ličke kultura lički vjesnik arhiva

nnn
Sudionici promocije Bogovićeve knjige u Gospiću/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić
nnn
Nuncij čita Papino pismo Bogoviću

nnn
Predaja pisma
nnn
Don Kaćunko i nuncij D'Ericosa

Promocija desete Bogovićeve knjige u Gospiću

NA KRAJU PROMOCIJE BLAGOSLOV PAPE FRANJE

Na promociji je bio apostolski nuncij msgr. nadbiskup Alesandro D'Erico, koji je prenio blagoslov Pape narodu Gospićko-senjske biskupije.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. srpnja 2014. u 23.30 sati

GOSPIĆ - Dva su se jubileja poklopila s izlaskom desete knjige msgr. Mile Bogovića, gospićko-senjskoj biskupa koja nosi naslov Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti.

U prvom redu to je zlatna misa, odnosno pola stoljeća od svećeništva msgr. Bogovića i 15 godina od njegovog ustoličenja za biskupa. Promocija je održana u sastavu proslave Dana Grada Gospića, te je prvi uzvanike pozdravio gospićki gradonačelnik Petar Krmpotić. Kroz promociju je vodio don Anđelko Kaćunko, a o knjizi su govorili povjesničar Milan Kruhek, koji je prije nekoliko desetljeća s Bogovićem obilazio Liku i Krbavu, Ante Bežen, dobar znalac Bogovića i Ivica Mataija, ravnatelj Državnog arhiva koji je suizdavač knjige. Bogović se večeras zahvalio na financijskoj potporu grada i županije. Svečanost je uveličao Katedralni pjevački zbor.

            Prikazivači su istakli veliki značaj knjige za svakog Ličanina, pa i šire. Na ličkim prostorima Crkva je uvijek opstala osim za turske okupacije punih 160 godina. Knjiga predstavlja sintetizirano Bogovićevo istraživanje povijesti i Crkve

            Poseban gost na promociji bio je apostolski nuncij msgr. nadbiskup Alesandro D'Ericosa koji je stigao sa savjetnikom Jean-François Lantheaumeom.

            - Bit će moja dužnost da izvijestim Svetog Oca o večerašnjem slavlju. Želio sam doći u Gospić, pomalo i zbog osobitosti biskupa Bogovića, to je osobitost koja oduševljava, on je povjesničar velike vrijednosti, velike ljubavi za svoj kraj. - istakao je msgr. D'Ericosa dodajući svoje čestitke povodom Bogovićevih 50 godina svećeništva i 15 godina biskupovanja i  naglašavajući da je papa Franjo osobno upoznao biskupa Bogovića kao nadbiskup u Buenos Airesu, i da ga je Sveti Otac zamolio da mu uruči njegovu poruku, a dodijelio je i posebni Papin blagoslov sveukupnom narodu Biskupije.

Pogledajte malo i našu arhivu, jer smo prvi objavili sliku Pape Franje i msgr. Mile Bogovića:
http://www.licke-novine.hr/arhiva/arhiva%202013/JDS/jds.html#n139

nn
Promotori Bogovićeve knjige: Kruhek, Bogović, Bežen, Mataija

nnn
Katedralni pjevački zbor

nnn
Bogović je potkisivao kupljene knjige

VIDEO ZAPIS LIČKE TELEVIZIJE O PAPINOM PISMU BOGOVIĆU:


 

bbb

Nova knjiga Mile Bogovića

Lika i njezina Crkva

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. srpnja 2014. u 14.10 sati

GOSPIĆ - U petak, 18. srpnja u 19.30 sati u dvorani Pučkog učilišta bit će promovirana deseta, najnovija, knjiga msgra Mile Bogovića, gospićko-senjskoj biskupa Lika i njezina Crkva.
Promociju organiziraju Gospićko-senjska biskupija i Državni arhiv iz Gospića. O knjizi će osim autora govoriti povjesničar dr. Milan Kruhek, prof. dr. sc. Ante Bežen, recenzent knjige i prof. Ivica Mataija, ravnatelj Državnog arhiva iz Gospića. Promociju vodi don Anđelko Kaćunko, a sudjeluje i Katedralni zbor iz Gospića.

Više o autoru na vezi:

http://www.licke-novine.hr/vrime/vremeplov.htm#biskup


 


Nova knjiga

IZ OKRUGLE KRLETKE

Pjesnik Milan Rupčić objavio je i treću zbirku pjesama.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. srpnja 2014. u 20.30 sati

GOSPIĆ - Rijetko se u mom pretincu nađe oveća pošiljka kao jučer. U kuverti je bila jedna knjiga i jedva sam čekao da ju otvorim.
Ugledao sam smeđe korice s bijelim krugom na kojima je pisalo ime Milana Rupčića i naslov Iz okrugle krletke - pjesme. Rupčić je rastočkih korijena kao i Grga Rupčić, a ovo mu je već treća zbirka pjesama. Do sada je objavio Sjećanja pod hrastom i Kaleidoskop jednog života. Sve je knjige izdao u vlastitoj nakladi, ili kako bi Rusi rekli u samizdatu. I on je jedan od primjera kulturnih radnika koji nema podrške u svojoj sredini. Rupčić živi u Zagrebu, diplomirao je organizaciju rada i politološke znanosti, a pisanje pjesama služi mu da oslobodi svoju dušu i misli od svakodnevne stege. Knjiga se može kupiti u knjižari Damino u Gospiću.
Predgovor za ovu zbirku pjesama napisao mu je drugi Ličanin, književnik prof. Jure Karakaš, koji je i ranije na našim stranicama objavljivao kritike njegovih radova.
- Ova zbirka pjesama predstavlja cjelinu, premda je podijeljena na tri ciklusa. - kaže karakaš i nastavlja:
- Osnovna tematika zbirke je ljubav u svim njenim varijantama: od nježnosti, topline, povjerenja preko zahlađenih odnosa, razočaranja, otuđenosti do traganja za uzorcima prestanka sreće i mirenja sa sudbinom. Sve je realno, upravo kako se odvija u duši hipersenzibilnog pojedinca koji sebe daje voljenoj osobi, uvjeren da će to trajati vječno:

Sve moje pjesem
su tu pune,
ti si jedini sadržaj
ovih stihova …

Naslov prvog ciklusa Korak naprijed u znaku je vjere u neraskidivost osjećaja, vjere u povezanost bića identičnih emotivnih proživljavanja. Sve je tu ustreptalo i ozareno srećom i kreće se naprijed prema savršenstvu muškarca i žene - savršenstvu ljubavi. A to savršenstvo prožima sve: i srce, i dušu i um, i prirodu i sve što se kreće u prirodi.

Ciklus Dva koraka natrag kontrast je svemu što iznosi u prvom ciklusu: zahlađenje, šutnja, otuđenje, tišina, netazumijevanje s jedne strane - oluja u duši, razočaranje, nevjerica s druge strane. Raspršili se lijepi snovi, ništa više nije kao prije:

Ostali smo bez riječi,
odlazim, nema patetike,
u tišini bez pozdrava;
zaboravili lijepe trenutke …

U ovom ciklusu prevladava upitanost: zašto, što je uzrok. Interesantno je da ne traži krivicu na drugoj strani, nego se samo pita otkud odjednom sad to, taj muk, ta hladnoća.

Treći ciklus, Korak u stranu, je neka vrsta traganja za rješenjem nerješivog. To je kao nastojanje price da izađe iz okrugle krletke, ptice koja je naučila pjevat u slobodi. Ljubavi je nstalo i ona je ostala zarobljena u krletki, a izlaza iz nje nema. Množe se bezbrojna pitanja, česti su flashbackovi, prevladava samoća, a neka čudna hladnoća, rezignacija i podsvjesno nemirenje sa sudbinom. Možda se izlaz ipak nalazi u samoći. Pitanje je  samo dokle će trajati:

Težina prazne sobe,
pored se skrutila samoća,
pravi mi društvo -
eto, nisam sam …

 

rrr

Za razliku od prethodnih Rupčićevih zbirki pjesama, gdje su prevladavale duže forme, pejsažna lirika i pjesme idiličnog, baladnog ili elegičnog sadržaja, ovdje je poetski izraz reduciran, više je misaonosti, metaforike, izraz sažet do krajnosti tako da  neka ostvarenja djeluju poput sentenci - psiholoških, jezgrovitih višeslojnih misli koje mogu pobuditi najrazličitije reakcije. U ovoj zbirci do izražaja dolazi sinteza emotivnog i refleksivnog, s tim da je emotivno puno naglašenije i gotovo da pruža na dlanu treperenja srca svima koji otvore bilo koju stranicu ove knjige.
Stih je u pravilu slobodan, što daje pjesničkom subjektu više mogućnosti da dublje pronikne u tajne najljepšeg dara - ljubavi; dara koji može značiti sreću, ali i razočaranje.
Sve, pa i više od toga, može se naći iza krhkih rešetaka ove okrugle Rupčićeve krletke.
 

PROČIŠĆENA SUZOM

Mandica Hrvoj

28. lipnja 2014. u 12.50 sati

Došlo je vrijeme napisati pjesmu,
samo treba uhvatiti misli,
koje noćas pišu samo pjesme nijeme!

Nadglasavam tišinu i šapćem oproštenje,
Možete li slušati muk kroz krik
koji poznajemo samo mi žene?

Nije da tražim samilost, ne tražim sažaljenje.
Samo, svaki put kad sretneš ženu – Bogu zahvali,
za to čudesno stvorenje!

Kad zube stisne, najčešće i plače.
Ne, ne traži pomoć, za to je već kasno!
Žena kad plače zna i zašto.

Ne diraj joj suzu, taj melem iz duše.
Pusti da plače, neisplakane suze
guše.

Pročišćena suzom, ko ruža orošena kapima kiše,
ko pobjednik nakon najteže bitke, žena se diže,
sve zna, sve može, sve hoće i sve stiže.

 
 

Pokajnik

27. lipnja 2014. u 22.45 sati

Gospodine Marko, ako Bog da, prvi srpnja polazim u zagrljaj neprežaljenoj rodnoj grudi, miloj našoj Domovini. Pjesmom Pokajnik, želim sretan put hrvatskoj braći koja poput mene željno hrle u krilo najljepše zemlje na svijetu. Srdačno Vas pozdravlja Marija Dubravac iz Australije.

POKAJNIK

Bijedan, oronuo, pohabanog ruha
Stig'o sam kući iz tuđine klete.
Željan toplog doma i majčinog kruha,
Sjedoh pod lipu plačuć kao dijete.

Ne nađoh majku ni kućicu staru,
Zar na tom mjestu ni bilo ih nije?
Tek snužden đeram na trošnom bunaru
Iz prošlosti davne uspomenu krije. 
Sjetih se ludih čežnja u mladosti -
Opčaran maštom pođoh tražit sreću.
U tuđini gruboj zemlji bez radosti,
Mislio sam nikad pokajat se neću.

Dočekaše me nepoznati ljudi
Pogleda mrskih i ledenih riječi.
Uz čaše vina bol mi trla grudi,
Slušah jadno srce kako tužno ječi.

Poželjeh često k rodnoj grudi poći –
Ponos mi ludi dozvaljao nije.
Kako ću majci praznog džepa doći,
Siromah veći no sam bio prije?
Kako ću jesti kruh njezina truda,
Hoće l' reći — Gdje si nesretniče, sine?
Hoće l' vjerovat da mi sudba huda
Rastrga srce zarad Domovine?

Kad sijeda kosa glavu mi pokrila
A svijeća života gasiti se stala,
Noga je sama željno pohrlila
Hrvatskoj zemlji, gdje lipa je cvala.

Suzom kajanja grijehe perem eto
Osjećajuć radost ispunja me svega.
Ljubim svoje tlo voljeno i sveto,
Od njega nigdje nema milijega.

Oj ljudi dobri, ljudi kraja moga,
Otvor'te vrata makar i od staje.
Evo patnika, sina hrvatskoga
U toplo krilo rođene Domaje.

Na zlatnoj slami duša mi jadna
Naći će mira i usnuti slatko.
Ako me jutrom pronađete hladna,
Sretan sam bio, makar i na kratko.

Dok me u raku spuštali budete,
Pjesnika riječi dajte ponoviti:
»Domovino, majko, primi svoje dijete,
U svom polju grob mu, svojim cvijećem kiti«.
 

PJESMA SVETOM IVANU HRVATSKOM

Blagdan je 24. lipnja.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. lipnja 2014. u 11.50 sati

Gospodine Marko, sveti Ivan Hrvatski, pustinjak, kraljević, poznat je tek pojedincima. Šteta da padne u zaborav jedan tako veliki i sveti čovjek hrvatskoga roda. Blagdan mu je dvadeset četvrti lipnja. Ne znam da li Vam je pjesma preduga za objavljivanje? Uz Božji blagoslov, Marija Dubravac Brisbane

Sveti Ivan Hrvatski, pustinjak

(Sin kralja Hrvatske i Dalmacije)

U vijeku devetome
U kraju moravskome
Stajao Tetin-dvor.
Gazda mu Borivoj, knez,
Grčkog bogoštovlja sin
Bijaše dobar kršćanin,
A ženidben mu vez
Krasila žena mlada
Lijepa Ljudmila
Ponos sela i grada.
To dvoje dobrih ljudi
Bogu umilni bili
Slavu mu pronosili
Po kneževini svud.
Takvim vladarima
Hvala i dika bud’.
Jednoga dana knezu
Prohtje se ić u lov.
Odjeknu glasno
Roga lovačkog zov
I lavež ljutih pasa
I njisak bijesnog hata,
A ruka uzde hvata
Pa hajd u šume guste
Put divlje Hodinye.
I eto sreće puste!
Košutu grmlje krije,
O ljudi, krasna li je!
Poput nevinog čeda
Hajku lovačku gleda
I bjegnut jadna htjela;
Hitra doleti strijela
I usred bijela dana
Košuti ljuta rana
Iz nježnog zjapi tijela.
I bježi, mukom bježi,
K stjeni kamenoj teži
Gdje voda žubori hladna.
Tamo je klonula jadna
Da pusti zadnji dah.
No gle znaka s nebesa!
Teče košuti mlijeko,
Reć bi, čitava rijeka…
Kneza spopade strah.
-  Čudo! – Svako je reko
I pio slatkog mlijeka
Ma baš do mile volje.
Pa kud bi lovac bolje?
Al’ jao, pomoz Bože,
Iz kamene pećine
Iskrsnu divljak plah,
Raspelo sveto steže.
Odjeća mu od kože,
Kosa do zemlje seže,
Brada sakriva grud.
Kakva mu pamet i ćud,
Je l’ avet ili duh,
Bog bi tek znao gor.
Mrtvoj košuti hrli
I ljubi je i grli
I plače ubog stvor.
Držeć u ruci Krst
Podiže drhtav prst
Te će Borivoju reć:
-  Zašto ustrijeli moju
Premilu mezimicu,
Voljenu košuticu
Dobročinitelja mog?
Hranila me je mlijekom
Prijatelj bi mi vijekom,
Darova mi ju Bog.
Bila mi silno blago
Mjesto seke i maje,
Bezazlenošću zračio
Mirni joj blagi lik.
Smrt njena duše mi krik,
Bol moja velika je!
Crno joj oko drago
Sveđ gledalo me rad.
Dražesno mi stvorenje
Usmrti ljudski stvor,
Oprosti, reć bi – gad.
Knez moravski se trže
I bi mu jako žao
Te grešku pere brže:
-  Šumnjače, reci tko si?
Što želiš, od mene prosi
I sve ću tebi dat.
Dignuv visoko glavu
“Divljak’’ zboriti uze,
U plemenitom oku
Zasjale suze, te će:
-  O čuj me dobro, kneže,
Ja ubog prosjak nisam.
Mene s kraljevstvom veće
Kraljevska loza veže,
Pogodi sin čiji sam?
Ja krv sam Gostumila
Kralja Zemlje Hrvatske
I slavne Dalmacije.
Znaj, ime  Kroacije
Nekoć i sada bilo
Srdašcu mojem milo
Ko sunce što no sije,
Ko drage majke krilo
I slatki osmijeh njen.
Sjajan me život ček’o
Svak mi se klanj’o i rek’o:
“Blažen ti začeća tren.’’
Usred lagodnog žića
Osjetih s Neba zov
I bijah Duhom vođen.
Božji mi reče glas:
“Sinko, pripadaš meni.
Nisi za kralja rođen,
Čeka te život nov.
Ostavi zemlje čari,
Sve raspadljive stvari
I budi samo moj,
Ivan Hrvatski, svet.’’
-  Kneže, ja prezreh svijet
I sav se Bogu dadoh
I pred njim ko rob padoh,
Te bijah ludo sretan.
Dođoh u divljinu
I nisam nikad sjetan;
Vijek ću pokoru činit
Sa duša grijehe snimit
I molit za svoj rod.
Kraljevska što mi krv
U tijelu bijednom teče,
Kad prkosno zapeče,
Ah, ja se vragu ne dam!
Krst ovaj stavim preda m’
I budem sićušni crv,
Od mrava ništa bolji.
Tu sam po Božjoj volji,
Tu ću spokojno mrijet.
Četrdeset dva ljeta
Nije me vidio svijet
Nit za njim srce tuče,
Nit želja k njemu vuče.
Kneže, ti čudno gledaš
I dokazat si ne daš
Da smrtnik uživat neće,
Da kralj bježi od sreće?
Ta čemu žezlo, kruna,
Dukata kesa puna
I slavni kraljevski znak?
Kneže, to sve će proć.
Kraljevstvo, slava, moć
I raskoš i prijestolje
Svijeta su ovog kras.
Ja nađoh blago bolje:
Skromnost, žrtvu i mir
I duši svojoj spas.
U divljoj Hodyniji
Kraj bistre Lodenice
Sa životinjom i mravom
Vječni je za me pir.
I tvrdim punim pravom
Da moja kamen – špilja
Puna je izobilja
Sveg što čovjeku treba.
Imam hladne vodice,
Plodove šume ove,
Imam blagoslov Neba
Neraspadljivo zlato,
A u nebeskom dvoru
Mjesto mi rajsko dato.
       ———-
Zadivljen Borivoj slušo
Pa reče: ”Sveta dušo,
Budi mi u dvoru gost.
Ostavi vječni post
Obuci halje nove
Bjež’ iz divljine ove,
Uživaj koji čas.”
-  Ne, hvala – Ivan reče,
-  Već  kneže, popa mi daj.
Kad žića kraj isteče,
Da idem pravo u raj.
I umr’je Hrvat Ivan,
Kraljević, čovjek divan
I bje proglašen svet.
Ozdravljo češki svijet
Čudom hrvatskog sina,
A tuđa domovina
Slavi ga danas dan.
Ivane, ti nam prosti,
U tuđem kraju ti kosti,
Mnogom si Hrvatu stran.

      ———–
Trinaest vjekova
Kristov barjak se vio,
Brojan mučenik bio
U rodu hrvatskom.
I mnogi krasni ljudi
Hrabrost im vječna budi,
Davali živote
Za Krista i za Dom.
Krv stoljećima tekla
I hvale riječ se rekla
Pa legla s pokojnikom
U jame dubok grob.
Umjesto mučenika
Umro tek neznan rob.
O Bože, Ti nam reci,
Gdje su hrvatski sveci
Gdje dičnog roda cvijet?
Zar četvorica samo?
Zar tuđi bolji je svijet?
Grešnost Hrvatskom hara,
Od strane ljevičara
Prijeti nam oblak crn;
Gle, komunizma trn
U svakoj njivi niče.
Kraljeviću sveti
Hrvat ti usrdno viče
Pogledaj nas sa Neba!
Hrvatska svece treba,
Čistokrvne Hrvate
Da svetost Zemlji vrate
I slavu roda svog.
Ivane, ti  izmoli
U suznoj hrvatskoj doli
Nek vlada Hrvat i Bog.

GOSPIĆ

uuu

KONCERT PJEVAČA I TAMBURAŠA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. lipnja 2014. u 21.45 sati, video dopuna 17. lipnja 2014. u 8.00 sati

GOSPIĆ - Večeras su Pjevački zbor Degenija Odjela za nastavničke studije i Tamburaški orkestar Pučkog otvorenog učilišta dr. Ante Starčevića održali zajednički koncert pod dirigentskom palicom Tvrtka Sarića, višeg predavača na Odjelu.
Koncert je počeo Santa Luciom altistice Ivane Rukavina u gitarskoj pratnji Tvrtka Sarića. Zatim je izvedena serija kompozicija a započelo se  narodnom Zaspalo je siroče. (MaČ)

uuu


uu

VIDEO ZAPIS LIČKE TELEVIZIJE GOSPIĆ - LTVG-A S KONCERTA STUDENATA U GOSPIĆU

 



Ljudikanje o tamburici

DIVOTA JE KAKO DICA TAMBURAJU

Ima sam osićaj da cili Osik tambura i piva.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. lipnja 2014. u 14.45 sati

Snima i piše Marko ČULJAT

LIČKI OSIK - Maka, oš ić na priredbu i Martha nadstupa, mima recitaciju. - kratko je i odrišito priko klepke rekla njena matera Sandra čiji su edan did i baba iz Kaluđerovca, a drugi iz Starigarada, a una je po završetku školovanja na Rici odlučili doć' u zavičaj predaka. Vratila se korinima, za razliku od više iljada mladi Ličana i Ličkulja koji su nestali iz Like poslidnih stoljeća.
Kako mi je autina bila crkla, sija sam š njom u njen otrcani Golf koji sam joj uvalija prid niki osam godina, jerbo je stanovala na Osiku i radila u nikom gospićkom otelu. Da sam joj na rate bez kamata, a za razliku od okupatorskih rvaci banaka, najzad sam joj dije duga oprostije samo da ostane u mojoj i njezinoj Lici.
Malčice smo bili zadocnili na Osik. Edva smo parkirali isprid Osnovne škole dr. Franje Tuđmana, a nigdi drugdi nema parkinga, jerbo kada se gradije NLO - ne čitaj ka: neidentificirani leteći obikt, oli ti leteći pladanj vengo Novi Lički Osik, nije bilo limenjaka ka danaska bez koji se ne mere ni na aborat.

Već je u školskom odniku bila neopisiva gužva, a susidnja kuinja zajpila j' prazna, jerbo navodno u nju ne smidu roditelji dice da ne bi proširili kaku zarazu potljednjeg dana škole. Raniji godina tu su se podržavale priredbe, a nastupači su se spremali u sportskoj dvorani. Sada su se gužvali u odniku prizemlja i u ednom razredu di sam i susrije maestra Đanija Findrika iz Sinca koji je pr Osika naučija tamburat i pivat.

Prije njijova nastupa snima sam i slikuva recitacije, pivački zbor i malo mi je što uspilo. Bitno je da sam dobro snimija Marthu. Naročito je loše bilo pivanje osmaša priko lošeg razglasa. Inače, u Gospiću i okolici nema valjanog razglasa doklen ne dođe niko sa strane. Nisam uspija dobro snimit ni ravnatelja Antonija Milinovića - ufatija sam samo nikakvo arlaukanje ka da tira vukove. Projektant koji je crta školu nigdi 1950. godine nije planira da će se u holu održavati koncerti, zato je projektira kino dvoranu s podijem za kazalište i šaptačnicom, svlačionicom i drugizim što god treba za nastupe. Međutim, to se nikom u novoj Rvackoj nije dopalo pa j' naredije da se od kina, jerbo Rvati više ne iđu u kino vengo u birtije, naprave stanovi iako na Osiku ima jošte neobnovljeni i nepopravljeni stanova i zgrada mam 14 godina nakon Domovinskog rata, kako su ratove nazivali u Rusiji. Cili Osik je bija gotov une 1955. godine, daklen, samo deset godina potlje Drugog svickog rata - napravito je 666 stanova i nikolko tvornica za priko iljadu radnika koji su radili do početka poslidnjeg rata i privrata u Rvackoj.
Prava j' šteta što osička dica ne mogu doživiti pivanje i svirku nako ka' dica u nikim drugim dilovima Rvacke. Tolko o ravnomirnom razvoju ovog dila svita u kome iz dana u dan ima sve manje ljudi, a bome, i žena.
Dan škole su slavili u četvrtak, tada sam s oduševljenjem snimija tamburaški orkestar, kolko znam edini u ciloj Ličko-senjskoj županiji i bližoj i daljoj okolici. Snimija sam ga s nikakvom novom kamerom koju jošte nisam savlada, a koga sam god pita niko ništa o njoj nije zna ka ni ja. Najzad sam jučer smontira video uradak, al, šipak, prinosija sam ga na internet priko 22 sata. Nadam se da će vam se moj trud svidit, i da nisam uludo gubija vrime i novce.

 

PUT MIRE IVEZIĆA

2. lipnja 2014.

Poštovani gospodine Marko! Uz stotine drugih, evo nam još jednoga žalosnog primjera o srbojugoslavenskim nasiljima vršenim nad nedužnim hrvatskim djevojkama i ženama u bivšem komunističkom režimu. Nebilo ga nikada više!

Marija Dubravac Brisbane.

Put Mire Ivezića

U spomen desete obljetnice smrti pok. Mire Ivezić iz Opatovca
(Prema podatcima knjige pok. Kaje Pereković “Naše robijanje’’)

Bila sam djeva, mlada, nevina,
A krasila me duga pletenica.
Osamnaest sretnih proživjeh godina,
Ivezić majke bijela golubica.
Poštivala sam zemlju dičnog roda,
Pradjeda mrtvog ideale svete.
Plakala nad zlom hrvatskog naroda,
Hrvatice majke, bijah dobro dijete.
I voljeh život, sunca toplu zraku,
Pticu, cvijet i zlatna slavonska žita.
Sanjah o ljubavi, o sretnom braku,
O kršnom draganu srca plemenita.
No žali Bože nedužnih sanja,
Put Kalvarije određen mi je bio.
U tren oka nesta pustoga radovanja,
Sjaj mojeg sunca crni oblak je skrio.
Dođoše ljudi s oznakom strašne UDBE
I trgoše me od mekog majke krila.
‘’U ime naroda’’ eto okrutne sudbe –
Požeški zatvor kazna mi duga bila.
Natovariše mi izmišljena djela,
Meni, curici, maminom ljiljan – cvijetu:
‘’Veza s križarima… Državu rušit je htjela‘’…
Užasne li osvete, nedužnome djetetu!
I krenuh tada putem groznih muka,
Ja, lijepa Mira, uboge majke čedo.
Zlotvora srpskog vrebala na me ruka,
Pomamnim okom Titov sluga me gledo.
Postadoh žrtva surova divljaka,
Ljepoti mojoj nestalo je traga.
Tijelo mi nježno gada smrvi šaka,
Pakao žario iz očiju vraga.

U noćima mrklim zlotvor me vuk’o
Orljavi hladnoj i bac’o u vodu
I silov’o me i luđački tuk’o,
Da grijehom kupim žuđenu slobodu.
Uništio mi nevinost, ljepotu,
Bijah ropkinja partizanskog bijesa.
I vrištah trpeći grešnika pohotu,
A skupa sa mnom vrištahu Nebesa.
Očajna rekoh – Luciferu, vraže,
Sotonske sile dosta je veće.
Poslušaj dobro, mrijeti mi je draže,
Al’ tvoja me kandža više klati neće.
Sunuh kroz prozor raširenih ruku,
Na zemlji hroptale smrvljene mi grudi;
I šaptah kletvu kroz mrtvačku muku:
- Lazo Dragašu, proklet, proklet budi!
Umrijet poželjeh, no Bog odozgora
Uskrsnuo me nek i dalje kročim.
Mira Ivezić poživjeti mora,
Da o komunizmu krvavom svjedoči.
Dok ležah bolna, majčica mila
Stigla u pohod nesretnici kćeri.
Jaučuć, sirota kući se vratila,
Otjeraše ju ljute srbozvjeri.
Nije vidjela slomljenog anđela,
Od silne tuge Bogu dušu dala.
Umiruć, strašno jugobandu klela,
U smrtnom času Miru dozivala.
Iščezla radost, zdravlje i ljepota,
Al’ bolnih sjećanja srce čuva, dosta.
U cvijetu mladosti na pragu života,
Mira Ivezić vječni bogalj osta.
Patnice hrvatske, o svetice žene,
Tek Nebo znade što s’ u vama krije.
Da l’ ishlapiše strašne uspomene,
Da l’ staro oko i sad suzu lije?
Sanjate li još zatvorske zidine,
Samice hladne i proju tvrdu,
Bahate stražare, ljute jugopsine,
Ogavnu psovku, viku i pogrdu?
Hrvatska sestro, ti si svjetlonoša,
I tvoja žrtva Domovinu kiti.
I za te vrijedi riječ našeg Matoša:
‘’Hrvat je opet tako teško biti’’
——–
Lazo Dragašu, smrt se varat ne da,
Gdje su ti kosti, gdje li crna duša?
Da l’ rod ti srpski zarad grijeha djeda,
Hrvatskih curica grozan jauk sluša?

In memoriam

Stjepan Radić

(11. lipnja 1871 – 8. kolovoza 1928)
11. lipnja 2014. u 16.15 sati

Piše Marija Dubravac

"I Srbi imaju jedan te isti ideal, oni imadu poslovicu: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti“.
Oni drže da je sila jača od prava. Svi bez razlike neprestance govore o pobjedi.
Nas Srbi nisu nikada pobijedili. Nema u povijesti jednog primjera da su Hrvati pred Srbima bježali.
Obratnih primjera ima."
Stjepan Radić, govor na obljetnici Francuske revolucije, 14. 7. 1923.

RADIĆEVO IME

Dok bijah dijete, mnoge zimske noći
Na sijelo nam je dolazio starac.
Podlegao skoro staračkoj nemoći,
Bijele kose, brade, kao bijeli jarac.
Dođe, popije gutljaj šljivovice,
I ko stari mačak privlači se k peći.
Otac s poštovanjem promatra mu lice,
Znajuć unaprijed što će dida reći.

Uvijek istim riječ'ma započima priče:
»E, djeco draga, davno je to bilo...«
Divani stari čas tiho, čas viče,
Pepeo iz lule pada mu na krilo.
Nepismen čovjek, al' povijest je znao
Od Tomislava pa do Poglavnika.
Stjepana Radić je lično poznavao
I to mu bijaše prava čast i dika.

O njemu nas dida poučav'o često,
Prastare novine na stol bi širio.
Upinj'o pomno u slova i mjesto
Gdje je Radić hrabro seljake branio.
Grijan domoljubljem stari do ponoći
Slučaj braće Radić u tančine zbori.
Pričajuć o njima suze će mu poći
Dok o atentatu krvavom govori.

Proklinje Beograd, kralja i Račića,
Pomoriše ljude časne, a nevine.
Raspali se dida iz dna slabog bića
Ličeć pravcatom Ocu Domovine.
Od djetinjstva sretnog mnogo prođe ljeto,
Otac i dida pomriješe odavno.
Meni u srcu osta uvijek sveto
Radićevo ime, veliko i slavno.

Melbourne, 1979.

Ne zaboravimo ih nikada!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. lipnja 2014. u 21.00 sati

Hrvatske nacije cvijet

(U vječno sjećanje na svu dječicu pomorenu tijekom Domovinskoga rata.)

Marija Dubravac Brisbane

''Počujte stari i mladi, evo vam filma novog
O strašnom djelu, o bezdušju Hrvata!
Ubiše srpsko dijete! Jao, užasa ovog,
Evo gole istine Domovinskoga rata!''
Razvika se javnost… Gle, hrle mladi sini
Da vide svjedočanstvo – ''sramotu neviđenu''.
I mučno im je živjet u svojoj Domovini,
Gdje zlotvor baca u smeće curicu ubijenu.
Aleksandri Zec u spomen svijeće se pale
Nad sudbom krutom srce im bijesom plamti.
Vječni joj pokoj… No da li itko pamti
Četristoidvoje janjića - hrvatske anđele male,
Koje bezdušno pobi Aleksandrin rod?
Jesu li oči srpske bar časkom zaplakale
Dok njihovi ''heroji'' ništiše Slavonski Brod?
Jesu li čuli vriske curice Andrijane,
Ivana, Marka, Marinka, Dalibora,
Vedrane, Đure, Gorana i male Ane –
Dvadeset osam žrtava krvavog pomora?
Pamte li dječicu i mlade majke njine
Kako ih rafal kosi i nož četnički reže?
Ljudski stvor čini što ne bi činile psine,
Od takvih krvoloka krštene duše bježe.
Hrvatski brate, stidi se imena svoga
Ak' kriješ istinu i slaviš srpski rod.
Zar ti je preči tuđin od roda hrvatskoga?
Nije l' rad' zloće njeg've vrišt'o nebeski svod?
Nije li zemlja tvoja plamenim gorila žarom,
Nije l' ti sestra bila pohotnog bludnika žrtva?
Tko li iskopa oči tvojemu didi starom?
Nije l' ti sveđ u mislim' zaklana majka mrtva?
Ne budi izdajica! Otimaj zaboravu
Krvavu povijest Domovinskoga rata.
Pamti stvorove male, a u vječnu im slavu
U knjizi nek svjedoči strahota nepoznata.
Piši, filmove snimaj, pjesme dječici sroči,
Zar se i danas bojiš neprijatelja svog?
Istinom hrabro u budućnost kroči,
Po istini i pravdi cijeni nas moćni Bog.
Aleksandra Zec nek mirnim sankom snije,
Ubojici njenom život će biti klet.
Al' brate, gledni k Nebu. Tamo se stvarnost krije,
Četristoidvoje anđela - hrvatske nacije cvijet.

 

U organizaciji HAVC-a

ooo

U SUBOTU SVI U KINO ZA SLAVONIJU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. svibnja 2014. u 13.00 sati

ZAGREB - Uslijed katastrofa koje su pogodile istok naše zemlje i Hrvatski audiovizualni centar se uključio u pomoć ugroženima na poplavljenim područjima humanitarnom projekcijom filma Košnice, koju realizira u suradnji s čak 23 nezavisnih digitaliziranih kina diljem Hrvatske, uključujući i Gospić.

Film će se prikazivati u subotu 31. svibnja, a riječ je o dugometražnom omnibusu studenata filmskih akademija iz Zagreba, Jeruzalema, Londona, Kölna i Praga. Glavni producent Košnica je Ivan Kelava koji je porijeklom iz Gunje, zbog čega smo se i odlučili upravo za ovaj film.

Svoju hrvatsku premijeru film je imao u nacionalnom programu 59. Pulskog filmskog festivala, a međunarodnu u popratnom programu 60. Međunarodnog filmskog festivala u San Sebastianu. Sufinanciran je sredstvima HAVC-a, MEDIA deska Hrvatske i sponzora. Film je nastao kao Kelavin diplomski rad, pod mentorstvom Damira Terešaka, filmskog producenta poznatom po nagrađivanom filmu Armin. Košnice govore o petero junaka u pet različitih gradova na putu do posla koji, dok se bave svakodnevnim brigama, putem radija prate vijest o tajanstvenom nestanku pčela.

Sav prihod od ulaznica bit će doniran za pomoć stanovnicima Gunje. Svi koji ne mogu sudjelovati u projekcijama novac mogu uplatiti na poseban broj žiro-računa Općine Gunja: HR0924850031500005992. Pomoći možete i pozivom na donacijski telefon 060 90 11 – jednim pozivom donirate 6,25 kuna (PDV uključen).

Krenimo u kino!

 

 

Pismo s pjesmom

ppp

U čast hrvatskome domoljubu Marku Franciškoviću

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. svibnja 2014. u 19.30 sati

Poštovani gosp. Čuljat,

ako ijedna žrtva ljudske nepravde i surovosti u novijoj povijesti naše hrvatske politike zaslužuje časno priznanje, onda je to naš patnički Marko Francišković. Budimo uz njega i molimo Boga da takva sudbina ne zadesi više nijednoga Hrvata, inače moći ćemo punim pravom reći da u 'Lijepoj našoj' postoji lažna demokracija u kojoj pravednici tek čudom Božjim pobjeđuju.
Marija Dubravac Brisbane


O budi čovjek, pjesnik reče
I slijedi pravac žića svog.
Kad ti nepravda dušu peče
Prijatelj ti je moćni Bog,
Stog reci uma svoga mis’o
Makar ti prijetio oštri mač,
Jer mudrac stari davno pis’o
Da kukavica šuti tek
I trpi milog doma tlač,
A glas junaka grmi vijek.

I budeš čovjek, mudre slušaš
I slijediš srca svoga put.
Zločestog stvora učit kušaš
I kažeš mu što neće čut
Pa uzdrmaš mu ljuti ‘ego’
A to ti brate ništ’ ne vrijedi,
Jer već te čelik-lanac steg’o,
Okrutna plaća mahom slijedi.
Velegospoda, časni sud,
Il bolje reći bijesni hrti,
Žigom te ‘znače da si lud
Tijelo i duh ti žele strti
I pomutiti zdravu ćud.
Jer Hrvat sveđ je mor’o šutit
I nikad pisnut nit se ljutit
Ni prosut bola svoga kap.
Al’ kad nabuja muke slap
Kad dušu istina gola stisne

I djedov glas iz groba vrisne,
Kad se uzburka vrela krv
I kaže ti da nisi crv
Već učen čovjek, živi stvor,
Da otac ti je Onaj gor,
Koj’ dao ti je rodni prag
I pravo glasa na tvom tlu
Da ne muči te nik’vi vrag -
Koj’ brani povod svakom zlu
I ne da djecu svoju tlačit
Niti moćniku slabog vlačit,
Koj’ dade ti slobodan duh
Da kažeš što te muči, tišti –
Tad brate narav tvoja vrišti
Te prodre bijesa slap i vir
Provali kanda pakla hir;
Pa bio car ili đav’o,
Bilo mu krivo ili pravo,
U brk mu šopiš što ga spada;
A oholice planu tada
U luđačku te halju ‘djenu
I pogaze ti ljudsku čast
Imenom lude zaodjenu
I kale na tebi grešnu strast;
I zdrav ti mozak kvare, truju,
Na dostojanstvo tvoje pljuju,
Jer uvrijedio si ‘moćnog Boga’
Koji ne sluša savjet brata,
Nit ima duha razborita
Nit nosi u duši stijeg Hrvata;
Ko bijesan pas pomahnita
I željan ti je guše, vrata,
Da zanijemi ti um i glas
Da budeš mirni ‘Zombi’ tek,

U Popovači čitav vijek
Da ne tražiš milost ni spas.
I eto pravde tobož velje,
A iza pravde stoji vrag
Poslušno vršeć gazde želje –
I bira tko je mrzak, drag,
Kom usta treba sveđ začepit
Vlastite oči čvrsto vezat
Pa ‘moćni Bogovi’ neće prezat
Od onog tko se slomit ne da,
Tko ti u zjenu hrabro gleda
I ne boji se Lucifera;
Kog u ludnici krijepi vjera,
A rodoljubljem bje zadojen
I crven bijelim plavim ‘bojen.

O sveta ruko sa Nebesa
Ti činila si sveđ čudesa
Onom tko bješe odan tebi
Tko kesom zlata nikad ne bi
Prod'o obraz i mili dom,
Već osta vjeran rodu svom.

Hvala ti moćna pravdo Boga
Što glednu muke sluge svoga,
Što spasi vrlog rodoljuba
Iz kuće jada, Popovače,
Gdje danomice stvarnost gruba
S nesretnicima, jeca, plače
I trpi nepravdu, bijedu, jad,
Ljudske gnjusobe duha smrad.
----
O Bože, grešan je zakon sav,
Gdje luđakom je čovjek zdrav.

 

Gospićki glazbeni centar

kkk
Riječki tamburaški orkestar Željezničar za nastupa u Gospiću/Snimio © Marko ČULJAT

KONCERTI ZA PEPIJA

23. svibnja 2014. u 20.45 sati

GOSPIĆ - Večeras je održan koncert koji Gospićki glazbeni centar organizira u čast kompozitoru Josipu Kaileru Pepiju.
Uz domaće harmonikaše nastupili su i gosti iz Rijeke i Bakra. Riječki tamburaški orkestar HKUD Željezničar iz Rijeke osnovan je 1949., nastupao je na mnogim festivalima i koncertima svirajući i njegujući skladbe svog područja pod vodstvom dirigenta Milana Alavanje.
Kulturno umjetnička udruga Sklad u Bakru osnovana je prije 130 godina s ciljem čuvanja tradicije zbornog i klapskog pjevanja na širem bakarskom području. Uspješno nastupa na festivalima klapa. Stručni je voditelj Darko Majstorović. (MaČ)

VIDEO ZAPIS LIČKE TELEVIZIJE GOSPIĆ - LTVG-A:

 

kkkk
Bakraska klapa Sklad

kkk

Za vrijeme koncerta u Gospiću


kkk
Gospićki harmonikaši

 

Pismo iz Australije

KOLONE SMRTI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. svibnja 2014. u 9.40 sati

GOSPIĆ - Iz daleke Australije, koja digitalno i nije daleko, dobili smo jednu pjesmu od naše čitateljice i suradnice:

Poštovani gospodine Marko,


Božji Vam blagoslov! U vremenu smo ‘’Svibanjskih žrtava’’. Ako želite, evo jedne prikladne pjesme za tu nikada nezaboravljenu tragediju. Preko dvadeset krasnih mladića iz srodstva mojega i mojeg  muža, ostavilo je tamo svoje kosti.
Pokoj im vječni! Marija Dubravac.


KOLONE SMRTI


Na širokoj poljani kićenoj divljim cvijetom
Zlatio se maslačak, kunica mirisala.
Pod borovima, na mjestu štovanom, svetom,
Povijest je krvlju istinu upisala.

Minuše ljeta otkad je pokolj bio,
Ne daj Isuse više toga užasnog čina.
Hrvatski narod je nedužan osjetio
Silu Churchilla, Tita i Staljina.

Danju i noću sijevahu noževi goli,
Vrazi klali anđele paklenim grohoćuć smijehom.
Nevine krvi golema rijeka se proli,
Hrvatska plakala nad neviđenim grijehom.

Stajah na poljani. Sve bje snuždeno, tiho,
Priroda sa mnom bolan osjećaj dijeli.
Vjetar je s brda grane borova njih'o,
Svaka grana kanda nešto ispričat želi.

S kamene ploče tri me gledaju lika,
Tri legende hrvatske, spomen kobnoga rata:
Lik Francetića, Bobana, Kvaternika,
Vjernih čestitih vođa, ispaćenih Hrvata.

Misleć o »Križnom putu« bol me rani sred duše,
Ljubeći svetu zemlju prolijevah suza dosti.
Oko mene vrisak, ljudi se u krvi guše,
Slušam, iz dubine mrtve govore kosti:

- Ne plači ženo, suze tvoje nas bole!
Smrti se bojahu majke i mala djeca njina;
Hrvatski vojnici milost zar ikad mole?
Ženo, proklela bi ih vlastita Domovina.

Prevariše nas podlo nedužne, goloruke,
Kalvariju prođosmo poput Isusa Krista.
Nebo i zemlja drhtahu s naše muke
Na radost Engleza i Srbokomunista.

Pod zemljom trune silno mnoštvo Hrvata,
Birani junaci duha, pera i mača.
Crvenjaši vikali: »Nesta Stepinčevog jata!«
- Ženo, upamti riječi, krv je od vode jača!

Zalud masakriraše sinove časnog roda,
Hrvatske majke rodiše vojnike nove.
Hrvat s trobojkom ponosno svijetom hoda,
A povijest naše dušmane krvolocima zove.

Nosi im poruku ženo – Bog moćni vidi, sudi,
Silnika, ubogara, pravedna stiže plaća.
Unuku grješnika sto ljeta jao budi!
Pravdom nebeskom zlo se zlikovcu vraća.

Obriši suze, žuri našemu kraju,
Kliči s Hrvatima, pravda je pobijedila!
Nek žrtve »Kolone smrti« u miru počivaju,
Iz krvi naše niče sloboda, željena, mila!
--------------

Čuj, u gluho doba netko vrišti, mahnita,
Zubima škripi, na kosti hrvatske reži.
Duh Churchilla, Staljina, Mc'Millana i Tita,
Kroz vječni oganj vatre paklom urliče, bježi...

Austrija 1991.
Marija Dubravac, Brisban

 

Sjećanje na djetinjstvo

SVE PROLAZI SAMO TARA OSTAJE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. svibnja 2014. u 14.45 sati

Pribilježava Marinko Župan

Ležim na njivi moga dida pod brdašcem Kolakovicom, zavaljen ko beg u travi. Nije ova njiva tako davno bila ovako divlja jer na njoj smo prije rata sadili krumpire, a onda smo neposredno uoči tog zla odustali. Zaključili starci ne isplati se saditi kad je jeftinije kupiti u dućanu.

Kad razmislim o ovome iz današnje perspektive shvaćam da smo tada popušili svjetsku globalističku foru jer osim krumpira uvališe nam krajem osamdesetih prvi Cornflakes umjesto tople bile kave i kruva moje babe, Cola i Fanta zamjeniše crni i žuti polo (domaća verzija cole i fante). Kad bi ćaći iz novčanika zamračili koji dinar moj buraz Pere i ja rutinski bi ga otišli maznut kod dida Trapana koji bi nam usput objasnio da od njega rastu brkovi... Od crnog logično rastu crni, a od žutog žuti. Trudio sam se postati muževan pa sam stalno forsirao onaj crni, a did Trapan bi nam pri plaćanju prošao prstom ispod nosa mjereći napredak uz ohrabrivanje da smo bolji nego jučer, a za par miseci će nam brk biti do uva.

Na neki način tada smo prezirali dane tipa onih kad se išlo u krumpire, više smo se ložili na Karate Kida koji je igrao u kinu i nakon kojeg je cijela ulica završila kod Briksa na treningu, tako da je vijest nema više sađenja bila puno više oduševljenje nego žaljenje. Upravo s tim Karate Kidom došao nam je zapad opalivši high kickčinu njivi koja krajem osamdesetih odlazi u drugi plan ,obrastajući dalje kroz ratno vrijeme ali i nakon njega.

Bujadina na njoj divovska, a trstika skratila kupalište na Bogdanicu na oko dva metra. Sad je više nalik na Amazonu nego na Smiljan, zaboravljena u pozadini predavanja konzumerizmu. Zauzvrat smo dobili trgovačke centre, kineski luk, krumpir kvalitete ne daj ga bože nikom, šarene police jeftinih šećera od kojih se naprosto napušeš bolje nego da te prikopčalo na kompresor.

A onda krajem devedesetih još statistika pokazala počele ko nikad alergije. Više manje svi alergični na gluten, mliko, pelud, a doktorice samo rokaju kortikosteroidima umotanim u vesele reklamice.

 

Nema više puno primjeraka kršnog ličkog tipa, sve postaje metiljavije i metiljavije valjda je Savarin bio u pravu da si ono što jedeš. Ljudi se uhvatiše vožnje kolica ko pijani plota samo meći, važi, klikni broj, nalipi cijenu jer tko bi se s tim zajebava za par kuna.

Odgovor je da bi se neki zajebavali za tih par kuna pa tako proizvode kopiju oslića uzgojenog u ne smin napisati kakvim vodama, obare, filetiraju da je nalik na orginal, kopiju škampa koji živi u bari dva puta dva zagrabe za minut, ali kad kresnu deklaraciju gore mi ćemo odmah popušiti cijenu misleći  kako smo dobro prošli. Pročita sam da smo jednom uvezli odojke stare 23 godine koje treba razlediti nekom tekućinom, i onda se ja čudim kad kotleti smrde ko da ližem prase po leđima.

I Europa jedva čeka gurnuti nam neka nova sjemena jer naša kao nisu dobra pa ćemo u paradajzu konzumirati gen muhe, kukuruz neću ni spominjat... uz to špricat ćemo s tko zna čim misleći vajik da je tuđe bolje nego naše nesvjesno promijenivši didove njive čudnim biljkama koje samo što ne pričaju. Kad razmislim o ovom špricanju sjetim se da sam po kvartu prije 15-tak godina hvatao češljugare (ptica pjevica), a sad je i vrabac senzacija! Gdje su nestale?!

Proso, ječam i sl. naravno opet iz uvoza kupovat ćemo na odjelu zdrave hrane po višoj cijeni jer su nas uvjerili da ostavimo sirotinjske namirnice! Sad ne kužim to općenje s našim mozgom. S jedne strane govore da stara sjemena imaju slabe prihode i ne ih saditi za razliku od modificiranih, a eko hrana skuplja na policama rezervirana za one koji imaju i mogu si je priuštiti.

Zašto treba prihvatiti sterotip da moderan svijet (a mi uistinu volimo biti moderni) za doručak jede kukuruzne pahuljice?? Još kad su s mlikom onim light iz koga je sve korisno izvučeno. Ma kakvo mliko light pobogu??? - nedavno sam pio domaće iz Oteša od mog brajzera koje me podsjetilo da pakovano nema veze sa mlikom osim što košta koju kunu.

Ali eto godine prolaze, a mi ko slipi trčimo biti što moderniji, vježbamo redovno, izbjegavamo konzervanse i aditive, mažemo se kremama, redovno deksificiramo, gutamo dodatke vitamina i minerala čudeći se koliko smo samo dugo bili u zabludi naših starih???? U pozadini ipak nameće se pitanje: zašto su prije ljudi na selu bili toliko dugovječni i vitalni bez današnje higijene i medicine? Možda je tajna u tom sirotinjskom sjemenu koje rodi baš onoliko koliko treba, nekonzerviranom, nešpricanom i zato evo baš na ovoj njivi moga dida napraviti ću drvenu kućicu, pokositi travu i raskrčiti grane koje su sakrile dva izvora.

Mater mi nedavno reče: - Vidiš kako se to sve vraća na ono prije! Sve prolazi kao u prohujalo s vihorom samo Tara ostaje....hmmm...sve mi se više čini , u pravu je!

 

Aktivnost matičara

PROMOCIJA KOČANOVE NOVE ZBIRKE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. SVIBNJA 2014. U 8.30 SATI

GOSPIĆ - Ogranak Matice hrvatske priprema predstavljanje zbirke pjesama Ode himne ne autora Stijepa Mijovića Kočana. Predstavljanje će se održati u četvrtak, 15. svibnja u prostorijama Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Gospiću, Trg Stjepana Radića 4/1, s početkom u 18 sati. Predstavljači zbirke bit će Mirjana Smažil Pejaković i autor.

Stijepo Mijović Kočan suvremeni je hrvatski pjesnik koji je objavio preko 20 zbirki pjesama. Uz književni, novinarski i prosvjetni rad, kao profesionalni filmski redatelj ostvario je desetke dokumentarnih, obrazovnih, feljtonističkih i igranih filmova. Rođeni Konavljanin, pokretač je Konavoskoga zbornika (1982.) te suosnivač Fonda za spas Dubrovnika Sveti Vlaho. Član Matice hrvatske je od 1966. godine i jedan je od njezinih obnovitelja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kočanove pjesme uvrštene su u domaće i strane antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva i pjesništva za djecu te su mu pojedini radovi prevedeni na mnoge strane jezike.

Nova zbirka pjesama „Ode himne ne“ objavljena je u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu. Zbirka sadrži pet ciklusa pjesama među kojima su autorov Bribirski, Zagrebački i Đurinski ciklus, a dva završna ciklusa donose nove pjesme Stijepa Mijovića Kočana.

 
  Uz Majčin dan

sss
KONCERT ZA NAJSTARIJE SUGRAĐANE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. SVIBNJA 2014. U 13.00 SATI

GOSPIĆ - Povodom Majčinog dana danas su harmonikaški centar u Domu za starije i nemoćne osobe održali pripadnici Gospićkog glazbenog centra.
Prvi koncert održan je prošle godine. Koncerti se održavaju u sklopu Dana maestra Josipa Kajlera, glazbenika koji je radio i stvarao u najvećem ličkom gradu, te jedini iz ovog dijela Hrvatske sudjelovao na festivalima. (MaČ)

hhh

 
 

Gospićki glazbeni centar

DRUGO SJEĆANJE NA PEPIJA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. svibnja 2014. u 21.15 sati

GOSPIĆ - Gospićki glazbeni centar i ovog svibnja održati će ciklus koncerata Sjećanje na Pepija u znak sjećanja na gospićkog maestra Josipa Kailera Pepija.

Prvi je koncert u Domu starijih i nemoćnih osoba u Gospiću 10. svibnja u 11 sat, a drugi je na Udbini istog dana u 18 sati. Solistički koncert Roka Jagara, glasovir, i njegovih gostiju Mile Hećimovića, Jurice Romca, Marka Krpana, Stjepana Marjanovića, harmonike) bit će u gospićkom pučkom učilištu 21. svibnja u 19.30 sati. I na kraju, koncert Harmonikaškog orkestra "Josip Kailer“ iz Gospića, Riječkog tamburaškog orkestra i Ženske klape Bakar bit će u KIC-u 23. svibnja u 19 sati.
 
 

Nova knjiga Milana Krmpotića

kkk

ADAM I NJEGOVO REBRO

Krmpotiću su matičari izdali knjigu pjesama.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. svibnja 2014. u 21.40 sati

SENJ - Uz Dan grada ovih je dana u sklopu proslave i blagdana Sv. Jurja u Gradskoj knjižnici promovirana nova knjiga pjesama Adam i njegovo rebro književnika Milana Krmpotića. Ovo je njegova 25. knjiga.
O autoru i njegovom stvaralaštvu govorili su Stjepan Sučić, predsjednik MH, urednik knjige Mile Butković Podgorac i predsjednik senjskog ogranka Matice hrvatske Mislav Bilović. Govorio je i sam autor a nastupila je i Ženska klapa Senjkinje.
Više o Krmpotiću u našem Ličkom leksikonu na adresi
http://www.licke-novine.hr/vrime/vremeplov.htm#krmpotic

 
 

Novi roman Jure Karakaša

jjj

MOJA BAKA TRENIRA KARATE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. travnja 2014. u 21.20 sati

GOSPIĆ - Jure Karakaš, profesor hrvatskog jezika, izdao je svoju 15. knjigu - Moja baka trenira karate, koji je posvetio djeci u svom zagrebačkom kvartu gdje provodi umirovljeničke dane. Ljeti je u Gospiću, sa suprugom a posjete ga i unuci.

Dugo je tražio izdavača za ovaj novi roman za djecu, i najzad ga je našao u Novoj knjizi Rast u Zagrebu.

Helena i Martin razredni su kolege i dobri prijatelji. Martinov težak život i djed sklon lopovlucima svake vrste, lako ga mogu povući na stranputicu. Helena plemenita i sućutna djevojčica, baki povjerava  anegdote iz školskih klupa, nevolje u koje svakodnevno upada Martin i nepodopštine na koje ga nagovora djed. Baka Lana koja od mladosti trenira karate, doskočit će zločestom djedu.

Više o autoru pogledajte u našem Ličkom leksikonu na linku:

http://www.licke-novine.hr/vrime/vremeplov.htm#jure

 
  RUPČIĆ RUPČIĆU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. TRAVNJA 2014. U 8.15 SATI

Pjesma Milana Rupčića iz Zagreba

FRANE RUPČIĆ, dobri duh Rastoke kod Smiljana

(l938. - 2014.)

ZBOGOM POSLJEDNJI BEĆARI

Utihnula berda,
utihnuli brač I. i II.,
utihnula i bisernica,
a, ni dangubica -
ne čuje se više.

Tišina se provlači
preko vriština,
progonima, otokama
do Briza preko Otešice
i benta, gdje bio je
dobri stari mlin.

Prosula se tišina
do Jaginice i Karaušovice,
Lučice i Vučinovke -
tišina pronijela glas
od Zagreba do Rastoke:
"ode naš Frane...".

Ode Frane putem
za svojim ocem i majkom,
dobrotom neizmjernom,
kojim je i njegov brat
već prije otišao.

Pamtim ćemo Franu
po duhovitim riječima,
stvaralačkom duhu i
dječačkom osmijehu
koji ga krasio neizbrisivo.

Uzeo Frane sobom na put
samo svoj osmijeh,
svoju tamburu i uspomene,
ostavio dobrotu i trag -
sva dobra na zemlji.

Zbogom, bećarino,
sad si sa svojim dičacima
ponovo u društvu,
na nekom nebeskom prelu,
"bacite pismu", niku našu -
nek se ore plavetni proplanci.

Čut ćemo mi tu pismu
i trajno svjedočit:
bio je Frane
i ostaje Frane -
u našim srcima.
 
  Uskrsna čestitka iz Australije

KRVAVI USKRS

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. travnja 2014. u 9.00 sati

Ovih dana s čitateljima smo razmjenjivali uskrsne čestitke, evo kako nam je dogovorila Marija Dubravac, Brisbane, Australija:
-I Vama također neka je sretan Uskrs, a milost Uskrsloga pratila Vas sveudilj.
Poslala je i jednu svoju pjesmu

Krvavi Uskrs
(U vječno sjećanje na hrabroga Ivu Baotića, sina Donje Mahale)

Pred titovcem Ivo stoji, uzdignuo gordo čelo;
Niti trepće nit se boji, u dušmana gleda smjelo.
Zašto bi se ikog boj’o? Štitio ga znak presveti,
Na lančiću križić stoj’o -  Sinak Božji razapeti.
Stoji momak, čvrsta stijena, krasnoga li mladog bića!
Okom blista crna zjena, dična loza Baotića.
”Taj na križu, reci tko je?” Pita momka Đavo crni.
”Ne poznaješ blago moje? Ma de bolje pogled svrni.
To je onaj sveti Čovjek što umrje za grijehe ljudi,
Isus dragi, Bog moj dovijeka, Njemu čast i hvala budi.”
”Ti ga voliš?” Đavo riknu i opsova moćnog Boga.
”Oj, volim ga!” Ivo kliknu – Umrijet ću rad Krista svoga.”
”E, kad ti je tako mio, kunem ti se, ovog dana
Nagradu si zaslužio – pet njegovih bolnih rana.”

Uskrsno se jutro rodi, Mahala se Donja budi,
U podruma led’noj vodi, nesretnici drhte ljudi.
Muž i žena, dobra bića, od prastare loze pleme,
Dvoje mirnih Baotića; sva im djeca zdravo sjeme.
Što zgriješiše duše dvije, kom su krivi, netko reci?
Da pri njima grijeha nije, znade selo, Bog i sveci.
Al’ krivi su. Sin je bio hrabar vojnik Poglavnika,
Prag hrvatski svoj branio, rodnog kraja ponos, dika.
Eto grijeha, dušman veli – ustaše su svi Hrvati.
Jugozakon kaznu dijeli, nek ustaša glavom plati.

Uskrs bio, dvije duše u podrumu hladnom mole.
Suzama se gorkim guše, Božju milost da izmole
Ne za sebe, već za sina, za svog Ivu, za junaka,
Neka sreća materina čuva ime od predaka.
Kroz mrak mrkli ječi mati: ”O moj Ivo, lijepi cvate,
Hoću l’ više ugledati oči tvoje umiljate?
Hoćeš li mi cjelov dati i zagrliti staru maju?
Hoće l’ svati zapjevati po Mahale Donje, kraju?
Hoće l’ ikad ruke moje dočekati unučića,
Sina slavne loze tvoje, loze Ive Baotića?
Ivo, rano srca moga, tko ti strašnu kaznu dao,
Ne vidio roda svoga, žedan, gladan, umirao.”

 

Uskrs bio, mladost hrli, srdašcu je igrat, želja.
”Sretan blagdan!” svak' se grli, bit će pjesme i veselja.
Al’ de slušaj čudnu buku, razlježe se vriska, dreka.
Kog li vuku, koga tuku, životinju il’ čovjeka?
Ajme, ljudi, gleđ’te veće, Srbi gone momka mlada.
U tren oka kolo kreće, partizanka u njem, Rada.
Juri kolo, mladost bježi, četnik pjeva, pjesma vrijeđa.
Usred kola Ivo leži, zatvorenih modrih vijeđa.
Ne miču se uda mrtva, šuti janje sred vukova.
Reć bi, Vel’kog petka Žrtva, bolna slika Isusova.
Oj Mahale Donje, svijetu, tužno ti je Uskrsnuće,
De pogledaj žalost kletu, da li pamtiš jade ljuće?
Hoćeš li kad smetnut s uma usne, što no plaču, mole,
Jauk žene iz podruma – O moj sine, moj sokole.


Leti kolo desno, lijevo, ubojica slavu slavi.
Pobjede si pjesmu spjev'o, na duši mu znak krvavi
Pa se diči sramnim djelom, na ubogog Ivu pljuje,
Po majčinom cvijeću svelom, vražju mržnju rida, bljuje.
No gle čuda! Iz pepela što j’ plamičak žari skriv’o,
Buknu, bljesnu vatra cijela, živnu, skoči momak Ivo.
Poput ljutog lava ruši srbođavle sve to jače,
Bila cika i jurnjava – junak Ivo ne umače.
Zalud borba… Snage nesta, savladaše sirotana,
Prsnu krvca iz pet mjesta, iz krvavih bolnih rana.
Kroz urlike srbočete, zakliktalo momče mlado:
”Zbog slobode braćo, svete, i zbog Krista, ginem rado!”
Čekić diže srpska ruka – sin Mahale Donje, mrijo,
A seoskih sred jauka, Krist na Uskrs suze lio.

Opet bilo pjesme dosti, pjana rulja vrišti, reži.
Gleđ, u kolu, Bože prosti, cvijet hrvatski zgažen, leži.
U krvi mu roba cijela, dva mu oka zatvorena,
Košulja, još jučer bijela, sva je krvlju natopljena.
Igra kolo kozaračko, druga Titu pjesmom slavi;
Puca srce djevojačko… Bio Uskrs, dan krvavi.
Divlja kolo… Svaka noga mrtvom momku glavu lupi,
Sestra Ive pokojnoga milog brata mozak, kupi.
-O moj braco, golubiću, seki tužnoj progovori,
O junački Baotiću, mila usta de otvori,
Pa zapjevaj ko i prije dičnu pjesmu svome rodu:
Pravi Hrvat rado mrije za Krst časni i slobodu.
————–
Kažu – vrijeme rane liječi… Rane majke vječno bole.
U podrumu glas još ječi: ”O moj sine, moj sokole!”
 
 

Reportaža iz Paklenice

pp
Kanjon Pakleniced/Snimio © Marinko Župan

U POTRAZI ZA NOINOM ARKOM

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

Piše Marinko ŽUPAN


,,Napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom''.


Vjerojatno će se mnogi upitati zašto na početku ovaj citat?!

Gdje je poveznica Paklenice i Noine arke? Zašto uopće u taj kameni krajolik ubacit' mitsko plovilo koje je godinama mamac za istraživače? Al' osim filma koji je trenutno hit u kinima ova tema mi je i samom više puta golicala maštu iščitavao sam čak i članke o vrhu planine Ararat u Turskoj na kojoj su navodno pronađeni dijelovi arke za koju se pretpostavlja da je Noina. Eto sanjarimo malo jer možda je arka uistinu nastala na Velebitu i otišla za Tursku?? Ili se čak po mojem sugovorniku koji mi je prenio priču njemu vratila spašavajući život na Zemlji. Pročitajte priču u kojoj moj sugovornik tvrdi da je arka nama blizu, a mitski Eden ipak nije ništa drugo doli naš Velebit.

Ovu zabilježenu priču podijelit ću ne zbog same priče već zbog predivne mašte osobe koja mi ju je ispričala (ima tu i činjenica da ne bi bilo zabune!!!).

Priču sam prenio po sjećanju jednog slučajnog susreta, pa iako i bila fikcija ne mogu se oteti dojmu da me zadivila. Priču ću ubaciti u kolaž mog posjeta Paklenici zanemarujući opise puta i prirode, a povezat ću na nju i neke prethodne tekstove objavljene na Ličkim novinama Mamet, Kapljuv ispod Tulovih greda te time zaokružiti osim paškog još jedan mistični trokut, jer ja osobno vjerujem da lutanje mora imati smisleni dio inače postaje tek obična skitnja.

Za početak, Paklenica je kažu dobila ime po smoli crnog bora koja se naziva paklina. Ta smola je poznata kao izuzetan izolator drveta od vode. Ali pustimo sad to… Paklenicu sam dotakao taman kad se sunce dobro zaigralo nebom. Došao sam na poziv mojih prijatelja zaljubljenika u penjanje na stijenama jer sve valja isprobati (makar) jednom u životu.

Mogao bi sad toliko glorificirati Paklenicu da se smuči svakom kome se gade prekobrojni uguzatorski pridjevi pri opisivanju ali to je prosto nepotrebno jer o lipoj Paklenici se sve zna. Ovdje ću se bazirati na susret s brkatim čovjekom živih očiju, ma iskreno reka bi mu i ime ali za ovakvu živopisnu priču brzo vas proglase čudnim ili konzumentom nekih supstanci pa ću ga poštediti stigmatizacije jer ipak se radi o starijem gospodinu! Ova priča učinila mi je dan toliko posebnom da sam jedva dočekao konektirati se na laptop i prosurfati o njoj.

Eto kad vratim film taman mi je boca bila na pola puna dok sam točio na izvoru kad me netko pozdravi. Okrenem se i ozdravim iz kulture. Ali čovjek zastaje te nastavlja s pričom:
- Planinariš ti malo? Uz kimanje glavom odgovorim potvrdno ali čovjek ne dozvoljava da iziđem iz priče pa nema druge nego slušati. Pita me odmah par brzih pitanja ko na kvizu...odakle sam? što sam? zašto sam tu? – za tren mi se čini ne bi da smo skupa odrasli ili kako bi mi rekli ovce čuvali. Baš sam pomislio fuck!!! evo je strikan dočekao nekog da romantizira baš o spomenutim ovcama koje je čuvao u djetinjstvu, izvađenoj srni iz rupe ili ubodu grane koji mu je skoro iskopao oko.

Meni je da vam pravo velim to slušanje nekad živo trpljenje iz pristojnosti  jer u svojoj biti obožavam samoću koja mi se kroz život stalno nameće kao moja najveća fobija ali i ljubav kojoj se uvijek vraćam. Upijam razne priče ove tipčine, a osobito su mi simpatični nadimci za ljude iz njegovog sela svi po pravilu po tjelesnom hendikepu, ti majku nisi smio imat feler jer si najeb'o ali to me istinski nasmijava do suza pa onda red komedijaških dogodovština s babama, popovima, hajducima prezentiranih na način kao da poznam sve te ljude. Do riječi nikako ne dolazim samo potvrđujem glavom i smijem se, smije se i on, osjećam se ko Fani kad je izrekla povijesnu....that's o. k!

Odjednom ko šamar me opali rečenica : - Znaš da je ode sagradija unaj Noa svoj čamac.
- Oho pomislih - ovo će biti zanimljivo. - Ma da? - odgovaram da potaknem razgovor iako je stroj već u punom zamahu.
- Ma est brte ode gore ti je Noa gradija čamac taj veliki, a Bog mu je reka da ga primaže paklinom da ne pušta 'el će se velika voda izlit. Ako mi ne viruješ , pročitaj u Bibliji i vidit ćeš da je isto tako jer ja sam to iščitava i svatije da se to ode desilo. Dalje ću ti reć' da zato s ove strane Velebita i nema toliko šume. Ode se i prvi put spominje u povisti da su Rvati došli tj. ja sam zaključija i sram me reć' ikom da smo mi taj izabrani narod. Ode uspivaju vrste što ih nigdi nema u svitu. Gle ajd sad reci ti meni zašto se tice selice sele? Što im je potreba da zastaju ode svake godine? Nema logike osim da je u genima ostala svijest da je Velebit to kopno koje je ostalo stršat kad se zemlja potopila i na koju se Noa opet iskrcao, a ja bi reka da je Eden upravo Sv.Brdo zato mu i nadiše tako ime. Ali nije to sve prijatelju, imaš ti i rupe po Velebitu toliko velike da bi avion moga sletit' u nji' (shvaćam da priča o Mametu i Kapljuvu) ali to ti je odgore palo kamenje pa izdubilo rupe i uništilo sve do kamena kad se rušila ona kula...- promrmlja nešto u bradu tako da nisam skužio jasno taj dio, ali nastavlja - kako je arka plovila Zrmanjom prema olujnom moru i nije se mogla potopiti jer su mire bile idealne, a mirilo se u laktovima.
Za kraj mi dobacii: - Ti me smatraj ludim i samo se smij ja znam da je tako!

Malo mi je došlo smiješno ne zbog priče nego zbog uistinu hard core teorije pa kako bilo shvaćam da pričam s izuzetno mudrim čovjekom jer ovakva teorija zahtjeva divljenje. Povezati sve ovo je totalno SF ili tko zna, možda je realno?! Nastavljam dalje naći ekipu ipak u glavi bogatiji za spoznaju više, a vi isto promislite i izučite na gugluuuuu što mi ovaj čokan ispriča.
Posjetite Paklenicu, lipo maštajte dok morete a ja van poklanjan ovu priču i želin sve najbolje za Uskrs.


Penjač/ica u Paklenici
 
 

Udruga Kreativan trening

dd

DANI DRAMSKOG ODGOJA

U Puli su održani Dani dramskog odgoja, idući u kolovozu u Postirama.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. travnja 2014. u 8.45 sati

PULA - U Istarskom narodnom kazalištu u organizaciji Udruge Kreativan trening iz Zagreba, tijekom proljetnih uskrsnih školskih ferija, održani su Dani dramskog odgoja, zamišljeni kao edukacijski treninzi za odrasle.

Dramska pedagoginja Ivana Marijančić održala je niz od šest kreativnih radionica na koje su se prijavile osobe koje djeluju u području pedagogije, psihoterapije, te u razrednoj i predmetnoj nastavi. Neke od polaznica povezale su ovaj program s glumom i u početku bile skeptične i pomalo nesigurne, no vrlo brzo kroz rad su svi osjetili pravi smisao dramskog rada. On je temeljan na osobnom kreativnom razvoju i upotreba dramskih vježbi kao alatu u svakodnevnom radu za postizanje timskog rada i obogaćivanja procesa učenja. Prema riječima samih polaznika, ovakav tip treninga otvorio im je upoznavanje sebe iz novih kutova, poticanje spontanih reakcija uma i tijela, poticanje zaigranog dijela sebe koji je tijekom godina potisnut, osnaživanje i obogaćivanje njihovih profesionalnih sadržaja.

Ivana Marijančić do kraja ove školske godine održat će još pet radionica dramskog odgoja u Studiju Kubus u Zagrebu, nekoliko radionica za prosvjetne djelatnike u drugim gradovima gdje je pozvana na stručne skupove, a sljedeći Dani dramskog odgoja bit će organizirani od 19. do 24. kolovoza 2014. u Postirama na Braču.

 
  ppp
Za vrijeme promocije u gospićkoj školi/Snimio ©Ivica Radošević

Jedinstvena promocije najnovije knjige Lik@ pressa

UČENICI POZORNO SLUŠALI KAKO SE PRAVI KNJIGA

Učenicima je bilo zanimljivo čuti što sve treba uraditi da bi nastala knjiga.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. travnja 2014. u 16.15 sati

Piše Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Kada sam počeo pisati ovaj tekst, pade mi na pamet, da sam ponovno nakon dugo vremena bio za - katedrom.
Bilo mi je drago biti svjestan te činjenice, jer ipak sam se školovao za uču, a završio sam u - novinarstvu. Spojio sam ugodno s korisnim.
Najnoviju knjigu u našem izdanju, Zbirku izabranih priča čitatelja Ličkih novina odlučio sam promovirati među učenicima Osnovne škole dr. Jure Turića. Ravnatelj Radošević je najprije pomislio da bi to uradili u holu škole, ali sam bio rezolutan - ne veliki skup hoću u jednom razredu suradnike na knjizi.
Naime, u knjizi su uz priče, igrokaze, basne… afirmiranih književnika, i radovi učenika početnika - Prvi koraci. Bilo mi je drago susresti se s učenicima i njihovim mentorima jer tijekom suradnje i objavljivanja priloga na www.licke-novine.hr nikada se nismo vidjeli. Danas smo prvi puta u živo kontaktirali.
To vam je ovo doba snova, kako ga neki sa Zapada nazivaju.
Najprije sam podijelio naramak knjiga. Svaki učenik - autor priloga dobio je knjigu, a na kraju i njihove mentorice. Ostale su knjige i za učenike srednjoškolce čiji su prilozi objavljeni.Taj sam si luksuz mogao dozvoliti samo zahvaljujući sponzorima koji su mi i omogućili da knjiga, i to 25-ta po redu u izdanju Lik@ pressa, ugleda svjetlo dana, a to su Općina Brinje, Ličko-senjska županija i Prva lička tvornica kruha Tušak iz Gospića.
Učenicima sam pokušao biti što zorniji u prikazu timskog rada na stvaranju knjige za što treba znati brojne vještine i znanja iz više struka. Zajednički smo prelistali i kulturnu rubriku Ličkih novina i imali su prilike vidjeti prva izdanja e-ličkih romana i knjiga, podsjetili su se na Misal kneza Novaka, ali i na Kosinjski misal….

ppp
Tijekom promocije
 
 

llll

Novi Marinkov putopis

LUBENICE – AL NE ONE ZA POIST

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. ožujka 2014. u 22.10 sati

Piše Marinko Župan

Eh ta ikavica mislin se o večerašnjen razgovoru s Makon jer on si je totalno utuvija sačuvati je i ne moš ti s njim o tom nego pokori se i lagano slovo po slovo nabadan da opišen putovanje prema Cresu i Lošinju jer oni su ko raj za ljubitelje aktivnog odmora i pakao za sve one koji vole statično izležavanje u pozi  tuljana, ljenčarenje na suncu i kavicu uz novine.

Na put krećem pokušavajući uskladiti buđžet da izdrži moguće usputne stanice na putovanju prema Lošinju gdje ću se susresti s prijateljima koji su nedavno posjetili Liku i oduševili se ljepotom Ličkog polja, a eto vele da je lipo imati svoga pa makar i na višalima. Vrime je da mi suprotstave bodulsku lipotu naspram našeg Velebita pa će mi mukte ustupiti malu drvenu kućicu na osami koja je služila kao pastirska koliba, a sad je atrakcija na kojoj se obrne i koji euro. Ajd neka išta vridi prijateljstvo i makar tu računam šparanje. Vidiš ti ličke prilagodljivosti, nisam ni kročio na otok, a već sam se pobodulio (boduli – stanovnici otoka uz koje se vežu predrasude da su škrti). Kažu da je vala svakom najlipše di je obnika ali radi šale i keljenja već unaprid planiram kako bodule što bolje podbosti da ovi otoci nisu ni blizu ičem ličkom.

Ali o bodulima i Lošinju otom potom jer moja čežnja da skrenem s planiranog kursa uvik nađe nešto novo u zadnji čas, valjda taj niki a.d.h.d sindrom nemira vičnog koji pokušava naći nešto izgubljeno i sad me taj adhad, ili kako već se zove, tira da prvo lutam prema oštrim stinama ali ne Lošinja prema kojen san se uputija prijateljima već stinama otoka Cresa u misto na kojem vrime zapravo i ne postoji pa morda tutekar svoje skrivene želje prepustin crvenkastin sjenama miseca nek ih stari mudrov uzme gori sa sobon.

Ona Opća opasnost piva hit. - vidimo se opet ponovo u snu, a evo meni brusa u javi sve bliže tim Lubenican ili kako bi boduli izgovorili Lube pa s naglaskom na ono -nice. A da bi došli do Lubenica potrebna je uistinu volja, a i nije baš neki jeftin put, to je pravo EL-putovanje ali ne extra luksuzno već stalno nešto plaćaš el Krčki most, el sa Krka na Cres, el trajekt, el ovo, el ono. Toliko te ustraše tim naplatama da i malu nuždu te strah obaviti da iz grmeča ne bi iskočija račun.

Već u samom prilazu Cresu svatiš da je na njem sve drukčije od npr. Zabrega, jutarnji gužvi Savske ili dugometražnih kava Cvjetnog kad se čovjeku čini da živi u mravinjaku u kojem kad zatvoriš oči ne čuješ više ljudske glasove već nike zvuke nalik na insekte. Probajte jednom ovo kad sjedite po gradskim špicama zažmirite i slušajte! - E možda od ovog pokusa dobijete volju zbrisati negdje gdje tišina ima svoj zvuk. Zvuk koji čuješ, a ne možeš detaljno opisati, zvuk koji djeluje na stanice rasterećenjem od kojeg bi se najradije protega ko mačak.

Vožnja od trajektnog pristaništa na Cresu ruši moje unutrašnje zadrške okovane gradskim uniformiranim ponašanjem pa se po seljački bacam u zagrljaj otoku koji ko za vraga sugestijom odgovara da je spreman da na njemu osim želja koje šaljem na misec deponirati i moje osobne male strahove, poraze, propale snove. Iako zbunjujuće na prvu ovo me učini bar na tren dovoljno velikim da u vlastitoj mizeriji shvatim zašto je opraštanje iznova i iznova sinonim vlastitog rađanja.

Na Cresu kao i na Pagu janjetina je zaštitni proizvod otoka, a raznolikost jela od janjetine zadovoljiti će i najzahtjevnija nepca pa eto da znate i drito u Lubenicama isto je ima za pojist. Kratko zastajem u gradu Cresu odakle krećen dalje cestom u smjeru Lošinja da vas ne pilam sad s nazivima manjih mista jer ko bude iša ne može profulat i tom cestom dolazin do odvojka desno za Lubenice.

Cesta prema Lubenicama je uska, obzidana visokin suhozidima koji se poigravaju raslinjem ali treba biti oprezan u susretu s onima koji se vraćaju iz Lubenica pa zato manito ne vozite. Baš kad se naviknete na svladavanje ceste u hladnoj ljepoti ukažu se Lubenice svojim upečatljivim zvonikom. Ulazim u grad uživajući u svakom kamenu upisujući svoje korake po njegove dvije ulice strogo čuvane od par zadnjih stalnih stanovnika koji strše suvišni u ovom modernom (ili nazadnom?) vremenu.

Ispod Lubenica nalazi se plaža Sv.Ivan koja je uvrštena među top svjetske plaže, a na nju se može doći turističkim brodom iz grada Cresa za one kojima nije omiljen cipelcug ili planinarskom stazom iz Lubenica koje su na 378 mnm pa tko što voli. Krećem planinarskom stazom koja se spušta kad gledate iz Lubenica na plažu Sv.Ivan na lijevo uz strme litice kroz borovu šumu, a nakon otprilike pola puta prelazi u kamenjar pa bi valjalo imat dobre tenšule jer ima tu ura hoda. Staza je markirana milina, a ako ste već u Lubenicama posjetite usput i plažu Žanju na čijen rubu je Plava gropa tj. Creska verzija modre špilje. Silazak do plaže je umjereno zahtjevan, a sama plaža podsjeća svojim oblim kamenjem i prozirnošću mora na lagunu u kojoj ste namjerno poželjeli postati brodolomac bez ikakve želje za povratkom u civilizaciju. Smještam se uz rub plaže i pokušavam uhvatiti malog dosadnog insekta koji se ne glasa ali ometa kopanje rupe za moju bocu sa porukom. Ovu poruku samom sebi možda će jednom pročitati netko nepoznat, a opet ćemo se priko nje upoznati dovoljno! Lubenice su misto na kojen bi moga ostati predugo ali zovu me neka druga mista, prvo Lošinj pa put pod noge prema Istri i svjetioniku Poreru.

 
 

rrr
Detalj sa snimanja dokumentarca Lokacija

Lički virtualni susret

SVESTRANI UMJETNIK

Branko Radaković pjesnik, slikar i filmadžija ističe svoje ličke korijene.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. ožujka 2019. u 20.30 sati


Pripremio Marko ČULJAT


Primorci i Dalmatinci vele da kad umočiš prst u more imaš vezu s cilim svitom. Meni se čini da isto tako kada kliknem mišem u računalo da imam vezu s cilim svitom, a to se vidi i po prilozima koji stižu u redakciju.
Tako sam dobio i pismo Branka Radakovića (32) koji je momentalno učitelj slikanja u mjestu Bač u Vojvodini. Rođen je u Paraćinu di su mu se doselili njegovi djedovi iz Like i gdje je završio gimnaziju i rano se počeo baviti s umjetnošću. Višu školu likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu diplomirao je 2005., nakon čega se zapošljava u Baču gdje predaje likovnu kulturu u osnovnoj školi.
Bavi se različitim vrstama umjetničkog izraza: slikarstvom (sudionik mnogih likovnih izložbi i kolonija), muzikom (još kao osnovac osnovao rok grupu ARGUS, a u međuvremenu, do danas, svirao, između ostalog, i u rok grupama ROCK EXPRESS, OLOVNI BALON). Danas zajedno sa legendom ex-YU rock scene Miroslavom Dukićem završava pjesmu ''Ubuduće ne pričaj u budućnosti'' za novu kompilaciju beogradskog muzičkog kritičara i pjesnika Milana B. Popovića.
Radaković je izdao i zbirku pjesama 2006. Trag koji ostaje, a piše i filmske eseje za časopise. Ipak, od 2006. najviše se bavi filmom i to kao snimatelj, scenarista, montažer, redatelj i glumac i u tom mediju počeo je polako graditi karijeru koja je zainteresirala mnoge filmske stručnjake daleko izvan granica Srbije. Radaković napravio nevjerojatno brzo tridesetak filmova - nekoliko srednjometražnih, a najviše kratkih - koji su dobili priznanja u Brazilu, Škotskoj, Grčkoj, a prikazivani su i u Bjelorusiji i Portugalu. Nedavno je usprkos svemu, uspio završiti dva nova dugometražna filma - svoj treći dokumentarac Lokacija i igrani filma igrani To moram.
Iz nekoliko pisama saznajemo da je Radaković ponosan na svoje ličke korijene i kaže da je naslijedio ličku upornost i dosljednost i da zato uspijeva. Nažalost, kod kuće baš i nema razumijevanja za svoje umjetničke afinitete, što je uobičajen slučaj i u drugim prostorima.

rrr
Radaković kao kamerman
 
tttt
Na stazi za Paški trokut/Foto arhiva Lik@ pressa Gospić

Priča o Paškom trokutu

USPJEŠAN POVRATAK U DJETINJSTVO

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. ožujka 2014. u 19.15 sati

Piše Marinko Župan

PAG - Upoznajte mistični 'Paški trokut. Ovaj megalitski otisak otkriven je 1999. prilikom geodetskih radova na vrhu Tusto.
Trokut je dimenzija 32 metra X 32 m X 22 m i ističe se od okolnog krajolika kamenjem koje je drugačije od onog izvan trokuta. Strana kamena okrenuta prema zemlji je crvenkasta pa koliko sam čitao o njemu objašnjava se da je trokut nastao nekim čudnim postupkom taljenja slikovito rečeno kao da je netko stisnuo ogromnu peglu koja je stopila kamen.
Na trokut, ako dolazite iz smjera trajektnog pristaništa Prizna - Žigljen, na cesti za Novalju nedaleko pristaništa skrenite lijevo na malu asfaltiranu cesticu na kojoj nema putokaza za trokut, ali naravno ima ploča za smeće. Vožnja cestom traje desetak minuta
i na kraju se može parkirati. Tu se zamjećuje i prva markacija. Od tog proširenja cesta vodi lijevo nizbrdo u neku rupu koja izgleda kao započeti kamenolom ali to je nebitno za nas jer pogled treba usmjeriti sredinom gdje se Tusto nameće kao najviša točka u okolišu. Skroz desno nalazi se Zrće tako da u ljetnim mjesecima ne bi bilo čudno naletjeti na ''prikaze''.
Uzimam vreću za spavanje, vodu i sve potrebno za noć na otvorenom u nadi da ću možda sresti nekog ufologa s kojim ću moći skratiti vrijeme ali od toga nažalost ništa, živa pustara. Teren je prepun oštrog kamenja, a vegetacije skoro da i nema, tek rijetke travke koje samo znaju pronaći otočke ovce dajući iz škrtosti poznati sir i janjetinu. Ono što je nezaobilazno na Pagu su suhozidi. Na putu prema trokutu preskačem nekoliko iznenađen njihovom čvrstoćom koja priča o vremenu kako su nekad odvajali posjede. Za ovakav opseg rada druženje je definitivno očito bilo nužno kao i veća tolerancija u odnosima.
Pješačim prema Tustom s pogledom na Velebit namračenim u kontrastu na bijeli kamen otoka. Sve kao da se stišalo dok opet nailazim na par markacija koje me dovode do Paškog trokuta. Da bi ga preglednije promotrio penjem se višlje od njega prema vrhu i svakim korakom slika je jasnija. Pitanja se gube u ograničenosti uma koji ne može shvatiti širinu pitanja, kako je ovo nastalo? – vanzemaljci, fenomen, povezanost sa sustavom Sirijus ili tko će ga znati????
Sumrak je navalio pa se uvlačim u vreću za spavanje centriranu na najravniji dio trokuta. Sve lakše se prepuštam sanjarenju koje mi donosi umiranje zadnjih zraka sunca. Podsjeća me ovo sanjarenje na djetinjstvo kada bi me baka pokušala uspavati, a ja iako mrtav umoran, trudio sam se ostati što duže budan metodom škiljenja kroz trepavice i uzdignutim prstom prema plafonu kojim dotičem zamišljene objekte,crtice, sjene, luster čineći ih bližim, dostupnijim i manjim. Pokušavao sam razlučiti poslije zašto sam to s tolikim guštom radio i prenerazio se kad sam primijetio da moja nećakinja Nika radi istu stvar pred spavanje. Pitam se zar je i ova moja sadašnja igra traženja sazviježđa prstom po nebu nišaneći na jedno oko ista ta igra modificirana s godinama? Otvaram limenku pića uranjajući u osobne filozofske debate prožete pitanjima o drugim galaksijama, neuklapanju čovjeka u savršeni sustav, mogućnosti da nam mali zeleni vrate Elvisa, crnim rupama... Ostajem budan duboko u noć koncentriran na svaki pomak po nebeskom svodu jer ufolozi vole boraviti ovdje baš zbog susreta treće vrste. Za razliku od njih ja ovdje večeras volim boraviti zbog sebe, zbog putovanja koje se ne mjeri brojem prevaljenih metara ni kilometara, putovanjem koje za cilj ima motivirati male maštovite glave na akciju daleko od kampova i televizije, putovanjem kojim putujem u sebe tražeći odgovore na naizgled jednostavna pitanja : Tko sam? Što sam? Kuda idem?
Zaključak je da malih zelenih ovdje nema ili se samo dobro skrivaju. Svitanje me budi hladnoćom po obrazima pa mi je od susreta s bilo kojom vrstom gore umivanje iz boce. Pazim da ne ostavim nikakav trag za sobom jer ovaj fenomen je nažalost već djelomično devastiran od onih koji su uzeli koji kamen za vitrinu i zato ne nosite ni jedan kamenčić s trokuta već mu se vratite opet.

ddd
Autorov autoportret s trokutom


ttt
Plakat UFO škole u Novalji


ttt Evin ležaj iz Paškog trokuta

 

Priča Ličkih novina

ŠTERNA

Doživljaj iz mog ditinjstva.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. ožujka 2014. u 20.45 sati


Piše Milan Krmpotić


-Što još nema neviste, sunce moje žareno?! –jadikovao je Jura i nevoljko motrio kako se goveda panično naguravaju oko praznoga korita. S ćelave je glave skinuo znojem natopljeni šešir i zapešćem desnice obrisao široko, još nenaborano čelo.

Pred njim, dvadesetak koraka udaljen, u hladu samotne jabuke, usjedio se suh dremljiv starac, oslonjen na suh odjeljan ljeskov štap i, ponesen nekim svojim dundavim mislima, jednolično soptao: Ha, ha, ha, ha…

-Nevista, ćaća, kada je ošla ta nesrića? – zaustavi mu misli zabrinuti Jurin glas. Pitanje vode i pitanje smisla sušno vrelo ljeto posve je izjednačilo. Sve lokve presušiše, čak i ona koja dosad nikada nije presušila. Do vode, do jedinoga izvora u tom kamenom zatočenu kraju, dobra su dva sata hoda, a put je nogoloman i strmoglav pa je zabrinutoga Juru obuzela strepnja da se nevisti nije dogodilo kakvo zlo.

-Ošla j una; na vrime je ošla, ma je još nema. Vidit ćeš, neće ispast na dobro!

-Ćaća, vako se više ne da! Jadno ti je gospodarstvo brez vode! Pogledaj Rumenku, posivila j od žeđi!

-Božja volja, sinko; i vražja i Božja!

-Bogu Božje, a meni moje! Oću svoju vodu ćaća, tute prid noson! Uz Božju pomoć, iskopat će Jura šternu!

-A koji će je nebor iskopat? Ne znaš ti što je šterna! Gleda san ja, za vrime Austrije, kako su je Jakovari delali! Ni carska je kesa lako ne načini!

-Ima danes cimente, cimenton ću ja nju!

-A diš delat kad nema mista? Livo je Šimunovo, a desno Šoparinovo.

-Tute, baš tute di ti sidiš, tute ću je delat! Drugoga mista nema!

-E, bome neš! Ode, na ovomen mistu, moj je ćaća kosti odmara, ode ćeš i ti sist kad za koji dan zauvik oden, nakon tebe to će činit i tvoj Milan pa mali Ive, i tako redon! Minjat će se ljudi i jabuke, ali će ode ostat misto za odmor našega starčenja. Ovo je oduvik bilo naše poslidnje misto za ladovanje, prije nego zauvik odemo pod ledinu!

Ode je neš delat!

-Tebi je ćaća, odavno pasala devedeseta. Devedeset si godina žedan; devedeset ti godina nije dosta da svatiš kako je važnija čaša vode od ciloga toga devedesetogodišnjega lada pod kojin su se odmarale naše staračke kosti! Svoja čaša, ćaća! – Eno, pogledaj svog praunuka! Ive, dite, dođi didu! Esi li žedan, Ive, reci nan, reci prandidu, reci unomen tamo panju, reci mu!

-Žedan san, prandide!

-I ja san, bome. Ali, sad će ti mater, samo što nije stigla! Bit će vode!

Crni kos, siv i sparušen, doleprša do suha jasena, postaja na grani koji trenutak pa se ohrabri i sleti između šume rogova u raspuknuto suho korito. Kravlja ga njuška mahnito gurnu pa se on nekako oslobodio i vratio na jasen.

Zavladao je muk. Tek je cvrčak upornim cviležom pojačavao strašni osjećaj sveopće žeđi.

Napokon je stigla uplakana, žestoko šibajući uznojeno magare.

-Pokliznu se, nesrića, pod Orlovin gnjizdon! Odoše burla, ode nan voda, jana ja!

-Ajoj nami! –zakuka Jura. –Oba nan burla razbijena! Što ćemo sad, jadni ti smo?! Kako napojit goveda, kako ljude?!...

Starac se osovio. Pod štapom kao da se uzdrhtala zemlja. Tiho je izustio:

-Ja san se, sinko, nasidija. Eto ti, sici i kopaj!

Kad je oštri ugriz sjekire zalajao na žilištu jabuke, starcu se učinilo da je jabuka zajaukala. Požalio je što ga u ovoj dubokoj starosti sluh još dobro služi pa je štapom počeo lupati po guli zapretanici i srdito vikati "iš, iš", kao da goni kokoši.

Uto utrča mali Ive, šljapkajući bosim nožicama po utabanom zemljanom podu i radosno zacvrkuta:

-Gotovo je, prandide!

-Iš, nesrićo, iš; vile te odnile! –zaprijetio mu je ljutito vitlajući štapom iznad glave.

Ali, kada je kamen nakon prvih eksplozija počeo otkrivati pukotine, koje su se poput žila razgranale po njemu, zadovoljno je zagalamio:

-Tako, tako, tako ti i treba; baš tako! Naša se jači od tebe! Kad te se malo jače stisne, i ti pištiš ko čeljade! I ti si samo obična gomila žiletina!

Podjesen je šterna bila gotova. Svakoga popodneva starac bi uzimao svoj tronožac i odlazio do šterne. Tu bi dugo sjedio, lupkao bi štapom po betonskoj deki i zadovoljno osluškivao jeku prazna vodospremišta.

One noći, kad je kiša napokon zabubnjala po krovu kuće, od radosti i nabujala poleta nije mogao zaspati. Nakon je svanuća, bosonog je stao na prag i čekao da pljusak oslabi. Žeđao je cijele noći. Da je u kući i oko kuće sve plivalo u vodi, on bi i dalje bio žedan. Prvi put u njegovu dugovječnom životu pojavila se ta potreba za žeđanjem i jedna, dakako, još veća želja – da je pobijedi.

Kiša je i dalje padala pa nije izdržao.

-Nevista, zakalaj vode! –rekao je Kati koja je ustala tek pred koji trenutak.

-Što ću je kalat, prandide, ima u siću vode.

-Reka san, zakalaj! Od danes pa do smrti pijen samo našu!

Dok je osluškivao odjek vjedra u tek djelomično ispunjenu spremištu, stajao je svečan i uspravljen poput kipa pobjednika.

-Mama, i ja bi naše vode! –uskliknuo je dječak motajući joj se oko skuta.

-Čekaj sinko da se prandid napije! –rekla je i opet pošla na šternu.

Kao skupocjenu kristalnu čašu starac je suhim rukama držao cvekovima okrpani lončić, podigao ga u visinu očiju pa ga samo malo nagnuo i zadržao gutljaj u ustima, kao da želi osjetiti okus pića; uzvišen poput vinara dok prvi put provjerava okus svoga najvrsnijega vina. Potom je požudno, dugim srkom ispio vodu.

-Aaah! –zadovoljno je odahnuo i širokim zamahom, nadlanicom obrisao usne.

(Objavljeno u knjizi pripovjedaka Slomljivi, Senj, 1989.)

 
  Pokrenuli smo novu biblioteku

llll
Detalj korica naše nove knjige

PRVA KNJIGA LYKOSA

U tiskari je rukopis Izabranih priča čitatelja Ličkih novina. Svjetlo dana ugledat će za koji dan.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. ožujka 2014. u 20.30 sati

Pripremio Marko ČULJAT

GOSPIĆ - U tiskari je rukopis prve knjige koja izlazi u našoj novoj biblioteci koju smo nazvali Lykos, prema izdavačkom poduzeću koje su osnovale Ličke novine još dok su se uređivale i tiskale u Zagrebu.
Lykos je bilo jedno od značajnih izdavačkih poduzeća u Hrvatskoj, a prvim direktorom bio mu je Otočanin akademik i književnik Josip Barković, koji je bio i jedan od utemeljitelja Ličkih novina u proljeće 1953. godine u Zagrebu.
Prva knjiga je zbirka Izabrane priče čitatelja Ličkih novina. U zbirci je 47 kratkih priča. Prvi dio knjige, obuhvaća 32 priče starijih, da ne kažem, odraslih čitatelja Ličkih novina na www izdanju, a drugi dio zbirke je posvećen mladim čitateljima od Brinja preko Gospića do Lovinca, taj dio nazvali smo Prvi koraci.
U prvom dijelu imamo predstavnike suvremenih književnika i pisaca kao što su Milan Krmpotić, te prezimenjaci Karakaši Jure i Damir. Posthumno objavljujemo i više priča Gospićanina književnika i pjesnika Dubravka Buce Krstića. Nismo zaboravili ni jošte jedinoga ikavskog pisca Mirka Sankovića.
Knjiga je izašla zahvaljujući potpori Općine Brinje, Ličko-senjske županije i Prve ličke tvornice kruha Tušak d.o.o. Gospić.
Predgovor za zbirku napisao je književnik Jure Karakaš koji je istakao:
- Petnaest kratkih zapisa iz rubrike Prvi koraci predstavljaju ljupke, simpatične, lijepe i nadahnute pričice djece; pune su sentimenta prema svojim bližnjima i ljubavi prema prirodi. Tu je teško izdvojiti koja je ljepša i bolja. Očito su nastajale pod budnom paskom profesora hrvatskog jezika i voditelja literarnih grupa. Ovdje se nazire nekoliko budućih pisaca pod uvjetom da ustraju u ovom plemenitom, slabo ili nikako plaćenom poslu, poslu koji pruža izuzetno zadovoljstvo samim autorima kad ugledaju svoje djelo u izlozima knjižara ili na policama knjižnica, a još veće kad saznaju da su dospjele u ruke zaljubljenicima u pisanu riječ.
Korice za zbirku napravio je gospićki gimnazijski profesor Anton Orzes, akademski slikar, a grafički ih je dotjerala Gospićanka grafička inženjerka Ivana Pavičić - Skalonjić. Ovaj tandem s nama surađuje već godinama i nadamo se da prepoznajete njihov rukopis.
Ova je zbirka inače 25 knjiga po redu u izdanju Lik@ pressa od 1998. godine.

 
 

Prenosimo s portala Zagreb info

kkk
Zagrebački Kraljevi ulice

Odabrali smo za vas

PJESMA ZA NOVČIĆ

Dokumentarac o Kraljevima ulice.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. ožujka 2014. u 14.45 sati

GOSPIĆ - Nedavno smo uspostavili link, odnosno po hrvatski, vezu s jednim zagrebačkim portalom. Radilo se o portalu Zagreb info čija je adresa http://www.zagrebinfo.hr  to je onaj plavi znakić u našem Ličkom vjesniku s tri slova - ZGi.
Danas prenosimo jednu njihovu informaciju s video zapisom, dokumentarcem, o Kraljevima ulice. To činimo naprosto zbog toga što je to dobar prilog, ali i zbog toga što je Hažina majka Gospićanka.
Najbolje da pogledate prilog http://www.zagrebinfo.hr/pjesma-za-novcic

VIDEO ZAPIS PRENIJET S PORTALA Zagreb info:

 

 

Detalj završne manifestacije održane u HNK-u Zagreb u prosincu 2013. godine./Foto arhiva© Hrvatski sabor kulture

sabor
Ddtalj iz vodiča FEDAH-a u Murteru 1978./Iz arhive ©Lik@ pressa Gospić


AMATERI

Na području Ličko-senjske županije registrirano je oko 600 raznih udruga. Najvećim dijelom to su sportske udruge kao što su nogometaši, te ribarsko lovačke udruge, ima dosta udruga hrvatskih branitelja, nekoliko udruge bolesnika šećeraši i multipla skelroza), udruga za brigu o djeci s posebnim potrebama …
Raspitujući se u KUD-ovima saznali smo da u Hrvatskom saboru kulture nije članom njastariji KUD Like - KUD Perušić koji je osnovan odmah poslije Drugog svjetskog rata, a još uvijek djeluje.
Saznali smo, na veliko osobno iznenađenje, da čak po dva KUD-a djeluju u Udbini, Donjem Lapcu, Ličkom Osiku i Kuterevu.
Nedavno je osnovan KUD u Širokoj Kuli, Vrilo u Lovincu je uspješno obnovilo rad poslije Domovinskog rata, u Otočcu djeluje KUD Gacka, u Sincu KUD Lipa, a Tambura u Prozoru. Zatim KUD-ovi postoje u Novalji, Plitvicama i Žabici.
Ne treba zaboraviti ni klapu Senkinje ni sastav Likote iz Gospića, te pjevački zbor Vila Velebita u Gospiću.
To je sve u svemu čak dvadesetak KUD-ova


sss
Gospićani na prošlogodišnjoj prvoj predstavi Nore domaćih glumaca/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić
sss
Gospićki su glumci na Festivalu dramskih amatera Hrvatske u Murteru 1978. nastupili s Teštamentom Pere Budaka/
Foto arhiva © Lik@ pressa Gospić

Hrvatski sabor kulture

POZIV LIČKIM KULTURNIM AKTIVISTIMA

Pozivaju se KUD-ovi i druge družine koje se bave kulturom da se učlane u Hrvatski sabor kulture koji djeluje već punih 66 godina.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. ožujka 2014. u 21.00 sati

Pripremio Marko ČULJAT


GOSPIĆ/ZAGREB - Prije izvjesnog vremena na naš mail došla je prva obavijest o manifestaciji Hrvatskog sabora kulture.
Prihvatili smo suradnju sjećajući se jadnog hrvatskog susreta tamburaša u Gospiću kada su gradom vladali puna tri dana, ali i susreta kazalištaraca na Murteru otkuda su sse naši, gospićki, glumci i njihov režiser vraćali sa zlatnim maskama. Bili su to režiser Ladislav Matković, i glumci Mišo Marković i Mišo Mileusnić, nažalost sve trojica već odavno pokojni. Za nadati se da će nova generacija glumaca krenuti njihovim stopama.
Nakon nekoliko telefonskih razgovora i razmjena mailova saznali smo da s područja Ličko-senjske županije u Hrvatskom saboru kulture imaju samo - četiri člana i to:
Gradska glazba Senj, Puhački orkestar DVD-a Otočac, Pučko otvoreno učilište dr. Ante Starčevića Gospić i KUD Brinje.
- No to nije malo jer u sezoni 2010. Hrvatski zavod za statistiku izbrojao je svega 11 udruga u Vašoj županiji no vjerujem da ih ima više. - poručio nam je prof. Dražen Jelavić, tajnik HSK, dodajući da naša objava ove informacije svakako može uključiti i poziv na učlanjenje u HSK za što se dobivaju besplatni seminare …

POZIV NA UČLANJENJE U HRVATSKI SABOR KULTURE
- Hrvatski sabor kulture poziva na učlanjenje u krovnu organizaciju hrvatskog kulturno-umjetničkog amaterizma sa 66 godišnjom tradicijom koja danas okuplja 949 udruga s oko 80.000 članova na području cijele Hrvatske. - kaže se u pozivu HSK i nastavlja:

- Unapređenje kulturno-umjetničkog amaterizma u Republici Hrvatskoj postižemo organizacijom seminara te susreta (festivala) na nacionalnom nivou. Tijekom 2014. godine organizirat ćemo desetak seminara i radionica (besplatnih za naše članice) za stručno usavršavanje i osposobljavanje voditelja amaterskih kulturno-umjetničkih udruga - zborovođa, voditelja malih vokalnih sastava, dirigenata puhačkih i tamburaških orkestara, koreografa, voditelja i članova kazališnih i suvremenih plesnih skupina te književnih i likovnih stvaratelja.

U području manifestacija od državnog značaja, naše članice pozvane su da izbore svoja sudjelovanja na naših ukupno 10 nacionalnih manifestacija: 54. Festival hrvatskih kazališnih amatera, 47. Susret hrvatskih pjevačkih zborova, 28. Susret hrvatskih puhačkih orkestara, 11. Susret hrvatskih malih vokalnih sastava, 21. Susret hrvatskih tamburaških orkestara i sastava, 20. Susret hrvatskih folklornih ansambala, 24. Susret hrvatskih plesnih ansambala, 33. Susret hrvatskih zavičajnih književnika te 30. Susret hrvatskih likovnih stvaralaca. Po jedan od najboljih ansambala ili stvaratelja (književni i likovni) sa spomenutih manifestacija nastupit će u okviru našeg završne manifestacije „Razglednica4 Hrvatskog sabora kulture“ koja će se održati krajem 2014. godine u Zagrebu.

Osim sudjelovanja na našim seminarima, susretima i festivalima podsjećamo Vas i na druge pogodnosti članstva u Hrvatskom saboru kulture: iznimno povoljna notna, kazališna, plesna, etnografska, etnomuzikološka i druga tiskana izdanja HSK, dodjela diploma i povelja članicama, znatno povoljnije naknade za korištenje glazbe na nastupima amaterskih udruga temeljem Ugovora HDS-ZAMP-a i Hrvatskog sabora kulture te na oslobođenje od plaćanja spomenute naknade za KUD-ove koji se isključivo bave izvornim folklorom (temeljem Dodatka ugovoru). Članstvo u HSK-a omogućuje Vam da, temeljem gornjeg Ugovora, sa HDS ZAMP-om zaključite ugovor o javnom korištenju glazbenih djela na nastupima, natjecanjima, susretima i smotrama u Vašoj organizaciji po znatno povoljnijim naknadama.

Više o našim programima možete pronaći na našim web stranicama. Za više informacija o specifičnim djelatnostima unutar HSK-a, možete kontaktirati naše stručne suradnike, mailom te telefonom:
a) kazališni, književni i likovni amaterizam - gđa. Martina Brumen, mag. educ. croat., kazaliste@hrsk.hr  ili 01/4556-879,
b) folklor i suvremeni ples – gđa. Valentina Dačnik, prof., ples@hrsk.hr  ili 01/4556-877,
c) vokalna glazba i puhački orkestri – gđa. Srđana Vrsalović, prof., glazba@hrsk.hr  ili 01/4621-737,
d) tamburaški amaterizam – gosp. Dražen Jelavić, prof., tajnik@hrsk.hr  ili 01/4556-885,
e) u vezi prodaje notnih i svih drugih izdanja HSK, administracije, evidencije članstva te izrade diploma – gosp. Filip Kovačević, univ. bacc. informatol., hrv.sabor.kulture@zg.t-com.hr  ili 01/4618-825.

Kako biste stekli uvjete za participiranje u spomenutim kulturnim programima, pozivamo Vas da se učlanite u Hrvatski sabor kulture (godišnja članarina 350,00 kn bez obzira o broju sekcija unutar KUD-a) budući da smo po ustrojstvu udruga koja se jednim dijelom financira i iz članarine svojih članova.

Za učlanjenje u HSK-a ispunite word dokumente koje ćete pronaći na linkovima ODLUKA O ČLANSTVU i UPITNIK O UDRUZI. Ispunjenu odluku o članstvu i upitnik o Udruzi, biografiju udruge i presliku rješenja nadležnog ureda državne uprave o upisu udruge u Registar udruga RH dostavite Hrvatskom saboru kulture, a mi ćemo Vam dostaviti Potvrdu o članstvu i uplatnicu za članarinu.

U županijama u kojima postoje Zajednice kulturno umjetničkih udruga (v. izbornik O nama/Kulturna mreža HSK) učlanjenje u HSK-a je preko istih Zajednica odnosno učlanjenjem Udruge u županijsku zajednicu udruga, automatizmom postajete i članom HSK-a. Na ovaj način ste oslobođeni od plaćanja članarine HSK-u jer će to u Vaše ime činiti županijska zajednica udruga po znatno povoljnijim uvjetima (po udruzi 100,00 kn).

Svim budućim i sadašnjim članovima zahvaljujemo se na aktivnom participiranju u očuvanju i unapređenju kulturno umjetničkog amaterizma Republike Hrvatske!

Ako vam se da pogledajte video zapis LIČKE TELEVIZIJE o KUD-u Perušić:

http://youtu.be/3KpQPYAOH8Y

  sss
Smotra folklora/Foto arhiva ©Hrvatski sabor kulture

HRVATSKI SABOR KULTURE

POZIV KUD-OVIMA

Udruge se pozivaju da sudjeluju na brojnim smotrama ove godine.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. veljače 2014. u 20.30 sati

ZAGREB - Hrvatski sabor kulture je krovna organizacija kulturno-umjetničkog amaterizma u Republici Hrvatskoj koja okuplja 949 kulturno-umjetničkih udruga s oko 80 000 članova.
U 2014. godini, Hrvatski sabor kulture organizira sljedeće manifestacije od državnog značaja na koje poziva sve zainteresirane kulturno umjetničke udruge i pojedince da izbore pravo sudjelovanja:
54. festival hrvatskih kazališnih amatera, Vodice, 23. - 25. svibnja; Slavonski Brod, 30. svibnja – 1. lipnja
25. susret hrvatskih plesnih ansambala, Karlovac, 7. - 8. lipnja
28. susret hrvatskih puhačkih orkestara, Novi Vinodolski, 7. - 8. lipnja
33. susret hrvatskih zavičajnih književnika, Zagreb, 28. lipnja
30. susret likovnih stvaralaca, Kutina, 13. rujna
21. susret hrvatskih tamburaških orkestara i sastava, Dugo Selo, 4. - 5. listopada
21. susret hrvatskih koreografiranih folklornih ansambala i izvornih folklornih skupina, Čakovec, 11. - 12. listopada; Karlovac, 25. - 26. listopada
47. susret hrvatskih pjevačkih zborova, Novigrad-Cittanova, 18. - 19. listopada
11. susret hrvatskih malih vokalnih sastava, Krapina, 25. listopada; Petrinja, studeni
Razglednica 4 Hrvatskog sabora kulture, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, prosinac

            U sezoni 2009./2010. prema Državnom zavodu za statistiku (priopćenje 8.3.5. od 28.2.2011.) priredbe kulturno umjetničkog amaterizma pratilo je 4.478.529 posjetitelja, što dovoljno govori o brojnosti zainteresirane javnosti i značaju objave našeg Javnog poziva.
Za sve opširnije informacije, možete nas kontaktirati mailom tajnik@hrsk.hr  ili na 099/4556-879 i 01/4556-885 (Dražen Jelavić, prof.).

 

Moto - klub Veterani-Croatia

BAJKERSKA MONOGRAFIJA

Knjiga o stotinu tisuća kilometara na kotačima.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. veljače 2014. u 18.20 sati

ZAGREB - Veterani - bajkeri Moto kluba Veterani - Croatia u pet su godina napravili preko 100.000 kilometra u svojim humanitarnim i domoljubnim projektima od Nizozemske do Kosova. Velik dio svojih fotografija i doživljaja objavili su u monografiji.

Monografiju su predstavili fra Nediljko Knezović, moto vikar MKVC, dr. sc. Davor Marija, povjesničar i autor mnogih knjiga i znanstvenih i stručnih članaka na temu Domovinskog rata te viši znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest, mr. sc. Stjepan Adanić, prvi gradonačelnik grada Varaždina u samostalnoj Hrvatskoj, Petar Grubišić, novinar i glavni urednik prvog specijaliziranog magazina hrvatskih branitelja Oluja te Željko Glasnović, umirovljeni general HV i legenda Domovinskog rata.

Klub su osnovali i čine hrvatski branitelji koji voze i vole motore, poštuju vrijednosti poput obitelji, rada i odanosti domu, narodu i Bogu, čuvaju sjećanje na Domovinski rat i sve žrtve hrvatskog naroda te u društvu djeluju aktivno ali s njima u klubu su i njihovi supružnici, djeca, prijatelji i suborci, danas ukupno preko 150 članova. Svaki častan i pošten građanin, koji želi raditi na ostvarenju vizije, misije i ciljeva MKVC može se priključiti ovim veteranima - bajkerima u njihovima aktivnostima. To je već, osim hrvatskih bajkera iz Posavine i Hercegovine, učinilo nekoliko Hrvata i iz Australije, mahom djeca hrvatskih iseljenika, a prošlogodišnjim ulaskom MKVC u Svjetsku veteransku federaciju (WVF) očekuje ih se još i više.

Monografija Moto klub Veterani-Croatia (2007.-2012.) obuhvaća velik broj aktivnosti kluba kroz prvih pet godina djelovanja i vrijedan je i trajan dokument o uključivanju „društveno isključene skupine“ branitelja i bajkera u angažirane aktivnosti, njihovoj osjetljivosti za najugroženije i potrebite slojeve društva i njihovoj velikoj poratnoj požrtvovnosti za dobrobit svoga naroda i domovinu.

bbb Na promociji je govorio fra Nediljko Knezovi, nekadašnju udbinski župnik

bbb


pan
Panoramski pogled s Krčmara na Bogdanić i Teslinu rodnu kuću u Smiljanu/Snimio ©Marinko Župan
kkk
kkk

ssss
Šafrani ispod Krčmara u Smiljanu

Zimsko - proljetni izlet

RAČUN S KRČMAROM

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. veljače 2014. u 18.00 sati

Nebo navlači kišu od Pazarišta, a ja se ubrzano spremam. Valjalo bi je prestići jer ionako me rasturaju sinusi od zadnja dva tri promrzavanja.

Ljetos sam dva tjedna sa frendom Josom svakodnevno prelazio Oštru i u jednoj šetnji produžili smo s Oštre kraj memorijalnog centra Nikola Tesla na Krčmar pa sam ga poželio posjetiti tek toliko da usporedim boje s onima koje gledam na slikama od ljeta. Ne mogu se oteti dojmu da je Krčmar zapostavljen u odnosu na recimo Oštru koja je posjećenija jer pogled s Krčmara ostaviti će bez daha i najvećeg sladokusca pejzaža šarenilom okolnih brda i ličkog polja. Ispod Krčmara usnuo je Smiljan padajući na koljena svom zaštitniku zelenilom livada uznemirenih tek rijetkim stadom ovaca koje lijeno pasu uz lavež pasa. Odmah nadomak Krčmara je memorijalni centar Nikola Tesla pa se pitam da li možda gazim po istom kamenju po kojem je gazio ovaj genijalac, možda je baš s kamena na kojem sjedim tražio nadahnuće u nebeskom svodu.

Prisjećam se tako i knjige Tesla - čovjek izvan vremena, njegovih nadnaravnih osjetila koja su mogla čuti topot konja na par kilometara, njegove moći vizualizacije i njegove pomalo samotnjačke ličnosti. Eto da bi stigli na Krčmar možda najbolje baš kraj Memorijalnog centra pa prvi put desno zatim par minuta vožnje do Lovačkog doma. Staza započinje tridesetak metara od doma, nije markirana što će ovaj izlet učiniti još slađim. Uspon kreće šumskim putem koji je probijen u ne znam koju svrhu. Put je pun kamenja veličine šake i komada drveća. S njim se krećemo do otprilike pola uspona, a onda kad se suzi u puteljak tj.slikovito kad iz dvije trake se suzi u jednu, ne produžavamo ravno već skrećemo desno uz stranu pa do kamenog zida preko kojega ulazimo u malu borovu šumicu. Nakon šume teren postaje kamenit i tu nailazim na šafrane (veljača!!!), zvukovi ptica kao da su se pojačali pred prvo rošenje blage kišice na travnatoj strmoj livadi prije dolaska na vrh. Ova livada me očarala kosinom i travnatim pokrivačem pa da nije vlažno najrađe bi se izvalio koji sat i ubio oko.

Nailazim i na kostur raspadnute domaće životinje, uzimam rogatu glavu da označim vrh u indijanskom stilu. Stavljam je na štap i zabijam u stijenu koja gleda na Gospić. Ispod stijene se vide ostatci paljenja vatre za neki roštilj ili se netko tek htio ugrijati. Sa zapadne strane nalaze se okomite stijene koje me dovode u nedoumicu koji je pogled s Krčmara ljepši, a tu se stvarno teško odlučiti jer svaki ima ono nešto posebno. Prve kapi rosulje prekidaju romantično sanjarenje pa sam primoran spustiti se brzinski upopriko do auta, polutrčanjem nizbrdo nekim improviziranim parkour pokretima koje ne daj bože da tko snimi ili vidi, ma kakav Damien Walters. Dočekuje me u podnožju ždrijebe koje pase, dolazi mi do ruke ali već za tren bježi. Palim auto s mislima na brzo zagrijavanje motora jer komplet sam mokar više od skakanja nizbrdo nego od kiše. Na izlasku iz puta prema Memorijalnom skrećem desno jer kroz šljive sam ugledao razigranog Dorata gazde Nikice i ne mogu odoliti da ga malo ne pomazim upijajući njegovu energiju koja svojom senzibilnošću lako zaveže ljudske emocije, mislim da osjeća moje zadovoljstvo jer sređen je račun s Krčmarom.

kkk
Autoportret na Krčmaru
mmm
Svakako najpoznatija slika Miroslava Kraljevića - autoportret sa psom iz 1910. /slika iz fundusa Moderne Galerije Zagreb


Moderna Galerija Zagreb

POSJET PETKOM S VELIKIM POPUSTOM

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. veljače 2014. u 19.30 sati

ZAGREB/GOSPIĆ - Jutros nas je iznenadio mail Moderne galerije. Oni nas uljudno mole da objavimo informaciju o super akciju u Modernoj galeriji, a kako mi mnogo držimo do kulture, do hrvatske kulture, do slikarstva u kome su dobri tragovi Ličana, to rado činimo.

Svaki zadnji petak u mjesecu Moderna galerija poziva posjetitelje da ih posjete od 19 do 22 sata. Akcija počinje u petak, 28. veljače, a nakon toga Zagrepčani i gosti njihova grada svakog su zadnjeg petka u mjesecu pozvani na Dugi petak. Cijena ulaznice spuštena je čak 60 posto i iznosi simboličnih deset kuna, a za djecu do sedme godine ulaz je besplatan. Za tu cijenu može se razgledati stalni postav muzeja, ali i posebne izložbe.

Ravnateljica Moderne galerije, Biserka Rauter Plančić, ističe da je ovo "vođenje brige" o domaćoj publici kako bi joj se pružilo nešto više i nešto povoljnije pa akcija ima samo kratku ljetnu pauzu, u srpnju i kolovozu, kada se muzej okreće stranim gostima Zagreba.

Naši čitatelji, odnosno Ličani u Modernoj mogu vidjeti i slike svojih zemljaka, i to ne bilo kojih već Kraljevića i Mašića. Na prvom katu Moderne galerije je trenutno retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića povodom stote obljetnice njegove smrti, koji je rođen u Gospiću, pogledajte i naš Lički leksikon http://www.licke-novine.hr/vrime/vremeplov.htm#kraljevic
Na drugom katu u stalnom postavu mogu se naći slike Nikole Mašića, rođenog u Otočcu, više u Ličkom leksikonu http://www.licke-novine.hr/vrime/vremeplov.htm#masic .

Više o Modernoj galeriji pogledajte na vezi http://www.moderna-galerija.hr .

mmm
Nikola Mašić, Ličanin 1881., slika iz Moderne galerije Zagreb

mmm
Kraljević, Bonvivant portret A. Masovčića, 1912
mmm
Nikola Mašić, Zima, 1890. u fundusu Moderne galerije Zagreb
jjjJasmina potpisuje svoju zbirkujjj
Uspomena s gospićkim ansamblom
JJJ
jjj
Za vrijeme promocije zbirke pjesama

Nova zbirka pjesama

JASMINE PEČENKOVIĆ

licke-novine@licke-novine.hr

12. veljače 2014. u 20.30 sati


Za Ličke novine pripremio Ivan STARČEVIĆ


GOSPIĆ - U Pučkom otvorenom učilištu dr. Ante Starčević predstavljena je zbirka pjesama Izlet duše mlade autorice Jasmine Pečenković.
Iako rodom iz Bihaća njene pjesme pune su ljubavi za našu Liku, njen krajolik i ljude:
-Poljubi me Liko kad ti dodem, ostavila sam selo svoje, trbuhom za kruhom tebi sam došla. Zagrli me druga majko pod hladnim suncem u sred zime. - istakla je promotorica knjige Milana Uzelac, magistra hrvatskog jezika.
Jasmina kaže da je pisanje poezije za nju oduvijek predstavljalo neki vid mističnog otkivanja nečeg novog. Svaku svoju pisanu riječ doživljava kao nečujan, ali ispisan glas čovjeka koji kroz unutarnji dijalog dolazi do svog izvora,kao zrno prašine koji nije slučajno umrežen i uskovitlan u mreži njenih osjećaja.
Za dobru atmosferu na promociji pobrinuo se i Folklorni ansambl Dr. Ante Starčević čija je Jasmina članica.

jjj


LIKA JE TAJNA

Lika kilometrima daleko,
A, u srcu je sve ljepša i sve mlađa.
I pitam se da li će me dočekati netko,
Tamo gdje sunce u gori se rađa.

Poljubi me, Liko kad ti dođem
Ostavila sam selo svoje,
Trbuhom za kruhom, tebi sam došla.
Čežnja prekomjerna srcem vlada.
Nasmješi se druga majko,
Pod hladnim suncem usred zime.

Oči su gladne Plješevice, Kapele.
I krumpirovog polja Gacke doline.
I slušam Gacku kako potocima priča
"Čuvaju nas preci u zvijezdama s visina"

O Liko, u tebi su moje bake korijeni,
Njena kolijevka na tvome brijegu.
I za nju su pali sinovi tvoji,
Tu škripat će mi koraci zauvijek u snijegu.


 

Marinko Župan

IZ DNEVNIKA SANJARA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. veljače 2014. u 21.15 sati

ABC namaz
Jutros sam na ABC namazu skužio tajni znak da misliš na mene, kora kruha od sinoć sa izvađenom sredinom jer znaš da sam lijen otići do pekare...''Evo nisam ni takao sredinu'' pomislim na elegantni prijeteći prst, ostavljam ti je i to otkad soliram radim prečesto ali rezultat svega je da saberem samo vrećicu starog kruha. Ne mogu prestati s tim da se kažnjavam, iako ja ne znam dal' se više uopće ljutiš na to, možda izbjegavaš pšenicu i gluten, prešla si na koru?..Nisam ti stigao reći u onom brzom odlasku meni je oduvijek bilo svejedno kora ili sredina, to je bila gluma tako da ti ugodim zaštitnički ili bi rekli kao pravo muško. Bili su fora doručci u dvoje, možda se još negdje nadam tome i čekam zvono koje obično bude moj poštar ''Brko'', ja i samoća..

Bez okusa
Guraš vrećicu čaja tražeći da izvučem arome u šalici hladne vode. Mozak očajnički traži rješenja prikrivenom nadom da se vidimo u vrijeme darivanja, Božić, Nova godina ili ipak Valentinovo - uvjeravam sam sebe. Istresti ću iz šake decentan lančić okomotati ga po nama, zaključati prokleti mali lokot, a ti baci što dalje ključ, da ga ne nađe onaj s kojim sutra žuriš na kavu, jer ja ni nemam pravo da kažem:- moraš doći. Ako i ne dođeš uzimam autorska prava na skidanje naramenica, prisilno masiranje leđa radi ispunjavanje dnevne kvote dodira, dosađivanje u cigareti dok spavaš. I zato ostajem s paukom da remetim mir bubamarama što nikad nisu stigle, nestajući na plutači male ljudske sebičnosti nadajući se da ćeš zažaliti ako te ostave s ove strane gluposti.

Lovac na bubamare
Ne znam od kuda ove zimske bubamare, jer otkad više ne navraćaš, odustala je i zima. Eto nabrojao sam pet komada pa se dvoumim da ih jadne pošaljem poštom, al ti garant ne bi skužila poruku, već bi tek spontano zakolutala očima misleći: - Dečko, ti nisi normalan. Možda da ipak brzinski sklepam upute za uporabu, zaguglam, proučim kako se hrane pa da prežive do našeg susreta?! Uz njih bi mi nekako bilo lakše započeti priču o pronađenom starom meni, drvenoj kući ograđenoj malinama, za zaviriti na dva dugmeta zakopčana košulja i miris jabuka između uha i vrata. Zanemario bi ovo ispred za ovo zadnje iako uz dobar nos nikad nisam odgonetnuo koji je to konfuzan miris jer nije to ni jabuka! Opija za tren drugim notama, možda neka divlja trava ili čak kopriva uz nacvakan jeftin parfem. Taj miris kojeg ne mogu uhvatiti još je neoznačen, previše tvoj i očito zato nadvladava pokušaje identificiranja toplinom, vatrom, izgaranjem. Tjeram sad ove bubamare, jednu po jednu stavljam na prst da odlete, svaka je želja za tebe i zato pazi ako ti noćas dolete na prozor.

Nikad ne znači nikad
Nadahnuće sam crpio iz toga što nismo mogli biti zajedno pa sam se zakleo i da se karte ikad poklope nikad ne bi pristao s njom. Nije ona bila bog zna što lijepa, a ni pametna ali za mene je bila Gregor medu ovcama. Ne znam ali pretpostavljam da svatko od vas ima svog Gregora?! Nekoga s kim ne želi piti iz čaše prosječnosti, ljutiti se na njega jer je mlijeko iskipilo, slušati tlačenje jer niste bacili smeće i sva ostala kenjanja. Imala je ta dotična druge i ja sam imao sebe, imao sam i ja da neke druge, a na neki čudan način i nju u one dane kad sam imao sebe!

Još si moja
Strah me da ćeš pokriti nečija leđa, a još ćeš biti moja, jer nema nečijih ljubavi ima ova naša i neke druge. Kažeš hoćeš da te volim na način da povjeruješ vjetru u krošnjama, usnama po golom tijelu, mali poljubac za laku noć i ništa više! Mislim da se luda jesen igra nostalgijom pa se hvatam da samo zamišljam ovu konverzaciju jer tebi su ovo su gluposti bez da i kažeš. Ja makar češće pišem dok sve postaje tiše, sve tvoje, osim kiše.

Pozdravljam te ogledalo
Pozdravljam te ogledalo! I nema potrebe da se naprasno okrećeš! Nisam više balavac da pitam tko je najljepši na svijetu iako ostaje u zraku pitanje skrivaš li nešto s druge strane? Naši dani i sati u ispijanju noćnih nesica, nastrani goli monolozi o potrebi spašavanja svijeta...tuga...male osvete radi pravde.
- E brate mili definitivno imaš strpljenja! Zbog te osobine te volim unatoč impulzivnim naredbama:- uništi ga!
Ma neću te razbiti ali ne radi nesreće nego čekam da mi vratiš niz mojih nepotrošenih osmjeha i svaki trenutak isisavanja emocija od strane malih kurvi i velikih svetica... Zavrti sliku jednog običnog mene da se vidim u njenim pospanim očima dok žurim u svitanje!

Na trzaj
Provučena pljuvačka ispaljena na trzaj kroz prozor, Zagreb, tvoja soba, ti nečija. Laskaš mi, a samo si željna neke iskrene emocije pa kao da očima moliš da odglumim. Muž ti je na putu, pa eto čekaš neku iskru onako bludno za nadoknaditi vrijeme čekanja. Glup je ovaj osjećaj što smo jedno drugom stvar, toplokrvna sprava za vježbanje na kojoj odlažeš košulje.. Na brzaka pa gotovo, moram krenuti, laštim cipele gledajući kako umiru anđeli u nama. Pogled u ogledalo, zelena majica uz oči, pitam te jel' izgledam O.K.? Kimneš glavom, umotana u još vruće plahte! Otvaraš vrata, silazim niz stepenice, neke titrave sličice crno bijelog projektora i u pozadini zvuk brave. Taxi čeka, ulazim, a odjeci uzdaha ne dopuštaju riješiti se iznenadne anksioznosti! Ovo je trebala biti igra gdje ostatak svijeta preživi, a mi umiremo u svakom novom susretu!

Stalno sam pijan
Stalno sam pijan, valjda tako to dođe u završnom činu. Ipak dovršit ću se još nečim kratkim, rakijom kruškovom da opeče misao što je moglo biti! Razum kurva zlostavlja podjebima kao klinci mi na drugog liče, sretna je što te nema, evo frend mi još na uho kaže! A ja zamišljam kako ih pokupiš iz vrtića poslije tri ? - žureći brižna kakvu te pamtim. Razmišljam tjerajući nelagodu jer i ja sam s godinama sve sličniji vrtiću! Kupe me razni, tjednom oko ponoći, a vikendom oko pet. Ali ne žalim se već samo cigaretom razbistrim glavu, netko i to mora.

To su samo leptiri
To su samo leptiri nikakvi snovi, uništena mašta, zabluda smještena nedovoljno blizu. Provocira me prašinom krila mekom na dodir, a gorkom poput razočaranja stalne odvojenosti. Treptaji namiguju pa pokušavam samo ostaviti emocije i strah hoću li više ikad osjećati?!.. Jer ako postoji kakva takva neka navrati jer u imaginarnom svijetu suludo je biti sam!

 
 

Dvije pjesme

Mandice Hrvoj

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. veljače 2014. u 20.50 sati

PTICA

Kucalo je njeno malo srce,
Krila njena grlila su svijet.
Jutros sam čula pjesmu njenu
o sreći, ljubavi, suncu i slobodi.

Kad vidjeh je mrtvu u lokvi na putu,
Bol mi srce stisnu i drži.
Pitanja milijun niže se u nizu.
Tko život uze mojoj ptici?

Život je varka,
ljepote tek minuli tren – pijesak
što curi kroz pješčani sat, netko je
birao između mene i ptice!

Ptico moja, nosim te u srcu!
I tebi mrtvoj obećanje dajem,
dok disati mogu
ja ću za nas dvije pjevati
o sreći, ljubavi, suncu i slobodi!

 

San (2006.)

Sanjam, da plešem u haljini od žutih maslačaka
Sviraju mi pčele i ptice
Mlađahno sunce miluje mi ruke i noge bose
Tebe nema
Vjetar me dira i grli
i
Smijemo se!

 
Povijesna pripovijetka

SOM

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. veljače 2014. u 23.00 sati

Piše Jure Karakaš


Na visokoj strmoj klisuri iznad šumne Kupe bijeli se poput elegantnog labuda grad Ozalj. Opasan debelim zidinama s brojnim okruglim kulama, siguran i čvrst čuva u svojim brojnim zgradama mirne i krotke stanovnike zaokupljene svakidašnjim poslovima. Stražari i vojnici u kulama budno motre okolinu, posluga neprekidno nešto radi, dotjeruje, majstori uvijek imaju posla oko sitnih popravaka, a djeca se deru i trčkaraju između zgrada najviše se zadržavajući u golemom dvorištu ili na travnatom prostoru između grada i gradskih zidina. Zidine su toliko visoke da ih nijedno dijete ne može prebaciti kamenom. A ako bi i htjelo baciti kamen, odozgo bi mu priprijetio stražar i sve ih potjerao natrag u dvorište. Među tom brojnom djecom su i dvije razigrane djevojčice Ane Katarine Zrinski: malena šestogodišnja Aurora Veronika i ozbiljna jedanaestogodišnjakinja Judita Petronela.
Dok su se djeca naganjala između visokih čvrstih zidina po njegovanom travnjaku, duboko dolje ispod klisure sjedili su na ribičkim sjedalicama uz obalu nabujale Kupe stasit, lijep dvadesetjednogodišnji mladić i desetogodišnji dječak. Obojica su držala duge ribičke štapove i pecali. Voda je dosta brzo odnosila plovke nizvodno, a njih su ih dvojica polako vraćali i opet puštali. Pokraj njih je bila košara u kojoj se praćakalo nekoliko srebrnih riba.
- Krsto, - prvi je progovorio dječak – reci mi pošteno, je li te strah kad sa nađeš u bitki? Kad vidiš da prema tebi juri na konju strašni Turčin i urla!
- Ha, ha, ha! – nasmija se mladić. - Pa naravno da me strah. Samo se lud čovjek ne boji. Otkud su ti sad pala na pamet takva pitanja? Pazi, plovak ti je potonuo! Vuci k sebi!
Dječak trgnu štapom a iznad vode se zakoprca ribica ne veća od dječakova dlana. I upravo kad je htjede povući na obalu, izbaci se golema riba, proguta i ulovljenu ribicu i udicu, snažno trznu štapom i nestade. Dječak razočarano stade gledati u štap na kojem je visila tanka uzica s plovkom, bez udice.
- Jesi vidio, Krsto!
- Štuka! – mladić, također iznenađen, pomilova dječaka po kosi. – nema prokletije ribe u našim vodama!
- Ima, ima! – dječak se povrati od iznenađenja i razočaranja. – Som! I taj napada sve što je manje od njega.
- E ne bi se reklo da je prokletiji od štuke. Ona ti je pravi razbojnik. Daj da ti privežem novu udicu.
Nastavili su pecati. Imali su dosta sreće i košara se polako punila.
- Krsto, mama kaže da si kao mali bio jako miran i da nikad nisi plakao, i da je baka Uršula govorila kako ćeš biti veliki junak…
- Ma daj, Ivane, nemoj joj vjerovati svaku. Ona  me najviše čuvala kad sam bio mali i tako me dobro pazila da vjerojatno nisam ni imao razloga za plač. To je ona razglasila kako je naša mama govorila da ću biti veliki junak. Znaš, tvoja mama ima razvijenu maštu. Znaš li ti da ona piše i pjesme.
- Kako ne bih znao! Pa ja ih joj pomažem prepisivati…
Razgovor je prekinuo snažan brkat čovjek u zelenoj odjeći, sa šojkinim perom zataknutim za lovački šešir i lukom s tobolcem prebačenim preko ramena. Prešao je čamcem Kupu s druge obale, privezao ga za korijen vrbe i prišao iznenađenim ribičima:
- Gle, gle, slavni markiz Fran Krsto Frankopan i njegov u budućnosti ne manje slavni nećak Antun Ivan Baltazar Zrinski.
- Ho, ho, ho! Črt Podolšek od Metlike, veliki lovac na puhove i jazavce i čuveni majstor za liječenja rana puhovom i jazavčevom masti. Koje dobro, Črte!
Golemi brkonja iz svoje lovačke torbe izvadi crvenu jabuku i dade je dječaku:
-Uzmi, mali Baltazare, i ne ljuti se što ti je štuka odnijela lovinu, ha, ha, ha! Vjeruj mi, puno sam toga u životu prošao, ali sam tako što rijetko kad viđao. Pa tako, lovim neke lovokradice koji prelaze Kupu s vaše strane i love u šumama moga grofa. Vidio sam vas pa rekoh, hajde da za svaki slučaj nešto više saznam. Jeste li možda vidjeli kakve ljude da prelaze na našu stranu?
- Nismo, Črte. I u našim šumama čine goleme štete…
- A nosim i dvije posudice puhove masti grofici Katarini. To sam joj obećao kad smo se prošli tjedan sreli u lovu. Sjećaš se, mali Antune, ti si joj nosio neku knjigu…
- Nije mama išla u lov, što je tebi, Črte. Pratila je tatu i dok je on lovio, mi smo čitali…
- To je bi «Putni tovaruš», je li – upade mu Krsto u riječ.
- Ne znam. Znam samo da su bile neke molitve… To je meni bilo dosadno, uf…
- Dobro, dobro, što odmah povisuješ glas. Evo ti posudica pa ih odnesi mami – nasmiješi se brkonja u zelenom.
- Da ne bi! Nosi ih sam. Mama će biti sretna ako joj kažeš kakvih novosti s kranjske strane. Ujo i ja ćemo ti čuvati čamac dok se ne vratiš.
Lovac odmahnu glavom mrseći nešto sebi u brk i uputi se prema pomičnom mostu koji je bio spušten, a vrata u bedemima zatvorena.
- Reci da te ja šaljem! – viknu za njim Krsto.
- Ujo, hajdemo uzeti čamac i loviti na sredini rijeke! Možda više ulovimo.
- Hajde, neka ti bude! Dok se Črt vrati, mi ćemo uživati. Ovu košaru ćemo podići gore na vrbu da je ne odnese kakva životinja ljubiteljica ribe, a torbu s udicama i plovcima ćemo ponijeti u čamac..
Krsto je uzeo košaru i podigao je na jednu visoku granu, zatim su obojica sjela u čamac, odvezali konopac i polako zaveslali uzvodno. Zaustavili su se blizu suprotne obale gdje je struja bila vrlo spora i zabacili udice.
- Ujo, ujo, evo jedne! – Antun je jako trznuo i na udici se zakoprcala sitna ribica.

- Čekaj, Ivane, čekaj malo! Promijenit ćemo udicu! – Krsto skine s udice ribicu i baci je u čamac do svojih nogu. – Stavit ću ti trokuku i čvrst predvez. Nešto mi je palao na pamet – izvadi iz torbe trokuku s predvezom i pričvrsti je na dječakov štap s vrlo dugim povrazom, zatim na trokuku nabode još živu ribicu.
- Ne! – dječak skoro zaplaka. – To ribicu boli! – htjede oteti Krsti ribicu i baciti je u rijeku, ali je bilo kasno. Trokuka s ribicom već se našla u vodi. Vidjelo se kako ribica pokušava svim silama pobjeći pa je plovak poskakivao na površini.
- E, moj Ivane, tako ti je to u animalnom svijetu. Sve što je živo, u času izgubi glavu ako je neoprezno. I tvoja je ribica bila neoprezna…
- Nije! – dječak nastavi žaliti. – Kako si je mogao onako probosti…
- A kako si je ti mogao vući kad joj se udica zakvačila za usta! Misliš da to nju nije boljelo? I ti si okrutan. Kažem ti, to je animalni svijet…
- Što to znači animal… - dječak nije ni izgovorio, kad nešto tako povuče štapom da je skoro odletio iz čamca onako obučen. Čvrsto ga stegnu objema rukama i povuče natrag. Štap se savi do same površine, a dječak se prodera: - Ujo, ujo, što je ovo! – i zategnu još jače.
Krsto se bio pozabavio svojom udicom i kad je spazio što se događa, brzo priskoči dječaku u pomoć.
- Čvrsto drži, ne daj se! – prihvati dječakov štap pa su sad obojica napeto gledala u zategnuti povraz.
Čamac je počeo kliziti sad na jednu, sad na drugu stranu rijeke, a njih dvojica su čas popuštala uzici, čas zatezala pazeći da se štap ne prelomi.
- Ujo, ujo, što je to! Da nije velika štuka! – dječak je sav treperio.
- He, he, Antune moj, danas imaš vrašku sreću! Vidjet ćeš i sam kad se izbaci.
- Isuse dragi, pa ona vuče čamac! – dječak je razrogačenih očiju gledao u vodu, ali je vidio samo povraz koji se sad diže prema površini, sad opet spušta. – A što ako prekine uzicu?
- A, ništa! Ostat ćemo bez ulova. Zato pazi da ne trzaš jako.
- Ujo, ujo, evo se diže na površinu
- Vidim, što se dereš! – Krsto se zagleda u dubinu, ali spazi samo golemu vijugavu sjenku koja se opet izgubi u dubini pa se udalji od čamca nizvodno.
- Gle, ujo, evo vuče čamac nizvodno! Hoće li nas daleko odvući?
- Ne boj se! Sad nailazi kamenito i plitko dno pa neće moći dalje. Vratit će se natrag.
- Gle, ujo, evo nas vuče uzvodno! Pa kad će već jednom stati.
- E, moj Ivane Antune Baltazare. Ta ne staje lako. Jedino nam preostaje da je izmorimo.
Obojica su čvrsto držala štap pazeći da ne trzaju naglo. Malo su popuštali povraz pa opet zatezali. Dječaku su ruke već gotovo klonule.
- Ujo, ja ne mogu više…
- Ne puštaj štap! Izdrži još malo!
- Eheeeej, Krstoooo! – začuo se glas kranjskog lovca. – Dolazi! Tebe i malog
zove grofica da dođete gore! Eheeeej!
- Isusek, pa Črt se već vratio! Pa kako je mogao brže otići gore u grad i vratiti se! – stenjao je dječak.
-Nije to već, moj Ivane, mi se prilično dugo navlačimo s ribetinom. Pazi, pazi, evo se diže.
Još nije ni izgovorio do kraja, kad se ribetina izbaci točno uz rub čamca i poprska ih obojicu. Dječak od straha ispusti štap i pade na leđa u čamac, ali Krsto ostade priseban.
- Što se to događa? – na obali se nađe Črt pa kad spazi golemu ribu, baci se u vodu onako obučen, dopliva do čamca i prihvati se štapa koji je Krsto jedva držao.
- Vidim da si na izmaku snaga, markiže.
- Tko, je l' ja! To ti se samo čini. Ima u mene snage ako treba i do noći se navlačiti s ovom nemani.
- Neće trebati! – veselo će Kranjac. – Evo se već umorio.
- Som! Ujo, je li da je som? – dječak se podiže s dna čamca pa i on prihvati štap. Sad su ga sva trojica čvrsto držala. – Ujo, od čega je ovaj povraz kad je ovako čvrst?
- Krsto, diži ga! – Črt se naže nad vodu.
Krsto pažljivo, malo po malo poče namotavati povraz oko sebe i podizati  plijen. Iz vode se pokaza golema ružna glava prevelikih otvorenih usta kraj kojih su visjeli debeli brkovi. Črt ga objema rukama uhvati za škrge i svom snagom povuče u čamac. Ribetina poklopi dječaka i on se opet nađe na dnu čamca, ali se izmigolji i stade veselo skakati. Krsto odmota povraz i pusti ga u čamac
- Som! Jesam rekao da je som! Uzbuđeno je skakao dječak.
- Ivane, smiri se! – opomenu ga Krsto i istog se časa naglavačke izvrnu u vodu. Som ga je raspalio repom tako snažno, da je izgubio ravnotežu i pljusnuo preko ruba.
- Ha, ha, ha! – Črt se stade smijati. – Vidi ga kako je bezobrazan. Ne poštuje njegovo gospodstvo markiza Frana Krstu Frankopana, sram ga bilo! Ho, ho, ho!
- Ujo, ujeo, jesi dobro! Daj ruku! – usplahiri se dječak.
Krsto stade polako plivajući gurati čamac prema obali, a Črt se prihvati vesla pazeći da riba ne iskoči..
- Ivane Antune, grofiću mali, čuvaj se da te ne opali repom. Drži za svaki slučaj povraz i zaveži ga za ovaj obruč – pokaza Črt željezni obručić za koji je bio pričvršćen konop za vezivanje čamca
- Dječak ga posluša. – Sad se može bacakati koliko hoće, ali neće majci izaći iz čamca! – dječak se veselo zagleda u ribetinu čudeći se brkovima i golemim ustima.
Črt je doveslao do vrbe s košarom, a Krsto je doplivao za njim i privezao čamac za korijen vrbe. Dječaku se sad košara činila bezvrijednom, premda je u njoj bilo podosta lijepih i pozamašnih riba.
Izvukli su soma na obalu i promatrali ga. Još je samo povremeno mlatio repom. Kad se dječak sagnuo da ga bolje pogleda, som se iznenada trznuo i bacio uvis okrenuvši se u zraku prema vodi.
- Ujo, ne daj! – viknu dječak, a Črt i Krsto baciše se na ribetinu zabivši joj prste u škrge i odvukoše što dalje od vode.
- To su mu posljednju trzaji! – Krsto se diže zadihan i mokar. – Kako ćemo to odvući gore u grad? Hoćeš nam pomoći, Črte?
- Žao mi je, Krsto, ali se moram žuriti natrag. Već će netko naići. – Črt odveza čamac, baci na obalu njihov pribor za pecanje, sjede i odvesla na drugu stranu. – Gospodo, doviđenja! Vidimo se nekom drugom prilikom! Krsto, ako što saznaš o krivolovcima, javi mome grofu! Doviđenja! – i začas se nađe na drugoj obali.

hhh

PRVI MARATON KRATKIH FILMOVA

KRENIMO U KINO

U 23 grada, pa tako i u Gospiću, u subotu 21. prosinca daju se besplatne predstave kratkometražnih filmova.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. prosinca 2013.

ZAGREB - U subotu 21. prosinca u 25 nezavisnih kina u 23 hrvatska grada održava se Najkraći dan u godini 21. prosinca – Prvi maraton kratkometražnih filmova.
Dio je to međunarodne manifestacije Le jour le plus Court (Najkraći dan) pokrenute u Francuskoj kojom se na dan zimskog solsticija u zemljama diljem svijeta promovira stvaralaštvo kratkometražnog filma. Zima na Zemljinoj sjevernoj polutci kalendarski započinje 21. prosinca što je najkraći dan u godini – ove godine pada baš na 21. prosinca i to točno u 18 sati i 11 minuta po srednjoeuropskom vremenu. Inicijativa Le jour le plus Court (Najkraći dan) obilježava taj dan projekcijama kratkometražnog filma u raznim zemljama, među kojima je od ove godine i Hrvatska.
Hrvatski audiovizualni centar u 25 nezavisnih kina u 23 hrvatska grada donosi Najkraći dan u godini 21. prosinca – Prvi maraton kratkometražnih filmova. Publika će već od jutarnjih sati pa do ponoći u svim kinima moći pogledati ukupno 45 kratkometražnih igranih, animiranih, dokumentarnih i dječjih filmova! Od domaćeg filma očekuju vas kultni dokumentarci Krste Papića, recentni igrani i dokumentarni filmovi nagrađivanih mladih hrvatskih autora i bogat dječji program animiranog filma. Strani program donosi izbor radova glasovitog francuskog animatora Michela Ocelota, a pod naslovom „This is not a funny program“ pronaći ćete kratkometražne komedije iz različitih europskih zemalja.
Maraton se održava u ovim gradovima: Čakovec, Daruvar, Dubrovnik, Gospić, Koprivnica, Kutina, Novska, Osijek, Pakrac, Pazin, Poreč, Prelog, Pula, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sinj, Sisak, Split (Kino Central, Kinoteka Zlatna vrata), Velika Gorica, Vodice, Zabok, Zagreb (Kino Europa, Kino Tuškanac). U kinu Tuškanac uz HAVC-ov se program prikazuje i poseban program koji je Hrvatski filmski savez odabrao za ovu priliku.
Ulaz na sve projekcije je besplatan.

 

Najkraći dan pokrenuo je 2011. godine Francuski nacionalni centar za kinematografiju (Centre national du cinéma et de l'image animée) u suradnji s Agencijom za kratkometražni film (L'Agence du court métrage) s namjerom promoviranja bogate francuske produkcije kratkometražnog filma. Nakon velikog uspjeha u zemlji inicijativa je već iduće godine dobila međunarodni karakter – pridružile su se Njemačka, Portugal, Italija, Španjolska, Švicarska, Finska, Belgija, Norveška, Poljska, Kanada, Češka, a sada i Hrvatska.
Najkraći dan je dan kreativnosti, koji slavi različitost nacionalnih i autorskih izričaja te bogatstvo kratkometražnih filmova u svim svojim oblicima. Kratkometražni je film oblik u kojem su najpoznatiji svjetski redatelji započeli svoje stvaralaštvo, a kroz njega se i danas otkrivaju i razvijaju mnogi svjetski umjetnici. To su djela koja često odišu inovacijom i predstavljaju pogled u budućnost filma.
Najkraći dan 21. prosinca - Prvi maraton kratkometražnih filmova Hrvatski audiovizualni centar organizira u suradnji s Francuskim institutom i organizacijom Short Circuit.

Gospićku satnicu pogledajte na našem linku http://www.licke-novine.hr/Gs%20II_2013/GS.html#n110

Katalog filmova možete preuzeti na linku http://www.havc.hr/userfiles/file/Najkraci_dan_u_godini_2013_KATALOG.pdf

 

kkkk
Djeca su česti posjeitelji projekcija u Gospiću

Nova knjiga Lik@pressa
blok
Naslovna strana najnovije knjige u izdanju Lik@ pressa Gospić


Novo izdanje Lik@ pressa Gospić

LIKA ZA SVAKOGA


U gospićkim privatnim knjižarama u prodaji je najnovije izdanje knjige Lika iz bloka jednog novinara.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. prosinca 2013. u 21.45 sati

GOSPIĆ - Od osnivanja obrta Lik@ press 1998. do danas izdali smo ili smo sudjelovali u izdavanju sveukupno 24 knjige. Posljednja je knjiga nekadašnjeg vlasnika obrta Marka Čuljata Lika iz bloka jednog novinara.
Zanimljivo je kako je ta knjiga do sada doživjela čak deseto izdanje i da je svako bilo prošireno dopunjeno ili korigirano. U njoj su tisuće i tisuće novinarskih bilješki i podataka iz 493 bibliografska izbora u što su uključene brojne knjige, časopisi, novine, ali i službeni materijali lokalne vlasti s njihovih sjednica. Tijekom godina dosta je autora poklonilo svoje knjige da ih mogu koristiti za ovu publikaciju. Želim svakako spomenuti prof. dr. sc. Danu Pejnovića, sa zagrebačkog PMF-a, ali i dr. sc. Petra Vidakovića, nekadašnjeg generalnog direktora koji je objedinio plitvička poduzeća. Nažalost, neke knjige nisam smio koristiti jer su autori zabranili korištenje ili citiranje njihovih radova, ali se nadam da se to ne osjeća kao nedostatak u mojoj knjizi.
Razgovarajući sa starim Gospićanima među kojima su Vladimir Rosandić, Slavko Koren i dr. Anton Johman poznatiji kao doktor Braco, nailazio sam na zanimljive činjenice i podatke. Tako sam ponovno otkrio obitelj Mudrovčić iz Budačke kojih je veoma dobro sjećam. Međutim, nisam znao da je Rudi ili Rudolf iz te obitelji bio crtač animiranih filmova u Zagreb filmu i da je radio s Dušanom Vukotićem (išao u gospićku gimnaziju) na njegovom Surogatu za koga je dobio američki Oskar.
Ponosan sam što imam i biografiju prof. Stipe Josipovića, koji je bio direktor Pedagoške akademije kada sam i ja studirao. Neke činjenice iz njegova života prvi otkrivam.
U knjizi je i nešto pjesama domaćih pjesnika, te starih razglednica s različitih ličkih područja s opisom promjena koje su se dogodile od momenta snimanja motiva. Nekada su objekte projektirala poznata imena, a razglednice snimali i međunarodni majstori fotografije.
Knjiga je veličine 21 x 21 centimetar i ima 422 tvrdo ukoričene stranice. Nažalost, fotografije su crno-bijele zbog nedostatka financijskih sredstava. Na koricama su detalji ličkih šarenica iz raznih sela.
Cijena knjige je 300 kuna s PDV-om.

bbb
Detalj nekoliko fotografija iz knjige

bbb
Stara razglednica Gospića

bbb
Biografije poznatih ljudi

 

 

Nova istraživačka knjiga o položaju žene

FLEKSI RADNO VRIJEME ZA MAJKE

Istraživanje je to Sanele Dropulić iz zagrebačkog AGIT-a.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. prosinca 2013. u 11.30 sati

ZAGREB - Produktivan zaposlenik, motiviran i bez stresa, san je svakog poslodavca. Instrument koji može dovesti do harmonije ovih čimbenika jeste implementacija fleksibilnog radnog vremena za jednu od najširih kategorija zaposlenika – kod zaposlenih majki. U cilju implementacije fleksibilnog radnog vremena za zaposlene majke u državnom, javnom i realnom sektoru u Hrvatskoj, odjel marketinga tvrtke AGIT napravio je istraživanje o stanju na tržištu rada u ovom segmentu.
Prezentacija istraživanja i projekata uvođenja fleksibilnog radnog vremena za zaposlene majke autorice Sanele Dropulić, rukovoditeljice marketinga i odnosa s javnošću AGIT-a, bit će sutra 5. prosinca u 11:30 sati na konferenciji Žene u biznisu u Hypo centru, Slavonska avenija 6, Zagreb
Poslodavac mora spremnije prihvatiti potrebe zaposlene majke, a to podrazumijeva da im ponudi fleksibilnije radno vrijeme. Radije bih zaposlila talentiranu ženu na četiri dana tjedno nego da je zauvijek izgubim, riječi su potpredsjednice Facebooka, majke četvero djece, Britanke Nicole Mendelsohn, danas najgorljivije zagovornice fleksibilnog radnog vremena za majke.
Rijetki su hrvatski poslodavci koji imaju razumijevanja za zaposlene majke i njihovu angažiranost oko obitelji, a još je manje onih koji implementiraju i provode fleksibilno radno vrijeme za zaposlene majke.
Dokaz tomu je i nedavno istraživanje o Fleksibilnom radnom vremenu za zaposlene majke koje je provela Sanela Dropulić, u nadi kako će po ovom pitanju doista nešto krenuti na bolje. Iz dana u dan raste broj Family friendy kompanija u EU-u, ali na žalost ne i u hrvatskom gospodarskom krajobrazu.

 

Književna kritika Ličkih novina

UDBINA IZ SRPSKE PERSPEKTIVE

Autor uz pomoć srpske crkve širi mržnju.
Gojko Knežević, Udbina i njena sela, Kairos d.o.o., Sremski Kalovci, 2010.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. studenoga 2013. u 18.30 sati

PIŠE JURE KARAKAŠ

Po Udbini i okolnim selima kola knjiga tiskana ćirilicom u Srijemskim Karlovcima,  autor joj je Gojko Knežević rođen u Beogradu 1950, a podrijetlom iz Mutilića. Tvrdi da je osnovnu školu završio na Udbini, a srednju školu nastavio u Novom Sadu. Je li dalje nastavio kakvu školu, ne navodi.
Na naslovnoj stranici navedena su sela koja su, osim Udbine, obrađena u ovoj knjizi: Mutilić, Ondić, Krčana, Klapavice, Ćojluk, Rebić, Podudbina, Visuć, Jošan, Svračkovo Selo, Pišać (Krbava), Tolić, Komić, Poljice, Srednja Gora, Kurjak, Mekinjar i Podlapača.
Sve su to sela koja pripadaju nekadašnjem udbinsko kotaru i u njima, osim Podlapače uglavnom žive Srbi. U nekim selima bilo je i nešto Hrvata, kao što su Tolić, Pišać (zaselak Čorci, Mutiić… ) Autor nigdje ne napominje da su iz Udbine i Mutilića Hrvati protjerani i da se poslije Drugog svjetskog rata nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta. Knjiga govori, kako navodi i sam autor, isključivo o pravoslavnim Srbima s ovog područja. U predgovoru „negovog preosveštenstva episkopa gornjokarlovačkog gospodina Gerasima“ naveden je  i kratak osvrt na ono što knjiga sadrži: „U njoj je opisano 18 sela Kotara Udbina, sa Udbinom kao centrom a glavna pažnja se posvećuje pravoslavnim Srbima. Izvedena su imena hramova, kome su posvećeni i kad su sagrađeni. Izneti su podaci o školstvu sa popisom učitelja do Drugog svetskog rata i posle njega i  kulturnim dešavanjima tog kraja. Sačuvan je i spisak prezimena porodica sa krsnom slavom, koje su živele u selim Kotara Udbina, od vremena doseljavanja  te krajeve pa do zadnje tragedije koja je 1995 godine zadesila Srbe u Hrvatskoj, pa tako i u udbinskom kraju.“
Sve bi to bilo u redu da ovaj visoki crkveni dostojanstvenik ne ponavlja istu mantru koja se u Srbiji i među Srbima ponavlja već više od dvadeset godina: kako je prognano više od pola milijuna Srba, kako su spaljena i uništena njihova imanja… Kad se jedna laž ponovi, pa se opet ponavlja više puta, onda ona za neke postoji istina.  On ni slučajno ne navodi što su Srbi u Hrvatskoj radili od 1990. do 1995. , ne navodi spaljena hrvatska sela, pobijene ili protjerane stanovnike koji su bili u njihovu okruženju, o preko 120 masovnih grobnica hrvatskih stradalnika, o mučenjima u kninskom zatvoru… On ni slučajno neće napomenuti kako je taj progon zapravo bio plansko iseljavanje po nalogu nekih visokih srpskih političara. Ovaj svećenik umjesto da po svom poslanju širi ekumenizam i zbližavanje dvaju naroda, dolijeva ulje na vatru i raspiruje mržnju.
U drugom predgovoru po naslovom „Predgovor i podsjetnik“ (pisanom ijekavicom), Milorad Bošnjak, rođen inače u Visuću 1958. a zaposlen kao novinar Večernjih novosti, piše nebuloze o doseljavanju Srba u Hrvatsku. On iz teksta biografa franačkog vladara Karla Velikog, ljetopisca Ainharda koji spominje Sorabe i Lapčane, te  zaključuje da su Sorabljani Srbi a Lapčani Hrvati, a da je današnje mjesto Srb nazvano po Sorabima. To je tipičan primjer srpske mitomanije na tragu one krilatice Vuka Karadžića „Srbi sve i svuda“ ili u novije, miloševićevsko vrijeme, „Srbija do Tokija“ Po Bošnjaku ispada da su se Srbi u Hrvatsku doselili istovremeno kad i Hrvati, ako ne i prije. Da se malo pozabavio etimologijom, saznao bi da ime Srb potječe od starohrvatske riječi  serbati, srebati, što znači srkati, grabiti vodu. Tako Srb označava izvor rijeke Une gdje se to mjesto i nalazi. U jednom spomeniku stare hrvatske pismenosti, „Istarskom razvodu“, iz 13. st. spominje se imenica srbar, što znači izvor tekuće vode. Po tome bi Bošnjak mogao zaključiti da su Srbi naselili i Istru u to vrijeme.
Prikazivanje sela Knežević daje po ustaljenoj šabloni: hram, sagrađen, crkvena slava, crkvena općina, sveštenstvo, školstvo. Tim redoslijedom opisuje sva sela, s tim što je ponegdje izostavljeno školstvo.
Najopširniji je prikaz Udbine te nešto manje Mutilića, Visuća, Jošana i Mekinjara, a najmanje Podudbina, Klapavica i još neka sela – svega na dvije ili nepotpune dvije stranice.
Tako npr. za crkvu Preobraženja Gospodnjeg u Mutiliću tvrdi  da je spaljena u Drugom svjetskom ratu „od mještana ustaša“, a relevantni izvori navode da su tu crkvu spalili Nijemci. On inače tvrdi da su sve crkve po udbinskim selima spalile ustaše, a ne navodi izvore odakle mu ti podaci, ali zato ne navodi da su podlapačku crkvu sv. Jurja devastirali i opljačkali Srbi u Drugom svjetskom ratu i uništili neke dragocjene murale, jedino nisu srušili krov jer je bio previsok, ali su ga zato pokušali skinuti poslije Drugog svjetskog rata i njime pokriti zadružne štale u Toliću, no podlapačke žene su spasile svoju bogomolju. Navodi i da je na Udbini crkva svetog Nikole, ali (za razliku od sudbine pravoslavnih crkava po okolnim selima) ne navodi da su je Srbi srušili i na njenom mjestu sagradili hotel. Udbinu su nakon izgona Turaka naselili isključivo Hrvati, ali su tijekom stoljeća Srbi iz okolnih sela polako naseljavali to mjesto „tako da je već do Drugog svjetskog rata odnos katolika i pravoslavaca bio 60 naprema 40 posto u korist katolika…“
U popisu nastavnog kadra udbinske škole imenovane po narodnom heroju Dacini Majstoroviću pedantno su popisana sva imena pa i ona koja su iz Podlapače premještena jer se podlapačka djeca više nisu usuđivala ići na Udbinu zbog šikaniranja, a ni roditelji nisu htjeli da im djeca uče iz udžbenika tiskanih ćirilicom u Srbiji. Odjednom su i roditelji i djeca postali „ustaše“  Osim iz Podlapače, na Udbinu su premješteni i nastavnici iz Mekinjara. Među učiteljima je i nastavnik glazbenog odgoja Slobodan Bjelobaba koji je više vremena provodio svirajući i pjevajući po svadbama i zabavama dodatno zarađujući, a među djecom je zapamćen po tome što ih je učio da se srpski narod bori protiv ustaša. U vrlo kratko vrijeme pretvorio se od borca za bratstvo i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda do mrzitelja svega što je hrvatsko. Jedini Hrvat, nastavnik iz Podlapače, uspio se prebaciti u Gospić zajedno sa suprugom jer nije htio ići na Udbinu. Tko zna što bi mu se dogodilo da je otišao na Udbinu. Bjelobaba se opet vratio među „ustaše“ i sada slobodno živi u njemu mrskoj Hrvatskoj.

Knežević pedantno popisuje koliko se „prognanih“ Srba i njihovih obitelji vratilo u svoja sela poslije 1955.:
Udbina: - Kuće- porodice: 63, Stanovništvo: 155 čeljadi
Mutilić: Kuće – porodice: 15, Stanovništvo: 36 čeljadi
Ondić: Kuće – porodice: 10, Stanovništvo: 15 čeljadi
Krčana: Kuće – porodice: 1, Stanovništvo:2 (Radočaj Markan i Dragica)
Klapavice: Kuće – porodice: 3, Stanovništvo: 4
Ćojluk: „Do avgusta mjeseca 1995. godine u selu je bilo 13 kuća čeljadi, koji su protjerani u Srbiju, da bih se 1998. vratilo sveg 5 kuća sa malo čeljadi.„
Rebić: Kuće – porodice: 4, Stanovništvo: 10 čeljadi
Podudbina: Kuće-porodice: 5, Stanovništvo: 8 čljadi
Visuć: Kuće – porodice: 55, Stanovništvo: 140 čeljadi
Joššan: Kuće  porodice: 37, Stanovništvo: 62 čeljadi
Svračkovo Selo: Kuće – porodice 11, Stanovništvo: 22 čeljadi
Pišać (Krbava): „Do avgusta 1995.  selu bilo 60 domaćinstava, da bih se u selo 1998. godine vratilo 4 porodice sa po 2 osobe i u 8 kuća po 1 osoba.“
Tolić: „Do avgusta 1995. godine u selu je bilo 21 Srpska kuća sa 51 čovekom, da bi se nakon rata vratile 2 kuće sa troje čeljadi.“
Komić: Kuće – porodice 7, Stanovništvo 9
Poljice: Kuća - porodica 3, Stanovništva: 6 čeljadi
Srednja Gora: Kuće – porodice: 17, Stanovništva: 27 čeljadi
Kurjak: Kuće – porodice: 10, Stanovništvo: 26 čeljadi
Mekinjar: Kuće- porodice: 12, Stanovništvo 25 čeljadi

Interesantno je da o Podlapači nema takvih podataka, premda su iz sela tijekom  srpske okupacije  do 1995 izbjegli mnogi stanovnici, a neki se nisu ni vratili. O podlapačkim učiteljima prije Drugog svjetskog rata gotovo da ne zna ništa, osim da je učitelj bio Rude Ric (Rudolf Ritz).
Koliko su točni podaci o Srbima povratnicima i, to bi trebalo provjeriti na Udbini, tim prije što su autoru knjige davali podatke ljudi koji žive u Srbije, a podrijetlom su iz navedenih sela. Podaci kojima se u ovoj knjizi služio autor dosta su nepouzdani i zasnivaju se na sjećanju pojedinaca, manje-više antihrvatski raspoloženih. Da su podaci nedostani o priznaje i sam autor na kraju ove knjige.
U knjizi su navedene i poznatije osobe srpske nacionalnosti. Tako za udbinske poznate ljude navodi Bogdana Stojsavljevića (1899. – 1977.)„agrarnog, istoričara i istraživača sela“ i književnika Petra
Peciju Petrovića koji je pohađao osnovnu školu na Udbini, gimnaziju u Gospiću, a šumarsku akademiju u Zagrebu. Iz Mutilića je dr. Gojko Ajduković koji je pratio Tita kao liječnik na svim važnim putovanjima od 1974. do 1980. Spomenut je i ruski oficir Maksim Knežević (1756. – 1809.); iz Jošana je veletrgovac Dane Banjanin (1817. - 1891.), Danilo Podunavac (1879. - ?), „general, rodoljub, istaknuti borac za srpska prava u Austro - Ugarskoj…“, žandar Bogdan Lončar kojeg je zajedno s još jednim žandarom u Beloj Crkvi ubio Žikica Jovanović Španac i opljačkao, a „posle rata ovo dvostruko ubistvo se od strane komunista slavilo kao `dan ustanka`“, hrvač Gojko Uzelac (poginuo u partizanima 1942.), Dragica Stojić- supruga Rade Končara, i sama proglašena narodnim herojem, šumarski stručnjak Milan Potkonjak- pomoćnik ministra državne industrije NR BiH, veletrgovac Milan Vukmirović – Vukmir;  iz Svračkova Sela, svećenik Manojlo Grbić (1844.-1899.) i hrvač Nikola Grbić – osvajač srebre olimpijske medalje na OI u Parizu 1924.; iz Komića Đoko Lavrnić – jugoslavenski rukometni reprezentativac i osvajač zlatne rukometne medalje 1972 na Olimpijskim igram u Njemačkoj, pisac Dušan Ivančević; Iz Srednje Gore general Petar Basta, u Hrvatskoj poznat po događajima oko Bleiburga, iz Mekinjara svećenik „profesor katiheta“ Milan Radeka i general JNA Milan Šakić - Mićun – to je onaj mekinjarski učitelj koji je organizirao seljake iz svih sela koja okružuju Podlapaču koji su više od godinu i pol napadali Podlapčane, iz zasjede ubijali ljude koji su zbog raznih potreba morali iz sela odlazili  Gospić, na Udbinu ili u druga mjesta, pljačkali stoku na pašnjacima, ubijali čobne… Dobro organizirani Podlapčani u Mačekove straže dugo su odolijevali napadima sve dok Mićunu Šakiću nije pristigao lički bataljun Velebit pod zapovjednikom Jakova Blaževića te su opljačkali selo do temelja, postrijeljali viđenije ljude. A to „ustaško“ selo unatoč neimaštini i bijedi prigrlilo je 1942.oko 500 Židova izbjeglih iz Dalmacije i dijelilo s njima ono malo što su imali. Iz tog razdoblja razvila su se lijepa prijateljstva pa su se dugo poslije Drugog svjetskog rata razmjenjivala prijateljska pisma, a pristizao je i poneki paket osiromašenim Podlapčanima. Mićun Šakić je na teroru nad Podlapčanima zaradio partizansku spomenicu, a poslije i titulu narodnog heroja, a polovica Podlapčana, koji su ostali živi, završilo je po zatorima samo zato što su branili svoja ognjišta. O takvim događajima u ovoj knjizi nema ni spomena, ali se zato svako malo spominju ustaški zločini, kojih je, mora se priznati, bilo i previše
O svakoj od ovih poznati osoba autor je napisao nešto opširnije bilješke.
Knjiga Udbina i njena sela obogaćena je vrlo kvalitetnim fotografijama i nešto manje faksimilima raznih dokumenata. Ispod svake fotografije stoji tekst, a ako se radi o crkvama, u pravilu su sve porušene. Ima i porušenih škola. Dosta je i fotografija partizanskih boraca. Za većinu fotografija navedeno je i kada su snimljene.
Autor knjige ne odlikuje se baš velikom pismenošću. Premda je, kako navodi, završio osnovnu školu na Udbini gdje se učilo po hrvatskim prosvjetnim zakonima i pisalo latinicom, a i svi hrvatski književnici srpske nacionalnosti, primjerice, Petar Pecija Petrović, Stevo Drakulić, Čedo Prica, Vladan Desnica, Jovan Savičin Prica… pisali su svoja djela latinicom. Knežević ovu knjigu pretežno piše jekavicom, ali miješa i ekavicu i ijekavicu. Ni pravopis mu nije jača strana pa prečesto neke imenice piše velikim početnim slovom umjesto malim. Previše je podlegao velikosrpskoj mitomanskoj ideologiji da bi pazio na elementarnu pismenost.
Ovakve knjige, u svakom slučaju, neće pridonijeti boljim odnosima između Srba i Hrvata nego baš suprotno. Produbit će jaz koji je nastao u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.
ccc
Crkva hrvatskih mučenika na Udbini/Foto arhiva©Lik@ press Gospić

Svetište hrvatskih mučenika Udbina

RELJEF KUZME KOVAČIĆA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. studenoga 2013. u 18.45 sati

UDBINA - Gospićko-senjska biskupija i njeno Svetište hrvatskih mučenika na Udbini organizirali su 30. studenoga u 18 sati predstavljanje monografije hrvatskog kipara Kuzme Kovačića i makete reljefa Hrvatski mučenici.
Knjigu i maketu će predstaviti Milan Bešlić, Ive Šimat Banov, Radoslav Bužančić, Mile Bogović i Kuzma Kovačić. Predstavljanje će biti u dvorani Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. (MAČ)

 

Nagrađena pjesma:
PJESMOM PROTIV ZABORAVA

Ništa ne golica čulstva kao tišina noći.
Baš tad poimanja postojanja nižu upitne grafite po stijenama mozga.
Nekako sve je potrošno i vječno ujedno.
Pitaš se, Domovino, što si svemu ovom puku što gazi te svakodnevno ,
bez pitanja, smije li?

Sve si, što jesi, jer ono najbolje utkano je u Tvoja njedra.
Usisala si suzu ucviljene majke, koja te voli i grli kao
svog mrtvog sina.

Ništa ne golica čulstva kao bljesak sunčana jutra.
Baš tad poimanja postojanja dobivaju smisao i nekako sve je svježe i sveto.
Znaš, Domovino, da san si i nada, polje zasijano kruhom,
koji zatomljuje glad.
Jutrom, kad pjesmom bude nas ptice, znamo da tu su mlada, momačka srca
što hrabro u vihoru rata za slobodu uroniše i stopiše se s Tobom. 

Još će padati tišine noći, još će bljeskom buditi se jutra,
Sve dok pjesmom protiv zaborava pjevaju ptice,
Domovino draga, ne srami se, pusti da puk te ima cijelu!

            Sve si, što jesi, jer ono najbolje utkano je u Tvoja njedra.
Usisala si suzu ucviljene majke, koja te voli i grli kao
svog mrtvog sina.

            Šifra: SAMO PRAH


ZONA ZAHLAĐENJA

Vrućina, znoj, sparina!
Jedan osamš željan hladovine,
odšeta do trgovine i
donese kuglu zahlađenja!

Začas na hodniku nasta
slasno lizanje, jezik,
izašao na klizanje!
Ledo, Ledolina, ukusna klima
zona zahlađenja, dječja iznenađenja.

Uz 22. godišnjicu pada Vukovara

LIČKA PJESMA MEĐU NAJBOLJIMA

Na natječaju za neobjavljenu pjesmu o Vukovaru drugo mjesto osvojila je Mandica Manda Muhar Hrvoj, službenica gospićke osnovne škole.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. studenoga 2013. u 14.55 sati

Pripremio Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Nekidan sam vršljajući po Fejsu saznao da je jedna moja poznanica iz Pazarišta gotovo pobijedila na natječaju za pjesmu gradu Vukovaru.
Kako znam već godinama veći dio njene obitelji, bio sam iznenađen njenim uspjehom, pa sam je danas potražio na radnome mjestu u računovodstvu Osnovne škole dr. Jure Turića. Upoznali smo se još davno u Klancu kada je radila u upravi Osnovne škole dr. Ante Starčevića gdje je ravnateljem bio moj prijatelj iz gimnazijskih dana prof. Dragutin Pećina, koji je za polaska Učitelje škole i Pedagoške akademije stanovao kod Pećina u Budačkoj ulici u Gospiću, nedaleko moga stana.
Manda, kako ju znaju svi prijatelji, dočekala me s velikim i zagonetnim osmjehom. Očito joj je bilo drago što je uspjela u svome prvom istupu u javnosti. Nije mala stvar imati snage i hrabrosti javiti se po prvi puta u životu na natječaj i poslati pjesmu.
Natječaj je raspisala Udruga braniteljica Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije koji je Manda, odnosno Mandica vidjela na nekom portalu. Poslala je svoju pjesmu Pjesmom protiv zaborava. Nije se nadala bilo kakvom uspjehu, a kamo li nagradi.
U Vukovar na natječaj za neobjavljenu domoljubnu pjesmu iz Hrvatske je stiglo okruglo stotinu radova, od kojih je 77 zadovoljilo propozicije, a njih samo 30 će biti objavljeno u zborniku.
Među deset najboljih pjesama našla se i pjesma Mande Muhar Hrvoj, i ne samo to, bila je prva do pobjedničke pjesme i dobila je si simboličnu novčanu nagradu koju je primila u prošlu subotu u Gradskoj knjižnici u Vukovaru.
Pjesme sam pisala još u osnovnoj školi u Pazarištu. Za pjesmu Zona zahlađenja, koja je bila najbolja na školi dobila je kao nagradu knjigu Pavla Pavličića Sretan kraj. Tada joj je hrvatski predavala Marija Kolak.
Manda je zatim pošla u Gospić u srednju ekonomsku školu i tu je prof. Grga Rupčić, gospićki pjesnik i književnik saznao da piše pjesme iako joj nije ništa predavao. Rupčić joj je davao sugestije kako bi bolje pisala i ostao joj je u lijepom sjećanju.
Nakon srednje Manda je završila višu ekonomsku školu i prihvatila se školskog računovodstva, a poezija joj dođe kao relaksacija od sumornih bojeva i kolona u tablicama, kako onih na papiru, tako i onih digitalnih.
Manda je odrasla bez oca Nikole koji je umro 1987. godine u svojoj 42.-oj godini života, a u obitelji su još sestre Jasminka, Marijana i Nikolina koja također ima smisla za poeziju.

mmm
Gospićka pjesnikinja Manda Mandica Muhar Hrvoj(©MArko Čuljat Lik@ press Gospić

mmm

mmm
Promocija u Vukovaru

Književna kritika Jure Karakaša

ISPOVIJEST JOVANKE BROZ

Žarko Jokanović, Jovanka Broz – moj život, moja istina, Blic, 2013.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. studenoga 2013. u 18.15 sati

Jovanka Broz rođena je u Pećanima 7. XII. 1924. Otac joj se zvao Mihajlo a majka Milica rođ. Svilar. Imala je dva brata i dvije sestre.
Brat Maksim (1923.) poginuo je na Budačkom mostu kod Gospića od mine vjerojatno prilikom napada partizana na Gospić, a brat Petar (1926.) poginuo je 1949. „Ostalo je nerazjašnjeno kako je i gdje je u svojoj dvadeset trećoj godini izgubio život. Ubili su ga ostaci ustaških bandi“, navodi u svojoj ispovijesti Jovanka, što vjerojatno nije istina jer te godine u Hrvatskoj više nije bilo „ustaških bandi“. Imala je i dvije puno mlađe sestre: Zoru i Nadu koje je bila izgubila u vihoru rata, ali ih je nakon dugog trženja pronašla 1947. u dječjim domovima, jednu u Vukovaru, a drugu u Otočcu.
Puna je hvale za svoje roditelje, naročito za oca koji je govorio nekoliko svjetskih jezika i ponosna na obitelj Budisavljević za koju tvrdi da je porijeklom s Kosova i da su Kosovo napustili prije Kosovse bitke a u Liku doselili 1482. Imala je i neke karte po kojima se vidjelo da su Budisavljevići živjeli na Kosovu u selu Pećani kod Prizrena i to je pokazala Fadilu Hodži kad je s Titom i nekom delegacijom tamo bila, ali joj je Hodža rekao da to više ne postoji, „da je raskopano“. Tvrdi da su njeni preci bili visoko pozicionirani na dvoru cara Dušana. Objašnjava i u kakvoj je rodbinskoj vezi s Nikolom Teslom čija baka po majci potječe od Budisavljevića iz Pećana, iz njezine rodne kuće i koja se udala za Teslinog djeda. O Hrvatima i hrvatskim političarima baš i nema neko dobro mišljenje pa tako navodi da sada Hrvati govore da je Teslin otac Milutin Hrvat i da su Hrvati dva puta rušili Teslin spomenik: „Četr`est prve godine ustaše su rušile Teslino u Smiljanu i sad u ovom ratu su ga ponovo razrušili. I sad su došli da ga kopiraju ovdje. A ja kažem – ja im ne bih dala, kad bi mene pitali… A kako su krenuli, još će reći da sam i ja Hrvatica. Oko mene će svašta biti i svašta će izmišljati, ali neka im bude na čast, jer kažem – ničija nije gorela do zore…“
O Milki Planinc i Josipu Vrhovcu također ima negativno mišljenje, a posebno o Hrvatskom proljeću: „A ja sam njima otvoreno, na jednom skupu, pred svima koliko ih je bilo iz hrvatskog rukovodstva rekla. `A što je ovo? To vaše hrvatsko proljeće? U što je to uvod, pitam ja vas'`. Dugo sam ja govorila i nema što im nisam rekla… A bilo je i nekih drugih ljudi u tom hrvatskom rukovodstvu. Eee, Josip Vrhovac je priča za sebe. S tim sto bih ja imala dijalog s njim i rekla mu što ga ide. Nije bio dobar. A Milka Planinc… Ja sam znala za Milku Planinc kad su pričali da je ona bila komesarica tamo na Kočevskom Rogu kad su one ljude pobili. A nisam je cijenila ni zbog toga kako je kasnije postupala prema meni… I ova „Oluja“ ako se ne bude raščistila i ovo najnovije što se događalo, onda će to buduće generacije morati raščišćavati. A to treba rješavati sada dok još uvijek postoje živi svjedoci. Koji znaju i pamte. Jer u tim događajima tijekom „Oluje“ ima mnogo toga sličnog što se događalo 1941. Ti pogromi i stradanje ljudi, sva to jako sliči na ono što su ustaše radile, s istim ciljem da se taj živalj istrijebi i protjera sa svojih ognjišta…“ Ovakvo njeno razmišljanje očito je plod praćenja isključivo srpske propagande tijekom Domovinskog rata ili namjerno prešućivanje zlodjela koje su pobunjeni Srbi radili u Hrvatskoj. O tim stvarima u ovoj knjizi nema ni riječi.
U partizane j otišla 1941. sa sedamnaest godina i ušla u sastav partizanske ženske čete kojom je zapovijedao Đuro Radovanac. Cijelo vrijeme rata prošla je put tipičan za partizanske borce. Dva puta je bila ranjena, jednom u borbi s Đujićevim četnicima u Mokrom Polju kod Knina, a drugi put na Limu kod Priboja u borbi s Nijemcima. Kad je rat završio, imala je čin kapetana, a poslije je napredovala do čina potpukovnika. Formalno nema neko visoko obrazovanje. U Pećanima je završila četiri razreda osnovne škole, a poslije rata navodno je položila malu i veliku maturu. Očito je to bila neka partizanska škola u kojoj su borci za jednu godinu završavali dvije (tako je barem bilo u Hrvatskoj). Bila se upisala na fakultet na studij književnosti, ali, kao navodi, zbog preopterećenja na poslu nije mogla studirati, ali je zato završila daktilografski tečaj i naučila stenografiju i tipkanje s deset prstiju, što će joj kasnije u Titovoj službi biti od velike koristi. Interesantno je da je također bila „preopterećena“ i dok je polagala obje mature pa ih je ipak položila, a fakultet nije mogla nastaviti.
U Titovu službu došla je iz Niša gdje je bila u štabu Prve Armije. „I tamo u Nišu, kao oficirkinja, ja sam određena da idem na službu u Beograd, da vodim Beli dvor. Da budem upravnica Dvora, kuće u kojoj je Tito živo. Tako su mi rekli. I da se tamo javim Mitru Bakiću koji je bio generalni sekretar kod Tita. I mene je tu, da iskrena budem, uhvatila panika, kakva ću ja to biti upravnica kad o tome poslu još ništa znala nisam…“ Tito je kasnije odlučio da tu neće živjeti nego će se preseliti u Užičku 15. S njim je prešla i ona kao njegova službenica od velikog povjerenja gdje je sređivala dokumentaciju… „A jednoga dana, dok sam sređivala tu dokumentaciju njegovu, te putovnice, osobne dokumente, ono što je bio vezano za to njegovo predratno razdoblje, za to ilegalno doba rada – on je mene tada praktično i zaprosio. Dok sam se tim poslom bavila.“ Veće približavanje između njih dogodilo se 1947. kada je operirao bruh a poslije, 1951. i žuč. u oba slučaja ona je bila uz njega i nastojala mu uljepšati dane. Kad ju je zaprosio, našla se u čudu, bila je jako iznenađena: „Iskreno, ja sam se našla u čudu. Ja to uopće nisam očekivala niti sam se tome ikada nadala, nisam čak ni naslutila da se tako nešto može dogoditi, ali eto dogodilo se tako da se mi poslije vjenčamo. Samo, dugo je trajalo dok ja nisam pristala, jer je meni tada, iskrena da budem, smetala ta razlika u godinama između nas, kao i njegovi nesređeni obiteljski odnosi. Također, bila sam iz jedne patrijarhalne sredine, i to je meni sve bilo nepojmljivo. A bila sam i mlada, sviđala sam se momcima i imala sam dosta udvarača…“

Vjenčali su se u travnju 1952. u Iloku u nekoj lovačkoj kući. Kumovi su im bili Ranković i Gošnjak, a uz njih je bilo i nekoliko Titovih najbližih suradnika. Vjenčanje je dano u javnost tek nekoliko mjeseci kasnije uoči dolaska engleskog ministra vanjskih poslova Edena. I od tada je počeo njezin uspon prve dame Jugoslavije, dani glamura i slave, putovanje svijetom, druženja s najvišim svjetskim političarima i okrunjenim glavama. Ona se tu dobro snašla, a puno joj je pomogao i šef protokola Smodlaka od kojeg je naučila kako se treba ponašati u visokom društvu te je poslije sama organizirala dočeke visokih gostiju. Proputovala je s Titom gotovo cijeli svijet i skoro da nema svjetskog državnika s kojim se nije sastala. Posebno je cijenila Indiru Gandi i Sirimavo Bandaranaike. Za sebe tvrdi da je ona idejni začetnik Pokreta nesvrstanih: „Mene su stavili izvan zakona i mene nitko ni za što ne zarezuje. Sve što sam ja napravila sve ove godine se nipodaštava i ne priznaje. Na primjer – Nesvrstani. Nesvrstani su bili moja ideja. Ta ideja nastala je kad smo bili u Indoneziji, na konferenciji u Bandungu. Bila su formiran dva bloka, istočni i zapadni. Došli su do takve situacije da se jednostavno svaki čas očekivalo hoće li buknuti iskra, hoće li se zaratiti. I Tito i Nehru su stalno o tome pričali, stalno su se žalili zbog takve jedne situacije koja je vladala u tim svjetskim razmjerima. I onda sam ja u Bandungu u Nehruovom prisustvu rekla Titu: Pa što samo kukate zbog ta dva bloka? Što nešto sami ne napravite. Hajde da mi nešto formiramo, nešto treće što će biti tampon između te dvije sile. Zašto mi to ne bismo napravili kad se već nalazimo u jednoj takvoj situaciji?...“
Nakon dvadeset pet godina glamura i života na visokoj nozi, naglo je pala u nemilost. Počeli su je optuživati za urotu s ličkim generalima i Đokom Jovanićem, da kontrolira Tita i miješa mu se u državničke odluke, da Tito traži da bude što dalje od nje jer se previše miješa u sve, da je otjerala dvije maserke koje su ga masirale. Ona smatra da su mu podmetnute da ga kompromitiraju u dubokoj starosti. „Pa ja znam da Tito njima ništa nije mogao. Što je moga? Eventualno da ih pljesne po stražnjici. To je maksimalno što je mogao napraviti u tim poznim godinama. A mene je to vrijeđalo i ponižavalo kao ženu…“
Smatra da su Tita prisilili da se od nje rastavi: „Ta banda oko Tita je željela da ga stavi pod kontrolu tako što će mene eliminirati…Bilo je samo bitno skloniti Jovanku kako bi oni lakše mogli manipulirati njime jer je on već bio star i bolestan čovjek… Oni su prislanjali Titu pištolj na vrat i tražili od njega da se razvede od mene. A Tito na to nije pristajao… I oni su ga onda nasilno odvojili od mene. Oteli su ga i sve dok nije otišao u Ljubljanu na liječenje, oni su ga šetali po Jugoslaviji…“ Glavni začetnici njezinog razvlašćivanja i udaljavanja od Tita su Dolanc po partijskoj liniji i Ljubičić po vojnoj liniji: „I ja sam njima bila glavna smetnja. I Dolanc i Ljubičić, koji su htjeli prigrabiti svu vlast. I stalno su se skrivali iza Tita i iza navodne brige o njemu….“ Prema njezinu mišljenju značajnu ulogu u njezinu padu odigrao je i Titov osobni liječnik Matunović koji se hvalio da mu je blizak i da ju je okrivio da je ona smijenila Rankovića.
Izbacili su je iz vile u Užičkoj 15. mjesec dana nakon Titove smrti pripadnici tajne službe. Prebacili su je, pod prijetnjom oružjem, u spavaćici, bez najnužnijih osobnih stvari, u staru derutnu vilu na Bulevaru mira, u kojoj je proboravila preko trideset godina. Ostala je bez ičega i bez mirovine jer su govorili da ona nema nikakvog radnog staža i da nema pravo na Titovu mirovinu jer on nije bio u radnom odnosu. Vječito je bila pod prismotrom tajnih službi i život je zapravo provela u kućnom pritvoru. Isključili su joj čak i grijanje pa se grijala plastičnim bocama napunjenim vrućom vodom. Krov je prokišnjavao, nitko nije popravljao ni električne ni vodovodne instalacije. Čak su i više puta provalnici upadali i krali što su smatrali vrijednim.
Na kraju je prebačena u bolnicu i nakon kraće bolest preminula 20. listopada 2013.
U knjizi se spominje mnoštvo imena, bivših i sadašnjih političara s područja bivše Jugoslavije, uglavnom u negativnom kontekstu. Za svoju nesreću najviše krivi Dolanca za kojeg tvrdi da je bio njemački špijun i generala Ljubičića. Negativnu ulogu odigrao je i Albnac Fadil Hodža koji joj nije htio dati mirovinu jer je on u to vrijeme bio zadužen za plaće visokih državnih službenika. Posebno negativnu ulogu odigrao je Ljubičićev sekretar Ognjen Grbić, Hercegovac, koji joj je prijetio pištoljem da će je ubiti bude li se opirala deložaciji. Sadašnji srpski političari također su se pokazali netolerantni prema njoj jer ništa nisu učinili da joj pomognu. Razočarao ju je i Dobrica Ćosić kojeg je inače jako cijenila. O uroti zajedno s Đokom Jovanićem za koju tvrdi da su je optužili Hrvati tvrdi da je pakosna izmišljotina, a za Đoku kaže da je bio častan i pošten čovjek. Sve za što su je optuživali razni „poltroni“ što su se dodvoravali Titu tvrdi da su čiste zlonamjerne izmišljotine.
*
Jokanovićeva knjiga ispovijest je razočarane i ogorčene devedesetogodišnje starice. Često se vraća, tipično za stare ljude, u mladost na svoje roditelje o kojima, razumljivo, govori sve najljepše i uveličava njihovu plemenitost, na svoje selo koje idealizira, na ponos svojim srpskim porijeklom. Ponosi se svojim sudjelovanjem u partizanima i glorificira neke partizanske borce – narodne heroje - koji bi po današnjim mjerilima prije bili ratni zločinci nego heroji. Više puta ponavlja jednu te istu stvar da bi to što govori bilo upečatljivije. Iz ove ispovijesti lako se iščitava da nije voljela Slovence i Hrvate, naročito Slovence koje najviše okrivljuje za svoju degradaciju i smatra ih glavnim uzročnikom razbijanja Jugoslavije. Za Kosovo okrivljuje nesposobnu vlast i da se nju slušalo danas se sigurno s Kosovom ne bi imalo problema. Vokabular odaje ženu relativno slabog obrazovanja, ali oštra jezika, ženu koja sebe smatra izuzetno zaslužnom za visoki ugled Jugoslavije u svijetu, ženu odanu svome suprugu i više puta se vraća na to kako ju je Tito volio, cijenio i poštivao, a ona ga branila od „poltrona“ i ulizica svake vraste koji su joj na kraju zagorčili život.
Sve u svemu, knjiga je čitka, zanimljiva, puna intrigantnih događanja koja razotkrivaju funkcioniranje jednog režima u državi koja je opstala samo zahvaljujući Titovoj jakoj ličnosti.
Razgovor s književnikom Damirom Karakašem

damir

 

LIKA KAO DIVLJI ZAPAD

Sve je počelo u brinjskom selu Plašćici, a sada ga prevode i na arapski.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. listopada 2013. u 21.30 sati

Uvijek svoj, neustrašiv u nastupu, suptilno brutalan u pisanju, on je jedan od ponajboljih hrvatskih novelista uopće. Na biografiji bi mu pozavidio i jedan Hemingway, a mnogo tko, vjerojatno, i na rastućoj popularnosti. Rođen je u Plašćici kod Brinja, skrasio se u Zagrebu (nakon Splita, Pariza, Londona, Pekinga…), a uz ime Damir krasi ga prezime Karakaš koje se na turski može prevesti kao 'crna obrva'! S obzirom da mu u Zagrebačkom kazalištu mladih ove sezone igra jednočinka Snajper, bio nam je to dobar povod za razgovor.

Ovu kazališnu sezonu ZKM je otvorio tvojim tekstom, dramom Snajper. Zašto baš suradnja sa ZKM-om?
ZKM je jedno od naših najboljih kazališta, jako priznato i u Europi. Osim toga, to nije kazalište koje služi za zabavu i uveseljavanje publike, nego kazalište koje istražuje i koje svojim predstavama propitkuje vrijeme u kojem živimo.  

Na pitanje o čemu drama govori, kazao si da bi, ako moraš na to pitanje odgovoriti između crvenog i zelenog na semaforu, svakako rekao da je to drama o nama. Preformulirajmo onda pitanje: što je Snajperova meta i pogađa li u centar?
Umjetnost nije tu da daje odgovore, ali može postavljati pitanja. A da li moj Snajper pogađa u cilj, treba otići na predstavu i vidjeti. 

Često se sada spominje kako si prvi u ovoj drami progovorio o prešućenoj temi u Hrvatskoj, o djeci branitelja i njihovu nezadovoljstvu društvom? Rezultat je to tvoga htijenja da pomičeš granice pisanja prema onome što još nije napisano?
Uvijek pišem o stvarima koje dobro poznajem, a ovu temu također dobro poznajem, jer sam bio dragovoljac Domovinskog rata, otac mi je također bio u uniformi. Moji likovi u ovoj drami dijele sudbinu brojnih građana Hrvatske, to je generacija djece hrvatskih branitelja, koji pored tereta loših i bezizlaznih političko-socijalnih okolnosti, nose i breme Domovinskog rata kroz stradanja svojih roditelja.

Već samo ime Snajper ima u sebi neku dozu provokacije, neki bunt. Začudno je danas u Hrvatskoj čuti i riječ o buntu. Kao da je 'pobuna' neka zaboravljena, anakrona forma društvenog angažmana. Ti očito drugačije postavljaš stvari.
Nisam toliko naivan i lud da sad zagovaram oružanu revoluciju, jer revolucija može uspjeti jedino ako je usmjeri svatko prema sebi, ali nešto se definitivno treba učiniti, jer ova zemlja tone ko Titanik. Sjećam se kako smo nekoć u rovovima sanjali poštenu i pravednu državu, a dobili smo ruglo od države, gdje oni koji nas vode, kako kaže lik iz moje drame, nose čarapu više na glavi, nego na nozi.

Reakcije nakon nedavne premijere Snajpera očekivano su bile podijeljene, a ovaj put, čini se, ima znatno više onih kojima se predstava sviđa. Možeš li izdvojiti neke tebi dojmljivije?
Uvijek je tako s mojim književnim radovima, ili se nekome sviđaju ili ne, sredine baš i nema. Ali kakav je to i čovjek koji se svima sviđa, a kada mi bude stalo što će svaka šuša misliti o meni, objesit ću se na prvo drvo. I kritike su često oko mojih radova podijeljene, a meni su drage i dobro napisane negativne kritike, ako se iz njih može nešto naučiti i ako nisu lupetanje. A reakcija na predstavu ima doista puno, meni je jedna od dražih ona legendarnog kazališnog redatelja Božidara Violića koji mi je rekao da mu je predstava odlična. 

Jedan si od rijetkih autora koji može isprovocirati oprečne i žestoke reakcije u javnosti? Kako to uspijevaš?
Nikad ne razmišljam o tome, ja samo za razliku od mnogih uvijek kažem iskreno ono što mislim, bez obzira da li se to nekome svidjelo ili ne, i pokušavam stvari nazivati pravim imenom. Ja sam pisac koji nije ni u kakvim klanovima, i kako se ono kaže u mome kraju, nisam ni u čijem džepu, tako da mogu slobodno govoriti. Kod pisanja uvijek želim napraviti najbolje što mogu, a smatram da književnost ako je prava ne smije opraštati nikome. Dakle, želim i dalje pisati izmišljene priče koje govore istinu i nikada ne biti zadovoljan s onim što sam uradio, jer sam svjestan da je u svakom poslu opasno biti zadovoljan.

Reagiraju i Ličani? Nisu te zaboravili, još ti nisu oprostili Kino Liku? Optužuju te da se sprdaš s rodnim krajem? Smeta li ti to?
Ima puno ljudi iz Like koji ne vole film Kino Lika, nije im se svidio i to je u redu, ali ima ih puno iz Like koji jako vole taj film, koji znaju da to nije dokumentarni film, nego igrani i od prvog dana daju mi podršku u mome književnom radu, kupuju moje knjige. A ima i tih ljudi koji nisu ni pročitali knjigu Kino Lika, niti pogledali film, ali svejedno lupetaju, jer su negdje od nekoga nešto o filmu čuli. A ima ih naravno zločestih i iskompleksiranih kao taj don Kaćunko, pa neki moj rođak koji po cijele dane piše komentare protiv mene, da sam mason, komunista, svakojake gluposti i što da o takvoj budali misliš. A taj Kaćunko, to je posebna priča, on me vrijeđa rječnikom nedostojnim za jednog svećenika, pljuje protiv predstave Snajper, a da je nije ni gledao, kao kad je pljuvao protiv filma, a nije ga gledao. Ali, što očekivati od jednog svećenika koji trči po promocijama Nives Celzijus.

Jesi li bio u Lici, u Brinju, nedavno?
Kad god imam vremena odem u Liku, u Brinje, u svoje selo koje mi je najljepše mjesto na svijetu. Žao mi je kada gledam kako ta mjesta polako propadaju, kako u njima ništa više ne funkcionira osim gostionica i kladionica. Sva ta lička mjesta i gradovi podsjećaju me na one gradove na divljem zapadu koje je zaobišla pruga i ostavljeni su na cjedilu.

Kako ti objašnjavaš da narod voli glazbenu ćirilicu, a čini se ne voli ćirilično pismo?
To je posebna priča koju je teško objasniti, veliki Hrvati koji sline na glazbu Cece Ražnjatović, Arkanove udovice, hodaju po tim cajkama, a smeta im ćirilica. Ali ovo u Vukovaru i po drugim mjestima, ma to nije stvar ćirilice, latinice i tih tabli, to je prije svega stvar politike koja ovaj narod truje godinama. To prije svega odgovara HDZ-u koji želi opet doći na vlast, kao da nije dosta što su u ovih dvadeset godina sve živo poharali, pokrali i opustošili. Naravno, odgovara i ovima na vlasti jer tako miču fokus s pravih problema i prikrivaju svoju nesposobnost.

Vratimo se još malo predstavi Snajper. Poznato je da si redovito pratio probe. Zašto? Kakva je to interakcija između tebe i predstave u nastajanju?

I kada sam svojedobno radio s velikim talijanskim redateljem Paolom Magellijem predstavu Zagrebački Pentagram koja je 2009. godine dobila sve moguće nagrade, gostovala po Europi i Južnoj Americi, volio sam doći na probu i pratiti taj proces rada. Naime, moj dramski tekst konačno je gotov i uobličen tek kada završi generalna proba. Onda ga još s tim iskustvom s proba, s tim nekim situacijama koje iskrsavaju na pozornici, mogu dodatno obogatiti i učiniti još boljim.

Neki pisanje smatraju ne-poslom, više zafrkancijom. Kod tebe je suprotno, vrlo se ozbiljno posvećuješ pisanju?
Pisanje je jako ozbiljan i težak posao, ja jednu knjigu pišem tri do četiri godine i ništa drugo ne radim, a prije pisanja vršim brojne pripreme, ponekad kopam i po arhivima. Na žalost, ljudi danas malo čitaju, a kad i čitaju, uglavnom u knjižnicama čitaju nekakva sranja o vampirima, nekakve Nijanse sive, crne, zelene, žute boje. Trebalo bi im puno više ukazivati na kvalitetnu literaturu, ne trebaju čitati moje knjige, ali ima jako kvalitetnih domaćih pisaca, kao što su Robert Perišić, Tatjana Gromača, Gordan Nuhanović, Olja Savičević, Tanja Mravak, Daša Drndić, Roman Simić, Zoran Ferić, Edo Popović, Robert Međurečanin, Josip Mlakić, Zoran Pilić i još mnogi koje treba čitati.

Reklamiraju te i kao autora jedinog novelističkog triptiha u Hrvata (Kino Lika, Eskimi, Pukovnik Beethoven). Kratke su to, koncizne i jednostavne priče, a to je u pisanju najteže postići. Kakvim procesom su nastajale?
Kratka priča jako je zahtjevna forma, priču treba znati ispričati, a romane pričati. Jako mi je drago da je ove godine Nobelovu nagradu dobila upravo Alice Munro, sjajna autorica kratkih priča. Kod pisanja svojih priča držim se onog čehovljevskog, da pišem tako da riječima bude usko, a mislima široko, da mi svaka riječ bude na svome mjestu. Ponekad neku priču napišem u tridesetak verzija, dok ne dođem do one prave, a neke priče, kao „Cipele“ iz zbirke Pukovnik Beethoven, pisao sam točno deset godina.

I gdje su Marinine cipele?
Jedan kritičar jako mi je ishvalio tu knjigu, ali je u svojoj kritici otkrio gotovo sve priče i ne volim kada se to radi. Ne volim ni pričati o sadržaju svojih knjiga, ili drama, i uvijek kažem ono što je rekao Harold Pinter kada su ga pitali da im objasni neki svoj rad, a on je rekao: ne mogu opisati ni jednu svoju dramu, to je ono što se dogodilo, to je ono što oni pričaju, to je ono što čine.  

A tvoje cipele? Je li Zagreb definitivan izbor?
Krenuo sam kao mali iz tog mog sela Plašćice i napravio stvarno veliki krug. Bio sam u Zagrebu, Splitu, Bordeauxu, Pekingu, Kairu, Parizu, Londonu, i sad sam se ponovno vratio u Zagreb koji sam uvijek posebno volio. Kao klinac volio sam ga i zbog Dinama, jedva sam čekao doći u Zagreb da mogu uživo na neku utakmicu. Ali, eto i taj Dinamo više ne postoji, sve je to postalo biznis i zarada. Uvijek kažem da se danas jedini pravi nogomet igra u ličkoj ligi, gdje moj Sokolac iz Brinja kada je prvi, ne može naprijed jer nema sredstava, a kada je zadnji, ne može ispasti jer nema kamo ispasti, pa dečki igraju iz ljubavi i zadovoljstva, a to je pravi sport. Inače, obitelj mi je u Zagrebu, najstarija kći mi studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Zagreb je zasada definitivan izbor.

Kako je Snajper prispio do Obale Bjelokosti?
Vrlo jednostavno, naš poznati redatelj Ivica Buljan pročitao je tekst Snajper, rekao da bi ga radio u Africi i sad se tekst prevodi na francuski. To je univerzalan tekst, on može funkcionirati u svakom kutku svijeta, jer ono što muči ljude u Lici, ili u Hrvatskoj, muči ljude na raznim mjestima u svijetu.

Eskimi su prevedeni na arapski. I to je prva hrvatska proza prevedena na arapski. Kako to?
Nazvali su me prevoditelji, htjeli raditi neki jezični pomak u njihovoj književnosti, rekli su da je moja proza idealna, preveli priče, pozvali me u Egipat, gdje sam imao brojne književne večeri, u Kairu, Aleksandriji, drugim gradovima. Bio sam i gost na njihovoj televiziji koju gleda četrdesetak miliona ljudi, oni baš i nisu čuli za Hrvatsku, ali kad im spomeneš Tita, pokazuju veliko poštovanje. Inače, moja proza jako je teška za prevođenje, jer ja kada pišem, ne kalkuliram da li će mi se nešto prevesti ili neće i kako će se to vani percipirati. Rekao mi je iskusni prevoditelj Klaus Olaf da se nikad u životu nije namučio nego kao kada je na njemački prevodio jednu moju priču iz Kino Like.

Koji su ti daljnji planovi?
Izašle su mi nedavno dvije knjige u Češkoj, a uskoro mi u Berlinu izlazi i roman Sjajno mjesto za nesreću, po kojem je u HNK Rijeci igrala i predstava. U tome romanu pišem o Parizu, te između ostaloga i o ovoj novoj Europi, a starim odnosima moći. (M. K. G.)

damir

damir
Lički tandem Matanić - Karakaš

Muzej Like Gospić

LIKANALE LIKANU


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. listopada 2013. u 9.30 sati

GOSPIĆ - Muzej Like je organizirao ovogodišnji XLVIII. ličkog likovni anale koji je posvećen slikaru Gustavu Haueisenu Likanu (1910. – 1998.).
Likanale se otvara 29. listopada u 19.00 sati u Galeriji Muzeja Like, i ostaje otvoren mjesec dana.


Predgovor katalogu izložbe napisala je Vesna Bunčić, ravnateljica Muzeja Like:


Neuobičajenu sliku Gustava Haueisea Likana – umjetnika pruža nam ova izložba Ličkog likovnog anala. Nisam imala namjeru pisati studijski predgovor kakav priliči retrospektivnim izložbama. Jer, ne postoji fundamentalna literatura o Likanu, osim novinskih članaka i tekstova u časopisima. Zato postoji mapa radova iz samog početka Likanova stvaralaštva koja sadrži 96 radova koji nemaju naziva, tek s ponekom godinom nastanka. U mapi se nalazi još nekoliko kuverti koje svjedoče na koje je adrese Likan primao poštu, dok je živio u Zagrebu. Interesantno je i jedno pismo koje nam, kao i još neki tragovi daju mogućnost za slaganje portreta ovog zagubljenog slikara. Mapu je 2011. godine Muzeju Like Gospić darovala gospođa Jasmina Jugo Prica iz Samobora. Naime, njezin pokojni suprug akademik Zlatko Prica sačuvao je tu mapu koja je put do Like pronašla na  preporuku likovne kritičarke Marine Baričević.
            Želja mi je bila da ovo bude svojevrsni sažetak svega onoga što je do danas napisano, sažetak u smislu svjedočenja o Gustavu Likanu, počevši od izjava Marine Baričević, preko sačuvane korespodencije iz njegove oskudne arhive, do naslijeđene muzejske ostavštine. Ovako će ovaj 48. po redu Likanale oživjeti Likana, kako je i naslovio članak gospićki novinar Milan Tomašević, pišući o njemu u dnevnom tisku. U tom nastojanju, Gustav Likan više neće ostati nepoznat gospićkoj javnosti. I baš zbog toga, ovaj napis smatram samo malim doprinosom proučavanju lika ovog umjetnika, bez pretenzija da bude konačna ocjena djela.
            Kad govorimo o Gustavu Likanu imamo na umu izuzetnu ličnost hrvatske umjetnosti. Njegov značaj za izložbu Likanala je utoliko veći ako uzmemo u obzir činjenicu da je Likan porijeklom iz Like. Zapravo, poznato je da mu je otac Levin Haueise (porijeklom iz Gorskog kotara) kao inženjer šumarstva službovao u Gračacu i Gospiću.
            Rješenja do kojih dolazi Likan vode porijeklo iz jednog tipa slikarstva. Naime, njegova vizija je vezana za pojave u realnom svijetu. Vođen takvim idejama i nastojanjima, privukla ga je ljubav prema ljudima. Ta bezgranična ljubav odredila je njegov put u slikarstvu. Zbog toga rijetko slika pejzaž; on je, bez obzira na svoju ljepotu, manje živ od čovjeka.
            Iz njegovog izloženog opusa  vidljivo je da intenzivno stvara kao crtač. A kao crtač Likan je univerzalan. Majstorski vlada klasičnim vrstama crtačke tehnike: olovkom, srebrenkom, ugljenom, kredom i tušem. Za svoje crteže traži motive: ide za tim da ti motivi budu što raznolikiji – u rasponu od portreta i figuralnih kompozicija preko prikaza gologa ljudskog tijela ili animalističkom temom pa sve do zabavne scene uzete iz cirkusa te pojave neke slikovite alegorije – sve sa ciljem da bi pokazao kako za tip i vrstu crteža koji on radi nema nikakvih ograničenja u izboru njegovog osnovnog ikonografskog sloja.
            Tematski je Likan najtješnje vezan za figuru i portret. Pri obradi portreta, osim što crtajući prikazuje lik na papiru, često ga i koloristički izražava u pastelu. Slika većinom djevojčice, djevojke i žene ili tek poneki muški lik. Njegove su sve figure slične po čistoći, a opet različite po individualnosti doživljavanja. Iz njih zrači humanost, snaga, blagost u izrazu, bez ikakvog prizvuka sentimentalnosti.
            Humani sadržaj njegovog djela otkriva i ženski akt. Ovakvo poimanje ljepote ženskog tijela s oblinama izraženim blago valovitom linijom, predznak je kasnijjeg dočaravanja motiva muškog akta.
            Vođen instinktom zapaženog koloriste Gustav Haueise je u akvarelističkim bojama našao kvalitet dramatičnog zvuka koji je primijenio i u slikanju akvarela malog formata. U izboru teme za akvarelistički crtež s prikazom iz cirkusa gdje je grafički trag u funkciji točnog opisa događaja, a uloga boje je da crtež artikulira i da ga smjesti u prostor.
            Nije, čini se, nimalo slučajno što je Likanov crtež često prethodio slici u obliku skice (krokija) ili pak studije. S nekoliko osnovnih crta-poteza bilježio je najsvježiju impresiju zaustavljenog trenutka života ili pokreta. Takav kroki je najčešće izrađivao ugljenom. U drugom slučaju – gdje mu crtež služi kao početni studij u koncipiranju slike animalističkih rješenja, izuzetnom sigurnošću stvara naročito slike konja ili psa.
            U ovakvoj atmosferi stvaranja sazrijeva Likan kao i grafičar. Grafiku shvaća u klasičnom smislu riječi kao umjetnost crno bijelog. Svaka tehnika ima svoje posebne mogućnosti i prirodne granice svoga izraza; prava je jedino tada kada ne prekoračuje granice tih mogućnosti. Likan nije naklonjen boji, upotrebljava je umjereno samo u bakropisu u boji. No on nije pošao putem natjecanja s uljanim  slikarstvom, ali se nije ni odrekao umjetnički doživljene stvarnosti kao inspiracije za likovno stvaranje. U principu, ponekad crtež prenosi u grafiku. I te grafike se mogu shvatiti kao umnoženi crteži, suštinskih razlika između grafika i crteža i nema.
            Prikazujući Gustava Haueisea Likana nismo pretendirali na retrospektivu cjelokupnog njegovog rada, niti na davanje odlučujuće ocjene koja bi, u svakom slučaju, bila i ostala samo odraz jednog subjektivnog mišljenja, već na deskripciju sinteze čovjeka i umjetnika, dobivene sumiranjem izjava i utisaka, potkrijepljenih  konkretnom dokumentacijom iznijetom na ovoj izložbi.
            Stoga, Gustav Haueise Likan je lijep primjer za staru istinu, a ta je, da je likovna umjetnost u svojoj biti samo vidno i opipljivo izražena umjetnikova ličnost. Njegovo doživljavanje se razvija do one savršenosti koju dopušta umjetnikova darovitost. Naposljetku, umjetnik je neponovljiv izraz svoga vremena i zbog toga je svaki za sebe samo jedna jedina individualnost koja se ne može kombinirati s nekom drugom.

LIKANOVA BIOGRAFIJA

GUSTAV HAUEISE LIKAN rođen je 1. svibnja 1910. godine u Srbu. Nakon završene škole u Gospiću, 1926. godine maturirao je u 1. gimnaziji u Zagrebu. Radio je kao bankovni činovnik i polazio privatne pouke kod prof. Auera. Napustivši to zanimanje, slikao je neko vrijeme u rodnom kraju. Godine 1929. upisuje Akademiju primijenjene umjetnosti u Munchenu. Prepoznajući njegov izuzetni talent, Akademija mu je iskazala posebnu čast i imenovala ga počasnim studentom te je dobio svoj vlastiti atelje i modele. Činjenica da se obični dječak uzdigao do takvog ranga, zaista potvrđuje da se radilo o otkriću genija. Na studijskim putovanjima bio je u Parizu u Francuskoj,  Rimu u Italiji i Haagu u Nizozemskoj od 1930. do 1937. godine gdje se specijalizirao u slikanju. Likan je studirao umjetnost kod najboljih europskih majstora - portret kod prof. Groebera, a grafiku kod prof. Schinnrera.
U Hrvatskoj izlaže od 1932. do 1944. godine, što samostalno što na skupnim izložbama.
Već kao priznati portretist, posljednju samostalnu izložbu u Zagrebu imao je 1941. godine, da bi nakon oslobođenja trajno emigrirao iz Hrvatske.
No ipak, nostalgija za rodnom Likom i Hrvatskom, donijela mu je nadimak Likan koji si je sam nadjenuo kao umjetničko ime.


Likan dolazi u Južnu Ameriku i 1950. godine se susreće s prvom damom Argentine Evom (Evitom) Peron te s njom započeo dvogodišnju suradnju, slikajući murale u većini argentinskih škola. Godine 1957. stiže u SAD, u Chicago. Odmah je dobio mjesto profesora na Akademiji primijenjenih umjetnosti, gdje predaje sve do 1967. godine. Njegova bogato oslikana platna donijela su mu titulu „oca akrila“ i smatran je jednim od najvažnijih kolorista 20-og stoljeća. Ostatak svog života, Likan je proveo u Teksasu gdje se doselio 1969. godine, podučavajući u Laguna Gloria muzeju u Austinu. Nakon 11 godina napušta podučavanje, no slika sve do samog kraja svog života. Objavio je i autobiografiju Život i vrijeme Gustava Likana 1993. godine.
Njegova djela se čuvaju u muzejima i galerijama diljem Europe i obiju Amerika. U Hrvatskoj su većinom rasuta u anonimnosti privatnih zbirki, osim spomenute mape u Muzeju Like Gospić i nekolicine djela koja se nalaze u Modernoj galeriji u Zagrebu i u Galeriji Meštrović u Splitu.
Umro je u svom domu u Austinu 18. listopada 1998. godine.

lll
Naslovnica ovogodišnjeg kataloga Likanala

gggg
Naslovnica nekadašnjih Ličkih novina u Gospiću

Književna kritika Ličkih novina

MONOGRAFIJA GOSPIĆA

Gospić – Grad, ljudi, identitet, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb - Gospić. 2013.
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

9. listopada 2013. u 14.oo sati

Piše Jure KARAKAŠ

Profesor Filozofskog fakulteta iz Zagreba i vanjski suradnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Gospić, dr. povijesnih znanosti Željko Holjevac okupio je brojnu ekipu visokoobrazovanih stručnjaka: geografa, sociologa, povjesničara, ekonomista, kroatista, arheologa, muzeologa, ekologa… , ukupno njih trideset i osmero, i uredio pozamašnu knjigu o Gospiću.
To je monografija od točno 700 stranica podijeljena na sljedeća poglavlja: Geografsko-demografske značajke, Povijesni razvoj, Baština, Crkva i školstvo, Jezik i književnost, Gospić danas, Održivi razvoj i okoliš i Suvremeni identitet i razvojni potencijali.
U prvom poglavlju dva su teksta: Gospić: geografski položaju,razvoj i suvremene značajke grada profesora Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Zagreb, jednog od najboljih poznavatelja geografskih karakteristika Like, pa samim tim i Gospića, dr. Dane Pejnovića. Pejnović daje kompletnu sliku Gospića i okolnih pripadajućih mu naselje s geografskog stanovišta, to će reći smještaj na svjetskoj karti,, klimatološke prilike, karakteristike tla, ekonomske prilike od najstarijih vremena grada do danas, demografska slika kroz cijelo razdoblje postojanja, utjecaj političkih čimbenika na razvoj grad, statistički podaci o kretanju stanovništva, starosna struktura, važnost prometne povezanosti, perspektiva…
Drugi tekst ovog poglavlja Demografska obilježja naselja Gospić i grada Gospića napisala su dvojica profesora Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar Zagreb,  dr. Nenad Pokos i dr. Ivo Turk. Na početku svog rada autori navode sljedeće: „Na području Grada Gospića nalazi  se 50 naselja od kojih je brojem stanovnika daleko najveće upravno sjedište, tj. naselje Gospić. u njemu je 2011. godine živjelo 6575 stanovnika ili 51,6% svih žitelja Grada Gospića. Iz toga proizlazi da je u ostalih 49 naselja živjelo tek 6170 stanovnika ili u prosjeku 125,9 stanovnika po naselju…“ U ovom radu su brojne statističke tablice (ukupno petnaest) o promjenama i kretanju stanovništva u razdoblju od 1900. do 2011., primjerice, kretanje broja stanovnika naselja i grada Gospića u zadnjih 110 godina, kretanje broja stanovnika u naseljima (navedeno je poimenično 49 naselja) gdje će Gospićani saznati kako se kretao broj ljudstva u njihovim rodnim selima unatrag stotinjak godina), živorođeni i umrli od 1971 do 2011, velike dobne skupine (0-19, 20-59, 60 i više godina), broj muškaraca i žena, stanovništvo prema ekonomskoj aktivnosti, prema naobrazbi ( tako je npr. 1981. među djecom do 15 godina u naselju Gospić, tj sa svim selima koja pripadaju gradu bilo 413 bez ikakve škole, što će reći nepismenih), narodnosni sastav…. Autori svoj rada završavaju sljedećim riječima: „U čitavom promatranom razdoblju od 1900. do 2011. godine ukupan je broj stanovnika Grada Gospića smanjen je za 66,6%. Prirodna depopulacija javlja se već 1973. godine, odnosno gotovo 20 godina ranije nego u naselju Gospić. Uz ukupnu i prirodnu depopulaciju javlja se i intenzivan proces starenja stanovništva, pa je već 1991. godine zabilježen indeks starenja veći od 100 odnosno broj starog stanovništva premašio je broj mladih. Zbog prirodne depopulacije i emigracije taj se razmjer do 2011. još više produbio. Svi ti čimbenici utjecali su na to da je u Gradu Gospiću 2001. godine udio aktivnog stanovništva bio znatno manji, a udio osoba s osobnim prihodom veći nego u naselju Gospić. Veliku sličnost između 1991. i 2001. s naseljem Gospić pokazala je promjena narodnosne strukture u Gradu Gospiću, s tim što je drastični pad relativnog udjela Srba u Gradu Gospiću bio ipak nešto blaži.
Drugo poglavlje  ima devet priloga devetero različitih autora:
Dr. Tatjana Kolak arheologinja Muzeja Like Gospić u tekstu Gospić u svjetlu arheoloških nalaza analizira rijetke arheološke nalaze na gospićkom području od kamene sjekire iz doba neolitika do turskih kula age Senkovića  i age Alagića.
Doc. dr. Hrvoje Kekez s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Odsjek za povijest , donosi opsežan prilog Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku gdje analizira povijesne, kulturne i gospodarske prilike šireg područja današnjeg Gospića. Na kraju konstatira sljedeće: „Današnji Gospić svoje korijene svakako treba tražiti u srednjovjekovnim naseljima koja su tu postojala sve do početka 16. stoljeća, u prvom redu u Kasezima, te u plemenitim Mogorovićima i utvrdama koje su gradili, čije se neznatne ostatke još uvijek može pronaći na obroncima Velebita i Ličkog sredogorja. Članak je ilustriran tlocrtima ostataka nekadašnjih utvrda-gradova: Počitelj, Lička Ostrovica,Lički Novi, Barlete te nacrt ruševina utvrde Bilaj. Posebno se ističe karta u boji Naselja i posjedi koji se spominju u ispravi 1263. godine i glavne srednjovjekovne utvrda Ličke županije na području oko današnjeg grada Gospića.
Doc. dr. Marko Šarić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb u prilogu Osmanski korijeni Gospića prikazuje tursko razdoblje, njihovu vladavinu i njihovu najpoznatiju utvrdu Novi, danas Lički Novi. U ovom prilogu ističu se naslovi Područje Gospića u nahiji Lici prema popisu iz 1550., Nahija Novi: teritorij i stanovništvo, Utvrda i varoš Novi i Prostorne i funkcionalne strukture osmanskog Gospića. Ovaj prilog obiluje fusnotama koje u mnogome olakšavaju razumijevanje kompleksnosti turske vladavine nad ovim prostorima.
Ivan Brlić, profesor iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić uvodi nas u razdoblje Vojne krajine prilogom Stožerno mjesto Ličke pukovnije. U uvodu svog izlaganja navodi da se povijest nastanka vojnokrajiškog Gospića može podijeliti na tri glavna razdoblja, a jedno od tih razdoblja je planska gradnja (od sredine 18. do početka 19. stoljeća).Osvrćući se na ovaj prikaz o Gospiću, Željko Holjevac navodi: „Za razdoblje u kojem je Gospić na skromnim turskim temeljima planski postao stožerno mjesto, karakteristično je veliko siromaštvo, skromni obrisi budućeg stvaranja grada. Razlog takvom fragmentarnom razvitku jest prvenstveno agrarno obilježje krajiškog stanovništva te nedovoljno prilagođene mjere austrijske vlasti…razdoblje vojnokrajiškog Gospića (1815.-1881.) omogućilo je društvene i socioekonomske mehanizme iz kojih će Gospić , ukinućem stoljetnog vojničkog sustava te preuzimanjem nove uloge središta Ličko-krbavske županije, u 20 stoljeću postati grad u današnjem smislu.“ Brlić je svoj znanstveni rad dopunio brojnim tablicama, nacrtima i slikama.
Dr. Željko Holjevac, urednik ove knjige i autor dosad najznačajnije i čini mi se jedine knjige o sintezi vojnokrajiške povijesti Gospića „Gospić u Vojnoj krajini (1689.-1712.-1881.) priložio je tekst Gospić kao središte Ličko-krbavske županije u kojem  detaljno oslikava  Gospić od 1881. kada je Hrvatsko-slavonska Vojna krajina vraćena pod bansku vlast, tj. pod ingerenciju Hrvatskog sabora. Prati razvoj grada u svim njegovim vidovima: privrednom, političkom, kulturnom i povijesnom. Priložene su i tri stare fotografije iz 1900. (zemaljska kaznionica), 1902 (kotarski ured i most preko Novčice) i 1916. ( (središte Gospića s crkvom – današnja katedrala ispred koje je mnoštvo naroda). Tekst završava raspadom Austro-Ugarske i ulaskom Gospića u novu južnoslavensku državu.
Dr. Ivica Šute, profesor s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb napisao je znanstvenu studiju pod naslovom Gospić između dva svjetska rata. O čemu raspravlja u svojoj studiji najbolje otkrivaju i do u detalje iznose sve aspekte života i društvenih prilika  sadržaji naslova pojedinih dijelova ove studije: Položaj Gospića u novoj jugoslavenskoj državi, Političke prilike u gradu, Josip (Josan) Kolaković na čelu Gospića, Gospić i Lika u vrijeme šestosiječanjske diktature, Politike prilike u Gospiću u drugoj polovini 1930-ih do početka rata 1941., i na kraju Društveni i gospodarski život u Gospiću između dva svjetska rata.
Dr. Davor Kovačić, profesor Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb uvrstio  je znanstveni prilog pod naslovom Drugi svjetski rat na području Gospića. U svom osvrtu (sažetku) na ovaj prilog, urednik Željko Holjevac navodi sljedeće:“Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. počela je već krajem srpnja iste godine na području Like i u gospićkom kotaru pobuna srpskog stanovništva. Istodobno  organizacija Komunističke  partije od samog se početka orijentirala na poduzimanje oružanih akcija i stvaranja ustaničkih (pobunjeničkih) žarišta. Radi savladavanja osnovan je u Gospiću početkom kolovoza 1941. Lički zdrug pod zapovjedništvom generala Mihajla Lukića. Svojim postupcima i otvorenom naklonošću prema pobunjenicima (Srbima) te negodovanjem protiv postupaka ustaša, Talijani su pružili potporu pobunjenicima. Vlast Nezavisne Države hrvatske u Lici neprestano je funkcionirala u tijeku Drugog svjetskog rata jedino u najvećem središtu – Gospiću, koji je bio osobito važno uporište i stoga su ulagani znatni napori u njegovu obranu.“ Na kraju svog prilog dr. Kovačić napominje  da treba napomenuti da neki svjedoci govore o masovnim likvidacijama u Gospiću nakon što su ga zauzeli partizani prema unaprijed pripremljenim popisima ljudi koji su predstavljali potencijalnu opasnost za komunističku vlas. On se ne upušta dalja u ovu problematiku, premda postoje mnogi izvori o pravom masakru Gospićana i golemog broja izbjeglica koje su se u trenutku zauzeća grada tu zatekli. Navodno je pobijeno preko tri tisuće ljudi. Gospić je prepun grobišta pobijenih domaćih  ljudi koja se u zadnje vrijeme pokušavaju obilježiti.
Dr. Branko Dubravica, profesor Fakulteta političkih znanosti, Zagreb napisao je tekst pod naslovom Gospić u socijalističkom razdoblju  gdje u uvodu napominje da je „u socijalističkom razdoblju svim republikama i narodima Ustavom zagarantirana jednakost i ravnopravnost, no u praksi to načelo nikad nije bilo realizirano zbog jačanja jugounitarizma i velikosrpskog hegemonizma zbog čega su se mnogi Hrvati osjećali neravnopravnim, a Hrvatska zapostavljenom i eksploatiranom…“ Gospić je iz Drugog svjetskog rata izišao s golemim materijalnim i ljudskim gubicima. Dr. Dubravica dalje piše o  upravno-administrativnom razvitku, razvoju infrastrukture, privrednom razvitku, komunalnim i zdravstvenim ustanovama, obrazovanju i kulturi, klturološkim ustanovama i sportu. Svoj prilog završava zaključnim konstatacijama: „U cjelini uzevši grad Gospić je u socijalističko razdoblje ušao u velikim ranama koje je podnijelo njegovo stanovništvo, nakon sloma Njemačke (trećeg Reicha) i NDH, pod komunističkom vlašću. Unatoč tome, počeo se ubrzano razvijati u političko, privredno i obrazovno, kulturno i sportsko središte Like. U periodu 1945.- 1990. Gospić je doživio najveći uspon. Njegovo stanovništvo se udvostručilo, što je pratila intenzivna stambena izgradnja, riješena je vitalna infrastruktura, asfaltirane prometnice, vodovod i kanalizacija, razvila se trgovina, dijelom industrija i poljoprivreda.
Srpska agresija na Hrvatsku ostavila je dubok trag na Gospić, u kojem je stanovništvo smanjeno za trećinu, razoreni su brojni stambeni, privredni, kulturni i sakralni objekti…“
Dr. Davor Marijan, profesor iz Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb, priložio je tekst Gospić u Domovinskom ratu. Prilog počinje demografskim statističkim podatkom o broju Hrvata i Srba u općini Gospić te popisom mjesta gdje žive i jedni i drugi, o geostrateškom položaju Gospića i nastavlja s burnim političkim previranjima 1990., višestranačju nakon sloma jugoslavenskog komunizma. U pisanju ovog priloga služio se relevantnim izvorima kao što su brojni hrvatski arhivi, dokumentacijski centri, Ured za suradnju s međunarodnim sudom pravde Vlade Republike Hrvatske te brojnim novinskim člancima, naročito iz Vile Velebita koja je objavila mnoštvo članaka o zbivanjima u Gospiću i širom Like za vrijeme Domovinskog rata. Za razliku od brojnih napisa o Domovinskom ratu u Hrvatskoj gdje do izražaja dolaze subjektivni pristupi, crnobijela tehnika i jaki nacionalni naboj, ovdje sve djeluje objektivno, hladnorazumski i s potkrijepljenim povijesnim podacima. Gospić je prikazan u totalitetu ratnih zbivanja, o problemima u obrani, prikupljanju oružja, braniteljima, zapovijednom kadru… i konačnoj pobjedi. Ovdje se malo spominje akcija oslobađanja Metka, poznata pod razvikanim naslovom Medački džep.  Kao i svaki objektivni povjesničar, dr. Marijan nije zaobišao ni onu tamnu stranu rata koja se događa u obrani, tj. kad branitelji počine ratni zločin. Tako na kraju navodi sljedeće: „Neslavne epizode iz 1991. i dijelom iz 1993. povod su za tvrdnju da je grad Gospić u Domovinskom ratu bio „grad slučaj“. Nakon rata Gospić je dugo bio u fokusu hrvatske javnosti zbog procesuiranja hrvatskih zločina tijekom rata. Tijekom 1991. u Gospiću je bilo događanja koja nije lako, ako je uopće moguće, analizirati. Na dvogodišnjem sudskom procesu koji je 2001.-2003. vođen protiv Mirka Norca, Tihomira Oreškovića, Stjepana Grandića, Milana Čanića i Ivana Rožića, mogla su se čuti različita tumačenja i viđenja stanja u Gospiću od kraja kolovoza 1991. do početka 1992 godine. Zbog zločina počinjenih nad civilima Orešković je osuđen na 15 godina zatvora, Norac na 12cgodina zatvora i Grandić na 10 godina zatvora. I operacija „Džep 93“ imala je sudski epilog. Zbog ratnih zločina počinjenih u operaciji optuženi su Mirko Norac i Rahim Ademi. Norac je nepravomoćno osuđen na sedam godina zatvor, a Ademi oslobođen optužbe.“
Ova suđenja dokaz su da se i u obrambenom ratu mogu počiniti zločini i da branitelji mogu postati ratni zločinci. Jedan od takvih je i Mirko Norac kojega neki veličaju kao junaka. U jednoj kolumni Jutarnjeg lista književnik Ante Tomić svrstao  ga je među tri najodurnija hrvatska generala. Drugi je na njegovoj listi Ivan Korade, poznati ubojica civila kojeg su hvatali hrvatski specijalci da ga spriječe u daljnjem ubijanju.
Treće poglavlje ima sedam priloga različitih tema. Prilozi su sljedeći: Dr. Jelka Vince Pallua iz Instituta društvenih znanosti Ivo pilar, Zagreb, Pala magla kraj Gospića grada – odabrane teme iz tradicijske kulture Gospića i gospićkog kraja. Ovdje je na vrlo zanimljiv način prikazana etnološka slika Gospića i okolnih krajeva gdje se iznose i dosad nepoznati fragmenti iz tradicijskog života ovog kraja, o kojem, ruku na srce, i nije mnogo pisano, osim vrsne Mare Hećimović Seselje koja je obuhvatila samo jedno selo - Ivčević Kosu blizu Perušića i vrlo opsežne knjige  Kompolje – narodni život i običaji pravnika i etnologa Jure Grčevića. Ovaj će prilog profesrice Jelke Vince Pallua svakako pridonijeti boljem poznavanju narodnog život i običaja u Lici. Prilog je upotpunjen s deset fotografija koje prate tekst.
Tročlana ekipa: dr. Ratko Vučetić profesor u Institutu za povijest umjetnosti, Zagreb, Martina Ivanuš, prof., Ministarstvo kulture- Konzervatorski odjel Gospić i dr. Marko Špikić, Odsjek povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb u opsežnom članku Graditeljsko nasljeđe Gospića  prikazuju urbani razvitak Gospića od 18. stoljeća pa nadalje. U uvodnom dijelu govore o prostornoj strukturi Gospića, a većina teksta odnosi se na povijesni pregled gospićkih građevina od kojih je većina prikazana na vrlo kvalitetnim fotografijama. Neke su prezentirane u izvornom obliku iz 18. stoljeća, neke u današnjem stanju, a neke devastirane granatama neprijateljske vojske u Domovinskom ratu.
Ana Tomljenović, diplomirana ekonomistica i vrsna novinarka nekadašnje „Vile Velebita“ ima u ovom poglavlju dva priloga: Gospićko novinarstvo (1886.-2009.) i Gospićanin Lovro Pavelić i njegova obitelj među najutjecajnijim građanima svoga vremena (kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća). Lovro Pavelić, trgovac i veleposjednik i poduzetnik svakako je najpoznatija gospodarstvena osoba svoga vremena u Lici. Imao je tri sina i četiri kćeri i ta se obitelj silno razgranala udajom kćeri i ženidbom sinova. Ana Tomljenović posebno je portretirala 16 članova ove porodice iz koje su izašli poznati liječnici, poduzetnici, političari, prosvjetari, kazališni djelatnici. Među njima je i dr. Ante Pavelić, ne poglavnik nego zubar, onaj koji je bio podpredsjednik Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba osnovanog odmah nakon raspada Austro-Ugarske. Izaslanstvo tog Vijeća pohitalo je u Beograd „na poklonjenje srpskom regentu i prijestolonasljedniku Aleksandru I. Karađorđeviću. Pavelić je u ime izaslanstva Narodnog vijeća 1. XII. 1918. pred Aleksandrom Karađorđevićem pročitao `adresu` u kojoj je u ime Vijeća izjavio da žele i hoće ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom…`“ Karađorđević je, naravno, to odmah prihvatio  i proglasio uspostavu nove zajedničke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu odluku  Hrvatski sabor nikad nije prihvatio.
Drugi prilog iscrpno iznosi podatke o gospićkom novinarstvu i za manje upućene bit će veliko iznenađenje koliko je raznih novina i ličkih kalendarai zlazilo u Gospiću tijekom 19. i 20 st. i kakve su se sve žestoke polemike vodile između različito nacionalno obojenih novina i na političkom i na nacionalnom i na kulturnom planu. A da apsurd bude veći, Gospić kao ni cijela županija daas nema svoga glasila.
Vesna Bunčić , kustosica  Muzeja Like Gospić i Silvije Šojat, profesor srednje škole Pavla Rittera Vitezovića iz Senja priložili su članak Muzeju Like Gospić. Muzej je službeno otvoren 1958. „kao jedna od prvih institucija takve vrste u Lici“. Članak govori o pokušaju osnivanja arheološkog muzeja još 1937., no pokušaj nije uspio. Dalje se iznose činjenice o djelovanju Muzeja tijekom zadnjih pedeset i nešto godina te detaljnije govore o stanju u odjelima i zbirkama: Arheološki odjel, Etnografski odjel, Numizmatička zbirka, Kulturno-povijesni odjel, i Galerijski odjel uz određeni broj fotografija vezanih uz Muzej kao i pojedinim sadržajima. Prva među fotografijama je snimka s otvorenja 29. XI. 1958. (tadašnji Dan republike) na kojoj su Jakov Blažević, Mile Počuča, Milan Rukavin Šain i Ankica Maljković.
Ana Lemić  profesorica, voditeljica Ogranka Matice hrvatske,Gospić iznosi podatke o djelovanju ove najpoznatije hrvatske kulturne institucije općenit i o njezinu djelovanju u Gospiću, njenim predsjednicima gospićkog ogranka i problemima naročito u vrijeme Hrvatskog  proljeća, zabrani i ponovnom pokretanju. Navodi i naslove knjiga koje je matica izdala u Gospiću te o časopisu „Lička revija“ koji povremeno izlazi.
Ana Lemić  ima i prilog Planinarstvo. Na deset stranica teksta s puno ljubavi govori o dugom historijatu planinarstva u Gospiću, o značajnim planinarima koji su ostavili traga i u hrvatsko planinarstvu općenito, o osnivanju planinarskih društava i gradnji planinarskih kuće. Poseban odnos ima prema Velebitu i njegovom značaju za razvoj hrvatskog planinarstva.
Četvrto poglavlje ima dva priloga, što govori i njegov naslov: Crkva i školstvo.
O crkvi piše mons. dr. Mile Bogović, biskup Gospićko-senjske biskupije. Naslov njegovog priloga je Crkva u prošlosti i sadašnjosti Gospića. Crkveni povjesničar, biskup Bogović u maniri iskusnog povjesničara do u detalje objašnjava povijest kršćanstva i katoličke crkva u Lici služeći se dostupnim izvorima sežući u davnu prošlost još od Rimskog Carstva, preko Ilira, srednjovjekovlja, turskog razdoblja do danas. Njegovo traganja za lokacijama na kojima su bile crkve u davnini u današnjem Gospiću i okolnim mjestima, o  biskupu Hrvatu iz 9 stoljeća (Episcopus Croatorum), splitskim saborima u vrijeme kralja Tomislava, ulogama ninske i splitske biskupije na području Like te kasnijih biskupija do konačnog uspostavljanja današnje Gospićko-senjske biskupije umnogome razotkrivaju zamršenu povijest crkve na nemirnim prostorima Like.

Današnjim čitateljima svakako će biti zanimljivo razdoblje Drugog svjetskog rata, naročito 1945. kada su stradali mnogi svećenici naivno vjerujući da im se neće ništa dogoditi jer se nisu ogriješili ni o Božje ni o ljudske zakone. Znakovite su rečenice: „… gospićka župa izgledala umorna i opterećena, bez svježih snaga koje bi povukle naprijed. Od svećenika ostali su u župi Josip Fajdetić i Nikola Mašić, s osjećajem da nisu spasili život zato što su novim vlastima poćudniji od onih koje je ta vlast ubila, nego samo zato što su znali skloniti se s puta pred prvim naletom gnjevnih „osloboditelja“ i pričekati da njihova žeđ za ubijanjem oslabi…“ U tekst je ukomponirana i tablica Popis stanovništva župa Gospić po naseljima i vjeroispovijestima u kojoj su obuhvaćeni Gospić, Kaniža, Lipe i Žabica.. Još su dodane tri fotografije: Katedrala u Gospiću, Glavna oltarna slika u katedrali, Crkva sv. Ivana Nepomuka i Crkva sv. Marije Magdalene na groblju. Sve fotografije snimio je autor teksta Crkva u prošlosti i sadašnjosti Gospića.
Dr. Vesna Grahovac Pražić profesorica Odsjeka za učiteljski studij u Gospiću Sveučilišta u Zadru u Prilogu Obrazovanje u Gospiću nekad i sad, jednostavno i pregledno, kako to samo znaju prosvjetari, iznosi povijest školstva počevši od čuvenog Misala kneza Novaka i glagoljaša na području Like  do današnjeg stanja. Naslovi njenog priloga najbolje govori što sadrži ovaj tekst: Počeci obrazovanja u Gospiću, Osnovnoškolsko obrazovanje, Srednjoškolsko obrazovanje, Visoko obrazovanje, Ostale obrazovne ustanove u gradu. Priložene su i fotografije današnjih najznačajnijih obrazovnih ustanova u Gospiću.

Peto poglavlje napisao je dr. Ante Bežen profesor Učiteljskog fakulteta u Zagrebu i vrhunski metodičar. U ovom poglavlju su tri vrlo interesantna priloga: Govor Gospića i okolice,  Mali rječnik gospićkog govore i Gospić u hrvatskom pjesništvu.
Prvi tekst odnosi se na suvremeni govor Gospićana kao i naselja u okolici. To je štokavska ikavica, tj. zapadnim dijalektom štokavskog narječja hrvatskog jezika. A službeni jezik kojim se govori u školama i državnim ustanovama je hrvatski standardni književni jezik. Nakon uvodnog izlaganja prof. Bežen iznosi zapažanja o povijesti jezika, a naslov tog segmenta je Povijesni razvoj jezičnih prilika gdje se na jednostavan način govori o brojnim turbulencijama na ličkom području, o iseljavanju i novo naseljavanju stanovništva i kako su ti događaji utjecali na razvoj jezika  i njegove promjene. Cijeli daljnji tekst odnosi se na važnije posebnosti gospićkog govora koje ne pripadaju u suvremeni standardni hrvatski jezik. Dobar dio ovog priloga odnosi se na obilježja mjesnih govora Gospića i okolnih naselja gdje se susreću različitosti i zajedničke osobine zapadnog i istočnog dijalekta te glasovne osobitosti govora pojedinih mjesta gospićkog područja s obzirom na ikavski i jekavski izgovor – zapadni dijalekt. Zanimljiv je i dio ovog prologa tekst O ličkom poddijalektu srpskog jezika gdje se iznose neke karakteristike govora ličkih Srba.
Tekstu o govoru Gospića i okolice dodan je i Mali rječnik gospićkog govora u kojem je nabrojen oko 1740 riječi s objašnjenjima. Najviše j riječi s početnim slovom p, a najmanja sa slovom h – niti jedna, jer je za govor Gospićana i Ličana općenito poznato da slovo h ili ne izgovaraju na početku riječi ili ga zamjenjuju  najčešće sa  f (npr. hvala – fala,  hoću – oću, hvatati – vatati…
Treći tekst je Gospić u hrvatskom pjesništvu u kojem kratki uvod završava riječima: „Svako pjesničko ime ovdje objavljeno predstavljeno je samo s jednom pjesmom, osim Grge Rupčića koji je dobio počasno mjesto kao najplodniji pjesnik Gospića. U zbirku su osim pjesama o Gospiću, uvrštene i pjesme o okolnim mjestima – Bilaju, Brušanima i Smiljanu, koja ulaze u gradsko područje Gospića i koja su imala svoje pjesnike. Sve su pjesme, osim prve, poredane vremenskim redoslijedom objavljivanja.“
U uvodnom dijelu još napominje zašto nema pjesnika srpske narodnosti: „U gospićkom književnom životu prije Domovinskog rata djelovalo je i nekoliko pisaca srpske narodnosti, svi prosvjetni djelatnici, među  kojima su poznatija imena pjesnici Jovo Bogić (zbirka Pjesme, Gospić 1987.), Dušan Đaković (Mogorić, 1946., zbirka pjesama Podvelebitski lelek) i Jovan Savičin Prica (Drenov Klanac, 1936., novele Kamen Krekovače, 1970., zbirke pjesama Klicom kletve, 1971., Lika do sunca kamenom i zvijezdanom prašinom, 1972.), J ovo Dugandžija (Gospić, 1954, zbirka pjesama Narandžasta ego anatomija, Gospić, 1987.) te pripovjedač Nikola Stanić (Divoselo 1922., romani Na očevoj zemlji, Rascvjetani karanfil, 1977.). Neki su umrli prije Domovinskog rata, a neki su se opredijelili za srpskog agresora i napustili Gospić na početku rata te se uključili u agresorsku vojsku i napade na grad. U Gospić se nakon rata nisu vratili. (Nismo našli niti jedne njihove pjesme s motivima Gospića ni sve bibliografske podatke.
U prilogu Gospić u hrvatskom pjesništvu zastupljena su sljedeća imena: Vladimir Nazor, Franjo Turuić, Jure Karakaš, Mica Šaban, Milan Bošnjak, Ranko Šimić, Marijana Rukavina Jerkić, Ante Rukavina, Ante Starčević, Velena Radošević, Neven Čačić, Silva Glušac, Mile Krajina, Ivan Uremović, Marija Bašić, Miroslav Zdunić, Đurđica Anić-Klobučar, Mirko Sanković, Manda Šikić Matanović, Marija Vukić Perković te jedna narodna pjesma koju je zabilježila katica Vuković iz Edmontona u Kanadi. Uz svakog pjesnika navedena je i njegova biobibliografija.
Grga Rupčić kao najpoznatije gospićko pjesničko ime zastupljen je s devet pjesama, a priložena je i naslovna stranica njegove monografije Blistaju đačke oči.
Šesto poglavlje pod naslovom Gospić danas ima dva priloga.           
Prvi prilog pod naslovom Imena gospićkih naselja napisale su dr. Sanja Vrcić Mataija i dr. Vesna Grahovac-Pražić , obje profesorice Odsjeka za učiteljski studij u Gospiću, Sveučilišta u Zadru. To je jedan od rijetkih pokušaja da se onomastički istraže lička naselja. Toponomasrtika kao znanost koja proučava zemljopisna imena pa je toponim prema tome zemljopisno ime kao i onomastička kategorija i obuhvaća raznolike zemljopisne objekte: hidronime, ojkonime, speleonime, oronime, urbonime i sl. Autorice su posebnu pozornost posvetile ojkonimima, tj. vlastitim imenima naseljenih mjesta pa i raseljenih. U uvodnom dijelu osvrću se na povijesno razdoblje u kojima su nastajala pojedina naselja, brojne promjene strukture stanovništva i njihovog govora tijekom prošlih razdoblja koje su utjecale na promjene vlastitih imena naselja ili ojkonime. Obradile su pedeset  naselja određujući uglavnom njihov geografski smještaj u odnosu na Gospić, historijat svakog od tih naselja, govorne karakteristike, vjerske objekte, čime se bavilo stanovništvo, što znači njihovo ime i kako je nastalo… Za neka su mjesta navodile više, a za neke manje odrednica po kojima  je mjesto prepoznatljivo Obradile su sljedeća naselja: Aleksinica, Barlete, Bilaj, Brezik, Brušane, Budak, Bužim, Debelo Brdo I, Debelo Brdo II, Divoselo, Donje Pazarište, Drenovac Radučki, Gospić, Kalinovača, Kaniža Gospićka, Klanac,  Kruščica, Kruškovac, Kukljić, Lički Čitluk, Lički Novi, Lički Osik, Lički Ribnik, Mala Plana, Medak, Mogorić, Mušaluk, Novoselo Bilajsko, Novoselo Trnovačko, Ornice, Ostrvica, Oteš, Pavlovac Vrebački, Počitelj, Podstrana, Podoštra, Popovača Pazariška, Rastoka, Rizvanuša, Smiljan, Smiljansko Polje, Široka Kula, Trnovac, Vaganac, Velika Plana, Veliki Žitnik, Vranovina, Vrebac, Zavođe i Žabica.
Ovako npr. izgleda prikaz Gospića: Gospić. Središnji grad Ličko-senjske županije. Smješten je na rijeci Novčici u Ličkom polju. Područje današnjeg Gospića nekad je imenovano nazivom Kasezi, koji je označavao jedno od plemena koja su došla s Hrvatima i naselila se u ovom dijelu Like. Kasezi je, dakle, obuhvaćao područje koje su omeđivale rijeke Lika, Novčica  i Bogdanica, ali i velik dio Smiljanskog polja (Tomljenović, 2001). Semantičku stranu naziva Gospić, koji posjeduje ojkonimsku strukturu sa sufiksom –ić(i), Šimunović ( 2003.) veže se uz štovanje Majke Božje u čiju je čast podignuta i mjesna crkva. „Poput mnogih današnjih ojkonima na –ić i Gospić je u početku imao množinski lik Gospići. To ime nastalo je po titularu Gospe od Blagovijesti, kojoj je posvećena katedrala i župa, osnovana u XVIII. stoljeću. Lokalitet Gospić spominju turski defteri mnogo ranija (1604.). U turskim je vremenima zapisana Gospojna , a godine 1574. mezra Gospić i u oba slučaja ime se odnosi na parcele na kojima se nalaze crkvine, a dotične zemljišne čestice pripadale su crkvenom imanju. Tako je Gospina crkva u XVI. stoljeću dala gradu patrocinijsko ime Gospići/ Gospić“ (Šimunović, 2009: 244)“
ili prikaz sela Kalinovača: Naselje smješteno 22 km sjeverozapadno od Gospića. Ime se dovodi u vezu s imenicom kal, kalina – u značenju glib, blato, vlažno mjesto, što je naznačila Dunja Brozović-Rončević (1999.)
Drugi prilog ovog poglavlja napisao je dr. Ivan Markešić, profesor u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar ,Zagreb, pod naslovom Gospićka groblja. Tekst ovog priloga odnosi se na „mjesta ukopa katoličkih i pravoslavnih vjernika grada Gospića, dakle na Gradsko groblje sv. Marije Magdalene i na Pravoslavno groblje na Jasikovcu u Gospiću…“ Autor se još osvrće na nastanak nekih gradskih groblja u većim hrvatskim gradovima kao što su Varaždin, Čakoec, Zagrab, Osijek, Rijeka, Split i Pula, a dalje nastavlja osvrtom na vojnu i političku prošlost grada Gospića i na crkvenu prošlost Gospića i njegove okolice. Najviše prostora posvetio je gospićkom Groblju sv. Marije Magdalene gdje je uz tekst priloženo velik broj fotografija  nadgrobnih spomenika. U osvrtu na ovaj prilog, urednik Željko Holjevac pripominje: „Iz analize je vidljivo kako se na Gradskom groblju sv. Marije Magdalene nalazi velik broj sačuvanih spomen-obilježja kako posve nepoznatih, anonimnih tako i mnogo poznatih gospićkih pojedinaca i obitelji. Prikazano je i djelo – grobnica obitelji Pavelić s poprsjem `Hercegovke` - velikog hrvatskog kipara Ivana Rendića, ali i svih drugih svojom pojavom, oblikom i pisanim sadržajem vrijedni nadgrobni spomenici…“ Opisujući poprsje Rendićeve Hercegovke autor navodi „Kipar se u gospićkoj Hercegovki odlučio `na mramorno poprsje (makedonski kamen sivac) u niši natkrivenoj lukom od višebojnih stakala, s edikulom na kojoj su uklesani folklorni elementi (Došen, 2009.,Vijenac`).“ Figura je, nažalost, ukradena sa spomenika 1907. i do danas nije pronađena, a temo je stajala netaknuta punih sto godina.
Na groblju je i spomen obilježje žrtvama poslijeratnih partizanskih zločina. Naveden je puni tekst  na mramornoj ploči podignutoj 2005. gdje piše i to da su je podigli „Domoljubi Hrvati i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika“.
Autor je posvetio i dosta prostora pravoslavnom groblju u Jasikovcu i natpisima na grobnim spomenicima većinom pisanih ćirilicom ili sa znakom zvijezde umjesto
križa. Uz tekst je uvršteno  i 19 fotografija reprezentativnih spomenika među kojima su i spomenici Milutinu i Đuki Tesla koje je podigao svojim roditeljima  Nikola Tesla 1889.
Sedmo poglavlje – Održivi razvoj i okoliš  ima tri priloga o Gospiću sa sličnom a opet različitom tematikom. Prvi prilog djelo je triju autorica: dr. Maje Štambuk, profesorice Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Marice Marinović Golubić, profesorice istog instituta i Anite Bušljeta Tonković, također profesorice istog instituta, ali iz Područnog centra Gospić. Naslov njihovog rada je Grad Gospić 10 godina napretka (1997.-2007.).Riječ je o znanstvenoj raspravi o ulozi grada Gospića u razvoju i  unapređenju ne samo svog urbanog dijela, nego i okolnih sela, naročito kad se zna da Ličko-senjska županija demografski nazaduje. Posebice se to događa u ruralnim naseljima gdje se broj stanovnika i njihov udio u razvitku cijele regije drastično smanjuje. Posljedice su to Domovinskog rata. Dalje se raspravlja o mogućnostima napretka na raznim područjima. U zaključnom dijelu prilog autorice između ostalog rezimiraju: „…Ako je uopće moguće govoriti o pozitivnim posljedicama rata i osobito posljedicama osamostaljenja Hrvatske te društvenog i političkog preustroja Hrvatske, onda je to u slučaju Gospića, bila sveukupna `remodelacija` društveno-političkih odnosa koja je pridonijela brzom povećanju moći koja se nužno koncentrira u županijskom centru, potom broju funkcija, usluga, djelatnosti. Zato unatoč padu broja stanovnika i gospodarske aktivnosti, za Gospić je moguće tvrditi da je doživio određeni procvat i da se pozicionirao kao razvojni akter u regiji. Gospić je tradicionalno središte u tom prostoru, što je, unatoč nerazumijevanju i nedovoljnoj potpori  nekim drugim vremenima, nezaobilazan dodatni impuls njegovu današnjem razvoju…“
Kako taj „impuls“ djeluje i potpomaže razvitku okolnih sela, trebalo bi pitati tamošnje seljake koji to najbolje osjećaju na svojim leđima.
Drugi prilog Okolišne dimenzije lokalne kulture: kako se u Gospiću promiče održivost? napisali su dr. Zdenko Zeman, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb i dr. Marija Geiger Zeman iz istog instituta. Ovaj ekološko-kulturološki tekst razmatra mogućnosti daljnjeg napretka suradnje raznih društvenih i privrednih subjekata u održivosti prirode i normalnog životnog sklada, o simbiozi prirode, ekokulture i svakidašnjeg čovjekova djelovanja. Nakon uvodno teksta slijede naslovi koji sugeriraju tematiku:  Lokalna kultura i održivost, Okolišne dimenzije turističke ponude grada Gospića, Uspomene na Gospi, Specijaliteti lokalne gastronomske ponude, Afirmacija biokulturnog diverziteta.
Anita Bušljeta Tonković, profesorica iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – područni centar Gospić, donosi kraći tekst o sve popularnijoj manifestaciji pod naslovom  „Jesen u Lici: tradicijom prema održivosti. Ovaj tekst ima puno dodirnih točaka s prethodnom raspravom o održivosti. Profesorica Tonković iznosi kratku povijest ove manifestacije, kako je i na čiju inicijativu počela, kako je s vremenom prerasla u najveću manifestaciju kojom se pridonosi afirmaciji autohtonih domaćih proizvoda na ličkim prostorima, ujedno jednu od vodećih sajamsko-izložbenih manifestacija koja je u zadnje vrijeme poprimila i međunarodni značaj. Svoj prikaz ove manifestacije završava riječima: „Jesen u Lici jedan je od načina kojima se pridonosi `razvoju sposobnom za budućnost` (Lay, 2007.). Ta je izložba pozitivan primjer svojevrsne `tradicionalizacije društvenog života` (Mišetić,2004.) grada Gospića. Izložba Jesen u Lici prilika je za one koji izlažu: iz minulih vremena tražiti razvojne ideje te pomoću izvora tradicije dosegnuti prosperitet. Idealna pozornica s pomoću koje se, predstavljajući prošlost, zapravo vidi trenutačno stanje, ali i budućnost djelatnosti vezanih za tradicijski život Like“.
Osmo poglavlje pod naslovom Suvremeni identitet i razvojni potencijali donosi dva priloga
Autori prvog priloga Identitet građana Gospića su pomoću statističkih tablica  do u detalje razradili ovaj problem i dali kompletnu sliku profila prosječnog gospićkog građanina. Istraživanje su proveli terenskom usmenom anketom tijekom jeseni 2012.U tekstu je 10 statističkih tablica s najrazličitijim pitanjima. Tako npr. u  dijelu teksta od naslovom Međusobno povjerenje Hrvata i Srba je i tablici br. 10 koja se odnosi na pitanje poboljšanja odnosa Hrvata i Srba postavljeno je 19 pitanja među kojima  su tri najčešće spominjana., a radi se o mjerama koje bi mogle pridonijeti poboljšanju odnosa, a to su: suđenje i kažnjavanje zločina koje su počinili Srbi, vraćanje i obnova imovine Hrvatima te poimenično utvrđivanje imena i okolnosti stradanja žrtava Hrvata. Osim statističkih tablica u tekstu je i 20 grafikona u kojima je mišljenje građana o svom gradu i njegovom angažiranju na najrazličitijim projektima, npr.  utjecaju pojedinih osoba na razvitak grada, dijalog između uprave i građana, koliko se koristi mišljenje stručnjaka u planiranju i izgradnji grada, koji su veliki problemi… i sl. Ovaj rad je napisao tim u sastavu: dr. Vlado Šakić, dr. Renata Franc, dr. Anka Mišetić, dr. Geran  Marko Miletić, Stanko Rihtar prof., dr. Ines Sučić i dr. Ivana Vrselja svi iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Da bi se bolje razjasnio ovaj prilog, evo njegovih tematskih cjelina: Metoda i uzorak, Identitet grada Gospića: Socijalni identitet, Nacionalni identitet,
Privrženost gradu, Stereotipi, Osjećaj sigurnosti i međugrupno povjerenje: Međugrupno povjerenje Hrvata i Srba, Uporišta razvitka grada: Ocjena dosadašnjeg razvitka, Opći prioriteti razvitka, Kriteriji za planiranje razvitka, Uloga lokalne javnosti u planiranju razvitka, Zaključci. U Zaključcima su autori dali sažetak cjelokupnog rada u šest točaka koji objašnjavaju jednostavnim rječnikom sve ono o čemu se radilo u ovom znanstvenom radu.
Drugi prilog ovog poglavlja djelo je dr. Saše Poljanec Borić, iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, a naslov mu je Razvojni potencijali . Osvrćući se na ovaj rad, urednik Holjevac u sažetku na kraju knjige navodi: „Razvoj Gospića u 21. stoljeću u velikoj će mjeri odrediti sposobnost gradskih elita da: a) razumije trendove u okruženju, b) inovativno vode proces obnove Grada u okviru `Zakona o obnovi područja pod posebnom državnom skrbi`...."
Pitanje je samo ima li grad kao što je Gospić s relativno malim brojem stanovnika tako sposobnu gradsku elitu koja je u stanju provesti sve ono što se u ovom, mogli bismo reći,  futurističkom prilogu predviđa.

***  
Monografija Gospića svojevrstan je zbornik radova visokoobrazovanih stručnjaka, mahom doktora znanosti. Većina ih je iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb koji ima i svoj Područni centar u Gospiću. I upravo je taj centar pod vodstvom vanjskog suradnika Željka Holjevca pokrenuo akciju da se napravi monografija centra Ličko-senjske županije, jednog od rijetkih gradova koji nije imao svoju monografiju, a imaju je čak i neka sela. Podosta je autora u ovoj knjizi i s drugih fakulteta, naročito Filozofskog fakulteta Zagreb, a među autorima je i nekoliko Gospićana koji su obiteljskim životom i zaposlenjem vezani za ovaj grad. Izvjesnu ulogu imaju i profesorice Odsjeka za učiteljski studij Gospić i gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović a tri izvanredno vrijedna priloga napisao je i rođeni Gospićanin dr. Ante Bežen, profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
Većina priloga koji sačinjavaju ovu monografiju su izvorni znanstveni radovi pisani po pravilima znanstvene struke, što ć reći znanstvenim stilom s brojnim citatima iz stručne literature navedenim u fusnotama pod zasebnim brojevima,navedenim izvorima iz kojih je crpljena građa, novine i časopisi koji su poslužili u određenim segmentima radova te obilna literatura, naša i strana.
Monografija je vrlo stručno i opširno donijela kompletnu sliku Gospića s obiljem ilustrativnog materijala. Upoznat će sadašnje i buduće čitatelje s Gospićem, onakvi kakav je nekad bio, kakav je sada i kakve su mu perspektive u budućnosti. Svatko će naći nešto zanimljivo za sebe, bez obzira bio to građanin s osnovnom školom ili doktor znanosti.
Urednik Željko Holjevac napravio je epohalno djelo i ostavio ga u amanet budućim generacijama.

 

gospic
tt

20. susret hrvatskih tamburaških orkestara i sastava i 65. obljetnica Hrvatskog sabora kulture

JUBILARNI SUSRET HRVATSKIH TAMBURAŠA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. listopada, 2013. u 11.00 sati

ZAGREB - U organizaciji Hrvatskog sabora kulture i suorganizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga Zagrebačke županije, Grada Dugog Sela i KUD-a Preporod, u dvorani Preporod u Dugom Selu 5. listopada 2013. s početkom u 18 sati održat će se jubilarni 20. susret hrvatskih tamburaških orkestara i sastava kojim će se obilježiti 65. obljetnica Hrvatskog sabora kulture.
Na Susretu će nastupiti devet najboljih tamburaških orkestara i četiri najbolja tamburaška sastava s oko 300 izvođača izabranih na županijskim smotrama i samostalnim nastupima od strane selektora te gosti – Tamburaši iz Cirkulana iz Slovenije. Ove godine za Susret se prijavilo i u selekciji aktivno participiralo 55 tamburaških orkestara i sastava iz devet hrvatskih županija.
Selektori Mihael Ferić, Stjepan Fortuna, Siniša Leopold, Ivan Potočnik i Dražen Varga odabrali su sudionike Susreta.

Jedan od ovih susreta održan je prije nekoliko desetljeća i u Gospiću.

20. SUSRET HRVATSKIH TAMBURAŠKIH ORKESTARA I SASTAVA

IZABRANI LAUREATI

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. Listopada, 2013. u 12.20 sati

ZAGREB - U organizaciji Hrvatskog sabora kulture i suorganizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga Zagrebačke županije, Grada Dugog Sela i KUD-a „Preporod“, u Dvorani „Preporod“ u Dugom Selu 5. listopada održan je jubilarni 20. susret hrvatskih tamburaških orkestara i sastava kojim se obilježila 65. obljetnica djelovanja Hrvatskog sabora kulture.
Na Susretu je nastupilo devet najboljih tamburaških orkestara iz Samobora, Mihovljana, Draganića, Čakovca, Virovitice, Male Subotice, Starog Petrovog Sela, Zagreba i Varaždina te četiri najbolja tamburaška sastava iz Laza Bistričkog, Cirkvene, Dugog Sela i Beretinca sa sveukupno 300 izvođača. Kao gosti nastupili su Tamburaši iz Cirkulana iz Slovenije. Ove godine za Susret se prijavilo i u selekciji aktivno participiralo 55 tamburaških orkestara i sastava iz devet hrvatskih županija.
Po odluci stručnog povjerenstva u sastavu Siniša Leopold (predsjednik), Željko Bradić i Ivan Potočnik, u kategoriji koncertnih orkestara, 1. nagrada Hrvatskog sabora kulture dodijeljena je Tamburaškom orkestru Centra tradicijske kulture iz Varaždina pod umjetničkim ravnanjem Tibora Büna. Druga nagrada dodijeljena je Tamburaškom orkestru „Ferdo Livadić“ iz Samobora, a treća Tamburaškom orkestru KUD-a Mihovljan.
U kategoriji koncertnih tamburaških sastava, 1. nagradu osvojio je Tamburaški sastav KUD-a „Preporod“ iz Dugog Sela. U istoj kategoriji, druga nagrada pripala je Tamburaškim sastavu KUD-a „Ježek“, Beretinec, a treća Tamburaškom sastavu KUD-a „Laz“, Laz Bistrički.
Predstavnik Hrvatskog društva skladatelja maestro Siniša Leopold dodijelio je „Nagradu HDS-a za najbolje izvedenu skladbu hrvatskog skladatelja“ Tamburaškom orkestru KUD-a „Gaj“ iz Zagreba, za izvedbu skladbe „Varijacije za tamburaški orkestar“ skladatelja Emila Cossetta, a pod umjetničkim ravnanjem Krešimira Račića.
Ekskluzivni sponzor, ''Glazbarski obrt Mario Žmegač“ dodijelio je brač najuspješnijem orkestru, a bisernicu najuspješnijem sastavu 20. susreta.
Željko Andričević, u ime Društva za promicanje hrvatske kulture i baštine "Šokadija-Zagreb darovao je prvonagrađenom varaždinskom orkestru „Hrvatski tamburaški brevijar“ autora Mihaela Ferića.

 

Književna kritika Ličkih novina

PJESME SATKANE OD LJUBAVI


Milan Rupčić, Kaleidoskop jednog života, Zagreb, 2013.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. listopada 2013. u 20.30 sati

Piše Jure Karakaš

U kaleidoskopu se stvaraju lijepe simetrične raznobojne šare koje se brzo mijenjaju kako se ta spravica okreće.
Rupčićev Kaleidoskop obiluje mnoštvom šara vezanim za život, najčešće za mladenačku dob i odrastanje ali ima podosta i onih koje odražavaju zrelu dob i duboku zamišljenost nad vlastitim egom i smislom života uopće:

Život kakav jest
sadrži jednostavnu
prozaičnu banalnost.

Krčim puteljke, znatiželjan,
tražim smisao.

Razgrćem banalnost
da dođem do sebe

Dokle ću stići,
što naći – ne znam.

Kasno je i nadati se
izgubljenoj sreći.
A, i što s njom?

Te njegove kaleidoskopske šare podijeljene su u tri ciklusa: Kaleidoskop života, Izvan kruga i Dalmatinski akvarel. Najčešće su obojene tamnijim bojama, nostalgijom, sjetom i sentimentalnim opservacijama  ličkih krajolika, naročito pitoresknog sela Rastoke blizu Smiljana i starih prijateljstava koja nikako ne blijede. Dalmatinski akvarel nešto je drukčiji ciklus od dva prethodna, mada s njima ima dosta dodirnih točaka,
Rastoka, nekad živahno prenapučeno selo puno dječje cike i bosonogih đaka putnika ali i neimaštine svih vrsta, selo iz kojega se uvijek odlazilo, a rijetko vraćalo, ostalo je duboko zapretano u pjesnikovoj duši i kao sentiment i kao bolno sjećanje, kao žal za nečim što više nikada neće biti kao što je nekad bilo:

Rastoka kod Smiljana;
tišina caruje,
utihnula uspavana
u nepokošenim livadama
i zaraslim sokacima.

Tu su se rađale prve ljubavi i prvo maštanje o zanosnim ženskim oblinama, nabujale momačke strasti od čežnje za ženskim tijelom i rajsko sjedinjenje na sjeniku pod zvijezdama koje predstavlja vrhunac dotad neostvarenih maštanja. Cijela zbirka inače obiluje pjesmama ljubavne tematike od kojih su neke snažnog erotskog naboja, a neke samo  s aluzijama na ljubav ili psiholoških promišljanja. Evo nekih: Osmijeh, Topilište konoplje, Lipanjske noći, Nemir pod zvijezdama,  Pitam oblake, Subotnja večer, Amaro, Bezuvjetna ljubav, Vatra od papira, Poslije, Ljubav je, Ljubav na brvnu, Ushićenje, Labudova igra, Žedni snovi, Budan san, Zaljubljeni termofor, Milo za drago, Mokri snovi, Otuđenje, Preko zvijezda do trnja, Epitaf ljubavi, Ponoćna šetnja, Vrijeme praštanja, Kušnje mladosti, Nagovještaj, Leptir i svijeća, Saveznici, Mašta i realnost, Dama sa psom, San il' java, Cvit u kamenu, Ona i more, U ritmu valova, Mjesec na Obonjanu.... a ima ih još.
Zbirka se, osim ljubavnog kaleidoskopa, dotiče gotovo svih vidova života: osamljenost, strahovi, pjesnički uzori, žal za tragično preminulim prijateljskim osobama, utjecaj krajolika na oblikovanje psihe, zamišljenost nad egzistiranjem u nehumanom okružju općenito, priroda, nerješive dileme vlastite egzistencije, djetinjstvo, lijepe i manje lijepe uspomene, otuđenost...
Simptomatična je pjesma o dami iz „visokog“ društva koja puno toga govori o pripadnicima određenog društvenog sloja, o otuđenosti, samoizoliranosti od sredine iz koje potječu: Ironičnim pristupom temi podsjeća na francuske šansonjere.

Divimo se, madam!
Divimo se vašim uspjesima:
velikoj diplomi,
uspješnoj karijeri,
širokom krugu znanaca
i duhovnom zrenju.

Divimo se, madam!
Vrlo ste uspješna žena,
rado viđena na domjencima,
u svome poslu važna
obavezna u procesijama.

Bravo, madam!
Puno ste postigli,
divljenja vrijedno, visine dostigli;
našli sreću u tom –
ali ste putem, madam,
negdje sebe izgubili.

            Rupčić se češće osvrće na svoje pjesničke uzore, Tina i Sergeja, iskazujući im duboko poštovanje. Naročito se osjeća prisnijim s Jesenjinom jer i sam potječe sa sela kao i veliki Rus, samo što se Rupčić češće  osvrće na svoju Rastroku od Sergeja. Negdje duboko u podsvijesti osjeća se izvjesna odbojnost prema velikom gradskom konglomeratu bremenitom svakakvim frustrirajućim situacijama.

Serjoška, prijatelju vjerni,
tebi se uvijek vraćam,
kada mojom umornom glavom
oluja sjećanja bjesni

Tina priziva kad osjeti nemoć pred bijelim papirom, kad želi nešto važno reći, nešto što ga tjera da se poetski izrazi, ali prave riječi nikako da se pojave

Poštovani Tine,
dok nepomično sjedim
kraj lampe upaljene
pred papirom praznim,
misli lete u visine.
Prizivam tebe.

Trebam djelić
snage tvoga duha,
znanja i iskustva bolnog,
kao mač britke oštrice,
da savladam ovu beštiju –
bijelu neman

Neman bijelog, praznog
Papira.

Često ponire u svoju intimu, preispituje svoje postupke, lutanja i zablude; susrete s dragim  osobama kojih više nema, ili osobama koje su mu nekad nešto značile, ali je vrijeme svoje učinilo i ta lica su izblijedjela.
Začuđenost i upitanost nad samim sobom otkriva iskrenu humanu osobu koja čezne za nekim bliskim, a toga bliskog nema premda osjeća neodoljivu želju da bude s njim kad mu je teško, neodoljivu želju da mu se javi brat ili sestra

O, nerođeni.
Kako sam vas
imati htio,
željno iščekivao
i nerođene volio.

Tako ste mi
nedostajali,
bio sam
počesto usamljen.

O, nerođeni.
Da  ste bili,
sve bi možda
drugačije bilo.
................ 
O, nerođeni.
Da ste bili
danas bih...

Rastrzanost između dviju opcija tako čestu kod suvremenog čovjeka nije mimoišla ni Rupčića. To je ona dilema kome i čemu pripada, ona podvojenost koja zbunjuje, koja traži rješenje, a izlaza nema. Ovdje su to korijeni: s jedne strane kršna i brdovita Lika s ljupkom Rastokom o kojoj je tako često i s puno ljubavi pjevao, a s druge strane plodna, smirena,  ravna Slavonija.

Kršna, planinska Lika
i ravna Slavonija –
sklopili se u meni.
Tvore neobičan amalgam
gorštačkog temperamenta
i ravničarske smirenosti.

Ali avaj! Suprotna stanja
izmjenjuju se često:
reagiram burno, kad ne bih trebao,
ili sam blag
kad žestok moram biti.

Dvije suprotne sile;
jesu li svjetlo i tama,
dan il' noć.
Odgovora nema,
čekam i nadam se –
starenjem će proć.

Do tada razumijevanje molim,
ako sam nerazumljiv,
ne znači da ne volim.

            I kad život bremenit problemima postane teško breme, kad to breme postane preteško i gotovo neizdržljivo, spas se nalazi u poeziji, naročito poeziji velikana stiha, ali i u vlastitim stihovima pa ma kako skromni bili (skromnost je jedna od Rupčićevih vrlina). Vraćanje poeziji neka je vrsta lijeka za sve traume, pomoću nje život postaje lakši, podnošljiviji

Vratih se poezijo tebi.
Prihvati ovog putnika
umornog od cesta tvrdih,
misli žuljevitih.

            Treći ciklus odiše mediteranskom, toplinom, zlatnim žalovima, mirisima mora, smole što se cijedi s borova, mirisima  smokava i vina, klikću galebovi, valovi neumorno oplakuju pješčane obale kao da se igraju. U tom ciklusu sve djeluje nekako prisnije, smirenije, veselije i kao da čovjeku  daje novu snagu. Ovdje more poput  ludo zaljubljenog mladića grli i miluje golo tijelo prelijepe kupačice, a ona se predaje užitku, sretna, ushićena. Kao i u prethodnim ciklusima i ovdje se javlja podosta ljubavnih pjesama s tom razlikom što su ovdje obojene mediteranskim ugođajima koji naprosto u svakom čovjeku stvaraju iluziju bajkovitosti, prisnosti i prisjećanju na najljepše trenutke mladosti.
Ciklus, kao i cijela zbirka završava pjesmom koja povezuje mediteranske ugođaje i Liku – pjesnikovu najčešću inspiraciju, a to je Velebit. To je mitska planina, velebna, neuništiva, vječna. Svi smo mi u odnosu na Velebit sitni, ograničeni trajanjem pa ma koliko se trudili da ostavimo trag budućim pokoljenjima, pa ma koliko dugo taj naš trag ostao u sjećanju – sva je to tek „fizička malenost“:

Želiš li svjedočiti prolaznost,
fizičku malenost u prostoru
i vremenskom beskraju –
zagledaj se u sliku Velebita.

***

Rupčićeve pjesme ispjevane su slobodnim stihom. Tek tu i tamo pojavi se poneka rima, To je poezija ispovjednog karaktera u elementima gdje se javljaju nostalgična prisjećanja na događaje iz djetinjstva ili na drage ljude kojih više nema., a dobar dio tih pjesama su zapravo elegije. Rupčić često zastaje nad općeljudskim problemima koji se tiču svakog pojedinca premda su te pjesme ispjevane u ja-formi.
On vjeruje u poeziju kao jedan od vidova ljudskog života jer ona svojom produhovljenošću, poniranjem u najintimnije zakutke duše čini život ljepšim, pomaže čovjeku da se othrva mračnim mislima koje ga ponekad obuzimaju.
Njegovu poeziju krasi iskrenost,  otvorenost i kao da poziva dobrotu i humanost da pruži ruku svakom čovjeku u ovom svijetu tako bremenitom problemima svih vrsta.

  mmm
Kosinjski most u smiraj dana/Snimio ©Marko ČULJAT Lik@ press Gospić

Nova knjiga

KOSINJ - IZVORIŠTE HRVATSKE TISKANE RIJEČI

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. listopada 2013. u 19.15 sati

GOSPIĆ - Predstavljanje knjige Kosinj – Izvorište hrvatske tiskane riječi bit će 23. studenog u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta dr. Ante Starčevića s početkom u 18 sati.
Knjigu će predstaviti prof. dr. sc. Mateo Žagar, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Ante Bežen, redoviti profesor na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, mons. dr. sc. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, Milan Bošnjak, prof., viši stručni savjetnik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH i sam autor mr. sc. Ivan Mance.
Knjiga obrađuje same početke tiskane riječi u Hrvata, hrvatsku inkunabulistiku i poglavito Kosinj kao moguću lokaciju prve hrvatske tiskare.
Ljubaznošću Zavoda za unaprjeđivanje sigurnosti iz Osijeka, prvih 20 osoba koje se prijave za dolazak na predstavljanje knjige, zaključno do 30. listopada 2013. godine, isključivo na adresu e-pošte kosinj@gmail.com , po završetku predstavljanja knjigu će dobiti besplatno!

 
nnnn
Ninina izložba priređena samo za čitatelje Ličkih Novina/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić
nnnnnn

nnn nnn

nina
nnn nnn

Susret u Čanić Gaju

SLIKARSTVO LJUBAV IZ DJETINJSTVA

Nikolina Jelača kad ima ideju ne bira tehniku crtanja, ali najviše voli raditi na staklu.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

15. rujna 2013. u 18.55 sati

Pripremio Marko ČULJAT

ČANIĆ GAJ - Mladu gospićku slikaricu Nikolinu Jelača, upoznao sam preko njenog brata Ivana Čanića koji mi je ponekad pomagao oko mog računala. Našli smo se jednom prilikom na kavici.
Ubrzo smo razmijenili profile na Fejsu i njeni radovi su mi se dopali, posebice primijenjena umjetnost na raznim predmetima. Konačno smo se dogovorili za susret u njenoj novoj obiteljskoj kući na početku Čanić Gaja, a to vam je dio gdje prestaje Gospić, a počinje Kaniža. Taj Gaj se zavukao malkice od ceste i kuće su raspoređene i uz Bogdanicu.
Nikolina ima malo svojih radova jer ih - poklanja. Ipak je sačuvala jedan pejzaž koji je njen prvi uokvireni rad iz 1999. godine. Oslikala je dječju sobu, na šanku su dvije garniture različitih čaša koje je počela oslikavati. Nema baš mnogo vremena za svoju ljubav iz djetinjstva jer treba voditi brigu o obitelji, a i radi u gradskoj upravi. Svoje radove izložila je bila na prošlogodišnjoj Jeseni u Lici.
Kroz školovanje u Gospiću, a nakon gimnazije završila je Filozofski fakultet odsjek u Gospiću, nije imala problema s likovnim. Uvijek je bila odlična. Mnogo toga naučila je preko interneta, a preko njega naručuje i potreban materijal za rad. Objasnila nam je i jednu novu slikarsku tehniku decoupage i oslikavanje uz pomoć - salveta. Gotovo svaki predmet u njenim rukama Nikolini je inspiracija za rad. Može to biti kuglica za bor ili parafinska svijeća.
- Salvet se zalijepi na neku podlogu, može to biti i staklo, keramika, plastika, drvo ili neki predmet, i onda se obrađuje - tumači nam Nikolina, koja ljeti slika na terasi, a zimi na tavanu.
Kad oslikava čaše, obično ih radi u kompletu od šest komada i kaže da nijedna nije ista jer ne kopira crtež već svaku čašu radi kao original. Zanimljivo je da čaše, odnosno boju na čašama, peče pola sata u pećnici na 60 stupnjeva te se mogu bez brige prati nakon uporabe.

nn

nn

nnnn
Pejzaž iz 1999.
nnn nnn

Nina i mlađi sin Ivan u tavanskom ateljeu

bbbb
Jedna od rijetkih kuća u Boričevcu/Foto arhiva ©Lik@ press Gospić

Književna kritika

SELO ZBRISANO S LICA ZEMLJE


Dossier Boričevac, urednik Josip Pavičić, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2012. Knjiga je svojevrstan zbornik radova velikog broja autora vezanih na razne načine uz Boričevac i područje oko gornjeg toka Une.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

7. rujna 2013. u 19.20 sati

Piše Jure KARAKAŠ

Boričevac, selo na cesti Gornji Lapac - Kulen Vakuf, bilo je u bivšoj Jugoslaviji tabu - tema. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čak mu je i ime izbrisano sa zemljopisne karte, tako da poslijeratne generacije, općenito, ništa nisu znale o tom selu ni o pravoj istini u vezi s dizanjem ustanka protiv fašizma koji se slavio 27. VII. kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Nakladnik, novinar i književnik Josip Pavičić sakupio je golemu građu na temu Boričevca i objavio u pozamašnoj knjizi (oko 700 stranica) u kojoj se razotkriva tragična sudbina ovog sela.
Knjiga se sastoji od pet cjelina (poglavlja): I. U prošlosti, II. U selu, III. U vatri, IV. U progonstvu i V. U obranu istine. U njenom stvaranju prikupljeni su prilozi oko pedesetak autora, a ukupno je oko 119 tekstova s mnoštvom ilustrativnog materijala. 
U predgovoru pod naslovom „Četvrti Boričevac“ urednik Pavičić navodi sljedeće: „Bila su tri Boričevca: prvi srednjovjekovni, drugi turski, treći novovjekovni. U ovom Dossieru najviše se međutim govori o četvrtom Boričevcu. Tog Boričevca u zbilji, ne zemljopisnoj karti… zapravo nema, a opet, tko god u ruke uzme ovu knjigu, vidjet će da samo on postoji… Boričevac iz ove knjige sastoji se od već postojeće, ali i nove građe, od starih, ali i posve novih zapisa, uspomena i obiteljske predaje, od svega do čega smo o Boričevcu mogli doći…“
Pavičić je napisao i uvod na dvanaest stranica gdje se općenito „daju osnovne obavijesti o životu sela u prošlosti i o prošlom životu u selu te o okolnostima u kojima je selo zajedno sa svojom župom nestalo u ljeti 1941., kad su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane ljude protjerali srpski `ustanici` (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i crvenim zvijezdama petokrakama i bez ikakvih oznaka, ako u oznake ne računamo mržnju, dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja…“
Prvo poglavlje uređeno je tekstovima naših poznatih povjesničara Rudolfa Horvata (Selo Boričevac, Lika i Krbava: Naseljavnje, Iz kronike Like i Krbava, Bivša lička krajiška pukovnija.) i Radoslava Lopašića (Vlasi, Ustaše, Siromašni hrvatski krajišnici) te novinara Hrvoja Dečaka koji piše o o nižoj obospolnoj pučkoj školi osnvanoj 1875. Gdje je uvršten faksimil rukopisa  ravnajućeg učitelja Bartola Vučića o školskom nadzorniku Ivanu Stipcu. Ovdje je još uvršten kraći prilog novinarke Vile Velebita Ane Tomljenović (Nekoliko isječaka iz povijesti Boričevca. )
Drugo poglavlje oslikava život u selu općenito, tipičan za ličko selo. Autori su različiti. Uvršteno je i nekoliko novela književnika Jure Pavičića iz zbirke „Krčevina“ objavljene 1940. Ovaj književnik rođen je u Boričevcu a umro je u Rimu 1946. Pod sumnjivim okolnostima (otrovan plinom u hotelskoj sobi). Ukupno je sedamnaest naslova. Osim pet novela Jure Pavičića svojom zanimljivošću ističu se pisma Ivana Pavičića (oružnika u karađorđevićevskoj Jugoslaviji) koji je pisao svojoj odabranici Ani dok je službovao u Brežanima u Makedoniji.
Tu je i Zapis o svadbenim običajima u ličkom selu Boričevcu što ga je napisala Ana Marija Puhar r. Pavičićprema kazivanju Ane Pavičić,  Raženi i kukuruzni kruh Mile Pavičića, Razbojnik Todor Medić posjeo babu Ružu u užarenu peku Mirka Uroševića, Bilješke o životu i smrti Jure Pavičića Vinka Nikolića, Dubravka Jelčića i Josipa Pavičića, Kućni brojevi sela Boričevac Martina Pavičića Marana. Simptomatičan je i prilog Ilije Rašete iz Donjeg Lapca „sudionika ustaničkog napada na Boričevac“ uzet iz njegove knjige „Kazivanje pobjednika smrti“.
U trećem poglavlju dvadeset je priloga o dramatičnim zbivanjima u Boričevcu i okolnim mjestima s obje strane gornjeg toka Une.
Pevi prilog je NDH i II. Svjetski rat iz pera Mile Pavičića gdje se oslikava političko stanje u Hrvatskoj s naglaskom na područje oko Knina u gornje Une, o ulozi Talijana, četničkih organizacija, ustaškim represalijama nad srpskim stanovništvom. „Jedan takav masovni zločin nad srpskim stanovništvom dogodio se od 1. do 3. Srpnja 1941. u `akciji čišćenja` u selima Donji Suvaji, Osredcima i Doljanskom Bubnju kada je smrtno stradalo, prema oružničkim izvještajima oko 300 osoba. Ustaše je vodio Maks Luburić…“
Zločine nad pravoslavnim stanovništvom osuđivali su i predstavnici vlasti i pojedini ugledni ljudi, kao i hrvatsko stanovništvo sela Boričevac „osuđujući ih ne samo kao djelo protiv zakona, nego kao i djelo protiv naroda i vjerskih uvjerenja.
Tijek daljnjih zbivanja u gornjem Pounju išao je na štetu nesrpskog stanovništva Hrvata s lijeve i desne obale Une kao i muslimana s bosanske strane.
Velikosrpske vođe predlažu Talijanima amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like iz okvira NDH u korist Italije i da se uspostavi srpska autonomija
U prilogu U Srbu su 27. srpnja napadnuti Hrvati i Hrvatska Četničko-komunistička oružana pobuna povjesničar Zlatko Begonja rasvjetljava pozadinu događanja oko oružane pobune Srba i uloge komunista u toj pobuni, pa između ostalog navodi da su osim četnika i neki komunisti sklapali s fašističkim talijanskim snagama sporazume da ustanici neće napadati Talijane. U jednom takvom sporazumu (kasnije ih je bilo još) sudjelovao je i Đoko Jovanić u Otriću bez konzultiranja s višim partijskim instancama. Marko Orešković, tada član CK KPJ i CK KPH osudio je ovu suradnju s talijanskim fašistima te zbog toga CK KPH osuđuje Jovanića na smrt. Međutim dogodilo se suprotno. Ne samo da Đoko Jovanić bude strijeljan zbog kolaboracije s fašistima nego će kasnije u partizanskim postrojbama napredovati u čin generala, a Marko Orešković je ubijen. Prema partizanskim izvorima ubili su ga četnici u selu Očijevu 20. X. 1941., no povjesničari su utvrdili da su ga ubili komunisti, točnije Srđa Jović i Jovo Šipka i neki Dušan Kopilović. U tim burnim danim jedva je živu glavu izvukao Jakov Blažević.
U ostalim prilozima povjesničari i mnogi svjedoci do u detalje rasvjetljavaju što se događalo te 1941.u Boričevcu, Kulen Vakufu,, Krnjeuši, Brotnji, Kliškom Poljicu…
Slike su to stravičnih događanja i masovnih pokolja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Napad na Boričevac vodili su Đoko Jovanić, Gojko Plovina (vođa ustanka), Stojan Matić i Tomislav Popović. Polovina je prethodno obavijestio Boričevljane po svom rođaku Nikoli Polovini da napuste selo jer neće moći kontrolirati bijes i mržnju pobunjenih Srba. Svi mještani s minimum stvari pobjegli su prema bosanskom gradiću Kulen vakufu. U selu je ostalo nekoliko staraca koji nisu htjeli napustiti svoje domove, a neki su se iz kolone što je bježala vratili natrag. Upad ustanika u selo bio je stravičan. Sve koje su zatekli u selu ili su zaklali ili živi zapaljeni u kućama. Selo je do temelja opljačkano: stoka, žito, sijeno, odjeća, hrana…, sve što se moglo odvući ili odvesti na kolima. Sve su kuće zapaljene. Čak je i groblje uništeno, a kamen od spomenika upotrijebljen za gradnju kuća po okolnim srpskim selima.
Osim Boričevca stradala su sva mjesta gdje žive Hrvati. Tako je u selu Brotnji nastanjenom Hrvatima Ivezićima taj rod potpuno istrijebljen. Pobijeno je svih 37 članova Ivezića koji su se zatekli u selu u vrijeme napada. Među ubijenima je bilo oko 20 djece. Većina je pobacana u jamu na Dabinu vrhu nedaleko od sela.

O stradanju sela Krnjeuša gdje su pobunjenici pobili više od 200 Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca, sve do temelja opljačkali, pisala je profesorica Ana Došen u knjizi „To je bilo onda“ iz koje su u ovoj knjizi uzeti samo neki ulomci.
U tekstu Tužno gledam kako moj Vakuf tih gori i umire, više ne mogu ni plakati, Abaz Mušeta iznosi svoja sjećanja o stravičnom pokolju muslimana  bosanskog gradića Kulen Vakufa gdje je počinjen jedan od najvećih zločina 1941. Pobijeno je 1365 muslimana. Mušetini opisi masakra nedužnih civila djeluju zastrašujuće, poput kakve mračna nadrealističke vizije zla. Kao dječak našao se u masi ljudi koja je bježala, slučajno je preživio, s slike zla duboko su mu se usjekle u pamćenje.
Krnologiju zbivanja na tim prostorima od 20. VIII. 1941. do 21. II. 1942. prikazuje Mile Pavičić. Iz nje se dobiva uvid u djelovanje pobunjeničkih snaga, njihovo političko i vojno djelovanje te kritičke opaske na partizanske izvore koji o tim djelovanjima pišu sa svojih pozicija.
U ovom poglavlju ima i stravičnih priča o pojedinim sudbinama. Josip Babić iz Boričevca piše o Mili Pavičiću Miladinu koji nije htio napustiti Boričevac nego je ostao u selu zbog starog oca jer otac nije htio napustiti svoju kuću. Kad su četnici upali u selo, bajunetom su mu usmrtili oca na kućnom pragu, a Mile je vidjevši to pobjegao, no uhvatili su ga, isprebijali i svezali mu ruke žicom. Znao je što ga čeka kad su ga doveli do jame udaljene nekoliko kilometara od njegove kuće. U jednom trenutku „Naglo je odlučio, spretno se bacio na četnika koji je bio između njega i jame tako da je četnik otišao naglavce u jamu, a Miladin je skočio za njim. Pri padu se odbijao od stijena, ruke su mu se razvezale…“ Ostao je živ i puna tri dana je uz nadljudske napore uspio izaći. Uz brojne peripetije uspio je doći u Bihać odakle su Boričevljani raseljeni po cijeloj Hrvatskoj. Poslije rata naselio se u Drenovce u istočnoj Slavoniji gdje su nove vlasti naselile Srbe iz Like u kuće prognanih Nijemaca. To su bili kolonizirani seljaci iz Srba, Donjeg Lapca i okolnih sela, iste one koji su mu ubili oca. Nisu mogli vjerovati svojim očima da je ostao živ pa su ga optužili da je ratni zločinac, no u tome nisu uspjeli.
Četvrto poglavlje  (459 – 513 str.) sadrži 16 priloga o životu Boričevljana u izbjeglištvu. Raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, najviše oko Bjelovara, bez posla, bilo kakve imovine, snalazili su se kako su znali i umjeli.
Poglavlje počinje dvama pismima: Predstavka Vladi N R Hrvatske i Predstavka J.B.Titu u kojima Boričevljani traže da im se na neki način isplati ili nadoknadi šteta za izgubljenu pokretnu i nepokretnu imovinu ili da im se dodijeli zemlja u novim krajevima gdje su se naselili. Odgovore nikad nisu dobili.
Interesantno je i pismo odvjetnika Gojka Polovine koji je 1941. bio na čelu ustanika što su opljačkali i zapalili Boričevac i koji je zbog kolaboracije s Talijanima i zločinima što su ih počinili ustanici nad hrvatskim i muslimanskim narodom izbačen iz KPJ i osuđen na smrt kao zločinac, ali kazna nikad nije izvršena, sve mu je oprošteno,a poslije prešućivano. On je pismo uputio Vladimiru Bakariću tražeći da se Borićevljani vrate u svoje selo, no Bakarić mu odgovara da su Boričevljani razmješteni po hrvatskim selima na lijevoj obali Save i da će tamo ostati. Usput Polovina napominje kako su neki od tih Hrvata iz Boričevca sudjelovali u klanju susjednih Srba u selu Bubanj i u selu Kalati kod Vakufa.
Marko Pavičić u razgovoru s Anom Tomljenovićć iz Vile Velebita iznosi svoja sjećanja o životu u rodnom selu i o nevoljama poslije progonstva. Njegovo sjećanje zapisano je pod naslovom Ubijali su nas sve do1960. godine.
Među prilozima o ovom poglavlju ističe se i tekst Miting u Srbu 27. Srpnja 1971. uzet iz memoarske knjige Savke Dabčević Kučar. Dočarana je atmosfera u kojoj se nazire sve ono što će se dogoditi pojavom balvan revolucije.
Ovo poglavlje završava pjesmom Boričevac nepoznatog autora.
Peto poglavlje donosi priloge Milana Krpana Milkana (devet tekstova objavljenih u Vili Velebita), Nikole Vidakovića Nikca (Tri polemička priloga o ustanku), Josipa Pavičića, urednika knjige (petnaest tekstova pod naslovom Utvrđivanje gradiva objavljenih najviše u Večernjem listu u rubrici u rubrici Hrvatska gibanica, te u Vjesniku i jedan u Hrvatskom slovu. Mile Kovačevića tekst pod naslovom Maske su pale u povodu rasprave između Ante Đapića i Milana Đukića u Hrvatskom saboru kad je Đapić zatražio da Đukić opširnije progovori o stradanju Boričevca. Krešimira Pavičića – govor na grobu Mile Kovačevića predsjednika Zavičajnog kluba Boričevac i tekst Kratka povijest boričevačkih društava, biskupa Mile Bogovića – propovijedi na Malu Gospu u Boričevcu 2001., 2009. i 2010., Ive Došena Stradanje župljana župe Male Gospe tekst o dopuni popisa Luke Pavičića u knjizi „Stradanje Hrvata južne Like“, prilozi Ane Tomljenović i Josipa Pavičića o knjigama Ane Došen „To je bilo onda“ i „Lari i Penati Bribićeva doma“, Željka Tomaševića – prosvjedno pismo hrvatskim vlastima zbog nastavljanja proslavljanja 27. VII. kao Dana ustanka naroda hrvatske protiv fašizma, Peticija Vlad Republike Hrvatske potpisana na malu Gospu 1996. Kojom 282 Boričevljana traže da im se vrate posjedi s kojih su protjerani 1941.
Na kraju je proročki tekst Hrvoja Dečaka Moj 27. Srpnja – Možda će budućnost Boričevcu ipak dati šansu.
***
Knjiga“Dossier Boričevac“ svojevrstan je zbornik radova velikog broja autora vezanih na razne načine uz Boričevac i područje oko gornjeg toka Une.
Vrlo sažet osvrt na ovu knjigu dao je sam urednik:„Priloge o Boričevcu i boričevačkom kraju – rasprave,uspomene, priče,kronologiju, zapise, polemike, komentare, popise stradalih, propovijedi, peticije, govore… napisali su povjesničari i publicisti, sudionici zbivanja, sami Boričevčjani, njihovi prijatelji i potomci, na osnovi povijesnih izvora i svjedočenja roditelja i djedova…“
Ova knjiga svojevrsna je rehabilitacija dugo vremena proskribiranog i anatemiziranog sela i njegova stanovništva, knjiga koja otkriva pravu istinu o zlu sručenom na Boričevac i okolne krajeve 1941., o prognanicima iskorijenjenim sa svojih ognjišta i njihovoj vitalnosti i prilagodljivosti životu u teškim uvjetima daleko od rodnog kraja u koji se nikad neće vratiti.
To je knjiga o srpskim ustanicima predvođenim četničkim vođama i rijetkim komunistima koji su se proglasili vođama ustanka, primjerice odvjetnički pripravnik Gojko Polovina i svršeni gimnazijalac Đoko Jovanić koje je tadašnji CK KPJ i KP Hrvatske osudio na smrt zbog sporazuma s fašističkim okupatorskim vlastima i masakru hrvatskog i muslimanskog stanovništva, ali od osude nije bilo ništa. Taj ustanak 27. VII. 1941. proglašen je u Hrvatskoj i B i H Danom ustanka protiv fašizma. NDH je na papiru bila nezavisna, ali je u stvarnosti bila marionetska država pod jurisdikcijom fašističkih sila Njemačke i Italije, ustaše jesu činile zločine nad Srbima Židovima i Romima i zato su brojni Hrvati uvidjeli da se san o samostalnoj Hrvatskoj pod Pavelićevim totalitarnim režimom pretvara u svoju suprotnost pa su se pobunili protiv takve države i osuđivali ustaške zločine.
Ustanici, kako su sami sebe nazivali Srbi, osvećivali su se hrvatskom narodu zbog ustaških zločina o čemu svjedoči i ova knjiga. Taj ustanak osim što ima djelomično antifašistički karakter (borba protiv ustaša, ali ne i protiv talijanskih fašista) više ima antihrvatski i antimuslimanski karakter.
Taj Dan ustanka ne može se slaviti kao Dan ustanka Hrvatskog naroda jer se nisu digli Hrvati, nego su Hrvati protjerani ili pobijeni isto kao i muslimani. Bilo je to etničko čišćenje od nesrpskog naroda s obje strane gornje Une.
Da apsurd poniženja bude veći, selo Boričevac je pretvoreno u stočnu farmu, ime mu je nestalo sa zemljopisne karte kao i groblje po kojemu se može utvrditi tko je tu odvajkada živio.
Kvaliteti ove knjige svakako je pridonijelo mnoštvo vrlo kvalitetnih fotografija i faksimila.
Potomci Boričevljana ovom su knjigom podigli spomenik selu svojih očeva i djedova i zauvijek ga upisali u memoriju hrvatskog naroda.

bbbb
Napuštena klaonica s brojem u Boričevcu/Foto arhiva © Lik@ press Gospić

 

Osvrt iz Toronta

SABLASTI MEDAČKOG DŽEPA - priča o kanadskom tajnom ratu


Kako su se Kanađani borili protiv Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. rujna 2013. u 19.15 sati


Piše: Zvonimir R. Došen


Kanađanka Carol Off, u svojoj knjizi pod naslovom - Ghosts of Medak Pocket -The Story of Canada’s Secret War (Sablasti Medačkog džepa - Priča o kanadskom tajnom ratu) pokušava čitateljstvu dokazati kako su se pripadnici 2.bataljuna brigade “Princess Patricia” junački borili protiv Hrvatskih oružanih snaga.

Iako je još davno utvrđeno da je taj tobožnji okršaj kompletna izmišljotina pijanih i potpuno nediscipliniranih vojnika i rezervista koji su se u to vrijeme nalazili u tkzv. Sektoru Jug, ipak, još uvijek se ovdje u Kanadi nađe onih, koji radi svojih veza i prijateljstva s ovdašnjim četnicima, na sve moguće načine pokušavaju demonizirati sve što je hrvatsko.

No, kako se to često događa u prepričavanju pustolovina, i ovoj se gospođi isklizlo dosta istine. Pa tako na 27. str. kaže: “Tijekom 1950tih Titovi agenti su revno radili na pojačanju legitimiteta nove jugoslavenske države gušenjem svake preostale nacionalne aspiracije. U Zagrebu, Tito je naredio uklanjanje Jelačićeva spomenika, a sam trg je preimenovan u Trg republike..... Hrvatska je konačno postala dio saveza južnih Slavena ali cijena je bila previsoka: Hrvati su se morali odreći svoga hrvatskog identiteta...  Smrt maršala Tita službeno su žalili milijuni ali veselo pozdravljana od tisuća prognanih nacionalista u emigraciji. Poslije pogreba svi represirani i uspavani nacionalistički pokreti unutar Jugoslavije ponovo su, bojazno, izronili i počeli formirati pokusne političke stranke. Poslije decenija u kojima je itko tko bi se usudio samo progovoriti o hrvatskim aspiracijama bio je uhapšen i zatvoren, a nacionalni ponos bio je u hrvatskome društvu toliko dotučen tako da tu nije postojalo neke jake iskre. Ali u dijaspori plamsao je veliki oganj”.

Iako u ublaženoj formi, ovo je ipak stina. Ali na 98. str., tamo gdje gospođa Off opisuje dolazak kanadskih unproforaca u Hrvatsku, piše slijedeće: “ Nanovo konstituirani i uvježbani drugi bataljun brigade Princeza Patricija, kanadskog lakog pješačtva, poletjeo je direktno iz Winnipega za nedavno otvorenu zračnu luku Zagreb.......Kanađani su se ukrcali u autobuse za trosatni put do njihovoga novog doma u zoni “Sector West” u zapadnoj Slavoniji (Daruvar). Prolazeći kroz grad vojne posade stare Krajine, Karlovac, prešli su na tamnu stranu balkanske stvarnosti”. Znači put od Plesa do Daruvara vodi kroz Karlovac.

Već na 111. str. počima se dobivati prava slika o ovoj kanadskoj “junačkoj” jedinici koja je bila poslana u Hrvatsku da održava mir (?)
....... “ U atmosferi koja je bila tupa, ali i opasna, vojnici su tražili izlaz. Alkohol je bio najprigodnije olakšanje. Samo nekoliko dana nakon što su Srbi odlučili da se ponovno naoružaju, gozba s roštiljem za vojnike Princeze Patricije okrenula je naopako kad je pijana -dovodnik “mastercorporal” Beverly Heimbecker, iz pohrane oružja uzela municiju i automatsku pušku, uperila je u zapovjedajućeg časnika pukovnika Clavina i opalila mu pod noge....Major Brett Boudreau je kasnije izjavio novinarima - Ovdje je vrlo napeto (stressful) i piće je aktivnost za umanjivanje tog stresa. Calvin je djevojku stavio pred vojni sud, osudio je na 30 dana zatvora i poslao je u kanadsku vojnu bazu Lahr u Njemačkoj na odsluženje kazne. Bez ulaza u detalje, Boudreau je izjavio novinarima da je ovo bio samo jedan od nekoliko najozbiljnijih incidenata u vezi s alkoholom......”.
No, to je bio samo početak problema s alkoholom, nediscipliniranošću, otvorenim međusobnim prijetnjama, buntovništvom  i  navodnim pokušajima ubojstva nekih od zapovjednika.

“Kad je zapovjednik UNPROFOR-a, francuski general Jean Cot vidio da su njegovi Francuzi bježali u skloništa kad god bi se čula bilo kakva paljba, naredio je da se Kanađani iz “Sectora West” premjeste u “Sector South”. Pukovnik Jim Calvin je iz Daruvara s podpuno opremljenom polovicom svoga bataljuna u oko 20 vozila krenuo za Knin, gdje se nalazio i Cot sa svojim Francuzima. No, Calvin je za svoju bazu izabrao porušeno Kijevo. “ Malo kasnije, kad je hrvatsko topništvo počelo odgovarati na četničke provokacije i tući po njihovim položajima u tom dijelu Velebita, Calvin je naredio da se jedan vod njegovih vojnika postavi na Velebitu iznad Obrovca, “radi motrenja hrvatskih položaja”. Radi straha od granata koje su im letjele iznad glava, zapovjeđeno im je da naprave bunker. Pošto vojnici nisu bili navikli na malo teži rad koji je zahtjevala izgradnja bunkera, posao je slabo nepredovao. No, njihov poručnik ih je natjeravao da žedni (bez alkohola) i iscrpljeni nastave s poslom do kasno u noć. To je prouzrokovalo pobunu i prijetnje smrću iscrpjelih vojnika ovome poručniku. Saznavši za to i za mnogo drugih prijetnji, vojni dokor, kapetan Brett Kelly i vojni kapelan, kapetan Mike Brown, otišli su u ured pukovnika Calvina. Kad su mu potanko obrazložili sve što se među vojnicima događa i rekli mu da on bez oklijevanja treba nešto učiniti prije nego se dogodi zlo, on im je odgovorio: “Soldier on and get out of my office” (vojničite dalje i izlazite iz moga ureda).
Kad su vojnici vidjeli da njihov glavni zapovjednik nedokučan i da ne kani ništa poduzeti, počeli su dokazivati da je crvena zemlja koju su tu (na Velebitu) kopali za nasip oko bunkera zatrovana, jer se nalazila u blizini ljevaonice aluminija, te da su svi od toga oboljeli. Nisam siguran, ali vjerujem da je od te “ljevaonice” kod Obrovca malo podaleko za zatrovanje zemlje na vrhu Velebita. Kad ni to nije pomoglo, onda su neki od vojnika svome poručniku počeli trovati kavu s kaplicama za oči (Visine)  i još nekim drugim otrovnim smjesama.

Nadalje, Crol Off na 147. str., između ostaloga kaže: “Iz Metka su Srbi nastavljali s kišom topničkih projektila na Gospić čiji su stanovnici praktično živjeli u podrumskim skloništima. Lokalni su zapovjednici bili frustrirani s diplomatskim plesom kojega je Tuđman igrao na svjetskoj pozornici”. Na toj istoj strani navodi i jednu srpsku podvalu, gdje kaže :”Srbi u Liki žive već 800 godina”. Znači da su se tu doselili u 12. stoljeću. Pa što bi rekla pokojna Nela Eržišnik - Malo morgen !

Malo kasnije, po Cotovoj naredbi, Kanađani su premješteni i Gračac, pa na 149. str. Off navodi: “Bryan Bailey (major) premjestio je “Charley Company” (satnija) u ruševine Sveti Rok i poduzeo zadaću zaštite sela oko Medka. Medački džep zapravo nije bio dio zaštitne zone sektora Jug, ali je bio u Ružičastoj zoni”.

Odmah po dolasku u Sveti Rok, major Bailey, koji je također imao prepirki  s Calvinom, poslao je u Medak jedan vod vojnika radi utvrđivanja četničke obrambene linije, pa Carol Off navodi: “Kaplar Glen Peters iz Halifaxa, upotrebio je prvi dan u punjenje vreća pijeskom za što bolju obranu Medka....Medačka je kuća žamorila aktivnošću. Vojnici 9. voda našli su narod za pranje rublja i pomoć u prijevodu (s engleskog na “srpski”). Žene iz sela su im donosile kruh. -Od onda, postojao je stupanj vjernosti prema ovim ljudima, izjavio je Green (poručnik Tyrone Green). Mi smo odmah posvojili cijelu hrpu djece koja su svakodnevno dolazila s vojnicima igrati rukomet. Znate, mi smo imali pse, imali smo i mačke, rekao je Green. Vani, u patroli žene su im servirale gustu, jaku kavu u malim šalicama, a nitko nije odbijao ni male zabave ispred kuća uz nešto šljivovice..... Kanađani su često bili začuđeni kako je lako bilo probiti jezičnu barijeru i doći do potpunog razumijevanja kad bi preko njihovih usana prešlo malo domaćega napitka. Moral u 9. vodu se naglo uzdigao. Green i njegovi vojnici stvarno su uživali”.

I tako su naši kanadski “heroji” provodili dane prije napada Hrvatske vojske na četnička uporišta, nemajući ni pojma da se tu u četničkim redovima nalaze i kanadski unproforci, koji tu nisu uopće smjeli biti, jer to je bila tkzv. ružičasta zona, a njihova je dužnost, po svim pravilima UN-a, trebala biti , samo i jedino, motrenje i održavanje mira. Povrh toga, kao u nijednom drugom ratu u povijesti, Hrvatska vojska je morala dva ili tri dana prije napada UNPROFOR-u javiti da uklone svoje vojnike ako ih tamo ima, što je učinjeno. Sam početak okršaja, Carol nadalje opisuje : “Kroz čitavo jutro, dok se je Cot dogovarao s Calvinom, Bailey i njegova “entourage” bili su na srpskoj strani Medačkog džepa....Žestok vatreni okršaj između Srba i Hrvata je samo jenjao. Bailey je samo mogao zamisliti svu žestinu onoga što se upravo dogodilo po izrazu straha u očima srpskih vojnika. Odmah, pošto je srpski zapovjednik svojim ljudima rastumačio pošto je UNPROFOR došao i što će tu raditi, svi su odahnuli kao da stiže konjica (to je ona iz filmova o borbama kauboja s Indijancima). Mjesni komandir srpskog bataljuna otvorio je bocu šljivovice. Samo momente prije toga svi su bili zamišljeni, a sada svi veselo nazdravljaju jedan drugome za uspjeh i zdravlje s potentnom “plum brandy”.
Eto. To bi vam bio pravi primjer “nepristranosti” naših mirovnjaka.

Uz velike napore da Hrvatsku vojsku i čitav hrvatski narod prikaže u što crnjoj formi, ova gospođa s prikladnim prezimenom -Off ( jer kad se na engleskom nekome kaže -off, znači da ga se šalje tamo gdje nitko ne želi ići), uz ove i još mnogo drugih citata opisuje pravu sliku kanadskih “mirotvoraca” za vrijeme rata u Hrvatskoj. Isto tako, iz ovoga se vidi kakve su upute kanadski i francuski vojnici primili od svojih političkih vođa prije odlaska u Hrvatsku.

Pa kad bi čovjek nekako i prešao preko svega ovoga, računajući na pijanstvo, pomanjkanje discipline, razuzdalost, krive i zlonamjerne direktive koje su ovi vojnici slijedili i.t.d., nemoguće je preći preko tolikog niza paradoksalnih izjava popraćenih s nevjerojatnim izmišljotinama koje se navode u ovoj knjizi.

Na primjer. Najprije tu kanadski vojnici pričaju kako su oni kod tkzv. Medačke kuće postavili jednu tešku strojnicu kalibra .50 iz koje su navodno ispalili nekolike stotine naboja prema hrvatskim vojnicima koji su na njih pucali iza jedne živice, te kako je Green gledajući kroz dalekozor rekao da izgleda da tamo vidi nekoliko poginulih. Znači da su hrvatski vojnici bili toliko glupi da su mislili da ih obična živica može zaštititi od strojničkih, bacačkih i svih drugih projektila. Dalje, ili je Green bio u stanju bistro vidjeti kroz živicu, ili su hrvatski vojnici kad su navodno kroz živicu bili pogođeni iztrčavali na čistinu i onda padali. Ovo nisu priče ni za malu djecu. Ovo su totalne gluposti koje samo pijani i drogirani ljudi mogu zamisliti.

 

Idimo dalje: “ Kad smo konačno pušteni kroz hrvatsku blokadu, izjavljuje jedan od ovih “heroja, vidjeli smo da su svaka štala i sva polja bili u plamenu, a sve kuće podpuno uništene.....Glavni cilj nam je bio traženje i spašavanje civila koji su se možda skrivali po štalama i podrumima”. Nisu li “sve štale bile u plamenu, a sve kuće podpuno uništene ”(?)
No, gospođa OFF nastavlja jadikovku za odbjeglim Srbima i kaže: “U mnogo slučajeva to su bili Srbi koji su u tu regiju bili instalirani da taj teritorij osiguraju kao dio samoproglašene republike Srpska krajina. I tu su skoro sigurno bili oni koji su tu živjeli kroz generacije. Dok su srpski vojnici pobjegli, puno civila se još moglo tu skrivati (opet ) po štalama i podrumima”.

Kad su po završetku Operacije na hrvatskome radiju čuli izjavu MORH-a da je za vrijeme
tog podhvata bilo ukupno 27 ranjenih i poginulih hrvatskih vojnika, naši Kanađani su se odmah potrudili da bi na bilo koji način, najprije Calvinu i Cotu dokazali da su baš oni prouzrokovali te hrvatske gubitke, pa između ostaloga Carol Off veli: “Bryan Bailey je odmah otišao do živice gdje su mu rekli da je MOŽDA bilo ubijenih Hrvata, ali on nije uspio naći da je kod te živice bilo nikakva traga “.

Najveći problem vojnika i časnika ove kanadske jedinice bio je u tome što im nitko u Kanadi nije vjerovao, uključivši vrhovno vojno zapovjedništvo, parlament i sve vojne i civilne istražne komisije. Konačno, radi pritiska pojedinih osoba iz medija, došlo je do formiranja jedne vojne istražne komisije kojoj je predsjedala brig. general Patricija Samson. Samson je najprije od vojnoga zapovjedništva zatražila kopije Calvinovih pismenih izvještaja o toj “bitci”, na što joj je odgovoreno da nešto takvoga uopće ne postoji. Kasnije, za vrijeme suočenja s Calvinom, te svim časnicima, dočasnicima i vojnicima koji su navodno u to vrijeme bili u Medku, niti jedan nije ništa znao o bilo kakvim izvještajima. Kad je začuđena upitala kako se to moglo dogoditi kad je i pod najnormalnijim uvjetima dužnost vodećeg časnika usmeno i pismeno obavijestiti nadležno zapovjedništvo o svim, pa i onim naoko ne tako važnim događajima, odgovor je glasio:
“ Kanadske oružane snage nemaju preveliku tradiciju u pisanju izvještaja”. No, kad je došlo do riječi o usmenim izvještajima došlo je do onoga što Amerikanci zovu “passing a buck”. Vojnici su prebacivali krivnju na časnike, časnici na vojnike, a svi na Calvina, da bi na koncu bilo svima jasno da nitko nikome nije podnio nikakav izvještaj. Vidjevši da daljnja istraživanja mogla prouzročiti samo ruglo i da nemaju nikakvoga smisla, vlada Jeana Chretiena je 1997. obustavila sva ispitivanja i raspustila ovu komisiju.

Vrlo lako je ocijeniti što je ovdje istina a što su pustolovine i zašto su morale biti izmišljene. Evo zašto. Prema izravnoj zapovijedi vojne komande, kanadskim vojnicima bilo je dozvoljeno upotrebiti streljivo samo i jedino u obrani vlastitoga života. Svaka druga uporaba smatrana je kao “ insubordination and recklessness “ - neposluh i bezobzirnost i strogo kažnjiva. No, frustrirani, najviše radi nebrige i maltretiranja od strane svojih predpostavljenih, vojnici su u pripitom stanju zaboravljali na tu i mnoge druge odredbe. Uz onaj u Daruvaru, Carol Off na str. 221. navodi još jedan primjer za takav prekršaj, gdje kaže: “Uživanje alkohola bilo je na vrhuncu za vrijeme “smokers” kako su vojnici nazivali svoje zabavne pijanke. Ponekad je došlo do tučnjave - jedna čak tolikog intenziteta da je jedan od ljudi skoro bio ubijen. Kanađani su ispijali na kištre francuskog vina i galone njemačkog i hrvatskog piva.... Disciplinski slom je spao na svoj nadir u pijanoj noći u kampu Kananaskis (Sveti Rok), kad je major Dan Drew u zrak ispraznio čitav magazin svoga pištolja u počast rezervistima u njegovoj satniji, koji su bili, kako je on izjavio, neopjevani heroji bataljuna......Pucnjava i njegovi popratni psovkama natopljeni pozdravi vojnicima bili su alkoholom inducirani ali od srca nagrada vojnicima, umjesto ohrabrenja koje nikada od onih viših zapovjednika nisu dobili. Ali ispaljivanje njegovog pištolja uzdrmalo je već ionako napete živce u kampu i najurilo mnogo vojnika da potraže spas u skloništima. No, kako je uporaba oružja za zabavne namjere bila ne samo zabranjena nego i protuzakonita, Calvin je uporabio “field justice” i majora strogo kaznio democijm,oduzevši mu komandu nad njegovom jedinicom postavivši ga na administrativnu dužnost. Ovo je Drewaa skupo koštalo tijekom kasnijih 10 godina”.


Nije li sada jasno što se zapravo događalo u Medku i oko njega ? Vrlo je jasno da su kanadski vojnici, napumpani četničkom šljivovicom, veselo u zrak ispalili nekoliko stotina naboja. Pošto je ipak za ispaljeno streljivo bilo potrebno opravdanje. Moralo se nešto izmisliti. Kud ćeš bolje nego “okršaj” s hrvatskom vojskom. Problem je bio u tome što im nitko, pa ni Calvin, nije vjerovao.
Kad se je ovaj kanadski kontingent, odmah poslije Operacije medački džep vratio u Kanadu došlo je do još većih problema. Vojnici i časnici, većinom u pripitom stanju, zahtijevali su odličja za “herojstvo” za koje nisu imali nikakvih dokaza. Kad te njihove zahtjeve nitko nije uzimao za ozbiljno, počeli su prebacivati krivnju na kanadski parlament koji je, kako rekoše, prešućivao njihove zasluge jer je bio prezauzet s pokrivanjem zločina koje su kanadski mirotvorci počinili u Somaliji (zlostavljanjem i umorstvom dvojice somalijskih mladića koji su im navodno pokušali krasti hranu). Većina njih, vojnika i časnika, bila je demobilizirana uglavnom radi ovisnosti o alkoholu. Pijančili su i ponekad radili razne menialne (težačke) poslove. Pukovnik Calvin je popravljao stare automobile. Ali kako su priče o raznim “bolestima i osobnim katastofama” ovih vojnika neprestano ponavljane, došlo je do bujice tobožnje srdžbe. To je počelo kad je jedan od reportera u novinama “Ottawa Citizen”, pod izmišljenim naslovom “Canada’s Secret Battle” (Kanadska tajna bitka) pokušao uvjeriti publiku o “legitimnosti” tvrdnje ovih vojnika o tom njihovom ratnom podhvatu. Neki od kanadski medija su tada čak počeli dokazivati da je hrvatsko topništvo našu, kako je nazvaše “ Medačku Stražu” obasipalo radio-aktivnim granatama, pa je barem jedan od njih pokazivao simptome radijacije. Kasnije su ti isti mediji morali priznati da je ta “radijacija” zapravo bila posljedica antifreeza, koji su vojnici (valjda iz milošte) dodavali u kavu svome zastavniku. No, kanadske su vlasti pokušavale sve ovo zataškati nudeći ovim vojnicima razne novčane pogodbe i uglavnom ništa se nije poduzimalo dok zastavnik Matt Stopford nije podnio tužbu protiv Ministarstva narodne obrane (Department of National Defence) tražeći 7,5 milijuna dolara odštete radi tog trovanja. Tada su se kotači počeli okretati. Trebalo je smiriti duhove i smanjiti mogućnost ismijavanja. Stoga, 1. prosinca 2002., više od devet godina poslije te “bitke”, pozvani su svi sudionici tkzv.“Medačke straže”  u Winnipeg da im se podijele odličja za(?).... ( nešto će se i tu morati izmisliti).

Na winnipeški stadion došla je zbrkana, kako Off reče “ mishmash “ grupa, njih svega 66 pripadnika “Princess Patricija”. Svi ostali koji su došli na stadion (njih oko 230 ) uopće nisu pripadali ovoj brigadi niti su imali ikakve veze s ovim “Medačanima”. Ipak, svi su došli da prime odličja za “ hrabro i profesionalno izvršenje dužnosti”.

Odličja im je uručila Governer General Adrienne Clarkson (predstavnik engleske kraljice u Kanadi) naglasivši: “ Pod prilikama ekstremne životne opasnosti suočeni s neprijateljskim topništvom, lakim oružjem, strojničkom vatrom kao i protutenkovskim i protupješačkim minama, sudionici 2PPCLI (?) borbene grupe su zadržali svoje položaje i natjerali hrvatske snage natrag”. (Opet - Malo morgen - zar ne ?)
Poslije toga, ova smiješna grupa, jedni u odorama drugi u civilnoj odjeći, uz pratnju  RCMP -Royal Canadian Mounted Police, veselo su paradirali su po zamrznutom stadionu. Zanimljivo je da nitko, baš nitko, iz zapovjedništva Kanadskih oružanih snaga, Ministarstva obrane ili kanadske vlade nije bio nazočan.

Da su ovi vojnici još prije polaska u “održavanje mira” u Hrvatskoj, od ondašnji kanadskih političkih vođa bili dobro indoktrinirani mržnjom protiv Hrvata, najbolje se vidi na 254 str., gdje se za Hrvatsku oskobodilačku akciju Oluja, uz ostalo, kaže: “Operacija Oluja ponovno je raspalila mržnju Patricijana prema Hrvatima i ponovila stravu Medka”.

Teško je imalo razumnom čovjeku shvatiti kakve sve apsurde bolesni i mržnjom zatrovani ljudski umovi mogu izmisliti kad se, izgleda isključivo, radi o Hrvatskom narodu. Kolika je mržnja nekih na “civiliziranom” Zapadu, poput ove vajne književnice, kad u svojoj gorućoj mržnji i potpunoj bezobzirnosti, može pisati apsurde kao što je tvrdnja da su kanadski unproforci u okolici Medka poslije završetka ratnih djelovanja našli samo 16 srpskih leševa jer Hrvati nisu dozvolili kanadskim vojnicima ulazak na bojišnicu dok nisu pobrali mnoštvo leševa i odvezli ih sa sobom. Čudi me zašto su onda ostavili ovih 16.

Vjerujem da je većini ljudi, pa tako i meni vrlo teško kad čujem o civilnim žrtvama u bilo kojem ratu, ali njih je uvijek bilo i biti će dok bude ratova. Razlika je jedino u tome što kad su te žrtve rezultat, recimo engleskih, američkih, kanadskih, ruskih, izraelskih i dr. bombardiranja i drugih ratnih operacija, onda se to naziva “collateral damage”. No, kad se radi o hrvatskim osloboditeljskim djelovanjima, onda su to ratni zločini, etničko čišćenje, genocid i što sve ne.

Još teže je razumjeti “logiku” Carol Off gdje kaže: “Njemačko civilno pučanstvo je poslije rata bilo prisiljeno (od strane saveznika) u povorkama prolaziti kroz konc. logore, kao Dachau i dr., da osjete sve strahote koje su Nijemci počinili, a nitko nije prisilio hrvatske civile da u povorkama prolaze kroz Medački džep”. Zamislite ovakav bezobrazluk. Nigdje ova dama ne spominje nikakve potrebe za prisiljavanje srbskih civila kroz Vukovar, Voćin, Škabrnju i mnoštvo drugih mjesta gdje su srbo-četničke bande, ne samo za vrijeme borbenih djelovanja, nego prije i poslije njih, masakrirale stostruko puta više hrvatskih civila nego je bio slučaj u Medačko džepu. Jadikuje ona i nad porušenim kućama i štalama u okolici Medka, no, nigdje se ne vidi ni malo sažaljenja kad spominje Kijevo, Lovinac, Sveti Rok i druga hrvatska mjesta koja su njezini ljubimci jugo-vojska i četnici, koje ona naziva domobranima (ne Home Guards, na engleskom, nego baš hrvatskim nazivom domobrani), do temelja sravnili. Ta mjesta ona jednostavno naziva ruševinama - i ništa više.

No, iako je dužnosnicima Haškog Tribunala bilo vrlo dobro poznato da su ove priče kanadskih unproforaca potpune fabrikacije i da ih nitko nije htio dotaknuti ni, kako se to ovdje kaže, - sa deset stopa dugim štapom, ipak su Jim Calvin i Andrew Leslie koji je došao u Hrvatsku poslije Cavinova povratka u Kanadu, pozvani da “svjedoče” protiv hrvatskih generala.

Neka Carol Off i ova njezina knjiga budu na ponos kanadskoj političkoj eliti i kanadskoj vojsci, a na čast Haškome tribunalu koji iskaze ovakvih osoba uzima kao autentična svjedočanstva protiv hrvatskih heroja.

I, posebno, neka budu na ponos današnjoj vladajućoj kasti u Hrvatskoj koja je na temelju ovih i ovakvih izmišljotina hrvatske heroje izručila jednome otvoreno protuhrvatskom forumu kao što je ovaj “Tribunal”, ili ih osudila na dugoročne robije. Kasti koja očito misli i jasno djelima pokazuje da njihova dužnost nije > Regnum defendere< nego, samo i jedino >Rectum defendere<.

Karlobaški likovni simpozij

NE TREBATE ME HRANITI, NAUČITE ME LOVITI

12. KOLOVOZA 2013. U 23.10 SATI

Piše Daniel Čorić

KARLOBAG - Održan je XI. po redu Likovni simpozij koji je trajao od 5. do 9. kolovoza. Ove godine rad simpozija odvijao se u mediteranskom vrtu Kava na temu Mačak ribar, odnosno na izradi mozaika na tu temu.
Na simpoziju, osim organizatora Marine i Sergija Mihića, sudjelovali su Verica Jelinić, karlobaška učiteljica, studenti odjela za nastavničke studije u Gospiću: Nikolina Starčević, Ivana Rukavina i Danijel Čorić te djeca koja su se u vremenu održavanja simpozija nalazila u Karlobagu.
Ove je godine, osim na rad s djecom, planirano je stavljen naglasak i na rad sa studentima kako bi zaokružili svoje dosadašnje znanje i produbili iskustvo unutar likovnosti. Rad je bio koncipiran tako da se u prijepodnevnim satima radio mozaik s djecom i studentima, a poslijepodne se održavao razgovor Sergija i studenata o umjetnosti, likovnim pravcima, tehnikama, kompoziciji, ukrasima, … i svemu onome što ih je zanimalo. Sergije je u razgovoru govorio i o svom učitelju odnosno profesoru Andri -Vidu Mihičiću koji je obilježio njegov likovni, ali i životni put.
U razgovoru je sudjelovala i gospođa Anica Vlašić - Anić, koja s oduševljenjem kroz godine svojih dolazaka u Karlobag prati rad udruge Otvoreni atelier. Treba spomenuti kako je Anica ove godine u povodu obljetnice kapucina u Karlobagu, postavila izuzetnu izložbu pod nazivom Knjige glagoljaške-kapucinske, karlobaške, u kapucinskom samostanu sv.Josipa.
Ovaj likovni simpozij bio je dakle posvećen budućim učiteljima, koji će naraštajima djece između ostalog prenositi znanja i osnove likovne umjetnosti. Stoga voditelj radionica, akademski slikar Sergij Mihić kaže kako ovaj „mačak ribar“ između ostalog nosi jednu snažnu poruku, važnu za učitelje: „ Ne trebate me hraniti, naučite me loviti“.


Detalj izrade mozaika u Karlobagu

Novo iz Naklade Pavičić

Nikola Štedul i Shirley Helen Štedul: Križar ili Duh slobode

Pustolovno-patriotski roman o borbi ustaške gerile protiv Titove Jugoslavije neposredno nakon II. svjetskog rata.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. kolovoza 2013. u 21.30 sati

ZAGREB - Naklada Pavičić izdala je pustolovno-patriotski roman o borbi ustaške gerile protiv Titove Jugoslavije neposredno nakon II. svjetskog rata. Str. 448, 12 x 20 cm, meki uvez, šivano, 130,00 kn, kolovoz 2013. ISBN 978-953-6308-99-6. S engleskog preveli Hrvoje Lorković (poglavlja 1-15) i i Nikola Štedul (poglavlja 16-24).
Rijetko se u književnosti, kao i u filmu, tematizira strana koja je u ratu izgubila, a kad je riječ o onima koji su u II. svjetskom ratu izgubili od jugoslavenskih partizana, njih se uglavnom tretira ideološki isključivo, kao neljudske kreature kojima je jedini cilj zločin. Crno - bijela podjela teško da je igdje bila, u mnogočemu i ostala, tako oštra kao u hrvatskoj priči o II. svjetskom ratu. Gotovo nigdje lošeg partizana i dobrog ustaše!
Ovaj roman Križar ili Duh slobode Nikole i Shirley Helen Štedul u tom je smislu velika novost, iako je prvi (i jedini) put objavljen prije 35 godina u SAD-u. Tema mu je oružana borba križara (ili škripara) - ustaške gerile koja nije priznavala poraz NDH - protiv novog jugoslavenskog poretka. S jedne su strane naši dečki, a to su borci s križićem na bluzi, bivši ustaše i domobrani, koji se bore za domovinu i slobodu, a s druge pripadnici okupatorskog režima. Uloge su zamijenjene, što je literarno svježe, a politički provokativno. Dobri su momci križari, a loši Titovi vojnici i milicajci! Da u romanu nema ničeg drugog, bilo bi dovoljno da se Križara nazove inovativnim i privlačnim. Ali roman ima i druge adute, a to su živi likovi, vješta naracija, radnja puna akcijskih prizora, zanimljiv socijalni ambijent ratne Hrvatske i poslijeratne Hercegovine... ukratko: napetost pustolovine i vatreni patriotizam.
Roman je nastao kao plod razgovora s bivšim križarima, kao i s brojnim drugim osobama koje su s križarima bile u rodbinskim vezama ili su im pomagale. Bilješke za knjigu autori su počeli prikupljati u Njemačkoj 1973., a na rukopisu romana radili su u Škotskoj, u slobodno vrijeme, od 1974. do 1976. Objavljen je u jesen 1978. u Chicagu, na engleskom jeziku. Priča se dobrim dijelom zasniva na stvarnim događajima i ponajprije je bila namijenjena drugoj generaciji hrvatskih iseljenika u Americi i drugdje gdje se govori engleski. Naslovnu je stranicu oblikovao grafičar Mario Jurjević.

kkkk

Nikola Štedul (1937., Rešetarevo nedaleko od Karlovca) jedno je od najpoznatijih imena hrvatske političke emigracije druge polovice XX. st., osnivač i predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta, koji se 1990. vratio u Hrvatsku i nastavio s političkim djelovanjem. U svijetu se pročuo kad je na njega u škotskom Kirkcaldyju (20. X. 1988.) agent jugoslavenske tajne policije, pištoljem dobivenim u jugoambasadi u Londonu, ispalio šest metaka. Shirley Helen Štedul (1947., Scone, Škotska) diplomirala je u Škotskoj filozofiju i menadžment, a završila je i stručno školu za pisca beletristike. Godine 1953. preselila se s roditeljima u Australiju. U Škotsku se vratila 1974., a od 1991. živi u Hrvatskoj. Za N. Štedula udala se 1965. u Australiji.


NAKLADA PAVIČIĆ D.O.O., Sv. Mateja 81, 10010 Zagreb


Tel. (01) 66 01 993, 66 23 748, fax. (01) 66 23 748, 098 358 641, naklada-pavicic@zg.t-com.hr i www.naklada-pavicic.hr

 
llll
Nastup članova Plješevice iz Zagreba/Snimio Marko Čuljat © Lik@ press Gospić

LOVINJAČKO LJUDIKANJE UZ DAN OPĆINE (33)

JOŠTE MALKICU I ETO PRVOG LIČKOG VESTIVALA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. kolovoza 2013. u 22.45 sati

Piše i slika Marko Čuljat


LOVINJAC - Čelonjama Lovinjca i okolice juče sam obeća da ću i danaska doć k njima na njijovu smotru folklora Tamburice moja dangubice.
Sramota me je, baš sam sivonja, na prvošnje tri nisam bija ni na ednoj, a približava se i vridna oblitnica njijova Vrila. Iduće godine bit će okruglo tricet godina kako su osnovali tada KUD, a danaska HKUD Vrilo na čijoj sam skupštini i sam bija u ednom razredu u školi. Un je obasta unatoč četničkim nastojanjima da u tome dilu Like u kome sam i sam nika, zatru sve rvacko u zadnjem ratu koji su započeli.
Nada sam se da će me išijas popušćat, al nije. Nada sam se da će pridveče popušćat vrućina, al nije. Kad sam krenije za Lovinjac, na autu je prikazivalo mam 31 stupanj. Kako sem se primica Lovinjcu tako je una, temperatura, rasla na mam - 34 stupnja. U Lovinjac sam uša polagano, kako to i priliči kada voziš uskom cestom. Najprvo sam se pozdravija s Cvitušom, unda sam krenija dalje. Pored Pajcovljeve kuće iša sam dalje kroz misto. Nije bilo gužve. Boja sam se malkice križanja kod Travča, ali nigdi auta. Mislija sam pa di su ti ljudi, od smotre neće bit ništa.
Uskoro sam uvidija da sam se privarija. U Centru, tamo di je birtija, škola, ambulanta, crkva i općina, sve j' bilo puno autina i ljudi. Čak je u ednoj ulici bija i zabranit promet. Niki su u nošnjama ispadali iz školske zgrade, niki su već bili u ladu i štimali svoje tambure, armunike i šargije.
Ispod župne crkve sv. Mihovila čudo raje. Edva sam se pozdravija s načelnikom Rvojem, un il je priča na telefun, il je priča i pozdravlja se s gostima koji su u Lovinajc stigli sa sviju strana. Baš nas je bilo puno. Po slobodnoj procini barem edno dvi iljade ljudi. Nije bilo pripuno, jerbo je moglo na taj prostor stat jošte puno ljudi.
Pola folkloraša koji su nastupali znam od ranije i bilo mi je drago vidit poznate face u znanoj nošnji. Malkice mi je u nabrajanju ko sve nastupa pomoga i Peđa Jurjević, edan od glavni faktora u Vrilu. Znajte, on vam zapovida u kolu. Un je onaj koji viče aj sad livo, sad stani, pa zakoraci desno, il tako slično, vrazi ga znali, to un samo zna, mislim Peđa.
E vako, za smotru u Lovinjac večeraska su stigle skupine i to KUD Kraljeva Sutjeska iz Gračaca, Lička izvorna skupina Plješevica iz Zagreba, HKUD Lika Lički Osik, a smotru su otvorili članovi Pilića HKUD-a Vrilo Lovinac, koji su zatvorili smotru. Nadalje, od voditeljice, edne lipe i prilipe Lovinjčanke saznali smo preko razglasa da Gračane vodi Drago Vuletić i da su osnovati 2010., da Plješevicu vodi Martin Hećimović i da rade već 19 godina i da su snimili tri una CD-a, da Osičane vodi prilipa Martina Milković. Među Osičanima je večeraska bija i Gabrijel Grbac, koji je sa svojih šest godina bija najmlađi sudionik smotre, a u Lovinac je stiga u nošnji i s babom Ljiljom.
Činilo mi se da se s počinjanjem malo kasni, ali nisam to ni primitija jer sam se pozdravlja s ljudima š kojima već dugo nisam bija. Klinci i klinceze iz grupe Pilići pod vodstvom Olge Jurjević oduševili su svojim nastupom i garancija su da će ličke pisme i igre, odnosno ojkanja biti i u budućnosti. I ostale skupine bile su dobre, ali čini se da su najviše simpatija i pljeska pobrali uni iz Plješevice. Kako i ne bi sve su to redom zrili ljudi koji žive 50 godina u Zagrebu, a ne mogu na svoje ognjište koje je u doba njijova rođenja bilo u Rvackoj, a sada je u Bosni i di su kuće sve redom uništene. U njijovom glasu se osićala velika nostalgija za korijenima koje ne mogu dokučiti zavaljujući politici.
Brzo se počelo smrcavati pa sam se boja da zadnje neću moć ni snimit unom mojom kamaricom za Ličku televiziju. Al to ćete vidit za koji dan kad uspijem sve prigledat i smontirat i postavit na stranicu Lički novina.
Nego skoro zaboravi, večeraska sam se sitija ednog pitanja popa Ante Luketića, nekadašnjeg gospićkog župnika, a uno je jednostavno i glasi:
- Zašto Lika nema svog festivala?
Ni sam ne znam zašto nema. Morda je baš Lovinjac šansa da njijova smotra iduće godine preraste u festival ličkog ojkana. Uni će dogodina slavit 30 godina postojanja svog folklora, tribalo bi im pomoći svij lički i rvacki faktori da privuku sve pivače ličkog ojkana, to su vam uni što divane ikavicu, a ima nji dosta u ciloj Lici i okolici. Trebalo bi malo poraditi i utemeljiti stručni žiri i počet dodiljivat nagrade, a unda kašnje to razvit u pravi pravcati festival s novim pismama o Lici i Ličanima.
Time bi doprinijeli razvijanju jednog stereotipa o samima sebi da smo ljudi nesposobni za organizaciju, da nemamo ni sluha ni njiha i da ne znamo ni pivat ni plesat. Da smo - medvidi.
Da ste mi debeli i do vidova.

llll

Detalj s lovinjačke smotre

lll
Lovinjački Pilići


Šestogodišnji Gabrijel s osičkim folklorom

PRVI VIDEO ZAPIS KAMERE LIČKE TELEVIZIJE S LOVINJAČKE SMOTRE FOLKLORA:


mmm
Željko Malnar uživao je u ljepotama Like/Snimio © Mijo Jajić, Lik@ press Gospić

In memoriam Željku Malnaru

LEGENDARNI PUSTOLOV OTIŠAO U LEGENDU

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. srpnja 2013. u 21.25 sati

Za Ličke novine piše Mijo Jaić

Jučer je u šezdeset devetoj godini svojeg pustolovnog života, nakon duge i teške bolesti preminuo je moj dugogodišnji prijatelj Željko Malnar.
Možda je malo grubo reći da je umro ili preminuo, jer pustolovi i legende ne umiru, oni jednostavno odlaze u neke nove, za nas živuće, nepoznate pustolovine. Ovaj puta na svoju posljednju pustolovinu otišao je moj prijatelj i suputnik u mnogim putovanjima ličkim bespućima Željko Malnar.
Mislim da nije potrebno pisati o Željku Malnaru i njegovom dugogodišnjem istraživačkom radu, jer nema toga što o njemu već jučer u medijima nije napisano ili rečeno. No to da je bio zaljubljen u Liku i njene ljepote, o kojima je godinama pisao u svojim kolumnama u tjedniku Globus malo je tko od Ličana znao. Željko Malnar koji je proputovao svijet, za Liku je uvijek govorio kako na tako malom prostoru nije vidio toliko ljepote nigdje na svijetu kao u Lici.
Toliko je zavolio Liku da je u Plećašima pored Bruvna napravio prekrasnu kamenu ličku kuću, u kojoj na žalost nije uspio uživati zbog teške bolesti koja ga je snašla. Nikad neću zaboraviti dugogodišnja druženja pored logorskih vatri s tim magom pustolovnih putovanja. Željko je bio čovjek oštra pera i britka jezika, ali meka sažaljiva srca što znaju mnogi stari Ličani koje smo tijekom naših putovanja znali posjetiti.
Zato Cico prijatelju, a tako su te smjeli zvati prijatelji, sretna ti bila nebeska bespuća koja sad istražuješ, a meni će faliti tvoj vedri uvijek optimistični osmjeh kao i tvoje uvijek duhovite kolumne.

mmm

mmm


Sretno prijatelju i vidimo se u nekim novim pustolovinama tvoj prijatelj Mijo.
mmm

mmm
mmm mmm


Esej Jure Karakaša (3)
JURE TURIĆjjj


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. lipnja 2013. u 9.40 sti

Pedagog i književnik Jure Turić prvi je doktor pedagoških znanosti u povijesti hrvatskog učiteljstva. Rođen je , 3. IV. 1861. u Kaniži, nekada zasebnom naselju, a danas sastavnom dijelu Gospića. Otac mu se zvao Ante, a majka Cecilija, rođ. Zdunić. Pučku školu završio je u Gospiću, a učiteljsku u 1878. u Petrinji.
Govoreći o svom književnom i javnom radu, sam je sebe okarakterizirao: «Učitelj djece, mladeži i ljudi u Smiljanu, Trnovcu, Ogulinu, Jeni (Njemačka), Sarajevu, Petrinji, Zagrebu i mnogim selima u Podravini, Posavini, Srijemu, Bosanskoj krajini, Kordunu.» Kao pedagog bio je pristaša tada moderne struje u pedagogiji zvane radna škola. Uz redovni učiteljski posao bavio se i znanstvenim radom: proučavao život ličkog seljaka što mu je služilo kao građa za buduće pedagoške spise i za pripovijetke, analizirao uspjeh raznih metoda koje često nisu bile dopuštene prema pedagoškim standardima pa su mu školski inspektori znali zamjerati da se ne drži propisanih planova i programa. Budući da počeci njegova učiteljevanja padaju u vrijeme razvojačenja Vojne krajine i njezina uključenja u civilnu Hrvatsku, imao je prigodu neposredno promatrati korijenite promjene u životu ličkog seljaka i utjecaj tih promjena na mnoge ljudske sudbine. To će biti i česta tema njegovih pripovijedaka.
S obzirom da se isticao u svom zvanju, omogućeno mu je da nastavi školovanje u inozemstvu. Godine 1888. odlazi u Jenu gdje upisuje studij na filozofskom fakultetu. Osim slušanja svih predavanje vezanih uz pedagoške znanosti, pohađao je i predavanja na tamošnjoj visokoj poljoprivrednoj školi, a na medicinskom fakultetu slušao je predmete koji su po njegovu shvaćanju bili potrebni za zvanje u prosvjetnoj struci: «U psihijatričkim zavodima medicinskog fakulteta slušao sam predavanja iz anatomije i fiziologije mozga, predavanja o abnormalnim ali  još ne bolesnim svjesnim pojavama, dakle jačim 'nastranostima' za nauku i umjetnost, za rad i privredu sposobnih ljudi, a  nesposobnih za učitelja, suca, upravnog činovnika…Još sam slušao predavanja o duševnim bolestima djece i radio sam u zavodu za teško odgojivu djecu…»  Nakon završetka studija obranio je doktorsku dizertaciju te tako postao prvi doktor pedagoških znanosti u povijesti hrvatskog školstva. Njegova doktorska dizertacija Der Entschluss im Willensprozesse (Odluka o procesu volje) postala je poslije temelj radne škole u našim pedagoškim institucijama toga vremena.
Po povratku iz njemačke radio je po mnogim mjestima u Bosni i Hrvatskoj. Od 1892. do 1895. radio je u Sarajevu «...i to u učiteljskoj školi, u Zavodu za odgoj srpske ženske mladeži iz Bosne od kojih su neke spremane za učiteljice. Ovaj je zavod uzdržavala Engleskinja Miss Yorbi… Organizirao 'duralimin' učiteljsku školu za softe koji su se spremali za učitelje na reformiranim mektebima – pučkim školama, ali još više za učitelje na reformiranim ruždijama – muslimanskim građanskim školama…» Tri godine predavao je u petrinjskoj učiteljskoj školi, a na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi je od 1919. do 1926.  predavao metodiku svih predmeta i vodio vježbe. Predložio je da se učiteljska škola produži sa četiri na pet godina.
Vrlo je značajan i kao prosvjetitelj. S obzirom da je u njegovo vrijeme seljaštvo predstavljalo najbrojnije stanovništvo, a pismenost je bila na nezadovoljavajućem nivou, Turić pokušava podići obrazovni nivo seljaka na višu razinu jer suvremene gospodarske prilike, tehnologija i proizvodnja zahtijevaju čovjeka koji s time ide ukorak. Uvjeren je da će gospodarske i sve druge socijalne probleme riješiti valjano obrazovanje naroda. Samim obrazovanjem najširih narodnih slojeva do izražaja mora doći duhovno uzdizanje i oplemenjivanje čovjeka pojedinca, a to je ono što cijelom njegovom andragoškom i pedagoškom djelovanju daje pravu prosvjetiteljsku dimenziju.
Nije uspio organizirati  dvanaestogodišnje seljačke zimske škole koje bi podizalo duhovne obzore na našem selu, ali je uspio pokrenuti Seljačko sveučilište. Godine 1928. «Higijenski zavod u Zagrebu (današnja  Škola narodnog zdravlja «Dr. Andrija Štampar») pokrenuo je široko zasnovanu akciju zdravstvenog prosvjećivanja sela. Jure Turić se tada povezao s mjerodavnim stručnjacima i rukovodiocima Higijenskog zavoda i pošlo mu je za rukom da ih uvjeri kako se zdravstveno prosvjećivanje seljaka ne može djelotvorno ostvariti ako se ne utemelji na jednoj šire zasnovanoj općeobrazovnoj potki…» (N.B.) Predstojnik dr. A. Štampar pristao je uz Turićevu koncepciju i tako je u okviru Higijenskog zavoda Turić pokrenuo rad Seljačkog sveučilišta, jedinstvene institucije u povijesti hrvatskog školstva, a ujedno i početak važnog  perioda u Turićevu andragoškom i  prosvjetiteljsko-reformatorskom djelovanju.
Seljačko sveučilište počelo je raditi 1928. Uvjeti za upis bili su završena pučka škola, poznavanje elementarne pismenost a polaznik je morao biti  aktivni poljoprivrednik sa sela. Dobna granica nije bila određena, polaznici su uglavnom bili ljudi koji su već odslužili vojni rok, a bilo je i starijih od četrdeset godina, tako da ovo Sveučilište ima i značaj za razvoj andragogije u povijesti hrvatskog školstva  «Nastava je bila organizirana u tečajeve koji su  okupljali četrdesetak polaznika. Posebno su bili organizirani muški, a posebno ženski tečajevi. Tečajevi za muškarce organizirani su ujesen i zimi i trajali su pet mjeseci: od 15. listopada do 15 ožujka… Tečajevi za žene održavali su se na proljeće i trajali su tri mjeseca: od 15. ožujka do 15. lipnja… « (N.B.) Svi su polaznici Sveučilišta u vrijeme trajanja tečaja imali smještaj internatskog tipa, sami su plaćali troškove, a za one siromašnijeg stanja plaćala je njihova općina. Bilo je daleko više zainteresiranih nego što je Sveučilište moglo primiti. Nastava se izvodila po najnovijim metodama koje je razradio Turić, a izvodili su je istaknuti profesori i stručnjaci iz raznih područja prakse i znanosti. Koristili su se udžbenicima koje je uglavnom pisao sam Turić, a bili su prilagođeni nivou polaznika. U dvanaestogodišnjem djelovanju Seljačkog sveučilišta održano je trinaest tečaja za muške s 502 polaznika i dvanaest tečaja za žene s 507 polaznica. Većina polaznika Turićeva Seljačkog sveučilišta vraćala se u svoja sela i tamo postajali uzorni gospodari i vodeći društveni djelatnici.. O radu ovog učilišta dosta se pisalo i u inozemnoj literaturi. Rad Sveučilišta oslabio je 1940., a potpuno prestao 1941. kad je počeo Drugi svjetski rat na našim prostorima.
Kao pedagog, andragog, reformator i prosvjetitelj te kao književnik i polemičar objavio je od 1882. pa do pretkraj života, uz svoj redovni prosvjetni posao, oko 380 bibliografskih jedinica u brojnim listovima Hrvatske, Slovenije, Bosne i Srbije.

*
U književnosti se prvi put javio 1880. kao mlad učitelj u Šenoinu Vijencu pripovijetkom Na selu, no bojeći se zajedljivih opaski slavnog pisca, potpisao se imenom svoga pokojnog brata Mirka. Bila je to tipična idilična romantična seoska novela kakve su se inače objavljivale po tadašnjim časopisima, a njeno objavljivanje za Turića je značila velik poticaj pa nastavlja, uz stručne pedagoške radove, pisati i beletristiku. Objavljivao je u Hrvatskoj vili, Balkanu, Nadi, Vijencu, Savremeniku, Prosvjeti…
Bio je uvjeren da književnim beletrističkim radom može puno pridonijeti osvješćivanju hrvatskog naroda, posebno ličkog seljaka, koji je upravo izišao ispod militarističke stege Vojne krajine pa se našao kao zatečen, nepripremljen za novonastalu situaciju. Toj težnji, obrazovanju i osvješćivanju naroda, posvetio se cijelim svojim bićem i kao učitelj i kao književnik. Međutim, nije shvatio ili nije bio svjestan da književnost ne trpi diktate ma kako oni plemeniti bili. I upravo zbog naglašene tendencioznosti njegov cjelokupni književni opus nema onu umjetničku snagu kakvu je mogao imati jer je Turić bio izraziti pripovjedački talent.
Njegov književni opus mogao bi se podijeliti na tri područja: pripovjedački (novelistički), opus priča, crtica i pjesama za djecu, te opus kratkih i poučnih radova.
Na području stvaralaštva za djecu nije ostavio dubljeg traga. Objavljivao je najčešće u Smilju i to u razdoblju od 1884. do 1887., Uglavnom  su to bile pjesme i priče s izrazitim naglaskom na dobroti, poštenju, poštivanju starijih… Pjesme Ne hvali se i Nikičina molitva ušle su u ondašnje pučkoškolske čitanke. Književni rad za djecu nije mu ni cjelovit ni zaokružen tako da se o tom segmentu njegova književnog stvaralaštva ne može dati neki konkretni sud.
Najznačajniji mu je novelistički opus. Za života je objavio četrdesetak pripovijedaka, novela i crtica, a sve su razbacane po brojnim časopisima. Prva objavljena knjiga Darovi svijeta, prema I. Frangešua, «nosi sve značajke slaba djela..» To je, kako navodi Frangeš, «…pripovijest više, kako bi se to danas reklo, romansirana reportaža kojom pisac prikazuje ostalim krajevima Hrvatskim što se to zbiva u Krajini…»
Sedam najkvalitetnijih novela objavio je 1909. u zbirci Igra životom. Sadržavala je sljedeće novele: U mraku, Srce, Tko je kriv, Njihova ljubav, Pod kabanicom, Očajnici i Jesenska večer. Osim tih novela veće umjetničke vrijednosti imaju i Sv. Mate, Sin Bogojavljenja, Prerano u proljeće, Snatrilac, Na ovrsi, Darovi svijeta, Sebično srce, Supersko šetalište, Majčino srce, Krivi akordi i Čovjek s pogreškom
Novele bi mu se mogle  podijeliti na lirsko-refleksivne i studije, i novele socijalnih prilika. Socijalne novele svakako idu u red najznačajnijih djela te vrste u našoj književnosti realističkog razdoblja, a kritičar Milan Marjanović ga upravo po njima ubraja među naše najbolje pisce svrstavajući ga ravnopravno uz Kozarca, Novaka i Gjalskog. U njegovim novelama prikazani su najznačajniji procesi koji su se zbivali u hrvatskom društvenom, kulturnom i političkom životu u posljednjem desetljeću XIX. i na početku XX. st, a najuspješniji je kad slika ličko selo i ličkog čovjeka. Posebno je snažan u socijalnom portretiranju likova (Gajiša Mitrović, Pajica Maglen, Đukerija Zdunić…) Likovi mu egzistiraju u tjeskobnim i surovim uvjetima pa su zato u sebi razvili grubost, otpornost, elementarnost rodnog kraja. O njegovoj viziji Like dr. Dragutin Rosandić (također rođen u Kaniži) u eseju Lička stvarnost u književnom djelu Jure Turića kaže: «Turićeva vizija ličkog života nosi u sebi svu oporost, svu gorčinu zlopaćenja na škrtoj zemlji i u nepovoljnim socijalnim uvjetima, prigušenu emocionalnost, trpki humor i britkost duha, elementarnu ljudsku prirodu i njezino uporno grčevito sudaranje sa životom…»
Literarnim stvaralaštvom se bavio od 1880 do 1910., do za njega porazne polemike s Matošem. U toj polemici Turić je govorio o ciljevima i zadacima hrvatske književnosti i kao dosljedan učenik realističke škole stajao na pozicijama «starih», branio književnost koja se bavi problemima narodnog života pa samim tim prosvjećuje i narod. Matoš mu je u članku Književnici protiv kritike nagovijestio da ga je vrijeme pregazilo, da je došlo do novih strujanja i novih pogleda na mjesto i ulogu književnosti u životu naroda. Nakon ove polemike Turić prestaje s pisanjem pripovijedaka, napušta književno stvaralaštvo i posvećuje se isključivo pedagoškom radu.
Turićevo djelu u cijelosti ne ulazi u vrh hrvatske književnosti, no u njezinu je povijest ušao kao prvi socijalni novelist, a zajedno s Josipom Draženovićem afirmirao je u našoj književnosti kraću lirsku pripovijest - crticu pa se može smatrati i jednim od značajnijih hrvatskih crtičara.. Njegove tri najuspješnije novele su U mraku,, Pod kabanicom i Tko je kriv
Po svom političkom opredjeljenju u mladosti je bio gorljivi starčevićanac, no nakon završenog studija u Njemačkoj, a kasnije, naročito pred početak Prvog svjetskog rata i nakon raspada Austro Ugarske prihvaća ideju jugoslavenstva. «Turić je bio povjerenik za obavještavanje i upute narodu u Narodnom vijeću u Zagrebu, koje je u onom prijelaznom periodu interregnuma obavljalo funkciju privremene državne vlasti, te je sastavljao poslanice za narod, koji su, zajedno s njim, potpisivali privremeni regenti Pribičević i Pavelić. U tim poslanicama Turić se zalagao za ujedinjenje iza novu zajedničku državu…» (N.B.)
Turić je  otišao u mirovinu 1941. Imao je šestero djece. Sam je priznao da nije imao vremena za vlastitu djecu, da ih je uglavnom odgajala supruga, a on, kad bi uhvatio prigodu, učio je svoju djecu da je rad najznačajnija životna komponenta. Umro je u Zagrebu, 9. II. 1944.  ne dočekavši kraj Drugog svjetskog rata.

            DJELA: Rukovođ za prirodnoznanstvenu obuku u nižim uzgojnim školama (3 sv.), Zagreb, 1894.-1898. – Metodika škole rada, Zagreb, 1923. – Teorija nastavnih osnova s obzirom na pučke škole, Zagreb, 1900. – Nacrt nastavne osnove za pučke škole i opetovnice, Zagreb, 1900. – Darovi svijeta, Zagreb, 1889. – Igra životom, Zagreb, 1909. – Djela, Zagreb, 1953. – Izabrana djela, PSHK, knj.56, Zagreb, 1963.

LIT.: Lj Dvorniković, Književno pismo, Napredak, Zagreb, XXXI (1890.), br. 8, 9, 13, 14 – I. Krčmar, Rukovođ za prirodoznanstvenu obuku u nižim školama, sv. I od Jure Turića, Školski vjesnik, Sarajevo, II (1895.), str. 917.-921. – D. Šimunović, Metodika obrazovne pouke u pučkim osnovnim školama, Učiteljski glas, Split-Šibenik, VI (1904.) br  6 – A.G. Matoš, Najnovija knjiga D.h.k-a, Hrvatska sloboda, Zagreb II (1909), str. 289-290 M. Marjanović, Dr. Đuro Turić, Savremenik, Zagreb, br. 3., 1908 – O. Dürr, Dva Ličanina, Jure Turić Igra životom i Petar Petrović Ispod naših brda, Hrvatski učiteljski dom, Zagreb, III (1910.), br. 16 – F. Binički, Moćan neprijatelj knjizi, Vrhbosna, Sarajevo XXVII (1913.), br. 12, - Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb, 1925 (o Turiću na str. 269) – B. Sučević, Turićevo, «ljudsko sveučilište», Narodna prosveta, Beograd XII (1930.), br. 13 – M. Katić, In memoriam: Jure Turić kao književnik, pedagog i prosvjetitelj hrvatskog sela, Nova Hrvatska, Zagreb, IV (1944.), br. 40. – D. Rosandić, Lička stvarnost u djelima Jure Turića, Dostignuća, Gospić, I.(1961.) br. 1 str. 7-10 - I. Frangeš, Jure Turić, PSHK, knj 56, Zagreb, 1963. – J. Derossi, Iz književne ostavštine Jure Turića, Lički kalendar, Gospić, 1965. – M. Gabelica, Seljačko sveučilište Jure Turića, Lički kalendar, Gospić, 1968, str. 65-70  - M. Kovačević, Jure Turić-slikar ličkog života, Lički kalendar, Gospić, 1974., str.174-177 – M. Šuba, Zapis o dru Juri Turiću, Pedagoški rad, Zagreb, 29 /1157 (1974), br. 3-4, str 153-163 - A. Bežen, Umjetički dometi Jure Turića, Zbornik Pedagoške akademije, Gospić I (1977.) br 1 – N. Bićanić, Jure Turić (1861.-1944), Školske novine, Zagreb, 1989-  J. Karakaš, Mačevi, topovi, muze i popovi, Zagreb, 2004.

Esej Ličkih novina_Ličkog vjesnika (2)

IVAN KARLOVIĆ

16. lipnja 2013. u 20.00 sati

Piše Jure Karakaš


Hrvatski ban Ivan Karlović, posljednji krupni feudalac s krbavskog područja, cijeli svoj život proveo je u borbi za očuvanje vlastitih posjeda i sprečavanju turskih prodora u Hrvatsku.


Pripadnik je starog hrvatskog plemena Gusića, čija se loza Kurjakovići od 14. Stoljeća izdigla izdigla među najuglednije feudalne obitelji u Hrvatskoj. Od 1387. nazivali su se „gospodarima i prirodnim knezovima Krbave, Like, Bužana, Baga…“
Njegov otac Karlo iz roda Kurjakovića (Ivana su po njemu nazvali – Karlović) bio je ugledan i moćan predstavnik rodovskog plemstva, a često se sukobljavao s Turcima nanoseći im teške poraze. Poznata je bitka na prijevoju između Koreničkog i Krbavskog polja zvanom Vrpile,u kojoj je sudjelovao kao jedan od zapovjednika, gdje su Turci pod vodstvom Hasan paše doživjeli strahovit poraz 1491. Prema nekim povjesničarima Karlo je poginuo u Krbavskoj bitki, a prema nekima nije sudjelovao u tom boju jer je umro prirodnom smrću početkom te godine.
Majka Ivana Karlovića zvala se Doroteja rodom iz vrlo ugledne frankopanske loze, bila je sestra Anža Frankopana, gospodara Brinja, i Nikole Frankopana Tržačkog. To je ona Doroteja koju u narodnoj epskoj pjesmi proklinje brat zašto mu je odnjegovala predugu kosu pa mu je u boju padala u oči i nije dobro mogao vidjeti neprijatelja jer ju je „ćordom“ micao s očiju i porezao se po čelu pa mu se krv slijevala u oči.
Mjesto Karlovićeva rođenja nije poznato, no moguće je da je rođen u Komiću, a možda u Udbini (tada se zvala Udvina) ili (manje vjerojatno) u pitomom Podlapčecu (današnjem Podlapcu ili Podlapači.
U vrijeme Kbavske bitke Ivan je bio dječarac od kojih 14 godina. Imao je dvije sestre: Jelenu i Katarinu. Katarina se udala za mletačkog patricija Bernarda de Lezea donijevši mu u miraz grad Kličevac, a Jelena za Nikolu Zrinskog , sina Petra Zrinskog koji je 1493. poginuo u Krbavskoj bitki. Jelena je majka glasovitog branitelja Sigeta, Nikole.
Doroteja je svoju djecu odgajala u duhu tadašnjih prilika. Ivan se odlikovao snažnom tjelesnom konstitucijom i osobnom hrabrošću. Govorio je latinski, talijanski i njemački, osim hrvatskog, naravno. Dopisivanje je vodio na latinici, glagoljici i bosančici. Bosančicom se služio u dopisivanju s bosanskim pašama i begovima u mnogobrojnim pregovorima. Latinski mu je (prema istraživanju Petra Grgeca) bio prilično slab i nezgrapan, što nije ni čudo jer je bio daleko vještiji maču nego peru, a mačem se u životu često i prečesto morao služiti.
Postavši punoljetan i preuzevši od majke upravljanje golemim posjedima, suočio se s gotovo nerješivim problemima: sačuvati i proširiti imanja, održati na uzdi kmetove, oduprijeti se sve žešćim nasrtajima domaćih plemića n pojedine posjede, pridobiti naklonost hrvatsko-ugarskog kalja Vladislava II. Jagelovića, surađivati s najmoćnijim feudalnim obiteljima Hrvatske, sklopiti prijateljstvo s Mletačkom Republikom kako mu ne bi napadali posjede u Dalmaciji, pridobiti za eventualnu pomoć Maksimilijana, a nakon njega Ferdinanda II. Habsburškog, namaknuti sredstva za uzdržavane vlastite vojske…
Za njegova života na prijestolju moćnog Turskog Carstva izmijenila su se četiri sultana: Mahmed II., Bajazid II., Selim I. i Sulejman II. I svaki je od njih otkinuo po komadić hrvatske zemlje, svaki je od njih bio snažan i opasan na svoj način. Isto tako na hrvatsko-ugarskom prijestolju promijenila su se četiri vladara, za razliku od moćnih turskih sultana, jedan slabiji od drugoga. Posebno je i gotovo beskoristan za Hrvatsku bio Ludovik II. Jagelović, koji je bijedno i završio: utopio se u nabujalom potoku bježeći nakon poraza od Turaka na Mohačkom polju 1526. Ivan Karlović i Krsto Frankopan, sin Bernarsina Frankopana, tada najsposobnije vođe u ovom dijelu Europe, pohitali su u pomoć posljednjem Jageloviću, ali nisu uspjeli stići na vrijeme jer su Turci prebrzo izvojevali pobjedu.
*
Grozničavo nastojeći očuvati svoje gradove, tražio je pomoć na svim stranama, te stupao u službu i Mlečana i Habsburgovaca, samo da bi namaknuo novaca i što bolje opremio svoje konjanike i mnogobrojne posade po utvrdama. Posebno tešku ulogu imalo je plemstvo koje je vrlo često dolazilo u sukob s turskim neregularnim postrojbama što su upadale, pljačkale i odvodile stanovništvo u roblje. Turske vlasti službeno su osuđivale takve upade, no prešutno su odobravale i potpomagale nasilne pojedince, nudeći istodobno pojedinim hrvatskim feudalcima primirje i ponude da priznaju tursku vlast, a oni će im zauzvrat jamčiti sve dotadašnje privilegije i potpunu vlast na vlastitim posjedima.
I sam Karlović je u više navrata pregovarao s bosanskim pašama, no ti pregovori nikada nisu za njega imali pozitivan učinak, nego baš suprotno; neki su ga hrvatski feudalci optužili da šuruje s Turcima na štetu Hrvatske. Dok su ga pojedinci optuživali da šuruje s Turcima, Turci najviše pustoše upravo njegove posjede. Kada se 1506. borio sa svojom vojskom na strani Maksimilijana Habsburga negdje u Njemačkoj, Turci su opustošili liku i Krbavu. On istodobno traži novčanu pomoć o Mlečana, uz uvjet da brani njihove granice od turskih upada. Mlečani daju tu pomoć, no ona stiže neredovito i nikada u onim iznosima koji su dogovoreni. Ti isti Mlečani često sklapaju ugovore s Turcima na štetu hrvatskog plemstva, što hrvatske plemiće dovodi do očaja.
Vodeći neprekidne borbe i pregovore, rijetko se dulje zadržavao na jednom mjestu, a često je dolazio u opasnost da izgubi život i tako ostavi nezbrinutu majku (njegovi gradovi su postali nesigurni) te da ostane bez muškog potomka. Zbog toga je 1509. godine sa svojim zetom Nikolom Zrinskim i sestrom Jelenom, Nikolinom suprugom , sklopio ugovor o međusobnom nasljedstvu. Po tom ugovoru vidi se da je Karlović imao 22 grada: Komić, Udvinu i Podlapčec u Krbavskoj župi. (To je prvi zapis naziva današnjeg sela Podlapac ili Podlapače, a ostaci grada nalaze se na brdu Gradina iznad sela); Počitelj, Belaj, Lovinac, Barlete, Slivnik, Novake i Novi Grad u Lici; Gradec, Lukovac (današnje Ričice), Zvonikgrad, Mutnicu, Strmečki i Grabovac u Hotučkoj i Odorskoj župi; Obrovac, Zelengrad, Kličevac, Vaiču, Bag i Orešje u Humskoj župi. Ako Karlović umre bez nasljednika (tada nije bio oženjen), ta bi utvrđena mjesta pripala obitelji Nikole Zrinskog i žene mu Jelene «sa svim varošima, selima, posjedima i posjedovnim česticama…»
Od 1509. do 1517. Neprekidno je u borbama ili pregovorima o pomoći za obranu od Turaka. Iste godine kada je sklopio ugovor o nasljedstvu sa sestrom i zetom, susrećemo ga u Trevizu u Italiji, gdje se bori na strani Mlečana. Iduće godine prijeti „Sinjoriji“ da će prijeći na stranu Maksimilijana Habsburga ako ne budu poštivali raniji dogovor o novčanoj pomoći za uzdržavanje konjičkih posada u gradovima na granici s Mlečanima.
Prema nekim podacima, 1511. Bio je primoran priznati tursko gospodstvo, no to su bile očito mletačke podvale. Godine 1513. sudjeluje u  bitki kod Dubice pod zapovjedništvom bana Berislavića gdje su Turci doživjeli strahovit poraz. Godine 1514. Turci su provalili u Liku i Krbavu i odveli u ropstvo oko 3000 ljudi, zaplijenili oko 12 000 grla krupne i 80 000 sitne stoke. Iste godine Karlović sudjeluje u obrani Knina, a i da  osveti pljačku svojih posjeda, provaljuje do Prusca s oko 250 konjanika. Tu je počinio prava čudesa, no bosanski paša u se zbog toga osvetio te odmah dojurio u njegove krajeve  s 3 000 konjanika počinivši mnogo zla.
Godine 1515. sudjeluje u bitko kod Kostajnice, gdje su Turci do nogu porazili bana Berislavića osvetivši mu se tako za poraz kod Dubice.
*
Karlović se oženio 1517. u trideset i devetoj godini života. Žena mu je bila nećakinja jednog od najuglednijih ugarskih velikaša, ostrogonskog kardinala Tome Bakača. Brak s Bakačevom nećakinjom podigao mu je ugled u Ugarskoj i među hrvatskim plemstvom, a i u crkvenim krugovima jer je Bakač bio vrlo moćna osoba i jedan od kandidata za papu nakon Julija II.
Žena ga je nagovarala da se iz opasnih i nesigurnih gradova (Komić, Podlapčec, Udbina, Obrovac) preseli u mirnije krajeve, a s obzirom na to da mu je u miraz donijela 20 000 dukata, tim sredstvima mogao je osigurati njoj i sebi miran život. No on je previše ponosan, previše ratnik da bi samo tako napustio ognjište svojih predaka.

Nekako u to vrijeme hrvatske velikaške obitelji počele su smatrati da vuku podrijetlo od rimskih aristokratskih kuća. Tako su Kurjakovići smatrali da potječu od slavnog rimskog konzula Tita Manlija Torkvata i Karlović je svom imenu dodao Torkvat pa se često potpisivao Ivan Torkvat Karlović ili Ivan Torkvat Krbavski.
Sve jači pritisci i nemilosrdne pljačke turskih postrojbi dovode u očaj hrvatske velikaše koji graniče s turskim posjedima. Obraćaju se za pomoć na sve strane, no jedina redovita pomoć stiže iz Rima, ali je sve to malo.
Godine 1519. Karlović se nalazi s velikom sjajnom pratnjom u Mlecima, vjerojatno u nakani da produži najamnički ugovor i da uz dobru potporu brani njihove granice u Dalmaciji. Iduća godina za njega je posebno bolna: na Vražjem vrtu (Plješevica) pogiba njegov prijatelji suborac ban Petar Berislavić nakon manje čarke s Turcima. Vjerojatno pod dojmom te smrti, krajem iste godine hrvatski knezovi šalju opunomoćenike bosanskom paši da s njim započnu razgovore o trajnom primirju.
Vođa delegacije bio je Ivan Karlović, a uz njega su pristajali svi hrvatski feudalci od Save do mora, posebno Zrinski, Blagajski i Frankopani. Mletački poslanik tajnom porukom javlja da su hrvatski velikaši 1521. vijećali u Zagrebu bi li se predali Turcima, a glavni sudionici tog vijećanja bili su Ivan Karlović, Bernardin Frankopan i Nikola Zrinski. Možda je ova vijest pripomogla da Mlečani iste godine obnove s Karlovićem ugovor o najamničkom odnosu, obećavši kako će mu i te godine davati 1 000 dukata, i to pola u novcu, a pola u materijalu.
*
Krajem listopada 1521. došao je Karlović u Budim, gdje ga je kralj Ludovik bio imenovao hrvatskim banom. Dvor je obećao novom banu isplaćivati godišnje 40 000 dukata, a ban s obvezao da će za obranu Kraljevine Hrvatske i Slavonije izdržavati 1 000 konjanika. Iste godine Karlović pomaže jajačkom bnau Petru Kegleviću osloboditi od Turaka grad Bužim, što je izazvalo pravi bijes bosanskog namjesnika Gazi Husrefbega.
Kako kraljeva obećana pomoć nije dobivena, jer Jagelović jednostavno nije imao odakle namaknuti sredstva, a ban je neprekidno sudjelovao u okršajima, šalje u Mletke glasnika da oni u svoje ime preuzmu njegove gradove samo da ne padnu u ruke Turcima, no Mlečani ponudu glatko odbijaju bojeći se osvete moćnog i osvajački nastrojenog sultana Sulejmana II.
Za Karlovića je Budim, barem što se tiče pomoći, ostao mrtav, ali još se nadao jačoj mletačkoj pomoći računajući na njihovu gramzljivost, a i rodbinsku povezanost s talijanskim plemstvom. Sve češće se povezuje s Habsburgovcima. Godine i525. Zahvaljuje se na banskoj časti.
Njegovo pismo upućeno nadvojvodi Ferdinandu Habsburškom 1526. puno govori o stanju u Hrvatskoj i o njemu samom. Tu se vidi kako i sam već polako gubi iluzije da može obraniti Hrvatsku od turske sile: «…kao što sam nekoliko puta obavijestio po svojim glasnicima sveto Vaše Veličanstvo, izgubio sam radi kršćanske vjere dvije svoje pokrajine, jednu naime imenom Krbava, a drugu imenom Lika, te od jednog gospodstva spadoh na to da nemam gdje na svojem hraniti ni uzdržavati svoju majku koja me je rodila, nego je uzdržavam i hranim po kućama drugih ljudi. Zato sam, premilostivi gospodaru, zamolio prošle godine po svojim odaslanicima sveto Vaše Veličanstvo da bi mi se Vaše Veličanstvo smilovalo te mi odredilo drugdje jedno mjesto gdje bih smjestio svoju majku i hranio je do njezine smrti, a ja želim osobno služiti Vašem Veličanstvu na ovoj turskoj krajini dokle živim.»
Karlovićeva majka Doroteja vjerojatno je umrla te godine, no ne zna se gdje je sahranjena. Sigurno je samo da joj je sin omogućio koliko-toliko siguran život bez obzira na nevolje koje je proživljavao. Žena mu je umrla prije, negdje oko 1520., također se ne zna gdje Navodno je bila po prirodi nježna i boležljiva, a kao brižljivo odgojena dama visokog roda nije bila navikla na surovu ličku klimu i vječnu strepnju od turskih provala te strahovanje od užasa turskog ropstva. I njoj je Karlović kao vitez i ugledan čovjek zasigurno omogućio život dostojan žene njezina ranga. Nisu imali djece.
*
Ivan Karlović poslije je stekao nove gradove. Postao je vlasnik Medvedgrada na Zagrebačkoj gori, a posjedovao je još Rakovec u Križevačkoj župi i Lukavec u Turopolju. Za Rakovec i Medvedgrad trebao je platiti Ferdinandu oko 6 000 forinti, no to je otplatio tako što je o svom trošku držao postrojbe uvijek spremne  na borbu s Turcima.
Nakon pogibije posljednjeg Jagelovića u strahovitom porazu od Turaka kod Mohača 1526., u Hrvatskoj dolazi do velikih previranja i rata za prijestolje između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog. Hrvatski su se velikaši podijelili u dvije struje. Ivan Karlović priklonio se onoj koja je bila uz Habsburga. Na saboru u Cetinu (Cetigrad) 31. XII. 1526. i 1. I. 1527. izabran je za hrvatskog kralja Ferdinand Habsburški. Na povelji o izboru novog kralja je između ostalih i pečat i potpis Ivana Torkvata Karlovića kao i pečat Kraljevine Hrvatske: šahovsko polje sa 64 kocke. U samoj ispravi spominje se dvadeset i jedan predstavnik hrvatskog plemstva.
Ivan Karlović je nakon Cetingradskog sabora ponovo izabran za bana i nastavio nesmiljenu borbu protiv zatornika svoje moći. Godine 1528. dva puta je prodro do Udbine sa svojim konjanicima, a u listopadu iste godine sudjelovao je u bitki kod Belaja (grad između Mrežnice i Korane) gdje je Husrefbegu nanesen osjetan poraz – imao je 700 mrtvih i ranjenih vojnika. U toj bitki Karlović je teško ranjen, no preživio je.
*
Kao ratnik bio je neustrašiv i svojom golemom figurom ulijevao je strah neprijateljima, ali kao političar nije bio dorastao velikim dvorskim meštrima i spletkarima koji najčešće nisu ni znali što se događa u udaljenim dijelovima njihove države. Bio je svjestan da on i nekoliko hrvatskih velikaša bez obzira na osobnu hrabrost i uvježbanost svojih vojnika neće moći odoljeti golemoj turskoj sili. Zbog velikih izdataka za česta vojevanja izgleda da je nešto više tlačio svoje kmetove od plemića čija imanja nisu bila neposredno ugrožena od turskih upada i češće su bježali s njegovih posjeda u sigurnije krajeve.
Vrlo se često spominje u narodnoj pjesmi kao neustrašiv borac, no začudo, te pjesme nisu danas puno poznate široj čitateljskoj publici. I njegova sestra Jelena je zastupljena u pjesmi kao hrabra ratoborna amazonka koja nesmiljeno siječe turske glave, premda je u naravi bila nježna i povučena žena strogih katoličkih pogleda na život s vrlo naglašenim domoljubnim osjećajem.
Ivan Karlović umro je iznenada, najvjerojatnije od upale pluća, 9. kolovoza 1531. u svom Medvedgradu. Sahranjen je u crkvi Majke Božje Remetske, u Remetama kod Zagreba. Sestra Jelena dala mu je postaviti nadgrobnu ploču s njegovim grbom i latinskim natpisom. U istoj su crkvi ranije su pokopani Pavao Zrinski (1514.) i Janus Pannonius, tj, pjesnik Ivan Česmički (1472.). Remetski su pavlini iz nepoznatih razloga 1768. uklonili Karlovićevu nadgrobnu ploču, a mjesto nje grob su prekrili manjim kamenim pločama.
Ivan Karlović je od moćnog, slavnog i bogatog plemića došao do toga da strepi hoće li mu oduzeti i posljednje prebivalište. Premda moćan i utjecajan, nije uspio pokrenuti interese tadašnjih velikih sila za naše prostore, u korist svoje male, ali ponosne države. Uostalom, nijedna južnoslavenska država, osim časnog Dubrovnika, nije u to vrijeme sačuvala apsolutnu samostalnost.
Karlović je svojim životnim stavovima i upornom borbom pridonio da cijela Hrvatska ne padne u okrilje Osmanskog Carstva.

LITERATURA:

D. Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1994. – Znameniti i zaslužni Hrvati 925.- 1925., August Cesarec, Zagreb, 1990. – P. Grgec, Hrvatski Job šesnaestog vijeka ban Ivan Karlović, Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima, Zagreb, 1932. – J. Karakaš, Mačevi, topovi, muze i popovi, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2004. – Z.Tomičić, Hrvatski ban Ivan Karlović 1485.- 1531., Lička revija,  Gospić, 2005. br. 5, str. 109 (oko 1479. – 9. IX. 1539.), sin Karla Gusića Krbavskog iz roda Kurjakovića i Doroteje iz roda Frankopana, sestre Anža Frankopana Brinjskog i Nikole Frankopana Tržačkog. Rođen je u jednom od ličko-krbavskih gradova, najvjerojatnije u Komiću. Nikole Sigetskog, kojem su dali očevo ime. Ivan Karlović je posljednji potomak krbavskih knezova. Bio je neobično visok i krupan čovjek. Svojom snažnom tjelesnom konstitucijom i osobnom hrabrošću ulijevao je strah protivnicima u bojevima.

Esej Ličkih novina (1)

KNEZ BORNA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. lipnja 2013. u 22.20 sati


Piše Jure Karakaš


Kad se danas spomene knez Borna, obično se ima na umu da je to onaj knez koji je izdao Ljudevita Posavsko u velikom ustanku protiv Franačke Države 818. – 822. godine. Takvi se sudovi olako donose vjerojatno iz sentimentalno- domoljubnih razloga i uvjerenja da je Ljudevitov ustanak od očajničke pobune protiv nasilničkog ponašanja franačkih markgrofova prerastao u borbu alpskih Slavena za stvaranje jake slavenske države na prostoru od Soče do utoka Timoka u Dunav, a da je to spriječio Borna svrstavši se na stranu Franaka.
Pri donošenju takvih sudova ipak treba sagledati povijesnu realnost prve polovice IX. st. na ovim našim prostorima.
Početkom tog stoljeća Panonska i Dalmatinska Hrvatska (koje se tada nisu tako zvale) bile su pod vlašću Franačke Države Karla Velikog. Obje su bile podvrgnute pod neposrednu vlast Furlanske markgrofovije, smještene uglavnom na području današnje sjeverne Italije. Hrvatski knezovi imali su potpunu samostalnost unutar svojih kneževina razdijeljenih na županije, a odnos prema Franačkoj Državi danas nije sasvim poznat, no vjerojatno se sastojao od davanja vojne pomoći u slučaju rata i nekom porezu.
Dio današnje Hrvatske bio je pod bizantskom vlašću. Mirom u Aachenu 812. godine Bizantu su pripali gradovi Zadar, Trogir i Split te otoci Cres, Krk, Lošinj i Rab – to je bila Bizantska Dalmacija.
Na istoku je postojala još jeddna jaka sila koja je imala osvajačkih pretenzija prema hrvatskim zemljama. To je bila Bugarska na čelu s kanom Ormutagom (814. – 831.), sinom i nasljednikom kana Kruma.
Obje Hrvatske crkveno su pripadale patrijaršiji u Akvileji, ali je Splitska nadbiskupija, kao bizantska crkvena organizacija, nastojala na sve moguće načine proširiti svoj utjecaj na hrvatske prostore, čemu se suprotstavljao Rim.
Hrvatske su se zemlje tako našle stiješnjene između tri velike sile, a knezovi su spretno koristili njihove antagonizme nastojeći sačuvati barem unutrašnju samostalnost kad već nisu imali snage za potpunu neovisnost.
U takvim prilikama vladao je, dakle, knez Borna od oko 810. do 821. Naslijedio je kneza Višeslava, kojeg većina povjesničara smatra prvim po imenu poznatim hrvatskim knezom jer je njegovo ime zabilježeno na krstionici pronađenoj u Ninu (danas u Arheološkom muzeju u Splitu). Borna je bio ne samo nasljednik, nego po svoj prilici i sin Višeslavov.
                Bornina kneževina
Teritorijalni opseg Bornine države ne može se, prema Nadi Klaić, sasvim sigurno utvrditi. „On je dux Guduscanorum i uz to dux Dalmatiae atque Liburniae. Knezom dalmatinsko – liburnskim nazivaju ga franački anali koji upotrebljavaju za balkanske i jadranske zemlje historijske nazive…“
Kako je, između ostalog, bio i dux Guduscanorum (tj. Gačana, Gacke), Stjepan Pavičić smatra da se izraz Guduscanorum mogao odnositi na cijelu Liku i Krbavu, a ne samo na područje Gacke: „… može se uzeti u obzir i to da je ime Gatska obuhvaćalo u početku devetog stoljeća zapravo cijelo današnje podrućje Like od Une do Velebita ili do mora. Prema tome bi naziv Guduscani, Goduscani u franačkih pisaca toga vremena označavao upravo stanovništvo i Gatske i Like i Krbave. To bi dokazivala i okolnost što spomenuti franački izvještaji Guduscane (Gačane) zovu narodom (natio Guduscanorum), a to on ne bi mogao biti s malog područja prave Gatske…“
Čini se da je u to vrijeme područje današnje Like imalo i posebni status u okviru Dalmatinske hrvatske, da je tim krajevima upravljao ban kao prvi čovjek do kneza, dok su u ostalim dijelovima Hrvatske vlast obnašali župani. Naravno, da je i područje ovog dijela Hrvatske bilo razdijeljeno na župe.

         Borna i Ljudevit Posavski

                Bilo kako bilo, dok je na čelu Franačke Države bio Karlo Veliki, i panonsk i dalmatinski knez pokoravali su se njegovoj volji. Nakon karlove smrti (814.) na franačko prijestolje dolazi Ludovik Pobožni (814.- 840.) i u njegovo vrijeme počinje slabiti ta moćna država. Za razliku od svog prethodnika, taj je vladar bio slab i neenergičan pa su se odmah osilili mnogi markgrofovi, posebno furlanski markgrof Kadaloh. Za to razdoblje Vjekoslav Klaić kaže: „… čim je ovaj sjeo na prijestolje, potekoše preda nj… i hrvatski knezovi da mu se poklone. U Bijeloj Hrvatskoj vladaše tada knez Borna, a u slovinskoj zemlji u gradu Sisku knez Ljudevit. Oba bijahu dobri junaci i vrsni vojvode, ali pomamni za tuđim dobrom. I jedan i drugi ulagivao se caru i franačkoj gospodi ne bi li ga zapalo vladati svim Hrvatima. Franačka gospoda zamijetiše tu neslogu i taj jal hrvatskih knezova. Osobito je lukavi markgrof Kadaloh sve više raspirivao zavist hrvatskih knezova ne bi li posve omrznuo jednog drugome. Sada bi radio u prilog Borni, iako je kriv bio; sad je opet prihvatio Ljudevita pa bio on prav zdrav kao zlato. Tako se zavadiše dva po Bogu i jeziku rođena brata, dvie nesretne zemlje hrvatske, a sve tuđinu na uhar koji je, zavrgavši obećanje Karla Velikog, sve više banio po ubogoj zemlji i upletao se u domaće posle hrvatske…“

Kako se Kadalohovo nasilje nastavljalo u sve gorem obliku, Ljudevit Posavski se 818.  požali caru, no Ludovik potjera njegove poslanike optuživši panonskog kneza da snuje urotu protiv franačke vlasti. Nakon ovoga Kadaloh je pojačao teror: palio je, pljačkao i ubijao po svim selima gdje bi mu se nešto učinilo sumnjivim. Prema nekim izvorima, taj je teror išao tako daleko da su franački vojnici otimali majkama djecu s prsa, ubijali ih i bacali psima za hranu. Ljudevit Posavski, ne vidjevši drugog izlaza,  podiže 819. ustanak. Markgrof Kadaloh, saznavši za to, skupi u Furlaniji i drugim talijanskim zemljama vojsku i krene na Ljudevita. Tu je vojsku Ljudevit porazio i ona se morala povući. Prilikom povlačenja umro je od groznice markgrof Kadaloh. Nema podataka je li Borna sudjelovao u ovoj franačkoj kaznenoj ekspediciji.


Bornina uloga u ustanku Ljudevita Posavskog               

  Nakon pobjede Ljudevit opet šalje poslanstvo franačkom caru tražeći mir, ali i postavljajući neke svoje uvjete, no Ludovik Pobožni sve odbije. Vidjevši da se neće moći izvući iz okrilja furlanske markgrofovije, Ljudevit Posavski priprema novu taktilu: u pomoć poziva Slovence, kojima je također dozlogrdilo franačko nasilje, dalmatinske Hrvate i neka dačka slavenska plemena, poimence Timočane i Bodrike. Bodrici se nisu odazvali, a Timočani su mu priskočili u pomoć, računajući da će se tako osloboditi bugarske vlasti. Od Slovenaca uz njega pristaju istočni Slovenci iz današnje Kranjske i južne Štajerske, dok su se Hrvati pod knezom Bornom opredijelili protiv tog saveza i odlučili podržavati franačkog cara. Borna je računao da Ljudevit neće odoljeti tolikoj sili i da će on ujediniti hrvatske zemlje formalno priznajući Ludovika za vrhovnog poglavara.
Kadalohov nasljednik Balderih provali s vojskom preko slovenskih zemalja da kazni Slovence zbog saveza s Ljudevitom, ali Ljudevit Slovencima pritekne u pomoć. Vojske su se sukobile negdje na gornjoj Dravi, a ishod bitke nije poznat. Čini se da je balderih potisnuo panonskog pobunjenika.
S juga provali Borna, no Ljudevit ga dočeka na Kupi nedaleko od Siska. Na Borninu stranu prešao je Ljudevitov tast Dragomuž, vjerojatno smatrajući da mu zet nema nikakvih izgleda protiv tada najmoćnije europske sle, a zasigurno je imao i neke aranžmane s dalmatinskim knezom. S duge pak strane Bornu su napustili Gačani očito smatrajući da bi u Panonskoj Hrvatskoj ostvarili veću samostalnost, a možda bi u budućoj državi igrali ključnu ulogu s obzirom na konfiguraciju svog područja.
Bitka je završila Borninim porazom, a Dragomuž je poginuo. Borna je jedva izvukao živu glavu zahvaljujući jakoj tjelesnoj gardi. Na povratku je uspio pokoriti i smiriti gačane, no Ljudevit krajem te godine upada s vojskom u Dalmatinsku Hrvatsku i za osvetu pali i žari gdje god stigne. Borna se s ostacima svoje vojske sklonio u tvrde gradove odakle je povremeno napadao Ljudevitove čete nanoseći mu osjetne gubitke. Nenavikao borbama u brdovitim krajevima i bez frontalnih sudara, Ljudevit se vraća u svoje ravničarske krajeve da se pripremi za nove franačke napade.
Kad se pronio glas o Ljudevitovoj pobjedi kod Kupe, pridruže mu se i ostali Slovenci, tako da je uspio ujediniti sva slavenska plemena od Soče do do ušća Timoka u Dunav. Postojala je mogućnost, u slučaju konačne pobjede nad Francima, da se stvori snažna slavenska država u Panonskoj nizini i nešto šire.
Krajem 819. Borna šalje izvješće franačkom caru da je u tijeku Ljudevitovih napada na njegovu zemlju usPio Ljudevitu nanijeti teške gubitke pa se ovaj put morao vratiti s gubitkom od tri tisuće ljudi i više od tristo konja.

         Nove borbe i Bornin kraj

                U siječnju 820. na franačkom državnom saboru u Aachenu vijećano je kako da se savlada Ljudevit, koji je sada postao ozbiljna prijetnja moćnom carstvu, tim prije što su mu pomogli i bizantski graditelji pri obnovi utvrda i učvršćivanju novih gradova. Vijećanju je prisustvovao i Borna.
„Sabor zaključi“, kako navodi F. Šišić, „da tri carske vojske u isti mah napadnu buntovnog kneza, opustoše njegovu zemlju i tako ga svladaju. Kad malo potom i knez Borna stiže na carski dvor, stade on u vijeću obrazlagati kako da se Ljudevit satre. I doista, čim je granulo proljeće, podigoše se protiv Panonske Hrvatske tri velike franačke vojske u koju uđoše različite čete iz pola carstva…“
Ni ove vojske nisu uspjele slomiti Ljudevita Posavskog , premda su dobro opustošile njegovu zemlju i ponovo pokorile Slovence. Nema podataka kako je i s kolikim snagama Borna sudjelovao u tom pohodu, no svakako je sudjelovao, sudeći prema njegovoj nazočnosti na vijećanju u Aachenu.
Knez Borna nije dočekao slom panonskog kneza. Umro je prirodnom smrću 821. godine. Naslijedio ga je nećak Vladislav, kome je titulu kneza „na želju hrvatskog naroda“ potvrdio franački car. Nije jasno zašto ga nije naslijedio najstariji član obitelji, ujak Ljudemisl. Vjerojatno su se vodile neke zakulisne igre. Ljudemisl je ostao župan u župi Srb, a vjerojatno je obnašao i dužnost bana na području današnje Like i ostalog dijela planinske Hrvatske. Kod Ljudemisla se poslije sklonio Ljudevit Posavski kad je uvidio da se ne može oduprijeti franačkoj sili. Nakon neke svađe Ljudemisl je dao potajno pogubiti kneza Ljudevita i tako skinuo s vrata franačkom caru opasnog protivnika koji je dobre četiri godine potresao istočni dio njegove države.
Je li Borna bio izdajnik ili knez koji je svojom politikom želio učvrstiti labave dijelove hrvatskih zemalja? Po svoj prilici bit će ovo drugo. Nemajući drugog izbora, on je u okviru Franačke Države želio stvoriti jednu čvrstu, dobro organiziranu zajednicu i udariti temelje budućoj jakoj državi koja će se, čim se ukaže prilika, potpuno osamostaliti. Igrati na kartu Ljudevita Posavskog činilo mu se odviše riskantnim jer je protivnik bio previše jak, a druge dvije sile (Bugarska i Bizant) također su polagale pravo na ove prostore i samo čekale priliku da ih prisvoje. Prema njegovu shvaćanju, prednost je trebalo dati političkim igrama i čekanju na pogodne prilike. To su poslije ostvarili drugi knezovi budno prateći igre na europskoj političkoj sceni.

iii

UZ 190 GODINA DR. ANTE STARČEVIĆA

IZLOŽBA IZ ZBIRKE MEŠTROVIĆ

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. svibnja 2013. u 18.00 sati

GOSPIĆ - Državni arhiv je povodom 190 godina dr. Ante Starevića pripremio prigodnu izložbu iz zbirke Ante Meštrovića.
Izložba će biti otvorena na Starčevićev rođendan 23. svibnja, četvrtak, u 19 sati u Muzeju Like u Gospiću.

ant
Bogović, Mataija i Meštrović na otvaranju izložbe/snimio©Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Uz 190. godišnjicu dr. Ante Starčevića

JEDINSTVENA ZBIRKA O OCU DOMOVINE

23. svibnja 2013. u 20.55 sati

GOSPIĆ - Msgr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, večeras je otvorio izložbu o dr. Anti Starčeviću iz zbirke Ante Meštrovića iz Klisa.
Vrijedna i jedinstvena zbirka dokumenata, knjiga, slika i drugih artefakata o ovome znamenitom Hrvatu iz Velikog Žitnika, čiji je 190. rođendan danas obilježen i županijskom proslavom, nastajala je tridesetak godina. Do sada je bila izložena u Splitu, Zadru, Zagrebu i Rakovici.
Ivica Mataija, direktor Državnog arhiva, koji je i organizirao izložbu, najavio je mogućnost da zbirka postane njihovo vlasništvo. Biskup Bogović je tijekom otvaranja predložio da se u Gospiću podignu spomenici svim zaslužnim ljudima iz prošlosti koji bi na svojstven način govorili o prošlosti ličke metropole i Like.(mač)

 
rrr

Sjećanje na Pepija

KONCERT RADOJKE ŠVERKO

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. svibnja 2013. u 0.15 sati, video dopuna u 10.00 sati

GOSPIĆ - Sinoć je održan prvi iz serije koncerata posvećenih gospićkom glazbeniku Josipu Kajleru Pepiju koje organizira Gospićki glazbeni centar.
Na ovom koncertu gošća je bila Radojka Šverko, a pjevala je u pratnji prof. Vladimira Babina.
U pretprogramu su nastupili članovi Gospićkog glazbenog centra.

VIDEO ZAPIS LIČKE TELEVIZIJE GOSPIĆ

 
rrrrrr

 

rrr

Komentari s Fejsa:
https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/628049543890882?comment_id=6946393&offset=0&total_comments=1

Danka Uzelac Svaka cast!!! Pepi je to zasluzio!!!
 

DVIJE PJESME MILANA RUPČIĆA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. svibnja 2013. u 23.30 sati

ZBOGOM, PJESNIČE

            (Grga Rupčić 1932. – 2008.)

Liko, gorda i ponosna,
ljepoto zanosna,
tko će o tebi pjesme pisati mnoge,
nema više pjesnika Grge.

Tko će šetati sokacima i vrištinom,
dušom radosnom,
život i ljepotu tvoju
strasno upijati
u misao svoju?!

Tko će slušati ševu kako bigliše,
gledati breze oca kako listaše?
Otešica žubori, Petrov mlin ne klopoće,
nema ni Grge čuti što Rastoka šapuće.

Lučica, tratina zarasla samuje:
neće pjesnik kao prije,
doći da s prijateljima,
uz nogomet ili prasičanje,
životu se raduje.

Sad na Viru, mjestu hlada,
tišina vlada;
hoće li novi dičaci, puni snage,
nasmijavati cure
vesele i blage.

Rasta se s nama poeta vrli,
precima nepovratno hrli;
zbogom Liko, neizmjerna radosti,
ode pjesnik ljubavi i snova
svojim pjesmama ka vječnosti.

Rekao bi zbogom Rastoci,
Smiljanu i Gospiću,
Velebitu, Karaušovici i Jaginjici;
zbogom Otešice, rakite,
otoke i Široke bare,
da li mladi pjesnici
za vas još mare.

Zbogom Rastočani,
Smiljančani, Gospićani,
zbogom prijatelji dragi i znani
i pjesama ljubitelji neznani.

Zbogom ulice i gospićki trgovi,
gimnazijo, domovi i lijepi parkovi,
zbogom vodarici Marti,
gdje projuriše godine,
a prođoše i spori sati.

Pjesniče vrli, ljubitelju Like,
tebi na spomen pjesme pišemo,
jer Liku volimo,
pa da još koji sonet
o njoj čujemo.

 

SAMOZATAJNOST

            (Oda radu)

Došla znakovita vremena:
individua besprizorna,
bez rada i rezultata
s ponešto osebujnih atributa
javnosti poznatija
od nestora
koji znanju i kulturi
vrata širom otvara.

Korisna djela objavio autor vrli:
Pobunjenici, Sjeme na vjetru,
Krbavska bitka, Lovci na dugu,
Stara Lika i još temu mnogu,
misao u povijest hrli.

Hrvatska čitanka za mlade
i Priručnik za učitelja
da se lakše snađe.
Slovarica u stihu, rimovani abecedarij,
iskusnu liriku i svježem poeti
kao kriterij.

Kroničar je stare Like.
Selo ličko, pitoreskno,
u ljepoti svojih mijena,
rodilo zaslužnika;
osposobio generacije mnoge,
znanjem opremio,
izvjesnije u život otpravio.
Svjetuje me mentor:
- izostavi ovaj tekst,
nije popularno.

Ne krasi me poslušnost,
pa ću javno reći:
mnogi stvaralac naš
ponosno će istaći
da ga je učio
profesor Jure Karakaš.

kkk
Detalj s jednog lanjskog koncerta iz serije Sjećanje na Pepija/Foto arhiva ©Lik@ press


Koncerti Sjećanje na Pepija

DOLAZI RADOJKA ŠVERKO

Gospićki glazbeni centar nastavlja seriju koncerata posvećenu maestru Josipu Kajleru Pepiju.

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. svibnja 2013. u 19.55 sati

GOSPIĆ - Lani je počela serija prigodnih koncerata Sjećanje na Pepija, odnosno Josipa Kajlera gospićkog glazbenika i kompozitora.
Ove godine u organizaciji Gospićkog glazbenog centra nedavno je održan prvi ovogodišnji koncert iz nove serije, a u petak 17. svibnja u dvorani KIC bit će drugi koncert. Koncert će održati jedna od najvećih glazbenih diva Radojka Šverko. Koncert počinje u 20 sati.

pepi
Maestro Pepi sa svojim učenicima u Gospiću ...
kk
... i s vatrogasnom limenom glazbom na terasi novog hotela Lika u Gospiću
 

vvv

Promocija pete Kaćunkove knjige

PRVA PROMOCIJA U GOSPIĆKOJ KATEDRALI

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. svibnja 2013. u 21.00 sati

GOSPIĆ - Na kraju večerašnje svete mise, koju je nakon duže vremena predslovio don Anđelko Kaćunko, župnik Mile Čančar promovirao je njegovu petu knjigu Vikar crkve naše Gospe.
Zbornik je to propovijedi don Kaćunka koje je imao u gospićkoj katedrali ali i na području Gospićko-senjske biskupije. Knjiga je nastala na poticaj vjernika koji su ga nakon mise znali moliti da ima da propovijed ili da ju pošalje mailom.
- Svaka je riječ suvišna. Knjigu valja uzeti i ponovno ne iščitavati kao druge knjige, jer ovo nije takva knjiga. Ovo su njegove propovijedi. Ne njegova riječ nego riječ božja koju je htio knjigom približiti - rekao je Čančar.
- Doista od srca želim zahvaliti svima vama jer da nije bilo vas ne bi bilo ove knjige - rekao je Kaćunko.

Pogledajte video zapis Ličke televizije Gospić:

 

 
ddd
Pjevači na duhovnoj obnovi u Gospiću/SNimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić
 

ddd

Gospićko-senjska biskupija

DUHOVNA OBNOVA PJEVAČA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. svibnja 2013. u 13.00 sati, nadopuna 5. svibnja u 8.55 sati

GOSPIĆ - Prema pastoralnom planu Gospićko-senjske biskupije danas je održan susret i duhovna obnova pjevača - pjevačkih zborova i grupa.
Brojnim pjevačima iz cijele Gospićko-senjske biskupije predavanje na temu Kako izražavamo vjeru pjevanjem dr. o. Marijan Steiner, DI Zagreb.
Svim župnicima i župnim zborovima stalo je da bogoslužje, posebno ono nedjeljno, bude što ljepše. Pjevanje u tome puno pomaže. Na biskupijskom području malo zborova, ali su brojne skupine koje predvode pjevanje blagdanskog bogoslužja i svim je dobro došao ovakav susret.
Nakon susreta koji je završio domjenkom pjevači su obišli Smiljan i Žitnik.

pjevaci
Združeni pjevački zbor na Udbini 2010. prilikom blagoslova CHM/Foto arhiva©Lik@ press Gospić


Piše don anđelko Kaćunko

Sadržajan program započeo je u Pučkom otvorenom učilištu molitvom Srednjega časa koju je predmolio biskupijski kancelar vlč. Marinko Miličević. Na početku radnoga dijela sudionike susreta, njih oko 160 iz svih dekanata biskupije, kao i nazočne goste pozdravio je generalni vikar mons. Tomislav Šporčić ter je prenio pozdrave biskupa Mile Bogovića, koji nije mogao nazočiti zbog slavlja sakramenta krizme u jednoj župi. Mons. Šporčić je posebno pozdravio gosta-predavača dr. o. Marijana Steinera, koji je sudjelovao i na prošlogodišnjem biskupijskom susretu pjevača na Plitvicama. U uvodnom poticaju generalni vikar je posvijestio kako liturgijsko pjevanje na poseban način izgrađuje crkveno zajedništvo ter doprinosi stvaranju blagdana i blagdanskog ozračja. Stoga, naglasio je, takvi godišnji susreti imaju svrhu da naše pjevače pouče i duhovno-odgojno formiraju za istinsko liturgijsko bogoslužje. Nakon toga su sudionicima susreta svoje pozdrave izrekli gradonačelnik Gospića Milan Kolić ter župnik i dekan gospićki mons. Mile Čančar.
Pater Steiner je prije izlaganja o temi Kako izražavamo vjeru pjevanjem, održao s pjevačima kratko uvježbavanje kanona Jubilate Deo, aleluja. U uvodu u temu istaknuo je da će, zbog Godine vjere, naglasak biti upravo na vjeri. Odgovarajući na pitanje zašto vjerujemo, rekao je da Bogu treba dati najbolje. Bogu izražavamo zahvalnost također liturgijom, pri čemu su uvijek bitne riječi. Pjesma u prvom redu djeluje na onoga koji pjeva, ali i na ostale. Kako to da tekst obučen u melodiju ima takvu snagu i izražajnost, upitao je p. Steiner ter odgovorio da je to tajna glazbe. Istaknuo je kako bi crkveni pjevač morao imati vlastito iskustvo Boga, jer onda je njegovo pjevanje proživljeno. A iskustvo Boga je teško izrecivo, premda stvarno. "Ako Boga nema – sve je dopušteno", rekao je Dostojevski, jer onda zapravo ništa nema smisla. Zato je teško shvatiti kako svoj život osmišljava jedan nevjernik i ravna li se možda pravilom kako je "jedini smisao života prihvatiti ovaj besmisao" (Sartre). Jer imati sve , a nemati Boga, znači nemati ništa. No čežnja za Bogom "upisana" je srce čovječje. Stoga je i papa Benedikt, još kao kardinal Ratzinger, u knjizi razgovora s novinarom Seewaldom istaknuo kako je čovjek u svemu ostvario određeni napredak – osim u etici. To znači da je čovjek grješan, da je potreban spasenja, da mu je potreban Bog, rekao je među ostalim p. Steiner ter zaključio da s Bogom sve dobiva smisao pa nam je i život dan kao dar i kao zadaća. Pjevanjem se na jedinstven način doživljava Božja blizina, a pjesmom slavimo Boga i zahvaljujemo. Pracrkva, čiji je život opisan u Djelima apostolskim, izvor je i našega iskustva ter nadahnuće za konkretan život radosnog svjedočenja vjere.
            Nakon kraće rasprave sudionici susreta zaputili su se u katedralu, gdje su se, uz mogućnost za sakrament pomirenja, pripremili za sv. misu koju je, u zajedništvu s nekoliko svećenika, predslavio p. Steiner. U propovijedi na temelju misnih čitanja dotičnoga dana naglasio je koliko je važno da i današnji kršćani poput apostola radosno svjedoče pripadnost Isusu Kristu.
Na kraju euharistijskog slavlja sudionike susreta još jednom je pozdravio domaćin mons. Čančar, istaknuvši da u povijesti gospićke katedrale nikada nije bilo toliko pjevača na sv. misi, ter je gostu-predavaču zahvalio za poticajne riječi. Nakon zajedničkog fotografiranja, za sve sudionike susreta priređen je ručak u hotelu Ana, a potom posjet Memorijalnom centru "Nikola Tesla" u Smiljanu i rodnoj kući "oca domovine" dr. Ante Starčevića u Žitniku.

ddd

 
kkk

Nova knjiga don Kaćunkakkk


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. svibnja 2013. u 19.45 sati

GOSPIĆ - U nedjelju, 5. svibnja, u katedrali bit će u 19,00 sati svečana sveta misa i jednostavno predstavljanje nove knjige don Anđelka Kaćunka "Vikar crkve naše Gospe - propovijedi u gospićkoj katedrali i biskupiji". Na misi pjevanje animira župni VIS "Angelus". Dođite na taj sveti susret pod motom: MISA & KNJIGA!

Književna kritika Ličkih novina (47)

AUTOR JEDNE OD NAJLJEPŠIH ELEGIJA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Lavoslav Vukelić, Kod Solferina
28. travnja 2013. u 18.30 sati


Piše Jure Karakaš


Hrvatski književnik iz druge polovice devetnaestog stoljeća Lavoslav Vukelić malo je poznat današnjim čitateljskim generacijama. Svojedobno je bio popularan i jedan od najčitanijih pisaca slavnog Šenoinog Vijenca.
Vukelić je rođen 20. ožujka 1840. u Gornjem Kosinju, sjedištu krajiške  kumpanije (satnije) u Otočkoj pukovniji. Otac Petar bio je vojni činovnik (upravni časnik), a majka Antonija kćerka pukovnika Došena koji se proslavio u Napoleonovim osvajanjima po Europi.. Vukelić, dakle, potječe iz vojničke obitelji..
Otac mu je umirovljen 1847. te se preselio u Senj i tu je mali Lavoslav završio pučku školu i gimnaziju.
Bio je nježne tjelesne građe i senzibilan, nije volio grubost pa je teško podnosio grube vojničke zakone tadašnje krajiške uprave. Zato se, valjda, u slobodno vrijeme posvećivao čitanju lijepe književnosti, posebno narodnih priča, pjesama i bajki, a osobito je volio Andriju Kačića Miošića i njegovu pjesmaricu Razgovor ugodni naroda slovinskog. Iznimno je cijenio Ivana Mažuranića, a njegova Smail-agu znao je napamet. Još kao gimnazijalac zanosio se slavnom hrvatskom prošlošću i naprosto je gutao djela starije hrvatske književnosti.
Gimnaziju je završio 1859. Na jesen te godine došao je u Zagreb studirati pravo, no u proljeće 1860. vratio se u Senj jer zbog siromaštva nije mogao nastaviti studij. Veći dio godine proveo je u čitanju klasika talijanske, francuske, engleske, poljske i ruske književnosti. Osim hrvatskog znao je talijanski, njemački, ruski i poljski jezik te je s lakoćom čitao književna djela ovih velikih naroda, a bavio se i prevođenjem s tih jezika.
S obzirom da je bio vojničko dijete, nije mogao izbjeći vojničkoj sudbini; mogao je nastaviti jedino vojnu školu kad već nije imao sredstava za studiranje onoga što je želio.
U jesen 1860. otišao je u Beč i upisao se na  upravo otvoreni „Upravni naukovni tečaj za Krajinu“. Završio ga je za dvije godine s odličnim uspjehom.
Završetkom te škole postao je poručnik. Nakon kraćeg boravka u Senju dolazi u  Upravni odjel Ličke pukovnije u Gospiću gdje službuje kao neka vrsta pripravnika, a 1863. postavljen je za upravnog časnika u Ličkom Osiku u Kulskoj satniji. Sredinom 1865. premješten je u Bruvno. Tu je dobio čin natporučnika, a i oženio se 1869., da bi iduće godine bio premješten u Lapac.
Život pod stegom, česte vojničke prepirke, trzavice i zadjevice, sredina koja ne drži do umjetnosti, posebno do književnosti – sve je to učinilo od njega nesretnog i nezadovoljnog mladog čovjeka sklona maštanju o velikim nacionalnim idealima.
Tada popularni pjesnik Ivan Trnski, i sam krajiški časnik, savjetuje Vukelića da pošalje svoje pjesme Vijencu, što on i čini. U 38. broju 1870. godine Vijenac mu objavljuje tri pjesme, od kojih su dvije odmah uglazbljene i pjevale se u kazalištu.
Pojavu darovitog pjesnika pozdravili su Preradović, Dežman, Perkovac i drugi tada uvaženi intelektualci.
Kako bi mu što više pomogao u nevolji, Trnski ga, kad je postao veliki župan Bjelovarske županije, poziva k sebi i zapošljava kao bilježnika. Vukelić na ovoj dužnosti radi oko godinu dana, puno piše i osjeća se mnogo bolje. To je bilo njegovo najsretnije životno razdoblje.
Osjetljiv i pravdoljubiv, ni ovdje ne može trpjeti nepravdu. Kad su bili raspisani izbori, nije htio sudjelovati u njihovu namještanju, što su ondašnje vlasti teško zamjerile svome činovniku. Zbog toga je kao sumnjiv premješten iz službe i vraćen u Liku. Zajedno s njim, na službi se zahvalilo još sedamnaest činovnika..
U Lici ga ponovo premještaju iz mjesta u mjesto: Gospić, Smiljan, Kaniža, Gračasc, Sinac, Otočac. Već je počeo očajavati, a onda ga je ban Ivan Mažuranić imenovao tajnikom podžupanije u Svetom Križu kod Začretja i on dolazi u Sveti Križ 1875.
Ovdje ponovo nalazi izvjesno smirenje, no zadesila ga je druga nevolja – tuberkuloza.
Nije se uspio izliječiti. Negdje oko Božića 1878. bolest je toliko uznapredovala da je pao u postelju i više se nije ni digao. Umro je 26. ožujka 1879 godine navršivši trideset devet godina.
Lavoslav Vukelić se ubraja u male pisce. Poezija mu odiše slutnjom nesreće i smrti, a za života je napisao osamdesetak pjesama. Najuspješnija mu je bolna elegija Kod Solferina, ujedno i jedna od najljepših elegija i antiratnih pjesama u hrvatskoj književnosti uopće.
Rerana smrt prekinula je put pjesnika koji je mogao postati značajnije ime naše književnosti devetnaestog stoljeća.
Preveo je oko trideset pjesama te nekoliko novela.
Prozni radovi (novele) ne razlikuju se puno od tada rado čitanih hajdučko-turskih novela koje su pisali manje više svi naši književnici prozaici toga vremena. U njima se Vukelić više od ostalih približio realizmu. To su novele Hajduk Rade i Krvava dioba. Ima i nekoliko nedovršenih crtica za koje je građu uzimao iz krajiškog života.
Djela su mu posthumno objavljena 1882. a sakupio ih je i uredio  njegov gimnazijski kolega Bude Budisavljević davši im naslov Književno cvijeće Lavoslava Vukelića.
I pjesma  Kod Solferina  također je posthumno objavljena nekoliko mjeseci nakon njegove smrti.
Solferino je selo u Italiji udaljeno oko 35 kilometara od Mantove. Maleno je i ni po čemu nije poznato osim po bitki u kojoj su Francuzi u savezništvu s pijemontskom vojskom pobijedili austrijsku vojsku u kojoj su uglavnom ginuli Hrvati. Kad se ta bitka dogodila Vukelić je imao 19 godina.

Evo te pjesme u cijelosti:

KOD SOLFERINA

Dovojevah! – suđeno mi evo –
Tuđu zemlju mlada krvca kvasi,
Mladu vijeku luč se evo gasi;
Zbogom dome! Zbogom rode moj!
Rana žari, čekića i reže –
Bih li plako, Bože, bih li pjevo?
Čujem evo, ovo zadnji čas:
Mučeniku bliži mi se spas!
Vruć je danak, ljut je bio boj
Mnogi bratac, mnogi dušom leže,
Brat i dušman jedan kraj drugoga;
Prohujala, pregrmila bura,
Dovriskao „en avanti!“ i „hura!“
Jednim, drugim sad već sudi Bog.
Rana žari, čekića i reže –
Aj! Gle onog što me oborio!
Pavši sam ga sa zemljom sastavio,
Te preživjeh ubojicu svog.
Mili Bože, što bijasmo krivi
Jedan drugom, da ko lavi ljuti
Srnusmo se s glasa ukinuti?
Na Krajini moja zipka stala
Franceska je njemu život dala,
A Talija obadvama – grob.
Možda tamo na obali Seine
I za njime mlado srce vene,
Možda strepeć zlu mu sluti kob.
Oj, a moja ostarjela mati
Moli Boga da joj sinka vrati;
A mi evo mrtve braće zglob. –
Što nas ponije sa milog ognjišta?
Što nas skobi sred krvna bojišta?
Koji rodu s naše smrti prid?
Bože, Bože, ako jesi, gdje si?
U to zvijezda na nebu zakrijesi
Mučenika prenije smrti brid.

bbb
Balarina iz Ličkih novina kao inspiracija za pjesmu Gospićanke Marije Manjević

Tragom naše fotografije

BALERINA KAO INSPIRACIJA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. travnja 2013. u 23.10 sati

GOSPIĆ - Kada sam pokretao Ličke novine-Lički vjesnik na internetu neke stvari nisam htio prihvatiti. U prvom redu robotski posao jednoobraznog uređivanja, posebice grafičkog i likovnog, ove stranice.
Od prvog dana ona izaziva polemike. Istina bog nisu žustre, ali idu iz jedne u drugu krajnost. Neki su me pljuvali što nemam nekakvog foruma di bi mogli pljuvati i …. da ne upotrijebim goru riječ i to - anonimno. To je konačno zakonodavac ugradio u novu legislativu i to kao - što je normalno u ostatku svijeta, kako kazneno djelo vlasnika portal(ića). Taj forum i pljuvalačku politiku neću nikad u moju butigu.
Ali da dobijem reagiranja čitatelja i čitateljica ima me na Fejsu. To je divna stvar. Prodire u cijeli svijet i ljudi nisu anonimusi što je najbitnije. Imaju ime i prezime i ne kriju se iz nekakvih šifri, ili ne daj bože tuđeg imena.
Nedavno sam bio totalno pokraden bez pitanja i bez navođenja izvora, ali je riješen problem u nekoliko sati. Večeras sam malo surfao Fejsom i ugodno se iznenadio, pa pogledajte i vi drugi na donjoj adresi.
Svaka čast, i balerina je inspiracija!!!! Bravoooooo!!!

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=502430603128150&set=a.130986290272585.10464.100000836449330&type=1&theater

KOMENTARI:
Ankica Barbir balerina!jedinstvena!

Ljiljana Zeko Zbunny aa, lijepo si ga opjevala u pjesmi ..i inače su mi mirisi bitni u životu, po mirisima štošta raspoznajem...nekako mi ostaju duboko u meni, bilo da sam srela neku osobu ili tako, miris prirode i ovo tvoje, *probudi me mirisom planine*, odmah mi je na prvu izmamilo osmijeh...prekrasna pjesma i jedno lijepo željeno buđenje:))
Branka Osijek Jutro prekrasna pijesma
Drazenka Puncec e kad bi zivot bio kao ova.pjesme moje bi srce pustalo samo suze radosnice
Dusanka Zoric divna je..

kkk
Nova ekipa amaterskog kazališta iz Gospića

Dobra inicijativa u Gospiću

PONOVNO KAZALIŠTE

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. travnja 2013. u 19.35 sati

GOSPIĆ - Pučko otvoreno učilište «Dr. Ante Starčević» Gospić provelo je akciju za osnivanje amaterskog kazališta. Prijavilo se 13 zainteresiranih Gospićana koji su zadovoljili na audiciji.
Amatersko kazalište time je utemeljeno pod stručnim vodstvom prof. Anele Serdar Pašalić, te suradnica Ane Nikšić i Dragice Uzelac. Sama ideja o osnivanju Amaterskog kazališta realizirana je uz svesrdnu podršku Grada Gospića.
Ovo je po treći put da se u proteklih pola stoljeća u Gospiću pokreće kazališni amaterizam. Za nadati se da će i ovaj put uspjeti nova generacija i da će zablistati kao što je to bilo s posljednjom ekipom koja se u Gospić vraćala s brojnim nagradama s festivalskih nastupa. Naime, gospićko kazalište bilo je specijalizirano za izvođenje djela Pere Budaka, jer kome će bolje ležati lička ikavica neg' Ličanima.