Čitajte i širite
Ličke novine
novak
Misal kneza Novaka iz 1368.
Kultura Ličke novine
Kosinjski misal
Kosinjski misal iz 22. II. 1483.
ličke novineARHIVA Ličke novine vijesti Priča Ličkih novina likovni umjetnici Ličke novine e lička knjiga
LIka press Lički spomenar Trenutak poezije Kritika ličke novine šaljivi kutak ličke nolvine
prvi        

lll
Brinjski lovci su domaćini likovnjacima/Foto arhiva ©Lik@ pressa Gospić

Ovog vikenda pod Kapelom

BRINJSKA LIKOVNA KOLONIJA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. ožujka 2013. u 12.30 sati

Javlja Ana Šebalj

BRINJE - U organizaciji Fortuna – art udruge likovnih umjetnika iz Zagreba u Lovačkom domu od 15. do 17. ožujka održava se likovna kolonija. Otvorenje je sutra, 15. ožujka oko 11 sati.
Na likovnoj koloniji će se okupiti petnaestak umjetnika koji će stvarati likovne radove pod utjecajem slikovitog brinjskog krajolika. Među umjetnicima u Brinju naći će se i magistrica likovnih umjetnosti Natalija Cimeša, ovoga trenutka najplaćenija europska likovna umjetnica. Najpoznatiji su joj ciklusi balerine, aktovi, portreti i korida. Njezine slike imaju mnogi planetarno poznati ljubitelji umjetnosti od kojih se posebno ističe Angelina Jolie i Brad Pitt, te vodeći arapski šeici, mnoge okrunjene europske glave i svjetski poznate korporacije.
   

In memoriam

BUCO KRSTIĆ

(1963-2012)
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
Gospić.6. ožujka 2013. u 23.15 sati

GOSPIĆ - U subotu, 9. ožujka navršit će se godina dana kako nas je prerano napustio jedan od naših ponajboljih suradnika kulturne rubrike - Dubravko Buco Krstić (49). Teška bolest prerano ga je otrgla iz okrilja obitelji, ali i iz okrilja naših čitatelja.
Dubravko Krstić rođen je 21. veljače 1963. godine u Gospiću. Osnovnu školu pohađao je u Gospiću, Otočcu i Zagrebu, gdje je završio i srednju školu. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Gospiću s temom Uloga radija, televizije i filma u suvremenom odgojno-obrazovnom procesu.
Živio je s obitelji u Velikoj Gorici i bio zaposlen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu od ranih devedesetih godina. Bavio se aktivno literarnim radom. Pisao je poeziju i prozu (uglavnom kratke priče) koje je objavljivao u Kolu, Riječima, RE-u, Dubrovniku, Književnoj Riječi, Rivalu, Europskom glasniku, Maruliću, Večernjem listu, Hrvatskom slovu i Ličkim novinama. Njegove priče uvrštene su i u antologiju nepoznatih autora „Sve priče“. Nakon duge i teške bolesti preminuo je 9. ožujka 2012. u Zagrebu.
Njegov lik, a posebno pjesme i priče ostat će nam dugo u sjećanju. (MAČ)
Evo jedne njegove posljednje pjesme koju smo objavili:

ddd
Dubravko Buco Krstić

NEČUJNO

Napisano 5. siječnja 2012.
Nečujno se krećeš
Nisam te ni primijetila
Rekla si sa smiješkom,
A ja sam samo slegnuo ramenima
I pomislio da sam duh
Što si ti odmah iščitala
U mojim očima
Mršteći se jer ne voliš
Takve moje šale koje su meni
Obične i neobične, životne,
Znao bih reći, na što bi ti dodala samo-
-nemoj pred djecom.
Nisam lud, bit ću samo malo nečujan.

ggg

Inicijativa gospićki studenata

SAMO SJEĆANJE

7. ožujka 2013. u 19.10 sati

GOSPIĆ - Gospićki studenti  Odjela za nastavničke studije priređuju zanimljiv glazbeni projekt pod nazivom „Samo sjećanje“. Organizator, voditelj projekta i skupine je Danijel Čorić, student pete godine, a gost je ženska klapa.
Projekt će biti izveden u četvrtak, 21. ožujaka u 18.00 sati u polivalentnoj  dvorani Odjela. Izvođači projekta su studenti pete godine Luka Siruček, Vedran Štauber, Ivana Rukavina, Lorena Vuković, Klaudija Jelušić, Tajana Tomec, Ana Šporčić, Marija Paušić
Jako se puno govori o glazbi, osobito o njenoj ulozi u društvu i važnosti u životu čovjeka. Glazba je postala sastavni dio čovjekova svakodnevnog života. Danas je moguće govoriti o širokom spektru njezinih terapeutskih svojstava. Glazba je svuda oko nas, iako je ponekad ne primjećujemo, bilo da smo u kafiću, u trgovini, na ulici, fakultetu ili drugdje.
Ponuda glazbenih žanrova danas je nadmašila svoje granice, tako da je moguće govoriti o bogatstvu glazbene ponude u okvirima koje je, zahvaljujući glazbenoj naobrazbi, moguće prepoznati razliku kvalitetne od loše glazbe. Bez obzira na sve, u jednom se gotovo svi slažu: glazba oplemenjuje duh i, kao što je rekao Johann Sebastian Bach, njezin je cilj "dirnuti srca."
- Svojim glazbenim projektom, utemeljenom na spoznajama različitih kolegija iz područja glazbene umjetnosti: sviranje, pjevanje, glazbena kultura, metodika glazbene kulture, ali i interdisciplinarnim spoznajama na kojima je zasnovan naš studij, želimo popularizirati učiteljski poziv te dokazati kako vrijeme studiranja otvara mogućnost za stjecanje mnoštva novih spoznaja, ali i mogućnost kreativnog druženja, stvaranja i osviještenog kulturnog djelovanja u sredini u kojoj se boravi s ciljem stjecanja širokog spektra znanja i iskustva koje će biti moguće iskoristiti u našem budućem učiteljskom pozivu - kaže Danijel Čorić.

Gostovanje u Gospiću

Omiški Macbeth

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. veljače 2012. u 2.45 sati

GOSPIĆ - Glumački ansambl od tridesetak članova Gradskog teatra mladih Mali princ iz Omiša izvukao je večeras iz topline domova nekoliko stotina Gospićana kako bi vidjeli njihovog Macbetha Williama Shakespearea
Predstava je održana u Pučkom učilištu, a Gospićani su bili oduševljeni jer im je osvježila sumorne zimske dane.

omiš
Gospićani na omiškoj predstavi

GOSTOVANJE OMIŠKOG TEATRA U GOSPIĆU

STIŽE MACBETH

www.licke-novine.hr
4. veljače 2013. u 13.30 sati

GOSPIĆ - Ličko-senjska županija domaćin je kazališne predstave Macbeth Williama Shakespearea u izvođenju Gradskog teatra mladih „Mali princ“ iz Omiša u režiji Petra Buljevića.
Predstava će biti u petak, 8. veljače s početkom u 19 sati u dvorani Pučkog otvorenog učilišta. Ulaz je besplatan.
Dobili smo i podatke o omiškom teatru koji stiže u Liku i to iz pera redateljice Nine Klefin:
U mjesecu listopadu 2010. naš je teatar je započeo rad na zahtjevnoj tragediji Macbeth Williama Shakespearea. Scenu je osmislio umjetnički tim po imenu Baron d' Arignac predvođen Dinom Banovićem, rekvizite za scenu čudesno je izradio vrijedni Josip Sebeledi u čemu mu je pomogao i Vedran Urličić. U glavnim ulogama igraju Jelena Novaković kao Lady Macbeth i Marko Kapitanović kao Macbeth. Predstavu je prilagodio i režirao profesor Petar Buljević. Moram naglasiti da značajan dio ansambla u ovoj predstavi čine članovi naše mlađe sekcije, naših «Harlekina». Inače, u predstavi sudjeluje 30-tak likova.
Tragedija Macbeth govori o potpunom i secirajućem urušavanju ljudskog duha, zahvaćena plamenom gorljive ambicije koja se pokušava izdići iznad ustaljenog pulsirajućeg poretka tako da i zvijezde i nebo i stabla pokušavaju progovoriti o tragediji i posrnuću snažnog čovječjeg duha. Od početka do kraja sredstva za ostvarivanje ambicije imaju jedno ime danse macabre – strašni ples smrti, straha i zločina. Ruke su omašćene krvlju i to ruke koje drže žezlo i krunu. «Zašto je vrijedno prodati dušu đavlu?»  pita se u jednom trenutku glavni junak pa sa finom poetskom nijansom govori o onom što će se dogoditi čovjeku, svijetu i njegovu poretku oslikanom u tamnom srcu koje glavni junak nosi u grudima. Cijela tragedija je obilježena finim poetiziranjem i paralelnim stanjima. Teškim kucanjem na vrata, duhovi svjetla, kao da prepuštaju mjesto paklenoj tami, metaforički predstavljenoj u riječima pijanog vratara koji otključava vrata zamka ili jednog paklenog  stanja koje je neumitno pogodilo svijet ljudi . Premijera ove predstave dogodila se u mjesecu ožujku 2011. godine u Omišu.
Moram naglasiti da nam je veliku pomoć pružilo Hrvatsko narodno kazalište iz Splita koje nam je posudilo kostime za ovu predstavu, a Hrvatska udruga likovnih umjetnika ustupila prostor za naš prvi nastup u Dioklecijanovim podrumima u Splitu. Na festivalskom gostovanju u Sinjskom pučkom kazalištu naš je glumac Marko Kapitanović osvojio i nagradu za glavnu mušku ulogu u predstavi Macbeth. Pozvani smo na dvadesetak gostovanja koje moramo pažljivo odraditi zbog izdašnih financijskih izdataka golemog ansambla i zahtjevnog transporta goleme scenografije.

Par riječi o tragediji Macbeth
...»Posljednji dan Smotre vidjeli smo dvije predstave, od kojih je prva bila ona GRADSKOG TEATRA MLADIH MALI PRINC iz Omiša s poznatom Shakespeareovom tragedijom Macbeth.
Već sam naslov Tragedy of Macbeth malo nas je zbunio, pa se publika pitala hoće li predstava biti izvedena na engleskom jeziku. No naprotiv, skupina mladih glumaca, vrlo se hrabro uhvatila u koštac s jednom od najtežih Shakespeareovih drama, i iznijela vrlo značajnu kazališnu pobjedu. Pod vodstvom profesora Petra Buljevića, adaptora i redatelja, u trajanju od gotova dva sata, vidjeli smo zanimljivu i modernu predstavu koja nam je ponudila i dobre glumačke uloge i zanimljiva scenska rješenja.
Marko Kapetanović u ulozi Macbetha bio je odličan u dikciji i ekspresiji, te se izvrsno nosio s velikim monološkim formama koje bi predstavljale ogroman izazov i za svakog profesionalnog glumca. I Josip Sbeledi kao Macduff donio je proživljenu glumačku kreaciju, iako su mu scene poput one kad saznaje vijest o smrti žene i djece predstavljale maksimu manje je više. Vedran Urličić kao Banquo imao je niz suptilnih, melankoličnih rješenja koja su se pokazala vrlo uspješnim. Mlade glumice u ulozi Vještica imale su ponekad problema s razumljivosti scenskog govora, ali su to nadoknađivale ekspresivnom glumačkom igrom. Svih 29 sudionika u predstavi igralo je posvećeno, ozbiljno i odgovorno, vješto se koristeći raznim vještinama poput plesa ili mačevanja.
Predstava je imala efektnih scenskih rješenja, lijepu rasvijetu i dobro odabranu glazbu koja se nažalost premalo koristila prilikom promjena dekora i na kraju pojedinih prizora. Iako bi se moglo učiniti da je prikazivanje Machbetha preuzetni kazališni zadatak za jednu grupu srednjoškolaca i studenata, ova je predstava dokazala da nije tako. Baviti se dubokom dramskom radnjom, velikim pitanjima i teškim tragičnim izazovima života, ovim je mladim ljudima očito bilo i inspirativno i poticajno. Stvorili su zanimljivu i dinamičnu predstavu, kojom dokazuju da se i u amaterskom okruženju može slomiti tvrd orah. Prokletstvo škotskog kralja nije dotaklo Teatar mladih iz Omiša, dapače, gurnulo ga je naprijed prema ozbiljnim kazališnim izazovima. Marko Kapetanović je za ulogu Macbeta proglašen najboljim muškim glumcem na Smotri”.

 

ooo

Iz Omiša stiže glumački ansambl od tridesetak članova.


PREDSTAVA JE U PETK U 19 SATI U
PUČKOM U GOSPIĆU.


 

 


Nova knjiga o Lici

KOSINJ – IZVORIŠTE HRVATSKE TISKANE RIJEČI

Uz 530. godišnjicu hrvatskog prvotiska izašla je knjiga o kosinjskoj tiskari koja se nalazila u Kosinjskom Bakovcu.
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. siječnja 2013. u 10.35 sati

Iz tiska je izašla knjiga Ivana Mancea Kosinj -izvorište hrvatske tiskane riječi. Ova tek druga knjiga o kosinjskoj tiskari, prvu je izdao prije pola stoljeća profesor Zvonimir Kolundžić, podsjetnik je na 530. godišnjicu prve tiskane knjige u Hrvata, Misala po zakonu rimskog dvora, 22. veljače 1483. (Editio princeps/Prvotisak) u knjizi se obrađuje problematika prve hrvatske tiskare za koju se pretpostavlja da je egzistirala upravo u Kosinju.
Knjiga se po cijeni od stotinu kuna može kupiti na adresi
Web knjižare

ttt  

LJUBOVIĆEVE KNJIGE S POPUSTOM

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. siječnja 2012. u 22.00 sati

SENJ - Profesor Enver Ljubović napisao je tri knjige vezane uz tematiku podrijetla prezimena, grbova i slično. Knjige se mogu naručiti samo izravno kod autora na telefon + 385 53 882 189, mobitel + 385 91 2882 189, telefaks +385 53 881141 ili na e-mail: enver.ljubovic@gmail.com.
Knjiga se šalje pouzećem, a poštanski troškovi slanja na području Republike Hrvatske su 30 kuna. Knjige također možete naručiti i uplatom na žiro račun autora knjige Envera Ljubovića, prof., V. Čopića 1, 53270 Senj: 2402006-1031262160 poziv na broj: 3100446702, kod Erste banke Senj.
Za naručitelje iz inozemstva knjiga se može naručiti uplatom na devizni račun autora: 2402006-7701575710 kod Erste banke Senj, Obala Franje Tuđmana 2. IBAN CODE: HR2224020063201921520, SWIFT CODE: ESBCHR22, a nakon uplate šalje se knjiga naručitelju. Poštanski troškovi slanja knjige u inozemstvo su od 70 do 150 kuna i plaća ih naručitelj.


GRBOVNIK GACKE, KRBAVE, LIKE, SENJA I VINODOLA

NAJNOVIJA CIJENA KNJIGE-MONOGRAFIJE  JE 150, 00 KUNA, A STARA CIJENA BILA JE 380, 00 KUNA, TAKO DA JE CIJENA  KNJIGA  PREKO 50% SNIŽENA.
KNJIGA-MONOGRAFIJA JE A4 FORMATA, TVRDI UVEZ, 432 STRANICE TEKSTA I PREKO 300 GRBOVA U BOJI.


Mjestopis Krivoga Puta

s podnaslovom: Seobe primorskih Bunjevaca - Krmpoćana, povijest naselja Krivi Put, stanovništvo i naselja, Krivoputska prezimena, imena i nadimci, škola, župa, stradanja Krivopućana u Drugom svjetskom ratu i u poraćju, kulturno stvaralaštvo i poznati Krivopućani.
Jedinstvena knjiga - monografija koja oslikava sa svih strana jedno malo mjesto Krivi Put kod Senja, koje je nekada imalo preko 4000 stanovnika i iz kojeg su potekli: Prpići, Tomljanovići, Špalji, Šojati, Vukelići, Krmpotići, Šolići, Butkovići, Blaževići, Tomičići  i drugi poznati bunjevački  rodovi.Tvrdi uvez, format B5, oko 300 stranica teksta i preko 100 fotografija u koloru, zemljovida i drugih slikovnih priloga. Cijena knjige je 150, 00 kuna+ poštanski troškovi slanja.

lll
Naslovnice Ljubovićevih knjiga

ZNAMENITI BUNJEVAČKI I LIČKI ROD  RUKAVINA

ljubo

Vrlo zanimljiva, jedinstvena obiteljska i rodoslovna monografija, izašla ovih dana iz tiska, koja oslikava znamenitu bunjevačku i ličku obitelj rukavina. Autor u knjizi opisuje podrijetlo i najstariji spomen, raseljavanje, naseljavanje obitelji  u Liku i Podgorje, selo Trnovac, Bunjevce, Rukavine u podplješevičkim selima i Bihaću, Rukavine u SAD, Rukavine plemenitoga roda i njihove grbove, najistaknutije osobe iz ove obitelji i različita rodoslovlja raznih grana rukavina od različitih autora. Knjiga je bogato ilustrirana starim fotografijama, zemljovidima i crtanim rodoslovljima odvjetaka ove znamenite bunjevačke i ličke obitelji, čija je jedna grana plemićka.
NAKLADNIK: Senjsko književno ognjište, Senj,  2012.,  meki šivani uvez, 264 stranice.
RECENZENTI: akademik Petar Strčić i Darko Nekić, prof.
FORMAT: 170 x 140, 120 fotografija, zemljovida, crtanih rodoslovlja  i drugih zanimljivih ilustracija. Knjiga je tiskana potporom Zaklade HAZU.
CIJENA KNJIGE: 170 kuna + poštanski troškovi slanja knjig


DJELA Envera Ljubovića

1. Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima grada Senja, Senjsko književno ognjište, biblioteka Usponi, Senj, 1997.
2. Gradski i plemićki grbovi Senja, vlastita naklada, Senj, 1998.
3. Svjedočanstva o rimskoj Seniji, Senjsko književno ognjište, biblioteka Usponi, Senj, 2001.
4. Monografija Lukovo, Gradski muzej Senj, Senj, 2002. (jedan od grupe autora)
5. Grbovi plemstva Gacke i Like, IK Adamić Rijeka, Rijeka, 2001.
6. Grbovi plemstva Like, Gacke i Krbave, Megrad d. o. o., Zagreb, 2003.
7. Grbovnik Gacke, Krbave, Like, Senja i Vinodola, Senjsko književno ognjište i vlastita naklada, Senj, 2007.
8. Gradovi i općine Republike Hrvatske (ur. Slavko Šisler), IK Mato Lovrak,  Zagreb, 2008. (jedan od grupe autora)
9. Mjestopis Krivoga Puta, Senjsko književno ognjište, biblioteka Koralj, Senj, 2009.
10. Znameniti bunjevački i lički rod Rukavina, Senjsko književno ognjište, biblioteka Koralj, Senj 2012.

ljub
Enver Ljubović

TKO JE LJUBOVIĆ?

Enver Ljubović, povjesničar i klasični filolog, rođen je 2. siječnja 1950. godine u Obrama, Kakanj, Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom mjestu. U Zadru je završio Filozofski fakultet, grupu povijest i latinski jezik s pregledom rimske književnosti. Nakon završetka studija oko 19 godina je radio kao gimnazijski profesor povijesti i latinskog jezika u Cazinu, a sada je stalno zaposlen u Srednjoj školi dr. Antuna Barca gdje predaje povijest i latinski jezik u gimnazijskom programu. Kao vanjski suradnik nekoliko godina je radio u gimnazijama, u Senju, Delnicama i Otočcu.
Godinama se bavi heraldikom, geneaologijom i onomastikom. Jedan je od rijetkih povjesničara koji se bavi heraldikom i rodoslovljem obitelji, pa je iz toga znanstvenog područja povijesnih znanosti do sada objavio šest knjiga i više znanstvenih i stručnih članaka u znanstvenim i stručnim časopisima u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, Srbiji (Vojvodina) i Italiji.
Član je Hrvatskog društva klasičnih filologa i Hrvatskog grboslovnog i zastavaslovnog društva.
Dobitnik je Povelje Grada Senja za doprinos u prosvjeti, kulturi i znanosti.
Stalni je suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, gdje surađuje u Hrvatskom biografskom leksikonu u kojemu piše članke o hrvatskim plemićkim obiteljima. Predsjednik je Senjskog književnog ognjišta, udruge koja promiče hrvatski jezik i kulturu te afirmira književno stvaralaštvo u Senju. Tijekom 1998. godine imao je tri samostalne izložbe plemićkih grbova Senja, Gacke i Like, u Senju, Otočcu i Ogulinu.
Sudjelovanje na znanstvenim i stručnim skupovima.

Prikaz priredio Jure Karakaš

DVJESTO GODINA STARČEVIĆEVIH GRAMATIKA

29. prosinca 20121. u 21.20 sati


Šime Starčević, Mozin Nova ricsoslovica  iliricsko franceska prineshena po Shimi Starcsevichu xupniku od Novog u Lici na potribovanje vojnicske mladosti iliricskih derzhavah, Trst, 1812.
i
Šime Starčević,Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicskoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici, Trst, 1812.)


Šime Starčević rođen je 1784. u Žitniku. Otac mu se zvao Filip,  majka Marta. U Matičnoj knjizi krštenih župe Svete Marije u Klancu kod Gornjeg Pazarišta zapisano je daje kršten 18. travnja 1784. U zapisanom nadnevku stoji opaska: „Ja Andrija Basletić kapelan mjesta krstih sina Filipa Starčevića i njegove zakonite žene Marte imenom, Šimun.
O njegovom ranijem školovanju malo se zna. Najvjerojatnije je pohađao pučku trivijalnu školu na njemačkom jeziku kakvih je u to vrijeme bilo dosta u Lici, a bile su otvorene zbog izobrazbe djece krajiških časnika.
Daljnje školovanje nastavio je u Zagrebu, Varaždinu i Gracu gdje je učio filozofiju. U senjskom sjemeništu koje je osnovao biskup Ježić završio je bogosloviju i zaređen za svećenika 1808. kada su mu bile 24 godine.
Najprije je radio kao gimnazijski učitelj u Senju. Vjerojatno je bio vjeroučitelj. Na vlastitu molbu premješten je u Gospić. Nadao se da će dobiti župu jer ih je bilo nepopunjenih, no biskup Ježić ga je odredio za duhovnog pomoćnika arhiđakonu Sussaniju. Kad je ovaj uskoro umirovljen, Starčević postaje upravitelj župe. Dana 4.lipnja imenovanje župnikom u Ličkom Novom, a 15. svibnja 1812. već ga nalazimo kao župnika na Udbini. Tu se zadržao do 1814. kad je 20. svibnja promaknut za upravitelja župe svetog Karla Boromejskog u Karlobagu gdje je ostao punih 40 godina, sve do svoje smrti.

            Opomena Marmontu
Šime Starčević je živio u burnim vremenima. Za njegove rane mladosti propala je Mletačka Republika. Godine 1808. gubi političku neovisnost i Dubrovačka Republika. Iduće godine Napoleon od osvojenih hrvatskih i slovenskih zemalja stvara Ilirske provincije pa naši ljudi umjesto za Austriju ratuju za njega diljem Europe.
U Ilirskim provincijama događaju se velike društvene o gospodarske promjene. Vojna krajina došla je pod francusko zapovjedništvo i u njoj, barem što se tiče vojne organizacije nije došlo do nekih većih promjena, osim vrhovnog zapovjedništva.
Ilirske provincije najprije su bile podijeljene na 10 intendantura, a zatim na šest civilnih i jednu vojnu provinciju: Koruška, Istra, Kranjska, Civilna Hrvatska, Vojna Hrvatska, Dalmacija i Dubrovnik s Bokom kotorskom. Vojna Hrvatska imala je poseban status.
U vrijeme francuskog osvajanja Like Starčević se zatekao kao mlad svećenik u Gospiću. Budući da su Ličani pružili generalu (kasnije maršalu) Marmontu žestok otpor, ovaj je, sav bijesan, nakon slamanja otpora za osvetu htio svoju vojsku i konje smjestiti u gospićku crkvu.. Priča se da je navodno pred moćnog Marmonta istupio mladi Starčević i obratio mu se na dobrom francuskom jeziku moleći ga da ne skrnavi svetište jer je i on sam kršćanin. General se iznenadio što je u „divljem“ kraju susreo čovjeka koji tako dobro govori jezikom tadašnje svjetske diplomacije i poslušao je hrabrog svećenika..
Starčević je inače bio popularan među časnicima jer je bio vrlo komunikativan i obrazovan čovjek koji govori više stranih jezika, a razumije i sve slavenske jezike. Vjerojatno im je činio usluge u prevođenju i komuniciranju s višim instancama.

            Urednik za „ilirski“ jezik
Kad je 3. listopada 1810. u Ljubljani, glavnom sjedištu Ilirskih provincija, pokrenut četverojezični list Le Telegraphe officiel de provincies Illyrienes, trebalo je pronaći urednika za „ilirski“ jezik. List je naime trebao izlaziti na francuskom, njemačkom talijanskom i „ilirskom“.
Za prva tri jezika bilo je lako naći urednike, no za „ilirski“ zbog rascjepkanosti jezika na slovenski i razna hrvatska narječja sa šarolikom grafijom (č i ć se npr. pisalo u mnoštvo varijacija) nije bilo lako naći čovjeka koji bi sve to ujednačio tako da svima bude razumljivo.
Za list su bili zaduženi generali Belzans i Bachellu. Ispočetka je bilo predviđeno da  „ilirski“ jezik bude dubrovački govor zbog Marmonta koji je jako cijenio dubrovačku kulturu i umjetnost. No bilo je ljudi koji su dokazivali da to nije najbolje rješenje jer je štokavska ikavica puno raširenija, naročito u Lici i ostaloj Vojnoj Hrvatskoj.
Za prvi broj Telegraphe officiela napravljena su dva prijevoda na „ilirski“ jezik. Jedan su napravili Dubrovčani uz pomoć jezikoslovca Franje Marije Appendinija, a drugi gospićki kapelan Šime Starčević.
Starčevića je u Gospiću pronašao general Bachellu, i to po preporuci većeg broja vojnih časnika kojima je on vjerojatno pomagao u prevođenju službenih francuskih spisa. Njegov prijevod prihvaćen je kao bolji i razumljiviji većem broju čitatelja i danas se taj rukopis čuva u ljubljanskom arhivu.
Sačuvan su svega tri broja Telegrapha na njemačkom, francuskom i talijanskom, a niti jedan na „ilirskom“ pa se pretpostavlja da taj list nije ni tiskan na našem jeziku, premda je po Lici prikupljena čak i pretplata. Je li Starčević prevodio taj list u Lubljani ili su mu materijale donosili u Gospić, teško je reći. Bit će ipak vjerojatnije da je taj posao obavio u Ljubljani.
Mnogo je važniji njegov kasniji rad na hrvatskom jeziku potaknut upravo prevođenjem Le Telegraphe officiela
Godine 1812. izašla je njegova francuska gramatika pod naslovom Mozin Nova ricsoslovica  iliricsko franceska prineshena po Shimi Starcsevichu xupniku od Novog u Lici na potribovanje vojnicske mladosti iliricskih derzhavah.
Kao što se vidi iz naslova, on je ovih sedam provincija smatrao državama i želio ih je sve jezično ujediniti. Knjiga je tiskana u Trstu, imala je 311 stranica, a predstavljala je prijevod njemačke gramatike koju je napisao svećenik Mozin 1809. godine. Starčević je tu gramatiku prilagodio hrvatskom jeziku i ona je predstavljala praktični priručnik za mlade vojne časnike koji žele naučiti francuski jezik, i to onaj koji se svakodnevno govori. Iz Mozinove opširne gramatike izbacio je sve ono što je za kolokvijalnu upotrebu bilo isuviše komplicirano.
Ovu je knjigu napisao po naredbi francuskih vlasti ili, kako on kaže, „po zapovidi poglavarah“ 1811. u prilično kratkom roku.

        

    Nova ricsoslovica
Odmah nakon hrvatsko-francuske gramatike, u još većoj žurbi, napisao je drugu knjigu, tj. gramatriku „iliričkog „ jezika i time želio dokazati da je „ilirički“ jezik ravnopravan francuskom, njemačkom i talijanskom. Knjiga je imala skoro isti naslov kao i prethodna, a zvala se Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicskoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici. Predgovor ovom najvažnijem Starčevićevu djelu napisan je 1. siječnja 1812. Knjiga je tiskana iste godine u Trstu. Kao i prethodna.
Osnova ovoj gramatici je narodni lički ikavski govor prilagođen potrebama književnog jezika.
Starčević dobro zna da postoje velike razlike u našim dijalektima i naglašava potrebu da najrašireniji od njih postane književni jezik jer bez jedinstva književnog jezika nema ni napretka u kulturi ni u životu uopće. Smatra da je najprikladnije prihvatiti štokavsko narječje – ikavski govor, tj. štokavsku ikavštinu kojom se govorilo u najvećem dijelu Vojne krajine, a posebno u Lici. Za ovo su bili i pripadnici zadarskog književnog kruga kojima je i sam Starčević pripadao.
U deklinaciji imenica zalaže se za genitivni nastavak –ah: knjigah, glavah; u dativu i lokativu te instrumentalu nastavci su mu –im, -am: ljudim, knjigam, ženam. Puno raspravlja o raznim tipovima imenica (imenah) pa tako govori o uvećanicama i umanjenicama: imenah Uzvelicsivih i Pomanjivih¸ u određenim i neodređenim pridjevima smatrajući to vrlo teškim i mnogim ljudima nerazumljivim gradivom. S ponosom ističe da u hrvatskom jeziku postoje posvojni pridjevi vlastitih imenica (npr. Šimin, Lički) koje on naziva pridavno ime vlastitih izvedena što nema ni u latinskom, ni u talijanskom, ni u njemačkom, a ni u francuskom. Tu osobinu našeg jezika smatra velikom prednošću.
Glagolska vremena naziva vrimenoricsi, a njihovu promjenu, tj. konjugaciju prigibanje vrimena. Imperfekt mu je polakoproshlo vrime, a aorist proshasto samostavno vrime.
Francuske su vlasti tražile jednaku grafiju (ista slova za sva četiri prijevoda) a Starčević jako dobro zna da latinica nema sve znakove za „iliričke“ glasove, ali se protivi u diranje latinička slova jer su ona za njega svetinja. On ne može podnijeti da se na njih ili ispod njih stavljaju „kvake“ (dijakritički znakovi) jer bi to bilo svetogrđe. Bolje je upotrijebiti digrame (dva slova za jedan glas). Zato predlaže za pisanje naših palatala sljedeće:  č – cs,
ć – ch, š – sh, đ – dj ili gj,  ž –x. Zanimljivo je da za nj i lj  predlaže znakove kao što su i danas.
Ni pod koju cijenu nije dopušteno da se u latinicu umeću nepoznata slova, tj. znakovi kojih nema u latinici.
Kod pisanja glasa ć  predlaže da se piše i kao tj ondje gdje se u korijenu osjeti t (bratja, listje).
Starčeviću pripada čast da je prvi od naših jezikoslovaca dosljedno upotrebljavao četveroakcenatski štokavski sustav. Tek poslije njega su Vuk Karadžić i ostali lingvisti prihvatili taj sustav, samo se ne zna je li se Karadžić poslužio Starčevićevim dostignućem ili je tro sam razradio. U svakom slučaju do Ricsoslovice je mogao doći jer je bila tiskana
Kada se usporede današnji nazivi za akcente i znakovi za njih, vidi se da ih Starčević naziva drukčije, nastojeći njihovim nazivom dočarati ponašanje glasa. I znakovi su mu slični današnjima, ali se ne podudaraju. Npr. kratkosilazni naglasak (konj, mak, šaka...) naziva glas posve kratki i ne obilježava ga. Kratkouzlazni naglasak (noga, žena, čelo..) kod njega je glas uzdignuti i brzo spušten  (bilježi ga nȏga, žȇna, čȇlo)  Dugosilazni (ruke, škola, more) je glas malo rastegnut i bilježi ga slično današnjem kratkouzlaznom akcentu, a dugouzlazni (ruka, glava,  trava)  je glas posve rastegnut i bilježi ga onako kako se i danas bilježi (rúka,  lúka, Vúka).

Život posvećen duhovnom radu
Starčević je bio jedna od najistaknutijih književnih ličnosti u vrijeme Ilirskih provincija i nešto poslije odlaska Francuza iz naših krajeva. Njegov jezikoslovni rad iz prvog životnog razdoblja bio je vrlo koristan, pa i krčiteljski, jer su njegova otkrića bila značajna za jezična istraživanja. Međutim, u kasnijoj životnoj fazi isuviše se učahurio u svojoj karlobaškoj tišini i posvetio drugim poslovima pa se nije mogao približiti mladim književno-lingvističkim naraštajima. Posebno se nije slagao s mladim ilircima koji su imali drukčije poglede na jezik i književnost. Bio je tvrd i nepopustljiv, nije htio napustiti svoje principe i tvrdoglavo je branio stajalište da književni jezik u Hrvata bude štokavska ikavica. Sličan mu je po tvrdoglavoj ličkoj nepopustljivosti i kasniji zemljak jezikoslovac Fran Kurelac.
Sve više se udaljavao od iliraca u jezičnim pitanjima, a sva druga njihova nastojanja prihvaćao je s velikim oduševljenjem. Njegovo posebno značenje je u tome što je u vrijeme dominacije stranih jezika u Hrvatskoj izdao gramatiku „ilirskog“ jezika dokazujući da je taj jezik ravnopravan ostalima. Neprestano je isticao ljubav prema narodnom govoru koreći one što ga se odriču i zanemaruju.
Značajan je i po tome što je prvi, prije Vuka Karadžića i Đure Daničića shvatio i zabilježio naša četiri akcenta, no nažalost taj je doprinos jeziku ostao nezapažen. Hrvatski jezik rascjepkan na više narječja i izgovora, što (svakako znači bogatstvo) nije imao jednu snažnu ličnost koja bi nametnula svoje viđenje jedinstvenog jezika, iako je bilo dosta učenih jezikoslovaca.
Starčević se cijelog života bavio pisanjem, često surađivao s tadašnjim malobrojnim listovima, ali je u prvi plan stavljao svećeničku službu i sve joj je podređivao. Najviše je knjiga napisao s područja duhovnog života, primjerice Duhovni razgovori za sve blage i osobite dneve Blaxene Divice Marije te dvanaest knjiga propovijedi pod naslovom Homilije ili tumacsenje svetog Evandjelja. Jezikom se bavio kao usput.
Možda bi se više posvetio jeziku da je bio bliže velikim kulturnim središtima. U svom Karlobagu, u Vojnoj krajini gdje je u prvom planu bila vojska i oružje smatrao je da će bolje služiti svome narodu ako se posveti njegovu duhovnom životu..
Pod kraj života se razbolio. Cijelo tijelo mu se pretvorilo u živu ranu. U pismu prijatelju, također jezikoslovcu, Ivanu Alojziju Brliću u vezi s tom bolešću navodi: „...Ja Vam od 1. Sičnja do ovog vrimena skoro 4 dana nisam imao u koje bi mogao reći da sam zazbilja odahnuo...na stanovitom mistu gdi najvećma trpim krvavi pot kroz kožu probio, a drugda se najednom krv otvori tako da se ne zna ni kako ni zašto. Jednu noć malo nisam u krvi mrtav osvanuo, i ovoga se najviše bojim...“
Zadnji životni dani bili su mu doista teški i ispunjeni tjelesnim patnjama. Umro je 14. svibnja 1859. u sedamdeset i šestoj godini života..
Karlobažani su se ponosili svojim sumještaninom, učenim čovjekom, dobrim svećenikom i velikim domoljubom koji je uza sve svoje obveze odgojio i svog rođaka, jednog od najvećih hrvatskih političara – Antu Starčevića.
Kada je umro, Karlobagom i okolinom zavladala je velika tuga. Prije nego je pokopan, nosili su njegovo tijelo u otvorenom lijesu kroz cijelo mjesto.
(Ovaj članak napisan je na osnovi podataka uzetih iz knjige Putovima hrvatskog književnog jezika koju je napisao dr. Zlatko Vince i Povijest hrvatskoga književnoga jezika autora dr. Milana Moguša, na čemu im se najljepše zahvaljujem.)
gimna
Gospićani na promociji knjige u Gimnaziji/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press

ggg
O knjigi je govorio Ivica Mataija

Večer knjige u Gospiću

GIMNAZIJA JE POVIJEST GRADA

Nakon višegodišnjeg rada Ana Lemić objavila je knjigu dokumenata o gospićkoj gimnaziji.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

28. PROSINCA 2012. U 20.30 SATI

GOSPIĆ - Tema Gospićka gimnazija povezuje nas koji smo ovdje s onima koji su živjeli prije nas na ovome mjestu, ali i sa svima onima kojih je više od nas samih ovdje koji više ne žive u Lici, koji više ne žive u Gospiću. Gospićka gimnazija je trajna poveznica svih tih naših sugrađana - istakao je Ivica Mataija, ravnatelj Državnog arhiva Gospić otvarajući promociju knjige Ane Lemić "Gimnazija Gospić 1860 - 2010.", koja je šesnaesta knjiga u izdanju DAG-a.
Mataija je najavio i novu knjigu o osnovnom školstvu u Perušiću koja će biti objavljena već u veljači naredne godine.
O knjizi je zatim govorio Branimir Šimunić, koji je bio učenik gimnazije, njen profesor, direktor i na kraju pročelnik županijskog ureda za prosvjetu.
- S Gospićem sam podijelio mladost, a danas dijelim starost. Između dva svjetska rata zbog gimnazije Gospić je bio intelektualno jak, bio je uz bok senjske i požeške gimnazije. Kult gimnazije treba njegovati jer ona je uvijek davala dobre profesore i učenike. U gimnaziji se razvijao visoki humanizam među učenicima i profesorima, ona je uvijek živjela sa svojim gradom - rekao je Šimunić.
Promocija je održana u Pučkom otvorenom učilištu dr. Ante Starčevića, a nastupili su i njihovi tamburaši pod vodstvom Slavena Stilinovića.

gimnaz
AUTORICA LEMIĆ I KNJIGA

O radu na prikupljanju dokumentacije o Gimnaziji Gospić govorila je i autorica Lemić, jedna od posljednjih ravnateljica škola. U ratnim zbivanjima mnogo je toga uništeno pa se moralo obilaziti razne arhive, skladišta, muzeje ali i tavane, kako bi se prikupilo što više dokumenata.

Književni prikaz

''Dedino zlato'' - koje zlata vrijedi!

O Božiću 2012. godine

Rudi Tomić, Kanada

Svojom knjigom ''DEDINO ZLATO'' (13. po redu), objavljenom ljetos u Nakladi STIH u Zagrebu nakladastih@yahoo.com naš hrvatski književnik Marijan Karabin, koji živi u Švicarskoj, obogatio je svoj dosadašnji književni opus (pjesme, roman, eseji, književni osvrti, kolumne) – sa za njega novom književnom vrstom - pričama, ali ne s pričama za djecu, nego o djeci!
Kako to i sâm autor u svojem predgovoru u knjizi objašnjava, radi se o pričama, koje bi mnoge bake i djedovi također mogli zapisati, ali to većinom ipak ne čine, što je razlogom da ih i on smatra napisane i u ime svih takvih i tima sličnih priča, koje se jesu već dogodile, koje se svakodnevno događaju i koje će se i u buduće događati, gdje god ima djece i njihovih malih mudrovanja, čiji su nam duhovni biseri to draži i ljepši, što su djeca mlađa.
Druga, za nas važna osobitost ovih Karabinovih priča je njihova, da tako kažemo, dvojezična kategorija. Napisane u dijaspori, u takozvanom ''hrvatskom izvandomovinstvu'', i njihova je ''glavna junakinja'' jedna od bezbrojnih ''unuka u dijaspori'', s popratnim pojavama koje iz toga proizlaze, pri čemu upravo njezino dvojezično odrastanje čini izričito naglašenu i snažnu komponentu. (Iako se razgovori između nje kao unuke i drugog glavnog lika u tim pričama, njezinoga djeda, odvijaju uglavnom na njemačkom jeziku, autoru je to uspjelo tako dobro prikazati da pri čitanju ne dolazi ni do kakve pomutnje, ni kod onih koji njemački znaju, kao ni kod onih koji taj jezik ne znaju). No, isto je tako važno da nam je književnik Karabin tim i takvim svojim pričama, s likovima Hrvata u dijaspori, ma kojeg sve uzrasta bili, opet jednom uvjerljivo približio i taj dio našega naroda, kao sastavnog i neotuđivog dijela hrvatskog nacionalnog bića. Sve jedan od drugoga ljepši i važniji razlozi da knjigu DEDINO ZLATO ne samo pročitamo, nego i stavimo kraj uzglavlja, te ju svako malo uzmemo u ruke kao podsjetnik i kao susret sa svojim potomstvom i sa samima sobom, kako nam to u svojem Proslovu, otisnutom u knjizi, preporuča sâm nakladnik. (Možda je ovdje zanimljivo napomenuti da je urednik i ovih Karabinovih priča Ante Kostelić).
Iako bi se o gotovo svakoj od tih tridesetak priča u knjizi moglo napisati poneki zaseban osvrt, njihova prava vrijednost proizlazi iz opravdanog uvjerenja čitatelja da vjerojatno nema bake ni djeda koji se s većinom od tih priča ne bi mogli i sami poistovjetiti. (To je slično onom prilično učestalom fenomenu kada netko kaže da mu je neka pjesma zato tako lijepa što je pjesnik izrekao upravo ono što on kao čitatelj ili slušatelj misli i osjeća, ali što on kao laik nije znao ili mogao tako lijepo izreći).  

Popis unukinih svojstava, reakcija i razgovornih tema, koje se na ovaj ili onaj način kroz svih tridesetak priča provlače, bio bi zaista impozantan; od verbalnog nijekanja svoje ljubavi prema djedu u trenutku očite mu privrženosti, preko raznih tvrdoglavosti i pravljenja važnim, pa do gotovo lucidnih i dalekovidnih domišljatosti; sve kako se to oduvijek događalo, kako se svakodnevno događa i kako će se i u buduće događati dok god bude – djece i svijeta! 

A i sve su to razlozi zbog kojih smo uvjereni da je književnik Marijan Karabin i ovom svojom knjigom dodatno obogatio hrvatsku književnost i to i u Hrvatskoj i u dijaspori, napisavši ju takvom da ju sve bake i djedovi mogu smatrati i doživljavati kao nečim svojim.
Da mi osobno nitko ne prigovori da sam to rekao tek tako da štogod kažem, eto sam slobodan izjaviti da ćemo i mi, kao baka i dida, tu zlata vrijednu knjigu, koju bih zapravo najradije ovdje cijelu prepričao, darovati pojedinačno i našim jako dragim nam trima unučicama, koje također odrastaju ne samo dvojezično, nego - zbog okolnosti u kojima živimo – i višejezično (engleski, francuski i talijanski)! Pri svakom susretu s njima, nama će biti velika radost, pročitati im pokoju od tih priča, kao što to isto želimo preporučiti i drugim bakama i djedovima, kako bi nadasve pozitivno ozračje iz tih priča obogatilo i njihovu unučad. A o kakvom se to ozračju radi, uvjerljivo proizlazi iz uvodne pjesme pod naslovom ''Dječje želje'', a naročito iz njezine zadnje kitice koja glasi:

Ako si
djetetu kojemu
Barem neku
želju ispunio
Raduj se
tom djelu svojemu
Ti nisi
uzalud živio!

Na kraju: Knjiga DEDINO ZLATO ilustrirana je vrlo prikladnim i vrijednim crtežima akademske slikarice Ane Barbić Katičić iz Zagreba, dok je grafički izgled knjige, zahvaljujući nakladniku, tako privlačan da čovjek dobiva osjećaj kao da ga knjiga nuka na zagrljaj i poljubac.

Gospićki znanstveni skup o Šimi Starčeviću

KULTURA NARODA OVISNA O JEZIČNOJ KULTURI

Nekada je nastava počinjala molitvom na njemačkom jeziku, što je popravio Šime Starčević.

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. prosinca 2012. u 11.30 sati

GOSPIĆ - Dvadesetak znanstvenika iz cijele Hrvatske dva će dana raspravljati o Šimi Starčeviću i hrvatskoj kulturi u 19. stoljeću.
Skup je otvorila i pozdravila gospićka dr. sc. prof. Vesna Grahovac-Pražić, a sudionike skupa su pozdravili Milan Jurković i Milan Kolić, ličko-senjski župan i gospićki gradonačelnik.
Na početku skupa o popu Šimi Starčeviću govorio je i msgr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, i skup otpočeo kratkom molitvom tadašnjih đaka u Lici na hrvatskom jeziku za što se izborio Šime Starčević. Do tada je nastava u školama počinjala molitvom na njemačkom jeziku koji Ličani nisu ni znali ni razumjeli.
- Drago mi je da je prepoznato djelo Šime Starčevića čije djelo i danas ima pokretačku energiju i za naše vrijeme. Šime Starčević je cijeli život bio obuzet mišlju da je kulturna razina naroda ovisna o njegovoj jezičnoj kulturi, odnosno književnosti. Zatim da je književnost jednoga naroda tim vrjednija što je više prožeta božjom mudrošću, odnosno riječju - istakao je msgr. Bogović danas u Gospiću. (MAČ)

sime
Sudionici gospićkog znanstvenog skupa/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press
lonci

Detalj s izložbe grnčarije u Muzeju Like/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić
lonci

Posjetitelji nakon otvaranje izložbe

Muzej Like Gospić i grnčarija

GRNČARIJU SAČUVATI OD IZUMIRANJA

Mladi su na radionici pokazali izuzetan interes i umijeće u obradi gline.
mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. studenoga 2012. u 22.00 sati

GOSPIĆ - U Muzeju Like danas je otvorena dosta neobična i originalna izložba "Što voziš kume" Ništa, ako privalim." o ličkoj keramici koja se na ovom području hrvatske javlja prije koje tisućljeće. Kako ističe autorica izložbe dr. sc. Tatjana Kolak, pri gotovo svim arheološkim istraživanjima pronađu se ulomci keramike kada se iole zakopa lička zemlja.
Izložbu je otvorila Katarina Milković, ravnateljica Pećinskog parka Grabovača kod Perušića na čijem je području selo Kaluđerovac gdje je svaki stanovnik u stara doba bio grnčar, a njihovi su proizvodi bili, reklo bi se danas, tražena marka. Kaluđerovčani su do posljednjeg Franje Arbanasa uvijek bili vjerni starom načinu izrade grnčarije na rukom pokretanom kolu.
Nekada je svako selo imalo svoga majstora jer bez njega nije bilo posuda za spremanje jela, a time i tople hrane. Kako je istakla Kolak, peka, pekva ili cripnja, kako je sve zovu na ličkom području, već dvije tisuće godine nije promijenila izgled. Na izložbi su 43 predmeta i nešto malo dokumenata koji su sačuvani.
Prije izložbe gospićki obrtnik i posljednji lički grnčar Nikola Baričević Briks održao je radionicu za djecu i učiteljske studente, a rezultati su sastavni dio izložbe. Na izložbi je prikazan i četverominutni dokumentarac u našoj produkciji, produkciji Lik@ presaa, o radu posljednjeg ličkog grnčara koji je ipak prihvatio kolo pogonjeno strujom i peć za pečenje grnčarije također na struju. (MAČ)

lonci
Briksova škola grnčarije prije izložbelonci

Mladi su pokazali smisao i vještinu za grnčariju

Muzejski pogled u prošlost

ŠTO VOZIŠ, KUME?

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr


26. STUDENOGA 2012. U 21.30 SATI

GOSPIĆ - Dr. sc. Tatjani Kolak, muzejskoj savjetnici u Muzeju Like lički frazem:
- Što voziš, kume? Ništa, ako privalim, poslužio je kao moto za izložbu o ličkim lončarima, odnosno grnčarima koji su stoljećima proizvodili suđe i posuđe sve dok nije prevladala - plastika pre kojom su bili nemoćni.
- Počeci izrade posuda od pečene zemlje - keramičke posude, sežu u daleku prošlost. Najstarije posude datiraju u razdoblje neolitika - kaže savjetnica Kolak u vodiču priređenom za izložbu koja se otvara u četvrtak, 29. studenoga u 19.30 sati u prostorima Muzeja Like.

keramika
Pećnjaci/petnjaci koji su se ugrađivali u ličke peći i u kojima su se mogle ispeći pole, ali i čarape osušiti

 


sizif

Nova knjiga Milana Krmpotića

SIZIF (DO)ČEKAO DEMOKRACIJU

15. studenoga 2012. u 23.30 sati

GOSPIĆ - U izdanju gospićkog ogranka Matice hrvatske izašla je 22 knjiga književnika, diplomiranog inženjera šumarstva i ličko-senjskog dožupana Milana Krmpotića iz Senja Sizifov posao.
O knjizi su govorili prof. Ivica Mataija iz Gospića i Đuro Vidmarović književnik iz Zagreba, te sam autor koji je istakao kako je knjigu napisao još osamdesetih godina prošlog stoljeća i na kraju je zaključio da nije za objavljivanje. Rukopis je ponovno pregledao, i ustanovio da je zadovoljan kvalitetom napisanog te je odlučio da ju podijeli s čitateljima.
Kako su predstavljači istakli autor je u knjizi obradio neke događaje iz prošlog sustava koji je još mnogima u živom sjećanju te će im samim time biti i roman prihvatljiviji. Roman je pisan filmski, u sekvencama što je danas moderno, što je i svojevrsna pohvala autoru.
Knjiga je nastavak svojevrsne kulturne suradnje između Gospića i Senja. Naime, u senju je nekoliko knjiga objavio gospićki književnik i pjesnik prof. Grga Rupčić, a ovo je prva senjska knjiga objavljena u Gospiću. Nadamo se ne i posljednja.

mozaik

Sudionici današnje svečanosti otkrivanja prvog karlobaškog mozaika na zgradi Osnovne škole/Snimio Danijel Čorić

Osnovna škola Karlobag

SPOJ LIKOVNE UMJETNOSTI I EKOLOGIJE


Uz prvu obljetnicu Otvorenog ateljea u Karlobagu otkriven mozaik na školskoj zgradi.


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. studenoga 2012. u 22.40 sati

Piše Danijel Čorić

KARLOBAG - Povodom dana Osnovne škole Kalobag svečano je otkriven mozaik s logom Eko škole Karlobag.
Mozaik su izradili vrijedni učenici škole zajedno sa sudionicima likovnog simpozija koji se održavao ovog ljeta u Karlobagu. Voditelj malih umjetnika bio je akademski slikar i mozaičar Sergije Mihić. Time je ostvarena uspješna suradnja Udruge Otvoreni atelier s Eko školom Karlobag.
Autor logotipa, odnosno predloška naziva škole, prema kojem je izrađen mozaik, učenik je osmog razreda Antonio Tomljenović. U suradnji s koordinatoricom Eko škole učiteljicom Vericom Jelinić, Antonio je osmislio logo u kojem je prikazan Velebit, Jadransko more i hobotnica koja u jednom kraku drži velebitsku degeniju. Osmišljen je logo koji predstavlja čistoću karlobaškog mora te simbol Velebita i eko čistoće. Mozaik je postavljen na pročelju škole, odnosno na zazidanom prozoru. Na vidnom je mjestu tako da ga vide svi prolaznici u Karlobagu.
Na današnjoj svečanosti nazočne je pozdravio je ravnatelj Škole Mladen Kukina. Koordinatorica Verica Jelinić opisala je rad i djelovanje škole kao i značenje mozaika dok je akademski slikar Sergije Mihić otkrio mozaik. Student Odjela za nastavničke studije u Gospiću, Danijel Čorić, nazočne je pozdravio je u ime Udruge Otvoreni atelier i zahvalio se svima koji su pomogli u ostvarenju projekta. Na svečanosti je ličko-senjski dožupan Ivica Mataija istaknuo je važnost očuvanja prirode, očuvanja i ulaganje u kulturu osobito u ova teška vremena.
Postavljanje mozaika na školu simbolički predstavlja desetu obljetnicu rada Otvorenog ateliera.

 

mmm
Sergije Mihić i Danijel Čorić uz mozaik


ribnik
Detalj rimskog mozaika iz Ribnika koji je pronađen ovih dana nakon gotovo dvije tisuće godina/Snimio © Marko Čuljat agencija Lik@ press Gospić

ribnik

ribnik

ribnik Istraživanje ribničkog lokaliteta ne ometa ni studen ni magla/Snimio © Marko Čuljat

Arheološka istraživanja Like

PRONAĐENI NOVI DETALJI IZ LIČKE PROŠLOSTI


Arheologinja dr. sc. Tatjana Kolak pronašla je u Ribniku vrijedan nalaz star gotovo dvije tisuće godine.


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. listopada 2012. u 22.00 sati

RIBNIK - Prošle godine u Muzej Like Ribničanin Ivan Vranešić donio je crne i bijele kamene kockice.
- Bile su to tesarele iz nekog mozaika. Do sada se očekivalo da u Lici ima mozaika iz rimskog vremena. Mijat Sabljar je prije 150 godina nacrtao dio mozaika iz seoskog imanja u Širokoj Kuli za koji se ne zna lokacija - priča dr. sc. Tatjana Kolak, arheologinja i muzejska savjetnica Muzeja Like Gospić koja vodi istraživanja u Ribniku.
Za ovo istraživanje koje će brzo završiti, Ličko-senjska županija osigurala je pet tisuća kuna i u tri dana otvorene su četiri istražne površine u Ribniku, na poluotoku koji čini rijeka Lika kod ribničkog mosta i mlinice.
- U dvije istražne površine otkrili smo ostatke objekta, zid dužine devet metara, a ispod zida u dužini od 90 centimetara dio nekadašnjeg mozaika koji je stariji od zida. Riječ je o rubnoj borduri sastavljenoj od tri pojasa u kojima su rombovi, svastika i spirala. Moglo bi datirati s kraja prvog i početka drugog stoljeća nakon Krista - kaže arheologinja Kolak, koja pretpostavlja da je otkriveno neko seosko gospodarstvo, a kasnije i crkva o čemu govori i naziv obližnjeg lokaliteta.
Na ovom nalazištu pronađeno je i nekoliko dobro očuvanih piramidalnih grijalica.
U blizini ovog lokaliteta 1936. godine pronađena je veća količina srebrnog novca, te srebrnog i zlatnog nakita. Bilo je različitih valuta. (MAČ)

ribnik

ribnik


kreković

Muzej Like Gospić

OTKRIVENJE SLIKARA KRISTIJANA KREKOVIĆA


Krekovićevo slikarstvo veliko je otkrivenje na ličku kulturnu javnost.


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. listopada 2012. u 19.45 sati

GOSPIĆ - Ovogodišnji 47. po redu Lički likovni anale posvećen je slikaru Kristijanu Krekoviću (1901- 1985) po naslovom Od Perušića do Perua. Otvara se u 19 sati 30. listopada u Muzeju Like.
Kreković je rođen u selu Koprivna, između Doboja i Modriče, u Bosni i Hercegovini. Korijeni su mu iz ličko - hercegovačke obitelji, od oca Roka iz Perušića (odakle Krekovići inače potječu) i majke Marije (r. Milanović) iz Tomislavgrada. Osnovnu školu pohađa u Maglaju te u Tuzli gdje provodi djetinjstvo i ranu mladost. HKD Napredak, kojemu je njegov otac bio povjerenik, dodijelio mu je stipendiju za pohađanje srednje škole u Tuzli. Studirao je slikarstvo u Beču od 1921. godine na Akademie der Bildenden Kunste koju i završava 1925. godine te u Parizu gdje je studirao slikarstvo i arhitekturu na Ecole Nationale Superieure de Beaux Arts.

kreković

Izlaže od 1925. godine, a već 1928. godine postao je članom francuskog Društva likovnih umjetnika. Iste godine nagrađen je zlatnom medaljom u Bordeauxu na izložbi međunarodne umjetnosti, za djelo Parižanka sa psom. Prvi put otputovao je 1930. godine u Peru te je njegov rad postao duboko prožet životom i umjetnošću Inka.
Živi u Parizu, potom u Zagrebu, a 1941. godine seli u Beograd, gdje je u bombardiranju stradalo 1200 njegovih dotadašnjih djela (uključujući opsežan opus od 143 monumentalna platna, posvećena hrvatskoj povijesti, među kojima su 63 portreta hrvatskih narodnih vladara, 40 portreta zaslužnih hrvata i 40 kompozicija iz hrvatske povijesti). Tijekom Drugog svjetskog rata, kada su mu ubijena trojica braće, boravio je sa suprugom u Zagrebu gdje je i predavao kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Uspostavom komunističke Jugoslavije presudom iz 1946.,suđen je zajedno s Lovrom pl. Matačićem i znamenitim hrvatskim pjesnikom Tinom Ujevićem, oduzeta mu je sva pokretna i nepokretna imovina. Od 1951. – 1954. godine ponovno boravi u Peruu gdje slika likove iz peruanske pretkolumbovske povijesti prije španjolske kolonizacije. Tada prihvaća i peruansko državljanstvo koje mu je bilo ponuđeno. U to vrijeme izradio je i svoj grb (trodijelni grb Hrvatske, Bosne i Perua) i često se potpisivao kao Pintor Croata – Peruano. Godine 1966. Kreković postaje počasnim građaninom grada Cuzcoa, starom prijestolnicom Inka.

likanale
Njegovu veliku izložbu etnografskih platana Peruansko djelo Kristiana Krekovića, održanu godine 1954. u Limi, u Gradskoj vijećnici, otvorio je sam predsjednik Perua Manuel A. Odria i Krekovića odlikovao Redom istaknutih zasluga. Imao je veliki uspjeh u SAD-u i Europi s izložbom Prošlost i sadašnjost čudesnog Perua.
Krekovićev Muzej je godine 1981. službeno otvorila španjolska kraljica Sofija. U knjigu utisaka ona je upisala među inim sljedeće riječi: - ...magnifico museo y magnifico pintor  .- … veličanstven muzej i veličanstven slikar…

kreković

Osim slikarstvu Kreković se za života posvetio i promicanju svjetskog mira. U novinama Ultimas Hora od 23. svibnja 1981. godine Josep Rosselo govori o Krekoviću kao o "proroku nenasilja" koji "traži jedan novi, miroljubivi odgoj mladeži na svim kontinentima, u duhu nenasilja, društvene pravde, mira, ljepote, ljubavi i snošljivosti među svim ljudima, bez razlike na rase, vjeru, jezik, spol i boju kože".
Neki likovni kritičari, kao na primjer Camille Mauclair, smatraju ga jednim od najvećih portretista 20. stoljeća. Portretirao je poznate ličnosti svoga doba kao: britansku kraljicu Mary, jugoslavenskog kralja Aleksandara, švedskog kralja Gustava, španjolskog kralja Juana Carlosa, papu Ivana Pavla II. i Mahatmu Gandija, s kojim je sklopio trajno prijateljstvo, a 1975. godine predao je papi Pavlu VI. sliku s naslovom Djevica mira.
Jedno od najpoznatijih Krekovićevih djela je Egzodus 20. stoljeća, jake humane poruke, na kojemu je prikazao u iseljavanju čak i sebe i suprugu obučene u motive ličke narodne nošnje. Njime je opisao i svoju vlastitu sudbinu i tugu što nakon 1946., više nikada nije posjetio Hrvatsku ili BiH.

 

misal Na lijevom brdu u Kosinjskom Bakovcu bila je tiskara hrvatskog misala/Snimio ©Marko Čuljat arhiva agencije Lik@ press Gospić

U susret velikoj obljetnici u Hrvata

KOSINJ JE IZVORIŠTE HRVATSKOG TISKARSTVA

Iako je hrvatsko tiskarstvo u Lici počelo poodavno, sada nema nijedne tiskare vrijedne spomena.

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. listopada 2012. u 15.30 sati

Priredio i obradio Marko ČULJAT

GOSPIĆ - U zaglavlju naše rubrike Kultura nalazi se sličica prvotiska u Hrvata, knjige koja je prva tiskana na našem području, a zbilo se to u Kosinjskom Bakovcu, prije ni manje ni više nego 529 godina. Mnogi pokušavaju osporiti postojanje kosinjske tiskare, odnosno prve hrvatske tiskare u Kosinjskom Bakovcu ali u njenu korist govori nekoliko zagonetnih misala koji upućuju baš na taj dio Like.
Prije nekoliko godina tadašnji tajnik HAZU-a akademik Milan Moguš, u Kosinju, u Gornjem Kosinju, u župnoj crkvi Sv. Antuna u Gornjem Kosinju je 6. listopada 2002. godine prilikom predaje pijanina Hrvatskog kulturnog kluba iz Zagreba za općinu Perušić naglasio s oltara crkve da bi sve tiskovine u Hrvatskoj u zaglavlju trebale nositi datum 22. veljače 1483. kada je u Kosinju, odnosno obližnjem Kosinjskom Bakovcu, tiskana prva knjiga u Hrvata.
Ova izjava visokog hrvatskog znanstvenika prošla je nezapaženo u hrvatskoj javnosti, kao i što blijedi sjećanje i znanje, nažalost, na svekoliko značaj Like u povijesti u Hrvata.
Zato nam je neobično drago da se opet netko sjetio Kosinja i Kosinjskog Bakovca i hrvatskog prvotiska. Zahvaljujući blagodatima interneta prvi objavljujemo nove informacije o kosinjskoj tiskari čijega se imena, izgleda, i Hrvati, pa i Ličani - srame.
Kao podsjetnik na 530. obljetnicu prve tiskane knjige u Hrvata, Misala po zakonu rimskog dvora, 22. veljače 1483. (Editio princeps/Prvotisak), a za kojeg se smatra da je prvijenac kosinjske tiskare, u veljači 2013. svjetlo dana ugledat će knjiga Kosinj – izvorište hrvatske tiskane riječi autora mr. sc. Ivana Mancea.
Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu obrađuje se problematika prve hrvatske tiskare za koju se opravdano pretpostavlja da je egzistirala upravo u Kosinju, a gdje se donose sve danas dostupne informacije o toj problematici, obrađuje se povijest kosinjskog kraja kao i druge kosinjske znamenitosti poput „Pisanog kamena“, kosinjskog mosta i drugo. Hrvatskoj i svjetskoj javnosti prvi je tezu kosinjske tiskare znanstveno postavio Zvonimir Kulundžić, a kojega su mnogi kasnije osporavali. Uglavnom su zbog toga nakon Kosinja postavljene i druge teze o mjestu tiskanja Prvotiska, a od kojih su danas najzastupljenije Venecija, Modruš, Roč i Izola. Tako prvi dio knjige obrađuje Zvonimira Kulundžića i njegov znanstveni rad te nastavno analizu i znanstvenu utemeljenost kosinjske teze i drugih teza o mjestu tiskanja Prvotiska.
Drugi dio knjige donosi do sad najopsežniju kartografsku analizu Kosinja i kosinjskog kraja (u kontekstu tiskare), a gdje se obrađuje pojavnost Kosinja na geografskim kartama od 16. do početka 20. st.
Mr. sc. Ivan Mance pronašao je i obradio Kosinj kroz ukupno 84 geografske karte u tom periodu, usput, tvrdi da to zasigurno nisu sve na kojima se Kosinj pojavljuje, a što je svakako značajan povijesni izvor pojavnosti Kosinja na starim geografskim kartama. Što ta pojavnost Kosinja govori u kontekstu kosinjske tiskare, ostaje za pročitati u knjizi.

TKO JE AUTOR?
Ivan Mance, oca Dragana i majka Božice, rođen je 29. lipnja 1975. u Zagrebu, općina Črnomerec. Osnovnu školu „Dragutin Domjanić“ završio je u Zagrebu, Gajnice, općina Susedgrad, a potom upisuje X. prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Zagrebu, Nikola Tesla, Klaićeva 7. Nakon završena dva razreda gimnazije prepisuje se u Vatrogasnu školu, Ksaverska cesta 107, Zagreb, a gdje stječe zvanje vatrogasni tehničar.
Po završenoj redovnoj vojnoj obuci 18. klase HV-a 1996.god, zapošljava se u TEP d.d., Zagreb, na radno mjesto vatrogasac – čuvar. U TEP-u d.d. radio je i kao vozač, te kao stručnjak za zaštitu na radu i zaštitu od požara. Nakon kratkog rada na poslovima farmaceutske proizvodnje (2000./2001.god.) u Pliva d.d., Zagreb zapošljava se u Zvijezdi d.d., Zagreb na poslovima zaštite od požara.
Školovanje nastavlja 2001.upisom Visoke škole za sigurnost u Zagrebu na kojoj diplomira. Četiri godine kasnije upisuje poslijediplomski znanstveni studij na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu na kojem brani znanstveni magistarski rad
U Intereuropi Zagreb radi od 2006.god. i to na poslove voditelja Odjela sigurnosti. Tijekom poslijediplomskog znanstvenog studija na FOI-u počinje se baviti istraživanjem u području modeliranja službi za zaštitu na radu velikih poslovnih sustava te oblikovanjem upravljanja odnosa sa klijentima u trgovačkim društvima za zaštitu na radu. Autor je i koautor tri znanstvena i dva stručna rada.
U Hrvatsko pošti radi od 2010.god. i ima priliku organizirati i voditi poslove zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite okoliša u jednom od najvećih poslovnih sustava u RH.
Na samom poslijediplomskom studiju izrodila se ideja, kroz pristupni rad kolegija Uvod u znanstveni rad, o opsežnijoj obradi teme inkunabulistike Kosinja te analize rada Zvonimira Kulundžića u tom području, a koja je obrada trajala nekoliko godina i zaživjela u ovoj knjizi, koja predstavlja i autorovu prvu objavljenu knjigu.

 

misla

Kolofom Misala

MISAL

Kosinj na Tabula Hungariae


misal Ivan Mance Linkovi autora na internetu:

https://tkojetko.irb.hr/znanstvenikDetalji.php?sifznan=20516
http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=331516
http://www.linkedin.com/pub/ivan-mance/59/101/aa4

Uz novi zidni kalendar Gospićko-senjske biskupije

DUHOVNO ZAJEDNIŠTVO DOMOVINSKE I ISELJENE HRVATSKE

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. rujna 2012. u 17.20 sati

GOSPIĆ - Naslovna slika zidnog kalendara Gospićko-senjske biskupije za narednu 2013. godinu pokazuje smjerove raseljavanja Hrvatske u posljednjih 130 godina u potrazi za boljim životom.
Prije toga najveći iseljenički val bio je u vrijeme ugroze od Turaka i svoje vrhunce imao je od Krbavske tragedije 1493. do pobjede pod Siskom sto godina poslije (1593.). U to vrijeme selio se i Križ krbavskih biskupa (na slici desno) pa ga možemo uzeti kao simbol naše raseljenosti. Želimo da on, uz Crkvu hrvatskih mučenika, postane također simbol duhovne i nacionalne povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske. Ideja je niknula među Gradišćanskim Hrvatima koji čine najjaču skupinu Hrvata izvan domovine, a sačuvala se iz tih vremena sve do sada.
Danas gotovo da nema zemlje u kojoj nema Hrvata iz vremena ekonomske emigracije posljednjih 130 godina. Starije raseljavanje prikazano je u ovom kalendaru na prvih šest mjeseci, a novije u drugih šest mjeseci. Možemo reći da su danas brojčano blizu domovinska i iseljena Hrvatska. Nakon Drugog svjetskog rata, uz ekonomsku emigraciju raste i politička. Ova će nestati uspostavom samostalne države Hrvatske. Jedno je nepobitno: gdje god su se Hrvati kao zajednica očuvali, bilo je to zahvaljujući djelovanju katoličkih svećenika. I pod tim vidom možemo reći da je križ (vjera) bio i ostao ona glavna snaga koja povezuje iseljenu i domovinsku Hrvatsku.

kalendarNaslovnica novog katoličkog kalendara za iduću godinu

fejshttps://www.facebook.com/marko.culjat/posts/420064468050576?notif_t=like

Boričevac
Ovi Boričevljani se sjećaju stradanja iz 1941. godine/Snimio ©M. Čuljat Lik@ press Gospić

Na Malu Gospu

KNJIGA O STRADANJU BORIČEVCA I BORIČEVLJANA


U subotu će u Boričevcu biti predstavljena knjiga Dossier Boričevac.


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. rujna 2012. u 20.15 sati

BORIČEVAC - Udruga Ličana župe Boričevac Bjelovar i Naklda Pavičić d.o.o., Zagreb organiziraju predstavljanje velike knjige o Boričevcu (696 str.) Dossier Boričevac urednika (i jednog od autora) Josipa Pavičića čiji su korijeni u Boričevcu.
Predstavljanje će biti u subotu na sam blagdan male Gospe zaŠtitnice boričevljanske župe s početkom u 10.30 sati. Knjigu će predstaviti dr. sc. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski i povjesničar, prof. Ana Došen, pedagoginja i spisateljica, dr. sc. Željko Holjevac, povjesničar, akademik Dubravko Jelčić, književnik, Jadranka Matašin, predsjednica ULŽB, dr. sc. Zdravko Tomac, političar i pisac i Josip Pavičić, urednik, nakladnik.
U Boričevcu će se u subotu knjiga moći nabaviti po povoljnijoj cijeni kao i prigodni plakat. Inače knjiga ima 696 strana, veličine je 16,5 x 23,6 cm, tisak je u boji, uvez je tvrdi s razdjelnom traka a redovna cijena je 290,00 kuna.


dossier
boričevac
Župna crkva u Boričevcu bila je ruševina između dva posljednja rata zahvaljujući susjedima iz okolnih sela

 

boričevac

Četnici i "ustanici" poštedjeli su samo školu u Boričevcu/Arhiva © Lik@ pressa Gospić

 

 


Dossier Boričevac, urednika (i jednog od autora) Josipa Pavičića (r. 1944. u Bjelovaru, u obitelji podrijetlom iz Boričevca), prva je knjiga u kojoj se otvoreno, bez uvijanja, obuhvatno i činjenično, iz povijesne i ljudske perspektive, kroz priču i sjećanje, progovara o sudbini sela Boričevca, o životu u selu i okolnostima u kojima je selo, zajedno sa svojom župom Male Gospe, nestalo u ljeto 1941., kada su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane seljane, zauvijek protjerali (neke i pobili) srpski ustanici (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i ponekom crvenom zvijezdom petokrakom na kapama te bez ikakvih oznaka, ako se u oznake ne računa mržnja, dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja (što nisu razdvojene skupine).
Prvi se put na sustavan način osvjetljava naličje događaja koji su u Jugoslaviji 45 godina prikazivani i slavljeni kao "ustanak naroda Hrvatske protiv fašizma", premda su u svojoj srži bili antihrvatski i antiljudski. Znali smo da je bilo teško biti Boričevljanin, rekao je u Boričevcu biskup Bogović; sada se iz ove knjige napokon vidi kako je to uistinu bilo - prije progona, kako se i zašto progon dogodio i kako se živjelo i živi u progonstvu.
Tekstove o Boričevcu i boričevačkom kraju - rasprave, uspomene, priče, kronologije, zapise, polemike, komentare, popise stradalih, propovijedi, peticije, govore - napisali su povjesničari i publicisti, sudionici zbivanja, sami Boričevljani, njihovi prijatelji i potomci, na osnovi povijesnih izvora i svjedočenja roditelja i djedova, a to su, uz druge, dr. Zlatko Begonja, dr. Mile Bogović, Hrvoje Dečak, dr. Zdravko Dizdar, Ana Došen, Dane Ivezić, Marija i Milkan Krpan, Abaz Mušeta, Marija Mužević, Ivan, Josip, Jure Juko, Krešimir, Marko, Martin Maran i Mile Pavičić, Ana Tomljenović, Nikola Vidaković Nikac...
Knjiga je ilustrirana sa 400-tinjak fotografija i faksimila, kompletno je tiskana u boji i ima razdjelnu traku u obliku hr. trobojke. Prvi je put javnosti predstavljena 27. srpnja 2012. u Novinarskom domu u Zagrebu. ISBN 978-953-6308-91-0

otocac

Otočac

VIS TRINITAS na Papa festu

Mladi otočki VIS Trinitas snimio pjesnu Anđelu čuvaru za svoj prvi festival u Solinu.


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. srpnja 2012. u 19.30 sati

Piše don Anđelko Kaćunko

OTOČAC - Mali zbor otočke župe Presvetog Trojstva odnosno Vokalno - instrumentalni sastav TRINITAS, koji redovito nedjeljom navečer u župnoj crkvi pjeva na misi s mladima, snimio je pjesmu s kojom će 7. listopada nastupiti na PAPA FESTU - festivalu moderne kršćanske glazbe u Solinu.
Papa fest je glazbeni susret crkvenih vokalno-instrumentalnih sastava, koji je osnovan kao tradicionalni spomen na pohod pape Ivana Pavla Drugoga Hrvatskoj i na njegov nezaboravni susret s hrvatskom katoličkom mladeži u Solinu 4. listopada 1998. Od tada se održava redovito svake godine u prvu nedjelju listopada.

Stihove pjesme ANĐELU ČUVARU spisateljice Mire Preisler uglazbila je časna sestra Cecilija Pleša (rodom iz Gacke doline), a aranžerski ju je uredio naš sugrađanin Zdenko Hršak Zdenna, u čijem je studija pjesma i snimljena (kao i fotografija – koju je snimio Dražen Prša). Pjesma vokalno sadrži solo izvedbe i troglasnu zbornu dionicu, a od instrumenata zastupljeni su sintisajzer, gitara, brač i def.
Nadamo se da će nakon ovoga pothvata članovi VIS-a Trinitas s još većim oduševljenjem nastaviti rad ter mlađima koji vole pjevanje i sviranje biti poticaj da im se pridruže u zajedničkom slavljenju Gospodina i širenju glazbene kulture u našoj sredini.

mihić

Sergije Mihić u karlobaškoj tvrđavi s ličkim stupovima

Deseti Međunarodni likovni simpozij u Karlobagu

ZID KAO BLOKADA ILI POTICAJ

Od 6. do 13. kolovoza održava se ovogodišnji jubilarni karlobaški likovni simpozij.
mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. srpnja 2012. u 14.30 sati

KARLOBAG - Udruga Otvoreni atelier pod pokroviteljstvom Općine Karlobag organizirala je 10. Međunarodni likovni simpozij Karlobag 2012. Ovo je jubilarna godina rada pod vodstvom akademskog slikara Sergija Mihića iz Zagreba, čiji su korijeni u Karlobagu.
Simpozij se održava od 6. do 13. kolovoza na prostorima Mediteranskog vrta Kava i u velikoj dvorani Kapucinskog samostana u Karlobagu. Bit će organiziran i okrugli stol s temom Zid kao blokada ili poticaj koja simbolički predstavlja izazove u stvaralačkom radu umjetnika. Okrugli stol zakazan je za subotu 11. kolovoza u 21. sat, Ove godine, iznimno će biti okupljeni renomirani umjetnici iz raznih područja likovne i scensko-glazbene umjetnosti i predstavnika sredstava javnog priopćavanja.
Povodom obilježavanja prve obljetnice rada Udruge Otvoreni Atelier, dipl. koreografkinja i dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta, Marija Šćekić, izvesti će kratki plesni performans na temu zida kao blokade umjetničkog stvaranja.

Gosti - umjetnici simpozija su Leila Mehulić, povjesničarka umjetnosti (Zagreb), Maja Arčanin, ak.slikarica (Zagreb), Ivančica Cvitić-Žnidarčić, mag. keramike (Zagreb), Zlata Tomljenović, mag. umjetnosti (Rijeka), Ivica Kiš, dipl. ing. arhitekture (Zagreb), Ivan Špehar, ak. slikar (Zagreb), Nadica Einchorn, dipl. ing (Zagreb), Verica Jelinić, učiteljica (Karlobag) i Danijel Čorić, student Odjela za nastavničke studije u Gospiću.
boričevac

NOVA KNJIGAO LICI

DOSSIER BORIČEVAC


Josip Pavičić, urednik, izadavač Naklada Pavičić, Posebna izdanja, ISBN 978-953-6308-91-0, str. 696, 16,5 x 23,6 cm, u boji, uvez tvrd, raz. traka, 290,00 kn, srpanj 2012.

www.licke-novine.hr
20. srpnja 2012. u 20.30 sati

ZAGREB - Dossier Boričevac, urednika (i jednog od autora) Josipa Pavičića (r. 1944. u Bjelovaru, u obitelji podrijetlom iz Boričevca), prva je knjiga u kojoj se otvoreno, bez uvijanja, obuhvatno i činjenično, iz povijesne i ljudske perspektive, kroz priču i sjećanje, progovara o sudbini sela Boričevca, o životu u selu i okolnostima u kojima je selo, zajedno sa svojom župom Male Gospe, nestalo u ljeto 1941., kada su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane seljane, zauvijek protjerali (neke i pobili) srpski ustanici (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i ponekom crvenom zvijezdom petokrakom na kapama te bez ikakvih oznaka, ako se u oznake ne računa mržnja, dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja (što nisu razdvojene skupine).
Prvi se put na sustavan način osvjetljava naličje događaja koji su u Jugoslaviji 45 godina prikazivani i slavljeni kao "ustanak naroda Hrvatske protiv fašizma", premda su u svojoj srži bili antihrvatski i antiljudski. Znali smo da je bilo teško biti Boričevljanin, rekao je u Boričevcu biskup Bogović; sada se iz ove knjige napokon vidi kako je to uistinu bilo - prije progona, kako se i zašto progon dogodio i kako se živjelo i živi u progonstvu.
Tekstove o Boričevcu i boričevačkom kraju - rasprave, uspomene, priče, kronologije, zapise, polemike, komentare, popise stradalih, propovijedi, peticije, govore - napisali su povjesničari i publicisti, sudionici zbivanja, sami Boričevljani, njihovi prijatelji i potomci, na osnovi povijesnih izvora i svjedočenja roditelja i djedova, a to su, uz druge, dr. Zlatko Begonja, dr. Mile Bogović, Hrvoje Dečak, dr. Zdravko Dizdar, Ana Došen, Dane Ivezić, Marija i Milkan Krpan, Abaz Mušeta, Marija Mužević, Ivan, Josip, Jure Juko, Krešimir, Marko, Martin Maran i Mile Pavičić, Ana Tomljenović, Nikola Vidaković Nikac...
Knjiga je ilustrirana sa 400-tinjak fotografija i faksimila, kompletno je tiskana u boji i ima razdjelnu traku u obliku hrvatske trobojke. U maloprodaji stoji 290,00 kn, a izravno od nakladnika može se nabaviti s popustom.
Svečano će biti predstavljena u petak, 27. srpnja 2012., u 12.00 h, u Novinarskom domu, Perkovčeva 2, u Zagrebu, kojom će prilikom o njoj govoriti povjesničar dr. Željko Holjevac, književnik, akademik Dubravko Jelčić, političar i pisac dr. Zdravko Tomac i urednik Josip Pavičić.
Knjiga će biti predstavljena i u Boričevcu 8. rujna 2012., na proslavi zaštitnice sela Male Gospe.

Naklada Pavičić d.o.o.
Ul. Sv. Mateja 81, 10010 Zagreb
Tel. (01) 66 01 993, 66 23 749, fax (01) 66 23 748
e-pošta: naklada-pavicic@zg.t-com.hr    www.naklada-pavicic.hr
Žiro račun 236000-1101422535  OIB 87050733787

Iskoristite priliku za učenje

UČITELJI PISANJA SU POZNATI KNJIŽEVNICI


Ne propustite da se u Staroj Sušici ovog ljeta družite s poznatim književnicima i kritičarima i da naučite i pisati i (pro)čitati. Možete se javiti i Ličkim novinama ako ste zainteresirani.
Raspisan natječaj za kratku priču.


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19- lipnja 2012. u 14.30 sati

ZAGREB - CeKaPe - Centar za kreativno pisanje iz Zagreba osnovan je 2007. godine s ciljem da na jednom mjestu organiziraju radionice kreativnog pisanja.
- Polazeći od ideje da je pisanje vještina koja se može naučiti, željeli smo svima koji pišu, ili tek počinju s pisanjem, ponuditi mogućnost da to iskustvo podijele s onima koje to zanima, i da njihov rad „ocijene“ profesionalni voditelji - izjavila je za Ličke novine Sanja Vučković, voditeljica Centra.
Radionice su namijenjene polaznicima odrasle dobi, koji se na bilo koji način bave pisanjem, ili to tek žele početi. Organizirane su semestralno (zimski i ljetni semestar) u trajanju od 30 školskih sati, jednom tjedno po dva školska sata.
Uz sve probleme koji su nas pratili u tih pet godina, a koji su očekivano, u najvećoj mjeri bili financijski, bilo je to pet sretnih godina. Od radionice dramskog pisanja, s kojom smo počeli 2007. godine, mijenjajući mjesta i uvodeći svake godine nove radionice, prije tri godine došli smo do broja od sedam stalnih radionica - kratke priče, romana, poezije, dramskog pisanja, scenarija, filmske i kazališne kritike re radionice Kako (pro)čitati knjigu? i Želim znati više i bolje (hrvatski), te književnog prevođenja - kaže voditeljica Vučković i dodaje da su ponosni što su stalni predavači - voditelji vodeća imena hrvatske književnosti, Miroslav Mićanović, Marinko Koščec, Jagna Pogačnik, Branko Čegec, Milana Vuković-Runjić, Tomislav Zajec, Alemko Gluhak, Goran Ferčec, Ivana Simić-Bodrožić, Tomislav Kuzmanović i Daniel Rafaelić.
Ovi književnici su u proteklih pet godina pisali i čitali sa skoro 500 polaznika. Brojke govore da ljudi žele pisati i pišu puno. Ali ono što je pomalo iznenadilo voditelje svih radionica je kvaliteta tekstova koji nastaju na njima.stara sušicaŠkola pisanja je smještena u rustikalnom dvorcu u Staroj Sušici

stara sušica

Polaznici škole pisanja u Staroj Sušici

- Kako svaka školska godina donosi nešto novo, tako smo i u ožujku ove 2012. krenuli s novim projektom CeKaPe-a, jednogodišnjom školom kreativnog pisanja, čime se po prvi put u Hrvatskoj pruža mogućnost intenzivne edukacije pisanja, kroz 180 školskih sati nastave, tri kolegije (jedan osnovni i dva izborna) i završni mentorirani rad, koji ćemo objaviti. Tom ćemo se školom pokušati približiti ideji studija kreativnog pisanja, koji još uvijek nije pronašao mjesto u redovnom školskom obrazovanju - ističe Sanja Vučković.
Isto tako, od ove godine škola je vrsnog predavača, kao i jednog od najčitanijih pisaca mlađe generacije, Zorana Ferića,voditelja radionice romana u jednogodišnjoj školi. A upravo je s Zoranom Ferićem u ožujku ove godine započeo novim program CeKaPe-a.
Kreativne (vikend) radionice su još jedan novitet, što je zapravo najbolji CeKaPeov program složen u raspored jedinstvenog vikenda za najugodnije kreativno ispunjeno vrijeme. Radionica Kratka priča za dugi vikend, sa Miroslavom Mićanovićem kao voditeljem, nastoji da njezini sudionici – autori – uživaju u prostoru kratke priče, da ga osvoje, pripitome, učine drukčijim i zapamte napisanom kratkom pričom za jedan dugi vikend.
Vikend radionica književne kritike Kako (pro)čitati knjigu, s Jagnom Pogačnik, intenzivni je tečaj profesionalnijeg razgovora o pročitanim knjigama i pisanja književne kritike.
Polaznici radionice scenarija kratkog filma kroz trodnevno vikend druženje s Tomislavom Zajecom, svladati će osnovne elemente scenarističke forme, te naučiti kako ih primijeniti na vlastiti predložak.
Za sedmodnevne literarne avantura polaznici su smješteni u dvorcu Stara Sušica u srcu Gorskog kotara. Danju su na radionicama, pišu i čitaju, a navečer čitaju, pričaju i druže se s piscima iz Slovenije, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Bosne, samo za njih glume dramski umjetnici, a na velikom oproštajnom tulumu pjeva im i gost iznenađenja.U sedam dana polaznici prođu kompletan tridesetsatni program radionice, pišu zadaće i druže se u idealnom ambijentu, bez smetnji i uplitanja vanjskog svijeta. Uz to, kroz tjedan su organizirana i dodatne aktivnosti, izleti u šumu ili obližnji park prirode, književne večeri, društvene igre i zabava svake vrste.
- Ali kako sve ne bi ostalo samo na polaznicima odrasle dobi, od jeseni krećemo s radionicom za učenike od 5.-7. razreda osnovne škole, Lektira plus, a vodit će je Jagna Pogačnik i Anita Peti Stantić. Radionica nudi pristup školskoj lektiri koji će vjerojatno za mnoge biti drugačiji od onoga s kojim se susreću u školi. Odabrana su djela koja će učenicima biti zanimljiva i izazovna za čitanje, a koja omogućuju brojne kreativne aktivnosti vezane uz usmeno i pismeno izražavanje, kako o pročitanim knjigama, tako i o vlastitim stavovima i razmišljanjima, dilemama koje proizlaze iz suočavanja pročitanoga i stvarnosti u kojoj živimo kaže voditeljica Vučković.

stara sušica

U Staroj Sušici piše se i u prirodi


CeKaPe je raspisao i

Natječaj za kratku priču

u suradnji sa portalom

Najbolje knjige

može se vidjeti na adresi:

http://www.najboljeknjige.com/content/vijesti_opsirnije.aspx?NewsID=527

Centar za kreativno pisanje iz Zagreba

SEDMODNEVNA LITERARNA AVANTURA U GORANSKIM ŠUMAMA

Pišite i stvarajte u društvu književnika.
mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. lipnja 2012. u 0.45 sati

ZAGREB - Pisati možete na bilo kojem mjestu. Ali CeKaPe, Centar za kreativno pisanje iz Zagreba pronašao je mjesto na kojem će vaše pisanje biti zaista prekrasan čin. Dvorac Stara Sušica u Gorskom kotaru ima sve što vam je potrebno da bi napisali kratku priču, pjesmu, književnu kritiku, književni prijevod ili pronašli inspiraciju za roman.
Nakon spektakularne prve ljetne škole pisanja, CeKaPe vam i ove godine nudi sedam dana pisanja kratkih priča, pjesama, književne kritike i književnih prijevoda, romana, drama i scenarija uz vodeća imena hrvatske i slovenske književnosti: Miroslava Mićanovića, Andreja Blatnika, Marinka Koščeca, Branka Čegeca, Jagnu Pogačnik, Tomislava Kuzmanovića i Daniela Rafaelića, s kojim će se ove godine po prvi puta pisati i o filmu.
Sedam dana ljetne škole pisanja osiguravaju vam trideset sati radionica pisanja po izboru i druženje u idealnom ambijentu, bez smetnji i uplitanja vanjskog svijeta. Zamišljena kao mjesto okupljanja i druženja zaljubljenika u književnost i pisanje iz cijele države, ljetna škola pisanja u Staroj Sušici već se prošle godine pokazala kao savršena kombinacija mistične atmosfere i kreativnog poticaja, te nastavlja uspješnu tradiciju i ovo ljeto. Uz još bogatiji i inventivniji program.
Uz radionice, koje se održavaju u jutarnjim i poslijepodnevnim satima, polaznici će u slobodno vrijeme uživati na organiziranim izletima, u jedinstvenoj atmosferi goranske šume koja će mnogima biti inspiracija i poticaj za pisanje.

stara sušica

A u večernjim satima čekaju vas programi i književne večeri s posebnim gostima, poznatim književnicima iz Hrvatske i Slovenije, urednicima i izdavačima. Goste iznenađenja otkrit će samo oni koji se što prije prijave za ovaj jedinstven literarni doživljaj.
Prijavite se i otkrijte tko vas sve čeka u dvorcu Stara Sušica...
Više o ljetnoj školi i on-line prijave na linku: www.cekape.com

 

foto

ŠANSA MLADIM FOTOGRAFIJA!!!!

FOTOGRAFIJOM DO BOLJEG NJEMAČKOG

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. TRAVNJA 2012.

ZAGREB - Višejezičnost je važna – naučiti njemački lakše je nego što se misli. Ovo je jedna od poruka kampanje Godina njemačkog jezika 2011./2012., koju organiziraju veleposlanstva Austrije, Švicarske i Njemačke te kulturni instituti Austrijski kulturni forum i Goethe-Institut.
U sklopu kampanje, u tijeku je foto-natječaj na temu „Njemački u mojoj
svakodnevici“. Kreativne i originalne fotografije, koje sudionici mogu slati na adresu
ziherjefoto@gmx.com konkuriraju za jednu od nagrada: tečajeve njemačkog jezika u mjestu stanovanja, elektronske čitače knjiga s njemačkom literaturom i knjige suvremenih njemačkih autora.
Rok za prijavu radova je 25. travnja 2012. Opširnije obavijesti u vezi s natječajem nalaze se na web-stranici Godine njemačkog jezika 2011./2012. www.ziherje.com .

 


  promocija gospić Za vrijeme promocije u Gospiću

Promocija nove knjige

TRAGOM LIČKE ZAVIČAJNOSTI

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. travnja 2012. u 19.30 sati

GOSPIĆ - U prostorima učiteljskog studija predvečer je održana promocija knjige doktorica znanosti iz Gospića Vesne Grahovac-Pražić i Sanje Vrcić-Mataija Tragom ličke zavičajnosti. To je petnaesta knjiga u izdanju Državnog arhiva u Gospiću i promociju je vodio prof. Ivica Mataija, ravnatelj Arhiva.
- Autorice donose model zavičajne ličke čitanke koja može poslužiti kao model zavičajnog kurikuluma - istakao je Matija.
O knjizi su govorili i recenzenti doktori znanosti Dijana Stolac iz Rijeke i Robert Bacalja iz Zadra. Oni su se pohvalno izrazili o ovom znanstvenom radu gospićkih profesorica koji će studentima poslužiti i kao udžbenik.
- To je knjiga za stanovnike Like i rezultat je dugogodišnjeg rada socio-lingvističkih istraživanja u javnom prostoru. Mnoge se stvari rade u Zagrebu za cijelu Hrvatsku - istakla je Stolac, dodajući da engleski napada sa svih strana što nije dobro.
- Autorice daju model ličke zavičajne čitanke u cilju očuvanja zavičajnog identiteta- istakao je Bacalja.

Prve čestitke kolegicama uputila je mr. sc. Anela Nikčević-Mliković, predstojnica Odsjeka za učiteljski studij u Gospiću, naglašavajući da smo dobili knjigu u kojoj su zapisane vrijednosti ličkog zavičaja. Žaželjela je da nastave svoj znanstveni rad na proučavanje Like i njene baštine.

promocija Auturice su se dugo potpisivale u svoju knjigu

 

rosandić
Profesor Dragutin Rosandić za vrijeme predavanja gospićkim studentima učitaljima/Snimio © Marko Čuljat, Lik@ press Gospić

rosandić

Dio opusa prof. Rosandića

POČETAK KURIKULUMSKOG PLANIRANJA

Profesor Rosandić je obraćajući se studentima i učiteljima krenuo od termina kurikul (kurikulum) te objasnio da je riječ o teorija programiranja odgojno obrazovne djelatnosti čije su sastavnice ciljevi poučavanja, sadržaj, uvjeti te vrednovanje rezultata poučavanja. Kurikulumski pristup temelji se na analizi društvene situacije i utvrđivanja društvenih potreba u odgoju i obrazovanju.
Na temelju utvrđenih potreba stvaraju se programi odgoja i obrazovanja pa planira i priprema izvođenje odgojno obrazovnog procesa te se prema utvrđenom planu i pripremama ostvaruje odgojno obrazovni program. Posebno se vrednuju rezultati i provode dorade. Kurikulumski pristup uvažava sadržaj, nositelja zadaće, ciljeve, metodičke strategije i strategije vrednovanja.
Objasnio je predmetni kurikul hrvatskog jezika i književnosti ističući interkulturalni pristup. Posebno je istakao da je Hrvatska na samom početku izrade kurikulumskog planiranja. (V.P.G.)


 

rosandic studij Gospićki studenti slušali su pažljivo puna dva sata predavanje i promociju prof. Rosandića

rosandić gospićSrdačni razgovor nakon promocije

rosandić

Za vrijeme promocije u Gospiću/Snimio © Marko Čuljat, Lik@ press Gospić

Danas je u Gospiću boravio profesor Dragutin Rosandić

ŠKOLSKI SUSTAV NIJE USPJEŠAN


Da bi školski sustav u Hrvatskoj bio uspješan mora biti interdisciplinaran. Hrvatska i Turska jedine imaju osmogodišnje školovanje koje je u raskoraku s europskim.

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. travnja 2012. u 15.30 sati

GOSPIĆ - U staroj gimnaziji, odnosno sa gospićkim studentima za učitelje, danas je boravio prof. dr. sc. Dragutin Rosandić. Ovaj vitalni osamdesetogodišnjak promocijom svoje najnovije, dvadesete knjige, Učitelj učitelja, i predavanjem studentima obilježio je šezdesetu obljetnicu rada. Rosandić je u svome Gospiću budućim učiteljima govorio o školstvu u kurikulomskom obzoru. Veliku salu i na predavanju i na promociji do posljednjeg mjesta popunili su gospićki studenti i njihovi profesori te znalci Rosandićeva djela. Promociju je vodila gospićka profesorica dr. sc. Vesna Grahovac-Pražić.
O najnovijoj knjizi Drage, kako ga oslovljavaju prijatelji, najprije je govorila urednica zagrebačkog Profila koji je izdavač knjige dr. sc. Lidija Duić. Urednica je na početku bila zaprepaštena veličinom rukopisa koji je dobila da pripremi za tisak.
- Profesor Rosandić je institucija, on ne zaboravlja Gospić, iako je stručna, knjiga je razumljiva i čitljiva. S njegovim djelom upoznala sam se još kao srednjoškolka u Slavonskom Brodu. Pisao je kako treba učiti. Predložila sam mu i naslov Učitelj učitelja što je i prihvatio. Rosandić je pasionirani praktičar, originalni teoretičar i kritičar formalizma. On je glasnogovornik svih nas - istakla je urednica Duić.
Knjiga ima dva recenzenta, jedan je dr. sc. Joža Skok, a drugi dr. sc. Manja Frković - Kovačević. Njenu recenziju na promociji pročitala je gospićka profesorica dr. sc. Sanja Vrcić-Mataija. Profesorica Manja u recenziji ističe da je Rosandić ostvario zamašan i raznovrstan metodički opus koji ga svrstava među najistaknutije stručnjake iz metodike jezika, u nas i u svijetu… Svi budući istraživači metodičke problematike i svi učitelji jezika i književnosti u Rosandićevoj metodici imat će ishodište i inspiraciju.
Sudionici promocije od autora su čuli da njegove knjige nastaju ranom zorom. U četiri sata ujutro napiše po koju rečenicu što zatim pročita supruzi koja je prvi kritičar.
- Želio sam biti učitelj, a što sam postao učitelj učitelja to je samo još jedna dimenzija u struci. Nisam zaboravio zavičaj ni u ovoj knjizi. Tu je lički krug pisaca i znanstvenika. Knjiga ima i internacionalne dimenzije- europski obzor. Ima i emotivni obzor moje biografije - istakao je prof. Rosandić, poručujući nazočnim studentima da su odabrali najljudskiji posao u svijetu i da preporode Liku i uvedu je u Europsku uniju.
Nakon promocije u ležernoj atmosferi bilo je više pitanja kako studenata tako i profesora. Rosandić je naglasio da školski sustav nije uspješan jer nije interdisciplinaran što treba postići i u drugim područjima. Odgovarajući na pitanje o eseju na državnoj maturi on je uzvratio protupitanjem:
- A kakav je to esej koji može biti polemički i koji je ograničen brojem riječi.
Ležerna atmosfera navela je Rosandića da se sjeti svojih dana provedenih u Gospiću i rodnoj Kaniži. Mnogi su bili šokirani njegovim poslijeratnim doživljajima, na što je on hladno rekao:
- Svako zlo za neko drobro!

Pogledajte video uredak Ličke televizije Gospić - LTVG-a o boravku profesora Rosandića u njegovom Gospiću:

 

rosandić dragutin

Prof. dr. sc. Dragutin Rosandić

 

rosandić Najnovija Rosandićeva knjiga

rosandić Profesor Rosandić u društvu s učiteljem Šuperom i ...

rosandić ... učiteljicom Pađen



Skinuto s Fejsa:

JOŠ JEDAN POZDRAV NAŠEM BUCI

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
https://www.facebook.com/ricice

12. travnja 2012. u 22.20 sati

Bok Marko,
Ivica Durdov također komentira poveznica od Ličke novine.
Ivica piše: "Buco i njegov brat Boro bili su dio naše ekipe iz osamdesetih, Buco uvijek nasmijan usprkos svoj bolesti i nemogućnosti da skupa s nama pije i brije je bio onaj koji je davao ton svakom našom okupljanju. To su bila vremena kad se nije imalo love niti auta ali smo imali kvalitetan i ugodan život, nismo bili "bijesni" ni na što, bilo nam je dovoljno što smo zajedno. Nadam se da njegova djeca bar djelomično naslijedila njegov duh i da će u budućnosti nastaviti njegov rad tamo gdje je Buco, nažalost, stao. Počivao u miru prijatelju stari!"
https://www.facebook.com/ricice/posts/123071617818006

In memoriam

Dubravko Krstić

DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ
(1963-2012.)

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. ožujka 2012.


Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - U petak je između nas prerano preminuo jedan naš najvrjedniji suradnik - Dubravko Buco Krstić (49). Duže je bolovao od opake bolesti koja ga je na kraju savladala. Sahrana će biti u petak u Velikoj Gorici u krugu obitelji.
- Zovem se Dubravko Krstić. Rođen sam 1963.g. u Gospiću, u Žabičkoj ulici, u kući moga djeda, postolara Milana Prše. Osnovnu školu pohađao sam u Gospiću, Otočcu i Zagrebu gdje sam završio i srednju školu - započeo je svoju kratku i sažetu biografiju Dubravko Buco Krstić, jedan od naših prvih i najvrjednijih suradnika do koga smo došli preko profesorice Manje Frković Kovačević. Ona nas je jednostavno upozorila na njega kao pisca i pjesnika iz Gospića.
Buco je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Gospiću kod profesorice Manje Kovačević s temom Uloga radija, televizije i filma u suvremenom odgojno obrazovnom procesu. Živio je u Velikoj Gorici sa suprugom Romanom i svojom djecom Vidom (6,5) i Leom (1,5), a radio je u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.
U svježem mi je pamćenju reakcija drugog našeg suradnika književnika prof. Jure Karakaša, kada je vidio nekoliko prvih Bucinih pjesama.
- Pa čovječe gdje se našao toga gotovog pjesnika - pitao je Karakaš, govoreći pohvalno o Bucinim pjesmama, a kasnije je hvalio i njegove priče.
Bucine kratke priče, osim u Ličkim novinama, objavljivane su u Kolu, Riječima, RE-u, Dubrovniku, Književnoj Rijeci, Rivalu, Europskom glasniku, Maruliću, Večernjem listu i Hrvatskom slovu. U Večernjem listu je dobio i nagradu za kratku priču.
U znak sjećanja na njegovo stvaralaštvo objavljujemo posljednje priče i pjesme koje nam je poslao i koje su čekale na red za objavljivanje.

Dvije posljednje Bucine priče pročitajte na adresi:

http://www.licke-novine.hr/prica/prica.html#buco

Posljednjih pet pjesama koje nam je Buco poslao možete vidjeti na adresi:

http://www.licke-novine.hr/kultura/poezija/poezija.html#krstic


Reagiranja čitatelja Ličkih novina:

Gospić, 14. ožujka 2012. u 11.15 sati

Nakon našeg In memoriama pokojnom Dubravku Buci Krstiću prenosimo s Fejsa i reagiranje čitatelja i prijatelja Ličkih novina:

- Željka Rukavina: tužno:( predivna poezija!
- Jure Karakaš: Iskrena sućut Bucinoj obitelji. Ličke novine izgubile su izvanrednog suradnika, a mi dobrog čovjeka i prijatelja

 

   

 

rukavine ličke novine

Nova knjiga prof. Envera Ljubovića iz Senja

ZNAMENITI BUNJEVAČKI I LIČKI ROD RUKAVINA


Knjiga na znanstvenoj osnovi govori o Rukavinama koji su nakon osmanlija doselili u Liku i "dogurali" do velinana u svojoj karijeri, a naročito za Austro-Ugarske.


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

2. ožujka 2012. u 21.00 sati

SENJ - Vrlo zanimljiva, jedinstvena obiteljska i rodoslovna monografija, izašla ovih dana iz tiska, koja oslikava znamenitu bunjevačku i ličku obitelj Rukavina. Autor knjige prof. Enver Ljubović iz Senja opisuje podrijetlo i najstariji spomen, raseljavanje, naseljavanje obitelji u Liku i Podgorje, selo Trnovac, Bunjevce, Rukavine u podplješevičkim selima i Bihaću, Rukavine u SAD, Rukavine plemenitoga roda i njihove grbove, najistaknutije osobe iz ove obitelji i različita rodoslovlja raznih grana Rukavina od različitih autora. Knjiga je bogato ilustrirana starim fotografijama, zemljovidima i crtanim rodoslovljima različitih odvjetaka ove znamenite bunjevačke i ličke obitelji, čija je jedna grana plemićka.
Nakladnik je Senjsko književno ognjište a knjiga je objavljena u biblioteci Koralj. Mekog je uveza, šivana ima 264 stranice i 110 fotografija. Recenzije su uradili akademik Petar Strčić i prof. Darko Nekić.
- Ova knjiga-monografija nastala je u želji da se opiše i  predstavi  poznata lička,  bunjevačka  i  časnička obitelj Rukavina, koja se tijekom naše burne povijesti, posebice  istaknula na vojničkom polju, pa su zbog ogromnih vojničkih zasluga mnogi među njima dobili visoka austrijska vojna odličja  te  su  promaknuti u plemićki stalež - ističe Ljubović.
Tako su promaknućem u plemiće dobivali i plemićke pridjevke, kao npr.: "od Vidovgrada", "Bojnogradski","Morgenstern","von Liebstadt" ili "Ljubački","od Klanačkog Polja" i "von  Vezinovac". Posebno poglavlje u knjizi nosi podnaslov: Rukavine plemenitog roda i njihove grbovnice i grbovi, a u tome je poglavlju prezentirano nekoliko grbova i grbovnica s različitim  plemićkim  pridjevcima ove obitelji. Rukavine pripadaju rodu Bunjevaca, a vode podrijetlo iz zapadne Hercegovine, gdje su nosili poznato prezime Vladimirović iz kojeg su potekli mnogi knezovi. Tek dolaskom u Hrvatsku iz Hercegovine, po legendi  dobivaju novo prezime Rukavinam, koje je nastalo iz obiteljskog nadimka.
U vrijeme osmanske okupacije Bosne i Hercegovine, napuštaju zavičaj i naseljavaju se ponajprije u Ravne kotare, a nakon oslobođenja Like i Krbave od Osmanlija, naseljavaju taj tek oslobođeni prostor, Podvelebitsko primorje te okolicu Senja.
Kolijevka svih Rukavina postaje mjesto Trnovac  kod Gospića, koje je naselio poznati ražanački knez Jerko Rukavina sa svojom obitelji i bližim rođacima, a nakon toga se naseljavaju i ostale dijelovi Like, Krbave, Gacke te podplješevička sela u Bosni i Hercegovini, osobito nakon potpisivanja Svištovskog mira 1791. godine.
Svrha izdanja ove obiteljske i rodoslovne monografije je da saznamo više o rodu Rukavina, korijenima, raseljavanju, podrijetlu i naseljavanju te o najznamenitijim osobama iz ovoga prezimena. Dakako, sve je popraćeno s nekoliko crtanih i pisanih rodoslovlja najstarijih loza roda Rukavina različitih odvjetaka i od različitih autora te drugih  različitih fotografija. Sva prezentirana rodoslovlja u knjizi-monografiji veže "ista krv" u opisanim rodoslovljima 14 generacija ove znamenite bunjevačke i ličke časničke obitelji.
Ovdje su mnoge usmene predaje dovedene u vezu s pisanim povijesnim dokumentima te je sve  otrgnuto od zaborava i prezentirano svekolikoj javnosti. U knjizi je prezentiran i kraći životopis  poznatih osoba iz ovoga prezimena, a to su uglavnom bili visoki austrijski časnici, među kojima je bilo nekoliko austrijskih feldmaršala, generala i austrijskih nasljednih baruna te ostalih viših i nižih časnika, a mnogi među njima su zbog vojničkih zasluga odlikovani visokim austrijskim vojničkim odličjima. Korišteni su mnogobrojni povijesne izvori i relevantna povijesna i drugu dostupna literatura.
Knjiga je ilustrirana fotografijama, zemljovidima i crtanim obiteljskim rodoslovljima. Autor je nastojao na znanstveno utemeljenim činjenicama skrenuti pozornost na istraživanje zavičajne povijesti, a osobno se nadamo da će knjiga naći svoje mjesto među našim mnogobrojnim čitateljima.
Kontakt s autorom: tel: 00 385 53 882 189, mob: 00 385 91 2882 189, e-mail: enver.ljubovic@gmail.com