slegla ramenima. I kao da govori nesuvislo:
- Nisu još došli po mene, a ja sam se već bila spremila.
- Kako to? - upitala bi Anka sumnjičavo.
Ali baka bi šutjela kao zalivena. Samo bi se opet primakla stolu.
Sjela bi u svoju veliku katrigu. U njoj se osjećala sigurnijom: imala se tu na što nasloniti. Znala je naslijepo, bez gledanja osjetiti gdje je njen starinski čajnik. I, gdje je njena šalica i žličica. Između glavnih obroka voljela je usput srknuti svoj miješani čaj od sljeza, žalfije i kamilice sa žličicom domaćega lipova meda i zericom limune. Tek toliko da ovlaži i osvježi suhe usne i usta.
Iz pretinca u komodi bi izvadila kutijicu s torbicom. Iz nje bi pak vadila pa ponovno unutra stavljala neke čunjke, krpice, pa nožice za rezanje, a zatim dvije-tri pletaće igle. S onim svojim suhim, tananim, gotovo prozirnim nježnim prstima nešto je popravljala, poravnavala te spajala. - Ako nije bilo toga posla, onda bi gladila podvinute rubove i okrajke stolnjaka.
Trsila se i trudila ta savjesna i požrtvovna dušica ostati korisnom. Taj se stol pretvorio u njeno posljednje radno mjesto za koje se hrabro borila. Za obvezatne poslijepodnevne sijeste, tu bi dremuckala i pomalo kunjala i slušala novice od ukućana i domara. Pokazivala je zanimanja i dogovarala se glede kućnih, gospodarskih i poljskih poslova koje je nekoć rado vodila.
Pažnja je, naravno, postupno popuštala. Kada bi se zamorila, ona bi sama otabanala (ako je bilo moguće bez pomoći štapa), nešto bi opljevila, nešto pobrala i spremila, a i progovorila sa susjedicama i susjedima preko taraba. Sjela bi na koju preostalu klupčicu i čeznutljivo odande kružila pogledom. Neopazice pobjeglo bi joj vrijeme. Naša Mare već se vraćala s ispaše, živad se okupljala i veselila povratku. Baka je sve to posve tiho nadgledala. Katkada je primijetila da treba pomoći, jer, eto, ti mladi ljudi još koješta toga važna ne znaju.
Voćnjak s povrtnjakom bio je njen mali rajski vrt. Nagledala se ona prostranstava neba i krupnih krošanja, dubokog plavetnila i sočnog zelenila i večernjeg rumenila. Uživala je promatrati kako plove i plivaju labudovi oblaka.
A onda bi počinjao suton. Najednom bi se nebosklonom razlijegao angelus. Ne bez stanovite nostalgije, pa i melankolije. Ove su je harmonije blago podsjećale da je dan već na umoru i da se treba vratiti domu. Baka se s tihom tugom opraštala od vrta, voćaka i travka, od polja i živadi i od blaščeta. Njena Anka, Pero, pa i Milka čekali su je da skupa prošapću molitvu Anđeo Gospodnji navijestio Mariji… Pomolili bi se skupa uz već upaljenu svjetiljku, starinsku petrolejku, ali vrlo simpatičnu i komotnu (sa štitnikom, sjenilom i malim zrcalom) čiji bi se trak prosuo čitavom kućom i dvorištem. Tako bi prošao i smiraj, onaj rijetki trenutak kad ušute sve biljke, ptice i druge životinje, pa i čovjek. Dan je završio, sve se zaustavilo. I u istom trenu sve se iznova pokrenulo.
Lonac s hladnom kiselinom bio je na stolu. Baka bi nadrobila dosta kruha i palente. Blagujući u punom smislu te riječi zahvaljivala je u sebi što je, hvala Bogu, još uvijek na nogama.
Svi bismo se načas povukli dok baka ne prođe. A kad bi se vratila, bio bi ispred postelje raširen prenosivi paravan što se izvukao iza leđa ormara. Sporije nego nekad, ona bi ipak spretno i pažljivo zamijenila svoje danje crne haljine za dugačku bijelu noćnu košulju kakvih je par imala još uvijek spremljen u šifonjeru. S bijelom noćnom kapom na glavi izgledala je kao mjesečar ili nekakav somnambulni zvjezdoznanac.
Oprezno je sa stolčića podizala prvo jednu nogu na očito previsoku postelju, potom bi polako zakoraknula pa se zatim brže prebacila i drugom nogom, pošto je prethodno prenijela ondje i težište tijela. Taj je zahvat davno uvela i on je postao rutinski, samo je sad za svaki slučaj zahtijevao više asistencije.
Već desetak godina njeno je patuljasto tijelo bivalo sve lakše i postajalo kao perce. Gotovo da bi se jedva i čulo da je ušlo između pernice i jastučnice.
Baka je u svemu imala svoje ustaljene navike. Nauznak bi se okrenula i odmah s desne strane napipala krunicu. S onom smiješnom kapicom na glavi izgledala je kao lik koji je izišao sa stranica Grimmovih i Andersenovih sjevernjačkih priča.
Isprva se moglo razabrati riječi njenog ružarija: zazive, ponavljanje molitvenih blokova Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu, refrene prastarih marijanskih lauretanskih litanija i njihovu namjenu za pomoć živima i pokoj pokojnima. Potom bi glas slabio i pomalo utihnuo; kadikad bi se čulo pucketanje i kucanje sitnih zrnaca s tankim i krhkim člancima prstiju.
Ukućani bi se obično povukli kada bi sve to prešlo u ujednačenu monotoniju izdaha i udaha, udisaja i izdisaja, čija jednolika sinusoida i sama djeluje umirujuće i uspavljujuće. Starica je time čislom iskupljivala svoju nenazočnost u bogoslužju i neodržavanja zavjeta posjeta Gospi Snježnoj u Smiljanu.
Ali nije to moljenje i predavanje na volju Božju bila tek navada. To je bila uz večernji i prednoćni dugi samorazgovor i svojevrsna ispovijed, praštanje i pomirenje. Kao oblik vraćanja iskonu pred sve bliži neumitni susret s vječnošću.
Tko bi izbrojio koliko je ona tih čisla prebrojila. I koliko se visoko popela na Jakovljevim svilenim ljestvama u nebo?
Jednom je od tih noćenja bilo suđeno da bude posljednje. Ona se ionako dugo spremala. I vjerojatno se dosta dobro pripremila.

Najednom se to dogodilo. Po zakonu vjerojatnosti po svoj se prilici odigralo nešto što se upravo moralo zbiti. Negdje u sitne sate odvojilo se umorno i zamoreno tijelo od njegove prave biti. Tko zna što je bilo, što se dogodilo. Možda se nešto prolilo i razlilo na moždanoj kori, možda je nešto popustilo u najfinijim nervnim nitima? Ili u sitnim, najsitnijim nakapnicama kapilara? Ili je nešto samo bljesnulo ili se utrnulo kao neka nevidljiva munja? Je li došlo do raspada sve do rasapa? Nije li srce naprosto popustilo pa zastalo, pa je sve stalo zauvijek.
Negdje, u sitnim satima one prohladne kasnokolovoške noći 1940. - također se nešto od života odronilo. U istom danu ili istoj noći - jedan se putnički zrakoplov zagubio, izgubio, krivo poletio i razbio se stravični krš nad Počiteljem na ovoj strani Velebita, takoreći nadohvat Gospića.
Ali i ovdje se jedna egzistencija (ili možda inteligencija) otkinula od svoga tijela i zaronila duboko u svemir koji je sav tišina i svemir.
Otplovila je, uzletjela, svejedno. Svakako se promijenila. Izmijenila.
Da! Sigurno.
Izmaknula je možda drugim zamkama koje nas čekaju, pa i vrebaju. Možda je izbjegla dugim čekanjima i patnjama i mukama onih koji predugo i tegobno umiru, jer se pod svaku cijenu bore da prežive u ovoj suznoj dolini.
Naša baka, izgleda, nije bila jedna od takvih osoba što svima dosađuju stalnim molbama i prosjačenjem, odnosno kako to netko drsko i nametljivo veli u gruboj šali - od onih napasnika koji ponekad dosade i samome Gospodinu. - Stara je majka bila nijema patnica. Vrlo je rano izgubila pola svojega poroda i najuže familije (troje nevine dječice ukrale su joj ili otele crne boginje i poslije toga muž preminuo u najboljim godinama, dva joj je najdraža sina posjekao Marsov mač) - Samohrana je dohranila i iškolala svojim malim rukama sedmoricu nejačadi. - Trepanirali su joj lubanju zbog truljenja ušne kosti a da nije ni pisnula. Bilo je to tako davno da se više nije ni pravo sjećala ni pamtila.
Smrt joj se smilovala i bila je, recimo, dobra i milosrdna, a ne tvrda srca. Je li bila blagotvorna? To neka kažu ružna usta cinika.
Smrt ju nije boljela. Mi znamo da je prije no što je zora zaplavila, već stigla u ono Daleko i Nepoznato.
Kuda i kamo - o tomu ništa ne znamo.
Sve je ostalo beznačajno.
Stara se mama inače prva budila; prozračila bi prostorije, prošvrljala dvorištem da otvori staju i probudi curu te baci pregršt zrnja pred kljun živadi; sada se nije javljala pa su to činili Anka i Pero. Čak su se možda i proveselili da dobro spava i da će se bolje odmoriti. Na neki način to su i pogodili.
Nježno su zakucali na vrata. Onda su ih otvorili.
Našli su je smirenu u istom položaju u kom su je napustili i u kom je obično snivala. Činilo se da nekako duboko spava. Zvali su je. Budili je. Uzalud.
Anka se snebila i sledila. Pero se snašao; što sad? Požurio je prvo u Općinu i odande telefonirao u bolnicu liječniku Dani Vukoviću. Ovaj je stigao za desetak minuta autom. Pogledao i shvatio: Exitus letalis. Sve je bilo gotovo. Ispunio je smrtovnicu.
Ututanj je bilo naricati, kukati, jadikovati. Ali što bi oni bili krivi. I zašto? Što su mogli ozbiljna učiniti?
Počelo je telegrafiranje od Splita do Zagreba. Sva su djeca i većina unuka žurili, želeći nadoknaditi to što je nisu stigli zateći u životu.
Međutim je stara mama već ležala mirno i spokojno na odru u velikoj sobi. U njenoj svečanoj crnoj haljini koju je sama zato bila odredila.
Iz Zagreba je došla čitava postava. Svu smo noć čamili pod onim slabim i neugodnim vagonskim svjetlom u ubrzanom vlaku, već prije rasprodanom. Vozio je vrlo sporo. Teško smo se probijali čitavu noć kroz postaje, gnjeli se i gurali s drugim pasadžerima. Teško pogođeni, putovali smo utučeni, mamurni i iscrpljeni, blijedi, bijeli, pozelenjeli i poplavjeli, iscrpljeni kao da smo se godinu dana kojekuda vucarali. Odrvenjelih nogu, istegnuta vrata i kralježnice, kao da nas je netko izudarao. Jedva smo dočekali da je naposljetku svanulo. Bilo nam je i iznutra i izvana hladno. Još nas je na Kapeli studen neugodno iznenadila. Živa je pala pred svitanje tako začudno nisko da se tu i tamo pojavio mraz. Kolodvorska zgrada Gospića ukazala nam se kao priviđenje.
Brzo smo protutnjali u starom, neudobnom i prašnjavom autobusu. Kao u magli. Došli smo k sebi tek kada smo stigli na Žabicu i prenuli se na mostu preko Novčice te ugledali one kameno-drvene hiže na škrapama pokraj obale. Šmugnuli smo uz sivu kamenu staru gimnaziju i dvije barokne crkve. Jedva smo ispali iz te krntije pred nekadašnjom zgradom Županije i odande oteturali s onim glomaznim kovčezima po Smiljanskoj ulici.
Baka nas je čekala. Dostojanstvena, okružena bijelim ružama. Ma gdje su ih tolike našli? Nisu se mogle primijetiti sjene kakvih trzaja na njezinu licu kao tragova predsmrtne borbe. Jedva da je na njemu bilo ikakve bore. Da nije bilo onog bijelog rupca oko glave što pridržava desni, mislio bih da će se uskoro probuditi.

Velika bakina štovateljica i prijateljica, također mamina prva učiteljica (a i njezinih sestara) familijarno zvana frajla Polda Badovinčeva, otvorila nam je svoj dom. Gostoljubiva domaćica - kako je bilo uvriježeno u takvim okolnostima - dala nam je na raspolaganje svoju veliku prostoriju u samom kutu kuće, sučelice našoj hiži. Otpakirali smo prtljag i otišli na zajednički objed. Ručali smo skupa, nas dvadesetak potomaka i svojte.
Osjetio sam potrebu da predahnem i da se nekako saberem i skupim. Ćutio sam da sam slab i prazan. I što je još gore, da sam sam. Sam kao nikad. A uz toliko njih. Stajao sam uza zid, rukovao se, predstavljao, razgovarao i u tili čas zaboravio s kime to razgovaram, pa se iznova upoznavao. Bilo me je sram. Kao da sam nestao, isplavio. Uzimao bih sve što mi se ponudi. Kao da sam hipnotiziran. Čašicu šljivovice, pa tursku kavu i čašu oporog, teškoga vina, jedno nadrugo. Sve se to služilo serijski, iz ruke u ruku. Nisam shvaćao jesam li kome na smetnju ili napomoć, pa ni to, osjećaju li i drugi isto. Nisam se mogao snaći. I jesam i nisam bio u društvu, pa sam na kraju rano poslijepodne onako "na englesku" izmakao kao da nekamo žurim i idem tobože nešto kupiti. A zapravo sam se vratio u hižu frajle Polde, otišao u "našu" sobu, raskopčao košulju, svukao odjeću, preko stolica rasprostro svoj plavi sako i tupo zurio prijeko u onu našu veliku sobu i onu drugu koju nazivaju malom gostinjskom, sve u kosom rakursu. Pričinjalo mi se da se naša hiša spušta i pomalo smanjuje.
Ondje se nastavljalo. Dolazili su ljudi, rukovali se, naklanjali se uzajamno, svi bi nešto promrmljali. Nije se ništa razumijevalo. Kao da je nijemi film. A onda se pojavila i slušna halucinacija. Načas mi se otkrilo da mi u ušnicama odjekuju glasovi s ulice. Kroz sve otvorene putove cirkulirali su neki dosta nejasno zvuci, a potom je iznova sve onijemjelo i ušutjelo.
Rastrojstvo se samo u sebe rasulo. Pitao sam se, što je sa starim psom koji se vukao za bakom. Sjetih se, da je nestao još prije njezine smrti. Prizivao sam u pamet divne bakine riječi, da su sva stvorenja Božji stvorovi i da im treba pomoći.
Shvatio sam da čovjek nije samo to što iskazuje nego i ono što zatomljuje. Čovjek je i ono što ga mori i tišti i što ga boli. Čovjek je i njegov osobni uvid i uviđaj. Sve što se zbiva iza zatvorenih vjeđa. Ona spontana punina i ona toplina koja ustraje i ostaje kao prkos i onda kad je sve naizgled obamrlo.

Vratio sam se u našu dragu staru hižu. Vene je stigao iz Općine pa raspravlja nešto s domaćima. Neki se nude da ostanu na čuvanju, ali - ionako je dosta nas samih. Ljudi se ne daju. Kad su već došli, htjeli bi biti pri ruci te pomoći. A opet dobro se držati svojih, kad su opet jednom tu. Anti, koji je odavno poznat kirurg, obraćaju se uglavnom već stariji s pitanjima o kamencima, bubrezima i žući, te čiru na dvanaestercu.
Pitaju od čega je zapravo umrla stara Matešinka.
- Od starosti, moji dobri ljudi. Ne može ubod kakve igle, namočen u kamfor ili kakav drugi preparat, vratiti ni život ni mladost.
Zvonku se najavljuju na očnoj klinici. U Frane i Jože zanimaju se za tuču, za osiguranje.
Prikriveno ali promišljeno odvajaju se muški od ženskinja, svatko nalazi u većim skupinama svoje mjesto i krug. Rakija i vino griju srce i oslobađaju jezik, približavaju ljude. Usput se nešto zagrize i pojede, pa i domaćima olakšavaju vrijeme iščekivanja.
Tek su se poslije ponoći počele prazniti sobe, ali susjedi još navraćaju. Stariji, već navikli, dolaze da smijene Lare i Penate. I da pripaze, kako se kaže, da se ne bi što odnilo. Otvaraju se svaki čas vrata i prozori pa postaje sve hladnije. Puno je, braj'ne, tuži se netko, da se još jedna noć probdije. Ljudi opet postadoše noćobdije.

Išli smo jedno po jedno, svrstani prema obiteljima, da po posljednji put vidimo baku. Krenuli smo i zastali, stali odru do nogu, opet zastali i šutjeli.
Mama se prva uputila. Sagnula se, nešto na jastuku popravila, primakla se bliže smrtnim ostacima te ih tiho poljubila, ustala se i poškropila ih graničicom ružmarina i svetom vodicom. Onda je produžila dalje. Otac je prišao s druge strane, bez zastajanja. U jednom jedinom pokretu hrabro se nadvio nad pokojnicu, dotaknuo je usnama nečujno i odjednom se izgubio.
Ostao sam potpuno sam i zatečen. Suočen licem u lice s tajnom smrti. Pričinjalo mi se da sam stupio u zrakoprazan prostor. Pokročio sam još korak bliže i našao se na koljenima. Prignuo sam se i spontano poljubio pokojnicu u čelo, sada sasvim blijedo, još uvijek lijepo i čisto. Bez mreškanja. Ali, bilo je tako hladno, tako mramorno. Taj me je dodir osupnuo, sav sam protrnuo. Pamtim dobro da se u tom trenutku rascvao jedan pupoljak i da je jako zamirisalo. Izišao sam van, ne znam kako, sav sapet i snebiven.

Pribrao sam se tek kada je krenuo sprovod. Sve se zbivalo podsvjesno. Povorka se začudo brzo oblikovala. Nad nama je nebo bilo sasvim sivo i sve se niže spuštalo. Ulica se otegla u neku čudnu perspektivu - a asimptotom prema crkvenom tornju kao orijentiru kuda zavija put prema groblju. Pročelja prizemnica i jednokatnica nešto su se povukla unatrag, kao da se malko uklanjaju. Tu i tamo, u okvirima otvorenih prozora, stajale su ljudske spodobe koje su nas nijemo gledale u mimohodu.
Baka se u lakiranim crnim kolima opraštala od susjeda. Tri svećenika su tiho molila i vodila žalobnu dugu povorku koja se nadaleko protegla.
Negdje među prvima za lijesom, iza Vene koji imponira svojom krepkom stasitošću i kiparski markantnom, oštro rezanom glavom i profilom, te Ante koji je produhovljen, otmjen i profinjen, s njihovim mladim i brižno njegovanim suprugama, stupa kao da je na čelu povorke, starosta naše kuće, sjajni i časni Ivo Pavišić, sa svojom jedinstvenom, tolstojevskom, snježnobijelom bradom kao i s očalama. Uz njega njegova vjerna Katica, prava građanska matrona, mekana lica i dostojnoga obujma. Za njima su kao bliska inačica Pero Mataja sa zafrknutim mustaćima i pod širokim šeširom, te njegova Anka, sva sitna, sva ispijena od svega što se odigrava pred njenim očima i na njenim rukama. Moj ćaća, Ive, stupa čvrsto, čitav od jednoga komada, makar već u godinama, a Milka je suzdržana kao i uvijek u svom crnom kostimu. Frane Gašparac, vitak i visok kao pravi Goranin, promišljen i sabran ulijeva osjećaj mira i sigurnosti, u sprezi sa svojom milom, tihom i dobroćudnom Sekom. I na kraju povorke parova žovijalni i dragi Joža Topličan s kratko rezanim brkom i svojom snažnom, srčanom i spretnom Ljubom.
Za njima koračaju unuci i unuke. Zvonko, najstariji, već tada ugledan oftalmolog, skladan, virtuoz i znanstvenik, s progrušanom kosom, prerano posijedjelom, te mladenačkim licem. Na drugoj strani je Josica, zgodan i bistar klapac, gimnazijalac, a u sredini moja malenkost. U drugom su redu mali đaci, Vesna, ljepuškasta i čarobna kao kakva mala kneginja, i njen bratac, Braco, anđeoskoga izgleda.
Glazba je svirala i svirala. Skrenuli smo uz župnu crkvu, spustili se uz staru Ratarnicu, uskim, zavinutim putem, a onda se polako dizali na uzvisinu, pred ulazak u drvored pun starih i novih, upravo popadalih listova i listića. Dio maloga groblja što podsjeća na Turgenjeva.
Što ćemo, baka je bila zadovoljna svime što se zbiva. I da je stigla do svoga cilja, uz Davidove psalme i birane riječi iz Ivanova Posljednjeg evanđelja.
Gledam nadgrobnu stelu. Tu gdje je napisano Meteša Starčević, obrtnik i posjednik, već je uklesano i Ana, njegova udovica.
Bila je, eto, i u nesreći - sretnica!

Prvi rastočki susreti

UŽIVANCIJA POD RAJČEVICOM

Rastočani su uspjeli zainteresirati brojne građane da se izvuku iz kuća.

Pivalo se uz dvi armunike/Snimio Marko ČULJAT
Pivalo se uz dvi armunike/Snimio Marko ČULJAT
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. travnja 2022. u 11.30 sati

RASTOKA - Udruga sela Rastoka kraj Smiljana kratko djeluje ali je zatalasala mnoge stvari u tome sela koje se ako i cijela Lika našlo na ponoru izumiranja. Grupa posljednjih Rastočana u Rastoci i Rastočana iz Rastoke osnovala je Udrugu i zasukala rukave.

Udruga je za jučer organizirala prvi rastočki susret - Pričom, pjesmom i plesom kroz naselja i sela naše Like. Susret je bio na ulasku u selo pod brdom Rajčevica. Iz toplih domova unatoč rosulji uspjeli, Rastočani su iz čak 12 sela uspjeli izvući nekoliko stotina osoba. Svi su uživali na svježem zraku a i nebo se razbadrilo. Posebna uživancija bila je onim najmlađima. Toplo i dobro obučeni valjali su se po travi, vjerojatno od radosti i milinje misleći da j' to zeleni snig… Bilo je dosta narodnih nošnji među kojima su se isticali mali i veliki sinjski alkari i alkarići predstavnici Vučković dječje alke koji su i trčali sinjsku alku po prvi put u povijesti u Lici. Nekoliko gospićkih momaka kočoperilo se u šarenim odorama Ličke pukovnije iz Gospića iz doba Austrougarske Monarhije.

Oni nešto stariji držali su se velikog šatora iz uz čašicu pivali stare već zaboravljene ličke pisme i bećarce. (Ln)

Pogledajte i Prvi lički vlog iz Rastoke:

youtu.be/oa_KpI94Yp4

youtu.be/N-zSdvQ7PMc

youtu.be/8aHTtZvgrew

youtu.be/z_CutBUFNCE

Memorijalni centar Nikole Tesle

TESLA I U PUZLAMA

Sudionici smiljanske radionice kod Tesle
Sudionici smiljanske radionice kod Tesle
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. travnja 2022. u 21.15 sati

SMILJAN - Idealna igračka za poticanje logičkih sposobnosti djece jesu upravo dobre stare puzzle. Slaganje puzzla pridonosi razvoju sposobnosti i emocionalnih vještina.

Potiče se fina motoriku, koordinacija ruka-oko, uče se oblici, rješava se problem, vježba se pamćenje, postavlja se cilj uz pomoć strpljenja i to se ostvaruje. Idealno mjesto za razvoj ovih sposobnosti kod najmlađih upravo je rodno selo čovjeka koji je uz pomoć svoje domišljatosti, upornosti, logike i instinkta promijenio svijet na bolje.

Danas je vodstvom Josipe Starčević-Prpić, koordinatorice promotivnih aktivnosti, održana prva radionica " Puzzle by Tesla". Bio je 21 sudionik iz Gospića, Zagreba i Zadra koji su proveli 90 minuta, odnosno dva školska sata, u kreativnom i upornom slaganju dijelova u smislenu cjelinu, naravno inspiriranu Nikolom Teslom. Slučajnim odabirom nagrađen je puzzlama jedan od sudionika radionice - Leon Vukelić iz Gospić. (LN)