ggg uuu
 

zzz

Ljudikanje o zlatnom satu (51)

GOSPIĆ U SMIRAJU DANA

27. prosinca 2013.

Piše i snima Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Od prošle subote pridveče kada je bija solsticij, odnosno kada je bila najduža noć, a jasno da j' dan bija najkraći ove godine, počeo je obrnuti prirodni proces.
U Lici kažu da se dan produžava za unolko kolko more pivac skočiti.
Danaska sam bija malo vanka i to baš za zlatnog sata, gospićkog zlatnog sata, kada je jošte bilo malo dnevnog svitla, nije bilo ni tri frtalja pet. Pogledajte kakav grad izgleda u ovo božićno-novogodišnje vrime i bez - sniga. Pišaka je bilo malo, a autine su samo zujale. Čak nije bilo ni gužve u trgovinama.
zzz
  kralj
Slika Miroslava Kraljevića U kavani, 1912. koja se nalazi u Galeriji Muzeja Like u Gospiću/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Reagiranje na naš uvodnik o Kraljeviću

PREŠUĆIVANJE BITNIH PODATAKA


Maković pita da li u Gospiću uopće znaju tko je Kraljević.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. prosinca 2013. U 14.30 SATI

Danas nam je pisa prof. dr. sc. Josip Fajdić, dr. med.

Poštovani uredniče,

Pročitao sam Vaš pomalo sarkastični osvrt na ignoriranje podrijetla barda hrvatske likovnosti Miroslava Kraljevića. Kao rođeni Gospićan (kao i Kraljević) živim u Požegi od 1977.g. gdje sam najvećim dijelom preko mojeg LZD „Vila Velebita“ uključen u kulturna zbivanja u gradu, gdje je upravo uz veliku i zasluženu pompu proteklo obilježavanje 100. godišnjica smrti toga velikana naše likovne umjetnosti. Dakako da sam osjećao ponos što su mu korijeni naši lički, ali ostaje gorčina (na koju i Vi ukazujete u Vašem tekstu) da se to zavičajno ishodište i odrastanje do mature slabo spominje, gotovo, kao nebitno. Za mene nije prijeporno da je Kraljević boravio „veći“ dio svoga prekratkog života kod šire obitelji u Požeštini gdje su i nastala brojna njegova likovna djela. Ali njegova su poznata likovna ostvarenja nastala isto tako i u Parizu i na nekim drugim mjestima, pa je on po toj logici jednako Pariški kao i Požeški slikar, jedino nije Gospićki slikar, tamo gdje se rodio i školovao, (iako je u Lici vrlo malo naslikao)

Tko je zato kriv? Gdje su ti naši lički kulturnjaci koji su trebali energičnije zahtijevati da se njegov jubilej obilježi najprije u Gospiću, pa onda tako u drugim gradovima.

Na otvorenju Kraljevićeve retrospektive u Požegi prije manje od dva mjeseca, osupnut ovim prešućivanjem bitnih podataka o umjetniku, upitao sam gosp. Zvonka Makovića, zašto se u organizaciji te „putujuće retrospektive“ (Požega, Zagreb, Split, Osijek) nije počelo u Gospiću. Odgovorio mi je otprilike ovako...“  pitanje je da li oni tamo uopće znaju tko je on, osim toga oni nemaju uvjete (valjda prostorne?) za ovakvu izložbu“. Na moje nijekanje takvih tvrdnji, uzvratio je .“.gospodine nije sada vrijeme za takvu raspravu“ i okrenuo se!

Postavljam pitanje kada je vrijeme za tu raspravu i do kada ćemo prešućivati nešto što povijest ne oprašta.

Mnogi tako svojataju ono što im ne pripada. Prije godinu dana, tako je u Požegi podignut spomenik Nikoli Tesli, a on je zaslužan za Požegu jednako koliko i Kolumbo koji je otkrio Ameriku. I tako redom.

Ali Teslin spomenik u Požegi podigla je politika (povodom 100. godišnjice prve centrale u tom gradu), što ne znači da i naša gospićka politika nije trebala (zajedno s kulturnim djelatnicima Gospića koji su na platnom spisku grada) poduzeti sve da Kraljevićeva retrospektiva kao prvorazrednim kulturni događaj krajem 2013. godine u Hrvatskoj krene iz Gospića. Inače čekamo idućih 100 godina.


Pogledajte što smo prije nikolke godine objavili u Ličkom leksikonu na našim stranicama, ali i u knjizi Lika iz bloka jednog novinara:

http://www.licke-novine.hr/vrime/vremeplov.htm#kraljevic

 
  kkk

Spomen ploča na rodnoj kući Miroslava Kraljevića u središtu Gospića, na Marti/Snimio ©Marko ČuljatLik@ press Gospić

Ljudikanje o nama samima (50)

POTHRANJIVANJE LIČKIH STEREOTIPA

Ovi dana obilježena je stota obljetnica smrti Miroslava Kraljevića, da nitko ne reče da je rođen u - Gospiću.



ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. prosinca 2013. u 10.00 sati

Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - Prošlog tjedna na velika zvona pisalo se slikalo i snimalo o Miroslavu Kraljeviću, kantunu hrvatskog modernog slikarstva.
Bilo je ugodno slušati i gledati prikaze o njegovom stvaralaštvu i o izložbi koja je priređena u glavnom gradu Hrvata i koja će i u neke stranjske zemlje. Govorilo se o njemu svega lipoga i lipšeg, ali brte, niko da ni ednom riči spomenu da se taj slikar rodija u Gospiću. Edino edan teoretičar u kameru reče da je un bosanski plemićki korina.
Ko je kriv što se prešućuje rodno misto Miroslava Kraljevića?
Svi pomalo, ali usudija bi se reć da je najveća krivnja u stvorenim stereotipima o Lici i Ličanima da su to polutupavi i zaglupljeni ljudi, da nogomet igraju s medvidima, da kuvaju bukov čaj i tome slično. Krivi smo i samo, mislim u poslidnje vrime. Za zaštitne znakove koje čega odabiremo medviđe šape, nečitka slova, engleske riječi u imenima firmi i tome slično.
Nu da se vrnim na Miroslava, ili na Frica, kako su ga zvali vršnjaci u gospićkoj gimnaziji jerbo je ima crljenu kosu, ka Švaba. Vele mi ovizi dana da je kašnje edan postariji gospodin farba kosu u crveno da bi ga oponaša.
Nigdi ni riči nisam naša osim u knjizi Lika iz bloka jednog novinara, da je Miroslavova majka iz gospićke obitelji Vukelića, koja je udala za tadašnjeg pristava Kraljevića, koji je kašnje bija i veliki župan u Gospiću. Miroslav je ditinjstvo proveja u Gospiću, di je na klasičnu gimnaziji položija ispit zrilosti, a unda ga je ćaća posla da študira pravo u Beču. To mu se nije sviđalo pa j' počeja študirat likarstvo. Kašnje je veći do svoga kratkog života, živije je samo 28 godina, proveja u Požegi di je zaradije nadimak Moler.

 

  susret
Susret ministra Ostojića i gradonačelnika Krmpotića/Snimija ©Marko Čuljat Lik@ press

Ljudikanje o politici (49)

ČESTITKA MINISTRA GOSPIĆKOM GRADONAČELNIKU

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. prosinca 2013. u 18.10. sati

Piše Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Jučer skorom u isto vrime sazvali su župan Kolić i gradonačelnik Gospića Krmpotić, uz pomoć doktora Dade blagdanski prijama, a najavljen je i dolazak ministra Ranka Ostojića.
Ostojić je jučer bija prvi puta službeno u glavnom ličkom gradu kako bi otvorija novi bilnički odjel hitnog prijama bolesnika. Malo je nešto kasnija, bija j' na razgovoru s mladom ravnateljicom doktoricom Sandrom i njezinim suradnicima, virovato j' ima što i čut o bolnici koja diluje već više od stolića i po.
Među uzvanicima su bili dokturi i dokturice iz cile Županije ličko-senjske pa i iz susidne Zadarske. I nije bilo baš puno svita kako to zna bit kada se nešto slavi. Pa na dnevnom redu je jošte uvik una recesija.
Ministra Ostojića su po dolasku prid ulaz na novi odil upoznali s Petrom Krmpotićem, gospićkim gradonačelnikom. Ostojić je nama ka iz stopa opalija:
- Gradonačelničke čestitam Vam, lijep Vam je grad i lijepo je uređen.
Danaska sam prilistava dosta medija. Ritko ko je zabilježija da je niki Ranko Ostojić bija u Gospiću i otvorija novi novcat odil vridan 4,5 milijuna kuna koji je počeja gradit jošte bivši ministar Milinović, pa su zato skupa i pririzali traku na novim vratima poliklinike koja je izgrađena 1985. i to samodoprinosom Gospićana.
Ni anjci slovca o pohvali ministra Ostojića (SDP) za lip grad di je na vlasti HDZ. Ovo pišem poradi unizi koji su nezadovoljni i velidu da po gradi za Božić i Novu godinu prikoviš svitli i da se bez veze troši puno novaca, morda sad pristanu biti kritizeri.

 
  ppp
Klas pira u karišiku s ječmom i zobi

Ljudikanje o rani (48)

PIR DO PIRA - PALAČA

Ovo je parafraza narodne poslovice inspirirana sa Zapada.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. prosinca 2013. u 15.45 sati

GOSPIĆ - Bija je jošte rat, nigdi proliće 1992. kada sam počeja isčitavat dila zemljaka Mile Budaka. Un iz Svetog Roka, odnosno Cerja, ja iz Ričica pa ne znadem što je sprtva.
Ujutro mi mater reče: - Pa to ti je krto!, a ćaća nas je blido gleda jerbo se iz svojeg Brnčeva gotovi nikud nije mica izuzev u nikakve vojske prije rata, a bome i u ratu. Un je zna što j to šifonjer, al nije zna što j' sprtva. Bija j' u starojugoslavenskoj vojsci mam nigdi u nekakom Petrovaradinu.
Kako sam volija bit kod babe Kate u Ričicama, skopča sam štoj sprtva, jer sam zna što j' krto. Ko ne zna neka potraži u mom Ričniku ličke ikavice da odeka ne gubim ni vrime ni prostor. Bila j' to i perilica za krumpire.
Milu i Peru Budaka, a na red su kašnje došli i Grga Rupčić i Jure Karakaš, prordija sam nikolka puta. Niki teoretičari tvrde da je Pere pokra Milu, al ja jošte nisam uavertija što mu je to pokra. Osti, što je Mile zna ličku ikavicu, a Pere ju je mora na silu učit jer mu je bija srodniji zagrebački sleng s kojim je odrasta.
Tako sam prorađujući prvu seosku monografiju, mislim etnološku, u svitu, i to ne bilo koju neg' unu od Mare Hećimović Seselja koja je mam po' stolića istraživala svoje rodne selo Ivčević Kosu pod mentorstvom ni manje ni više neg' prof. dr. sc. Milovana Gavazija, rođenog Gospićanina i utemeljitelja studija etnologija u Rvackoj, naiša na niku žitaricu imenom pir. Mara je slabo pisala o tome piru edino je ustvrdila da su je njeni Kosarani pristali sadit nakon 1945. godine jer se nije isplatilo.
Počeja sam se raspitivati o tome piru, i jošte nisam prista. Ta pražitarica odranila je proteklih nikolko tisućljeća bojne Ličane i druge ljude koji su odeka bivstvovali ka domaći ili ka okupatori. Nažalost, niko ni laik ni stručnjak za selo i poljoprivredu, niko ni beknuti o tome nestalom piru.
Evo što sam napisa o tom zagonetnoj žitaricu u svome Ričniku:
pir m bot. žitarica slična ječmu, prapšenica (Triticum monococcum, pir jednozrnac; Tritcum dicoccum, pir dvozrnac; Triticum spelta, pir krupnik), (R., M. H. S.). Pnr je težak za vÿći, zrnje se čisti u stupi. Sprema se kao prilog jelu, pirja. Otporan na loše klimatske uvjete i ima skromne zahtjeve za hranjivima u tlu, uspijeva tamo gdje druge žitarice ne mogu. U Lici se sije zajedno sa zobi i ječmom (karišik), gotovo isključivo za prehranu stoke. Ne podnosi jaku gnojidbu nitratnim gnojivom. Na Jadovnom se sjećaju da se dvozrnac žeo za mjesečine ili rano ujutro dok još ima vlage jer je lako ispadalo zrno. Pir kasnije zori od ostalih žitarica. Pir sadrži malo glutena, ima više proteina od pšenice. Podrijetlom je s Bliskog Istoka. U Njemačkoj ga zovu dinkel, a u Italiji farro.
Tako sam naša i riči pirjarica - jari pir, pirovište - njiva di je zasijan pir, i pirovnica - kruv od pira. U Smiljanu sam snimija pir u karišiku s ječmom i zobi, a čojek mi je pokaza i kameni avan di se pir ljuštija debelim kocem prije neg se priprema za ilo.
Prije edno petnes' godina vrića pira je poslata je u Zagreb u neku grupu da ga posju i razmnože. Bili su to pravi stručnjaci i tu vriću upropastili. Seljak iz Smiljana reče da više nikad neće sijati pir jer nepaše po zriobi ostalim žitaricama.
Osim mene mnogi u Europi znaju za pir, a ja jopet nisam zna da prirovog brašna ima u Gospiću za kupit u DM-ovoj trgovini. Kilica je mam dvacet kuna manje koja lipa, pa ti unda kuvaj kruv od pira.
- Znaš ovo sam kupija zbog dice da malo prominu ranu. To sam naučija iz golubarstva. Tamo vele ako raniš golubove samo šenicom da će pokrepat, valjda je tako i s nama ljudima - veli un i okrenu mi leđa.
Pir i proizvodi od pira su dobri za une koji imaju problema s probavom i crivima jerbo u njemu nema glutena koji zna bit opasan za zdravlje.
Što mislite kolko' bi se pira moglo posijati u Lici samo kad bi niko tija to radit? i da ga plaćaju edno deset puta više neg šenicu.
 
 

Zimsko ljudikanje (48)

NITKO NIJE LUD DA PRIZNA KRIVICU ZA TRI SMRTI

Ovih dana natežu se diljem Rrvatske ko je uz prirodu kriv za tri smrti na Ličanci.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. prosinca 2013. u 23.45 sati

GOSPIĆ - U prošlu subotu sa mam dva sata zakašnjenja dobija sam policijsku poruku o još ednoj strašnoj tragediji na Ličanci kako edini tepam našoj autocesti broj edan. Drugi su o tome već javljali sa slikama. To me revoltiralo pa nisam nikud tija ić. A i bilo mi je dosada ka novinaru i fotografui i snimatelju i prikoviše mrtvih, ranjenih, ubijenih i krvavih.
Pamtim svašta. Recimo pet sinačkih momaka koji su poginuli u Crnoj tici prije edno 40 i koju godinu u Podoštri. Uni su jadni bili na pivaljki u Brušanima, vraćali se kući i zabili se u parkirani tegljač s cimentom i s Opel kapitenom crne boje s ispupčenim blatobranima svim mrtvi završili u obližnjem šljivaru.
Od prvoga dana otvaranja autoceste borim se protiv Severine i Dalmatine, neka tako svoje dilove ceste, uz pomoć lokalni političara, zovu Sjeverni Dalmatinci i Dalmatinci. Jošte će me niko prozvat šovinistom, al neka. U stara dobe nove ceste su dobivale imena po kraljicama, i to tuđim, tako da imamo Terezinu, Karolinu ali bome i cestu Crne kraljice, a vi pogodite koje su to ceste. Ako ne znate pitajte cestare, to oni moraju znat. Kako danaska u Rvata nema kraljica nema ni službenog imenovanja cesta, a bome ni kumova ni kuma. Edino kumu ima tunel Brinje i to ednu lipu i zgodnu rođakinju bivšeg načelnjaka toga dila Like.
Nu, da se vrnem na subotu. Niki su novinar(čići) počeli kleti tu dionicu Ličanke ceste koju su gradile domaće građevinske snage od Osijeka do Splita. Usplahireno su javljali da je ta dionica ukleta, i to novinari iz Zadra. Tragedija se dogodila na početku veće uzbrdice na Velebit kod vijadukta Krpani koji je gradio splitski Konstruktor, i koji je - bija zaledija.
Mi to u Lici zovemo ledonom kišom, a uni prognozeri inverzijom temperature - gori toplo doli ledeno pa kiša mrzne. To se edva primiti jer je led ka caklo. Edino more opipat rukom ili nogom kada se poklizneš. Svako pametan zna da se ledena kiša javlja u Lici krajem studenog i početkom prosinca. To najbolje znaju električari koji su najebali već nekoliko puta u poslidni edno 40 godina koliko pratim zbivanja u Lici. Kad sam radija lički ričnik naša sam i rič čampraga - to je komad čvrste limetine na koju su zarezani i iskrivljeni zubi ka na pili koji se sveže za opanak kako bi se moglo ić po ledu ili površice.
Danaska je već četvrti dan kako preko krugovala i televizija slušam naklapanja da ostavku triba podnit unaj ministar šo j' uzeje i ženino prezime, da bi tribalo posminjivat une u HAC-u i oko HAC-a … i slične gluposti. Niko i ne zna da li HAC ima cjelodnevnu i noćnu ophodnju ceste ili ima samo molere za farbanje. Niki šefovi HAC-a mogli su već nešto naučiti i hirovitoj klimi Like, ali su bidni i ne mogu svatit prirodne zakone s kojima se mi bidnici u Lici viekovima nosimo i uspišno borimo.
Tog jutra i u Gospiću je bilo leda al' niko nije slomija ni nogu ni ruku. Nisu se lomila ni naša dica kada je prid nikole godine unajmljeno klizalište. Da j' samo neko od priplaćenih HAC-ovac pomolija nos iz svoje kućice ili kontrolne sobe vidija bi da je vrag doša po svoje i brže bi bolje diga posipače, odnosno polivače jerbo se Ličanka na posiplje kuhinjskom solju i agregatom (?) ka obične cestetine koje uništavaju autine i farbu, vengo nikom tekućinom koja ne smrzava ka so' na minus šest Celzijevaca.
Bit će zanimljivo ako policija i tužilaštvo ustanove da je neko tija ušparat koju litru tekućine za polivanje leda na Velebitu, i kaku će odgovornost snositi za troje poginulih i ogromnu materijalnu štetu il će sve bit - zataškano ka i druge stvari.
Ima edna dobra stvar koja je spominjana ovi dana. To je gospićka bolnica i njeno osoblje. Itna je pomoć brzo dovozila povriđene iz Krpana, a bilo i' je dosta. Svi su dobili pravu pomoć, pa i edna beba. Bilo je dosta operacija i sve je štimalo. To je dobra reklama  za gospićko zdravstvo da svi oni koji voze kroz Liku znaju ako im se što desi da će dobiti pravu doktorsku pomoć i to u roku zlatnog sata.

 
 
ppp

Ljudikanje o zimi i Europi (47)

SVETA KATA, SNIG NA VRATA

Jučer je bija blagdan sv. Kate, prvi pravi zimski blagdan, nakon koga će započeti pripremanje posika po europskim propisima.
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. studenoga 2013. u 20.45 sati

GOSPIĆ - Jošte ka mulac zna sam za narodnu izreku, odnosno kako to divane jezikoslovci, frazem - Sveta Kata snig na vrata.
Ima sam babu Katu, onu Marka Ivula iz Oršić Drage u Ričicama, koja j' volila kad bi za imendan dobila moju čestitku. To se moglo poslat u onoj državi i bez kuverte, a baba ju je čuvala sve do Božića i s njom prvom okitila božićni bor. Čestitku je čuvala i potlje Božića, stajala je u kredencu.
I zbilja prekjučer je počeja padat snig, najprvo u sjevernom i istočnom dilu Like, donila ga bura, a jutroska ga je u gradu bilo dobar rastrgljaj - odnosno dvacet centimetara, ili po staroj mjeri - po noge. Na svi sriću lako se kida, bija j' suv pa se da pomesti brizovom metlom. Bilo j' i ništo bure. O svemu tome večeraska na dalekovidnici po rečenice. Lika više nikome nije interesantna, na moru je derala bura od mam 190 kilometara na sat i gotovo je zaustavila sav promet na brojnim crnim točkama di se miri vitar i straže šoferi.
Jošte je sinoćka počelo mrznuti pa su cestari solili cestu što ju je održavalo crnom i danaska. Zalađenje će omogućiti da se u Lici konačno počne spremati posik, odnosno meso za zimu. Stoljetni je to posa koji se ka pečenje rakije prenosi s kolina na kolino u svakoj obitelji. Jedino posljednji' godina triba dati i koju kunu veterinarima za pregled mesa na neke boleštine koje mogu prić i na ljude. Nije to skupi i ne traje dugo.
Danaska je u našu redakciju doša i službeni dopis Ministarstva poljoprivrede s prilogom o europskim propisima prilikom spremanja posika. Neću namirno da upotibim ni unu zagorsku, a ni rvacu rič, koje zasiguro znate, jer asociraju na ružne događaje iz bliže i dalje prošlosti, zato pišem i divanim isključivo lički - posik.
Iz europe traže da se u ličkim dvorištima obazrivo ponašamo prema nesritnim životinjama koje će završiti poput pršuta il' plećke, krmenadlina il' pečenice, kobasice mesne il krvavice, il će biti sprešane u žmare i pretopljene u mast što će se sve za ladni dana ist' u slast.
Europsko upustvo ima punih šest stranica, pa čak i ilustracije. Međutim, malo kasno stiže u Liku, jerbo običaj omamljivanja je u ova dija Rvacke doša već poodavno. Donili ga sa sebom uni radnici koji su bili na tzv. privremenom radu u Njemačkoj, a a zvali smo i jugošvabe. Uni su donili i pištolje za prasce. U nji se stavi ćorak od metka, civ se nasloni prascu na glavu i stisne ručka. Pištolj opali ka pravi, a prasac se privali s rupom na srid čela. Unda mu se što prije treba pušćat krv i to u kaki sud jer će se iskoristit za brezbušt il kulenje.

ppp
Priprema smjese za kulenje i krvavice/Foto arhiva ©Lik@ pressa Gospić

sss
Gospića panorama sa Starog mosta Novčice/Snimio© Marko ČULJAT Lik@ press

Subotnje ljudikanje (46)

KONAČNO NEŠTO SNIGA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. studenoga 2013. u 14.00 sati
Zabiližija i snimija Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Nakon brojni ciklona i anticiklona, bura i vitrova, tornada i ostalih vrsta vitra prošle noći konačno je zabililo i u glavnom ličkome gradu.
Jošte koliko je juče' sredstva javnog općenja javljala su o buri. Te puše onde, te puše ondeka, ka da ljudi ne znadu što im to diže krovove s kokošinjaca i kuća, il' privrće aute. Bilo je toga i prije koje desetljeće ali se tome, kao prirodnoj pojavi, nije davala današnja zastrašujuća informativna pozornost s kojom se ljude zaluđuje. Čim pune niki vitar odma se zatvaraju nike ceste, a o putnicima niko ne vodi brigu ka' što to nije niko nikada radija.
Prije dosta godina kada je počinjala zima priko dalekovidnice sam upozorava ljude da ne iđu u Liku i priko Like u niskim cipelama i bilim čarapicama, s litnjim poderanim gumicama, vengo da jošte ponesu deku i koji metar kobasica jer ih Ličani uz cestu ne mogu ranit po nikolka dana. Na svu sriću, sada cestari imadu bolje ralice, jače bagere i une freze što su jače od bure pa razbacaju snig i nema više velih zastoja po ličkim cestama.
Koji prst sniga koji je pa noćaska izveja je na gracke ulice zimsku službu koja je snig s ceste nagnala na - pločnik. Ko jebe, da prostite pišake, glavno da je cesta crna, a uni neka sa sebom, kada idu pio kruv ili novine, ponesu lopatu il' neka okuku buce, a najbolje da do prolića i ne izlaze vanka jerbo im nema ko čistit tratoare, a ako panu i pogode u bolnicu bit će neplanirani troška za državu dok se izliče pa dokturi neće imat za svoje plaćice od tricet iljada kun ka unaj njijoj sindikalac Babić.
Ovak'e uvodnike, odnosno komentare gospićke zbilje virovatno ću jošte pisat jer prema statistici koju imam svake noći iza ponoći vidim da vam se dopadaju. Naime, ovog miseca Uvodnik je peta rubrika po čitanosti Ličkih novina koje po analitici imaju mam 240 rubrika u što je uključena i arhiva koje se često pregledava i istražuje.

sss
Snježne barikade kod Gimnaziuma u Gospiću
 
 

Ljudikanje o špeceraju (45)

(IS)TIRALI ME IZ TRGOVINE

Teško je povirovat da danaska niko štiti radničku klasu da ne bi bila prrikovrimeno eksploatirana.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. studenoga 2013. u 21.40 sati

Piše i plaća račune Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Ljudi što sam večeraska doživija u ednoj trgovini neće mi niko virovat, to nisu radili ni u onoj bivšoj državi jer su, barem trgovci, nastojali imati sto veći obrtaj sridstava kako bi imali veću zaradu.
Lipo sam se sa šajtrugami uz kauciju od dvi kune ušeta u ednu velikačku trgovinu s podužom leterom špeceraja jerbo mi je protikli dana mnogo toga počelo nestajati u kužini. Nisam ima merlina, ripu nisam ni tija kiselit kad se more kupit i bolja je neg moja s kojom se zajebavam cile zime i perem i bacam.
Na enoj polici pripozna sam, kekse Tops. Pripozna sam ambalažu koja se radila prije rata u Likagrafu u Korenici di sam i ja ponešto fušario kada je tribalo oštampati razglednice, prospekt, fasciklu ili zidni kalendar, a da o čestitkama i ne govorim. S neviricom sam uzeja u ruke kutijicu s poznatim logotipom i slikom "biskvita sa želeom okusa naranče i čokoladnim preljevom" kako je pisalo na lipom rvackom jeziku. Pripozna sam i logotip Agrokomerca iz Velike Kladuše. Nisam moga virovat pa sam stavija i đojzluke da bolje vidim i pročitam.
Uto j' naiša edan prijatelj i ja mu pokaza kolačiće, a on ka iz topa:
- Vidi de dobro da to nije jošte od prija rata, ko njima viruje.
Provirija sam tekar sada dok ovo pišem. Datum je valjan još sedam miseci, a kekse ću provat doklen ovo napišem. Al, ne mogu da se ne sitim dečki i edne cure koji su drmali tizim Likagrafom koji je imao mam 600 radnika u Korenici i obližnjem Ličkom Petrovom Selu. Uni su jošte prija rata imali edan stoj - četverobojku, koji je u ednom prolazu štampa u boji. Radili su puno toga, a danas tvrtka više ne postoji. Sićam se Pere drugog direktura koji je bija iz prve generacije grafičkih inžinjera u Zagrebu koji je i razvija Likagraf koji je počeo ka kesara. Sitija sam se i Nidže, ekonomiste koji je ranije radija na Plitvicama, pa j' bija šef za račune u Likagrafu i unda je preuzeja firmu nakon što j' Pero poginija u prometnoj nesrići. Još ju je više razvija. Volija je Nidžo Brko, kako smo mu tepali, ribolov, ima je barem stotinu rakača. Njega su vam, dragi moji čitatelji, početkom pobune Srbi uapsili, pa pušćali, a unda ga je na ednoj barikadi ubija edan poznati mu četnik.
Nu, da se vrnem u kupovinu. Gega sam se s noge na nogu gurajući šajtruge i polagano ih puneći. Kad sam bija na pola letere zovnu me edna trgovkinja da požurim jedrbo u 8 sati zaključuju blagajnu. Prestravljen da će me morda zaključat u trgovini ka kakvog lopova, brzo sam jošte nešto strapa u šajtruge i priša sam samcat ednoj blagajnici.
Ona nabrušena jošte me kritikuje da neće zbog mene valjda radit prikovrimeno. I zbilja kada sam podmirija račun vidija sad je de sporad mene radila prikovremeno 2 minute i 33 sekunde. Morat ću joj drugizi put dati koju kunu tringelta, jerbo sam vaj put platija ženinom karticom.
Pokunjen poita sam da autine i drugizi trgovina. Tu sam jošte po' sata vršlja po policama doklen sam naša unu što mi sve fali u kujnji i ostavija jošte nikolke stotine kuna. U ednoj trgovini već ima i bakalara nigdi su po 150 kuna.
Doklen ovo pišem pada mi na pamet razgovor s ednom flizerkom, ne iz Gospića, nego iz - Trogira. Una je Smiljančanka i tamo se udala. Nisam joj virova da potlje osam uri naveče ne smi kucati račun za flizuru nekoj Trogirčanki jerbo čini prikršaj.
Sad joj virujem, to je valjda smislija unaj vražji ministar Linić da zaštiti radničku klasu od eksploatacije od kapitalističkih vlasnika pa moraju pristat radit u točno najavljeno vrime.
 
 

Ljudikanje o e-novinarstvu (44)

KONAČNO RAZUMNO UREĐIVANJE PORTALA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. studenoga 2013. u 9.45 sati

GOSPIĆ - Krenulo je krenulo je! - uskliknuo sam vidjevši jedan tekst na portalu Hrvatskog novinarskog društva pod naslovom Dosta ja gadosti.
Redakcija portala www.net.hr konačno se usudila ukinuti komentare svojih čitatelja, i čitalica koji se u Rrvatskoj u pravilu pišu anonimno i - prostački. Nama su odma' u početku zamirali neki čitatelji što nemamo taki komentara. Međutim, za takvo što se može pogoditi prid suda, a jedan kolega, čini mi se u Bjelovaru, gotovo je i završio u apsani. Komentare treba redoviti pratiti i skidati one najgore i bezobrazne, vrijeđajuće i slične, a za to treba vremena i novaca.
- Nažalost, postalo je gotovo pravilo da komentari služe za izražavanje poremećenih, bolesnih i zadrtih stavova čitatelja koji su iskazivali frustracije ne štedeći pritom nikoga i ništa, kojima je portal služio kao mjesto ispucavanja mržnje i agresije doslovno prema svemu i svima koje su smatrali drugačijima - kaže u net.hr-u i dodaje da će uvijek objavljivati pametne, suvisle, umjerene i konstruktivne komentare čitatelja.
Nažalost, neki vlasnici internet stranica potiču takav vid kontaktiranja s čitateljima, te je za očekivati da će barem prema unima koji su članovi Hrvatskog novinarskog društva reagirati to Društvo i doraditi postojeći novinarski kodest i s tom materijom. Osim, toga normalno bi bilo za očekivati da se promine i legislativa, odnosno propisi i zakoni, koji se odnose na taj dio novinarstva u Rvackoj, ka što j' to urađeno u zapadnim zemljama kojima i sami težimo.
Ličke novine, će i dalje biti zatvorene za take i slične anonimne komentare.

 
bbb
Ovo nisu stogovi sena vengo tise u mome dvorištu/©Marko ČULJAT Lik@ press

Ljudikanje o (ne)vrimenu (43)

KONAČNO KRAJ BABLJEG LITA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. studenoga 2013. iza u podneva


Piše i slika Marko ČULJAT


Protekli gotovo misec dana vrime ka da je bilo pomunjasalo. Bija je red kiše, red studeni pa unda - pravo lito, bablje lito, koje bude početkom jeseni i do kraja rujna, a ne početkom studenoga ka ovizi dana.
Kraj babljeg lita najavljivali su novinari uz pomoć kojekakvih stručnjaka za (ne)vrime samo kako bi bili na usluzi političarima da skrenu pozornost s egzistencijalnih problema na neke sprdačine i time otupili široke narodne mase, ol ti' svekoliko pučanstvo, i pripritili kojekakvim pedepsama koje će biti u obliku orkanske bure i Primorju, a di će je biti ako ne u Primorju, ili snigom u Lici. Oće nas napraviti glupljima nego što esmo.
Pravo je čudo što sniga već i nema, prošli su Svisveti, a nema sniga, a ni Kanižari, mislim gospićki, nisu počeli pripremati posik jer je toplo i pritoplo. Ne škiče prasci po dvorištima većma se kosi narasla trava. Bojim se da će poisti i une veće krumpire koji su inače ove jeseni loše rodili. Krumpira s etitetlinom "LIČKI" nigdni ni za lik ka da su u zemlju propali jošte od prošle godine. Na placi u Gospiću nude se krumpiri s Krbave, iz niki Turkovića kod Ogulina ili u najbolju ruku iz Rvackog Polja i Pazarišta. I to je sve. Ko voli nek izvoli.
Nikola puta mora sam protekli dana uređivat dvorište. Najprije sam mora kosit, a nakon toga i podrizat ukrasne grmove jer su pičili ka ludi. Mora sam iskasapiti desetak stabljika hibiskusa, to vam je una bilja od koje se pravi čaj, jer je bija pogna ka lud, a pomiša sam ga u živici s tisom i japanskom dunjom. I dunja je od litos pognala edno po metra, a kako ima trnje moram to sasić da ljudima koji prolaze ulicom ne para robu.
Najviše me je bilo stra za tisu. Una j' ove jeseni rodila ka luda, a spolno je zrela kako bi rekli popovi i političari tekar i kako piše u knjigama tekar nakon tridesete godine. Ova j' bil spolno zrila nakon dvacet godina. Tise su bile crvene od plodova ka trišnje u proliće, a kako j poznato tisa spada u rede otrovnih biljaka. Mora sam ponekad ić brat plodove i bacat i' iz strava da koje dite, ne daj Bože, poide koju tu otrovnu trišnju.
Nažalost, takizi trišanja, ka što su te moje, koje su stare i priko 40 godina, nasadili su po gospićkim parkovima gracki oci na sve strane, pa se tišim da dica znaju što ne bi smili ist i da neće bit trovanja.
U mom dvorištu uslika sam i nikolko lipi stvari: tratinicu, ljubičicu, ali i po drugi cvit japanske dunje koja se potpunoma udomaćila u mome dvorištu iako ju redoviti masakriram nikolko puta godišnje. Naime, ne dam joj da puno iscipari.
Nego, sve se bojim da ću moju živičinu od tise i hibiskusa već iduće godine morat sasić do temelja jer moja mala pemzija neće moć to sve poplaćat ako uslugari počmu vagat smeće i otpad iz domaćinstava što nam se sprema iz vrva ove Lipe naše državice. Bojim se da ću morat sikiru u ruke i sve posić i zapalit u dvorištu. Najviše će mi ža biti za tise, ženske tise, jer one su jednospolci koje žive i po iljadu i po godina, koje su dvi zasađene još davne 1967. godine i kojoj bi se veselili lovci jerbo bi imali dobrog drveta za svoje srndaćke rogove ili veprovske klove, ka što se nalaze rogovi moga ćaće koji je bija strastven, da ne velim, veliki lovac. Od edni rogova koje j' naša na Velebitu napravija sam i luster, a nisam dizajner.
Nadam se da ću i iduće godine imati novaca da poslikam moje dvorište i da neće biti ka sva dvorišta u "velikim" gradovima popločano ili asfaltirano.

Otrovni plod tise izgleda ka trišnja i ovi dana

bbb
Drugi ovogodišnji cvit ličke japanske dunje iz mog dvorišća


Ovo je likovita ruta ili ruda kako joj kažu i Istri

Gospićke ljubičice iz studenoga
ttt
Polustoljetne tise koje ću morati posjeći iduće godine bbb
Poslidnja zrnca grožđa u mome dvorištu idu tice
bbb
Luster o ličkog roga

REAKCIJE S FEJSA:
https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/725206634175172?comment_id=7557395&offset=0&total_comments=6
Kata Šmigovec Ex Adžija, Mihaela Minky, Božica Pavelić i 5 others su rekli da im se ovo sviđa.
Ma-rica Marica La zarulja ne paseee
Vera Mrla čiji je ovo neukus
Marko Čuljat To je moj (ne)ukus Marka Čuljata, rog je star jedno pola stoljeća i potječe Velebita, tanjur jedno stoljeće i potječe iz Velikog Žitnika, žarulja je suvremena štedna, koja po nalogu znanosti živom truje okoliš, a heklanje je rad jedne dame koja to još uvijek zna. Nisam ni očekivao da se ovo sviđa kojekakvim osobama, to je ciljani lovački proizvod i to dabome lički. Nisam ni očekivao da će se ovo ikome dopasti, a onima koji nemaju ukusa neka - šute, jer se o tome ne raspravlja, a ponajmanje javno, da se ne osramote.
Milan Starčević Ovo je prekrasno
Marko Čuljat Fala Milane, velim ja da se o ukusima ne raspravlja. Usput, tanjur sam našao na smetlištu i samo ga oprao.
Kata Šmigovec Ex Adžija I u mojoj kuci jos postojie tanjiri u sobama i obicna zarulja ( sijalica i moja stara baka jos hekla


 
kkkk
Nekadašnje gospićko korzo

Ljudikanje o korzu (43)

SAM SAMCAT OD ČARDAKA DO KINA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. studenoga 2013. u 20.20 sati

Piše i slika Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Kako sam nikidan uru pomaka unazad, tako mi se brže smrcava prid očima. Čini mi se da brže stiže mrak u ovu ličku žlibu uokvirenu Velebitom i Ličkim sridogorjem odnosno Kunarskim gorjem kako vele u Barletama.
Večeraska jošte prije 18 sati pa je mrak, a ja mislije malo proodat od Čardaka do kina. Kada sam iša u gimnaziju tada je u to doba, i liti i zimi, bija korzo od Kina do benzina - od kina di je i sada, a benzinska pumpa, al samo edna, bila je prikoputa današnje stare gimnazije u Starčevićevoju ulici. Prije unoga svitskog rata otvorija ju je niki Šel, i tribalo je kako pričaju, barem po ure ručno pumpat gorivo.
Prve ljude susrija sam baš kod te zgrade u koju je i Tesla iša u školu. Unda opet nikoga nije bilo do Kolakovca, tu sa susrije grupu ženskilja, a unda jopet nikoga. Sam sam samcat plaza do kina da vidim da l' igra koji digitalni film. Igra ništo crtano valjda za dicu u nikakvoj 3D tehnici ka da uni nemaju taki crtića i na svojim tabletima i mobitelima.
Reklame nisu ni osvitljene, a za kvaku kina nisam tija ni dirat, okrenija sam se nazad. Prošlo j' samo nikolko autina, a kod Kolakovca ovaj put zvrndanje. Iznenadije me je kamion Usluge. Bio je to unaj specijalni koji s rotirajućim metlama skuplja smeće po grackim ulicama. Večeraska je čistija uličice oko Kolakovca di ima šušnja ka u priči.
Do stare robne kuće susrija sam samo jošte četiri osobe. Iskoristija sam priliku i s ednim bračnim parom pribacija nikolke riči, više poslovno neg privatno. Glavno da smo prominili nikolke rečenice. Parkiralište pod kestenjem koje ovi dana ka ludo zvoni po autinima je puno, a iz ednog kafića trešti glazba.
Nigdi u isto doba dana nikuveče sam bija u Muzeju di su otvarali izložbu Likanala ednog ličkog slikara, ličkog po tome samo što je rođen u Lici, un je pravi svicki slikar jer se školova u Minchenu, a karijeru završije ka predavač na nikoj američkoh akademiji. Bilo mi je privruće jer su nakurcali centralno pa sam izaša na njijov balko da se proluftam. Tada je nastala i ova slika glavne gospićke ulice koja je prazna.
Niko će mi prigovorit da tu nije korzo vengo u Ulici Vile Velebita. Da, u toj uličici je zabranjen promet, popločana je betonskim pločama. Tamo sam bija nikuveče nakon Liknala. S prijateljima sam oša na piće. Bilo smo sami i u birtiji i na tome novom Korzou.
Doklen sam pisa ovaj tekst vatala me nostalgija. Ne una jugo nostalgija, iako je bilo jugo u vani, vengo ona za mladosti. Tada je korzo bilo puno šetača u dvi kolona livoj i desnoj, šetali smo ka što voze auti. Od 18 do 22 sata kroz centar je bio i zabranjen sav promet, bacikl se nije smija vozit već gurat pored sebe. Nakon 22 sati svi smo išli kućama.
Danaska uni mlađi u ta doba izlaze iz kuća u kafiće.

kkk
Noćno čišćenje šušnja

REAKCIJE S FEJSA:

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/721043787924790?comment_id=7532140&offset=0&total_comments=3

Marko Mudrovčić, Milan Mataija, Tanja Dragojlovic i 13 others su rekli da im se ovo sviđa.

Ivan Nekić za nas dotepence: nije li "korzo" ona druga ulica, pješačka zona?

Marko Čuljat Ivane potrudi se malo i pročitaj tekst. pozz

Ivan Nekić Evo jesam. Podsjetio si me kako sam i ja, došavši ovamo, primijetio kako centru grada fali šetnjica, i kad ne bi bila i glavna prometnica, najzgodnijom ulicom činio mi se potez Kaniške od katedrale do semafora. Malo je šire, ima već i nekog drveća, Marta i katedrala... ne bi trebalo puno dodati da ima neki svoj šarm: zaustaviti promet i gotovo. Ali treba prije izmisliti neku zaobilaznicu. Ovako svaki svatovi prekidaju koridor od Turske prema Andori. Drugi problem je neka čudna navika da se ljudi između dva kafića udaljena parsto metara vozikaju autima.

Lički Pustolov Vuk Ništo tužnjikavo bez ljudi maka

 

 
ddd

Propćenje DORH-a skinuto danas s njihovih vrata na internetu


Ljudikanje o priopćenjima (42)

JEBE LUD ZBUNJENOG

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. listopada 2013. u 13.30 sati

Piše i krade s interneta Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Svistan sam da će mi svaki iole kulturno osviješten čitatelj i čitateljka zamirit na naslovu, al to je edna lička narodna izreka kada se ne zna ko koga j…Al takvih dijaloga ima i na katedrali hrvatskog duha koju svi moramo plaćat u misečnim apanažama.
Tako se već misecima priko javni sridstava (pri)općenja, mislim na digitalna vrata, nike tiskovine i pojedine novinare izživljavaju na Karlobaškom slučaju. Tamo je niki načelnjak po natičaju da posa prijatelju iz iste ulice u Gospiću, a un unda taj posao ženi načelnjaka pa neka un(a) radi na buri u Karlobagu un nima vrimena ima pametnijeg posla. To je kratki sažetak javne i službene državne optužbe. Svi su novinari iz pomoć policijota i dorhovaca odma' saznali i imena okrivljenika i opruženika. Pa čak i provincijski portali, premda je to važećim "pozitivnim" zakonom Republike Rvacke strogo zabranito i plaća se kazna od mam dvacet iljada kuna po objavi, javnoj, imena čojeka ili žene, a nisu pravomoćno osuđeni na niku kaznu zatvora i slično. U međuvrimenu tip je izaša iz pritvora i ponov se natica za načelnjaka i unda je - uapšen. Postavlja se pitanje kako se moga i naticat na nešto kada je pod - istragom?
O tome danaska niko ne vodi računa što je dokaz da je država u rasulu. Glavno da se priča i spori okolo nike ćirilice koja je i rvacko pismo, a drugizi neka kradu i potkradaju u proviziji, umitninama ili starim autinama i prave kućetine taman po miri rvackog čojeka, kao procinjuju niki crkveni ljudi, vridne i koji milijun eura.

dddd
Jučerašnje policijotsko priopćenje iz Gospića


Danaska sam jopet listajući nike tiskovine vidija imena iz Karlobaga, a jošte sam jučer dobija priopćenje policijota o nekakvom apšenju nigdi na području Like, Senja i Paga. Nisam se trudija saznat, a i ne smim jerbo nemam love da plaćam kazne od dvacet iljada kun', o kome se radi. TA imena rjavlja i Lički radio Mileva. Jutroska jopet čitam da je ponovo uapšen načelnjak edne "opštine" kako i' je naziva pokojni Mirko Stilinović, učitelj iz Baga, koji je nikada bija i pomoćnik načelnjaka policijota za ovaj dije Rvacke dokle nije izgradije pogon za klanje domaći i divlji životinja uz kapiju edne kasarnu.
Neću dalju jer ću se zajebat i najebat, oprostite na izrazu.
Zato objavljujem dva slikovita prikaza edan sam naša na DORHU a drugi sam dobija od policijota te sam ih pritvorija u slike da mi virujete o kakvim se priopćenjima radi i s kim ja moram nikola puta tidno imat posla da sačuvam živu glavu.
pppp
Danaska je na petku bila zelja i kupusa u izobilji i raznog podrikla

Jesensko ljudikanje (41)

VRUĆA POLITIČKA JESEN SA ZELJEM

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. LISTOPADA 2013. 21.00 sati

Ljudika i slikava Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Nitko se nije nadao da će ova jesen biti tako politički vruća i gotovo opaka. Najprije su na udbinskoj općini postavljeni dvopismovni nazivi - ćirilicom i latinicom pisalo je - OPĆINA UDBINA ili slično. Nije pisalo opština.
U suvremenoj povijesti Like posljednjih gotovo pola stoljeća koliko pamtim, a pamtim dobro, nigdi nije na javnim mistima nije bilo ćirilice. I na donjolapačakoj općini je pisalo samo latinicom da je to Općina Donji Lapac. Niki su je ipak nazivali opštinom, a među njima i lokalni političari koji su time (zlo)namjerno isticali svoje pravoslavlje. Tada se nije smilo nacionalistički ponašati.
Kako sam školovani učitelj, i to redoviti, a ne vanredni ili ti izvanredni, na Akademiju, pa morem reći da sam akademski građanin, sam iša odma nakon pedagoške gimnazije, a ne iz rada za rad ka niki drugizi. Niki se stvari dobro sićam, a i dobo i' pamtim. U prvom redu svake školske godine u gimnaziji smo pisali četre školske zadaće iz rvackog ili kako se tada zvaše rvacko-srpski. Niko ga tko nije zva pa ni uni učenici Srbi. Za sve je nas bija to rvacki divan. I ne samo to, dvi školske zadaće smo pisali latinicom, a dvi ćirilicom na - rvackom, a ne srpskom. Nikome to nije smetalo.
Smetalo je nama koji smo učili ruski jezik pa smo mišali rusku i srpsku ćirilicu pa je maom bilo i nešto lošiji ocina iz takizi zadaća. Naime, mišali smo nika ruska slova. Ali bome danas mogu čitat obadvi ćirilice. Ka gimnazijalci dopisivali smo se s vršnjacima u SSSR-u, a otamo su kuverte stizale adresirane - latinicom, jer pismo s ćirilicom nije smilo van SSSR-a, odnosno Rusije.
Nije to sve. U naseljima s većinskim stanovništvom uvim ili unim, u prvom razredu osnovne škole učila se latinici ili ćirilica, take su bile i knjige, a u trećem razredu dešava se obrat, tako da su dalje sva dica znala obadva pisma. Nije to patent iz une zadnje države, koju nazivaju komunističkom, tako se radilo i za une jošte starije, Austro- Ugarske države, u kojoj je moja baba Kata Marka Ivulja iz Oršić Drage u Ričicama išla u pučku školu u svome rodnom Cerju i učila obadva pisma.
Knjige i teke su se kupovale u knjižarama, ali su se koristile i desetak godina, mislim knjige, jer se nisu minjale ka sad. Prominu se korice i tri retka i roditelji moraju - kupovat nova izdanja. U knjižarama su se kupovale i svidodžbe, bile su tiskana i na latinici i na ćirilici. Na ovizim drugima, prašina se skupljala godinama jer ih nije tija kupovat nijedan ravnatelj, a tada su se zvali direktorima. Sve su tadašnje svidožbe bile na latinici.
Ovizi dana i političari su se uzletali, bome ne radi pisama, nego radi posla. Bilo je sastanaka, sjednica, prijama, konferencija, po tri-četiri dnevno samo u Gospiću. Obnovljeno je veslanje na Plitvicama, proslavljeno je otvaranje vrta dvi iljade godina stari maslina u Lunu, na Udbini su slikari srbijanski slikari po ličkim fotografijama, a najlipše je ispala kopija razglednice pokojnog Ivice Miljuške iz Ličkog Novog koja se krade već pola stoljeća na sve moguće načine, a da se njega zaboravlja (zlo)namirno.
Jutroska sam sam sebi reka, dosta pulitike, aj na petak. Kad je tamo, po štandova prazno. Prošli petak niko je proturija vist da će inspekcije proviravat papire o ličkim bananama i ananasima pa pritrglije nisu došle. Al, nisu došle ni danaska. Nije bilo i niki galamdžija protiv fiskalizacije, a za to je bilo kupusa u izobilju i ličkog, i slunjskog i zadarskog i sve po tri kune. Krumpira je bilo malo.
Zavirija sam i na štand s domaćim proizvodima. Bilo j' škripavca, grava, suvi gljiva, a kako će uskoro snig bilo je coklja i kopica.
- Morda više neću ni dolazit. Traže me da štand platim dvi iljade kuna godišnje, a ja i ne dolazim svakog petka - jada se jedna lička pletilja, a ima ih iz raznih dilova Like.
Na kraju se moram zapitat kako to da se niko nije sitija da vake rukate žene koje jošte znaju plest, prest, štrikat i tkat niko nije organizira da rade i da im otkupljuje rukotvorine koje bi se mogle prodavat ka suveniri cile godine.
Dane glavopokrivač koji je prije rata pravije s nikolke ženske radnice ličke kape, najviše i' je prodava, petkom na placi, al morete li mislit i u - Dubrovniku. Danas kape i ličke suvenire prodaje edan šnjajder iz Duge Rese koji je pogodija na ulicu iz nike tvornice, inače je lički zet i ideju mu je dala punica. Un ima svakog čuda na svom štandu i sve ide. Radi i po narudžbi.

ppp
Provanje lača na placi ppp
Majetići su donesli pekmeze i sokove

KAMEROM LIČKE TELEVIZIJE GOSPIĆ PO GOSPIĆKOJ PLACI


kkk
Lički krumpiri Đure Dopuđe iz Vranika kod Lovinjca/Danaska snimija © Marko Čuljat Lik@ press Gospić


Korenički učenici spremaju lički krumpir


NOVINARI IZOSTALI

Od moje novinarske branše primitija sam samo ekipu HTV-a koja je uzimala izjave niki ljudi i režirala scene koje su im odgovarale da bi sve lipše izgledalo. Nikakvo čudo, jerbo su u novinarstvu, novom ličkom tzv. demokratskom, završile osobe koje s tom branšom nemaju nikakve ni obrazovne i profesionalne veze vengo se obično rečeno - preseravaju.
U Lovinjcu sam susrije i ednog suradnika koji je obeća i video zapis o Prvom danu ličkog krumpira, koji niki zovu i krumpjerom.
Prije same izložbe u Općinskoj vijećnici održan je okrugli sto o krumpirima, baš, ovim, ličkim. Doktur Poljak obeća je poslati specijalni prilog za Ličke novine.


kkk

Ljudikanje o krumpiru, unom ličkom (40)

LOVINJAČKI SUSRET TEORIJE I PRAKSE


Prvi put u ličkoj povisti na ednom mistu sreli su se znanstvenjaci i seljaci.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. rujna 2013.


Priredija i snimija Marko Čuljat


LOVINJAC - Neodavno, kada sam pisa edno ljudikanje napisa sam Lovinjac, točno nako kako je divanila moja matera li i moja baba Kata Marka Ivula iz Oršić Drage u Ričicama. Na to je reagirala edna čitateljka s Fejsa. Una izgleda zaboravlja lički divan, ikavski divan, ili ga morda nikad nije ni znala, jer je morda čakavka ili ijekavka.
To me je podsitilo na polemiku koje je krenula iz Zagreba u Domovinskom ratu kada su niki tzv. Ličani tili minjati ime Korenice u Korjenica, baš unako kako su to stoljećima divanili Vlasi u tome dilu Like, navono je Korenice ekavica za te jezične znanstvenjake koji nisu imali pojma o ličkim divanima.
Eto, jopet ja skenu, ka luda, s teme, a ovaj put tema su mi krumpiri. Ne bilo kakvi krumpiri, vengo uni lički. Da dobro ste pročitali lički. Danaska je Prvi dan ličkog krumpira i to baš u srid Lovinjca, nedaleko župne crkve sv. Mihovila, koji je lovinjački nebeski zaštitnik i koji će se sutra proslavit baš unako kako i triba - u crkvi, ali i u obiteljima lovinjačkim.
Danaska, da ponovim, u Lovinjcu je Prvi dan, ne bilo kakvog vengo - ličkog krumpira. To mi Ličani svi skupa moremo zavalit Ličkoj udrugi proizvođača krumpira i nedavno "uspješno" propaloj Poljoprivrednoj zadruzi u Lovinjcu. Uni su nikoliko godina vodili opsežne poslove oko zaštite krumpira koji se proizvodi u Lici i dobili su papire da se un smi, pod određenjim uvitima, zvati ličkim.
Kako iz niki osobni razloga ne morem biti u Lovinjcu popodne, poita sam tamo jutroska nakon jutrašnje kupnje grava na akciji u ednom lancu, mislim trgovačkom, pa ako se ne vidimo čut ćemo se. Mora sam vozit polako jerbo je bila magla cilim putem doklen nisam ugleda Cvitušu brdo na glasu po kojem ovce pasu. Nakon Ruke skrenija sam livo, ne mislim ka unizim crvenima, vengo u Lovinjac. Pri ulasku u misto primitija sam da su šahtovi kanalizacije na nuli, a ne ka u Gospiću zera višlji pa tamburaš kotačima, sponama i vezama autine po njima, a oni klepeću li ga klepeću pa čak nikima u gospićkim ulicama ne dadu ni zaspat.
Kod kapelice sv. Gospe Lurdske ugleda sam pripriku na cesti. Edan auto se upopričija i niki ljudi nešto drkljau i vuku. Kad sam vidija Lukšana, skopča sam i ja o čemu se to tuteka radi. To su članovu braniteljske udruge utovarali veselu mašinu s kojom će peči ličku vatrenu vodu, odnosno šljivovicu. Kod pošte i nikadašnjeg doma kulture u srid Lovinjca slavoluk dobrodošlice na proslavu ličkog krumpira.
Podno lovinjačke crkve organizatori Prvog dana ličkog krumpira razepali su bilu šatorčinu i već je ništo mirisalo iako nije bilo ni deset uri prije podne. To su ugostitelji sridnje škole iz Korenice, koji su niki zvali Korjenica, već pripremali ila od ličkog krumpira. Iz njih, na livadi do Zdravstvene stanice grupa ljudi je kupala, odnosno prala krumpire. Kako me muči kostobolja i križobolja mora sam nakon pozdrava s Petrom Hranuelijem i njegovom kolegicom, a oboje su kipari, i to ne bilo kakvi vengo uni s Akademije koju je završije i unaj naš Pero Dolić, mora sam malo prisust. Za to sam iskoristio ni manje ni više vengo - balu sena, kako bi rekli Novljani.
Kad sam odanija mora sam se pozdravljat sa stručnjacima teoretičarima i znanstvenicima. Među inim je bija i doktur Mile Poljak, podritlom iz Podlapca, bilo je tamo jošte stručnjaka iz Like i šire okolice, a među su bili i čelnici i stručnjaci Poljoprivredne komore. Uni su se okupili kako bi sudilovali na okruglom stolu prije izložbe i degustacije. Od inžinjira, dabome, diplomiranog, Nikole Vidakovića, organizatora manifestacije, saznali smo da se za Prvi Dan ličkog krumpira prijavilo oko petnaest izlagača. Među prvima je iz obližnjeg Vranika stiga Đuro Dopuđa, rođeni Vraničanin koji je ove godine krumpirima zasija mam 2,5 ektara Vraničkog plodnog polja. Vidija sam i nike proizvođače iz Gospića i okolice.
kkk
Lovinjački slavolukkkk
Prije izložbe krumpire je tribalo dobro oprat
kkk
Sudionici okruglog stola o ličkom krumpiru u Lovinjcu
ddd
Darko Majetić u svom radasniku voća/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

ddd
Majetićeve drinjule ddd
Prve sadnice stevije

ddd

Prvo jesensko ljudikanje (39)

DARKO MAJETIĆ ČUVA BIO RAZNOLIKOST LIKE

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. rujna 2013. u 15.30 sati

Priredija Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Još je sinoćka na televizoru edna zategnuta i zgodna meteorološkinja u uskim lačama najavila da danaska službeno počinje jesen.

Iako je nedilja, potlje listanja novina ošli smo u nekadašnju Bilajsku ulicu kod Alarova brda u posit Darku Majetiću. Zatekli smo ga u skroz na skroz ženskom poslu. Možete si mislit, Darko je čistija drinjule koje je niki dana nigdi nabra, a od nji' će radit i pekmez i imber. Drinjule su krupne ka cimbure i lipo su zrile. Darko se sprema za ovogodišnju Jesen u Lici koja će bit' za dvi nedilje. Izradija j' nalipnice za teglice i boce, odnosno za svojih 16 vrsta proizvoda od pekmeza do sokova.
Un vam ljudi moji edini u ciloj Lici i Krbavi ima rasadnik voćaka i time umnogome doprinosi bez državne i europske pomoći održavanju biljne raznovrsnosti u ovome dilu Lipe naše. Un je sačuva nike stare ličke i kosinjske vrste voćaka. Vidili smo i bezbroj jednogodišnjih biljaka duda odnosno murve, koju su navodno u Liku donili napoleonovi vojnici, da unog Napoleona Bonapartea koji je gotovi cili svit osvojio, a kamo li ne bi Liku, nako usput kad je već bija u Dalmaciji, a Ličani su ga izazivali. Kad je krenija niko nije do Žute Lokve moga ustavit njegovog generala Marmonta.
- Ovo je sime iz Dalmacije, ali sam sadnice uzgoio na stari, prastari, kosinjski način di ima dosta murva. Neću ti sve reć. Počinjem tako da murvu utrljam u rulinu kukuruza i to je to - veli Majetić.
Sića se i un dviju murva kod Doma zdravlja u Gospiću koje je niko posika prije nikole godine, a dobro su rađale svake godine. Šteta što une nisu sačuvane ka i niki rastići u Gospiću koji su pamtili i Osmanlije, mogli su bit atrakcije za turiste avanturiste koji k nama dolaze iz neki država koje nemaju svoju povist značajnu i interesantnu ka naša.
Nakon što smo provali sok od aronije, odnosno sibirske borovnice, koju Majetići uzgajaju već godinama, krenuli smo u obilazak rasadnika. Tribalo je vidit - ljubičasti paradajz i jošte ponešto. Proba sam niko švapsko grožđe, vidija bezbroj sadnica voćaka, te steviju pri kraju cvatnje koju je Darko ove godine prvi put zasadio masno plativši prvo sjeme.
Steviju vam vole uni ljudi što im je guzica pljunula u zube i imaju šećer, odnosno dijabetes. Njeno lišće se trga i suši i služi ka sladilo kad oće ist ništo slatko. Uz nju reste i batat, posebna vrsta krumpira.
Ljubičasti i obični paradajz bili su danaska prikriveni nikom bilom platom. U prvi ma sam mislija da je to baš plata s kreveta, al Darko tumači da je to filc, i na kraju sam sazna da je to una bila krpa koja se stavlja i u temelje ceste da ne izlazi blato, a nju su vam ljudi moji u ove krajeve donili Turci koji su za Amerikance radili našu autocestu Ličanku.


Supruga Darkova, Marica, s krastavcem od 80 cm koji je sačuvan za sjeme

Plod sibirske borovnice
ddd
Ljubičasti paradajz

ddd
Paradajz zri ispod dobre zaštite od prvih studeni u Lici

ddd

Komentari s Fejsa:
https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/696620040367165?comment_id=7398308&offset=0&total_comments=3

Adela Butorac e to je poso
Cherry Berry sve će oni to prodat na jeseni u lici
Vera Mrla Neka prodaju kad se toliko trude.

 

iiii
Pravi zimski lički ručak krajem lita

Ljudikanje o žderežu (38)

ČIM ZALADI TRAŽI SE BOLJA RANA

Jučer sam edva naša kiseli kupus i nešto mrsa za današnji ručak.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. rujna 2013. u 23.40 sati

Kuva, piše i slika Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Kako je ovi dana ništo zaladilo, a ka prava planinka svaki dan moram spremiti niki žderež u kući, jučer sam oblazija trgovine tražeć kiseli kupus.
U ednom lancu me blagajnica blido gledala kad sam je pita di su sakrili kiseli kupus.
- Pa nije još sezona - otpovrnu una.
- Kaka sezona, kakoš liti spremit lički šišmarš, a i istarsku il' primorsku jotu? - priupitam je ja, a una me još bliđe pogleda.
E, e, šišmarš i jota su isto ilo Ličana, Istrana i Primoraca. samo se drukčije zove. To vam je gra s kojim lebrom, pedljom slanine i - kiselim kupusom. Ednom sam ga s prijateljem Brunom iz Opatije ija u po kolovoza u Ronjgima. To vam je lipo selo na po brda iznad Opatije. Tamo j' prije rata bila edna birtija koja j' dugo u noć radila, a Bruno je slavija rođendan pa je tija platit večeru. Bilo je već kasno, skoro ponoć, edva su nas pušćali unutra tražili su da platimo ulaznicu da imaju priredbu.
- Kaku priredbu? - upita ja.
- Pa nastupa Ikača, odgovori biljetar, a kad je čuja da sam Ličanin odma' nas je puštija unutra.
Bila je gužva, rulja je krepivala od smija na Ikačine viceve i štoseve, a kad smo uspili sisti konobar reče da imaju za ist samo jotu. Naručili smo samo dvi porcije, naše žene nisu tile. Mogu vam reć da je naš šismarš bolji jerbo mi stavimo više i kupusa i mesa.
Ovo ilo u našim birtijama niko ne sprema, valjda i' je sramota ponuditi nešto domaće.
Neg, da se vratim na temu. Naša sam ja juče kupus i to baš unaj ogulinski, naša sam i buncek, to vam je ka ključ od pršuta, i danas to svarije s krumpirima iz - Rudinke. Brte pravi su ti krumpiri OPG-a Majetić a kupija sam i' u prošli petak na placi, svi su se danaska nasmijali kada su se skuvali.
Ručak je bija dobar. Ma kaki dobar, prikoviš je bija dobar. Kuća je lipo mirisala nikolke ure, dok se kuvalo, a i potlje dok se nije izluftala.
Za vas čitatelje napravija sam samo ednu sliku da vam rastu zazubice.

Nego mam sam zaboravija, imam poriko stotinu recepata, sve sama lička ila i pila. Ko bi reka da smo mi tako bogatog jelovnika???

Ako ne virujete pičekajte morda ednog dana objavim i o tome knjigu. Bil' vam se svidija recept za spremanje puva il' agemahta?

Komentari s Fejsa:
https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/695001690529000?comment_id=7391067&offset=0&total_comments=4
Božena Nikšić jelo se zove ZELJE i meso, a ne meso i zelje!!!
Stjepan Milinkovic DA,DA,OPET NA VADJENJE KRVI,ZBOG SECERA.
Marko Čuljat Neko veli kupus, a drugi zelje, glavno da je kiselo i masno.
Mara Korica Kupus;ili zelje,bitno je da su kiseli ukusni za jesti.Treba po mogućnošću malo izbjegavati masnoću,ali mi Ličani ništa nije dobro ako nema slanine ,kulena ,kobasice,pršutai malo rebaraca.Tad je ono pravo.
Zdravka Cr-Elt Papala isto to, samo bez mesa :=)))

 

 

Ljudikanje nakon vladine odluke o pročeljima (37)
PORUKA IZ Gospića:

NEKA NAS OBISE !

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. RUJNA 2013. U 13.00 SATI

GOSPIĆ - I sami smo bili zaprepašteni prvim invormacijama jošte sinoćka da će bidni ljudi koji su se usudili ući u kredite kod stranjski banaka i napraviti svoj dom, morat plaćat kaznu ako ne naprave pročelje, il ' kako to rekoše vlastodršci - facadu ka da su u Vrancuskoj, a ne u Rvackoj.
Vlada je propisala da će taki bidnici svaki misec puniti državni proračun s tri iljade kuna.
- Unda je najbolje da nas obise - poručuje im edan stanovnik iz Bilajske ulice u Gospiću, di više od pola kuća nema facade jervlasnici nemadu kuna.
Tako se uvik događa raskorak između teorije i prakse kada se zakoni za cilu Rvacku donese nigdi okolo Trga bana Jelačića, što je još prije dvacetak godina tvrdija ugledni dr. Juraj Medved iz Senja. Un je tada bija senjski doktur ginekolog, sportski nogometni radnik, vijećnik i mam pridsidnik Županijske skupštine edan mandat.
Premijer Zoki jošte nije bija u Lici. Morda je koji put proša Ličankom u Dalmaciju do kojeg svojeg tajmuna prijatelja. Bilo je to u tajnosti jerbo nikada ga nismo uspili uslikati ni njega ni njegova prithodnika Račana u ličkoj meptroli, iako je ovome mater bila iz Velikog Kuta kod Brinja.
Cila Vlada se ka pravi blesava i donosi nikakve propise kako bi Rvacka što više ličila na staru ofucanu damu Europu. Međutim, nimalo se ne trudi da, briga me za druge, Ličanima osigura da zarade za te proklete facade - kako kažu Francuzi u rvackoj Vladi, umisto da rabe lipu rvacu rič - pročelje.
Zokiju, odnosno premijeru nije jasno, a moga bi doć u Lovinac il' moje Ričice i vidit što je Jure Radić i kumpanija iž tadašnje Vlade radili u tome dilu Like. Obnavljali su kuće bez iednog metra železa i bez vrićice cimente. Žbuka u kućama je debela edva dva milimetra i ne pokriva ni PPR kabel od struje, ko ne zna nek pita nekog električara. Moj stric Jure se u Brnčevu boja se krečit kuću jebro je ispod žbuke virija taj kabel od žarulje u sobi za spavanje i mislija je da će ga struja ubit ako priđe vlažnom četkom priko njega.

ffff
Gospićka pročelja čije će vlasnike Vlada kažnjavati/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Bija sam očevidac kada je ednom Lovinčanu, Žući, uni će znati koj to, za vrime juga kroz obnovljenu kuću u srid Lovinca curila voda. Niko od ti bidni povratnika u okupirani dija Like nije ima pravo niti mogućnost da dobije, ne dažbe, pročelje, vengo kredit u nikoj banci da utopli kuću. A Vlada sada priča o nikakvoj energetskoj učinkovitosti. Uni bidnici koji su maom sljeci, a ne seljačine, nisu mogli dobiti ni kredit da naprave štalu pa da uzmu koju ovcu i koju kravicu pa da svi imamo više mlika. Spričili su to uni u Zagrebu i okolici koji uzimaju proviziju na uvoz svega i svačega što se more proizvest u Lici.
Već nikolke godine u Lici opada proizvodnja krumpira, edan trgovačko-švercerski lanac koji prodaje ćirilične proizvode otkaza je otkup ličkog krumpira uvitujći da ga se (pre)vozi u Šlavoniju na kupanje i pakiranje. Nakon toga propala je lovinjačka poljoprivredna zadruga i njezini članovi diljem Like, a niko nije manija repom.
Otkud unda lova za pročelja, pardon, fasade, na kućama Ličana kad ne mogu prodat ni uno što proizvedu?
Poruke s Fejsa:
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=611422758908997&set=a.204007519650525.71360.203760166341927&type=1&comment_id=2319598&offset=0&total_comments=1

 Ivan Radošević Ljudi očito nisu svjesni koliko im je bina fasada.
Od učinkovitosti grijanja, da im nije ledeno, do toga da im ne propadne cigla s vremenom.
Nikica Šebalj a dali ljudi imaju novaca za fasadu nitko ne pita

 

Ljudikanje s čitateljima (36)

NEMA SE ČIME VATRA POTPALITI

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. rujna 2013

Piše Marko ČULJAT.

GOSPIĆ - Danaska smo pored edne zebre susrili mam dvoje čitatelja Lički novina. Sve sam mislija da i' malkice očepim autinom jerbo nisu na zebri, ali sam se pridomislija i zva i' na kavu, jer nisam baš taki divljak da tarem sve na cesti, a bome ni na ulici.


Bila nam je to prva jutarnja kavica u ednome kavicu koji je bežboj u ličkoj metropoli.
- Zašto ne obnoviš papirnato izdanje novina, nemam čime ujutro vatru potpalit.? - reče odednom čitateljka ispalivši pitanje ka iz topa iako smo tekar na početku rujna pa vatre morda još i ne treba.
Nasmija sam se ka nedodaotavan.
- Oklen mi novci - otpovrnem ja, i na tome je završila tema o potpali vatre.
Eto, već su prošle mam 22 godinice kako ovaj, najlipši, dija Rvacke nema svoji novina. Nije točno da su Ličke novine iljadudevectodevedesetprve propale jer i' niko nije čita kako piše jedna samozvana znanstvenica iz Zagrebiensisa o ličkom novinarstvu. Tada smo imali tiraž, ili ti nakladu, od tri iljade komada po broju. Novine su išle u cili svit, isto ka i danas što imamo čitatelja iz cilog svita. Imali smo i ednog pritplatnika u Pekingu. Samo u Gospiću na kioscima je prolazilo 600 komada, a bilo je i stotinjak pretplatnika. Lako je soliti pamet drugima, treba se najprije sam opametiti i biti svistan svoji (ne)mogućnosti. Vriđaju takvi podaci izneseni javno sve une koji nešto znadu o ličkom novinarstvu. Taj "pisac" povisti ličkog novinarstva i ne znade, jerbo nije ni čita/la, Ličke novine tizi godina, da su Novine imale edinog zaposlenog dopisnika i to baš iz rvaskog Otočca, a drugi je bija iz tada tobože srpskog Gračaca i radija je po vrimena na Ličke novine, a po za Večernji list.

llll
Naslovnica Novina iz 1974. kojima se mogla potpaliti vatra il zamotati duvan

Da, baš unaj Večernjak iz Zagreba koji izlazi i dan danaska pod patronatom Austrijanaca i diplomaca vafulteta OVO i ONO iz Zagreba. Dotična persona izgleda da je informatički nepismena doklen u svom "djelu" o novinarstvu Like i okolice nijedne riči nema o net novinarstvu jerbo i ne zna što se događa u današnjoj ličkoj virtualnoj sveri interneta.

Već četre godine nastojimo dopriniti invormiranju Like i okolice. Naime, većina današnji novinara u pravilu se drže birtaških, pardon, kafićkih izvora invormiranja, što j' nekada bila isključivo brijačnica, al' za trač rubrike a ne naslovnice.
Unatoč našoj želji da doprinesemo informiranju, držeći se une stare novinarske da je neplodno tlo plus informacija plodno tlo, ništa nam ne uspiva. U nikolke poslidnje godine sve su rvacke i nervacke redakcije zatvorile svoja dopisništva osim dalekovidnice odnosno katedrale rvackog duva. Danaska po novinama i nema invormacija o plitvičkoj jubilarnom milijunitom gostu, osim u ednim koje prinose vist državne agencije, što, usput rečeno, rade samo loše redakcije koje ne drže ni do sebe, a bome ni do čitatelja nikog područja.

ppp
ppp
Rujanski predah na plitvičkom suncu

Čulo se da struka vodi računa o svemu i da Plitvice nisu u opasnosti zbog milijuna posita.. Bilo j' to milina čut od nikog doministra. Saznali smo da neće bit integracije nacionalni parkova jerbo je struka kazala da ne triba dirat uno što dobro radi. Znači, ipak uprava Plitvica neće bit u - Zagrebu.

Usputno ljudikanje o Plitvicama (35)

SVAKE GODINE SVE VIŠE TURISTA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. rujna 2013. u 23.30 sati

Piše i slika Marko ČULJAT

PLITVICE - Pišem vako kraće, iako to plitvičani, naročito šefovi, ne vole, jerbo triba govorit i pisat jošte i uno - jezera. To me zbunjuje nikad niko piše uno j iz jezera malam, a nekad velikim slovom, pa ko j unda nepismen?
Danas sam 'ita na te naše Plitvice jerbo je tribalo proslavit milijunitog posititelja koji će nenadano banut tamo, a uprava je napravila zasidu da ga nagradi. Najprije sam na Ljubovu naletija na kolonu na čijem je čelu od šest autina bija niki poljski autobus Mercedus s mam dvi zadnje osovine. Suka j' po krivinama ka lud, gleda' sam 'oćel' postat vist u novinama. Nije mi se dalo riskirat i priticat po zavojima iznad strovalija, a i nisam štenta jer sam poša' dosta rano računajić' da ću barem po ure izgubit doklen nešto snimim. Znam ja sebe.
U koloni smo ušli i u Korenicu i čekali red za priključak na Ličku magistralu. Kolona se tekar raspala posli Priboja. Čini mi se da sam kašnje ponovo vidija unaj poljski bus na parkiralištu kod izgorene Ličke kuće.
Una vam ljudi moji jadno i prejadno izgleda. Nagoreni dilovi, a bila je maom od drveta, su uklonjeni, a uno ništo betona je "konzervirano" najlonom. Ništa bolje ne izgleda ni privatni centar, i un ka da je izgorija s Ličkom kućom, un je jošte više razbucan i neuredan, a radnika nigdi iako se gradi već ima tri godinice.
Na ulazu broj edan gužva ka u srid lita. Ljudi ka šašavi navalili na ulaz i oće vidit vodu koja se strmoglavljuje odsvaklen. Milijuniti gost je brzo obavljen, a unda su svi tili divanit prid kamerama i prid okupljenim mnoštvom novinara. Dva milijuna ljudi, pa i više, jer je do danaska već bija milijun, prići će priko mostića i sedre sa zapadne strane Kaluđerovačkog jezera. Da dva milijuna, nisam se zajebunio u računici jerbo svaki gost želi do Slapine di se slika, a i mora se vrnut nazad do Kaluđerovačkog jezera kako bi nastavio obilazak prema Gornjim jezerima. Dakle svaki gost mora dva puta protabanat po mostićima, el to unda priko dva milijuna ljudi?
Na razno raznim prigodama i manjeg značaja nego na ovoj današnjoj budu i čelonje iz Županije, ali danas nikoga nije bilo ni iz Turističke zajednice županije.

ppp
Ostaci Ličke kuće jadno izgledaju

VIDEO ZAPIS LTVG-a:

Subotnje ljudikanje (34)

kopanje
Današnji radovi u katedrali/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

 

LJUDI SE (NE)VRAĆAJU OGNJIŠTIMA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
31. kolovoza 2013. u 21.45 sati

PIŠE Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Već me je danima smota lumbago, odnosno križa rečeno po starinjski, a ovi bi mladi danaska rekli da me smota lamborđini. Edva se mičem van kuće, ne more se ni sidit a bome ni ležat.
Zajebana neka bolešćina vezana s krsnim listom i rezervnim dilovima na rvackom tržištu di je vazda defektura, odnosno, nestašica likova. Bojim se da je to sve svezano s lošom politikom unizi na vrvu države, čiji niki čelonja ednom reče da j' ovo slučajna država.
Zbog vražjeg lamborđinija nisam se usudija ić na Udbinu di je sveta misa za sve rvacke i nervacke žrtve koje su doprinile vikovima da se živi u ovome najlipšeme dilu svita. Zato sam se usudija malo proodat kroz ličku metropolu.
Iša sam kroz pust grad i pomalo slika. Zvone mi u ušima riči popa Marka Mesića koji je prid nikolka stolića istira Osmanlije iz Like - Treba pojti u Liku. To ne vridi danaska, iako te riči često i rado citira prisvitli Mile Bogović, gospićko-senjski biskup. U Lici je sva meanje i manje Ličana. Ljidi vaik iž nje odlaze trbuvom za kruvom, jer u njojzi jošte nema kruva, a kamo li kolača.
Najprvo sam svratija u prvostolnicu. Tu vam ljudi moji, radnici firme GIVI iz Otočca, jer u Gospiću nema više građevinaraca, GP Lika je odavno propala, kopaju, kako vele ljudi kuću za biskupa. Naime, sav inventar iz katedrale je uklonjen kako bi se u podzemlju uredile niše za saranu biskupa, što je stoljetni običaj u kršćana. Givijevci su već dosta posla obavili i izbetonirali su temelje za više nisa u kojima će biti saranjivani gospićki biskupi.
Kad sam izaša iz katedrale brzo sam trevija na moje prijatelje koji su iz Ličkog Osika došli kupovat knjige za mladu prijateljicu Martu. Najprvo j' s menom ostala Marta, a ja sam počeja slikavat.
- Moreš, moreš slikat, ako ćeš objavit na Ličkim novinama - čuje sam glas čoeka koji je sa ženom bija priko puta Glavne ulice kod Muzeja Like, koji sam tija uslikat u kontralihtu i s cokinovim zrakastim filterom.

Ta me je primidba zagolicala i priša sam priko ulice da vidim o kome se radi. Bija je to bračni par Gospićana koji živi u Zagrebu. Vele mi da su kupili i kućicu u Gospiću i da se namiravaju vratit, te da im na tome planu zamiraju prijatelji u Zagrebu. Kamo sriće da takizi ima jošte po cilome svitu i da se počinju vraćati svojim kućama, na svoju didovinu, a ne da lička ognjišta i u Ričicama i u Pazarištu postaju - pusta. Međutim, niko ne traži kartu za Liku, u kojoj je težak život vikovima, pa i danaska.

iiii
Detalj Glavne ulice sa gospićkim Zagrepčanima

Na dolazak u Liku poziva j' i unaj pop Marko Mesić, Brinjak, koji je s mačem istira osmanlijske osvajače koji su bili stigli mam do Otočca. Na isto poziva i biskup Mile, al nema naseljavanja ni povrataka.
Na nagovor prijateljice Marte brzo sam prista bajlit njenog ednogodišnjeg brata Ivana. dok su una i mama ošle u knjižaru, u gužvu, čekat naručene knjižurine za drugi razred. Nas dva svratili smo i u pekaru kupit kiflin, al kako ga nije bilo trgovkinja nas je počastila ednim malim pecivom, koji je Ivan odma počeja ist. Ubrzo smo nas dva zaposlili za edan sto u obližnjem kafiću i naručili piće.
Ivanu je brzo progorilo misto za stolom pa j' poša u obilazak. Računa sam da mali neće na ulicu vengo tratoarom niz ulicu. Međutim, u promoć mi je priskočila edna momčina iza susidnog stola, jerbo se poboja da mali ne bi oša na ulicu među autine. To je i mene diglo iza stola pa sam s malcem malo (pro)šeća, a un je ka veliki čojek na terasama kafića pozdravlja sve od reda a ljudi su mu oduševljeno uzvraćali. Upoznali smo se i s imenjakom Ivanom, čija je mama frizerka koja šiša njegovu sestru Martu.
Nakon kraće šetnje vratili smo se za naš sto di nas je dočeka sok sa slamkom i maći kapučino. Nakon ispijanja po bočice soka Ivan je tija i moj kapučino, pa sam iša naručit dičiji kapučino. To vam je ljudi patent njegove sestre Marte od prije koju godinu - pina od varenike i malo tekuće čekulade. Time sam ga malkice smirija. Dopalo mu su stavljati cukar u kavu, pa nikad kraja. Kad je začuja niku lipu glazbu priko razglasa Ivan se diga na kantrigi i počeja plesat. Boja sam se da će ljoknuti s kantrige, ali mali se već izvištija u takome plesu.
Ubrzo su stigle i njegove ženske pa sam se ja rišija bajlenja i krenija priko Satrom mosta kući na Čardak. Na mostu je bilo ništo ljudi. Svi su gledali čaplju koja se ritko viđa u ovizim našim ličkim krajevima. Bile su dvi, ali prilično daleko za slikat.

iiii
Gužva prid ednom gospićkom knjižarom

ggg
Nauobičajena slika s Novčice s čapljom:

Pogledajte video zapis LTVG-a

http://youtu.be/7NAn4l4NOPo

iii

yyy

Urednik o malom jubileju

DVIJE GODINE SNIMANJA DOKUMENTARACA


Danas su se navršile dvije godine kako smo počeli intenzivnije objavljivati dokumentarce iz Gospića i okolice. Političari najslabije gledani.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. kolovoza 2013. u 21.45 sati


Piše Marko ČULJAT


GOSPIĆ - Danas su se navršile dvije godine kako smo preko mreže YouTube počeli intenzivnije objavljivati video zapise.
Do dana današnjeg objavili smo, prema njihovoj statistici, 287 priloga koji su imali 182.735 viđenja ili 367 prosječna viđenja po prilogu. Naši prilozi vrtjeli su se ukupno 143.541 minutu na monitorima diljem svijeta.
U svom radu držimo se pravila objektivnosti i vjerodostojnosti, a tijekom snimanja radimo isključivo dokumentaristički. Znači, nema namještanja, riktanja, dogovaranja, glumljena i ostalog što ne priliči dokumentaristici, a pogotovo novinarskom izvješćivanju s terena i s mjesta događaja.Nastojimo da naš prilog imabarem desetak kadrova, računajući i međukadrove, te najavi kadar s titlom. Izbjegavamo raditi odložene prenose nekog događaja to je beskoristan i beskrajno dug posao. Ne treba ni spominjati da je usto i - skup.
Večeras smo kratko pregledali mrežnu arhivu. Naši prilozi imaju klikove iz 102 zemlje iz cijeloga svijeta. Jasno najviše je iz Hrvatske. Najgledaniji su dokumentarni prilozi o tradicijskim običajima i njihovoj obnovi. Njima su gledatelji najzadovoljniji, a najslabije su gledani prilozi o političkim zbivanjima, a u toj domeni su i izjave koje su posljednjih godina uobičajene nakon nekog sastanka ili skupa. To je po svemu sudeći gledateljima dosadno i suhoparno te takve priloge zaobilaze. Ali zato ima dosta gledanja priloga o demonstraciji borilačkih vještina hrvatskih, odnosno, ličkih policajaca specijalaca, ali i na priloge iz zabavne sfere života kao što je to doček Nove godine.
Ovakav stil rada, dokumentaristički, zadržat ćemo i dalje, i nadamo se da ćemo doprinijeti skidanju prašine sa nekih zaboravljenih običaja i događaja.
Još od prvog dana naše su stranice otvorene za sve čitatelje i suradnike. Suradnike smo pozivali bezbroj puta, ali ljudi kao da su siti sami sebe, više nemaju interesa da se javno iskažu, osim po kojom pjesmom (kojih više nemamo) i po kojom pričom, koji ćemo još neko vrijeme imati.
Nažalost, za multimedijalnu suradnju s Ličkim novinama, za stjecanje iskustva u pisanju, uređivanju, pa i video montaži u Gospiću nitko ne iskazuje interes, pa zato i nemamo priloga vanjskih suradnika, kako se to stručno kaže za one koji nisu novinari.
Svaka čast Miji Jajiću, hrvatskom branitelju iz Jošana, koji je suradnju počeo prošle godine. On je kamerom jedini zaplovio ovog proljeća po Krbavskom jezeru.

yyy

yyyy

REAKCIJE S FEJSA: www.facebook.com/ricice/posts/599220583462548?comment_id=6246229&offset=0&total_comments=2
George Zdunic Markane hvala sve je Awesome I sretano u daljnjem snimanju Gospickih ljepota Bok Sr.Geo.

Kata Šmigovec Ex Adžija Cestitke ! Samo nastavite tako i dalje sa dokumentarcima ,lijepo je procitati i vidjeti pogotovo kad nismo blizu rodnog grada. Bila sam dugogodisnji citalac Lickih novina .

kkk
Umjetnička instalacija prirode na Novčici u Gospiću/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić
kkk
Gospićki katanac ljubavi

Ljudikanje o ljubavi i mladosti (33)

KLJUČ BRAVA KATANAC …

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. kolovoza 2013. u 13.20 sati

Piše marko ČULJAT, a i slika

GOSPIĆ - Kad sam nikidan u Novom listu čita da je katanac najnoviji javni znak ničije ljubavi sitija sam se dviju stvari.
Prva je da sa nešto prije i sam vidije edan katanac, ganc novi zaključan na Starom mostu. Mislija sam to je niki luđak zaključa most, ka što j' prije nikolke godine niko dije ograde mosta ofarba bilom bojom. Al, eto vidite niko je u Gospiću u skladu svitskog trenda zaključavanja katancem svoje ljubavi na javnom mistu. Baš me zanima oće li katanaci jošte biti.
Druga stvar vratila me je u ditinjstvo, u Budačku ulicu di sam odrasta od štekislina do studija. Najprije smo bili u Drvenom Beču, to je donji dije Budačke di je danaska nikakvi KIC. Tu su bile drvene kućice pokrivene šimlom. Kako mi je ćaća avansira i bija šef šumarije priselili smo u kuću do Biljevišta ništo višlje u istoj ulici. Kašnje j' tu bija kotar, pa općina, i sadare najzad grad. Tu smo se mi mularija igrali najviše na ulici koja je bila prašnjava. Nismo smili ni pomisliti na kotarski park da bi se u njem igrali jer je niki stari gospodin Štiglimajer održava park i tira nas dičurliju i - kokoši. Zato smo se snalazili po ulici jerbo nije bilo autina ka danaska. Edna od igrica zvala se lovica. Lovali smo se oko drveni stupa struje, i po ulici, a kad bi niko povika - Ključ brava katanac, ko me dirne magarac, toga se nije smilo dirat, i mora si dalje nastavit lovit drugog klinca ili klincezu da bi ga ulovija i da un nastavi lovit druge umisto tebe, e taka su bila pravila.
Bili su tu, niko mlađi niko stariji, Jurica, Čale, Lukica, Mica, Braco, Stevo, Rada, Ivica, Milkan, Braco, Seka, blizanci Milan i Nenad, te Seki, Beći, Marica … ponekad i Kamenko, al je ima strogog ćaću pa nije dolazija k nama. Luka je kašnje doselija iz nikog obližnjeg sela jer mu je ćaća kupija kuću od niki Brmbolića, a pa je Brmbe odeslija u Pazarišku. Društvo se odavno raspalo, jošte puno, puno prije ovog Domovinskog rata. Ritko je ko osta u gradu. Ja sam edan od ritki. Niko je već umra, niko se odselija, niko se vratija na selo, a niko uteka u drugu državu, znate unu priko Drine…, a morda i priko bare ko bi i' zna zameo im se svaki trag i ne javljaju se.

Ista ova klapa, danaska bi se reklo, banda, išla je i na kupanje na Liku, odnosno Novčicu. Slabiji plivači na Balinovac, di je bilo napojilište za stoku jošte od doba Turaka, jer rič bali na turskom znači narod, obična raja. Bolji plivači i skakači išli su nešto niže na Novi di su na pločama i stinama bila uređena mista za skakanaje u vodu, a moga se igrati i vaterpolo. Bila je i ledina za nogomet, a i lada za - kartanje s Mađaricama i to šustera, šnjapsa, anjca …
Već se desetljećima niko ne kupa u Novčici jerbo u njojzi završava kanalizacija. Nikidan smo se i sami zapripastili kako una izgleda okolo Starog mosta. Ka da je niki svemirski pejzaž iz filmova. Nigni ništa zeleno, sve presvučeno nikom debelom sivom paučinom, koja j' povezale sve grmlje i granje i stvorila fantastične skulpture in situ. Morda će niko dobit inspiraciju za kaki film ili roman… ja bome neću. To mi je pod pendžerom i drastično smrdi u kombinaciji s obližnjim smetištem i neš dočekat kišu da to sve spere i odnese dalje u pravcu Otočca, Senja, Raba i Paga pa nek uni vode brigu kad' budu pili ličku zdravi pitiku vodu.
Usput rečeno, taj najnovi ukras Novčice vidimo samo mi bidni pišaci čiji auti ne idu na vodu neg na bemzin, pa moramo šparat. Naime, Novčica se i ne vidi iz službeni' autina koje samo prozuje priko mosta il' kroz grad. To izglede ne vide ni komunalni redari jer tu tome dilu grada nema birtija koje bi obilazili za radnog vrimena.
Pitamo se kako će to vidit niko iz uni Rvaci voda kojima svi mi plaćamo što kiša pada i da nam vode drže urednima i čistima, a uni uopće ni ne žive u Gospiću vengo putuju ponekad do Gospića kako bi primili plaću. kkk

I ovo je ljetno-božićni motiv s Novčice ovih dana

Pazariško ljudikanje (32)

NAJGORE J' BIT KOĆE


Ako si kod kuće neš ništa ni saznat ni vidit - stara je lička poslovica.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1.kolovoza 2013.
Pripremija Marko Čuljat

GOSPIĆ/PAZARIŠTE - Jučer smo se dogovarali o današnjem odlasku u Aleksinicu na niki sastanak s vatrogascima. Ka obično, jutroska dogovor nije upalija. Ja zakasnije nakon prvog ljudikanja u birtiji.
Zato sam sam samcat potega u tu Aleksinicu. Ni sam ne znam koliko sam puta tamo bija. Ali sićam se prvog puta. Iša sam u sanitetskom autini koji je edva dodrnda do njijove ambulante koja je uređena i lipo je bome izgledala. Uređena je u ednom dilu zapuštenmog i napuštenog zadružnog doma. Više i ne znam kad je to bilo. Samo znam da je niki šef u Domu zdravlja u Gospiću bija Janko, i da j' šef ambulante bija doktur Krešo iz Perušića.
Često sam tutnja pored te ambulante koja već poodavno ne radi. Obilazija sam ja pazariške škole, svete mise, svadbe, iša sam na Velebit, a tuda se iđe i do une pazariške pivovare. Tu je i sat koji je nikidan obnavljan, ali je opet sta. Tuda se prolazi i za Kalinovaču di sam s Josom cestarom tražija eruptivne stine, i naši smo i'. To su vam neke stine koje mogu rizat caklo ka unaj dijamant kod caklara. Une se stavljaju u završni sloj asfalta na sve ceste, a uvoze se u Rvacku.
Bija sam ja u tome domu kada je slavljena elektrifikacija zvona obližnje župne crkve sv. Ivana Krstitelja, i kada je častija pop Marko Cvitković, pazariški župnik.
Danaska sam malo ljudika s pazariškim vatrogascima koji su dobili nikolko radnika na ispomoć u sklopu javnih radova, i taman kada sam tija ić kući, naišla je bila cisterna Crvenog križa iz Gospića. Znam da una samo vozi pitku vodu. Ubrzo sam od vatrogasaca i vozača Čorka sazna da osam iljada litara gracke vode ide u šternu kod niki Starčevića u Veliku Planu. Nama sam se uvalije u edan vatrogasni auto. Vozija j' imenjak Marko Živković, inače profesionalni vatrogasac na autocesti. Un je u bunker stavija i nikakvu pumpu i produžni kabel, pa mi ništa nije bilo jasno.
Dosta sam puta bija na isporuci pitke vode i nikad nije tribalo struje neg danas. Iz cisterne se jednostavno voda ispusti u šternu. Tekar sam uavertija o čemu se radi kada sam vidije di je šterna obitelju Jure (77) i Lucije Starčević napravljena. Una je na brdu iznad kuće i štale, pa vodu koriste slobodnim padom. Do nje ne more cisterna pa se voda prepumpavala na struju. Sve je išlo brzo.
Šterna je bila suva ka barut već nikolka dana iako su već ednom u nju ulili dvi iljade litara vode. Brzo se troši voda po ovoj vrućini. Treba se prati, piti, kuvati, a triba i naraniti ništo kokoša, al i tricet ovaca i janjaca i dva prasca. Nji' su dvoje imali četvero dice, a danaska žive sami samcati. Dica su se poženila ili udala pa žive u Zadru, Korenici i Smiljanu.
Od Jure saznajemo da inače nema problema s vodom. Ispod kuće teče potok Tisovac u koji zaroni svoju pumpu na struju i priko noći bez problema napuni šternu koja drži edno 15 iljada litara vode. Saznajemo da suša svake godine počinje sve ranije i da sve duže traje. I sami smo se osvidočili. Tisuvac je suv. Nigni ni kapi vode.
Njihov zaselak Starčević Draga je na početku uspona na Velebit nakon Pazarišta. Tu je u blizini veliko vrilo Ričina koje je kaptirano, ograđeno i uređeno i voda je civima odvedena od njijovi kuća.
-Tu našu vodu pija sam ednom mam u Studencima di sam radija u šumi, a mi je nemamo - jada se stric Jure.
Sića se Jure da je u Tisovcu vode bilo veći dija godine. Bilo je tadare u njemu i pastrve i rakova, a sada nema ni žaba.
Dok smo se mi muškilji bakćali s civima, pumpom, tela Luce je pripremila marendu. Moralo se sist za sto na balaturi i provat njijov pršut, kobasice, kriv, a i dvi vrste rakije. Edna je bila njijova šljivovica, a druga komovica od sina koji živi u Zadru.

zzzz
Punjenje šterne kod obitelji Starčević u Pazarištima

 

VIDEO ZAPIS LIČKE TELEVIZIJE GOSPIĆ:

 


I na kraju, skoro sam zaboravija. Sazna sam još ednu ličku rič za moj Ričnik od kojega jošte nisam odusta. Pita sam tetu Luciju kako uni zovu sljez, koga ima dosta oko kuće i razni je boja, koji u Brušanima zovu paplin. U Pazarištu je to bukvan.
I jošte nešto moram napisati. Bija sam na kavici s ednom mojom čitalicom i una mi se jada da ne razumi što ja pišem u ovizim ljudikanjima. Bija sam joj obeća privest nike riči, međutim, odusta sam jerbo sam zaključija da bi mora pisat rvacki, a vako se nadam da će bar nektko od vas moji čitalaca i čitalica naučiti ponešto od svojeg materinjeg divana koga se niki i danaska srame, ka velidu, to je seljački divan, a uni se smatraju gospodom.
To bi bilo sve za danaska.
Najzad, pogledajte i video zapis Ličke televizije koji sam isto ja napravije danaska kod Starčevića u njijovu Dolu di valja niedna kamera niedne redakcije nikada nije bila.
Ako vam se ovo dopada, javite nam se na mail ili Fejs, pa ćemo jošte malo vršljat po ličkim selima i pravit priče o svakodnevnom životu.

 

OOO

NOVO LJUDIKANJE O RADIO MILEVI (31)

RADIO MILEVA KONTRA USKOKA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. srpnja 2013. u 13.40 sati

GOSPIĆ - Maloprvo po ko zna koji put nad ličkom metropolom proletija je zrakomlat, oli ti elikopter.
Doletija j' s juga, iz pravca Zadra ili morda Splita, ko će ga znat. Preletija je pored moga pendžera. Tija sam ga uslikat, al kure vare, imam slabu opremu i nisam za žbira. Napravija j' polukrug i iza katedrale nesta u pravcu baze specijalaca u Smiljanskom Polju di je i nikakva poslovna zona s puno asfalta i bez objekata.
Jošte na jutarnjoj kavi, pitali su me poznanici što to rade policijoti. Ispa sam telac, jer ništa nisam zna, a Radio Mileva već javila da policijoti i unu tajni u civilu Uskokovci vršljaju po Gospiću i okolici. Odbrusija sam da ništa ne znam, ka ni što nisam ni zna. Sprema sam se na prijan najboljizi učenika i študenata u Gospiću i okolici.
            Ne lezi vraže, prid kraj prijam gradonačelnika Krmpotića di je bilo najmanje stotinjak uzvanika zazvoni mi klepka, odnosno mobitelac. Edan mi je poznanik javija da su uapšena mam dvojica odličnika iz Gospića i okolice. Barata un i imenim i brojem cipele. Edan je tajmun, odnosno po rvaci rečeno tajkun koji se obogatija u novoj Rvackoj, a i drugi ne samo da je tajmun vengo je i političar.
Brzo sam otpila prijatelja i izvor informacije, jerbo sam mora slikavat dicu koja dobro uče. Briga me za lopove, mislija sam u sebi. Potlje mi vrag nije da mira. Zva sam ednog šefa u policiju. Un mi reče da se strpim da se još uvik radi. Ništo potlje zvala me glasnogovornica PULS-a Maja Brozičević, njojzi je taj čojek referira da sam ja zva, da su zvale Ličke novine, što se to zbiva. Una mi je potvrdila da joj je USKOK odobrija da more reć novinarima da se radi kriminalistička obrada više osoba.
Radio Mileva i dalje javlja, a mi prenosimo: radi se o velikoj lovi koju su niki tajmuni Gospića i okolice ulagali u niki sport, davali su kapom i šakom, pa se stra javija i kod niki drugizi po Gospiću i okolici koji su izdvajali lovu za športaše. Ko zna što se iza brda valja.
Morda ćemo jošte o tome pisati, al sutra.
Za danas smo kvit.
Da ste mi debeli i do vidova.

 
placa
Detalj s današnjeg petka u Gospiću, za Ličke novine snimija © Marko Čuljat iz Lik@ pressa

Ljudikanje o petku (30)

PETAK JE SINONIM ZA PLACU

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. lipnja 2013. u 22.30 sati

Priređuje za čitatelje i čitalice Lički novina Marko Čuljat

GOSPIĆ - Sastali se po edan Otočačanin i Gospićanin.
- Kada je kod vas petak - pita ovaj iz Gospić.
            - U sridu - odvali onaj iz Otočca.
            Tako j' to bilo još od vrimena tete Marije Terezije, austro-ugarske kraljice, koja je vladala i ovim područjem i mnogo toga lipog napravila. Na svim cestama iz toga doba, još uvik nema asfalta, ka recimo priko Alana kod Svetoga Roka.
            Vlast u Beču donila je odluku da Gospić postane trgovište prije 267 godina. Bilo j'to jošte 1746. godinice. U unoj moj knjižetini koju sam nazva Lika iz bloka ednog novinara, naša sam podatak da j' placa najprije bila na današnjem Trgu Stjepana Radića i to sve do 26. listopada 1962., i da j' preseljena u Smiljansku ulicu di je prva placa održana 28. studenog iste godine. Tu j' do tada bila marvinska placa koja je preseljena na kraj Smiljanske ulice na među sa Smiljanom.
            Nikada je po Lici bilo dosta sajmeni dana. Gotovo se svakog dan nigdi trgovalo i tržilo. Ponediljkom je to bilo u Brinju i Udbini, utorkom u Ličkom Petrovom Selu, Vrhovinama i Lovinjcu, sridom u Donjem Lapcu, Metku i Otočcu, četvrtkom u Perušiću, petkom u Gospiću i u Srbu, te subotom u Gračacu i Korenici.
            Bija sam mulac koji je odrasta u Budačkoj ulici, u kojoj u mome ditinjstvu nije bilo niedne birtije. Bija j' u toj ulici kotar, gimnazija i učiteljska škola u kojoj je bila i moja osnovna škola i svaki sam dan ima više učitelja uz moju učiteljicu Mariju Ćićovu, koja j. bila isto iz Budačke, od Frkovića.
            Sićam se da j' ulica bila prtena, liti se dizala prašina pa j' Dragec vatrogasac vozija svakog dana do Putine niki sivi kamion cistrnu i zaliva ulicu da manje praši, a kad bi opazija nas mulariju u gaćama postrojenu uz cestu samo bi se sagnija u kabini i nas istušira toplom vodom. Pa ko to veli da se nismo kupali! Kašnje sam sazna d j' to bija kamion Saurer češke proizvodnje i da ga j' za penale kupija Josan Kolaković, nikdašnji gospićki gradonačelnik. Bilo j' to prije unog zadnjeg svickog rata. Švabe su pravile remont gospićke centrale za struju i zakasnili su i morali su platit' penale. Di toga ima više???
            Kašnje, kada je na Budačku stavljena kocka, priko koje je priliven asfalt, konjska kola skupa s konjima su zvonila ka svi vrazi, a posebice po noći ili u petak rano ujutro kada se odlazilo na placu. Nije tribalo vekerice za buđenje, niko nije moga spavat prvizi nikolko godina dok se nismo navikli. Bilo nam je isto ka unima uz štreku di se nije moglo spavati od vlakova.
           
 


E, ljudi moji, danas na placi nigdi ni kola ni konja, a kamo li volova. Sve autina do autine. Ima i' bome i stranjski registracija. Došli to Ličani iz Europe kući na urlab. Bila j pasja vrućina, pa ni današnji sajam nije baš bija najbolji. Izostali su i niki placari, al' se kupovalo.
            Dok sam obilazija placu i snima današnji dokumentarčić, pa mi je napamet unaj Trst iz Europe i njegova placa na trgu Ponta roso - vele kada se to prevede da to znači Crveni trg, ka unaj u Moskvi kod Rusa. Tamo smo nikada odlazili u kupovinu varmerica, košulja, ranu smo izbigavali jer je bila priskupa, a kavu smo pili i to njijov espreso s nogu jer je bila jeftinija. Znam ka sad, ednom sam bija s jeseni s bratićem iz Pazina, tražija sam nikakvu majetinu na kopčanje. Nigdi ništa za mene Likotu, sve mi je bilo ušpitno. Tekar sam maju kupiju navečer pri povratku na ničijoj zemlju u ednoj butigi. Kad sam doša kući unda sam vidija da sam kupija slovensku maju. Neka, al je bila dobra. Nosija sam ju godinama.
            Danas su Ličani najviše kupovali povrće. Ponuda j' bila dobra, cine su pale. Kumpiri su pali s deset na niki šest kuna. Kada sam opazija Peru s Udbine poveselija sam se ugledavši da prodaje mladi krumpir.
            - E Markane, to ti je krumpir iz Ravni kotara, moga će biti tek idući mjesec pa svati. - otpovrne Varaždinac Pero, koji od 1995. ore komadiće Krbavskog polja i proizvodi ranu.
            Uz ovo današnje ljudikanje uz moj filmić s place pogledajte i link
http://youtu.be/5guxPcC_pUs
na kome je pjesma Veseli vrtuljak. Pismu je napisao tada gospićki profešur JulijeDerossi, a uglazbio drugi Gospićanin Josip Kajler Pepi. Pisma je posvećena Gospiću i njegovom sajmenom danu. Bilo je to danas daleke 1969. godine. Pisma je izvedena na Zagrebačkom vestivalu i osvojila je peto misto.
            Nek se i to zna.
P.s. - Ljudi moji, dok sam ja pisa ovo ljudikanje prošlo j' nikolke ure. Pa mora sam na jeftinoj struji skuvat maune za sutra koje sam donija s place, a vi napali na moj prilog na Youtubeu. Neka, neka, drago mi je da me čitate i prije neg sve uredim i objavim. Volim da se snalazite na internetu.

Reakcije s Fejsa

https://www.facebook.com/marijan.buncic/posts/453467638082721
Marijan Bunčić nije ni placa što je nekad bila, prije budi gužva pa malo malo pa se očešeš o kakvu žensku, a sad ništa, razminjuješ se na metar daljine hehehe

aaa

Ljudikanje o vijesti dana iz Gospića (29)

ZAREDALA APŠENJA


Večeraska je šlager na državnom radiju bila vist o apšenjima u Policijskoj upravi u Gospiću.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. lipnja 2013. u 22.30 sati, dopuna 21. lipnja u 22.45 sati

Pripremija za Ličke novine Marko Čuljat

GOSPIĆ - Danaska se po ko zna koji put ponovno oglasija PULS svojim tradicionalno nemuštim priopćenjem koje više liči na omladinski bilten prije najmanje po vika.
Navodno su kod nekog starca u Lovinjcu našli ništo eksploziva i sporogorećeg štapina. Pa tog štapina, oliti po lički, korde, ima je nekada svaki čelar. Njime su uni smirivali čele. Zapale ništo korde i stave u košnicu, a čele bidnice postanu mirne i ne uidaju. Po policijskom opisu did je bija terorist ka Bin Laden. Ima j un jadnik i kapisla, i po svemu sudeći pasovat će kaznu, a morda i Žutu kuću u Gospiću, i pod stare dane robijat. Morda je tiba minirat kaki kamen na putu do kuće, il na njivi da ne slomi plug. Ma kaki terorist.
Gotovo da i nema priopćenja policije da ne javljaju o lopovlucima i krađama, te ukralo koji bukovi il' jelovi trupac, ukralo ništo gotovine Ukrajinki na Plitvicama, drpilo nešto u Novalji, iz kamijuna ukradena nafta i tako redom do krađe instalacija u kućama koje su silom prilike postale vikendice. I uvik se traga za počiniteljima …
E zbilja, edan je privatnik kamiondžija ovizi dana nabavije nikakvu kameru što snima i po mrkloj noći i pokušat će sam ufatit kradljivše nafte. Veli, kada prijavu krađu policijotima unda cilo poduzeće stoji barem edan dan dok uni preispitaju sve radnike i to mu se ne isplati ima samo još veću štetu. Ne isplati mu se ni čep s ključom jr stoji ravno sto eura. Sumnjivi su policiji i njegovi radnici ka da sami sebe kradu, a veli un da radnici imaju kartice za gorivo i ne moraju krast iz vozila vengo ako oće moru tankirat na pumpi.
Danaska policija javlja o tučnjavama i svađama i o pronalaženju edne mine u Perušiću koja je jošte iz unog Drugog svitskog rata, a o apšenjima ni riči, ka da imaju vodu u ustima.
Glavna vist večeraska na državnoj radiju bila j' da su u Policijskoj upravi u Gospiću zaredala apšenja. Kako narod veli, riba smrdi od glave, uapšen je i niki glavonja čije se ime i prezime bome spominje u vistima. Un i nikizi drugi popalili su mam 900 iljada policijski kuna,a radili su i druge nike stvari. Navodno to se već istražuje danima. Na ednom portalu o tome piše novinar iz Zagreba, lička policija šuti.
Po tome se da zaključiti da je invormacija procurila (zlo)namirno iz policijskog vrva s nepoznatom namirom ka bezbroj puto do sada. Često puta nakon ovakvih događanja sve se prikrije tijekom istrage i ne dođe ni do suđenja. Tako je ednom lička policija uapsila ednog ličkog ravnatelja, a sudac ga je istog dana puštija kući. Spis visok dva metra je negdi nesta u pravosudnom bespuću i uja vuk magare.

Danaska sam ljudi moji bija s nikim šumarima u njijovom uredu, bija sam u trgovinama, bija sam i u birtiji, a na kraju sam bija i na grackoj sidnici jerbo se konstruiralo Gracko viće. Niko ni riči o ovizim apšenjima, imju ljudi svojih pametnijih poslova, a ne voditi tuđe ka što to rade niki tobože moji kolege novinari i piskarala i izmišljaju kako se zakuvalo ništo u ličkoj metropoli.
Da ste mi debeli i do vidova

OoO

Danaska se oglasila i lička policija sa ovizim mailom pa i vi pročitajte:
Danaska se oglasila i lička policija kratkim mailom pa i vi pročitajte:
na web stranici www.dorh.hr pod naslovom „Donesen nalog o provođenju istrage protiv troje osumnjičenika“ nalazi se priopćenje USKOK-a vezano za kriminalističko istraživanje u Policijskoj upravi ličko-senjskoj.

Ljudi moji, na ovoj adresi nisam moga naći ni slova o događanjima u Gospiću, pokušajte vi morda budete bolje srića il' ja to ne znadem. Pozdrav

fffREAKCIJE S FEJSA:

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/645073778855125?comment_id=7077965&offset=0&total_comments=6
Adela Butorac neka se i kod nas nešto događa,hahahaha
Miroslav Ambruš-Kiš Ma, zar je moguće da su maznuli 900.000?
Branislav Javorina Čovjeka osudili a još se ništa niti ne zna, tko zna tko je maznuo i jeli upoće maznuto !!!!!
Miroslav Ambruš-Kiš Eh, postoji mjera koja se zove opravdana sumnja. A ona je dosta često vrlo, vrlo umjerena riječ za stvarne razloge da se nekoga - pogotovo takvoga! - doista hapsi.
Branislav Javorina Samo šta te sumnje dodju obično kad nekom najviše odgovara.
Miroslav Ambruš-Kiš S obzirom na sve, pitanje je doista što se čekalo.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=571412329576707&set=a.204007519650525.71360.203760166341927&type=1&comment_id=2157458&offset=0&total_comments=2
Ivan Buneta A što? Znaš di je glavna *izdradija, u Lici, točnije u Gospiću... Ne znam niš, ak mene pitaš...
Ivan Ilic Šta se to događa dole??

 

Ljudikanje o prošlosti i sadašnjosti (28)

ŠEST DECENIJA LIČKIH NOVINA


Prošlo je 60 godina kako je grupa ličkih intelektualaca u Zagrebu pokrenula Ličke novine koje su prestale izlaziti 1991. i koje smo obnovili na internetu.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. lipnja 2013. u 00.15 sati

Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - Ko bi reka da j' već minulo šest cenera kako je nikolko intelektualaca iz Like u Zagrebu utemeljilo Ličke novine iz kojih je izresla i izdavačka kuća Lykos.
Likote su tile pomoć zavičaju u unizim teškim posliratnim godinama kako bi se čim brže i bolje obnovila cila Lika. Urednici su iz Zagreba mlatili po Lici, ne ričima i bez veze, vengo su obilazili teren.
Ednom mi je edan od prvizi urednika Ličkih novina, koje su brzo prozvali Ličkim cajtunzima, a zva se Stjepan Košarog, koji je kasnije zaglavija u Visniku u unome žutom neboderu koji je propa u Zagrebu. Un vam je ljudi doša s nikakvim vozilom do Udbine, a tamo ga je dočeka edan Lapčanin s kripom. Bij j' snig i čojek je doša prid novinara s konjem i sankama. Prvi što ga j' priupita bilo j' da l' ima kaku civ. Ovaj jadnik nije razumija da ga pita ima l' što od oružja da se brane ako i napane kakva zvirad jer do Lapca iđu stalno kroz šumetinu i to preko pridjela koji se i danasaka zove Sarajevo.
Taj isti urednik ima j' belaja kada se usudija kratit ednu priču Branka Ćopića jerbo nije mogla stat na stranicu. A ta stranica nikadašnji Lički novina mogla j progutat osam kartica. To vam je po današnjim mirilima 14 i po iljada znakova i virovatno bi te iste Ličke novine plaćale unu veću stopu poreza PDV-a koji priprema ova Vlada za pismene, odnosno, pardon, tiskane redakcije.
Edan od prvi glavni urednika i direktora mora j' nakon nikolke godine šefovanja pobić mam u Italiju. Čuja sam se š njim une kobne 1991. godine kada smo mi već uspješno propadali. Živija j' i radija j' tada u Milanu. Ima j' izdavačku kući i tiskaru i druka j' talijansku enciklopediju. Toliko o počecima Ličkih novina.
Redakcija je 1956. prišla u Gospić. Bio je to zao čas. Novine su odma postale veoma loše tiskane, grafički nikako uređene, a vrvile su slikama domaći političara. Mam se i Jakov Blažević sprda s ednom slikom s prve strane. Urednika je smota niki Milan Grijak, šef kotarskog Socijalističkog saveza i mora mu je objaviti sliku na prvoj strani. Slika ga je poznati gospićki fotograf Pešo i to s šiltkapom.
Kako sam osobno čuja od Blaževića, veli un, dobro je evo u Ličkima i šlosera, a kad malo bolje pogleda pripozna sam Grijaka. Taj dotični kikad više nije tražija da mu se slika objavi u Ličkim novinama.
           

Al nije bija zlopamtilo. Ličke je novine trebalo stalno sufinancirati. Edne godine taj Grijak nije tija dat novce u tiskaru koja je uzela ime lista, vengo im je kupija novi novcati regal. Ne regal za sobu direktora, vengo posebni regal za grafičare u kojemu su do ovog zadnjeg rata i požara stajale iljade i iljade olovni slova iz koji su ručno slagani naslovi za knjige, novine, a bome i plakate. Bilo j' slove v eliki pedalj.
Ličke novine brzo su prepoznate na tržištu i imale su brojne pretplatnike. Usudija sam se nakon višegodišnje pauze i proskribiranja imena Ličke novine od strane nekih gospićkih "gospodarstvenika" prije pet godina obnoviti najpoznatiji lički brend među Ličanima u zemlji i svitu. Svaki dan imamo nikolko stotina klikova na naše stranice tako da i' se misečno nabere i po dvacet iljada.
Za ovo ljudikanje moto sam dobija od čitatelja George Zdunic koji mi se javija:
- Licke novine se citaju vec pola stpljeca u nasoj vamiliji sa cardaka asada na netu u Canadi Markane dobar job novinarski radis bye Dude GEO.
Javija m
i se i edan novi čitatelj, hrvatski branitelj koji je doša u Liku 1991. i u njojzi osta, a to je Lički Pustolov Vuk koji nikidan napisa kratku poruku na Fejsu:
- Uvijek Ličke novine i naš Maka !!!!!!!
To vam je, drago moji čitatelji i čitalice, unaj Vuk s Krbave koji zna snimiti dobru pustolovnu reportažu koju i objavimo. Zadnje što je snimija bilo je uno veslanje po Krbavskom polju, odnosno jezeru koji niko nije ima nego samo Ličke novine.
Uz pomoć nikolko suradnika među kojima su Jure Karakaš, don Anđelko Kaćunko, Ivan Vukić, Milan Krmpotić, Mica Šaban, pa dva Tomića, edan iz Donjeg Lapca, a drugi iz Toronta, Stipe Radošević, Zoran Mrkonjić, Joso Živković, Milan Radošević, Ivan Nekić … uspivamo kako tako raditi ove virtualne Ličke novine.
Ima dosta materijala koje ne stignemo obraditi i objaviti, a ima još više događaja koje ne uspijemo pokriti. Nažalost, malo je suradnika, a što je najtragičnije nemamo mladih suradnika koji bi počimali pisati i slikati još u osnovnoj školi kako bi po dolasku u srednju školu već znali što je to esej koji se piše na maturi, a svakako bi znali i što je to fus nota u seminarskom radu i kako se citira sugovornika. Znali bi uz našu pomoć i ostale male tajne iz novinarstva kao što su obrada teksta, kako ona urednička tako i una kompjutorska i kako se to objavljuje il' na internetu il' na papiru. Znali bi što je pereks, a što je lido kad se piše vijest i na što se sve mora odgovoriti. Znali bi napisat pismen i korektan prilog o bilo čemu i za bilo koju redakciju.
Već do sada imamo materijala za nikolke knjige. Zar se ne bi čitao lički leksikon ličnosti i događaja, zar ne bi bilo lijepo objaviti zbirku pjesama koje smo objavili ili zbirku kratkih priča. Bili bi to naši dokazi i tragovi za budućnost. Ovako ostat će sve u bespućima interneta i za brzo vrijeme bit će nedostupno i, što je najtragičnije - zaboravljeno.
Usput rečeno, komplete starih Ličkih novina, koga zanima, može još uvijek prolistati u Državnom arhivu u Gospiću, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu ili u sveučilišnim knjižnicama u Rijeci, Osijeku, Splitu …
Arhive s interneta - naprosto nema.!?
Da ste mio debeli i do vidova
vaš urednik Marko

Ljudikanje između dva gospićka izborna kruga (26)

ZAUSTAVITE RADIO MILEVU!!!!!

(Zlo)namjerno sam parafrazirao izjavu nekih političara koji već stoljećima vole galamiti na suradnike: - Zaustavite Rojters


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. svibnja 2013. u 20.15

PIŠE MARKO ČULJAT

GOSPIĆ - Već nikolka dana pribirem po mislima i primislima kako da napravim edan ikavski lički osvrt, dabome edno ljudikanje, sam sa sabom i s vama dragi moji čitatelji i čitalice.

Vrzma mi se već danima po mojoj ćiverici parafraza one poznate iz novinarstva, kada je neki politikus tija zaustaviti Rojters pa je povika podčinjenima "Zaustavite Rojters!!!", a ja sad na sav glas vičen "Zaustavite Radio Milevu!!!! (Ko ne zna neka najprije zagugla, pa zatim pogleda i u moj Ričnik, to vam je usmeni radio od usta do usta pun laži)
Dabome zbog ovog seljačkog divana niki neće znat o čemu ja to rode zborim, al nema veze, toj gospodi koja se srame svog materinjeg divana, i ne pišem. Nisu uni za to krive vengo njijovi roditelji u koje ubrajam i babe i didove.
Na jutrošnjoj kavi, iako j' sveta nedilja, prije konferencije za novinare, dabome izborne, pita edan Gospićanim za susidnim stolom zašto nema nikakvi invormacija u novinama, radiju i televiziji o drugom gospićkom krugu. Zar je Gospić tako nevažan da ga niko više i ne spominje? Nikidan me jopet edan Budačanin pita zašto prikrivamo ljude koji švercaju drogom u Gospiću i ne pišemo o tome.
Ovome sam prvom otpovrnije da nema ko ni pisat za te medije koje j' nabroija, i da ima bezbroj portala pa nek čita. Al, un primda je mnogo mlađi od mene, ne prizna neg tiskane novine i HTV.
Unom drugom sam, odgovorija da mora pažljivo čitat i isčitavat portale da je sve objavljeno što se moglo objavit, pa i prekoviš. Ličke novine nisu pisale o drogi u Gospiću jerbo je dan prije policijotske konferencije temu obradija jedan podobni portal. Osim toga, to bi se moralo napisat s imenima i prezimenima i brojem cipele koju nose dileri, a Ličke novine nemaju kuna za plaćanje strogih kazni za otkrivanje počinitelja prije neg je presuda pravomoćna. Esmo se razumili? Kazna je po ednom objavljenom osumnjičenom imenu i prezimenu mam dvacet iljada kuna. Bidan bi ja brzo odnija gaće na štapu.

Međutim o svemu javlja Radio Mileva, a nju kanda niki portali kopiraju i pastiraju. Na to sam već nikolka puta upozorava, ali ko šljivi niko piskaralo iz provincije iz nekakvi Lički novina - Ličkog visnika. On je otrcani stari isluženi novinar kome triba zabranit da uopće radi. Međutim, dragi čitatelji i čitalice, vi bi samo tribali odabrat što čitat i kome virovat i to samo temeljem virodostojnosti invormacija koje se obilodanjuju.
Po internetskom novinarstvu svašta se piše i objavljuje bez ikakvih kriterija i s najmanjom dozom pismenosti. Nepismenost autora tekstova koji u pravilu nisu ni potpisani ni korigirani, a kamo li lektorirani i na "najuglednijim" nacionalnim portalima čitatelji neće ni primititi jerbo su i uni maom nepismeni ka ti autori koji umisto pismenosti šire - nepismenost. U tome se slažem s unom profesoricom Nives Opačić, koja nema veza s ličkim Opačićima i Slavonka j' koja je mnoge studenta u Rvackoj i Europi učila rvackom, koja tako žestoko ponekad opere po koju rvacku redakciju zbog lošeg rvackog jezika, a lektore su potirali na ulicu.
Ovi sam dana mam dva puta sluša i gleda dvojicu rvacki odličnika koji su živili ili jošte žive priko bare. Edan se zove Branko Lustig, Židov je iz Osijeka koji je svašta preživija, a najviše j' postiga u unom Olivudu di se snimaju filomovi. Un je bija producent, un je mora nać milijune zelembaća kako bi se snimije niki dobar film, a bome je dobija i uni figurica Oskara.
Drugi tip koji živi preko bare jošte od 1980. je Mirko Ilić, ka da j' naše gore list, al' nažalost nije. Ko nam je kriv. Un vam je poče crtat i risat jošte u onome Poletu sedamdesetih godina prošlog vika. Tada su za komunizma i socijalizma udareni temelji u tome Poletu suvremenom rvackom novinarstvu, ilustracijama i fotografiji. Priko bare je brzo posta edan od ponajbolji ilustratora novina i časopisa i nema ga di ga nema.
Nji' obadva, i Lustig i Ilić, ne mogu se načuditi bljuvotinama koje mogu naći u rvackim medijima i koje su upakirane u loše reklame.
- Začuđujuće je, na primjer u hrvatskim medijima, da na internetu imate komentare čitatelja koji su puni gnjeva, gorčine, pljuvanja, otvorene mržnje što kriju nekakvim pseudonimima. Treba uvesti jednostavno pravilo da se takve stvari izbacuju, možda uvjetno reći, cenzuriraju, komentari se moraju potpisivati punim imenom i prezimenom. Zašto netko može kao Ku Klux Klan obući kapuljaču i pojavit se na internetu i pljuvati, psovati i raditi vrlo ružne stvari - i stiče Ilić, dodajući da toha nema u Merici.

fff

www.facebook.com/marko.culjat/posts/632124783483358?comment_id=6980011&offset=0&total_comments=1
Ivan Nekić I nepismenih i neprofesionalnih imamo napretek ne samo u Lici nego i u "nacionalnim medijima", slažem se!
Unatoč tomu, i meni se čini da je "Gospićki drugi krug" ipak premalo zastupljen: koliko god kao biračko tjelo bili malobrojni, u političkom je smislu to ipak svojevrsna senzacija.

ttt
Trišnja iz Pazariške ulice tt
Japanska dunja
tt
Gimnazijske trišnje u Gospiću/Snimija ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Ljudikanje iz Gospića (24)

LIPO LI JE PROLIĆE

Na sve je strane počelo cvitanje


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. sičnja 2013. u 19.55 sati

Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - Danaska je osvanula nedilja. Malo je bilo tmurno al' nije bilo padavina. Nakon jutarnjeg obrida koji se sastoji od pregleda e-pošte, žderanja tabletina i lunčića mlika s keksima, ka mala beba, krenija sam u - birtiju.
Istodobno neki su krenuli u crkvu na svetu misu.


U birtiji sam prilista današnje novine. Nisam ni ima što pročitat. Raspisali se o bombašima iz Bostona i Zagreba. Dabome, ka uvik zadnjih pešest godina iz Gospića i Like - ni slova. Ovaj "region" od pet iljada kvadratni kilometara nikome nije interesantan dok se ne dogodi kaka velikačka prometna nesrića s desetak mrtvi ili kakvo ubistvo. Unda svi pišu o toj jadnoj Lici i Liki ka da smo za to krivi, mi koji smo ostali tu životinjarit'.
Na brzinu sam opra autinu u ednoj praonici jer danaska nije bilo gužve kao ovi dana kada su se svi tili oprat od soli s ceste. Nakon toga samo se malčice provoza gradom. Najprvo sam zavirija u Pazarišku. Tu je već počela cvitat trišnja isprid kuće Smojvera. Edna mi je moja profesorica iz gimnazaije, Marija Tomljenović, bija sam već novinar, pričala da ta kuća pamti Turke, odnosno Osmanlije, koji su bili zauzeli Gospić i da j' tu bila mehana. Virovatno i ta trišnja pamti turske osvajače. Nedaleko nje je cvitala i edna magnolija.
Nakon toga sam krenija u gimnazijski trišnjik. Iako Gospić već po stoljeća nema poljoprivredne škole u dvorištu gimnazije niko je zasadija mam osam trišanja, med njima je i edna japanska koja se upravo sprema za cvitat. Una ima lipi dupli cvit za razliku od naši domaći.
Dok sam snima te trišnje vratija sam film pamćenje mnogo unatrag, skroz u dane osnovne škola kada sam iša tu u tu istu školu. Tu sam proveja dobar dio života. Tu sam se škola mam 13 godinica. Najrpvo sam iša sedam godina u osnovnu školu, pa unda u gimnaziju četre godine i dvi godine na Akadmiju, a nisam nijednu godinu ni pa nit' sam ponavlja ka niki drugi koji su stizali u moj razrid. Tu sam naučije pisat, računat, crtat, a i fotografirat.
Oto dvorišće, kako bi rekli niki iz Ribnika, Podlapače i Brinja, u to doba bilo je skroz na skroz crno. Ni edne travke. Bilo je posuto lešom, izgorenim ugljenom iz gimnazijske kotlovnice. Kašnje sam sazna da je un - radioaktivcan.U proliće, sićam se ka sada, kako je profesorica Nana, a pridavala je unu vražju fiskulturu, galamila s nikog prozora eda-dva, dva-dva, dva-tri, tri-četri, pa tako redom, a doli u tome crnom lešu, vižbali su momci i cure iz gimnazije. Tako je bilo svakog prolića sve dok gimanzijalci ne bi uvižbali vižbu za slet na koji su u dresovima išli na Trupinovac u Žabicu. Sićam se da je na čelu povorke, a bilo je to u svibnju, stalo iša podvornik Duka koji je stanova u gimnaziji i koji je već tada bija crn ka da se vratija s Havaja. Un je iša u rvačkom dresu ka Borut u unum smišnom filmu prid nikolke godine.
Taki trišanja, i tolko, nije bilo gotovo nigdi u Budačkoj ulici u kojoj sam odrasta. Pod mojim prozorom bila j' edna i svi smo se otimali za koju crljenu trišnju kako bi na Balinovac potrčali lovit kojeg klena. Klen je ka lud iša na domaće male tvrde trišnje, nije volije one velike dalmatinske. Mislija sam da je to naš domaći patenat, domaća meka za ribe sve dok nisam bija u društvu s ednim zagrebačkim profešurom s grafičkog fakulteta. Un je bija zameračija doć na klenove u Gospić kad bude trišanja, jer veli da je klen na udici ka najbolja žena u krvetu.
Kašnje sam pronjuška i po nikim dvorištima. Naša sam već ocvale ljubičice, pivčiće, forziciju, al' bome i napupalu japansku dunju koja će se uskoro osut, ako ne bude mraza s Velebita, prekrasnim crvenim cvitovima. Snimija sam i cvit breskve.
Na kraju sam iša bacit pogled na Novčicu sa Starog mosta. Vodi je visoka, prikrila je benti a pataka nigdi. Edan mi susid reče da je niki bidni lovac puca nikidan na nji i da se dugo, dugo neće vratit.

tt

ttt
Pavenka mmm
Maslačak bbb
Breskva
zz
Zumbul
ttt

Ljudikanje u proliće (23)

PROLIĆE OVE JE GODINE URANILO

Ovi dana proliće je stiglo i u Gospić.

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. travnja 2013. u 19.00 sati

GOSPIĆ - Ovi dana naglo j' stiglo proliće i u Liku. Jošte prid nikolka dana, kada je snižilo, činilo se da nikad neće zatoplit'.
Ovi' dana je 18 Celzijevaca i naveče kad sunce zapane za Velebit. Pristalo se i ložit i kurit drva. Priko dana j' prava milina. Bacili smo svi bunde, zimske majetine i čizme. Proradile su terase brojni kafića na kojima dangube i mladi i stari. Mladi biže iz škole il s' pridavanja, a unim starijima, nakon marende, se ne da u kancelarije i urede pa zjače uz kavurinu i besplatnu vodu na terasama.
Da j' proliće uranilo najbolje govori naša slika koju smo napravili u samom centru grada, u parkiću priko puta županijske palače, a tik Pučkog učilišta. Velikački grm forzicije j' procvita da ga j' milina vidit. Žuti se bolje neg ikakav cekin. Uranija j' najmanje dva tidna, ako ne i više. Un cvita tekar idućeg miseca. U pozadini naše slike vidi se stambena grada, čija j' desna strana obnovljena jer su je četnici bili razrokali prvog dana Oluje iljadu devecsto devedeset pete. Tu je ljudi moja pa raketlin iz četničkog MIG-a koji se diga s aerodroma na Udbini. Bilo j, ništo iza pet sati popodne, čini mi se 5 i 15 sati.
Nad gradom su se stišale eksplozije. K meni je taman bija doša edan porijatelj, pili smo kavu koju je mater skuvala kad su se začuli avijoni. I un i ja smo pomislili da su naši jerbo su dolazili sa sivera, barem se tako činilo. No nelezi vraže, serija eksplozija ka iz mitraljeza uvirila nas je u suprotno. Grad s brzo zapalije od četničkog opraštanja od ličke metropole.
Bilo j' i mrtvi od raketa koje su zasule grad od Budačke do Briona. na Brionima je i poginula edna cura. Uglovnica j' gorila, bilo j' jošte požara, vatrogasci nisu sve mogli stizat. Civilna zaštita j' pokušavala pomoć na sve strane. Grad je bija u šoku. Tako nije bilo ni u srid rata.
Pa sad neka neko i danas rekne da su ti pobunjenici protirani iz Like i Rvacke. Pa ljudi moji, ko bi nji i dura što su sve (u)radili Gospiću, Gospićanima, Liki i Ličanima od iljadu devecto devedeset i prve pa do Oluje????

Da ste mi debeli i do vidova i do idućeg ljudikanja
gospic
Rascvitala forzicija u srid Gospića/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

ddd
Dim prvog dana napada na Gospić 1991./Foto arhiva © Lik@ pressa Gospić
kkk
Detalj korica nove knjige u izdanju Lik@ pressa Gospić

kkk

 

kkk

 


KNJIGA NA 422 STRANICE

Novo izdanje Like, formata je 21 x 21 cm, ima 422 stranice, tvrde korice u boji, a knjiga je unutra sva u ednoj boji - nek se vidi da nema novaca za boju i luksuz. Iskoristija sam 493 bibliografska izvora. Zadnji mi je bija Shematizam što mi ga posla kancelar Marinko iz Gospićko-senjske biškupije, pa sam dija knjige mora minjati i uskladit s odlukama presvitlog biskupa Mile Bogovića koji je osnova Udbinski dekanat.

 


 

kkk
Prva stranica značajnih događaja i osoba Like

Ljudikanje nakon preloma (22)

KONAČNO U TISKARI

Nakon duže vremena konačno sam sakupija nešto kuna i završija novi izdanje moje Like koja je jod jučer u tiskari u - Zagrebu.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. travnja 2013. u 22.45 sati
Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - Prije tri godinice zadnji sam put bija u ednoj zadarskoj tiskari di sam štampa svoju Liku, odnosno knjigicu Lika iz bloka ednog novinara.

Tada mi je susritljivi gazda objasnija nike stvari pa sam se bija i pripa. Bija sam u pravu što se ticalo strava, tekar me je jučer proša kada sam majlom posla knjigu u drugu, zagrebačku tiskaru,  tiskaru itg.
U Zadru mi je rečeno da još malo pa će knjigica biti tolko debela da se neće moć ni uvezat, unako jeftino, bez velike love. Naime, to deveto izdanje moje Like stalo je na 712 stranica formata 15 x 15 cm, bila je debela dva palca, al zgodna, malena podobna za listanje i prilistavanje. Prominija sam i program u kojem se to radi, ali kako nisam školovan za informatiku mora sam krv piti ednoj mladoj dami s čijom sam mamom iša i u Gimnaziju i na Akademiju u Gospiću. Una j' imala strpljenja i nešto sam uavertije. Krenija mi je prilom, odnosno prelom, tako se to kaže u štampariji, pardon, tiskari kada se završava knjiga.
Prilama se knjiga, prilama se knjiga i sve što se nalazi u završnoj fazi proizvodnje u tiskarama. To sam prije nikola desetljeća radija s nikolko vrsni majstora u tadašnjim Ličkim novinama na Čardaku u Gospiću. Tu vam je, za une koji ne znaju ili po novo starom neznaju, bila jaka, jaka tiskara, baš za knjige. Radili su i udžbenike i državne tiskanice, imali su od Gospića, priko Rike i Zagreba do Sarajeva nikolke knjižara i mam 135 radnika. Sićam se edne godine, danima nisam moga spavat jer su i po noći drukali nove zdravstvene iskaznice za cilu tadašnju republiku.
Radija sam i ja š njima. No ne lezi vraže, krajem prošle godine od te štamparije odnosno tiskare ostala je samo zgrada koja je na bubnju, edna radnica i ništo stari stojeva koji drukaju u - olovu i ofsetu.
Prilamanju su me učili školovani majstori, ka recimo Nikola, pa Juka, pa Joso. Dosta sam toga naučija i od nikog Zvone koji mi je osta u dobrom sićanju jer je zna rvaci bolje od mene, a nikad nije tija radit na Božić, jasno, katolički, a slavili smo i vlaški. Moralo je bit za blagdane i imendane pića u štampariji, u regalu, kod ručni slagara, a da niko od šefove ne zna ili nezna.
Daklen, ti majstori, sve redom grafičari zagrebačke škole, koja j' bila najbolja u ciloj bivšoj državi i di je i osnovana prvi viša grafička škola, učili su mene ednog učitelja cicerima, duršlusima, marginama, špacioniranju, sazna sam što j' to petit, što j' borgis, što j' špis i tako redom dok se nisam usudija i sam zaplovit u te njijove zanimljive i provokativne grafičke vode. Nabavija sam i Grafičku enciklopediju koju je napisa niki Mesaroš, koji je, sazna sam prid nikolke godine, skonča ka profešur na ednoj grafičkoj školi u Beču. U Rvackoj nije valja jer nije ima - fakultet, a grafičkog fakulteta nigdi nije ni bilo.
Najprije sam špiglira stranicu Lički novina, pa unda Ličkog kalendara 1975. pa tako redom. Započeja sam slikavat i u bojama pa sam und iša u tiskaru Likagraf u Korenici, koje, usput rečeno, danas isto nema. Tamo sam sazna što su izvaci boja, a što paser, pa sam se pravija važnim kada sam priča s urednicima u Večernjaku kada su oni prišali na druk u bojama, a ja sam to zna i kužija sam di se griši u pripremi.
U međuvrimenu je tehnologija napridovala. Nikada se nisam nada, nisam ni sanja, da ću knjigu napisat i sam ju prilomt i odnit, il poslat u niku tiskaru. Nikada je za napravit knjigu tribalo na tačke papira i lipila. Tribalo je pripisivat, rizat i lipit na stranice, na kartice, pa to nosit na slaganje u tiskaru pa čekat, čitat sviže špalte, pa korigirat, pa unda slidi prilom s majstorima ručnim slagarima. Zna sam bit sav zamazan od olova i boja, a i vonjat po farbi i bemzinu. Brzo sam dogura do dežurnog urednika koja je mora potpisat supericu - zadnju kontrolu prije tiskanja.
Danas ništa od toga, radiš kada ti se da i kad' imaš vrimena. Obično po noći kad se ostali slegnu, a slegnu se i telefoni. Samo prid desetak godina mora sam kuput laserski printer s post scriptom, kako bi sam u kući napravio, u špiglu, otisak na pausu i to nosija u tiskaru da uni dalje rade. Već nikolke godine, napravim sve u računalu, pa pribacim u niki PDF i to pošaljem mailom - i čekam knjigu da bude gotova. Ko zna što će biti za iduće nikole godine???
Deseto izdanje Like iz bloka jednog novinara juče' sam posla u zagrebačku tiskaru. Danaska im je moja suradnica Ivana, koja me uvela u svit priloma u novom programu u kome danaska rade sve redakcije novina (papirnatih), poslala i rišenje korica za koje sam nikole godine snima ličke šarenice. One su mi poslužile za ilustraciju ove pisanije. Niki Jurica mi je obeća za koji dan poslat prvu knjigu da ju vidim i napravim supericu - superreviziju na griške, greške ili po novom pridlogu rvackog pravopisa more bit i - grješke - jopet su dozvoljene dvoumice i trileme????

E, skoro zaboravi potporu sam za izdavanje knjige dobija od Grada Gospića, Županijskog zavoda za javno zdravstvo u Gospiću i Usluge iz Gospića. Imam i mam dva oglasa - pekare i tvornice kruha Tušak i agencije Velebit nekretnine iz Gospića. Drugi se nisu tili uključit u ovu akciju i podržat izlazak knjige, a meni se koliko sam tvrdoglav, nije prid nikim klečalo.
Da ste mi debeli i do vidova.

kkk

 

kkk

 


PRETPLATA

Za čitatelje koji su zainteresirani knjigu ću prodavat po pretplatničkoj cini od 200 kuna plus poštarina.

Ovo vridi samo za uplate do kraja ovog miseca. Potlje ne vridi.

Lovu triba uplatit na žiro-račun IBAN: HR27 2340 0091 1500 9789 7 s naznakom za knjigu Lika.
Drugačije ne mere, moram uzet lovu unaprid, jer se nisam fiskalizira, a nit mislim. Knjiga će kašnje bit u prodaji i bit će skuplja.



bbb
Odavanje počasti Ričičanima

Najprvo smo išli odati počast trojici stradalnika posli unog, Drugog svitskog rata. Za nji' sam čuje još kada sam bija na ferijama kod babe Kate. Šaputalo da su ubijeni u brdima i saranjeni pod borom uz cestu, a groblje je na drugoj strani sela, zapadnoj. To mi nikada nije bilo jasno.
O tome je prošle godine u svojoj knjižurini pisa i unaj Ive Vukić, koji se potrudije i sve tak'e slučajeva popisa, opisa i objavie u knjizi Lika i podgorje na baniku doma i naroda. Danaska je to misto obilježeno željeznim križem. Joseta se sića njiove sarane. Bili su tu niki milicajci, udbaši ili tako slično. Uni su ubili dvojicu ljudi Ivana Šikića koji je ima špicnamet Kljacota, a bija j' rodom iz Gudure, ručičkog zaselka koji je spaljen u onome ratu. Drugi čojek je bija Jure Tomičić Juriša rodom od kuća Peršića u Ričicama koji je našem vodiču Joseti bio bratić. Bija je jošte edan ubijeni nepoznati rvacki vojnik iz Bosne piše Vukić u svojoj knjizi.
Uni su, veli Joseta, ubijeni pod Ljutačom u Brnčevu na drugoj strani Ričica, južnoj.
Prije nego su saranjeni doveli su  Jurišinu jadnu majku, koja j' rekla, kako priča Joseta:- Neka njega tu, bit će miran i on i svi njegovi.


barit

Kad smo se vraćali svratili smou nekadašnju upravu rudnika u Ličkom Cerju. Tamo je i dan danas veliki komad barita koji je bija težak 800 kila. Sada ima nešto manje kila jer se počeja raspadat' pod uticajem zuba vrimena. Komadi barita se otkidaju i padaju ispod postolja koje je još jedino na uzgoru od svih obikata uprave. Bilo smo i na željezničkoj stanici Ličko Cerje. Iznenadija sam se da su Hrvatske željeznice napravile pružni prilaz.
Pamtim ka da je bilo jučer kada je niko od šefova željeznice iz Knina i Oštarija naredija da se na prilazni put iz Cerja prije pruge naveze nikolko kamijona pržine i da se zabrani prilaz štreke. Nisam moga virovat da je danaska uređen prilaz.
A kome un sada triba? Stanica je neuređena a nema ni ljudi, a vlakovi prugom tutnje i nigdi ne staju osim u Gospiću.
Te godine je edan lički poduzetnik bija unajmija plato tvornice za preradu barita i na njemu namistija betonaru kako bi radija za obnovu i autocestu, ali je mora bidan uteći kada su željezničari prigradili prilazni put. More bit da nikome u Hrvatskim željeznicama nije da dosta mitavi.!!
Danaska to sve bidno izgleda. Tvornica barita koja j' radila u sastavu zagrebačkog Rudara je prodana u staro željezno. Edino se nišo okoristija Joseta jer je dobio nikolko željezni ploča kojima je primostija po drugi put svoju Ričicu.
barit
Pregledavanje Josetine kolekcije kamena/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Ljudikanje (20)

POTRAGA ZA KAMENOM


Nedavni susret s profesoricom koja odgaja mlade učitelje završio je danas izletom u Sveti Rok i Ričice.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. travnja 2013. u 22.10 sati

Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - Nedavni susret s gospićkom profesoricom Dragicom Husanović Pejnović, Osječankom udanom za Ličanina, isto profesora, Danu Pejnovića, s kojim sam maltene iša u Gimnaziju, završio je danas za lipog nediljnog dana izletom u moj zavičaj.


Naime, profesorica Dragica sa svojim študentima pravi zbirku kamenja, geološku zbirku. Kada mi je to rekla nikidan, ja sam ka iz topa odma upita da li imaju barit. Odma sam se ugruza za jezik. Ja imam edan komad ka šaka velik, koji ne bi da iz kuće ni za kake novce. To mi je uspomena iz ričičkog rudnika dok je jošte bilo barita u veličkim količinama. Taj kamen se lipo bili i dan danas iako se odimija u ratnoj vatri u mome stanu na Čardaku. Vatru ka da nije ni ositija, a drugo j' sve izgorilo, pa i knjige, a što j' najčudije i hrbati knjiga koji obično ostanu nagoreni.
Istog dana zva sam prijatelja Josetu u moje Ričice. Un je iz šuba obeća spasit' moj komad barita, jerbo ima i barita, a i drugi dolomita i jošte kamenja, pa reče da bi to sve da kada su u pitanju študenti.
Zato sam danaska nakon glasovanja za Europu, na Brionima pokupija profesoricu Dragicu i otišli smo u lovinački kraj. Brzo su odmicali kilometri, jerbo ne cesti nigdi žive duše, a išli smo starom cestetinom koja je konačno popravljena. Dogovorili smo se da na prvoj svetoročkoj ruci skrenemo i obiđemo njijov trijangl. Na idućem križanju profesoricu sam nagovorija da ide vidit i Vrilo mudrosti, pa smo nakon toga išlo do svetoročke župne crkve Svetog Roka.
Tamo nisam bija nikolke godine, sve do niki dan kad sam iša na poslidnji ispraćaja rođakinje Jeke Vrkljan, koja j' nakupile lipe godinice. Umrla je u 97. godini, laka joj bila svetoročka rvacka zemljica.
Tada sam vidija da su pop i narod bili vridni i privridni. Popravili su i ogradu oko crkve. Bila je to kamena ograda, al' ovaj put se niko potrudija pa je pokupije raznobojno kamenje po Svetome Roku i znalački ga obradija i ugradija u stupove nikolko kapija. O tome najbolje govore slike. Dragica mi je odma održala seminar o tome kamenju, a ednog dida smo priupitali za unaj crljenkasti kamen.
- A unoj tvrdi kamen, un ti je iz Pucalovića klanca u Babićima tu u Svetome Roku - reče did.
Kad sam bija mulac sićam se da su u Ričicama kavali velike stine i odvozili i' nikuda.
U srid Ričica u Domu HVIDR-e, kod župne crkve svete Marije Mandaline, di je bilo glasovanje, kako smo se i dogovorili, čeka nas je Joseta Josip Tomičić, edna vridna ričička ljudina koja je radila i u rudniku, i na željeznici, a i sada voli raditi pa se poduzeja i Ričičanima napravije kapelicu u groblju na Rosuljama.
Javili smo se i u izborno povirinstvo koje je izašlo na zubato sunce ipozdravili se s nekolicinom Ričičana, pa smo krenuli k Josetinoj kući na Resniku. Komad puta smo se vozili, ali nakon štreke smo ostavili auto jerbo se ne usudim vozit priko njegovog mosta na Ričici. Joseta je taj most za života mora dva puta graditi. Prvi put da skrati put do kuće, a drugi put nakon Domovinskog rata jer su ga četnici iz Štikade minirali i ogradu odnesli u Štikadu di ju je i naša kod edne kuće.
Kako je dio puta ove zime odnila voda morali smo gavljati do Josetine kuće. Blizu kuće napala su nad sva pasa, al su srićom bili privezani. Po dolasku u kuću Joseta nije zna što bi od nas, nudija nas je svim i svačim, al nas dvoje smo najradije popili kriglin vode, za koju saznadošmo da je iz Jadičevca.
Na 'ednom stoliću profesoricu je dočekala velika kolekcija kamenja koju je Joseta skupio. Nakon pregleda kamenja i razgledavanja stručne literature profesorica Dragica je ponila ednu kamenu pločicu s dvije nekakve okamine na njoj, grumen barita, ali i komad lave iz Vezuva od erupcije iz 2001. godine koji je Joseta dobio od rođaka koji su bili tamo. Profesorica je ponila nikoliko časopisa i 'ednu knjigu o kamenju. Dobro će joj doći za gospićku zbirku.
Na povratku se profesorici dopa i Zir s lovinačke strane. To je kameno brdo nadmorske visine 852 metera i teži 825 tona, izračunali su niki ljudi.

nnn
Prilazak priko Josetina mosta
bbb Detalj okoliša svetoročke crkve

bbb
Josetina okamina koja je završila u Gospiću

 

bbb Vrilo mudrosti
 

gospić

Jutrošnja duga nade nad Gospićem/Snimio ©Marko Čuljat Lika press Gospić

Ljudikanje (20)

GOSPIĆ PROPADA, ALI SE GOSPIĆANI NADAJU

Gospić sve više i više tone u kal.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. travnja 2013. 15.10 sati

Piše Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Današnji datum, Dan NDH, uopće nije povod za ovaj komentar(ić), vengo suvremeni život u ličkoj metropoli(ci).
U sjećanju mi je proslava 4. travnja zadnjih desetljeća koji je slavija ka Dan oslobođenja Gospića. Bija j' tada običaj da zastave ostanu obišene na poduzećima akoj bila kiša dok se ne - osuše. Ednom je to poduralo sve do 10. travnja pa je milicija obilazila direktore, budila i' i bidnici su morali skidati zastave s petokrakom jer ne daj Bože da osvanu na Dan NDH.
Današnji dan proša j' ka i svaki drugizi u Gospiću. Nigdi ništa se nije desilo. El' ko koga silova il napastova to će se čuti od policijota teker za koji dan dok dobiju odobrenje od političara. Bit će to nemušto priopćenje  ka da se niš' nije dogodilo.
Nego, danas u ednim lolalnim novinicama čitam o žabarskim problemima. Žabe su se počele ka i uvik do sada šetati po cestama, a bezobzirni vozači i' taru i ubijaju. Prije edno 70 godinica žabe su u Lici tamanili žabari, odnosno okupatorski fašistički vojnici iz Italije. Uni su, kako mi je pričala moja baka Kata, lovili žabe ali i mačke, tako da ti životinja nije bilo u Ričicama u Drugom svitkom ratu. To su ti Talijanci sve ili pune tri godine.
Poslije Oluje u istočni dije Like koji je zbog politike i izlaska Zadra na kontinent bije njima pripa, opet su najebale žabe. Stigli su novi žabari iz Zadra i potamanile sve te bidne životinjice koje se ni u kom slučaju nisu bavile nacionalizmom, šovinizmom, fašizmom ili niki drugim oblikom izma. Bili su i na lokvi u Podlapcu di nisu bili ni uni Talijanci. Podlapac je osta bez žaba, ka da im za okupacije nije bilo dosta čenika.
Tako se broj žaba znatno smanjivao proteklih desetlića, a to niko nije primitije dok nije danas objelodanjeno ka šlager, na više od po strane tizi novinica. Nažalost, te novine ne primićuju da u Lici izumire homo sapijens, jedini intelektualac koji se usporavija na dvi noge i ima glavu kojom more bar malo razmišljat. Morda nije tako u novoosnovanoj regiji Gackoj, koja j' dobila ime po gackanju, odnosno odanju po blatu prije gotovo 800 godina, a u međuvremenu je - nestala pod priznatim sinonimom Like koju priznaju i građani, odnosno Rvati s druge strane Kapele koji žive u Josipdolu, Delnicama, Plaškom, Slunju i drugim mistima i diče se imenicom Lika.
I traba nam tako kada Lika gubi identitet na svakom koraku. Prije gotovo stoljeće osnovana je učiteljska škola, koja je prije 40 godina trajala mam pet godina i dugo je godina njen direktur bija profešur Branko Stanić, koga danas niko ne spominje. Unda je osnovana ona vražja Pedagoška akademija čiji je direktur bija unaj profešur Stipe Josipović, koga su mnogi već zaboravili. U međuvremenu je Akademija bila pupčano vezana s ričkim sveučilištem, edno je vrime bila čak i samostalna visoka učiteljska škola, minjale su se organizacije, minjali su se direkturi, a najzad je ta škola iz crvene Rijeke prešla u hadezeovski Zadar di je postala nikakav odsjek.
Čujem u birtiji, od niki poznanika, koji predaju na toj školi, da je njen šef niki tip iz Zadra koji govori korinski rvacki jezik, odnosno ustaški jezik i da traži da mu se spisi prevode.
Nazdravlje.
Bilo bi puno bolje da je doša za šefa neki inglež, pa da mu moraju privoditi na ingliški, a ne na korinski jezik. Bilo bi manje problema. Postavlja se pitanje oće li gospićki studenti prvi morati početi ponovo učiti taj korinski jezik. Daleko smo dogurali uz pomoć lokalnih političara i novinara.
Gospićani se nadaju, miako tonu u kal, da će ove političke pretvorbe uskoro prestati i da će glavni lički grad ponovno imati deset, ako ne i petnaest iljada stanovnika ka i prije rata. Da će imati ljudi di radit, pa će biti i naseljavanja, i da će biti škola i đački domova ka posli unog rata kada su bila mam tri đačka doma, poljoprivredni tehnikum, gimnazija, djevojačka škola i ŠUP...

fejs

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=538528312865109&set=a.204007519650525.71360.203760166341927&type=1&comment_id=2012109&offset=0&total_comments=1

Marija Manjević slika je odlična...tekst-uvodnik, kao i uvijek od gospodina Čuljata interesantan, zanimljiv i istinit....osim zadnjeg osvrta....nikada više Gospić neće biti ono što je bio,niti imati toliko stanovnika kao prije, jer možda se obični ljudi tome i nadaju, ali naši gospićki političari nikome pametnom ne daju da se vrati u grad....za takve u ovom gradu nema mjesta.....

 

 
statis
Dužina čitanje Ličkih novina po Googlu

Ljudikanje o klikovima (19)

NAŠI KLIKOVI I GIGABAJTI

Naslov nije šifriran, razume ga mladi, a stari neka se snalaze kako znaju i umiju.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. travnja 2013. u 22.40 sati

GOSPIĆ Već nikolka dana sabirem podatke s interneta o čitanosti naših i vaših Ličkih novina - Ličkog vjesnika na antresi www.licke-novine.hr .

Na toj antresi koja ima rvacki nastavak, znači da se nalazi u Rvackoj i da podližemo posebnoj pozornosti i da smo ispunili razno-razne uvitek oje su nam postavljali protekli nikolko godina pa sve do registracije u nikoj agenciji za lektroničke medije kojoj, ne lezi vraže ovi dana moramo platit i - članarinu.
Od nove godine već smo platili prvi dije članarine obrtnicima, a slidovat će još koji puta, doći će i poriz za prihod od lanjske godine, a morda bude i ništo povrata ka svih ovih godina. Redovito obračunavamo PDV koji je jošte 1998. uveje unaj ministar vinancija što se zva Škegro. Taj poriz u Italiji se zva IVA, pa kasi u Trst doša drugi put moga si dobit povrat te IVE, ako si donija potvrdu s carine i tako redom. Bilo nam je to čudno, jer una država je u Gospiću uzimala porez od mam 22,5 posto na sve i ništa nije nikada vraćala.
Eto ga vraže, ja opet zabrazdija mimo teme.
A ljudi moji, tija sam ništo napisat o klikovima koji Ličke novine - Lički vjesnik ostvaruju na svojoj stranici na internetu, a bome smo se i sami maloprvo iznenadili kolko je bilo viđenja na unome vražjemFejsu.
Pokupili smo podatke s mam četiri statistite, a peta nam redovno otkazuje od prvoga dana. Naime, edno smo vrime na prvoj stranici imali brojač. Al nas je uvatila srdobolja kada nam je Gugl počeja uvaljivati oglas za neku nepoželjnu suvenirnicu, pa smo ga sami dokinuli. Drugi su redovito riknjavali nakon nikolko sotina iljada klikova. A i mi smo tvrdoglavi, nećemo koristiti uno što si drugi koriste, unaj niki CMS, jerbo smo tili da Ličke novine - Lički visnik originalno izgledaju i da ne robuju formatu koji niko drugi bez veze utvrdi i nudi ka džabe. Pa recimo, taj besplatni progarm CMS ne mere objavit' tekst, už njeg mora bit bilo kakva sličetina velikačkog formata. E to je tako kada se nema kreativnosti pa se sve pripušta stroju. E to sam nikada učija kod dvojice profešura na Akademiji, mislim pegadoškoj, u Gospiću. Edan je bija Ličanin Budimir Korica i pridava je unu filozofiju, a drugi je bija Dalmatinac Nikola Šavija i pridava je socijologiju. Unaj prvi je tvrdija da se materija ne more definirati jer time se negira, a ovaj drugi je koristija knjigu nikog Fjamenga iz Sarajeva da bi razlikovali otuđenje čovika po čoviku i čovika po stroju, učili smo o nikakvoj alijenaciji i dezalijenaciji. E to vam je s tim vražjim CMS- - un upravlja čovikom koji pravi stranicu i koji će ju kašnje čitat il' će bižat od nje jer je neprigledna ili sliči ka jaje jajetu na ostale portale, pa čojek nije sugur ni di se nalazi.
A mene su učili iskusniji novinari mentori kako stranicu novina otvoriti dobrom fotkom i naslovom od tri-četiri riči, a ne s dvi rečenice i lošom veličkom fotografijom.
Za prošli misec statistika Googla nam je pokazala da smo imali 23.529 klikova iz mam 48 država iz cilog svita. Povratnika je bilo mam 85 posto što j' lipo znat da nam se iz dana u dan vraćaju isti čitatelji i čitalice. Novi čitatelja prošlog miseca je bilo 14 posto. I to j' lipo vidit da nas čitatelji otkrivaju. Manji dio čitatelja, nji' 1569 ulazi na našu stranicu priko mobilni uređaja. To su vam uni vražji televuni koji su ka' dlan, a na njima vidiš cili svit, vele da su to androidi, odnosno pametni televuni.
Nešto je drukčija statistika koju imamo službeno od tvrtke Avalon koja nam je iznajmila prostor za Ličke novine. Uni vele da smo prošlog miseca imali 27.781 klik na naše stranice i da je njijova težina bila mam 465,05 GB (gigabajta), te da je dužina boravka na stranici posično 267 sekundi odnosno 4,45 minuta. Naša stranica je raščlanjena na 407 rubrika. Jasno, najčitanije su visti - JDS - jučer, danas, sutra, druga rubrika po broju ulazaka, odnosno po čitanosti, je Uvodnik koju smo nedavno otpočeli i koja je na ličkoj ikavici za koju nas neki psuju i nazivaju seljačinama, sramota i' je materinjeg divana koji ne znaju. Da su taki u većini virovatno ne bi bilo ni klikova na Uvodnik. Dobro je što je Kultura visoko plasirana jer do nje niko ne drži sem nas, uz kulturne visti čitaju se i naše kratke priče pa pomišljamo da objavimo i knjigu jer smo da sada objavili mam 42 kratke priče, a nešto slično niko nikada nije objavija u Lici ni u Gospiću. Među deset najčitanijih rubrika nalazi se i rubrika Savjeti koju nam pišu agronomi i veterinari iz Poljoprivredne komore te tako dopiremo i do proizvođača rane na našem području, a njima su ti ljudi pouzdani i povirljivi pa i nama, morda viruju.
Nije to sve, jošte nam je osta Fejs di mamo 788 sviđanja na koja ne moremo uticati, to čitatelji sami odlučuju. Kada smo zbrojili viđenja naših objava u ožujku i kada smo i' zbrojili bili smo zadovoljni - bilo j' 26.572 viđenja, a barem za deset naslova nije bilo podataka, znači i uni imaju problema s - brojačem. Najviđenije slike su bile une di se vide radnici kako marendaju na kotačima koja je "ostvarila" 1576 viđenja i una di nogometašica Petra Pezelj dribla koja j' imala 1428 viđenja do danaska, a na nju jošte ljudi dolaze.
I na JouTubeu smo imali šest video priloga Ličke televizije Gospić na kojima je bilo 1755 klikova.
sss
Zelene su države u kojima se čitamo, a ima ih 48, boju je odabrao Google, a ne mi
sssKlikovi ostvareni po državama
sss
Statistika posjećenosti rubrika koju nam je izradio Avalon

sss
Avalonova statistika za cijeli ožujak 2013.

Ljudikanje o krvavim Uskrsima (18)

BRZO SE ZABORAVLJAJU TRAGEDIJE


Prije nekoliko godina začuđujuće je djelovao zaborav hrvatskih žrtava iz prošle države. Jučer na Plitvicama nije bio niko iz vrhovništva što je povrijedilo branitelje.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. travnja 2013. u 14.30 sati

Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - Dva snižna krvava Uskrsa ostat će vično zapisana u povisti Like i ovog dila Lipe naše. Na njih nas je podsjetio ovogodišnji uskršnji snig koji je jutroska osvanija u ličkoj metropoli.

Prvi je bija unaj koji je bija 4. travnja 1945. kada su u grad ušle jake partizanske snage. Snižilo je, al su se partizani potrudili da ga oboje u crveno. Na sve strane su obavljane ekspresne likvidacije muškaraca koji su se počeli brijati. Prema pričanjima malobrojnih preživjelih očevidaca, kako bi rekli Novljani, bilo je krvi do kolena. Partizani su se osvećivali za edini rvaci grad koji nikad nije prominije ruke, vaik je bija i osta rvacki. Branili su ga mnogi rvaci branitelji iz cile Like. Bili su tu Brinjaci, Križpoljčani, Podlapčani, Ričičani, Udbinjani … Znali su uni što radi četnička i partizanska kama Rvatima. Ko da zoboravi Svetu Luciju 1942. na Udbini, "ustanak" u Srbu kada su likvidirani Rvati župe Boričevac ???
O tome su do sada napisane samo dvi-tri knjige, a materijala ima jošte koliko oš, samo triba raditi. Inicijativa da se dostojanstveno obilježi masovno grobište koje se nalazi na cesti pored katoličkog groblja u Gospiću nije urodila plodom. Lokalne vlasti nisu iskazale volju da se jednom za svagda zemni ostaci žrtava dostojanstveno sahrane i da se grobište obilježi. Zato su na tome dilu između Gimnazije, dvorane i groblja mam dva spomenika. Društvo političkih zatvorenika pridlagalo je lakalnoj vlasti da se taj krvavi uskrs 4. travnja 1945. proglasni Danom rvatski žrtava, al' uni to nisu tili učinit, ka da im je ža' tinte da to niko potpiše i udari mur. Za podizanje spomenika nisu tili ni čut. Tako se i dan danas na tome grobištu parkiraju automobili kada ljudi idu u groblje ili na nike utakmice na stadion i dvoranu.

Drugi krvavi uskrs bija j' unaj 31. ožujka 1991. godine kada su se pobunili lički Srbi. Uni su tada napali rvacu policijsku postaju na Plitvicama di je una bila i kada su Plitvice imale općinu u bivšoj državi. Ti pobunjenici iz Korenice i Udbine tili su pobit ličke rvacke policijce, ali u pomoć su im stigli specijalci iz Lučkog. Pucalo se na sve strane, bilo je devet ranjenih i poginija je Josip Jović, policajac dragovoljac iz Dalmacije. Rvat za razliku od lički Jovića koji su Vlaji.
Un vam je poginija kod plitvičke pošte di su ga dočekali pobunjeni Srbi. Akcija nije dugo trajala, dobar dio pobunjenika je pohapšen, a među njima i niki Adžić koji je brzo pušten iz apsa da bi ubrzo aračija po Branji. Niko se više i ne sića ko je tada bija šef policije, i zašto ga je puštija. Priča se da je sebom ponija i pištolj koji je dobija na poklon.
Tog Uskrsa bija sam kod prijatelja u Opatiji. Bija sam se rano probudija i oša sam na Slatinu da popijem kavurinu i kupim novine. Kad tamo belaj. Skupila se raja na Slatini pa sam i sam doša na rpu. Kad gle čuda, svi su blejali i gledali talijanski autobus izrešetan mecima po bunkeru koji je tog jutra doša' s Plitvica. Bili su to Talijanci, turisti koji su vazda na Plitvice dolazili kako bi proslavili Uskrs. Dobro su i prošli da i' četnici nisu pobili.
Autobus je brzo maknut sa Slatine da ga nisam ni uspija uslikat. Pa, ljudi moji, uzbunjivalo je to narod, posebno strance u Opatiji. Morda je to kašnje dobro i dilovalo jer iz Opatije bilo dosta dragovoljaca u Lici koji su išli u rat, a da nisu morali.
Eto ja opet zabrazdija i ode pridaleko nazad, da se vrnem natrag na Plitvice. Kod lipog spomenika od prokroma i mramora jučer se okupila svita. Bila j' tamo, koliko, sam vidija na HTV-u i majka Marija, majka Josipa Jovića. Dolazi una redovno na Plitvice na misto di' je poginije njen sin. Bilo je i mnoštvo branitelja koji su nakon početka svečanosti bili nezadovoljni što niko od vrhovnika nije bija među njima. Prosvjedovali su kada su čuli da su poslali - izaslanike.

uskrs Odavanje počasti gospićkim žrtvama kod katoličkog groblja 4. travnja 2007. godine uu Odavanje počasdti Josipu Joviću na Plitvicama 2. travnja 2007.


Nije to prvi put da se demonstrira kod spomenika prvom hrvatskom poginulom branitelju Josipu Joviću. Ranijih godina pojedina izaslanstva nisu tila polagati vince kad i pridstavnici vlasti već su to činili ranije. Mjesto pogibije Josipa Jovića nije misto za političke razračune i izravnavanje računa, triba se potrudit' da se njegova žrtva dostojanstveno obilježava svake godine doklen god bude rvacke države. Osim toga, i ostali poginuli rvaci branitelji zaslužili su dostojanstvena obilježja, a ne najobičnije krajputaše uz razne ceste i cestice gdje su pogibali.
Mislim i na kenotafe na Ljubovu. Ko ne zna neka se raspita što j' to. Poginuli branitelji u Oluji, a bilo je i poginulih unproforaca, zaslužuju dostojanstven i ugledan spomenik, a ne spomeničiće koji su izgrađeni od priručnog materijala i koje niko ne održava. Već smo pisali kako je edan spomenik u Ribniku uklonjen jer je smeta cestarima.

Ljudikanje na Veliki petak (17)

TROVANJE UMA I DUHA


Što se više zahuktava lokalna izborna kampanja ne biraju se koalicijske stranke, ali ni riječi uvrede.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. ožujka 2013. u 21.45 sati

GOSPIĆ - U Velikom tidnu prid Uskrs, koji ovih dana lokalni političari proglasiše najvećim katoličkim blagdanom, ka' da nedavno nisu proslavili Božić, zahuktala se i lokalna predizborna kampanja.
Sklapaju se koalicije svake vele samo da se ostane na njojzi ili da se osvoji vlast, da nikome smrkne, a nikome svane. Počeja j' pridizborni rat. Kako se ne probiru stranke za koaliranje, pozivaju se svi pod isti ajat, ne biraju se ni riči tko će koga teže i zločestije uvriditi. Nude se ostavke ao uni drugi, ne daj Bože, pobide.Tako se sklapaju koalicije lokalne (općinske ili gracke) stranke s regionalnim prisidnikom nike druge stranke, ili županijski predstavnik ima pismenu ovlast glavnog prisidnika stranke na nacionalnom nivou da sklopi pismeni ugovor s drugom strankom iako take koalicije nema na nacionalnom nivou. Al bitno je bit na vlasti i pri vlasti i sudilovati u podili funkcija, a sutra i - beriva, među koje pripadaju i kola koja voze na vodu, odnosno na službenu karticu i slično. Nikidan je sminjen edan pridsidnik stranke i imenovan koordinator samo da bi se nešto potpisalo.
Onda se nakon toga javnosti obrati predstavnik pete stranke koja vlast gleda iz prikrajka već nikolko godina i na nji' sve saspe drvlje i kamenje ne birajući riči. U Velikom tidnu umisto da ka pravi virnici budu ponizni gotovo svi političari su se razmavali bez imalo skromnosti i bahato obećavaju osvajanje vlasti i ne zaboravljaju obećanja o nekakvom boljem životu. Nikidan je edan političar okrivija za gospodarske poteškoće - pad berlinskog zida jošte 1989.
Na današnjoj placi dodatnu gužvu tradicionalno je pojačao lokalni HDZ ojačan županijskim koalicijskim partnerima. Pekle su se une maće, najjeftinije, morske girice i kuvalo vino. Na štandu su bili sve gracki službenici i zaposlenici. Edno vrime bili su tu i čelnici grackog u županijskog HDZ-ja. Malo su divanili s ljudima koji su došli nešto pojist i popit, al su se više družili međusobno, i kako je bilo za vidit bilo im je - lipo. Briga je nji' bilo za raju koja i' je gledala ka svece u crkvi. Na sve strane frcale su šale i vicevi, a smija je bilo u izobilju ka da su već pobidili.
Do smija svakako nije unum ljudima, unim radnicima, a ima im gotovo mam četiri iljade na birou u ovome dilu Rvacke. Uni već godinama nemaju di radit' kako bi zaradili za život, za uskrsnu šunku, božićnu pečenku, kupaju se u lavoru, a ne u moru. Uni se niki snalaze kopajući po kontejnerima tražeći plastične bočetine kako bi zaradili po kune.
Po ugledu na državne političare, sportske (ne)radnike, komentatore i slične ljude od pera, i u Gospiću se već poodavno počelo javljati verbalno i mentalno zagađenje medijskog i životnog prostora u kome se ne biraju riči. Verbalno zagađenje prodire i preko katedrale hrvatskog duha, nažalost, di se u nikim emisijama i serijama, nažalost, domaćim uracima, ne biraju riči već se dere ka iz topa. Niki novinari i urednici ka a su pali s Marsa, u studijo, ili na svoje stranice dovode samo ednu stranu. Za drugu neće ni da čuju, pa ti eto onda belaja i sramote ali i - smina i frcanja s funkcija. Bidnici edni dal bidnici, nikad nisu ni čuli za nikakav novinarski kodeks, ko im je bija mentor dokle su počinjali raditi u tizim redakcijama, kake su to unu škole pozavršavali?? Za očekivati je da će uskoro niki mehaničar otvorit zdravstvenu ambulantu, recimo - ginekološku, i da će umisto kobile (ko zna zna) iskopat će montir grabu za priglede.
- Opasnost od teškog trovanja uma i duše silno je porasla, ali jedina sirena je u vašoj glavi. Ako vam se barem jednom tjedno čini da ludite ili da živite u društvu na samom rubu ludila, dobro je. Još uvijek ste zdravi. Ali nije vam lako - napisa je nikidan u Večernjaku kolumnist Branimir Pofuk.
Ponovo se u hrvatskoj javnosti parafrazira una "svitlo na kraju tunela", pa sam i ja tija malo zasvitlit i objavija sam danaska uz uskrsnu čestitku na www.licke-novine.hr i čestitku na Fejsu. E to je bija pravi pogodak. Pogledajte reagairanja, to kripi i tilo i dušu.
Fala vam svima dragi čitatelji i čitalice ma gdje bili, i do čitanja.
Usput, da vam reknem, ova je rubrika druga po čitanosti, odma iza une JDS - jučer, danas, sutra u kojoj objavljujemo visti.
POGLEDAJTE REAKCIJE S FEJSA:

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/363028703802943?comment_id=1819920&offset=0&total_comments=10
Vlatko Tadejević Hvala Marko. Tebi i ekipi također želim sretan Uskrs.
Marina Čačić Jamičić hvala, također
Marko Sekulic Hvala lipo i vama sretan vesel i blagosovljen USKRS &
Vesna Šanić Hvala, također!
Ivica Rožić hvala također
Bosiljka Susic Hvala na cestitki.Uzvracam dobre zelje i zelim svim Licanima sretan,veseo i pravi proljetni Uskrs!Recite mi gdje na Pagu mogu kupit Licke novine,vjesnik ili kako se vec ne zove.Kad ga trazim na kiosku u Novalji ili u Pagu,svi bleje u mene kao da sam pala s Marsa.
Filipina Šutija Matijević Hvala, uz iste lijepe želje!
Marina Zivaljevic Hvala i Vama Sretan Uskrs!
Marko Čuljat Hvala, hvala svima na čestitkama. Nažalost, Bosiljka, više nema papirnatih Ličkih novina niti Ličkog vjesnika - preostalo je samo ovo digitalno izdanje koje isto neće dugo potrajati. Poz. Uredništvo
Kata Šmigovec Ex Adžija Hvala ,Sretan i blagoslovljen Uskrs mojim Gospicanima

jakna

Nezaposlenica preživljava kopajući po kontejnerima gdje je našla i "otpisnu" jaknu, slika je imala za dva dana 600 viđenja na fejsu Ličkih novina

fejs

Čestitku je na našoj stranici vidjelo "samo" 530 ljudi, a do Uskrsa 737

 

Ljudikanje o bravarima (16)

NEMA VIŠE NI BRAVARA, NI FEDERA

U Gospiću u trci za kunama i eurima sve izumire pa i obrtništvo. Obrtnici postaju velepoduzetnici, trebat će ponovo naselit' švapske majstore.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. ožujka 2013. u 15.15 sati

Pribilježija i uslika Marko Čuljat

GOSPIĆ - Danaska kada sam se vraća sa sveti mise i procesije na Cvitnicu, bija sam ozeba, žurilo mi se kući, ali sam na trenutak zasta uz ednu ruševinu.
Morda ste odma i pogodili da sam zasta uz kućetinu koju smo prije rata zvali po Stevi Lagi, nikom Obradoviću, koji je radija u banci i bija strastveni planinar, koji je u njoj stanova sa svojom ženom i dicom. Baš mi se i nije dangubilo, puvala j' buretina i bilo je ladno. Al', kada sam ugleda lava na vratima mora sam ga snimit.
Nije mi bilo jasno kako ga do sada nisam zapazija. Pa nikidan sam snima rušenje te u ratu oštećene kućetine, za koju vele da su u njozi stanovali i Vrancuzi, vojnici Nepoleona, unog Bonapartea, kada su nakon bitke kod Bilaja zauzeli Gospić i okolicu.
Na tim starim i prastarim vratima bila su čak dva lava, odnosno dvi lavlje glave, na kojima je bila ringa s kojom se kucalo u vrata jer u ta stara doba nije bili ni lektrike ni zvonca ka danaska da se niko najavi kada ima namiru doć u kuću. Dok sam snima lavlje glave mora sam snimit i malo ambijenta. Ta drvena vrata nalaze se na kamenim pantama, a i caklo je bilo zaštićeno bravarskom rukotvorinom da j' milina bilo sve to skupa vidit i snimit i s vama podilit.
Pravo j' čudo kako to niko nije vidija od uni zaštitara koji se busaju u prsa da čuvaju starine i kulturnu baštinu Rvata, a nadam se i Ličana. Ovo su morali unu sami odšerafit i odnit u - Muzej Like, jer unu nemaju kustosa za take stvari. Naime, nikolko njijovi kustosica bavi se umjetnošću i arheologijom, a Vrancuzi i Austrijanci jošte nisu ni umitnost, a bome ni arheologija jer su mlađi od iljadu godina.
Iskovani ukras na vratima vratija me u ditinjstvo i na sićanje na bravara Bracu Pajtla, čije se prezime zapravo pisalo Peitel - un vam je ljudi moji bija pravi pravcati Švaba iz Dojčlanda, a doša je kako bi se obrtništvo širilo i u ovome europskom "regionu". Un je ima zlatne ruke, moga j' čudo napravit od željeza i lime, a bijaj i vatrogasac. Un je mene balavca iz osnovne škole naučija kako ću napravit ključ za verhajm bravu, podučija me je kako ću materi smotat i feder na šparketu Plamen da ne pada poklopac od rola kada peče kruv il' kake kolače, il' morda meso.
Ma un je sve zna.
Prije edno dvacet godina, dok mi je mater jošte bila živa, bije puka na šparketu feder. Ja po trgovinama, uni mi se smiju što ja to tražim. Uzmem žičetinu od struje koju su iz elektre bacili u dvorište, iščupam unu sridnju, tobož čeličnu žicu, od koje me Pajt naučija pravit feder. Al, ne lezi vraže, i to je postala mekana žica i feder ne drži vrata. Ispalo je, ljudi moji, da je mater morala kupit novi šparket poradi federa. Obiša sam i nike gospićke majstore, tobož bravare, a uni su se smijali ka ludi što ja to izvoljevam pa motajuć feder ne mogu zaradit iljadu maraka, unda jošte nije bilo ovizi eura,  uni vam, ljudi moji imaju zlatne ruke i nisu za federe i take sitnice.
Una j' edvo dočekala da se riši unog starog Plamena i kupi nikakvi trajnožareći koji ima i caklena vrata, a nigdi nema federa. Al, ne lezi vraže nije tija peć moj obiljeni kolač Damu kapric, to vam je unaj kolač sa snigom i pekmezom od šljiva.
U ratu mi je s krova kuće pa i raspa se žlib od vode i kolino odvoda. Molija sam nikolko majstora, svi su obećavali. Onda sam je bija u u ednom selu kod Zagreba di me odveja ujac Ivan, pa sam nafalice kupija pištolj za pop nitne i drugi dan sam napravija oluk koji i danaska drži i odvodi vodu s krova.
I da završim priču o gospićkim obrtnicima, tija sam prije četiri godine na našem svekolikom putu u Europu, a ja smatram da iž nje nisam nikud ni oša, prominit pokrov na kući. Jerbo na krovu je edo sto kvadrata otrovnog salonita, a tija sam i lastavicu prominit koja je isto od salonita. Edan prijatelj, Ivo, stari i iskusni građevinski tehničar mi je napravije nacrt, troškovnik, a ja to umnožija u pet komada i odnija obrnicima. Ponudu još uvik čekam, a salonit će ovog lita u - Europu skupa s ljevorukim obrtnicima.
Morda sam bija i žestok u kritici obrtništva koje je propalo, jer su svi od reda postali poduzetnici i mlate veliku lovu na nečem drugom pa makar to bio i turizam, ali ne triba zaboravit da obrtnici prevladavaju u ostatku svita, osim u ovom našem "regionu" di bi svi tili bit Todorići. Al ništa zato, jerbo uni ka i lokalni političari ne fermaju portale i novinare svi vela.
I jošte ništo, gotovo sam zaboravija, jerbo pišem iz ćiverice, bez bilješki. Poslidnji dvacet godina u Gospiću i okolici izredale su se tisuće i tisuće građevinaraca, obrtnika i razni majstora, da posa obnove domaći nisu tili ni - pipnut, jerbo je po njijovoj ocini država slabo plaćala.

POUČAK:
Pod hitno triba u Rvacku, a posebno ovdika, naselit što više Švaba da nas nauče radu, jer ko nji' smo već pola stoljeća odlični - radnici.

REAKCIJE S FEJSA:
Ubrzo nakon objavljivanja javile su nam se čak dvije unuke majstora Brace Pajtla, kome je pravo ime bilo Franjo. Dogovorili smo razgovor s njegovim još jedinim živim sinom Josom. Bit će zanimljivo čuti što se sve on sjeća o svome ocu. Saznali smo da su u ovome dijlu Hrvatske bila čak tri brata Peitela.
            Ta činjenica nas je podsjetila na živo sjećanje koje se koljenima prenosi na području današnje općine Lovinac. nakon progona Turaka, svaki treći sin iz obitelji iz župa u Lovincu, Svetom Roku i Ričicama je na zagovor popa odlazio u - Boričevac.

 

brava

Detalj sa starih gospićkih vrata iz doba Francuza i Austrijanaca

 

bravarija

Ostatak Pajtlove bravarske radionice u Gospiću

bravarija Detalj gospićke tradicijske bravarije koja nestaje u nezaboravu i neodgovornosti

ggg

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=531741933543747&set=a.204007519650525.71360.203760166341927&type=1&comment_id=1978366

Ivana Babić Bilen Ne nestaju obrtnici, niti postaju velepoduzetnici, nego nažalost nemogu doći do izražaja svojim radom, a ponajviše znanjem od današnjih "sposobnih poduzetnika" koji nažalost nemaju znanje, a jedino što znaju je pisati račune, ako i to,a i zato im treba sposoban knjigovođa.

  bbb
Kanižarski pogled na Visočicu i Balerinu

Prolitnje ljudikanje (15)

KOME JE SVE STIGLO PROLIĆE???

Da li je proliće ako je Velebit krcat sniga, pitam se otvorneih očiju i usta?


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. ožujka 2013. u 18.20 sati

Piše i slika Marko Čuljat

GOSPIĆ - Danas na sve strane drežde informacije i visti da počinje proliće. Ma kako proliće ako j' Velebit pun puncat sniga??
Ako se ne varam, nikada je nama klincima proliće počinjalo na sutrašnji, 21 dan ožujka. Morda ja krivo pamtim u voj mojoj ludari, morda sam krivo što memorira, ka i neke druge stvar(čice), a morda u njoj za take stvari više nema mista pa se sama defragmentira i čisti unu što je nepotrebno!
Eto ja jope ode tamo di sam nesturčan, ja bi tija biti, ni više ni manje neg ka unaj Frojd kojega zovu ćaćom psihoanalize, ja šenuo pa pravim sam sa sebom psihoanalizu.
Valjda mi udrilo u glavurdu ovo proliće i prolitnji dan koji je jutroska bija baš lipo počeja. Biloj sunca i bilo j' toplo, a kašnje se vrime pokvarilo. Iza podne sam tražija ništo po trgovinama pa sam bija mam i u Kaniškoj di sam se iznendaija kako lipo izgleda Balarina. Zavidija sam Kanižarima kako njijojhva balerina puno lipše izgleda neg naša iz Grada. Giljtalo joj je i sunce koje je bilo rstresito krož oblačne ovčice, a ja se latija aparatića pa slikam li slikam.
Brzo sam to metnija na Fejs i vidim da se i drugima dopada, ali su se zbunili s mojizim upitnicima u potpisu slike koju i ovdika objavljujem ka iluštraciju. Sviža je to slika, nastala danaska. Balerina, sve joj vrag utra, baš lipo izgleda iz Kaniže, ima deblje i bolje noge neg kada se gleda iz Gospića, bolja joj je aljinica i glavu nije zavukla u oblake.
Po svemu sudeći ispod Visočice je na metre sniga koji tamo stoji bez veze i bez koristi jerbo, dok se ne otopi i ne otiđe do Kosinja i Jurjeva di će prije ulaska u more napraviti nešto struje. Čudno je kako se niko nije sitija da tamo napravi kakvo skijalište ili sanjkalište pa da i strancima beremo eure, a ne da naši Dalmoši punu deviza od turizma gazeći priko Like iđu u unu vražju Auštriju di se i zadužuju kako bi skijali i di sve vonja po - sarmi. Moglo se i ovdi ovizi dana gore pod Visočicim barem sanjkati, samo da se ko oće poduzet, i eto novaca. Nije dosta što po našim šumama uz lugare i šumare lunjaju i vršljaju nikaki lovci naoružani ka da rat još nije sta, tirba dovoditi i une miroljubive ljude koji bi nosili samo slikajuće aparate i kamere i ili u gospićkim otelima i birtijama domaće specijalitete.
Ima na Velebiti i zimi ljepota koje treba vidjeti i otkriti svijetu.

Gotovo sam ništo skroz na skroz zaboravija, što bi rekli Istrijanci, pozabija sam. Naime, doklen god bude sniga na Velebitu, a to zna biti i do kraja miseca svibnja, dotlen će kod nas u voj ličkoj žlibi vazda bit' mrazeva i ne triba žurit s obrađivanjem vrtla.

fff

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/141651202673651?comment_id=211560

Marija Čuljat meni sigurno nije ja sjedim pored prozora i gledam mećavu nošenu sa vetrom i opomenuli su nas neizlazi ako nemoraš a blago vama kojima već počinje proljeće to je najljepše godišnje doba poz i

Bosiljka Susic Mislim da je ovo najnormalnija slika za ovo doba godine.Velebit je pun snijega,bit ce dugo mrazeva,ali i vode,a to je najvaznije!


https://www.facebook.com/photo.php?fbid=529968630387744&set=a.204007519650525.71360.203760166341927&type=1&comment_id=1968938

Ankica Karakaš Baš neznam..... kome je proleče došlo, možda u Dalmaciji.

Filipina Šutija Matijević Ovo samo Lika ima! Svoju " Balerinu"! Tako ju lijepo gledamo s prozora.

 
sumrak
Smiraj današnjeg petka u Gospiću/Snimija © Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Gospićko ljudikanje (14)

SMIRAJ BURNOG DANA

Danas je bio buran dan, a to vam ljudi moji, ne znači uno što vi mislite, neg uno što ja mislim, dan je bija s burom, puvalo je i bilo je ladno.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. ožujka 20123 u 22.30 sati

Piše Marko Čuljat

GOSPIĆ - Jutroska je nakon jučerašnjeg kijameta u srid grada osvanulo prilično ladno. Bilo je nešto minusa pa mi se nije dalo van dok ne otopli.
Bija sam tvrdoglav, al bura nije popuštala, pa sam ipak ja popuštija, oša po unu autinu jerbo sam mora do place. Trebalo je uzet ništo zelenjave. Malo je Šoladije bilo, a Ličana jošte manje. Slabo se kupovalo. Ponovno su bila ćaća i sin iz OPG-a Puškarić iz Gornjeg Zagorja, odnosno Gornji Puškarića i nudili svoje proizvode: tisto za juvu, med, brašna iz mlinice i jošte ponešto, a štand su okitili s mam dva priznanja s Jeseni u Lici. Uni se diče s ličkim priznanjem za razliku od niki domaći prodavača lički prirađevina od varenike koji neće ni da čuju da iznesu na ocinjivanje svoje uratke.
Na placi se nisam zadržava jer sam bija parkira na ulazu u kockarnicu, a ni ribetine nije bilo. Ni une morske, pa bura je ovi dana, a ni une iz Sinca, a nikidan sam čuja da je više neće ni bit. Radio Mileva je javija da više ne radi ni unaj ribnjak u Suvaji na vrilu Une, da j' i un škiknija, ka Industrogradnja što javlja HTV večeraska.
Malo sam se provoza gradom. Pazija sam da ću ostavit autinu da me ne bi zapa koji komad leda ili krova s kake kućetine, ka štoj nekidan zapalo ednu curu i njen autić.
Lista sam novine, i bi mi drago kada sam vidija da novine tekar danaska imaju sliku koju sam je objavija jošte priksinoć. Na Rojterovoj slici je novi papa Franjo i naš otac biskup Mile kad je ovaj zadnji bija u Argentini kod Rvata, pa se susreja i š njim. JA nisam sliku ukra Rojteru, ne daj Bože, nisam ja taki, ja sam nju lipo dobija od biškupa, jer i un voli pročitat Ličke.
Za susidnim stolom nikolka muškilja pričaju, a čini mi se poznata tema - Marko Pintar.            To vam je ljudi moji, bila edna ljudina, malo trknuta, bija j' svojeglav. Un vam je prije tricet godina nosija prvi valkman. Ma di su ovi današnji, il' oni dojučerašnji. Imenjak je njega nosija na ramenu, ima je dva zvučnika i svi smo ga mogli slušati kad je bija u gradu, nije bija ljubomoran i nije ima slušalice.
Taj Marko danas je pa na pamet ednom Jandri koji je priča kako je Marko propliva kroz tunel kojim Lika odlazi iz Selišta u Donjem Kosinju u Otočac i spaja se s Gackom. Bila je to velička senzacija o Marku je pisala i Arena, koj j' imala nakladu ka sve današnje rvacke novine pa jošte više, imala je izdanje i za europske zemlje i zvala se Sirena. Znaju to naši gastajarteri i gipseri po Švicarskoj i Švabiji. Usput rečeno arenu je osnova edan Ličanin, al neću reć koji, to čitajte u mojoj knjizi koja uskoro izlazi.
Pridveče mi vrag nije da mira. Dobija sam pomrave i mora sam jopet van. Baš sam trefija u zadnje minute zlatnog sata biti na Trgu Stipice Radića. Ma ljudi moji, koje li divote. Sunce taman zapada, a taj dije Gospića kanda se zapalija. Prova sam to i uslikat, ali nije se baš dalo. Ja naciljim, okinem i uno - ništa. Nema oblaka, nema crvenila nema ništa. Ja jopet slikaj pa slikaj. I vidite kako mi je uspilo. Brzo mi je od studeni i bure riknula i baterija u aparatiću, a nije ni kineski ni japanski vengo je Amerikanac.
Ošlo j sunce i večeraska u kandeloru, a stari narod je govorija da će se vrime prominit. Morda će već sutra bit nešto toplije, da konačno bacimo ove budne i zakoracimo nižim cipeletinama priko rupa koje su nastale ove zime.
sss
Smiraj dana u nekadašnjoj Prnjavorskoj ulici u Gospiću


sss
Kandelora u zapadnom dilu Gospića

 

bbbb

Ljudikanje iz Bilajske ulice u Gospiću (13)

A KO ĆE OVO LEGALIZIRAT???

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. ožujka 2013. u 19.20 sati

Piše i slika Marko Čuljat

GOSPIĆ - Već sam u nikolka navrata pokušava pisat na mom materinjem jeziku, odnosno jeziku moji baba i didova iz Ričica di sam i odresta u Oršić Dragi koji su neki preimenovali u zadnje vrime u Potok. Odma su mi se počeli sprtad.
Znate, ja sam vam unuk babe Kate Marka Ivula, a kako mi je baba jošte za Austrije završila pučku školu mnogo me je čemu imala i znala naučit i poučit, pa tako i o jeziku. Učila j' una mene i kako se sade šljive, a i obrezuju i formira krošnja, to nije svako ni zna, al je znala una.
Kada sam počeje vako pisat mnogi su mi se sprdali na drugizim portalima da eno seljačine, da ne znam ni divanit, a ni sami bidni ne znaju što su sve propuštili ne poznavajući, a time i ne razumeći jezik predaka. Bija j' to perspektivan jezik, na njem se pisalo i divanilo i u školama i u knjigama, ne samo u Lici vengo mnogo mnogo šire, po Dalmaciji i unoj Šlavoniji. Al doša unaj srbijanski ćopo Vuk i sve nam pokra i udarije drugačije jezične temelje uz pomoć niki Rvata.
No da ne duljim, da se vrnem na današnju temu. Pridveče sam se tija malo provozat Bilajskom. Kako je bija lip prolitnji dan balerina na Visočici je bila u punome sjaju. Alinju je razvila priko svoji kukova da j' milina bilo gledat i uživat, a glavu je bila, beštija dal beštija, sakrila u oblake.
Dok sam ju polagano slikava nikima sam iša na ednu stvar jer sam mora zastat na srid ulice pa sam im smeta u čepanju gasa na autinama koje su gasirali. Jošte doklen sam slika uočija sam nikolke ruševine i "novogradnje". Kako je sada u modi legalizirati i divlju i pitomu gradnju u ciloj zemlji, pita sam se ko će legalizirat une brklje od kuća, a i onaj šuflin koji je pokriven salonitom, a manji je jošte neg unaj moj. Oće l' i tu posli lita dolazit bageri, il su već trebali stić?
E rankane, da l rankane, ja ti ima šufln u kome držim unu moju autinu. Bija sam kod vlasti. Nama su mi rekli da moram ić po mirnika, i da ću fasovat barem po iljade kuna kaznu il' da nađem nikog inžinjira pa nek miri un crta. Odma sam se pripa za kune. Naša sam najprije mirnika. On mladac, potiče iz Svetog Roka, tišeći me reče da se strpim dok ne prođe Nova godina da će bit izmine. I bija j' u pravu. Kako je moj šuflim puno manji od 50 kvadrata neće mi tribat mirnik, al kaznu neću moć izbić.
Još skupljam rabrost da iđem ponovo k unima u ured za građevinarstvo da im se fort prijavim. Ljudi moji stra me za kune, a nemam i' na bacanje.

FEJS

REAKCIJE S FEJSA:

Bosiljka Susic Nasi politicari, i svi oni sto nam dnevno kroje gace, su najobicnije prazne puske .Oni uopce nemaju pojma ,sto im je cinit.Njima su najvazniji njihovi stoci i ono sto im sjeda na racun,a sve ostalo je njima nevazno.

George Zdunic ostatci domovinskog rata pod malim krajem i seljeuse ispod visocice.

 
sss
Slikica načinjena ovog vikenda sa četničkim tragovima na Čardaku u Gospiću, danaska je sa zadnje desne kuće pala šuta na auto/ snimio©Marko Čuljat Lik@ press

Usputno ljudikanje (12)

RATNE ŠTETE I DALJE PRITE

Nekidan smo na Fejsu objavili slikicu s ratnim štetama na Čardaku u Gospiću. Bilo je reagiranja, a danaska je "reagirala" i edna ratna šteta.
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. ožujka 2013. u 13.15 sati

GOSPIĆ - Kada smo nikidan na Fejsu objavili ednu slikicu gospićih tragova četničkih napada u Domovinskom ratu bilo je dosta reagiranja, a danaska je "reagirala" i edna ratna šteta.
Na početku gospićke uličice koje nosi ime Eugena Kumičića s kuće koja je zapaljena u ratu pala je šuta po ednom autiću. Cigla nije uništila autić, al ga je dobrano oštetila. Edna stara cigla iz zida kuće koja je polu-obnovljena i nenastanjena u Starčevićevoj ulici, razbila je šoferšajbu. Ljudi moji, špajba se ciknula i rascvitala se ka najlipši cvit. Japanski je to auto pa je i šajba dobro napravljena, nije se skroz na skroz sasula u zrnca kako to zna bit u prometnim nesrićama sa caklom na autinama.
Drugi komad cigle skašija je caklo na desnome faru. Ima jošte štete i bit će dosta posla za limare i farbere, ali i električare. Virujem da auto neće morat ić i na špur, jerbo to i nije neka velička šteta ka unda kada je prije nikolke godine pala lastavica na autinu u Bilajskoj ulici koji je nesta pod ciglama.
Srićom vozačica nije bila unutra kada je pala šuta. Dok su policijoti pisali zapisnik u svome službenom autu, rekla nama je da ima kasko i da se nada da će joj štetu pokriti to osiguranje. Zovnuli smo enu kuću koja se bavi osiguranjem i rekli su da sanacija, odnosno priznanje štete, ovisi o tome što je uglavljeno u ugovoru o kasko osiguranju, al' da pretpostavljaju da ne bi smilo bit problema oko popravke auta.
- Ne bi ni ja više smila dolazi u grad s autom - komentirala je razočarana vlasnica auta.
Ovakvo bi mišljenje trebali imati i drugi Gospićani, a posebice zimi, kada veći dio parkirališta zauzme snig. Bilo bi bolje i zdravije malo prošećati i ići piške neg se vozikati u autinama koje samo zagađuju ždrak.

sss
ss

Ljudikanje na temu globalizacije (11)

I NAS JE ZAFATILA GLOBALIZACIJA

Juče cili dan naša stranica nije radila, majke mi nije bila kriva Redakcija.

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. veljače 2013. u 9.15 sati

GOSPIĆ - Ta nikakva globalizaciji kojom nam pune uši svakog trena odavna je doprla i u ove ličke ćoškove. Ljudi moji, više se nikud ne mere bez unoga mobitelca, un zvoni ka klepka na ovnu, nigdi mu se ne mereš sakrit.
Ne daj bože da odeš nigdi u kvar, policijoti ti mogu otkriti svaki korak di si bije, s kim si spava, s kim si ije i sve drugo što si radije. O računalima, a ja sam ga ima još u prvome razredu osnovne škole u Gospiću kada sam poša u gimnazijsku zgradu, novu u Budačkoj, di su se školali i učitelji. Mi smo, lujdi moji, već tadar imali računalo. Na stalku je bilo deset žica i na svakoj žici deset kuglica u dvi boje, a s edne j' strane bija i komad ploče, pa unda udri računat i pisat skupa s učiteljicom Marijom Frković, koj j' također bila iz Budačke.
Ljudi moji, kada se sitim kake učeničke psine, una j' odma uši izlačila. Danas bi rekli da to nije pedagoški, da nije umano, digli bi se i zeleni i cljeni, pa zato ima i belaja po školama da dica tuču - mam učitelje.
Uši bi tribalo izvuć i unim mulcima koji se zajebavaju s nama koji imamo nova računala, koja nemaju žice i kuglice, već niku kantu koja zuji, puše i piše, a ponekad i slika, a gimnazijalci ju zovu kantajzlin, odnosno kompjutor.
Jučer zorom su mi se noge odsikle kada sam vidija zabranu Gugla, uni što si pišu u sa mam dva o pa ispane Googl. Iša sam vidit svoju stranicu i, ka obično još ponešto, a uni meni uvalili zabranu da širim nikakve zlonamirne programe i da trujem ljude po bilom svitu. Zaprepastija sam se i dofatija mobitelac i odma zva mog profešura Orzesa. To vam ja unaj što pridaje mam dva predmeta u Gimnaziji Gospić. Nu vražju informatiku i umitnost. Mene j' zanimalo uno prvo.
Brzo sam dobija tihi rad, odnosnu naputak što radit, a un je poita među dicu na nastavu. Zva sam i dečke u INGOS-u i Avalonu koji mi drže Ličke novine na svojim strojevima. Uni su mi obećali napraviti bekap, odnosno povratak starih podataka od prekjučer, a ja sam dalje poštupa kako sam dobiva inštrukcije od mog profešura.
Po dana sam skida podatke Lički novina. Nisam ni zna da imam deset iljada datoteka vama na raspolaganju. To vam je deset iljada što kakvih informacija, bilo tekstova bilo slika ili crteža što sam sve uz vašu pomoć prikupija i objavija. Mora sam prigledavat na nekakve viruse i spamove ama baš sve, a za to imam nikakve programe, a profešur je ima pametnijeg posla s učenicima u školi. Dugo je to trajalo, ali ništa nisam naša. Nijednog virusa, nijednog spama i drugi gluposti što niki mulci (zlo)namirno rade i truju informatički prostor i niko im ne more stat na rep, il, morda neće ?.
Tek popodne posla se ufatija i profešur. Našli smo se u INGOS-u di smo moje podatke na viruse, spamove i trojance proviravali na drugim računalima da budemo sto posto siguri. Pa gledaj ovo, pa gledaj uno, pa proviravaj ovo, pa proviravaj uno, a u međuvremenu ritko je ko moga do Lički novina. Vidija sam jutros da j' bilo edva 300 od iljadu uobičajenih klikova.
Moglo se samo direkte na www.licke-novine.hr al nikako preko Gugla, nije un da. Mam mi je i napisa cljenu obavist da širim nikakve trojance ka da sam još u grčkom ratu. Profešur mi je pokaza što mogu i sam napraviti na proviri i čišćenju stranice da ponovo morete gledati i čitat. Najzad je sinoćka procinija da j' dobro pa samo zatražili novu proviru Gugla. Kašnje sam bije nervozan što ne odgovaraju. Palo mi je napamet da morda i uni imaju pametnijeg posla neg proviravat tamo nekakve Ličke novine.
Jutros je sve bilo u redu i radilo je. Profešore uspili smoooooooo. Evala.
Da ste mi debeli i do vidova, Vaš urednik Marko, a za parnjake Makica.
zzz
zzz

Dilovi zabrana koje smo dobili od Googla

Ljudikanje uz foto zapis iz prtine (10)

DOLIĆEVE SKULPTURE U KOLAKOVCU

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. veljače 2013. u 20.15

GOSPIĆ - Bile koke s neba pale i Gospić zatrpale među poslidnjim rvatskim gradovma. Naime, snižina je zakrkala po ciloj Lici osim u Gospiću di je snig zapa tekar zadnjih nikolko dana. Al', ne za dugo jer ga pošteno ide kiša koja od jučer em pada em rosi.
Na Velebitu ga ima u izobilju i električari, odnosno strujići i HEP, mogu zadovoljni i trljat ruke jerbo su to zalihe struje u snigu i vodi koja će uskoro pokuljat u pravcu kosinjske doline i unda će okritat turbine za struju.
Mi smo malo odali prtinom po ličkoj metropoli i u Kolakovcu snimili ništo staro i ništo novo. Četničke granate su znatno oštetile stoljetne smreke koje su zasađene početkom prošlog stoljeća pa su morale bit posičene. A i kao i' ne bi posikli jerbo su bile tolko oštećene da je od nji' u Kolakovcu poginija i dotur Ante Rukavina, veterinar i rvacki književnik jošte 29. sičnja 1994. Na nj' jadnoga srušila se edna smrekova špica zbog vitra, a bila j' oštećena od četnički granata i bomba koje su tuda padale. Ante se vraća kući na ručak nakon nediljne partije šaha u starome otelu Lika.
Na našoj slici Kolakovca uz ednu pišakinju s plavom lumbrelom, s live je strane edna siga koja j', kada se uređiva Kolakovac, donita, boilje reć da je munuta, iz Samograda kraj Perušića. S desne strane u prvom planu je bista Svetog Oca Pape Ivana Pavla II, koji je potpisa bulu o utemeljenju Gospićko-senjske biskupije. Po sredini slike, odnosno u srednjem planu kadra je skulptura List jopet rad akademskog kipara Petra Dolića (38), koji voli istać je j' gospićki i rvacki kipar premda je rođen u Travniku. Al, mama mu je iz Kutereva, a on je ka dičačić resta u Rusovu putu i u Gospiću di je u ratu iša u nikakvu sridnju školetinu nakon koje j' godina dana bija s umitnicima u Zagrebu i unda j' tekar upisa Akademiju, i to baš unu Likovnu. I završija je baš kiparstvo i dobija nagradu rektora da odličan študent. Sićam se, bija je jošte rat da j' Pere ima izložbu skulptura od drveta koje je izradije ćakijicom i kebom, koju mu je u domu kulture otvorija profešur Grga Rupčić. Na kraju gospićkog školovanju ima j' izložbu i u Senju koju mu je otvorija lički političar Slavko Degoricija koji mu je i pomoga da ode u Zagreb i završi sridnju školu. Unda se dalje Pere sam dalje snalazija. I sada je tamo i radi li radi.
ddd
Dolićeve skulptiure u Kolakovcu/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Na kraju pade mi na pamet, dobro da nije cigla, edan podatak koji sam naša u starim knjižurinama. U ednom ričniku čije ime nije dobro danaska spominjat naša sam rič Kolakovac i tu je jošte prije 133 godine pisalo:
- Voda živa koja teče ispod zemlje kroz Gospić; pa se u zemlju slazi, ko hoće da pije vodu s Kolakovca. Njen izvor biće danas ispod mosta.
To vam je una voda koja protiče ispod ćoška na početku Budačke kroz Kolakovac i unda ide istočno i uvire u Novčicu ispod nekadašnje kule age Senkovića di su lik naše rvacke knegionje Tuga i Buga, a ednu su zvali Gospava, pa je tako i nastalo ime Gospić, po dolasku Hrvata u ove krajeve, o čemu, više niko ništa neće da zna. Danaska ta voda protiče ispod nikih zgrada koje se urušavaju, a bilo bi zanimljivo ustanoviti negativno zračenje vode na njijove korisnike.

LJUDIKANJE U SRID ZIME (9)

SNIGA SVE VIŠEdddd


Iako je privalila polovica zime, i dan je sve duži unoliko koliko pivac more skočit, sve je više sniga.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. veljače 2013. u 20.15 sati

GOSPIĆ - Pravu žensku privrtljivost prikazala je veljača. Posljednja tri dana je snižilo, a jutroska je u ličkoj metropoli osvanulo mam po metra sniga i - lip dan. Dani su sve duži i duži i to za toliko kolo more pivac skočit.
Sunce koje je nakon nikolko dana ogrijalo Gospićane doprinilo je raspoloženju pa su se ljudi, bez obzira na snig, razmilili po ulicama i birtijama. Dok sam virka jutrošnju poštu na mailu začulo se brektanje nikakvog stroja. Virnuja sam priko lođe, odnosno balaturice i vidija kako nikakva žuta kombinirka ruje po snigu i gura ga kroz ogradu i priko ograde mosta u - Novčicu.
Nakon edne ure, doklen sa popija sve une moje jutarnje tabletine, pa za tlak, za za ovo, pa za uno, što su mi likari od Zadra priko Gospića do Rike sve pripisali, u dvoriuštu zgrade ugazija sam u snig. Dava susida su bili puno vridniji već su se ufatili lopata i razbacivali snig oko svoji autina koje je priko naći snižina zatrpala.
I okolo Čardaka, to vam je stari dija Gospića koji se tako zva još za Osmanlija jer je tutekar bila promatračnica za neprijatelje koji bi se morda bili usudili napast Gospić koji e tadare zva Kaseg. Bidne Osmanlije su prije toga samo 160 godina vladali tim dilom Like i dosta ljudi pobili ili nabili na kolac, a drugi su se razbižali. Tako su Lovinjčani otperjali do Bosiljeva, a Karlobag je tadare bija pust po stoljeća.
Edva sam se probija kroz dvorište do trgovine da kupim ništo unoga zatrovanoga rvackog mlika koga jošte ima u trgovinama, jerbo mi je krava crkla prije edno 200 godina. Nisam je nikada ni ima u Gospiću, stalno sam ga kupova. Kad sam bija mulac i resta u Budačkoj po mliko, i to toplo, a ne ladno ka danas, iša sam u kuću dida Nike Alića koji je zadnji u Gospiću nosija crljenkapu kratki kita.
Bilo je ugodno, sunčano i toplo dok sam ponovo izbija na Most. Snig je bija razbucan kombinirkom. Kako mi nije tija radit internet krenija sam u INGOS da se žicam za njijovu brzu vezu. Bilo je okidano, ali sam poljubija vrata, zato sam produžija u ednu birtiju da i' nađem. Usput sam prolista i današnje novine.
O jučerašnjem otvaranju gospićke druge poliklinike u kojoj će raditi dosta doktura koji će ličiti i Ličane i ostale koji prolaze krož Liku ili dolaze na litovanje ni riči osim u ednim lokalnim novinama s mora. Eto ti ga na, investicija u zdravstvo, oli ti zdravlje, od desetak milijuna kuna za rad desetak specijalističkih ambulanta nije zavridila da bude ni vist od sedam i po' redaka u rvackim novinama.
Ne daj bože da je jučer bilo kako ubojstvo ili još gore, silovanje, unda bi se svi rvacki novinari i novinarke ka lešinari sjatili u Gospić i direkte izvištavali svoje šefove koju su maom sa švapskog govornog područja.
Kašnje sam se i sam,prid ručak, ufatija lopate i kida snig na otimačinu s ralicom. Al što će dičak, mora on gurat snig s ceste. Kad se počelo smrcavati počela je - kiša.

VIDEO ZAPIS LIČKE TELEVIZIJE GOSPIĆ LTVG-A:

 

dd

Kidanje sniga na Starom Mostu

p
Razigrana dičurlija u Gospiću

Ljudikanje u prtini (8)

JADNA DICA ŽELJNA SNIGA


Niko ne vodi brigu o dičinjim potrebama zimi. Na klizalište je halabuku bila digla oporba.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. veljače 2013. u 13.00 sati

GOSPIĆ - Iz dana u dan prolazi edini ženski misec koji je poštedija ovaj dio Like i zatrpa ga s malčice sniga. Ražalostilo je to dicu jerbo se nemaju di sklizat puzat i sanjkat.
Prid nikolke godine gracka vlast je na nikolko tidana za zimski ferija bila unajmila klizalište. Bila j' milina vidit male i velike, klince i klinceze, kako se umiju sklizat, a da niko ne lumi ni ruke ni nuge. Međudim, una oporba (SDP) koja je uvik ničim nezadovoljna digla je halabuku u što to HDZ- ci trošidu gracke nuvce, pa više nikada nije bilo sklizališta na grackom trgu. Brig j' nji njijova su dica velika i uni mogu na sklizalište i skijalište u Sloveniju ili Austriju. Ti isti oporbenjaci se već pune četiri godine bome boridu i s rasvitom za Božić, tili bi da Gospić jopet bude u mraku ka i u prošloj državi.
Lutajući grackim neokidanim prtinama samo smo na dva mista u protekla tri dana zatekli nešto dičine na snigu. U Starčevićevoj smo snimili grupu dice kako se med autinama grudaju nakon škole. Ljudi moji, da ste samo čuli kako su bili veseli i cičali. Sve je zvonilo od njijojve radosti. Na Stipičinom trgu nji' j' nikolko sanjkalo pod budnim okom matera. Niko se nije sitija da im jošte naveze ništo sniga, a morda se komunalci boje unizi iz oporbe, pa nisu smili, vrag će ga znati što se krije u ovim danima prid izbore.
Ova nikolka dana je otoplilo, leda je sve manje, al se teško oda pa se stariji drže vatre i radijatora. Grad je pust. Uni što imaju nuvaca morda su ošli proluftat vikendice u Primorje il u Kranjsku goru, il' na Vir ??
Pada mi na pamet Dule Radaković koji je bija zaluđen sportom, a posebice skijanjem. Taj vam je čojek sam kupija Tomosovu motornu vučnicu koju je na Renoliću svake nedilje vozija na Oštarije, sveza za prvu bukvu i eto ti skijališta. Tada jošte nije bilo skijanja i staze ka što j', to na primir, danas na Velebnom koje je uspišno već godinama zatvoreno skupa s dvoranom i skijaškim stazama. Dule je okuplja dičinu svih uzrasta. Nediljom su unajmljivali i po dva autobusa od Trancporta da i' voze na Oštarije. Nosili su i ranu sebom. Danas nigdi ništa.
Da ste mi debeli i do vidova, to vam je pozdrav Josine iz Lički novina i Ličkog vjesnika doklen su izlazili na papiru u Gospiću.
prtina
ppp
Zimske radosti mladih Ličana

Ljudikanje u srid zime (7)

PRITE ŠMUGORI


Gospićanima, a virovatno i drugizim Likotama prite šmugori, aj' pogodite što j' to!


15. veljače 2013. u 12.45 sati, drugi pokušaj je bija u 13.30 sati jerbo internet, odnosno svemirska pošta, nije radija

GOSPIĆ - Danaska sam triba razgovarat s ednom novom direktoricom, oli ti po novome ravnateljicom, iako ne ravna ni orkestrom ni glazbenjacima.
Ali kada sam doša u njen ured di je bila lipa crnokosa sekretarica, ili po novom tajnica, jerbo una mora tajit što joj šef/ica radi il' ne radi. Bila j' gužva, bija sam tekar treći po redu, a u uredu su bila nika dvojica njeni radnika ili po novome dilatnika. Mene su u školi učili, a ima sam čast da su to bili i Marija (Frković), i Manja /Frković) i Julije, i Marija (Tomljenović) (Derossi), druge zlonamirno ne spominjem jer to nisu zaslužili koliko su zlobni bili, a vi pogodite prema kome, da su dilatnici uni radnici i zaposlenici koji stvaraju ništo novo, ka recimo znanstvenici, a ne ka recimo službenici u puliciji ili u općini i županiji ili bilo kojem drugom uredu na državnim jaslama. Jerbo uni samo troše papir bez veze i telefoniraju, a u zadnje se vrime ne skidaju s unog vražjeg interneta pa drugo ništa i ne rade. Razminjuji majlove i šire trač i podržavaju Radio Milevu.
Sićam se nikog Karla koji je bija direktur nikog zavoda u Gospiću, kada je službeniku koji je zakasnija na posa i doša se ispričat reka:
- Ništa, ništa, manje si štete napravija na radnome mistu.
Jutroska je ništo zatoplilo, pod nugama se počeja topit i popuštat led pa se po vražju sklizalo da vrat slomiš. Teško se oda već puna tri dana jerbo u ličkoj metropoli niko ne obavlja građansku dužnost i ne čisti pločnike. Svi ka da čekaju proliće.
Danaska su se počeli stvarati i šmugori, odnosno ledenice. Fala Bogu, kako se krade pri gradnji kuća i svih mogućih objekata, jer treba napraviti koju vikendicu ili baren kuću za pasa, slaba je izolacija pokrova i potkrovlja. To pogoduje stvaranju šmugora o čemu najbolje govori naša slikica u prilogu.
Da ste mi debeli i do vidova!
Vaš urednik Lički novina.

P.S.: Dragi moji čitatelji i čitalice, ovo sam namirava jošte juče objavit, ali mi telekom nije omogućija. Naime, pokvarila se moja telefunska veza, a ja udri po tipkovnjači pa udri, pa psuj, pa štekaj ištekavaj, odnosno resetiraj. Najzad zgrabim telefun da i' zovem, kad i un mrtav. Vatam se daljinskog da pogledam maksu na televiziji, kad i una krepala. Ja nako ljut zgrabim telca pa zovem, a uno niko ne odgovara vengo ladna sekretarica stisni, edan ako oš to i to, stisni dva ako neš to i to, stisni tri … ka da sam poša u prvi razred diečjeg vrtića u Žabičkoj ulici i teta Nena ili nika druge me uči brojanju.

sss Zimska fotografska ledene kompozicija - instalacija šmugora /Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić

U zla doba javi mi se niki muškilj sve me pita samo ne za broj cipele live, koja mi je veća zbog kuriji' očiju, pa mi zaželi dobro i ugodnopopodne. Ja ubijem oko umisto da odem u Grad na viće za prevenciju koj' j' juče poklonilo puliciji televiziju da mogu gledat da im ne bude dosadno na poslu kada dežuraju, a kašnje su se i gombali u dvorani. Mogasam se lipo družit s pravim ljudima, a ne s ladnom kantom.
Kad sam ponovo zva unaj specijalistički broj najprije me ladna sekretarica utiši da nisam sam u kvaru već dobar dije, pazi sad - Južne Rrvatske ka da se Lika i Dalmacija ocipila od naše Rvacke, e koga uni to farbaju priko telefuna i šire dezinformacije. To bi morali vidit i ispitat uni iz sosa, kosa, uskoka i poskoka.
Edam mi mulac kašnje odvali da što ja oću da uni imaju rok da uklone kvar za 48 sati.
I bija j' u pravu, sada je već subota, devet uri i dobro se razvidilo, a meni u kući od telekomunikacija ništa ne radi pa sam zva unog mog prijatelja Ivicu koji i subotom rinta u INGOS-u i iđem k njemu pridat ovaj zapis.
Eto vam tehnologije iz 21 stolića, a prije rata, u 20. stoliću, kada su poštari bili i žicari, to je bilo nezamislivo da nikome telefun ne radi mam dva dana, jerbo tada neće žicarima biti za plaće. Bidni su morali raditi 24 sata na dan, verat se na stupe, kopat kanala kroz bare, rovat po snigu, gledat glavi mista, a danas sve na - daljinski, ko te j…

Ljudikanje (6)

LAKŠE SE ODA


Premda je bilo dosta minusa, nije bilo leda pod nogama.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. veljače 2013. u 15.00 sati

GOSPIĆ - Lička metropola je s minus 16 jutroska bila među najladnijim rvackim mistima. Konačno je pošteno zaladilo i posik više neće bit u opasnosti da se usmrdi. U pitanju su jošte samo pršuti, jerbo su kobasice i pečenice već pri kraju, a i lebara je sve manje i manje. Troše se na veliko isto ka i krumpiri.
Danas prije podne stalno je bilo minusa, al se lakše odalo. Ništa nije pritilo s krova jer je snig svezan za krov i ne pada, a okopnilo je i pod nogama jer se protekli dana nemilice solilo. Bilo je čak i šetača koji su izašli u maglovito zimsko sunce. Na ulazu edne ustanove fumalo se na veliko, ka da je zastala parnjača, mislim lokomotiva. Vidija sam da se smrzava i Ličkulja kipara Hranuellia, al neka uskoro će i njojzi biti toplije.
Na nekadašnjoj špici kod otela Lika malo je dokonjaka koji dangube slobodno vrime. Ipak je i njima ladno pa se drže zapećaka i čitaju barem stare novine. U starom centru bilo je mnoštvo autina, izgleda da je jopet bemzin pojefinija doklen se tako bisomučno tiraju limeni kunji. Bija sam i u birtiji. Niko ni "a" o otrovanom mliku. Izgleda da su svi prišli na kunjak i rakiju pa i briga za mliko. Uno domaće, ličko, je sto posto zdravo jer lički seljak nema novaca za kuruze, a još manje za kikiriku di se javlja ta opasna plisan koja izaziva rak u čojeka. A i zaladilo je pa neće bit' ni gljivica.
Danaska sam konačno naša službeni izvištaj o vodostaju rike Novčice, un je danas iznosija 316 cm i ima tendenciju opadanja od samo 3 cm. Snig su u meteorološkoj postaji izmirili od 20 centimetara.
I sad doklen ovo kucam vrime se naoblačilo, nema oblaka, jerbo nebo prikriva nikakva maglica, a i na mom balkonu živa se popela na plus 2 Celzijusevca. Morda će ponovo padat.
Uprav sada škiča mi je unaj UPS.

DANAŠNJI VIDEO ZAPIS LIČKE TELEVIZIJE GOSPIĆ:

 

led
U Gospiću se oprezno oda već danima

kk
Park Kolakovac
LED Večernje soljenje gospićkih pločnika
mmm

Zimska magla na Čardaku

jjj
Motiv iz Budačke ulice
lucija
Baka Lucija Karić (92) kida snig isprid kuće u Budačkoj/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Ljudikanje (5)

GOSPIĆ U MAGLI I OKOVAN LEDOM

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. VELJAČE 2013. U 11.40 sati

GOSPIĆ - Sinoćno kijanje završilo je jutroska s dvadesetak centi novog sniga koji je zada' posla zimskoj službi. Gospić je bio okovan ledom i u magli. Cestari su s kamioncina bacali so' po tratoaru umisto da su na vrijeme očistili snijeg i izvezli ga iz centra ka što su to radili u doba gradonačelnika Kolakovića i to zaprežnim kolima.
Kako sam poslom mora do matičara, odlučja samo ić' piške. Edva sam dopra do palače u Budačkoj ulici. Loše je okidano. Sićam se dobro sniga i te ulica dok sam bija mulac. Ćaća me svako jutro diza barem u šest uri kako bi svoj dio tratorara okidali jer u sedam su na posa dolazili kotorani - radnici Kotara Gospić, u protivnom bi un fasova globu od Jace, a to vam je bija sudac za prikršaje. Sve je bilo čisto ka stolica, iako su ralice znale vratiti snig nazad, ali moralo se uzet lopatu i ponovno, i ponovno i jopet čistiti, sve do prolića.
Kada sam se vraća nikolko kuća niže od palače sliknija sam baku Lucu Karić, koja nema neg samo 92 godine, kako kida ulaz u svoju trošnu kućicu, kaki gotovo da više i nema u Lici. Drvenjara je to koja morda pamti još i Osmanlije, a vele da je u njojzi odresta i Jure Turić. Da unaj Jure što j' bija prvi doktur pedagogije u Ravata i čije ime sada nosni gospićka osnovna škola. Morda bi se tu moga napravit spomen dom Turića??
- Ne kidam ja sama, dođu mi pomoć neke cure, a i susjed Niko Generalić mi redovno pomaže - kaže baka Luce, koja je iz Vaganca, unog kod Plitvica. Sićam se ja i njenog dida joše koji je bio majstor limar. Ima j' zlatne ruke.
Dok sam doša do ćoška Budačke, a bome je bilo klizanja i puzanja, magla se malkice razišla i na Šajkačama sam ugleda stotine divljaka, mislim, divlji' golubova, inače ekološki nazvanim letećim štakorima jerbo šire zarazne bolesti. Uni se lipo sunčaju na špici Šajkača koje je niko projektira da Gospićane trajno podsića na šajkaču, a valjda znadete što j' to???.
Projektant je triba tu ništo pridvidit da podsjeća na Gucinu kuću, odnosnu kuću obitelji ajmara i trgovca Frkovića, koju su srušili jošte u onoj zadnjoj Jugoslaviji namiravajući pravit palaču za ZLO, odnosno Zajednicu ličkih općina i Udbu, odnosno tajnu puliciju. Zatim je tu tribala bit nika zgrada s uredima, pa su na kraju izgrađene tri zgrade. Dok zgrade nisu dobile konačne konture zvali su i' Čačićevima, jerbo je un tada bio ministar građenja i to su bili stanovi iz POS-a - poticanje stanogradnje, ali su i' građani brzo prikrstili inspirirani izgledom.
Morda j' to sve moga prikrit i solarnim panelima pa da smanji trošak energije???

mmm
Pogled na Šajkače iz Budačke


Reakcije s Fejsa: uu

Silvija Oroslan-cunj dijeli sliku od Ličke novine. Naše ličke bake snijeg nikada ne iznenadi, pogotovo ne u veljači.
https://www.facebook.com/dragica.m.devcic/posts/165887103559483
https://www.facebook.com/adela.butorac/posts/562687633743668

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/419690584779409?comment_id=2755961
Kristina Kranjčević-Dergić Pa uvijek tako bilo od mali nogu
George Zdunic Ona nije farbala nokte niti obrve zna dobro kuvat licki podvarak
Kata Šmigovec Ex Adžija Eto nisam ni znala je moja teta Luce jos ziva ,njezi suprug bio je limar moje mame stric ,hvala bas mi je drago da ovim putem cujem za nju da je ziva ,zelim joj da doceka 100 god .


https://www.facebook.com/photo.php?fbid=511772305540710&set=a.204007519650525.71360.203760166341927&type=1&theater&notif_t=like
·  32 ljudi se ovo sviđa
podijeljeno 5 puta

Mirko Borovac Esi joj pomoga?

do 20.30 sati objavu vidjela 321 osoba

94 ljudi se ovo sviđa
Laze Sukreski Sviđa mi se
Neda Vranjkovic sirotinjo. i Bogu si teška
Do 9. veljače 2013. u 18.30 sati 988 ih je vidjelo ovu objavu

magla
Ulaz u gospićku Gimnaziju

mm
Biskupijski Ordinarijat

Ljudikanje (4)

BREŽ PULITIKE U LIČKIM NOVINAMA

Našu butigu vodit ćemo uvik bez pulitike, to primite na znanje od danas pa za svakda.

ličke-novine@licke-novine.hr
5. veljače 2013. u 14.10 sati

GOSPIĆ - Danas smo jopet isprobavali umieće ' odanja po gospićkim bob stazama. Nešto je bio lakše neg jučer jerbo je zimska služba ili niko treći dio tratoara neštedimice posuje solji.
Danaska su posoljeni svi glavni tratoari umisto da su očišćeni ka unaj dio isprid katedrale. Posoljene su bile i pišačke staze na Starom mostu koje su tribale bit očišćene još u nedilju. Bosanske granitne pločice na stazi će virovatno do prolića odustati i dica će i' pobacat u vodu. Mogli su to i jeftinije načiniti da j' posut pepel iz šparketa i peći koji se ovi dana neštedimice lože, a pepel se baca u, kao bi Primorci rekli - baje.
Starije gospićke gospode ni danaska nije bilo na ulici. Bidni ljudi boje se leda pa idu i stari kruv od vikenda. Bolje i to neg ležat u gipsu slomljene nuge il' kuka u nekoj od rvacki' bolnica.
I jutros je bilo ladno u ličkoj metropoli. Na neke naše tekstove objavljene u Ličkim novinama ili na Fejsu bili su se prikačili neki lički Vlaji, kako i' je zvala moja baba Kata Markova iz Ričica, pa sam i' sukladno "pozitivnim" rvackim propisima na brzinu otkačija s moji stranica. Naime, počeli su srbovati i četnikovati uz pomoć Lički novina, a do toga luksuza mi nije nikad bilo stalo, a ponajmanje danaska. Neka pronađu četničke portale pa neka - srbuju i četnikuju do mile volje. Otpisa sam i' po kratkom postupku dok sam dobija mejlove na moju aresu. Nikad nisam želija širit' nikakvu pulitičku propagandu, a ponajmanje velikosrpsku odnosno velikovlašku i četničku, ali ni ustašku, vengo rvacku i samo rvacku. Zaprepastije sam se jutroska kada sam pročita mišljenje o rvackom jeziku ednog Vlaja iz Srba, odnosno Srbljana koji je, na žalost, iša u gospićku gimnaziju, i uteka nigdi u Europu jošte 1991., a stric mu je u Srbu i bija sam š njim prije nikolke godine. Stric je doša nazad u Rvacu, u edno selo kod Srba, jer ju ne mrzi, ali sinovac izgleda ima suprotan stav i mrzi sve rvacko, a bija j' študent unoga čobana iz Dalmatinske zagore koji se zva Stipe Šuvara i koji je osnova partiju znakovitog imena SRP. Osim toga, njegov drugi stric je bija j' advokat u Gospiću, a to su nikada bila Jakov Blažević i Andrija Artuković, i saranjen je u gradskom katoličkom groblju, a sinovac nek' i dalje srbuje i misli na otadžbinu koje nema.
Ako to nikome nije jasno neka se sam otkači s mojih sajtova i profila, pa makar to bija i niko moj najrođeniji.
Esam li jasan.
Neću pulitiku u moju butigu, a najmanje velikosrpsku i četničku, koje mi je pun k…. za vike vikova.
O krađi laptopova u grackoj upravi priča se na sva usta i vist prenosi radio Mileva ali i pulicija odnosno PULS. Pulicija se oglasila jošte jučer, ali danaska šuti ka da ima vodu u ustima. Naš izvori vele da je u tim računalima bija i 'edini primirak izbornog programa nikog kandidata za izbore, a vi pogađajte kojega. Navodno su laptopovi pronađeni na smeću. Bidni lopovi ukrali su ništo što im ne triba. Slična krađa bila je i prid nikolko godina u sridnoškolskoj zgradi, pa nikome ništa. Nisu ni znali da u prizemlju ima neraspakiranih PC-a.
I danaska sam bija na kavi u mom kafiću. Kunobar mi je objasnija da na pinu od varenike poštrca tekućom čokuladom i da ju onda razmaže željeznom čačkalicom da izgleda ka cvit. To je lička varijanta kapucinera kojeg samo mi novinari početkom sedamdesetih godina donili s Plitvica u Gospić i prinosili znanje plitvičkih kunobara koji su se maom školovali u Opatiji. Tikom zadnjega rata Primorci koji su došli branit Rvacku u Gospić i Liku donili su sa sebom makijato - a to vam je jednostavne rečeno bila kava, nešto varenike i nekoliko kapi crne kave. To se u Lici stoljećima pripremalo za doručak i smočilo sa šnjitom kriva.
Morda ćemo i o kapucineru uskoro ništo napisat.
Da ste mi debeli i do vidova.
jjGospićke bob staze/Foto ©Lik@ press Gospić
lll Ukrašeni kapuciner iz mog kafića
bbb Ivan i njegov baciklin dddMotiv iz Kolakovca
Ljudikanje (3)

NA SNIG SE MORE I BAJSOM


Dok smo puzali i sklizali se diljem ličke metropole, edan dičak se na biciklinu sprema na - Velebit.

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

4. veljače 2013. u 15.50 sati

GOSPIĆ - E kako su moji stari i pridvidili, danas se prominija dan u odnosu na jučer. Danaska je bilo lipo i sunčano iako je ujutro bilo mnogo ladno i studeno. Edino pečene patke nisu padale.
Nakon jutarnje kavice s ukrašenom pinom od varenike zaputija sam se kroz Kolakovac u Budačku. Bilo bi bolje da sam nastavija Glavnom ulicom, jerbo me dočekala krivuljava prava bob staza od leda i sniga ka da sam na sarajevskoj zimskoj olimpijadi. Danas su tuda mnogi gobeljali, a dičurliji je bila uživancija. U Budačkoj, mojoj omiljenoj ulici koja u doba moga ditinjstva nije imala niedne birtije neg samo škole, patentiran je novi način čišnjenja sniga. Ralica je snig s dila tratoara do ceste odgurala do kuća koje su maom prazne. Ajme da se sada ustane iz groba Mićo što j' godinama prodava novine na kiosku i vidi koje su čudo snigna nagnali na njegovu kuću, odoma bi se vratina nazad. Dičini je to i zanimljivo, pa uni se neće slomiti ka ja i završiti u bonici i ako padnu na taj led.
Pokuša sam načiniti i koju sliku u kontralihtu, morda mi je i uspilo vidićemo.
Kad sam se za uru dvi vraća kući kod Slatkog sam vidija ednog crvendaća s biciklinom, odnosno momčinu obučenog u crveno odilo alpiniste. Oma mi je bija sumnjiv. Ima j' ranac na plećima i iž njeg je virija držak sikirice, ne one obična, ne nadžeka, vengo one planinarske, kako joj ono ono viču, morda je to bija i cepin, ja vam to ne znam.
Pita sam mladca kuda će s biciklinom, ili ti bajsom.
- Na Velebit - otpovrnu un.
Od prve, ja bluna, nisam ni svatija, što to un veli. Dvacet koraka mi je tribalo da svatim da se mali ne zajebava š menom. Okrenija sam se i vidim da drklja biciklin priko ledeni brigova u Starčevićevoj ulici i ustavlja se kod une nove apateke. Morda ga glavurda boli, ko zna?.
- E dobro, što uno reče, kuš Ti sada - priupitah ga ja jopet.
- Pa rekao sam Vam, na Velebit. Čekam prijatelja skupa ćemo biciklima do Brušana pa onda stazom uzbrdo - odvali Ivan Došen, ladan ka špricer, usput govoreći da je un član ednog planinarskog društva ali i gorske službe spašavanje ljudi koji zalutaju bilo di, mogu to biti i nike druge životinje na četiri, a ne samo na dvi noge.
Mladac me je do daske zbunija. Obično na ljudi vaki zimski dana dolaze s konjima ili traktorom u grad, a un biciklinom vrce na Velebit. Nadam se da će momcovi uživati u današnjem lipom danu bolje neg ja uz ovu kantu u kojoj drukam slova i eva se više snalazim.
ooo Motiv s Novčice
fff

Ljudikanje (2)

KITINA SVUDA OKO NAS

Baš se pokazala veljača, edini ženski misec, privrtljiv je ka žene.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. veljače 2013. u 18.15 sati

GOSPIĆ - Ka i što smo sinoć pisali, danas je barem odeka osvanija snig. Dok sam se ja izvuka iz tople krevetine, prigleda poštu, popije tabletine, sniga više i nije bilo na cesti.
Zato ga je na tratoaru bilo edno po noge, ko zna zna, a ko ne zna ako j' muškilj neka stisne šaku i digne palac, e toj to, toliko j' bija visok gospićki snig, bolje reći snižak. Ralice su ga razbucale da j' bila milina. Asfalt je bija crn i ravan ka stolica, sniga ni u tragovima. Zato ga j' bilo na tratoaru. Kako j' sveta nedilja nikome se nije radilo, niko nije kida, a sve se uvatila kitina.
Opet ja s tim stranjskim izrazom, pa će mi se mladi smijati i nazivati me - seljačinom koja ne zna ni čitat, a bome, eto, ni pisat. E ljudi, kitina vam je snig koji se ufatio na grani, na ogradi, na, na, ma svagdi i ne pada jer ne puše vitar, a i mokar je pa izgleda ka da se zalipija.
U centru na Marti, cesta je crna, ralice razbucale snig i navalile ga na pločnik kod nekadašnjeg frizeraja koji je sada edan od u nizu praznih lokala. Bija j' tu bufet broj edan, di su moji gimnazijski profesori znali popit il' kunjak, ako su išli ujutro u školu, il' gemišt, ako su išli popodne. E danas se tamo nije ni moglo
proć, bile su barikade od sniga.
Kafić u kojem sam već nikolko godina navika pit kavurinu, a prije vam je to bija stari otel Lika koji više ne radi, bija j' prepun. Edan prijatelj je zna da ću navrnut pa mi je pričuva nikolke novine. Na brzinu sam i' pogleda, i ispraznija visoki stolac na kome sam se brte osića ka da sam pršut u pušnici i da me venga kaki vitar.

            Dragi čitatelji i čitalice,
namirava sam Vam prikazat više slika, al me unaj Fotošoping nije tija slušat pa i' nisam moga smontirat. Imam ja i niki drugi program al ne znam radit š njim sve mu vrag utra dal utra!
Pridveče sam oša do garaže kako bi okida jer ralice mi vaik nagnaju sniga koji ja bidan moram vako star kidat što manjom lopatom. Dobro da sam poša za vida, jerbo je počelo smrzavat. Uspija sam okidat snig koji je mam spa na četiri prsta. Bij je vlažan i težak. Kitinu sa živičine mora sam ruštit grabljicama da mi ne slomi grane tise koju uzgajam zajedno s pokojnim ćaćom jošte od 1992. godine. Eto ima bena svakakvi, ja sam u ratu počeja pravit živicu okolo dvorišta. Nije mi ža, take živice niko nema ni blizu ni daleko pa se čude ako neko slučajno pripozna da to reste - tisa koja je inače zaštićeno drvo u ciloj Europi jerbo izumire. E to je moj doprinos putu u Europu.
Još dok sam kida, sunce je zašlo za Velebit i nebo je zacrvenilo, suce je ošlo u kandeloru, rekli bi stari Ričičani, sutra će se vrime prominit.
Da ste mi debeli i do vidova.
sss
Snig u gospićkom centru, na Marti, i zalazak suncasss

kkkNa ličkoj kavi - LJUDIKANJE

PRIVRTLJIVA VELJAČA

Prva dva dana veljača je pokazala pravo žensko lice.
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. veljače 2013. u 20.15 sati

GOSPIĆ - Jučer je bio petak i počela je - veljača, jedini ženski mjesec. Ličani kažu da je prevrtljiva ka' i žena.
I zbilja jučer se izmjenjivalo sunce i naoblaka. Petak je bio slab, ali to nije bio razlog da se ne popije jedan kapuciner u omiljenom kafiću.
Današnji dan je bio oblačan i mutan, sina se edva vidila na asfaltu. Bilo je desetak stupnjeva u plusu. Navečer je jugo zaminila jaka bura s kišom, zaladilo je gotovo do nule. Počelo je i sivat' to sv. Ilija vozi kola i frcaju munje. Nakon toga zna počet padat i - snig. Tako je bilo i večeraska. Ua frtalj sata sve je zabililo.
Malo smo se potrudili i pritražili lički ikavski ričnik i našli ništo narodni izreka i mudrosti pa i vi pogledajte:

vvvp Preslici iz Ričnika ličke ikavice

 

Na današnji dan, ravno prije tristotine godina, 2. veljače 1713. umra je u Bagu pop Marko Mesić koji je oslobodija Liku, pa i Bag, od Osmanlija i osvajača s istoka koju su tu bome foršibovali punih 160 godina.
Pogledajte i u našem Vremeplovu što pišemo o tome brinjskom velikanu:
http://www.licke-novine.hr/vrime/vremeplov.htm#pop

sss Stranica iz vodiča kroz kapucinski samostan Sv. Josipa u Karlobagu gdjhe se čuva ratnička sabla popa Mesića

 

kkk

Detalj statistike s Googla koji smo skinuli 1. veljače 2013.

Uvodnik

Evo malo i naše statistike čitanosti

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. veljače 2013. 23.00 sati

GOSPIĆ - Prije nekoliko godina kada smo startali s vlastitim sredstvima nismo se ni nadali da će čitatelji diljem svijet prihvatiti nekadašnji najpoznatiji i najcjenjeniji lički brend - Ličke novine.
Drago mi je da se nisam privarija. Neki su mi, kao autoru ideje, sugerirali da se kanim ćorava posla, da su to komunjarske novine, da im čak i boja ne valja, da te novine nikada nisu niti valjale, i da je zbog svega toga i štampariji, pardon, po novome rvackom, tiskari u Gospiću zbog toga i ime promijenjeno 1992. godine. Uni su promijenili ime i krajem prošle godine su konačno propali ka' Tiskara bez imena. Nisu nikad uspili svatiti što znači brend, brand, marka ili, narocki kazano - ime.
Ime, kaže narodna, i odilo ne čine čovika, ali ga čine uljudnijim i prikladnijim u svakojakim (ne)prilikama.
Ja se osobno nisam stidija imena Ličkih novina. Pa kako i bi, u njima sam radija samo 21 godinu, koliko sam kasnije tezgarija po nikim rvackim dnevnim novinama s crkavicom od onorara al ne i s plaćom i doprinosima, što j' postala karakteristika dilovanja ne samo u novinarstvu vengo u ciloj novoj Rvackoj. Ne da judi nisu sigurni za posa do kraja staža, vengo ka' onorarci ne moredu dobiti ni kredit na tri rate, a kamo li da kupidu autinu kakvu il, nedaj Bože, da im pane na pamet da ziđaju kaku bajtu.
Nego ja brte dok se dočepam nikakve tipkovnice zabrazdi nama u pulitiku. Danas je i puno lakše pisat, mislim fizički. Slova su lagana i lete li lete ispod moji prstiju. Nije to ka nekada da sam mora tuć po slovu ka da zabijam čava u rastovu dasku pa sam se na bosanskoj Biserici zna i raskrvarit da bi krv liptala iz zanoktice.
Edan mladi prijatelj što radi u grackoj upravi prošle mi je godine primontira na moju stanicu analitiku od onog vražjeg Guglina. Pa se nekad i sam začudim podacima. Pogledajte i sami za prošli misec, mislim sičanj ove godine. Nije mi jasno da gotovo pola čitatelja i čitalica imadem diljem bilog svita. Dobro je to ponavlja se povist Ličkih novina.
Naime, one Ličke novine, dok su još izlazile u Zagrebu i štampale su štampariji Vjesnika, počeli su odlazit pretplaticima po cilom svitu, i bile su prve jugoslavneske novine koje su išle u - izvoz. Eto ljudi na taki se način stvara brend. Samo triba biti tvrdoglav i raditi, raditi i raditi.
Primontirana mi je i kontrola dečki iz Avalona, firme koja mi drži Ličke novine na svome serveru, ili kako li se već zove taj uređaj. Ja bidan mislim da je to nigdi u zraku, u svemiru, i da se otalen šalje signal do računala kad niko oće vidit, čitat il čut Ličke novine. Znam da je to mala firma i da ka unaj Gec Bili nema farmu servera nigdi duboko u zemlji. Naka neka, morda će i uni imat tako što. Po njijovoj statistici prošli misec ostvarili smo priko tricet iljada klikova, a posičan boravaka čitatelja i čitalica na Ličkim novinama iznosija je četiri minute i 46 sekundi, daken skorom pet minuta.

sss

Detalj Avalonove statistike po rubrikama


Pogledajte malo što vi dragi čitatelji najviše volite čitat. Jasno da vas pomalo štrecne pulitika, odnosne klikate na rubrike s društveno-političkim sadržajima. Neka neka, al drago mi je ka starom učitelju, novinaru i publicisti da klikćete, al ne ka vrane, i na rubrike kulture di zbilja ima svašta. Moremo se pofalit da smo prvi u Ličana objavili e-romene, knjige, a o pismama i pričama da i ne govorimo. Sve se oto gotovo svakog dana čita i - skida za vlastitu uporabu. Neka neka, samo nastavite tako.
Znanja radi za tu našu Kulturu rade ponajbolja lička, a i senjska pera. Među njima je Jure Karakaš, Milan Krmpotić, ali i Mica Šaban, nažalost jedan od ponajboljih mladih suradnika Dubravko Buco Krstić, lani je otiša prikoreda na unaj svit, neka mu je laka rvacka gruda. Njega i njegovih priča i pisama dugo ćemo se sićat. Ostali smo i bez Grge Rupčića koji je lipo pisa što je god to trebalo od nekrologa do romana i pisama.
Edno vrime nam se javlja i don Kaćunko dok je bija u Gospiću, al kako je prekomandiran u Kumpolje više nima vrimena.

Da ste mi debeli i do vidova.


Vaš urednik Marko Čuljat

 
Ličke novine Lički vjesnik

www.licke-novine.hr

UVOD(NIK)

Piše Marko Čuljat

Na području Like u protekla dva stoljeća izlazilo je više različitih novina. Tjednik Hrvat u Gospiću punih deset godina uređivao je Marko Došen. Prvi broj je izdao 1894. po povratku iz Petrograda gdje je imao knjižaru. U prvoj polovici XX. stoljeća u Gospiću je izlazilo nekoliko novina, a jedne s imenom "Ličke novine". U Zagrebu je devet godina, pred Drugi svjetski rat, izlazio Lički kalendar – godišnjak sa stručnim prilozima za čitatelje i brojnim reportažama čiji je izdavač i urednik u Zagrebu bio Ivan Š. Brkić.
Početkom svibnja 1953. grupa Ličana pokrenula je Ličke novine. Prvi urednik Nikola Dugandžija bio je i direktor NIP-a (Novinsko-izdavačkog poduzeća) Ličke novine u Zagrebu. Novine su se tiskale u Vjesniku. U prvim brojevima objavljeni su tekstovi Čede Price, Zlatka Tomičića, Ive Strahonje i Vjekoslava Košte, Kasnije su se javili prilozima Jure Kosović, Vlatko Pavletić, Ferdo Šulentić, Boro Pavlović, G. Ledić, Jakov Sekulić, Tomislav Sabljak, Branko Ćopić, Kosta Košarog, Mladen Stary, a fotografije su objavljivali M. Pavić i M. Grčević.
Krajem 1953. glavni je urednik Zlatko Tomičić. Iste godine osnovano je NIŠP (Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće) Lykos, čiji je direktor Nikola Dugandžija, a list Ličke novine postaju organ Prosvjetnog društva Ličana od 1. svibnja. 1954. Početkom 1955. odgovorni je urednik Josip Barković, a pišu nova pera kao što su Ive Mihovilović, Slavko Mihalić, Ružica Drechsler i M. Lolić. NIŠP Lykos je 1956. izdao 20 zbirki pjesama i druge brojne knjige, 1957. izdavalo je tri časopisa: Teatar, Međunarodni sajmovi i Sirovinski pregled te planiralo izdati 15 knjiga hrvatskih pisaca i pjesnika. Poduzeće je imalo svoju tiskaru i knjigovežnicu.
Od 1. lipnja 1957. Ličke novine su Organ SSRN (Socijalističkog saveza radnog naroda) kotara Gospić koji je i izdavač a od 99-og broja odgovorni je urednik Dušan Basara. Redakcija je u Gospiću, a tisak je i dalje u Zagrebu. Od 115-og broja koji je izašao 1l. veljače 1958. glavni i odgovorni urednik je Branko Cvjetković koji ujedno i piše. Javljaju se autori Boro Ovuka, Ante Kesić i Mahmud Konjhodžić. Za prvih pet godina ukupna naklada Ličkih novina iznosila je 425.000 komada ili prosječno po broju 3.863 komada.
Pod okriljem politike redakcija se integrira s tiskarom Ognjen Prica u Gospiću i djeluju pod zajedničkim imenom Ličke novine. List se od broja 177, od 1. rujna 1960., tiska u Gospiću i opada mu grafičko oblikovanje i broj suradnika. Glavni urednici su kasnije bili Stjepan Mažar i Simo Kljajić. Obnovljeno je i izdavanje Ličkih kalendara u kojima su bili autori: Julije Derossi, koji je bio i urednik nekoliko Kalendara, akademik Tomo Bosanac, Srećko Božičević, Radoslav Putar, Stevo Drakulić, Marijana Rukavina kasnije Jerkić, Finka Pavičić Budak, Vladimir Hudolin i drugi.
Politika se upoveljala ponovno i 1976. list se izdvaja iz tiskare, osniva se nova tvrtka – Novinsko izdavačka radna organizacija i list mijenja ime u Lički vjesnik. Pod tim imenom u nakladi od tri do pet tisuća komada s dvotjednim ritmom Lički vjesnik je izlazio do ožujka 1991. kada je likvidiran. Glavni urednici su bili Marko Čuljat i Đorđe Kalanj.
Za 38 godina izašao je sveukupno 881 broj Ličkih novina i Ličkog vjesnika (ISNN 0350-2562) i to od 1. svibnja 1953. do ožujka 1991. Za Ličke novine/Lički vjesnik u Gospiću pisala su brojna pera, i to: Jadranko Crnić (sudac u Gospiću), Ante Pešut, Grga Rupčić, Jure Karakaš, Julije Derossi, koji je godinama bio i redaktor, Manja Frković Kovačević, Stipo Josipović, Budimir Korica, Ivan Šutija, Nikica Valentić, Karlo Rosandić, Ico Trbojević dopisnika iz Ogulina…Novine su imale pedesetak suradnika u Lici, pa i šire, i bile su rado viđene u gotovo cijelome svijetu. Slane su pretplatnicima u Rusiju, Australiju, Kanadu, Novi Zeland, Argentinu, Ameriku i druge zemlje. Na deviznom računu je bilo bezbroj svjetskih valuta iako je raspačavanje bilo veoma mukotrpno i skupo. Do Amerike su novine plovile prekooceanskim brodom svakih nekoliko mjeseci jer je avion bio preskup. Ali, gdje je bilo Ličana bile su i Ličke novine, pa i kod tehničkog direktora jedne američke industrije automobilskih guma.
U dva navrata, krajem sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća Redakcija Ličkog vjesnika pregovarala je o suradnji i integraciji s riječkim Novim listom, dnevnim novinama koje su se tiskale kao i Ličke novine na papiru veličine 320x450 mm, odnosno na C3 formatu. Prve pregovore prekinuo je Jakov Blažević izjavom da bi Lički vjesnik izgubio identitet, iako nam je tadašnji direktor Novog lista, koji je bilo lokalni list s najvećom nakladom u Hrvatskoj, Stanko Škrbec, dao odriješene ruke da predložimo koji god hoćemo oblik suradnje da će oni sve prihvatiti jer su u Lici vidjeli mogućnost za ekspanziju poput tadašnjeg Glasa Istre u Puli. Drugi su pregovori vođeni s novim direktorom Zdenkom Manceom koji je kasnije i kupio Novi list i preprodao ga. On nije vidio nikakav interes lokalnog Novog lista u Lici jer je suradnju uvjetovao tehničkim opremanjem dopisništava. To se trebalo obaviti sredstvima iz tadašnjeg Republičkog fonda za nerazvijene. To nisu prihvatile samo općine Gospić i Otočac. Ostale ličke općine Gračac, Donji Lapac i Korenica su prihvatile i stale iza Redakcije Ličkog vjesnika. Fond je donio odluku da će opremanje Redakcije u Gospiću i dopisništava u Lici financirati iz neraspoređenih sredstava, a ne na uštrb tadašnje Zajednice općina Like.
Početkom demokratskih promjena Lički vjesnik zapada u financijsku krizu jer je naplata oglasa slabo realizirana na području bivše Jugoslavije, te je početkom 1991. godine nad ustanovom Lički vjesnik pokrenut proces likvidacije kod Okružnog privrednog suda u Karlovcu. Ovaj proces je dokrajčen tako da je svih osam radnika završilo na ulici u ožujku 1991. godine. Sljedbenik tvrtke Lički vjesnik bila je Skupštine općine Gospić. Tek desetljeće i pol nakon likvidacije saznalo se da je ustanova bila – pozitivna.
I sam sam odgulio dva mandata kao direktor i glavni i odgovorni urednik Ličkog vjesnika, a zajedno s radom u Ličkim novinama, u redakciji sam radio 21 godinu. Bio sam i urednik Ličkih kalendara za 1976. i 1996. godinu.
Lika je u Domovinskom ratu bila bez svojih novina pa je grupa Ličana, okupljena u zavičajnoj udruzi u Zagrebu, pokrenula list "Vila Velebita" koji je poslije rata neredovito izlazio kao časopis i nije bio u slobodnoj prodaji.
Obnovom ovih internetskih Ličkih novina, za koje je glavu izradio Miroslav Ambruš Kiš, temeljem likovnog rješenja Karla Rosandića Dade i akademskog slikara Bude Budisavljevića Modrog, koji su radili glavu Ličkog vjesnika, i nepoznatog autora glave Ličkih novina, želim doprinijeti da se ne zaboravi jedna bogata lička tradicija i poznata marka koja se i danas spominje. Zaštitni znak, što nije bilo uobičajeno za novine, je izradio Bude Modri, a osobno sam se usudio digitalno ga obraditi. Koliko su novine bile vrijedne govori i činjenica da su ih radnici u Njemačkoj zvali Likaner cajtung i jedva čekali svaki broj, te pisali i obilazili redakciju kada su boravili u Lici.
Internetsko izdanje www.licke-novine.hr od proljeća 2009. grafički namjerno liči na stara novinska izdanja Ličkih novina i Ličkog vjesnika (iste rubrike), namijenjene su Ličanima diljem domovine i svijeta i tako ponovno promoviraju Liku. Za mlađe je nešto prevedeno i na engleski jezik.

Redaktura Jure Karakaš, prof.

Ličke novine Lički vjesnik

www.licke-novine.hr

LEADER

Author Marko Čuljat

Several different newspapers were published in Lika in the last two centuries. Marko Došen had been the editor of the newsweekly Hrvat for ten years. He issued the first copy in 1894 upon his return from Petersburg where he owned his bookshop. In the first half of the twentieth century several newspapers were published in Gospić as well as “Ličke novine” (“Lika’s newspapers”). Nine years before World War II Lika’s calendar – almanac was published in Zagreb with professional articles for readers and numerous reportages whose editor and publisher was Ivan Š. Brkić.

            At the beginning of May 1953 a group of people from Lika started Ličke novine. The first editor Nikola Dugandžija was a manager of NIP (Newspaper publishing company) Ličke novine in Zagreb at the same time. It was printed in Vjesnik. The first issues of the newspapers published articles written by Čedo Prica, Zlatko Tomičić, Ivo Strahonja and Vjekoslav Košta.  Jure Kosović, Vlatko Pavletić, Ferdo Šulentić, Boro Pavlović, G. Ledić, Jakov Sekulić, Tomislav Sabljak, Branko Ćopić, Kosta Košarog, Mladen Stary sent their articles later. Some photographs whose authors were M. Pavić and M. Grčević were also published.

            By the end of 1953 Zlatko Tomičić was the editor-in-chief. That very year NIŠP (Newspaper publishing and printing company) Lykos was founded with Nikola Dugandžija as a manager and since 1 May 1954 Ličke novine became the authority of Educational Society of people from Lika. At the beginning of 1955 executive editor-in-chief was Nikola Baraković and some new pens like Ive Mihovilović, Slavko Mihalić, Ružica Drechsler and M. Lolić contributed with their articles. In 1956 NIŠP Lykos published 20 collected poems, numerous books as well as three magazines in 1957: Teatar (Theatre), Međunarodni sajmovi (International fairs) and Sirovinski pregled (Raw-material review), and also planned to publish 15 books written by Croatian writers and poets. The company had its own printing-house and bookbinder’s shop.

            Ličke novine was the authority of SSRN (Socialist Union of Working Class) and publisher of district Gospić. Dušan Basara was the executive editor-in-chief since the issue 99. Editorial Office was in Gospić and printing was still done in Zagreb. Since the 115th issue published 11 February 1958 Branko Cvjetković was the executive editor-in-chief and journalist as well. Authors like Boro Ovuka, Ante Kesić and Mahmud Konjhodžić sent their articles, too. In the first five years total printing run was 425 000 copies or average 3 863 copies per issue.

The editorial office integrated with printing-house Ognjen Prica in Gospić under the aegis of politics and acted jointly under the name Ličke novine. Since 1 September 1960, issue No.177, the newspaper started being published in Gospić so its graphic design and number of contributors were on the decrease. Stjepan Mažar and Simo Kljajić were the editors-in-chief. Publishing of Lika’s calendars was renewed with authors: Julije Derossi, who was also the editor of few calendars, Tomo Bosanac, F.R.S., Srećko Božičević, Radoslav Putar, Stevo Drakulić, Marijana Jerkić – Rukavina (maiden), Finka Pavičić Budak, Vladimir Hudolin and others.

            With the interference of politics in 1976 the newspaper separated from the printing-house, a new company Newspaper Publishing Work Organisation was founded and changed its name into Lički vjesnik. It was published under that name twice a month, total printing run of 3 000– 5 000 copies till March 1991 when it was liquidated. Marko Čuljat and Đorđe Kalanj were the editors-in-chief.

            In the period of 1 May 1953 to March 1991 for 38 years of working the total printing run was 881copies of both Ličke novine and Lički vjesnik (ISNN 0350 – 2562). Numerous pens like Jadranko Crnić (judge in Gospić), Ante Pešut, Grga Rupčić, Jure Karakaš, Julije Derossi (sub-editor for years), Manja Frković Kovačević, Stipo Josipović, Budimir Korica, Ivan Šutija, Nikica Valentić, Karlo Rosandić, Ico Trbojević (correspondent from Ogulin) and others had been writing for Ličke novine / Lički vjesnik. Newspapers had about fifty contributors in Lika and beyond and were welcomed almost all over the world. They were sent to subscribers in Russia, Australia, Canada, New Zealand, Argentina, America and some other countries. Though distribution was very hard and expensive there were numberless currencies on their foreign-exchange account. Newspapers sailed by ocean-going ships once in a few months because distribution by plane was very expensive. But where there were people from Lika there were Ličke novine, too, so they were even found in possession of a technical manager of one American tyre company.

            By the end of seventies and eighties of the twentieth century Editorial board of Lički vjesnik negotiated about cooperation and integration with Novi list (New paper) from Rijeka. It was newspaper that was printed on the paper size 320X450 mm, which is C3 format, the same as Ličke novine. First negotiations were interrupted by Jakov Blažević’s statement that Lički vjesnik would lose its identity, though Stanko Škrebec, manager of Novi list, which was local paper with the biggest printing run in Croatia at that time, gave us full freedom in choosing any form of cooperation (which they would accept). They saw possibilities in Lika for expansion like Glas Istre (The voice of Istria) in Pula then. The second round of negotiation was done with new manager Zdenko Mance, who later bought Novi list and then resold it. He did not see any interest in local Novi list in Lika because he necessitated the cooperation with technical equipping of reporters’ bureaus. That was supposed to be done through Republic fund for undeveloped. But that was not accepted only by the town districts Gospić and Otočac. Other town districts in Lika like Gračac, Donji Lapac, and Korenica accepted it and fully support Editorial board of Lički vjesnik. Then the Fund made an official decision about financing equipping of editorial office in Gospić and reporters’ bureaus in Lika through unassigned funds not causing any damage to Community of municipalities in Lika.

            At the beginning of democratic changes Lički vjesnik met financial difficulties because charging for advertisements was poorly done at the area of former Yugoslavia. That is why at the beginning of 1991 a process of liquidation of establishment Lički vjesnik was opened at the Regional Economic Court in Karlovac. This process ended the way that all eight employees were made jobless in March 1991. Gospić District Assembly was a successor. Not sooner than a decade and a half after liquidation people learned that the establishment was in the black.

            I have worked as a manager and executive editor-in-chief in Lički vjesnik for two terms as well as in editorial office for twenty-one year for both papers. I was also the editor of Lički kalendar (Lika’s calendars) for 1976 and 1996.

            Lika was without its papers in Croatian War of Independence so the group of people from Lika gathered in the county association in Zagreb and started the paper Vila Velebita”, which was published after the war as a magazine at irregular intervals and it was not commercially available.

            By reviving this internet edition of Ličke novine, whose header was done by Miroslav Ambruš Kiš based on the design of Karlo Rosandić Dado and academic painter Bude Budisavljević Modri, who made header for Lički vjesnik, and unknown author of the header of Ličke novine, I want to contribute that a very rich tradition of Lika and its famous brand, which is known even today, not to be forgotten. Logo, which was unusual for a newspaper, was made by Bude Modri. I dared myself to make it in digital version. The fact that workers in Germany called it Likaner cajtung and that they hardly wait to get each issue of it, write and visit editorial office when they were in Lika, tells us how valuable the newspaper was.

            Internet edition www.licke-novine.hr  that started in spring 2009 is graphically alike the old editions of Ličke novine and Lički vjesnik (same columns) and is made for people from Lika all over the country and the world and in that way it promotes Lika again. For younger generation some parts are translated into English.

 

 

Translation Edita Klobučar, prof.