<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="65001"%> Lika press_Ličke novine_Lički vjesnik_Glas dijaspore

lll glas


Pismo iz Švicarske

HRVATSKOJ TREBA MINISTARSTVO ZA DIJASPORU

Hrvati u svijetu nisu iseljenici, nego Hrvati u dijaspori.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. siječnja 2016. u 9.00 sati


Piše mr. sc. Dragan Hazler - predsjednik HAZUD-a u Baselu


Hrvati, mjereno brojnošću u matičnoj državi, u usporedbi s drugim narodima spadaju u vrh europskih država po zastupljenosti u rasijanosti ili dijaspori, ali Republika Hrvatska nema sređene odnose sa svojom dijasporom.

Molim zaljubljenike u izraz iseljeništvo i iseljenici, da izbjegavaju te izraze jer Hrvati u dijaspori nisu iseljenici u pravom značenju tog izraza, nego su se našli u dijaspori ili rasijanosti raznim progonima, bijegom pred opasnošću od neprijatelja, odlazkom u svijet "trbuhom za kruhom", radi izobrazbe...

Ne ulazeći dublje u povijest, Hrvati su počeli brojnije napuštati svoju domovinu pojavom okrutnih turskih osvajanja. To vrijeme se približno poklapa s odkrićem Amerike pa među prvim Europljanima nalazimo u Americi i Hrvate. U to doba radi turske okrutnosti počinju i hrvatski eksodusi u europske države, primjerice u dijelove Italije do Verone i na jugu u Molešku pokrajinu, k tomu u razne dijelove Habsburgškog carstva, primjerice: Gradišće, Šopronj i dalje sve do Moravske... Dakle, Hrvati izvan iskonske domovine nisu iseljenici, nego su Hrvati u rasijanosti ili u dijaspori.

Odlazili su Hrvati u Zapadnu Europu i drugdje na školovanje i znatan broj takovih je ostajao u novom obitavalištu. Među takovima je veliki broj istaknutih učenjaka i umjetnika svjetskog glasa, od kojih evo primjerice samo nekoliko imena kroz povijest do danas: Herman Dalmatin, Ivan Stojković, Andrija Jamometić, Pavao Skalić, Matija Vlačić Ilirik, Antun Dalmatin, Stjepan Konzul,, Bartol Kašić, Juraj Križanić Ruđer Bošković, Ivan Vučetić, Nikola Tesla, Zlatko Baloković, Ivan Meštrović, Lovro Matačić Lavoslav Ružićka, Ivo Andrić, Vladimirr Prelog... Iza ovih, mahom pokojnika tisuće istaknutih hrvatskih znanstvenika u svima životnim dobama djeluju u dijaspori.

Tisuće Hrvata je napustilo Hrvatsku bijegom radi velikosrbske diktature, u Kraljevini Jugoslaviji. Ista i još strašnija nevolja je prisilila Hrvate na bijeg ispred zločinačke komunističke diktature u poraću iza Drugog svjetskog rata i kao ekonomska emigracija, napose od 60-ih godina 20. stoljeća. Nazivani su gostujući radnici na privremenom radu u inozemstvu, a većina je ostala trajno u dijaspori.

Znatan broj Hrvata ostao je živjeti u hrvatskim krajevima, koje su okupirali pohlepni Srbi i Crnogorci (Srijem do ušća Save u Dunav, Bačka, Boka Kotorska...) Veliki val bijega Hrvata napose iz BiH uvjetovala je velikosrbska genocidna agresija na Hrvatsku i na BiH od 1991. nadalje.

Nijedna od spomenutih skupina Hrvata nisu iseljenici i taj pogrješni izraz bi trebalo napustiti i rabiti pravi izraz: Hrvati u dijaspori ili rasijanosti pri čemu valja dati prednost internacionalnom pojmu "dijaspori" jer je razumljiv u cijelome svijetu... Što više, ako je čak netko od vrlo malog broja Hrvata bio iseljenik, njegovi potomci u novom obitavalištu nisu iseljenici, ali jesu Hrvati u dijaspori.

Grčku riječ diaspora prvi su primjenili Židovi u progonstvu
Pojam di(j)aspora uveli su Židovi oko 500 godina prije naše ere za svoj prognanički status u Babilonu, da bi se kao pastirski narod odhrvali asimilaciji u najkulturnijoj državi toga vremena.

Dijaspora je Židovima značila svojevrstno državljanstvo na tuđem prostoru, što im je omogućilo da su se unatoč brojnih inkvizicija održali kao narod i konačno su 1948. obnovili svoju državu Izrael, iz koje su prognani početkom naše ere. Ima još naroda, koji su se održali u tuđini pod pojmom dijaspora (na primjer Armenci) ili pod sličnim državotvornim pojmovima u rasijanosti ili dijaspori. Primjerice, Švicarci se održavaju trajno u dijaspori kao "Auslandschweizer", što traje stoljećima upisom novorođenih u Švicarskim diplomatskim službama. Nitko u svijetu ne naziva svoje sugrađane izvan domovine iseljenicima, nego samo Hrvatska.

Naziv iseljenici uvele su tuđinske vlasti u Hrvatskoj
Tuđinske vlasti u Hrvatskoj su Hrvatima izvan Hrvatske nametnule naziv iseljenici da ih se tako zauvijek riješe. Pojam iseljenik/useljenik u stranim državama nema nikakav status nacionalnog obstanka, nego je objekt integracije i asimilacije u naciju novog zavičaja.. Zato, za razliku od Židova, koji su se tisućama godina održali kao dijaspora, Hrvati kao "iseljenici" gube svoj nacionalni status već u prvim generacijama.

Radi zaštite od denacionalizacije Hrvata "iseljenika" u svima državama svijeta Hrvatska treba uvesti pojam dijaspora (međunarodno priznati status naroda izvan matične države) za Hrvate rasijane po svijetu i nazivati ih Hrvati u dijaspori. Tomu shodno suverena država Hrvatska - Republika Hrvatska treba ustrojiti Ministarstvo za hrvatsku dijasporu, a ne Ministarstvo za iseljeništvo, kakovo je postojalo za Tuđmanove Hrvatske.

Hrvati u dijaspori su krajnje zanemareni od države Hrvatske! Iza smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana komunistička (Račan) i orjunaška (Sanader) vlast u RH je posve zanemarila Hrvate u dijaspori, ali rado prima od Hrvata iz dijaspore oko dvije milijarde eura godišnje, koje se šalje obiteljima i rodbini u Hrvatskoj... Komunistički zoroklik Milanović je u predizbornoj kampanji promukao od uvrjedljivih i odbojnih govora protiv Hrvata u dijaspori.

U dijaspori ima podjednaki broj Hrvata kao u Republici Hrvatskoj, a Hrvatska nema čak niti ministarstvo za dijasporu, Hrvati iz dijaspore nemaju nijednog svoga zastupnika u hrvatskim vlastima. Zavarava se dijasporu s trojicom Hrvata iz BiH, koji nisu Hrvati iz dijaspore, nego građani svoje suverene države BiH. Hrvatima u dijaspori je krajnje otežano glasovanje na svima hrvatskim izborima pa od oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori odazove se na glasovanje jedva nekoliko tisuća Hrvata. HTV emitira tjedno jednu oko polasatnu emisiju za Hrvate izvan domovine, a većina dijasporskih država imaju cjelodnevne TV-emisije za svoje sugrađane u dijaspori. Čak susjedna Srbija i Republika Kosovo imaju Ministarstva za dijasporu i svakodnevni 24-satni TV-program za dijasporu.

Pri popisu stanovništva RH ne obuhvaća Hrvate u dijaspori
Godine 2011. Hrvati u dijaspori nisu bili obuhvaćeni popisom. Republika Hrvatska sprovodi u svemu državno maćehinstvo prema Hrvatima u dijaspori. Od brojnih primjera evo samo dva:
1. Za ishođenje nekih dokumenata, Hrvati u dijaspori moraju plaćati enormno više iznose, nego drugi narodi u dijaspori. Primjerice, Mađari daju gratis svojim sugrađanima u dijaspori mađarske osobne karte, putovnice i drugu dokumentaciju.
2. Republika Hrvatska je obznanila Zakon, kojim zabranjuje Hrvatima u dijaspori uporabu sintagme "Hrvatska akademija". Taj Zakon je višestruka hrvatska nacionalna sramota, utoliko više, što su kroz čitavu povijest Hrvati u dijaspori stvarali prije Hrvatske akademije, nego Hrvati u domovini i k tome hrvatski zakoni ne vrijede u državama domadarima Hrvata u dijaspori. Hrvati u dijaspori imaju dvije hrvatske akademije: Hrvatska Ademija Amerike - HAA osnovana 1953. u New Yorku i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dijaspore - HAZUD u Baselu, osnovana 25. ožujka 1978. Titova Jugoslavija je poduzimala sve da ukine Hrvatske akademije u dijaspori i nije uspjela. Titovim stopama i metodama protiv Hrvatskih akademija nastavila je komunistička i orjunaška Republika Hrvatska na svoju sramotu. Taj sramni Zakon treba Republika Hrvatska ukinuti i stvarati sve suradničke odnose sa znanstvenicima, umjetnicima i stručnjacima, učlanjenima u Hrvatskim akademijama u dijaspori. To će biti obostrano koristno.

Republika Hrvatska ne poziva na povratak Hrvate iz dijaspore
Sve države svijeta su otvorene za povratak svojih sugrađana iz dijaspore i čak ih službeno pozivaju na povratak u matičnu državu. Jedino Hrvatska se odnosi odbojno, nemarno i maćehinski prema svojoj dijaspori. Nema službenih poziva iz Hrvatske za povratak Hrvata iz dijaspore, a sigurno bi se vratile tisuće hrvatskih obitelji iz južno-američkih država, u kojima je životni standard niži, nego u Hrvatskoj. Demografija u Hrvatskoj je u zabrinutom padu i jedino Hrvati iz dijaspore, masovnim povratkom mogu dati pozitivni trend hrvatskoj nacionalnoj demografiji.

Glavna svrha ovog pisma/članka jest ukazati Republici Hrvatskoj na potrebu poboljšanja svih odnosa matične RH sa svojim žiteljima u dijaspori i osnovati Ministarstvo za hrvatsku dijasporu, što će biti obostrano koristno.


Glas iz Kanade

DRŽAVOTVORNI TRIJUMVIRAT U HRVATSKOJ

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. prosinca 2015. u 17.45 sati


Autor: Rudi Tomić


U povijesti hrvatskoga naroda nikada nismo imali ovako dobro sastavljeni i jedinstveni državotvorni trijumvirat, koji nam sada sačinjavaju: predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Željko Reiner i (budući) predsjednik Hrvatske vlade Tihomir Orešković, sve troje dokazano pametne i ugledne osobe, koje krase isto domoljublje, isti svjetonazor i iste duhovne vrednote. Imamo, dakle, hrvatski trijumvirat, na koji možemo biti ponosni i koji će služiti Bogu i hrvatskom narodu, a s kojim s puno nade u bolju budućnost ulazimo u Novu 2016. godinu!

Na taj su način, nadamo se konačno, u Hrvatskoj zatvorena „vrata pakla“ u državnim i društvenim ustanovama i institucijama. Odlaskom vlade, koju su osobito u zadnje vrijeme, mnogi doživljavali kao „sotonsku“, biti će otupljena oštrica inače jedva zamislivog antihrvatstva u medijima, koji su se, služeći nenarodnom režimu, pretvorili u sredstvo veleizdaje i potiranja svega hrvatskoga. Isto se tako nadamo da će, uz poštivanje svih ljudskih prava, biti ušutkana i srpsko-četnička manjina, koja ne bi više trebala imati u Vladi prutuhrvatski nastrojene Srbe, a koji iz hrvatskog proračuna uzdržavaju srpsko pravoslavlje i četništvo u RH.

Dvije SDP-ove veleizdaje u Saboru
Prva: Na posljednjem, sudbonosnom zasjedanju u Sabornici Socijalističke Republike Hrvatske (25. 06. 1991.), kada je trebalo jednoglasno raskinuti državno-pravne veze s Jugoslavijom i donijeti odluku o uspostavi samostalne i slobodne demokratske Republike Hrvatske, Ivica Račan je sa sveukupnim komunističkim i srpskim članstvom SDP-a, demonstrativno izašao iz Sabornice.

Druga: Nakon četvrt stoljeća, ista ta veleizdajnička četničko-komunistička klika (SDP-e i Kukuriku koalicija), koja je nakon jednomandatne vlasti dobila nogu u tur, na konstituiranju Sabora (28. 12. 2015.), ovog puta predvođena Zoranom Milanovićem – nije napustila Sabornicu, već su svi bili nečujni prilikom brojanja podignutih ruku. Od ukupnog broja zastupnika 151, njih 88 izabrali su za novog predsjednika Sabora Željka Reinera, njih 62 sjedili su mučno pognutih glava, s ukočenim rukama, a jedan (1) glas je bio protiv. (Mladić se, naravno, htio napraviti važnim, što mu je, nakon što je poslije toga dobivao minutaže na još uvijek protuhrvatskoj HRTV i prilično uspjelo). Inače, ovo je bilo prvi puta da predsjednik Sabora nije izabran jednoglasno!

Ali na izlazu iz Sabornice, mrzovoljni i ucviljeni Milanović - s palcem u nosu, nazvao je novu saborsku većinu: ''špijunsko, kriminalno, proustaškom koalicijom.'' Mutato nomine de te fabula narratur. (Ako se promijeni ime, ta se priča pripovijeda o tebi.) Milanović se sramotno razgolitio pred hrvatskom i svjetskom javnošću, pa se ljudi s čuđenjem pitaju kakvog su to histeričnog čovjeka Hrvati imali za predsjednika Vlade? Nerijetki su pak uvjereni da je predsjednik SDP-a i Kukuriku koalicije ili nedopustivo arogantan i prostački nekulturan ili pak duševno bolestan čovjek. A za ovo posljednje lijek je - samo bijela košulja. Zanimljivo je, ali ujedno i tragično, da je (sve do ovoga Milanovićevog upravo luđačkoga istupa o „špijunskoj, kriminalnoj i proustaškoj koaliciji“) izgledalo kao da u SDP-u nema pametna čovjeka koji bi takva njegova ponašanja, makar samo i u interesu same stranke, osudio. Kao što znamo sada je to nedvosmisleno učinio gradonačelnik Splita Baldasar, kojemu je Opačićka, kojoj za njezino ministarsko mjesto u dosadašnjoj (protuhrvatskoj) vladi nije trebalo ništa drugo osim što je Srpkinja, na jednako zajedljiv način zamjerila!

Najveće priznanje za dolazak državotvorne koalicije HDZ-a i Most-a na vlast, pripada dr. Boži Petrovu i njegovim vjernim suradnicima u Most-u, koji su ipak uočili kako Milanović u jednoj ruci drži ružu a u drugoj figu, da ne kažemo - nož. No, treba također naglasiti, da je Tomislav Karamarko pokazao političku razboritost, odlučnost i principijelnost, ali i neuobičajenu mjeru osobne uviđavnosti i skromnosti, nakon što nam nije poznat primjer da bi neki predsjednik pobjedničke stranke na parlamentarnim izborima ustupio svoj predsjednički položaj, nekoj drugoj, stručnoj i nestranačkoj osobi. Stoga bi Karamarka i Petrova za domoljubne zasluge trebalo nagraditi priznanjem osobe godine - 2016.

Dvojica se zastupnika - odvojila!
Jedini SDP-ovac, dosadašnji predsjednik Sabora Josip Leko, podržao je Željka Reinera, pri čemu je objasnio, ''da je jedini iz SDP-a, ali i cijele koalicije ''Hrvatska raste'', koji je podržao izbor novog šefa Sabora.'' Na kraju je i višeznačno dodao:''Nadam se ostati živ''!

Druga osoba, koja je posebno (htjela biti) zamijećena u Sabornici, bio je zastupnik ''Živog zida'' Ivan Vilibor Sinčić, koji je solo (jedini) glasao protiv izbora Željka Reinera za predsjednika Sabora. Naime, Sinčić je valjda uvjeren u teoriju, da je pametnije sve što je drugačije. Pritom je očito smetnuo s uma da ono što je drugačije – doduše upada u oči, ali da je najupadnija - loša pojava. No, u Hrvatskom državnom saboru ''jedna lasta ne čini proljeće“ – a mi dodajemo: Ali niti zimu! Za pretpostaviti je da između Sinčića i SDP-ovaca u ometanju predstojećih izmjena i dopuna zakona i uredbi, koje je bivši komunistički režim osnažio u RH, vjerojatno neće biti posebnih razmimoilaženja i ograda.

No, ''Živom zidu'' ne možemo zanijekati brigu za ugrožene obitelji koje je bivši režim izbacivao iz njihovih domova i stanova, jer nisu mogli plaćati pristojbe za koje je (opet) bio odgovoran – sam taj režim. Stoga bi bilo mnogo bolje da I. V. Sinčić nije ni išao u politiku, jer njegov mladenački i buntovnički mentalitet nije za politiku u kojoj, zbog nacionalnih interesa, često treba stvarati kompromise. U medijima je netko Sinčića nazvao ''hrvatski Moore''. Doduše, među tom dvojicom ima i neke sličnosti, ali Michael Moore nije stvarao vlastitu političku stranku, jer je znao da bi mu politika pojela svrhovitost, dočim je Sinčić uplivao u politiku i već na prvom političkom ispitu pao - s glasom protiv izbora Reinera.

Hrvatski državni sabor
Novoizabrani predsjednik Hrvatskog (državnog) sabora Željko Reiner nakon što se zahvalio svima koji su za njega glasali, zahvalio se i utemeljitelju moderne hrvatske države dr. Franji Tuđmanu, ali i svim onim 15.000 hrabrih vitezova, koji su dali svoje živote u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, i koji su žrtvujući svoje živote omogućili ne samo neovisnost hrvatske države već i njeno demokratsko parlamentarno uređenje. Akademik Reiner parafrazirao je Lincolna ''da njihova smrt ne bude uzaludna, već da ovaj narod, Božjom milošću, bude svjedokom ponovnog rađanja slobode i da vladavina naroda, od naroda i za narod, nikada neće iščeznuti s lica zemlje.'' U Hrvatskoj su, nažalost, zanemareni mnogi grobovi mrtvih branitelja, a žive se branitelje ne cijeni (ponekada čak i progoni) pa su si neki od njih (gotovo 3000) i oduzeli život.

Između ostaloga akademik Reiner je doslovno rekao: '' Cilj i obveza svih nas je, da ovaj Hrvatski državni sabor, da dobro ste čuli, namjeravam predložiti da se on opet tako zove...'' Dakle, novoizabrani predsjednik Hrvatskog (državnog) sabora želi vratiti pravi naslov Saboru, kojega su uskratili i skratili nosioci dosadašnjeg antihrvatskog režima u Hrvatskoj. Naime, Milanović je uklonio državnost Hrvatskog sabora, da ne bi trebao za sve svoje odluke tražiti ovlaštenje od Sabora, po čemu ispada da je njegova Vlada vladala nezakonito, što je pak omalovažilo višestoljetnu tradiciju Hrvatskog državnog sabora.

Jer, ''Hrvatska je, zbog postojanja kontinuiteta samovlasti (priznate državne tradicije) u trajanju od dobrih četrnaest stoljeća, bez dvojbe najstarija europska parlamentarna demokracija. U Hrvatskoj cijelo vrijeme njezina trajanja o svim bitnim pitanjima opstanka i obrane odlučuje Hrvatski državni sabor...'', Mirko Vidović (iz knjige u tisku), Miljokazi povijesti Dinaraca, str. 284.

Zaključna misao
Hrvatski je narod nakon teške borbe protiv srpske agresije i pete kolone, uz velike žrtve, utemeljio slobodnu, neovisnu i demokratsku državu Hrvatsku. Ali, nakon oslobođenja, hrvatski je narod raznim lažima i ljevičarskim propagandama bio zaveden pa je dva puta izabrao ne samo antihrvatsku Vladu nego i dva veleizdajnika za svoje predsjednike! (V. osude Hrv. Etičkog Sudišta). Ne ponovilo se nikada više!

Dolaskom hrvatskog državotvornog trijumvirata: predsjednice Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskog državnog sabora i predsjednika Hrvatske vlade, triju osoba neupitnih moralnih kvaliteta, rodoljubnih vrlina, vjerskog odgoja i izuzetno velikih znanstvenih sposobnosti, s brojnim hrvatskim i svjetskim odličjima i priznanjima, ne možemo, a da našem oduševljenju ne damo oduška, jer mislimo da danas nema države koja bi imala tako kvalitetno državno vodstvo kao što je ustoličeno sada u Hrvatskoj. WOW!

Ali, ''Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe. Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih! ( Fil. 2: 3,4)

Uz ovaj osvrt šaljemo i novogodišnju čestitku novom hrvatskom državnom vodstvu za svekoliki osobni i narodni prosperitet, uz obilje Božjeg blagoslova u Novoj 2016. godini.
S hrvatskom odanošću vaša milijunska Hrvatska dijaspora!


Glas iz Kanade i Australije

Poglavnikove kćeri na Božić - umiru!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. prosinca 2015. u 8.45 sati


PIŠE Rudi Tomić, Kanada
PJESMA Marija Dubravac Brisbane


Bog je stvorio čovjeka da na ovom svijetu, u ovom zemaljskom životu, ispuni svoje poslanstvo - svrhu rođenja. Jer nitko se nije rodio bez razloga, niti će umrijeti bez uzročnosti.

Na Božić u Madridu preminula je Višnja Pavelić, kći dr. Ante Pavelića, u 92. godini starosti, koja je bila Poglavnikova najvjernija suradnica i glasnogovornica. Također, isto tako, prije nekoliko godina i u istoj starosnoj dobi (92. g.) na Božić preminula je njezina sestra Marija Pavelić-Pšeničnik, dočim njihov otac - Poglavnik dr. Ante Pavelić umro je samo tri dana nakon Porođenja Isusova. (!)

Zašto je Isus uzeo Pavelićeve obje kćeri k sebi u Kraljevstvo Nebesko - upravo na svoj rođendan, a njihovog oca Poglavnika NDH - treći dana po Božiću? To nije  nikakva slučajnost nego snažna poruka hrvatskom narodu, da je hrvatski prvi Poglavar nakon 839. godina živio mučnim ali uzornim životom - dosljedno hrvatskim vjernicima i državotvornim Hrvatima. Da nije bilo Poglavnika i NDH ne bismo danas imali ovu slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.

Dakle, dobrim ljudima smrt nije kraj života, jer takvima Gospodin život mijenja a ne oduzima!

Proći će još dugo vremena, dok u državi hrvatskog naroda ljudi mognu slobodno govoriti i pisati o državotvornosti, žrtvama fašizma, antifašizma i komunizma i drugih ....izma, jer još u Hrvatskoj se ''duhovno'' hrane djeca hrvatskih zločinaca i veleizdajnika, kojima sustavno pomaže naš istočni susjedi, peta kolona, ''moderni'' protestantizam i englesko - američki kapitalizam.

Naime, ni papa Franjo ne može proglasiti mučenika blaženog Alojzija Stepinaca svecem bez suglasnosti Srpske (četničke) pravoslavne crkve u Hrvatskoj i četničkog režima u Beogradu!? S ovakvom suludnošću je rečeno - kakvu slobodu uživa katolički hrvatski narod u kršćanskoj Europi i na granici zapadne demokracije i Balkana.

Isti himbeni čimbenici oštro su se okomili na Predsjednicu RH i novoimenovanog Mandatora Vlade Tihomira Oreškovića, kojem su u Srbi već ''pronašli'' potomak ''genetskog srpskog krvnika'', koji je ''ubijao srpsku i židovsku djecu''. No, nije to sve. Srbi su snimili film ''Pakao Nezavisne Države Hrvatske'' kako je ''zločin nad Srbima bio zločin HND'', kojeg će prikazan na obljetnicu smrti Poglavnika NDH! To su bile medijske teme iz Srbije za Božić 2015. Režimski medji u Hrvatskoj u slici i riječi prenijele su takve ''udarne vijesti'' u svojim božićnim izdanjima, kao i izjave četnika Vučića o ''ustaškim'' zločinima u Jasenovcu.
Bitno je napomenuti povijesnu činjenicu: niti jedan visoki dužnosnik u NDH - počevši od Poglavnika, doglavnika, ministara, generala, bojovnika i civilnih predstavnika nije bio optužen na međunarodnom sudišta za zločine ili korupciju. Samo su Jugoslavija, komunistički zločinci, hrvatski veleizdajnici, srpski četnici i srpsko pravoslavlje optušivali, osuđivali i ubijali hrvatske domoljube i katolike za vrijeme HND i nakon ''oslobođenja'' u Hrvatskoj. Mnogi su bili mišljenja da je Jutarnji list predvodnik u rušenju hrvatske državotvornosti, ali upravo na Božić su vidjeli i slijepci da je 7Dnevno i portal dnevno.hr najotrovnija pisana riječ u svojim izdanjima u Zagrebu, Sarajevu i Banja Luci. Izuzetci su neki izvrsni kolumnisti, koji svojom suradnjom ne mogu pohrvatiti otuđenu Upravu i brojne provokatore.

Ni to nije sve. U ponedjeljak, 28. prosinca 2015. (anti)fašisti pripremaju demonstracije pred crkvom u kojoj će biti služena komemorativna sv. mise za pokojnog Poglavnika NDH dr. Antu Pavelića. Ove godine je taj povod još značajniji za (anti)fašiste jer je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović za taj dan 28. 12. 2015. sazvala Hrvatski (državni) sabor za konstituiranje predsjednika Vlade i predsjednika Sabora.

Najveći (anti)fašista (poslije Mesića i Josipovića) u RH Zoran Milanović toga će dana skinuti predsjedničku krunu ''slučajne države'' i staviti partizansku kapu s petokrakom, obuti opanke i otići u oporbu s čitavom ekipom četnika i veleizdajnika. Potom komunisti će se obračunati s Milanovićem, jer komunizam ubija svoje ljude za opstojnost komunističke doktrine.

Hrvatski je narod s pobjedom u Oluji zadao smrtonosni udarac: srpskom fašizmu, šovinizmu, ekspanionizmu i srbo-četničkom pravoslavlju - dotučeni do temelja. Također na nedavnim zastupničkim izborima poražena je i ''Socijaldemokratska (komunistička) partija'', a uskoro će doći kraj i petoj koloni u Hrvatskoj.

U novoj 2016. godina biti će veliko preustrojavanje: imat ćemo hrvatsku - Hrvtsku i Hrvatsku vladu, kao i sve druge kulturne i društvene institucije i ustanove, pa će konačno hrvatski povjesničari pisati povijest hrvatskog naroda po sljedbi zbivanja - objektivno i znanstveno. Tek onda će mlađi hrvatski naraštaji znati tko je bio Poglavnik NDH, tko je bio zločinac Tito, kako su se Račan, Mesić, Josipović i Milanović s prevarama (brojenjem glasova) dočepali vlasti i upropastili netom oslobođenu Republiku Hrvatsku.

''Ako bismo društvene pojave uspoređivali s biljem, onda bi politika bila korov. Povijest nije koza da popase sve ono što se u njoj dogodilo. Kod svake ispaše uvijek ostaju korijeni.'' (Mile Prpa: Codex moralis croaticum)



KĆERKA POGLAVNIKA

Marija Dubravac Brisbane

Nečujno, tiho, sklopila je oči,
Odnijela u grob istinu i boli.
Savjesti čiste u Nebo će kročit
Jer tako mrije tko Hrvatsku voli.

Dočekat će ju borci stare slave
Kličući: 'Za dom, za stijeg i za Boga!'
U ozračju duha hrvatske države
Uživat će sreću raja nebeskoga.

Svu žrtvu svoju -  ljubav, mladost, snove,
Priču blajburške grozne tragedije
Utka u knjige za izdanke nove,
Čelik junake Zemlje Kroacije.

Pokoj ti vječni ružo neubrana,
Pratiljo vjerna svog oca – patnika.
Vijekom ćeš ostat časna, poštovana
Višnja Pavelić – kćerka Poglavnika.



Pismo Toronta

Pogledi iz Kanade na mandatora Vlade

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. prosinca 2015. u 0.20 sati


Piše Rudi Tomić


U očekivanju svetog Porođenja Isusova obradovala nas je vijest da je konačno predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović dala mandat Tihomiru Oreškoviću za konstituiranje Hrvatskog (državnog) sabora na dan 28. prosinca 2015. Dakle, tog povijesnog dana biti će dokončana četirigodišnja diktatura prokomunističko-četničko-jugoslavenske sprege u Hrvatskoj.  Aleluja!

Posebice nas veseli činjenica da će Hrvat, osoba koja je odgojena u našoj užoj sredini - u Kanadi, doći na Markov trg i uzeti kormilo vlasti u Hrvatskoj, izvesti napaćeni hrvatski narod iz zabluda, obmanjivanja, krivotvorenja, ponižavanja i tiho ali - odlučno presjeći pupčanu nit jugoslavenstva i velikosrpstva u Hrvatskoj. Amen!

Hrvatska zajednica u Kanadi doprinijela je mnogo u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, među ostalim - ministra Hrvatskih oružanih snaga u osobi Gojka Šuška, pod čijim je zapovjedništvom oslobođena Hrvatska od srpsko-četničko-jugoslavenske agresije. Bilo je još nekoliko pojedinaca koji su 1990. godine otišli iz Kanade u Hrvatsku s nakanom da doprinesu u borbi hrvatskog naroda za oslobođenje od okupatora, ali ponijeli su i osobne agende, pa su tako neki od njih (primjera radi: ministar za pomorstvo i komunikacija, ministar za iseljeništvo i ministar za privatizaciju i drugi...) doveli nas u Kanadi u situaciju da se sramimo njihovog srama.

Sigurni smo da će gospodin Tihomir Orešković ispuniti naša očekivanja, jer u njegovom imenu (tih-mir ) Tihomir oblikovana je  i njegova osobnost uz stručnu sposobnost, s njim će se  ponositi Hrvati u domovini i svijeta.

Što reći o predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku? Ima postavka koja kaže, da konac djelo krasi. Iskreno rečeno, na Kramarku se lomilo ''drvlje i kamenje''; napadali su ga neprijatelji i ''prijatelji'', a nema pogrde s kojom on nije bio oblaćen u režimskim medijima. I kad je izgledalo, da je svemu došao kraj i za Karamarka je bila spreman guillotine, međutim on dolazi na Pantovčak kod hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i donosi joj na ''dlanu'' ime mandatora i potpise 78 izabranih zastupnika za konstituiranje hrvatskog Saboda i hrvatske Vlade u Državi Hrvatskoj!

U ovom poizbornom međuvremenu očitovale su se sve sotone u RH - od Milanovića, Pusićke, ministara i ''proroka'' - ćelavi i bradati novinara i reportera, tako da će neki odgovarati i na sudu za veleizdaju, a mnogi će vjerojatno na ''traktoru'' pobjeći u Srbiju k idejnim burazerima! Konačno će Hrvatska biti oslobođena od aveti (sablasti) mrtvog Tita, kojem će se zamesti trag na svim trgovima, ulicama i parkovima, samo će na njega i njegove sljedbenike ostati sjećanje na genocid i exodus hrvatskog naroda.

Bogu se treba zahvaliti da ove Božićne blagdane možemo proslaviti u veselju i dočekati Nova 2016. godinu s novom nadom u boljitak Hrvatske i na ponos hrvatskog naroda.

Želimo sretan Božić i blagoslovljenu Novu godinu svim hrvatskim vjernicima, braniteljima, posebice onima u Savskoj 66, domoljubima i dušobrižnicima, te urednicima hrvatskih državotvornih portala, glasila, radio postaja i TV kanala!


Pismo iz Toronta

ustaše

KAKO SU NESTALI HRVATSKI MUSLIMANI KOVA ALIJE ŠILJKA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. prosinca 2015. u 20.00 sati


Piše Zvonimir Došen


Većina današnjih “Bošnjaka” ne samo da niječu svoje hrvatsko podrietlo, nego se svim silama naprežu da “dokažu” kako su se svojevoljno od “nesvrstanih Jugoslovena” pretvorili najprije u muslimane, pa u“Muslimane” i na koncu u “Bošnjake slovenskog porijekla”.

Ipak, kako pišu i neki današnji “bošnjački historičari” - po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske velika većina bosansko-hercegovačkih muslimana pozitivno se odnosila prema hrvatskoj državnoj neovisnosti i uključenju cijele Bosne i Hercegovine u matičnu državu. U ukupnoj državnoj strukturi, pa i na vodećim dužnostima vlasti NDH, bio je velik broj bosansko-hercegovačkih muslimana.

Za vrieme trajanja Nezavisne Države Hrvatske podpredsjednik vlade uvijek je bio musliman; dr. Osman Kulenovi, kasnije dr. Džafer-beg Kulenović. Prvi doglavnik bio je Ademaga Mešić, a dva doglavna pomoćnika bili su prof. Hakija Hadžić i prof. Alija Šuljak.

U vladi NDH bila su četiri ministra; dr. Mehmed Alajbegović ministar vanjskih poslova, Hilmija Bešlagić, dr. Meho Mehičić (ujak moga prijatelja mr. Envera Hujića koji danas živi u Zagrebu) i zagrebački muftija Ismet efendija Muftić. Podpredsjednik Sabora bio je Ismet-beg Gavran-Kapetanović, podpredsjednik Hrvatske državne banke bio je ing. Junuz Mehmedagić. Diplomatski predstavnici NDH bili su prof. Salih Baljić i prof. Hakija Hadžić.

Visoki upravni službenici, povjerenici, stožernici i drugi dužnostnici bili su; Rasim Kršlak, Ragib Čapljić, Derviš Omerović, Hasan Čustović, Muhamed Hdžibaščaušević, Agim Ugljen, dr. Avdo Ferizbegović, Šefkija Balić, dr. Bahrija Kadrić, Hilmija Ljutić, i niz drugih. Osim spomenutih, narodni zastupnici u Saboru bili su; Ismet Baktašević, Ferid-beg Cerić, Bećir Džonlagić, Zuladija Hasanefendić, dr. Hivzija Gavran- Kapetanović, Fetah Krupić, Mesud Kulenović, Muhamed Omerčić, Nezir Spahić, Hamdija Šahinpašić, Mujaga Tafro i niz drugih.

Prvi general islamske vjere u dvadesetom stoljeću, nakon Enver-paše Halilbašića u turskoj carevini, bio je hrvatski domobranski general Junuz Ajanović. General Junuz Ajanović, zapovjednik XII divizije u Brčkom. (Obješen u Beogradu 1945. s 38 hrvatskih generala i viših časnika). Predsjednik komunističkog suda koji ih je osudio na smrt bio je Miloš Minić, kasniji Titin ministar.

General Muharem Hromić bio je pročelnik odjela u Ministarstvu Hrvatskih Oružanih Snaga za vezu s njemačkim vojnim jedinicama na području NDH. General Hromić je poslije povlačenja hrv. vojske u Austriju izručen od strane Engleza Titinim dželatima i poslije strašnih mučenja obješen.

Ovo je nepodpuna lista muslimana viših častnika HOS-a:
Pukovnik Osman Čengić, zapovjednik konjaničkog sklopa u Sarajevu (Titini dželati objesili su ga 1945.).
Pukovnik Hasim Torlić, zapovjednik Banja Luke (nestao u Titinim kolonama smrti).
Pukovnik Ismet ef. Muftić, vojni muftija HOS-a  ( Titini dželati objesili su ga 1945. na ulaznim vratima džamije na Trgu Kulina bana u Zagrebu).
Kako bi što više hrvatskome narodu povriedili još uvijek otvorene rane, sinovi, kćeri i unuci boljševičkih krvnika taj trg danas zovu “Trg žrtava fašizma”.
Pukovnik Salko Alikadić, zapovjednik pješačke pukovnije (pao u borbi  na Ozren planini kod Gračanice 1941. godine.)
Pukovnik Avdaga Hasić, zapovjednik XII. Ustaškog Sdruga i zamjenik zapovjednika XII. divizije u Brčkom (izvršio samoubojstvo u Lavamündu u Austriji, pokopan u Wolfsbergu).

Ovdje želim napomenuti da sam 1960., neznajući da idem na put preko masovnih grobova mojih sunarodnjaka i bližih rođaka i hrvatskih vitezova poput pukovnika Avdage Hasića, generala Tomislava Rolfa i drugih, prešao austrijsku granicu baš u Lavamünd, odakle sam bio odpremljen u zatvor u Wolfsbergu.

Pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, zamjenik zapovjednika XII ustaškog zdruga (umro u Njemačkoj 1977.) Imao sam posebnu čast upoznati ovog hrvatskog viteza prilikom njegova posjeta Kanadi. Tom prilikom opisao mi je kako je pukovnik Hasić izvršio samoubojstvo: Kad smo se poslije borba, najprije u Posavini, a onda dalje kroz šume probili do Austrije, Englezi su već bili razoružali našu vojsku i vratili je Titinim partizanima. Kad je to vidio, Avdaga mi reče - ‘Ibro izgleda da Hrvatske više nema’. Rekoh mu da i meni tako izgleda. On na to zaplaka i, onako sam sebi reče - E Avdo kad nema Hrvatske ne treba ni tebe - izvadi svoj samokres i izpali sebi u sljepoočicu”.

Pukovnik Asim Tanović, zapovjednik VII. ustaške pukovnije (obješen 1945.). Pukovnik Husein beg Biščević, zapovjednik 4. puka  i zamjenik zapovjednika XIII. dragovoljačke divizije (nestao u Titinim kolonama smrti).

Pukovnik Šemso Hasandedić, zapovjednik grada Sarajeva (obješen 1945.). Pukovnik Muharem Aganović, zapovjednik oružničkog krila za iztočnu Bosnu (zarobljen, mučen i osuđen na 18. godina “strogog zatvora” - umoren u zatvoru).

Pukovnik Šemso Hajrović, sudac vojnoga suda (obješen u Mostaru 1945.). Pukovnik Muhamed Riđanović, liječnik (nestao u Titinim kolonama smrti). Dopukovnik Akif Handžić, vojni muftija HOS-a za Bosnu i Hercegovinu (obješen na Baš Čaršiji u Sarajevu 1945.). Dopukovnik Muhamed Hadžiefendić, zapovjednik tuzlanske dragovoljačke pukovnije. (strijeljan od partizana 1943., nakon izdaje pukovnika Sulejmana Filipovića koji je grad predao partizanima). Dopukovnik Mihat Topčić, zapovjednik ustaške milicije u Posavini (poginuo u obrani Modriče). Dopukovnik Sirija Hadžić, zapovjednik Požege (zarobljen od Titinih partizana 1944., strašno mučen - živom su kožu oderali u partizanskoj komandi u Zvečevu nedaleko od Požege). Dopukovnik Ferid Cerić, zamjenik zapovjednika 6. domobranske pukovnije (nestao u Titinim kolonama smrti). Dopukovnik Adnan Đemičić, zamjenik zapovjednika oružničkog krila za iztočnu Bosnu (osuđen na 16 godina strogog zatvora - umoren u zatvoru).

Bojnik Hasan Saračević, zapovjednik ustaške bojne (nestao u Titinim kolonama smrti). Bojnik Nedžib Tafro, zamjenik zapovjednika dojavne škole u Požegi (zarobljen od četnika-partizana u Foči 1941. - živ klan i nedoklan, polumrtav bačen u Drinu). Bojnik Ahmed Cerić, obskrbni častnik XIII. divizije (sudbina nepoznata). Bojnik Osmanagić, zapovjednik oružničkog krila u Tuzli (nestao u Titinim kolonama smrti). Bojnik Tahir Alagić, proslavljeni zapovjednik XIV. oklopnog odjela 369. dobrovoljačke legionarske “Vražje divizije” (Vratio se 1948. u Hrvatsku u “Kavranovoj grupi”. Strijeljan u Zagrebu u rujnu 1948.). Bojnik Idriz Delić. (Poginuo 1943. na Grmeč planini u proganjanu Tita i njegovih crvenih bandita). Bojnik Hasan Ćatović (nestao u Titinim kolonama smrti),  i još niz drugih.

Jasno je da ti naši novopečeni Bošnjaci vrlo malo znaju - zapravo, ne žele ništa znati o svojoj prošlosti pa tako “neznaju” da su se bosanski ustanici koji su se pod vodstvom bega Filipovića 1878. digli na ustanak protiv austrougarske vojske (kojom je, da ironija bude što veća, zapovjedao Hrvat iz Like, general Josip Filipović) zvali USTAŠE, te da je u čast tim ustanicima, 51 godinu kasnije veliki prijatelj i zaštitnik bosansko-hercegovačkih muslimana, dr Ante Pavelić revolucionarnom pokretu protiv drugog sada srbijanskog, okupatora dao ime USTAŠA.

Uz minimalnu promjenu ovi stihovi pjesme o tim prvim, bosanskim ustašama bili su jezgra ustaške koračnice za vrieme NDH.

Na Borcima kraj Jezera leži ranjenik
Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik.
Puška puca a top riče barut miriše,
A ustaša na Borcima ranjen uzdiše.
Ne plaši ga grom pušaka, ni topova jek
Dom, sloboda, vjerna ljuba, rani su mu liek.

Imam Poglavnikove tjelesne straže (PTS-a) bio je dopukovnik Muhamed Zelić, a drugi iztaknuti častnici u Ustaškoj vojnici bili su; dopukovnik Edhem Kariković, poznati branitelj Fazlagića Kule pukovnik Ćamil Krvavac, pukovnik Meho Salčić i drugi. Svi oni kao i stotine tisuća drugih Hrvata ugradili su svoje živote u temelje Nezavisne Države Hrvatske.

Osim što su obnašali visoke dužnosti u redovnoj hrvatskoj vojsci (domobranstvu), hrvatski častnici muslimani bili su hrabri ratnici i zapovjednici posebnih dragovoljačkih ustaških jedinica. Među njima su se posebno iztakli; pukovnici Kladanjske vojnice Avdaga Hasić, i Ibrahim Pirić Pjanić, te branitelj Fazlagića Kule starina Memišaga Đubur, branitelj Sandžaka Sulejman Paćariz i prvi zapovjednik Crne Legije Bećir Lokmić, te Halid Voloder i niz drugih.

CRNA LEGIJA
U knjizi “Branili Smo Državu” dr. Vjekoslav Vrančić opisuje osnutak ove jedinice koja će izrasti u jednu od najelitnijih jedinica Hrvatskih Oružanih Snaga:

“Ustaška udarna jedinica, koja je dobila ime “Crna legija”, nastala je u Sarajevu u travnju 1941. pod nazivom “Sarajevski ustaški logor”. (Znači osnovana je odmah po uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske. nap.a.). Zapovjednik jedinice bio je Bećir Lokmić, ustaški logornik Sarajeva.... Uslied četničkih pobuna u široj okolici Sarajeva, ova se jedinica brzo povećala na 100 dragovoljaca....”

“U rujnu 1941. 70 pripadnika Sarajevskog ustaškog logora sudjelovalo je s drugim hrvatskim jedinicama u borbama protiv četnika za oslobođenje željezničke pruge na dionici Maglaj - Trbuk - Doboj. Tom prilikom poginuo je zapovjednik jedinice Bećir Lokmić.”

 

Jure Francetić tada je bio povjerenik Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost u Sarajevu. Neki hrvatski pisci i danas pišu da je Jure Francetić bio prvi zapovjednik Crne legije. Ta tvrdnja je točna, ako se u obzir uzme da je, kao povjerenik Glavnog ravnateljstva za red i sigurnost bio zapovjednik nad svim jedinicama i, posebno kad je ova postrojba, radi novih odora od crnog sukna, dobila ime Crna legija.

Mnogi hrvatski muslimani na samom početku rata dragovoljno su stupili u hrvatske legionarske pukovnije koje su se na Iztočnom bojištu pokazale kao najborbenije jedinice u borbi protiv boljševizma. Jedan od njih bio je bojnik Tahir Alagić koji se iztakao kao jedan od najhrabrijih ratnika, najprije na Iztočnom bojištu, a po povratku u Hrvatsku u progonima Tite i njegovih ušljivih tifusara po šumama Bosne. Prsa ovoga hrvatskoga heroja krasila su mnoga njemačka i hrvatska odlikovanja. U Operaciji  “10. Travnja”, organiziranoj od hrvatskih častnika u Austriji, 1948., vraća se u Domovinu, kao i drugi sudionici biva od Titine Ozne na prevaru uhićen i pogubljen.

BITKA KOD ODŽAKA - HRVATSKI TERMOPILE
Prije nekoliko godina na jednom portalu objavljena je studija pod naslovom - Posljednji vojskovođa Nezavisne Države Hrvatske - izlazi, kako to navodi autor, relativno dobro istraženi opis poslijednje bitke Hrvatskih Oružanih Snaga protiv Titine komunističke Jugoslavije u Bosanskoj Posavini. Kao i uviek, ta “kvalitetna, dobro istražena povijesna istina” temeljena većinom na sjećanjima riedkih preživjelih sudionika, običnih vojnika, koji su bili upoznati samo s onim što se događalo u neposrednoj blizini njihovih rovova.

Također, pošto autoru nisu bila dostupna svjedočanstva zapovijedajućih častnika, koji su u ovome slučaju ili izginuli ili umrli u  emigraciji prije nego što ih je autor mogao saslušati, prikaz onoga što se u stvari događalo na čitavom bojištu nikako ne može biti podpuno točan. Povrh toga, radi manjka bilo kakve pisane dokumentacije o tim borbama od strane hrvatskih obrambenih snaga, autor je prisiljen osloniti se na ono što je i kako je u svojim “dokumentima” opisala jugokomunistička strana.

Najprije moram reći da su me na samome početku neke autorove riječi malko iznenadile, prije svega zato što se on u svojoj analizi ove hrvatske epopeje oslanja na ljude poput nekog g. Vukoje, koji hrvatstvo poistovjećuje s katoličanstvom, a bosansko-hercegovačke muslimane koji su služili u Hrvatskim Oružanim Snagama smatra nekakvom vjerskom anacionalnom sektom čiji se slieditelji, ovisno o trenutačnoj situaciji, mogu priključivati ovoj ili onoj nacionalnoj zajednici.

Osobito me ljuti kad ti naši vajni povijesničari za visoke hrvatske časnike islamske vjeroispoviesti, poput pukovnika Ibrahima viteza Pjanića, kažu da su bili “Muslimani koji su se osjećali Hrvatima”. Pitam, je li Pjanić zaslužio čin ustaškog pukovnika samo za to što se je tek osjećao Hrvatom ili za to što ga je kao hrvatski domoljub i ratnik zaslužio u borbama protiv Dražinih četnika i Titinih partizana ? Je li mu dodijeljen vitežki naslov radi vitežkog ponašanja u borbama protiv srbočetničkih i srbokomunističkih horda, kojima je glavni cilj bio uništenje Nezavisne Države Hrvatske, ili samo zato da uztraje u “osjećanju” da je Hrvat ?

Zar oni koji u bezkompromisnoj borbi za svoju Hrvatsku državu dragovoljno izgubiše svoje mlade živote, poput generala Muharema Hromića, Bećira Lokmića, Idriza Delića, Bekira Durakovića i na tisuće drugih Hrvata islamske vjere, jer su po soju i rodu bili Hrvati, ili samo za to što su ponekad osjećali da su Hrvati?

Je li napr. starina Memišaga Džubur (zapoviednik obrane Fazlagića Kule kod Gackoga u Hercegovini kada je u od četnika obkoljenoj i podpuno izoliranoj Kuli četničkom vojvodi, popu Sergiju Mastiloviću na njegov poziv Memišagi i njegovim borcima da se predaju - “jer je “ Hrvatska država propala”, odgovorio: “ .......A što veliš pope da je Hrvatska propala, ako je ona propala u Zagrebu, onda znaj, ona je ovdje u Kuli Fazlagića i mi ćemo je braniti dok ijedan bude mogao pušku posluživati”, to učinio radi toga što je “ponekad osjećao da je Hrvat”?

Nepobitna je istina da niti jedan od njih nikada nije ništa, pa ni svoju vjersku pripadnost stavljao iznad svoje nacionalne pripadnosti. Naprotiv, kako u  članku “Na povlačenju s Poglavnikom” piše dr. Dolores Bracanović, ti ljudi su se ljutili kad bi netko u kontekstu hrvatstva spominjao vjersku pripadnost. Svi su oni, kao i nedavno preminuli častni hrvatski branitelj general-pukovnik HOS-a Alija Šiljak, vjeroispoviest smatrali osobnom stvari svakog čovjeka, koja nema nikakve veze s nacionalnom pripadnosti. Nu izgleda da g. Vukoji i mnogim našim današnjim “povjesničarima” nije jasno da su bosansko-hercegovački muslimani (Titinom odredbom) postali “Muslimani” (muslimanska nacija) 1974., 29 godina poslije ove bitke.

Povrh toga, diljem teksta naišao sam na dosta, najblaže rečeno, čudnih tvrdnji, kao napr., da ove hrvatske borbene jedinice prije te bitke nisu bile sastavni dio niti jedne postrojbe Hrvatskih Oružanih Snaga, te da su (prema tvrdnji nekog Marčinka) svi ovi ratnici od studenog 1944. na kapama i odorama nisu nosili slovo “U”, nego  “V”. Nu kad se pogleda posliednje slike branitelja Odžaka vidi se da, osim domobrana i civila, svi drugi na kapama i odorama nose “U”. Nigdje se ne vidi nikakav “V”.

Izgleda da je autor dobar dio informacija preuzeo i od Vukoje koji, uz ostalo, navodi i slijedeće: “Kod Petra se nakratko zaustavio i legendarni branitelj Gračanice i utvrde Sokol - vitez Ibrahim Pjanić, s oko 1000 vrsnih boraca. Taj se Musliman osjećao Hrvatom, te je prvi obavijestio Petra Rajkovačića da su obojica proglašeni hrvatskim vitezovima”.

Prvo, izgleda da g. Vukoja nije znao da je pukovniku Pjaniću dodijeljeno odličje željeznog trolista i vitežki naslov još u  prosincu 1943. godine. A ,ako prema onome što se navodi u tome tekstu, Petar Rajkovačić i njegovi borci nisu pripadali ni jednoj formaciji HOS-a, tko mu je “poslao” poruku za promaknuće u viteza - i za što? On također tvrdi da Pjanić nije sudjelovao u tim borbama, nego je samo navratio i “kod Petra popunio svoje zalihe, odmorio se i sa svojom vojskom otišao u Njemačku. Odatle se poslije redovito javljao, ali uvijek s potpisom “vitez”. Ravno u Njemačku, je li? Takvim namjernim izvrtanjem istine nanosi se golema nepravda svim hrvatskim braniteljima islamske vjere i golema uvreda hrvatskom narodu.

Iz gore navedenih podataka jasno se vidi kako je zakleti neprijatelj hrvatskoga naroda uništio inteligenciju i vodeći vojnički kadar hrvatskih muslimana. A ostali? Ono što nije likvidirano u četničkim pokoljima, Titovim krvavim kolonama smrti likvidirano je na najzvjerskiji način. Dio tih likvidacija opisuje partizanski pukovnik, Crnogorac Janko Lopičić u svome “Ratnom dnevniku” gdje između ostaloga kaže: “...Svi koji nisu mogli izgovoriti četristo četrdeset i četri čavke čuče na čeristo četrdeset i četri čuke, bili su ubijeni”. Svatko zna da je veliki broj hrvatskih muslimana umjesto “Č” izgovarao “Ć”.

Eto, tako su izvršitelji Protićevog “rešenja muslimanskoga pitanja” riešili problem s Hrvatima islamske vjere. A ono što su ostavili na životu, izuzev vrlo mali broj preživjelih čestitih potomaka Ehli islama, današnji su Bošnjaci, učenici Meše Selimovića, koji su kao i on zalutali u “odvojeni rukavac matične rijeke i kao obične lude zabezeknuti stali na pola puta”. Te lude, one na vlasti i one u opoziciji, u Bosni i Hercegovini svake godine jedni drugima čestitaju “dan republike” to jest nekakve bosanke države bez bosanskoga naroda, koju im je, kako tvrde, Tito stvorio u Mrkonjić Gradu 1943. godine. S takvima nitko pametan nema o čemu razgovarati.

Neka je viečna slava generalu HOS-a Aliji Šiljku i svim gore spomenutim i ne spomenutim vitezovima koji su svoje živote ugradili u temelje vječne Hrvatske - i viečan spomen svim žrtvama srbokomunističog genocida!

Evo nam i Božića, pa svim Hrvatima kršćanske vjere u Domovini i diljem svieta želim - ČESTITI I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SRETNU NOVU GODINU!

Za Dom Spremni!



Osvrt na parlamentarne izbore

ZALUĐENOST I/ILI SAMOUNIŠTENJE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. STUDENOGA 2015. U 19.10 SATI


Autor: Rudi Tomić


Rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj moraju zabrinuti svakoga imalo pametnoga i normalnoga Hrvata. A da nitko niti ne pomisli da „ronimo suze“ nad činjenicom što Domoljubna koalicija nije ostvarila priželjkivanu pobjedu, naglašavamo odmah da nas prije svega do sablažnjivosti zabrinjava i žalosti činjenica što je koalicija lažnog imena Hrvatska raste, uprkos svim zlima koje je tijekom svoje četverogodišnje vladavine nanijela hrvatskom narodu, dobila toliki broj glasova, adekvatno tome i toliki broj zastupničkih mandata.

Jer, čak ako bismo, kako to s vremenom često biva, i privremeno smetnuli s uma sve one nedostatke i promašaje učinjene prije svega u vezi s teško narušenim standardom velikog broja građana, a s kolateralnom posljedicom napuštanja zemlje tolikog broja uglavnom visokoškolovanih mladih ljudi, nedokučivim ostaje odgovor na pitanje kako su hrvatski birači mogli prijeći preko besramnog ponašanja Zorana Milanovića za vrijeme predizborne kampanje, koje je nerijetko bilo na granici arogantne debilnosti i pogubne mahnitosti. Sjetimo se samo onog, svakom imalo razboritom Hrvatu uočljivo usiljenog, rugalačkog i podcjenjivačkog izvikivanja svima nam najsvetije sintagme Hrvatska, Hrvatska, pa one, opet svakom imalo normalnom Hrvatu jasne pljuske u obliku s javne pozornice svima nam upućene fige, pa do – da dalje ne nabrajamo - one uzdignute čvrsto stisnute komunističke pesnice, od koje se svakom domoljubnom Hrvatu još i danas ledi krv u žilama.

Za činjenicu da je i poslije takvih pljuvački po većini hrvatskog naroda koalicija s takvim čelnikom dobila toliki broj glasova mi nemamo drugog opravdanja, osim dva moguća fenomena – a to su fenomen narodne zaluđenosti i fenomen narodnog samouništenja!

Na fenomen narodne zaluđenosti podsjeća nas svojedobna izjava poznatog srpskog profesora obavještajstva Stevana Dedijera, koji je na hrvatskoj televiziji još 31.05.1995. godine izjavio da „ima vremêna u kojima bi se cijele narode moglo označiti zaluđenima“. Kao primjer za to on je naveo nekadašnje Nijemce i svoje suvremene sunarodnjake Srbe, aludirajući kod prvih na izbor Hitlera, a kod drugih na podršku Miloševiću. Već iz tih primjera svakome je jasno što je mislio pod narodnom zaluđenošću, dok nam je fenomen samouništenja više poznat iz životinjskog svijeta (primjerice nama neshvatljivo nasukavanje morskih kitova na plićak i tome slično) pa ni jedan ni drugi od tih fenomena ovdje ne moramo pobliže objašnjavati.

Ali zato želimo dodatno objasniti činjenicu da ovim osvrtom ne „oplakujemo“ relativan neuspjeh Domoljubne koalicije, što dodatno potkrjepljujemo pitanjima na koja, nažalost, nikada ne ćemo dobiti odgovor:

Zašto oni hrvatski birači koji se nisu mogli/htjeli identificirati s idejama Domoljubne koalicije nisu
a) u još većoj mjeri poklonili svoje povjerenje grupaciji MOST, kad su već u njoj naslutili neku nadu,
b) dali više glasova opciji takozvanih „zelenih“, koji su u novije vrijeme inače prisutni u mnogim demokratskim zemljama
c) nagradili s više mandata dokazano hrabre i altruistički požrtvovne mlade ljude „Živog zida“, itd., itd, sve pitanje do pitanja, zašto, zašto?

Zar samo zato da se opciji lažnog imena „Hrvatska raste“, kojoj je pravi rast Hrvatske očito bila zadnja briga, ne oduzme mogućnost daljnjeg samouništenja Hrvatske?

I kao što narod kaže da je svako zlo za neko dobro, ovi parlamentarni izbori iznjedrili su i neke pozitivne spoznaje. Tako će valjda od sada „do dna potrošenom“ Ivi Josipoviću konačno postati jasno, ne samo da je „njegovo vrijeme“ prošlo, nego da ga ni po onome koje je imao, nikada i nitko po dobru spomenuti ne će. Spoznaja tim tragičnija što se je kod ovih izbora „u igru“ htio vratiti umjetnim i usiljenim domoljubljem (poput onog također neprirodnog i slabo „naučenog“ koje je Milanoviću pred ove izbore u mozak ubrizgao američki mag Braun) zanemarujući pritom s jedne strane da se nešto takvoga ili ima ili nema, tj. da se neke stvari jednostavno ne daju naučiti, kao i s druge strane, da pojedinci mogu zaboraviti, ali narod - nikada! A kako to pamćenje Josipovića kod Hrvata izgleda, najbolje ilustrira podatak da je on od ne tako davnih preko milijun „svojih“ birača sada spao na nekih dvije do tri tisuće. Porazno da poraznije ne može biti! Malu utjehu Josipović će vjerojatno pokušati potražiti u činjenici da ih ima još koji su tako „prošli“, ali je bitna i velika razlika u tome, tko se je s kakvog konja srozao. Jer, njegovi (odjednom) istomišljenici, a sada sugubitnici, kao npr. Kosorica, Linić, Čačić i dr. nisu ni izdaleka niti imali značenje kakvo je imao on, a koje očito nije koristio na dobrobit hrvatskog naroda.

Naravno, sada predstoje pregovori o sastavljanju nove hrvatske vlade. Daleko od bilo kakvih „navijačkih“ primisli, logično i jedino zdravorazumski, pa i suštinski prirodno, bilo bi da ju sastave oni, koji su bili protiv ove dosadašnje.

Nažalost, sve što smo u vezi s tim čuli u ovih samo nekoliko dana poslije izbora, ne sluti na dobro. Očito je da se grupacija MOST našla pred zadatkom, za koji se ne samo nije pripremila, nego se, s obzirom na sastav i razlike između tih 19 pojedinaca koji su dobili mandat, nije niti mogla pripremiti, pa se sada rade kombinacije, u kojima kao da odlučujuća uloga sve više prelazi u ruke nacionalnih manjina, što bi na kraju moglo imati za posljedicu da provjereni antihrvat Pupovac odluči o sastavu nove hrvatske vlade, a što bi samo potvrdilo naše bojazni iznijete već i u samom naslovu ovoga osvrta.


Pismo iz Toronta

“ANTIFAŠISTIČKI” SVEĆENICI I POZDRAV ZA DOM SPREMNI

Deus quem punire vult dementat - Koga Bog želi kazniti najprije mu oduzme pamet.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. studenoga 2015. u 23.45 sati


Piše Zvonimir Došen


Kažu da je poviest učiteljica života. Ali, sudeći po onome što se događalo nizom dugih stoljeća i po ovome što se događa danas vidi se da je ova pouka manje više poznata nekim narodima, a nekim, kao što je naš hrvatski narod, to je očito podpuno nepoznata teorija.

U pogledu ovoga što se u zadnje vrieme događa u Hrvatskoj svaki od nas mora stati i upitati se, jesmo li mi Hrvati uistinu najnesretniji narod na svietu? Kako drukčije može ijedan čovjek razumjeti zašto narod, koji je kroz tolika stoljeća vodio neke od najkrvavijih bitaka u poviesti čovječanstva protiv svakovrstnih okupatora može u posliednjih nekoliko “demokratskih” izbora za svoje lidere birati one čiji jedini ciljevi su voditi novu hrvatsku državu u sigurno uništenje?

Svakako, odgovor na sve to je vrlo jasan. Dosta je samo površno pogledati u našu poviest da se dođe do zaključka da je hrvatski narod uvijek gubio svoju slobodu, i nekoliko puta svoj nacionalni identitet, ne radi vojničke superiornosti stranih invazora, nego zato što je, uz veliki broj častnih i plemenitih domoljuba, u svojim njedrima odgajao i broj podmuklih izdajnika, gmazova i čankoliza, koji su za šačicu Judinih šekela uvijek bili spremni služiti svakoga gospodara. Bez ikakve sumnje, svi narodi su imali i uvijek će imati svoje izdajnike, ali u uzporedbi izgleda da smo mi Hrvati daleko “bogatiji” ne samo s običnim izdajnicima, nego s nekim od najgorih tipova odmetnika koji su u službi svojim stranim gazdama počinili neke od najodvratnijih zločina nad svojim vlastitim narodom, uključivši i genocid.

Kroz našu dugu poviest, posebno poslie Bitke na Gvozdu 1097. godine, mi smo imali veliki broj raznih tipova izdajnika i ulizica: mađarona, poturica, germanofila, talijanaša i na koncu jugofila i komunista. Svi su oni svoje izdajničke ruke okrvavili hrvatskom krvlju, ali svi zločini ovih sluga Mađara, Turaka, Austrijanaca i Talijana zajedno, neznatni su u uzporedbi s zločinima jugofila i komunista. Iako se, u namjeri za uzpostavom Velike Srbije, ideja “jugoslavizma” prvenstveno izlegla u glavama nekih velikosrbskih političara, svima nam je poznato da njezini glavni inicijatori i animatori nisu bili Srbi, nego hrvatski izdajnici - serbofili i jugofili. Ova za hrvatski narod najopasnija i najkrvavija ideologija skupljena je početkom prošloga stoljeća pod izdajnički kišobran najodvratnijeg taloga zločinačkog podzemlja.

Odmah po završetku 1. svj. rata i tzv. “ujedinjenja” ova zločinačka organizacija, u tandemu s već postojećim četničkim organizacijama u Hrvatskoj, počima s pljačkanjem, progonima i umorstvima nevinih Hrvata. Vođe ove zločinačke organizacije nisu bili neki nepismeni tipovi s kojima je netko mogao lako manipulirati, nego u najviše slučajeva školovani, obrazovani, ali ujedno i moralni degenerati, kradljivci, plagijatori i ubojice. Prvi među njima bio je dr. Grga Budimir Anđelinović, brat djeda odvratnih jugokomunista Zorana i Vesne Pusić koji danas svojim otrovnim siktanjem na sve što je hrvatsko jasno i glasno dokazuju da su pravi potomci svog izdajničkog “dede”. Zato što je 5. prosinca 1918. na prozore zgrada na trgu Bana Jelačića dao postaviti strojnice i izvršiti masakar nad nenaoružanim hrvatskim vojnicima, ovaj je izrod i razbojnik među svojim drugovima u Srbiji preko noći postao “Glasoviti Jugosloven”. Za taj svoj “herojski” čin ovaj mizerni izrod i krvnik svoga naroda, kad mu je kasnije netko od hrvatskih zastupnika u rekao da su mu ruke okrvavljene hrvatskom krvi, odgovorio da se on stime ponosi. Ovaj gnusni izdajnik, rođen na otoku Hvaru 1886. godine, već 1915. kolaborira s antihrvatskim velikosrbskim grupama u Hrvatskoj i u selu Kosovo na Ravnim Kotarima, na srbski Vidovdan - 28 lipnja te godine, drži vatrene pro-srbske anti-hrvatske govore. To je bila 526. obljetnica tzv. Bitke na Kosovu u kojoj je srbska vojska bila podpuno uništena. Nu Srbi su jedini narod na svietu koji već stoljećima slavi taj svoj poraz. U tim slavljenjima najviše se iztiču pro-srbski Vlasi u hrvatskim krajevima, koji nemaju ama baš nikakve veze ni sa Srbijom, ni tom bitkom.

Na početku 2. svj rata ovaj izdajnik je prisni suradnik dalmatinskog Vlaha velikosrbina dr. Nike Novakovića “Longa”. Njih dva hodaju po vlaškim selima i kupe podpise za peticiju koju će predati fašističkoj vladi u Italiji. U toj peticiji oni traže od Mussolinija da sve “srpske zemlje” u Hrvatskoj priključi Italiji. Za vrieme rata on je glavni savjetnik četničkog vojvode popa Momčila Đujića. U ime crvenog jugoslavenstva, Tita i Partije sliedbenici “Krvavog Grge” tijekom rata i još dugo poslie njegova okončanja, počiniti će najgroznije zločine nad hrvatskim narodom.

Uz “maršala” J. B. Tita, Vladimira Bakarića i Jakova Blaževića najviša mjesta po golemosti zločina nad hrvatskim narodom  zauzimaju podmukli izdajnici, masovni ubojice poput Većeslava Holjevca, Ivana “Steve” Krajačića, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i niz drugih odmetnika. Kako znamo niti  “Krvavi Grga”, niti ijedan od ovih njegovih sliedbenika nikada nisu odgovarali za niti jedan od tisuća njihovih zločina.

Dapače, umjesto zgražanja, pa čak i jednostavnog spominjanja njihovih imena, imena koja su davno trebala završiti na hrpi poviestnoga smetlišta, i umjesto barem nekakve izprike hrvatskom narodu za zločine ovih monstruma, njihovi sliedbenici, sinovi, kćeri i unuci, većina kojih je danas na kormilu današnje vlasti u Hrvatskoj, “ukrašavaju” trgove i ulice naših gradova njihovim prljavim imenima. Tako uz trg šumskoga maršala Tita danas u sred Zagreba imamo i “Aveniju Većeslava Holjevca” - koji je tu čast zaslužio zato što je za vrieme rata kao jedan od Titinih jugokomunističkih ubojica, presvučen u odoru hrvatskog vojnika uspio usred noći ući u karlovačku bolnicu i mučki na spavanju poklati težko ranjene hrvatske vojnike.

Jugokomunistička banda poput udbaškog zlikovca Ivana Fumića, batinaša i mučitelja stotina nevinih Hrvata, novcem iz državnog proračuna, koji im šakom i kapom dodieljuju njihovi ortaci na vlasti u Hrvatskoj, danas diljem Hrvatske podiže spomenike najgorim krvnicima hrvatskoga naroda, kordunskom Vlahu, četničko-partizanskom krvniku Nikoli Demonji i drugima. Nu Fumiću, koji je davno trebao visjeti na konopcu, nije ni to dosta pa evo sada traži da se i zagrebačka zračna luka preimenuje u “Aerodom Većeslava Holjevca”. Prije par godina bili smo svjedoci kada se ministar-predsjednik Velike Britanije u ime te kraljevine javno izpričao irskome narodu za zločin koji su britanski vojnici počinili prije kojih 30 godina. Radi se o incidentu u kojem su britanski vojnici otvorili vatru na nenaoružane irske katolike koji su mirno demonstrirali protiv britanske vlasti i njihovih protestantskih saveznika u Irskoj (“irskih Vlaha”). U tom masakru 13 nevinih ljudi izgubilo je život, a 14 ih je ranjeno. Neupitno je da su Britanci i s ovom izprikom dobrano zakasnili ali, kako se ono kaže, bolje ikad, nego nikad. Upitno je koliko je njihova izprika istinita, jer nijedan britanski ministar-predsjednik, niti ijedan političar ovog “Velikog Imperija” nikada se nije ni pokušao izpričati za nasilno vraćanje više od pola milijuna hrvatskih vojnika i civila u ralje Anđelinovićevih krvožednih nasljednika i njihovih boljševičkih gazda. Također, nikada se niti jedan od njih nije izpričao za “repatrijaciju” stotina tisuća Kozaka, Ukrajinaca i antiboljševičkih Rusa, Litvinaca, Slovaka, Letonaca i dr., u boljševički “raj na zemlji” gdje su ih , kao i Hrvate, dočekale čete krvavih boljševičkih ubojica. Njihovi masovni grobovi, kao i grobovi više od pola milijuna “repatriziranih” Hrvata, danas leže u tisućama masovnih grobova razsijanih diljem Europe.

Zapadni političari, posebno britanski, vrlo su selektivni onda kada su prisiljeni govoriti o svojim “pogrješkama” (zločinima), ali oni ipak, ovdje i ondje, tu i tamo, pokušavaju glumiti civilizirane i humane ljude. Nu potomci i sliedbenici  izdajnika i mega-zločinaca; braće Grge i Danka Anđelinovića, J. B. Tita, Jakova Blaževića, Vlade “Svinje” Bakarića i svih drugih “antifašista”, izdajnika i krvnika ni to ne pokušavaju. Naprotiv, oni se javno ponose svojim zločinima i zločinima svojih krvavih predaka. Ali, mi nikada nismo od njih ni očekivali bilo kakvu izpriku. U stvari, mi od njih ne želimo nikakve izprike! Jer, vrlo dobro znamo da bi sve što bi ta izdajnička gamad rekla bilo zlonamjerno i lažno. Bilo kakva njihova izprika bila bi za svakog poštenog Hrvata i Hrvaticu najzazornija uvreda. Mi, još živući svjedoci agonije naših roditelja, naših stričeva i ujaka, naše braće i sestara i svih častnih Hrvatica i Hrvata koji padoše od kuršuma i noževa ovih jugo-boljševičkih bandita nikada nismo i nikada nećemo vjerovati u ništa što bi nam oni mogli reći, a kamoli u bilo kakav tip ili oblik njihove “humanosti”.

Nu, sve u svemu, gledajući na sve ovo što se u hrvatskoj zbiva od 2000. godine, nema sumnje da najveću krivnju za sve to snosimo sami mi, jer zaboravljajući onu staru hrvatsku poslovicu koja kaže da vuk mienja dlaku, ali ne ćud i žeđ za krvi, ipak smo povjerovali u jednu od njihovih podvala - “općehrvatsku pomirbu”. Zaboravili smo da kada je 1991. godine trebalo braniti Hrvatsku od ponovne agresije njihove Jugoslavenske armije u savezu s četnicima, svi čestiti hrvatski sinovi i kćeri  bili su tu. Ali kada je rat završen i kada su vidjeli da bi, zbog naše gluposti, opet mogli ugrabiti vlast - oni su bili tu. Netko je jednom napisao da smo mi Hrvati kroz čitavu svoju poviest bili - ili glupi vitezovi ili viteški glupani. Da je to istinita primjedba svjedoče nam tisuće bitaka koje smo kroz poviest vodili za sve i svakoga, a najmanje sami za sebe.

Od svoga dolazka na ove prostore branili smo “Uljudbeni Zapad” od svih najezda s Iztoka.
Kroz četiri stotine godina neprestanih krvavih bitaka s Turcima ginule su naše generacije, ne samo u obrani ostataka hrvatskoga kraljevstva, nego, poglavito, u obrani čitavoga kršćanstva i “kršćanskoga Zapada”, da bi nas zato isti taj Zapad, i isto to kršćanstvo na koncu žigosali kao zločince. Iako smo od Sv. Stolice bili proglašavani braniteljima i predziđima kršćanstva - “antemurale cristianitatis”, iako smo uvijek, a pogotovo za vrieme 2. svj. rata, dali tisuće života naših najboljih sinova i kćeri u obrani naše vjere i našeg svećenstva, kao niti jedan drugi narod, uvijek smo i u redovima našeg svećenstva imali protunarodnih tipova, izdajnika, čak i ogavnih zločinaca poput krvavog fra Bosiljka Bekavca.

Iako su Turci u hrvatskim zemljama koje su pale pod njihovu vlast, silom i milom, širili islam nitko u poviesti nije nad hrvatskim svećenstvom počinio zločine ni blizu onima koje su Titini krvnici počinili za vrieme i poslie 2. svj. rata. Samo u iztočnim dielovima Nezavisne Države Hrvatske, Hercegovini i Bosni, ovi crveni krvnici, sluge sotone, na najzvjerskiji način pobili su 664 hrvatska svećenika. Samo zato što su bili Hrvati, što su bili hrvatski katolički svećenici. Samo zato što su ljubili Boga, svoju vjeru i svoj narod. Ali, nažalost, uz crvene jugokomunističke izrode, potomke Grge i Danka Anđelinovića, i danas imamo onih koji sa svetim križem na prisma tobože služe Bogu i svome narodu, a svojim izstupima i djelima jasno pokazuju da se puno ne razlikuju od onih koji nose znak sotone - crveni pentagram. Među ovima u zadnje vrieme iztiče se dubrovački “antifašistički” biskup Mate Uzinić, koji i poslie onoga bezumnog blebetanja u Bleiburgu prošle godine, opet se usuđuje izazivati gnjev nas potomaka stotina tisuća jugokomunističkih žrtava. Sada je za njega, kao i za sve “antifašiste”, stari hrvatski pozdrav - Za dom spremni - fašistički, a Nezavisna Država Hrvatska zločinačka.

Spomenuo sam malo prije da su komunistički krvnici samo u zapadnim hrvatskim provincijama Bosni i Hercegovini na najzvjerskiji način ubili 664 katolička svećenika. Ti zločini kao i oni koje su ti krvnici počinili nad svećenicima na dubrovačkom području te u samom Dubrovniku, čiji je biskup Mate Uzinić danas “duhovni pastir”, nadmašili su zvjerstva i najgorih divljaka na svietu. Ovdje ću navesti samo jedan od zločina protiv Boga i čovjeka koji su počinili oni koje, Uzinić očito ne smatra zločincima. Za njega su zločinci oni koji su branili Dubrovnik, a ne oni koji su odmah po upadu u Dubrovnik, 19. listopada 1944. godine, pokupili i bez ikakvog suđenja na zvjerski način ubili 53 iztaknuta Dubrovčanina među kojima je bilo i nekoliko poznatih svećenika. Ovaj gnusni zločin počinjen je na otočiću Daksi, kojega on vjerojatno može svaki dan gledati kroz prozor svoga biskupskog dvora. Uz druge svećenike tu je ubijen i poznati Isusovac, isposnik, pater Petar Perica, jer je bio “narodni neprijatelj” zato što je napisao one hrvatske pobožne pjesme - Rajska Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori.

Ovaj zločin protiv čovječansta opisan je već više puta u nekim hrvatskim tiskanim izdanjima i na nekim portalima nu, kako bi i ovaj “narodni biskup”, koji očito ne čita ništa osim novina koje su do nedavna na pročelju imale otisnut “orden bratstva i jedinstva”, (a i danas je, samo je “reda radi” malo zakukuljen), saznao barem trunak istine navesti ću ovdje dio onoga što je u njima objavljeno:

“Partizanski pokolji i strašni zločini potresli su cijelu Hrvatsku, a tužnu sudbinu nije zaobišao ni Dubrovnik. Koban dan za mnoge stanovnike ovoga grada jest 19. listopada 1944. godine, a taj dan jedan je od najcrnjih u povijesti ovoga kulturnoga središta. Toga dana hrvatska vojska i vlast pred pritiskom partizana koji su upadali iz Srbije i Crne Gore povukla se iz grada u pravcu sjevera. Od travnja 1941. godine pa sve do listopada ’44. ovaj grad bio je dio obnovljene države Hrvatske koju su njegovi građani smatrali ostvarenjem narodne slobode, zanijekane hrvatskom narodu kad je bio prisilno uključen u jugoslavensku umjetnu tvorevinu......”

Tu Hrvatsku biskup Mate Uzinić danas usred Dubrovnika naziva zločinačkom državom, a time implicitno i sve njezine pale branitelje, civilne žrtve, svećenike i nekoliko milijuna onih za koje je ona uistinu bila ostvarenje narodne slobode, on smatra zločincima.

"Fra Lino Pedišić u to je doba bio zaređen za svećenika u povijesnom franjevačkom samostanu Male Braće koji je stoljećima bio žarište vjerskoga i kulturnoga života. Prema njegovom svjedočanstvu partizani su uhitili brojne ugledne građane, a među njima i franjevce, poštovane i poznate po požrtvovnom radu. Cijeli grad u strahu je čekao razplet njihove sudbine, a čak i najveći komunisti nisu mogli naslutiti što ih čeka nakon onoga što su pročitali na zidnim oglasima 25. listopada. Javljalo se da je 35 istaknutih ličnosti, čiji je popis dat bilo suđeno i srijeljano zbog suradnje s okupatorom.

Javna je tajna bila da do suđenja uopće nije došlo, već su ljudi uhićeni prema unaprijed sastavljenim listama sa svrhom da budu eliminirane vodeće ličnosti iz svih slojeva - intelektualci, privrednici, sindikalisti, crkveni ljudi, vođe mladenačkih organizacija itd. Spasili su se jedino oni koji nisu povjerovali komunističkoj propagandi da se oni koji nisu počinili zločine nemaju čega bojati. Srećom, mnogi su se povukli s hrvatskom vojskom. Među prvim žrtvama bila su tri franjevca, a ubijeni su, prema svjedočanstvu jednoga od mobiliziranih u partizane koji je bio prisutan strijeljanju na otočiću Daksa, na ulazu u liku Gruž. Svukli su ih do gola i morali su kopati vlastite grobove. Otac Marijan Blažić, poznati propovjednik jedna je od tih žrtava. U času strijeljanja svi su zapjevali crkvenu himnu - Tebe Boga hvalimo......"

Ali, ovi zločini i stotine tisuća drugih koje su komunistički krvnici počinili nad hrvatskim narodom za “liberalnog biskupa” Uzinića, kako ga iz milošte zovu “liberalne antifašističke” novine kao Yu-tarnji list, nisu od velike važnosti i Jugoslavija zato nije zločinačka država, ali Nezavisna Država Hrvatska, koja nije smakla niti jednoga svećenika, jest.

Blagopokojni kardinal Stepinac u svojoj poslanici hrvatskim svećenicima neposredno poslie uzpostave države koju Uzinić naziva zločinačkom, između ostaloga kaže: “Častna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posliednje vrieme nije bio svjedokom zajzamašnijih događaja u životu hrvatskoga naroda među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo koji su naš narod donieli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu. Satovi su ovo u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svietlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno izticati da je i u našim grudima življe zakucalo srdce? Nitko pametan toga osuditi ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovied! I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko god je i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja, koliko god bili heterogeni faktori  koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. - A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris”.
(Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja). ( Ps.Ili 23).

O, da, kao i svi ostali za koje je Nezavisna Država Hrvatska (a nemojmo se varati, i ova današnja) zločinačka, uzoriti biskup će reći da je to bilo Stepinčevo mišljenje samo na početku te da je kasnije drukčije mislio. Da takve jugokomunističke tvrdnje ne drže vodu potvrdio je Stepinac na jugokomunističkom sudu onim njegovim poviesnim riječima: “Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda...!”

Zato što je bio pravi nepriekorni pastir svoga naroda, a ne obična ništarija, Alojzije Stepinac je nevin osuđen i, na kraju umoren, od strane onih koji kao i uzoriti gospodin Uzinić državu svoga naroda smatraju zločinačkom, a stare hrvatske pozdrave fašističkim. Svi koji pljuju po državi za koju je Alojzije Stepinac ovako govorio, pljuju i po njemu. Ali trebaju znati da bez obzira na sve igre, papine ili bilo čije druge, oko proglašenja svecem ovoga hrvatskog velesvećenika i mučenika, on je za sve čestite Hrvate još za svoga mučeničkoga života postao svecem.

Sudeći po njegovom dosadašnjem ponašanju, jasno je da biskup Mate neće vjerovati u ništa što mu govorimo mi koji se pozdravljamo s “fašističkim” pozdravom, ali kako bi ipak nešto naučio i prestao širiti jugokomunističku propagandu trebao bi, ako ništa drugo, na internetu pročitati svjedočanstva pod naslovom: “Zločini i Teror u Dalmaciji ’43.- ’48., počinjeni od strane NOV, JA, OZN-e i UDB-e” , koja su sabrali povjesničari, Blanka Matković i dr. Stjepan Ćosić. Nu sudeći po ovim njegovim uvredama ne vjerujem da će on to učiniti. Moram reći da me uobće ne čudi što i danas imamo svećenika poput Mate Uzinića jer takvih smo “duhovnih vođa” mi Hrvati uvijek imali, posebno u zadnjih 75 godina, među kojima su po zlu poznati; Viktor Novak, Svetozar Ritig, Bosiljko Bekavac i drugi, ali me čudi kako ti naši “griešni ljudi” mogu ići u crkvu u kojoj ovakvi svećenici služe mise, slušaju njihove izpovijedi i, u ime Boga, dijele odrješenja. Kakvu svetost ima misa koju služe ljudi koji obtužuju svoj narod i pljuju po,njegovim svetinjama - po grobovima onih koji padoše braneći svoj narod i svoju vjeru.

I na kraju želim upitati uzoritoga biskupa je li on ikada čuo da je, uzprkos što su počinile niz groznih zločina nad nesrbskim narodima, ijedan srbski pop, a kamoli episkop, bilo koju i bilo kakvu Srbiju ili Jugoslaviju nazvao zločinačkom? Ali, vjerujem da su za takve osobe ovakva pitanja uzaludna, jer kako kaže ona stara latinska - koga Bog želi kazniti, najprije mu oduzme pamet.

Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 7. listopada 2015.


Predizborna poruka hrvatske dijaspore

DIJASPORA POSTALA NEPODOBNA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. studenoga 2015. u 20.45 sati


Autor: Rudi Tomić


Izbori u Republici Hrvatskoj saborske zastupnike, imaju presudno, povijesno, značenje, jer nije u pitanju samo promjena ili izmjena vlasti, nego temeljita promjena nakaradnih zakona koji su unakazili Hrvatsku u svakom pogledu: nacionalnom, socijalnom, moralnom, gospodarskom, vjerskom, kulturnom i vanjskom ratingu.

Hrvatska dijaspora, na žalost neće imati u ovim, kao i onim predhodnim izborima mogućnost dati svoj glas za promjenu vlasti i izmjenu samoubitačnih zakona, koje su nametnuli premijer Ivica Račan i premijer Ivo Sanader, a osnažili predsjednik SDP-a Zoran Milanović i privremena predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. Saborski zastupnici u Vladi i u oporbi, koji su izglasali takve zakone suodgovorni su za katastrofalne posljedice. Hrvatska politička emigracija bila je u najtežim vremenima glas hrvatskog naroda u slobodnom svijetu za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, kad se u Hrvatskoj nije moglo ni glasno misliti o državotvornosti. Tko se je smio i mogao proturječiti Titu koji je rekao ''da će Sava prije teći uzvodno nego će Hrvatska biti samostalna''?

Došli smo u situaciju, i pored ''proročanstva'' jednog zločinca, da smo izborili samostalnost, ostvarili slobodu i demokraciju u Republici Hrvatskoj. Doduše, još nisu oslobođeni svi hrvatski teritoriji koje je RH imali u republičkim granicama bivše države! Isto tako, hrvatski narod nije još osjetio slobodu govora i rada, jer su za cijelo ovo vrijeme - od oslobođenja do danas na vlasti ljudske spodobe koji su bili politički čimbenici u poraženom jugokomunističkom režimu.

Hrvatska dijaspora, koja je danas mnogo brojčanija nego što je ikada bila, politički rečeno, postala je nepoželjna, odnosno spuštena na iseljeništvo - na status persone non grate! Za takav status hrvatske dijaspore najzaslužniji su bivša privremena predsjednica Vlade Jadranka Kosor i vođa oporbene partije Zoran Milanović koji su višemilijunsku hrvatsku dijasporu sveli na stupanj ravan srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Još i gore! Naime, srpska nacionalna manjina, odnosno Pupovčevi četnici, uz tri garantirana zastupnika u Hrvatskome saboru, mogu birati još i druge dodate zastupnike srpske nacionalnosti u Hrvatski sabor, dočim hrvatska dijaspora nema takve mogućnosti! Očevidna je apsurdnost antihrvatske politike u RH gdje živi četiri posto Srba, a u Milanovićevoj vladi imali su 40 posto vlasti u svojim rukama!!! Pupovac se i dalje žali o ''velikoj ugroženosti Srba u RH'', kako bi dobio još jedan mandat da može varati Srbe i ucjenjivati Hrvate.

Hrvati iz BiH također predstavljaju dijasporu stoga će kandidati iz redova Hrvatskog nacionalnog vijeća BiH - biti birani u Sabor, i zbog činjenice bliže su biralištima od nas koji smo raštrkani u Kanadi, Americi i Australiji, i tisuće kilometara udaljeni od birališta (malobrojnih veleposlanstava i konzulata). Današnja Vlada u RH ne skida glave sa ramena nama u ''ustaškoj'' političkoj emigraciji, ali nam je oduzela glas i začepila usta za bilo kakav utjecaj na zbivanja u Hrvatskoj.

Izlaznost birača je sudbonosna za Hrvatsku
Kad je već nama u dijaspori oduzet glas na parlamentarnim izborima u RH, onda je dužnost svih građana koji imaju pravo glasa, a takvih službeno ima 3,780.000, da ispune svoju građansku, ljudsku i hrvatsku dužnost; da se odazovu pozivu za spas Hrvatske koja se nalazi na rubu gospodarske propasti i na putu balkanske integracije. U ovoj borbi nije potrebno vatreno oružje, mada Milanović nudi ''vodene pištolje'', nego treba uzeti glasački listići i zaokružiti najboljeg na listi, a ne prekrižiti, kako to neki ''dobronamjerni'' sugeriraju. ''Kad je riječ o dolazećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj ljute me ''dobronamjerne sugestije'' nekih od vas, posebice kad me pozivate na bojkot izbora i/ili križanje glasačkih listića, što energično odbacujem i ne dozvoljavam da mi itko od vas u ovoj dobnoj starosti 'soli pamet'.

Vaš argument neodlučnosti ja uspoređivam s pričom o Buridanovom magarcu. Radi se o nesretnom (iliti neodlučnom) magarcu koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena i ugiba od gladi zbog svoje neodlučnosti. Buridanov magarac u filozofiji argument je za tezu da volja nije određena vanjskim motivima.''- napisao je dr. Tomislav Djurasović, publicist i politički emigrant.

Veliko je pitanje manipuliranja s viškom birača, mada je izvršena revizija biračkih spiskova, još uvijek ima 350.000 birača više nego punoljetnih osoba! Taj višak birača vjerojatno ima ''ime i prezime'' nas iz dijaspore, koji imamo pravo glasa, ali su nam uskraćene mogućnosti glasovanja. Drugim riječima, koliko je god bitna izlaznost na birališta, toliko je važna autentičnost listića.

Rješavanje izbornih rezultata iza zatvorenih vrata
Vjekoslav Krsnik, poznati novinar u domovini i dijaspori, koji je pratio u DIP-u nekoliko izbora koji se po pristiglim rezultatima nisu mogli pratiti na monitorima u novinskoj sobi, jer je sve rješavano iza zatvorenih vrata Državnog izbornog povjerenstva na čelu s predsjednikom Vrhovnog suda Brankom Hrvatinom. Stoga je trebalo za ove izbore inzistirati da europska komisija evidentira glasačke listiće.

''Za opredjeljenje nestranačkih birača bilo je primarno glasovanje ''protiv',' a ne ''za'', da bi se kaznila dotadašnja vladajuća koalicija. Prevedeno na sadašnje političko stanje sasvim je sigurno da će veći odziv birača na idućim izborima prije svega biti motiviran glasom ''protiv''. Može se Zoran Milanović uz pomoć skupo plaćenog američkog marketinškog stručnjaka truditi koliko god hoće, ali hrvatski narod nije toliko glup da ga se dvaput uzastopce može povući za nos. SDP-ova Kukuriku koalicija jednostavno nije bila dorasla izazovima pred kojima se našla Hrvatska, pa se njezin ''Plan 21'' ispuhao kao balon. Zato smješno, da ne kažem tragično, djeluju uvjeravanja Zorana Milanovića kako Hrvatska raste i kako nema povratka na staro, iako u svemu u čemu je Hrvatska rasla za njegovog mandata bilo je u negativnom smjeru, pa u stvari kad kaže da nema povratka na staro on radi u korist Domoljubne koalicije koja nudi nešto novo. Tomislav Karamarko za razliku od Milanovića nije najmio stručnjaka da mu podigne osobni rejting nego ugledni njemački institut da mu napravi gospodarski program'', V. Krsnik, ''Živa istina'' (24.10.2015.)

Milanovića čeka sudbina Sanadera
Zorana Milanović, sada bivšeg premijera HR, čeka sudbina također bivšeg premijera Ive Sanadera, samo je razlika u krivičnom djelu. Premijer Ivo Sanader je bio prvi osuđeni ratni profiter i u zatvoru na izdržavanje kazne. Sanadera su se odrekli u stanci i oprali ruke od njegovih prljavština. Zoran Milanović je također prvi premijer koji je osuđen na Zagrebačkom procesu HNES-e (31.10.2015.) uz zločinca Tita i uskoro će biti Sanaderom sustanar u Remetincu.

Hrvati u dijaspori čvrsto vjeruju, da su ovo posljednji izbori u Hrvatskoj u kojima nam je oduzeto pravo glasa, te da će nova Vlada izmijeniti zakon o prebivalištu i ustoličiti ministarstvo za useljeništvo kako bi se mnogi od nas starijih mogli vratiti u svoju domovinu, i naša djeca i unučad kojima smo usadili u srce i dušu Lijepu našu!

Datum 8. studenoga 2015. treba biti zapisan u povijest hrvatskog naroda - uz plebiscit i Oluju, jer će tog dana Domoljubna koalicija skrhati petu kolonu u Hrvatskoj. Hrvati su priznati u svijetu kao veoma pametan narod, pa se nadam da će hrvatski naroda u domovini na ovim sudbonosnim izborima pokazati svijetu ne samo domoljublje nego i politički razum.


Pismo iz Toronta

GENERALE, JE LI ZAJEDNO S OVIMA?

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. studenoga 2015. u 19.00 sati


Piše Zvonimir Došen


Nedavno, za vrieme primanja Bandićeve povelje za počastnog građanina Zagreba, general Ante Gotovina u svom govoru izjavio kako se (u dolazećim izborima) “svi zajedno” moramo boriti za bolju Hrvatsku.

Nisam siguran je li on mislio na zajedništvo svih hrvatskih domoljubnih snaga ili na zajedništvo svih “građana” Republike Hrvatske. Ako je mislio na ovo prvo u podpunosti se slažem i ne mogu zamisliti da postoji ijedan čestit Hrvat koji ne bi to podržao. Ali, ako je mislio na ovo drugo onda ga moram upitati je li on tako brzo zaboravio protiv koga je on kao vrstni ratnik i vrhunski zapovjednik četiri godine ratovao?

Drugo pitanje je, zar on zbilja misli da je rat uspješno završen, da je on prošlost i da se neprijatelju treba oprostiti i zaboraviti sve njegove zločine iako se njegovi ostatci i dalje svim silama bore na uništenju Hrvatske?

Nijedan pošten čovjek ne može Anti Gotovini oduzeti zasluge koje je kao vrstni zapovjednik postigao u Domovinskom obrambenom ratu i nitko, osim neprijatelja i izdajnika hrvatskoga naroda, neće to nikada ni pokušati. Ali, iako on možda za ovakve izjave ima neke valjane razloge, za nas obične ljude teško je shvatiti o kakvom zajedništvu se tu radi, jer on nije objasnio tko bi sve trebao u njemu sudjelovati. Može se zamisliti da je on mislio na tip zajedništva koje se prakticira u slobodnim i stabilnim demokratskim državama gdje se različite stranke, svaka na svoj način, bore za interese svoga naroda. Ali, prije svega, današnja Hrvatska nema niti jednoga atributa slobodne, demokratske, a kamoli stabilne države. O stabilnosti ove današnje Hrvatske nije potrebno ni govoriti, ali kako je moguće da ju itko može zamisliti kao demokratsku i slobodnu državu kada u njoj vladaju elementi protiv kojih se nedavno vodio oslobodilački rat i koje se, po svakoj logici, moralo uništiti tako da im se ni za trag ne zna. Ako osim njih ima itko tko se s tim ne slaže neka mi odgovori zašto nam je onda uobće trebao taj rat.

Zašto su pale tisuće naših najboljih sinova i kćeri i tisuće i tisuće njih izgubili dielove svoga tiela i svoje zdravlje ako sada poslie svega toga trebamo pajdašiti s istim onima koji su odgovorni za tu smrt i rane naše djece, braće, sestara, očeva i majki? Zašto je proliveno toliko krvi, toliko suza? Zašto su nam trebala tolika razaranja ako se poslie svega opet želimo vratiti na početak, na “square one?

HOĆE LI I RODITELJI LUKE PAVELIĆA GLASOVATI ZA TO ZAJEDNIŠTVO?
“Prvo teško stradavanje pripadnika moje satnije i brigade dogodilo se pod kotom 1056, dakle ne na samoj koti, na samom vrhu, već u podnožju. U biti tu je stradala jedna grupa pripadnika te satnije koji su bili u pričuvi, koji nisu bili na prvoj crti. Oni su stradali od minobacačke granate.
Nažalost, bili su u jednoj grupi, sjedili oko naložene vatre jer je bila strašna zima. Oni su nekakvo šatorsko krilo nadvukli nad jednu stijenu i tu se posložili i jednostavno ta jedna jedina granata je završila upravo tu... Tom prilikom poginuli su Luka Pavelić, Ivica Jurčić i Milan Radošević. Dvojica su bili teško ranjeni: Mile Filipović i Josip Jurković.

(...) Osjećaj je bio bolan, težak, mučan... Obitelji su vjerojatno dobile putem MORH-a sve obavijesti kako su oni stradali i ja sam bio kod tih obitelji i razgovarao. To se dogodilo u vrieme vikenda kada su obično iz Srbije dolazili plaćeni četnici, mi smo njih ovdje zvali plaćenici (poput današnjih Pupovaca, Stanimirovića i drugih . nap. a.)....”Nije mi bilo najteže penjati se po Velebitu, trpiti hladnoću, studen, danonoćna granatiranja, napade. Teško mi je, izrazito teško bilo kada sam morao gledati svoje pripadnike gdje su praktički raskomadani i one druge ranjene kad sam došao u posjet u zadarsku bolnicu, ali mi je najteže bilo kad sam morao otići obavijestiti obitelji, roditelje, majke, sestre, djecu.

Jedan mi je događaj ostao posebno u sjećanju. Radi se o Paveliću koji je bio iz Gospića. Došao sam kod njegove obitelji s dva vojna policajca u pratnji. Došao sam pred njihovu obiteljsku kuću i tamo je već bilo mnoštvo ljudi. Oni su se izdvojili i pozvali me u gornji kat kuće, posjeli me. Razmišljao sam dugo kako nastupiti  u tom momentu. Kada sam kazao da potvrđujem, jer su ljudi već čuli, da im je poginuo sin, da se nije mučio, da je izvučen na vrijeme i saniran kako se najbolje moglo, nakn svega toga njegov otac me upitao samo: -Ivica, mogu li vas pitat nešto?

Ja sam rekao: -Izvolite, pitajte me.
-Recite mi samo kakav vam je moj sin bio vojnik?Dakle, pitao me kakav je njegov sin bio vojnik.
Ja sam odgovorio: -Možete biti ponosni na svoje dijete.

Da bi tragedija bila veća i teža, naravno ne u odnosu na ovih pet dugih poginulih, TO MU JE BIO SIN JEDINAC. - svjedočanstvo Ivice Čačića častnika 133. domobranske brigade, uzeto iz knjige Operacija Maslenica - sjećanja sudionika)

Koliko u Hrvatskoj ima roditelja koji poput Lukinih za svojim sinovima i kćerima u svojim srcima nose golemu tugu koja će ih pratiti do groba? Koliko ljudi u Hrvatskoj s njima dijeli njihove boli? Izgleda vrlo malo! Jer da to nije tako ne bi se dozvolilo krvnicima njihovih sinova i kćeri da slobodno i prkosno šeću zemljom koju su rušili, palili i žarili i natopili krvlju nevinih žrtava. Ne bi se dozvolilo njihovim ortacima, domaćim crveni izdajnicima i zlotvorima da se u svim predizbornim kampanjama šepure po svim našim krvlju natopljenim mjestima.

Ali, što se tu može kada u Hrvatskoj za vrieme svih, pa tako i ove predizborne kampanje vlada prava hrvatska ‘democracy par excellence’ u kojoj  svi imaju pravo raditi i govoriti što ih je volja, osobito oni koji se bore za to zajedništvo s vragom, za obnovu Titinog “bratstva i jedinstva”. Tako se i u ovoj predizbornoj kampanji usred Lukinog Gospića šepuri grupica od pet-šest komunističkih “omladinaca i omladinki” s Milanovićevom glupom parolom “Nema povratka na staro” , “Hrvatska raste” i prolaznicima nude spužve “za tvrdo čišćenje zagorenih padela”.

To su potomci i sljedbenici komunističkih krvnika; Jakova Blaževića, Jose Bubaša, Paje Kosovića, Paje Milkovića, Miška Došena i druge izdajničke komunističke bande, koji eto imaju kuraži narodu govoriti da netko drugi, a ne njihov jugokomunistički SDP “šikanira hrvatske branitelje, i udovice palih branitelja s bolesnom djecom”.

Mogu donekle razumjeti da se komunistička klika usudi orgijati po velikim gradovima, koje je davno napučio komunistički i četnički balkanski ološ, ali da se u Gospiću, koji je poslie 2. svj. rata zaslugom njihovih idola godinama plivao u krvi, dozvoli toj bandi da vrieđa hrvatske branitelje, a pogotovo obitelji palih branitelja, nikako ne mogu razumjeti. Zar su i u mom Gospiću svi, baš svi, zaboravili na sve one krvave godine koje je zaslugom gore spomenutih krvnika  proživio ovaj naš mučenički grad. Zar se nitko ne sjeća onih groznih godina kada majke i sestre u Gospiću svoje sinove i braću nisu smjele dostojno pokopati u groblju, nego krijomice u svojim kućama, poput Šabanki (prezime (Šaban) majke i sestre težko ranjenog mladog hrvatskog vojnika koji je od rana umro skriven u podrumu kuće. Za njegov grob i boli njegove majke i sestre tek se saznalo 1991. godine. Svega par koraka od te tužne kuće SDP je postavio svoj “štand” u kojem dijeli te spužve (koje se jedino mogu rabiti za brisanje njihovog crvenog smrada. nap. a.)

Jesu li svi pošteni ljudi u Gospiću zaboravili da je SDP nasljednica Titine krvave Ozne, Udbe i Knoja, a da ti što se u ime te zločinačke Partije šepure po Gospiću nisu ništa drugo nego podmladak komunističkih krvnika, hrpa bjegunaca, dezertera i sabotera Domovinskog rata? Zar u Gospiću nema više hrabrih ljudi da toj gamadi te njihove spužve nabiju u njihove crvene žvalje i toljagama ih najure iz ovog našeg grada mučenika?

JEDNO ZAJEDNIŠTVO VEĆ NA SE  RAZBILO O GLAVU
Radi “zajedništva svih građana Hrvatske”, na samom početku, čak i prije de facto odcjepljenja od Jugoslavije, ondašnji hrvatski vodeći političari počinili su goleme grješke. Kako bi se umirilo i zadovoljilo boljševičko - četničke grupe u Hrvatskoj, u ustav je uvršteno niz absurda poput “tekovina antifašizma”, ZAVNOH-a, “prava manjina” i razne druge gluposti koje nemaju nikakve veze s demokracijom.

Zajedno s okorjelim boljševicima i četnicima, s izprikom da se time pred Zapadnim demokracijama tobože brani hrvatski narod od sintagme fašizma, svim silama se radilo da se Nezavisnu Državu Hrvatsku prikaže još gorom i zločinačkijom od one kakvom su je kroz 50 godina prije toga prikazivali. Išlo se tako daleko da se i hrvatski poviestni grb preinači, kako ne bi bio sličan onom “ustaškom”. Uzprkos svemu tome, uskoro počima oružana komunistička i četnička agresija na Hrvatsku u kojoj, ako već ne sudjeluju aktivno nasljednice komunističke Partije, SDP, HNS i dr., potajno surađuju s agresorom, a da to nitko, pa navodno ni sam Tuđman nije na vrieme primjetio. Za to je bilo više razloga.

Prvo, dok su neki vodeći komunisti sjedili u zapećku i planirali kako ponovno uzpostaviti Jugoslaviju (sans Milošević), grupa njihovih ortaka, okorjelih boljševika; Boljkovac, Manolić, Mesić i dr., uspjela se ubaciti u sam vrh vlasti i potajno ali sustavno raditi na planu rušenja nove hrvatske države. Kada su vidjeli da im to neće ići “mirnim” putem onda su to, u najtežim ratnim okolnostima za Hrvatsku, pokušali otvorenim pučem. Mnogi se pitaju zašto su oni baš tada pokušali izvršiti puč? Odgovor je vrlo jednostavan. Iako zato što je već i Tuđman počeo sumnjati u njih nisu bili uključeni u planiranje operacije “Oluja” oni su ipak znali da se priprema nešto “veliko”, nešto opasno za njihove planove, pa nisu više mogli čekati.

Drugi razlog je što je poslie njih u vrhu HDZ-a ostala brojna grupa njihovih partijskih drugova i drugarica s kumrovečkim diplomama od kojih će se neki poslie Tuđmanove smrti vratiti u Račanov SDP ili u Savkin HNS, a drugi će ostati u HDZ-u i tako udruženi raditi na polaganom ali sigurnom uništavanje svega nove hrvatske države. Nije ovdje potrebno detaljno govoriti o onome što je usliedilo; demonizacija Domovinskog rata, obtužbe progoni hapšenja zatvaranja branitelja, rehabilitacija četničkih i komunističkih zločinaca, pa čak i obtuživanja Hrvatske za agresiju same na sebe, jer to već svi znamo, ali mislim da je potrebno spomenuti neke druge zločine, koji su  za glasačku raju “manje primjetljivi”.

Privi Račanov dekret po preuzimanju vlasti 2001. bio je financiranje svih protuhrvatskih udruga i ustanova. Na prvom mjestu je glavni razsadnik četništva u Hrvatskoj Srpska pravoslavna crkva. Iza nje su tzv. nevladine udruge, najotrovnije jugokomunističke antihrvatske skupine; Dokumenta, Građanski odbor za ljudska prava, SAB, Gong i druge. Tako je Hrvatska postala jedina zemlja na svietu koja evo već 15 godina milijunima kuna financira neprijatelje koji svim silama rade na njezinom uništenju.

KAKVI U DOMOVINI TAKVI I U DIJASPORI
Već više od 50 godina pratim sve što se događa na političkoj sceni u Kanadi, Ujedinjenim Američkim Državama i demokratskim državama Europe. Svaki put kad dođe do tih predizbornih kampanja ne mogu, a da se ne prisjetim raznolikih karaktera koji su se u prošlosti natjecali za vodeća mjesta u njihovim parlamentima. Kao i u drugim demokratskim državama, u svim predizbornim natječajima u Kanadi i Americi uvijek se nađe pokvarenih, ponekad smiješnih, a ne malo kad i podpuno glupih tipova koji, koristeći svoje “demokratsko pravo”, na ovaj ili onaj način uspiju doći na pozornicu i svojim glupostima i neumjerenostima zabavljaju publiku.

Nu to nije velik problem jer publici, umornoj od slušanja neprestanih govorancija raznih nadri političara, koji se tobože u svemu razlikuju, a svi govore jedno te isto i svi se bore za isti cilj, kako doći na vlast. Problem je u tome što ponekad i neki od ovih smiješnih fantasta uspije izvojevati pobjedu i sjesti na kormilo kojim ne zna upravljati. To se skoro uvijek dogodi zato što su glasačke mase nezadovoljne performansom dosadašnje vlasti, kadkada samo “radi promjene”, a najviše puta zato što nema pravoga izbora, jer u natječaju nema niti jednog poštenog čovjeka.

Tako je na prošlim izborima (održanim 19. ovoga mjeseca) za Prime Ministera (ministar -predsjednik) Kanade došao mladi, neizkusni liberal, Justin Trudeau. Justin je došao (dovučen) na čelo Liberalne stranke (koja je u nekoliko prošlih izbora bila decimirana i podpuno obezglavljena), samo za to što je sin nekadašnjeg “popularnog Prime - Ministra” Pierrea Trudeaua, koji je učinio “veliko djelo” tako što je 1882. iz Engleske dopremio “kanadski ustav”, koji su Englezi držali od proglašenja Kanadske Konfederacije 1867. godine. Iako se tim činom u Kanadi nije baš ništa promijenilo - engleska kruna i dalje je ostala kruna Kanade, a engleska kraljica njezin suveren. Nju na federalnoj razini u Kanadi predstavlja Governor General (glavni guverner), na provincijskoj 10 podguvernera (Lieutenant Governors), za čiji “servis” se iz državnog proračuna godišnje odvaja kojih pedesetak milijuna dolara.

Justinov otac Pierre Trudeau je za vrieme 2. svj. rata bio “Zombi” (to je u Kanadi bio naziv za one koji su odbili ići u rat), koji se u kožnatoj jakni s kukastim križem na leđima vozao na motorbiciklu po Montrealu. Poslie rata toliko je obožavao “maršala Tita” da je kao jedan od stranih “dobrovoljaca” nekoliko mjeseci radio na pruzi Šamac-Sarajevo. Kada je došao Pierre je postao toliko bahat, bezobrazan i prost pa je, kad bi se usudili buniti na njegovu razularenost, kanadske glasače, bez imalo stida, znao pozdraviti s uzdignutim srednjim prstom. Od tada se taj prst u kanadi zove “Trudeau finger”. Ali za hrvatske glasače to nije bila uvreda. Glavno je da je bilo da je bio liberal!

Nešto radi nepoznavanja jezika, a najviše zato što je politički nepismena i podpuno neinformirana, velika većina kanadskih Hrvata uobće ne zna da je za svog glavnog “savjetnika za sigurnost” Justin Trudeau postavio generala Andrewa Lesliea. Da, to je isti onaj Leslie, mrzitelj Hrvata, koji je svojim zlonamjernim lažima obtuživao Hrvatsku pred svietom i haaškim tribunalom. Isti onaj profiter koji je pao u nemilost kanadske publike zato što je nedavno, kada je umirovljen, morao u Ottawi preseliti iz jedne kuće u drugu, za troškove oko te selidbe poslao državi račun za samo 72.000 dolara. Ali i oni koji su na neki način čuli za Leslija i njegove obtužbe za tobožnje hrvatske zločine u akciji “Medački džep” nemaju pojma što sve to za nas Hrvate znači. Glavno je da je liberal!

Od dolaska Hrvata u ovu zemlju, osim nekoliko malih lokalnih ribica koji su za vrieme nekih željeli njihove glasove, niti jedan političar Liberalne stranke nikada nas nije zvao kao Hrvatima, nego kao “Yugoslavs”, a istovremeno Srbi su bili “Serbs”, a ne Yugoslavs. Prvi akt Davida Petersona kada je 1985. postao premijerom Ontaria bio je izdvojiti iz državnog proračuna 270.000 dolara za Jugoslavenski klub u Londonu. Većina članstva toga kluba bili bosanski muslimani, a vođa im je bio neki jugo-balija Hazim Bajrić.

Jedini visoki političar koji je znao spomenuti kako je kao odvjetnik 50ih godina branio Hrvate, bio je lider Progresivne konzervativne stranke, (Prime Minister Kanade 1957. - 1963.) John Diefenbaker (podrietlom Nijemac. nap. a.) Nu, za veliku većinu hrvatskih imigranata to nije značilo baš ništa i malo ih je koji od svoga dolazka ne glasaju za liberale. Što se tiče današnje Hrvatske, neki od nas već smo puno puta ukazivali kako je po dolazku te komunističke klike na vlast hrvatska dijaspora podpuno izolirana, što je točno. Ali kad se prisjetim svega što se u toj našoj dijaspori zbiva dolazim do zaključka da je možda i bolje da ona nema upliva na ono što se zbiva u toj našoj jadnoj Hrvatskoj.

Za primjer ću uzeti nekakve koji sebe nazivaju Hrvatima Švicarske ili “hrvati.ch” koji su se ponosili time što su po internetu slali slike u kojima se grle s Jovom Yusipovićem za vrieme njegove posjete Švicarskoj, a izvjesni fra Ljubo Krasić, za kojega Vjekoslav Krsnik u svojoj knjizi “Ivo Josipović - kronologija izdaje” tvrdi da je bio suradnik UDBA-e, jedva dočeka da ga za vrieme njegove posjete Americi primi u nekakav njegov “etnički institut” u Chicagu. Da zasada ne spomenem ništa drugo, jer o tome će biti više govora kasnije, spomenut ću da je ovaj Ljubo poznat i po tome što se, kao onaj grčki pop koji kad nije imao drugoga posla išao krstiti jarce uvijek bavio s raznim gluparijama koje nemaju nikakve veze s njegovim zvanjem. Tako je jednom kada je čuo da u Americi postoji neko indijansko pleme s imenom Croatan išao ”ispitivati” je li to pleme potječe iz Hrvatske.

Opet iz razloga što i poslie 50 godina boravka u Kanadi mnogi naši ljudi ne posjeduju ni najosnovnije rekvizite za razumievanje engleskog jezika, nabavili su si satelitski prijemnik preko kojega (zahvaljujući arabskoj agenciji Al Jezeera) mogu gledati programe tzv. Hrvatske radio televizije, gdje dobijaju upute tko je u Hrvatskoj “vriedan političar”, a tko nije. Tako me nedavno jedan od njih upita jeli Petrov dobar političar i bi li bilo dobro glasovat za njega. Kada sam ga upirao “tko je taj?”, on mi odgovori da je slušao kako se na HRT-u govori kako je SDP dobar, kako u HDZ-u i drugim oporbenim strankama nitko ne valja, kako je neki Božo Petrov negdje u nekom mjestu u Dalmaciji napravio veliko ekonomsko čudo pa će on eto zaposliti sve nezaposlene u Hrvatskoj. Uza sve te očito komunističke smicalice najveći problemi s kojima je danas suočen naš narod jesu današnje političke bezsmislice pojedinih ljudi, častnih ratnika, koji su se za vrieme rata pokazali kao najbolji među najboljima.

Tako evo čitam da je i branitelj Osijeka Branimir Glavaš stupio u savez s onima protiv kojih se četiri godine borio. Ako je to istina onda bez obzira iz kojih razloga on to čini, iz osvete HDZ-u ili nečeg drugoga, Glavaš čini izdaju svega onoga za što se borio kao hrvatski branitelj. Bez obzira na sve njegove vrline u prošlosti, svaki onaj tko može oprostiti, a kamoli družiti se s izdajnicima svoga naroda gazi po svemu onome za što se borio. Kao takav, bez obzira na sve njegove zasluge iz prošlosti, on gubi svaki kredibilitet i ne zaslužuje poštovanje hrvatskog naroda.

Naši generali prvi su koji bi morali znati da poslie svega što su za svoj narod učinili za vrieme Domovinskog obrambenog rata narod od njih očekuje da, ako ga već nisu kadri voditi kao političari, barem podržavaju čiste domoljubne snage, a ne da zajedno s neprijateljima svoga naroda mute već i onako dobro zamućenu vodu. Oni bi trebali biti među prvima koji razumiju značenje stare latinske izreke: -A fonte puro pura defluit aqua! (Iz čistoga izvora teče čista voda!)
Za Dom Spremni!
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 31. listopada 2015.


KAPETAN BRODA

Ne birajmo kapetana s nepoznatih tuđih strana.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. studenoga 2015. u 14.05


Piše Marija Dubravac, Brisbane


Nije dugo još do dana birat novog kapetana
Lađi, što no brzo tone, kojoj tužna zvona zvone
Javljajući plačnim glasom – Spašavaj se zadnjim spasom.
Bit će opet ista mora oko vlasti i izbora,
Bit će trke, zbrke, frke, objesit će netko brke.
Bit će pustih obećanja, časnih riječi – i laganja…
Takmiče se sijedi, mlađi, za kormilo jednoj lađi.

Ne birajmo kapetana s nepoznatih tuđih strana
Čiji kompas krivo hoda, koj’ bježi od naših voda.
Nit’ birajmo komunjara u kom drijema zmija stara -
Licemjera i dvokrpu… Mi trebamo Milu Prpu
Il’ Pavunu, Hazler’, Čića, Vidovića, Planinića,
Il’ biskupa Bogovića – pleme naših sokolića -
Ljude koji povijest pamte, koj’ ljubavlju za Dom plamte,
Misle glavom trijezno, zdravo, čine što no Bogu pravo.
Imamo ih punu vreću, a navraga i nesreću
Proberemo propast sebi; i tko onda reko ne bi
Kraj očiju da smo slijepi, jer nam pamet duh ne krijepi.

O moj rode, vrli rode, burkaju se jugo - vode,
Lađa naša iz Irana, ljepotica sa Jadrana
Izdisajem zadnjim stenje, nasuk'la se na kamenje.
Spasimo je ljudi mili, pređi nam je ostavili;
Još ju krasi dična slava, kruna kralja Tomislava.
Pronađimo kapetana, domoljuba – Frankopana,
Onog tko će mudro slovit k luci mira željno plovit.
Grabi vesla rode slavni, nek zaori klik pradavni:
Lađo naša, Domovino, stare slave djedovino,
Tvoje uvijek toplo krilo, ocu, sinku, sveto bilo!


Gas iz dijaspore u susret izborima

Samo protuhrvati i zlobnici će glasati za SDP-komuniste!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. listopada 2015. u 8.50 sati


Piše Mr. sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik u dijaspori - antikomunist i antifašist


Predstojeći izbori trebaju ukinuti SDP i lustrirati komuniste u svima strankama!
Europska unija je proglasila Rezoluciju 1481 za lustraciju komunista i Hrvatski sabor je usvojio antikomunističku rezoluciju pa prema tome svaki glas u ovim parlamentarnim izborima za komuniste SDP-a mora biti poništen. Hrvatski sabor je najviša vlast u Hrvatskoj i treba poštivati odluku Sabora o lustraciji komunista. Prema tome skreće se pozornost hrvatskim glasačima da nitko ne glasa za komuniste SDP i za komunističke saveznike srbočetnike, kojih ima u Milanovićevoj vladi 44 posto.

Ako u nadležnoj vlasti Republike Hrvatske kao članici EU ima poštenja i poštovanja prema Europskoj Uniji i prema većini Hrvatskog naroda, Hrvatski sabor će bez odlaganja zakonski ukinuti i zabraniti postojanje i djelovanje Titovoj, Račanovoj i Milanovićevoj Komunističkoj partiji SDP, koju je kao KPJ - velezločinac Tito nazvao SDP davne 1943. godine. Uostalom, poznato je da samo komunisti i četnici i uz njih zlobnici i pokvarenjaci glasuju za SDP i za komuniste u drugim strankama. Iz stava Hrvatskog sabora za EU- lustraciju proizlazi da se ponište glasovi za komuniste i njihove saveznike srbskočetničke fašiste. Dakle Hrvatskoj se pruža mogućnost da se na ovim izborima spontanom lustracijom riješi zauvijek komunista i njihovih saveznika srbskočetničkih fašista.

Hrvatska ne može napredovati, dok u njoj ima komunista napose u vlastima. Komunisti čak ne žele niti priznaju suverenu državu Hrvatsku pa ne rade za nju, nego komunisti su protiv države  Hrvatske. Evo doslovce negativnih stavova trojice glavnih komunista, nasljednika jedan iza drugoga:

1.Tito je u mirno doba izjavio: Prije će Sava poteći od Beograda prema Zagrebu, nego će Hrvati imati svoju državu!
2. Račan je predao oružje Hrvatske teritorijalne obrane srbskim fašističkim četnicima i bojkotirao je sa svojim komunistima svaku Sjednicu Hrvatskog sabora, na kojoj se je oblikovala suverena Država Hrvatska.
3. Za komunjaru Zorana Milanovića, "Hrvatska je slučajna država" i on uvodi u nju velikosrbske simbole ćirilicu, pod kojom je razaran Vukovar i Hrvatska, a srbske ubitačne mine od kojih pogibaju Hrvati, hrvatska djeca i životinje ipisane su ćirilicom.

Sva trojica komunista sprovode genocid nad Hrvatima razlika je samo u odnosu oblika.
- Tito je najviše ubijao i mučio, a bijeg je sprječavao logorima i graničnim KNOJ-em.
- Račan je manje ubijao, ali je više tamničio i uvjetovao bijeg iz Hrvatske, pa je ubijanje Hrvata preselio iz Socijalističke Republike  Hrvatske među Hrvate u dijaspori.
- Milanović je uveo genocid prosjačkog štapa, radi kojega godišnje napušta Hrvatsku oko 100.000 mladih i školovanih Hrvatica i Hrvata. Ponavljam radi značaja:
Milanović sprovodi genocid prosjačkog štapa, genocid pada demografije i genocid uvođenja vladavine srbskih fašističkih četnika u Hrvatsku. U Milanovićevoj vladi je 44% Srba - potomaka četnika i komunista - hrvatskih neprijatelja...
Milanović vodi Hrvatsku u propast, a govoti da Hrvatska raste. DA, raste Milanovićeva Hrvatska brojem nezaposlenih, brojem ukidanja industrije (ukida se čak stara tvornica olovaka), prodana Tvornica duhanskih proizvoda, "raste" Milanovićeva Hrvatska rasprodajem još posljednje hrvatske imovine, primjerice: Croatia osiguranje, HPB, hoteli na Jadranu, autoceste... Zar to nije Milanovićev rast??? Statistički porast BDP-a od 0,2% (ako je uopće porast ili statističko namještanje?!) NIJE zasluga Milanovićeva, nego onih jadnih radnica i radnika, koji još nisu dobili odkaz poput radnica u "Kamenskom", u Tvornici olovaka...

Još malo vrijemeplovom od Tita preko Račana do Milanovića
1. Josip Broz Tito
Marxist, Lenjinist i Staljinist Tito se je borio za pobjedu revolucije i obnovu Jugoslavije. Preduvjet za pobjedu revolucije bio je genocid nad Hrvatima, rušenje i sprječavanje uspostave države Hrvatske. U dokumentarnoj knjizi Mladena Ivezića "Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito" na stranici 410 navedeno je 29 Titovoih propisa, po kojima je Tito i njegovi organizirani zločinci (komesari i narodni sudovi, Ppk, Ozna, Udba, Kos, Knoj...)  ubijali Hrvate uz predhodna mučenja i prakticirana zlostavljanja.
Obvezni obred mučenja i zlostavljanja prije ubijanja bio je Titov način zastrašivanja Hrvata, pa su unatoč opasnosti bježali i ostavljali Titu i njegovim komunistočetnicima i partizanima svoju imovinu...
Neizbrojivi su Titovi ratni i mirnodobski zločini i na njima je Tito zaradio deseto mjesto u redoslijedu najvećih ratnih i poratnih zločinaca 20. stoljeća u cijelome svijetu.
Normalni ljudi se pitaju, kako može vladati u Hrvatkoj kult takovom velezločincu Titu. Sve države komunističkog bloka su napustite i čak zabranile kult komunističkim zločincima. Tako su postupile čak Rusija, Kina, Kambodža i odnedavno Kuba. Samo Sjeverna Koreja i Hrvatska njeguju kult svojim najvećim zločincima.

Zagonetka hrvatske abnormalnosti je utoliko veća, kad se znade, da je Titova JNA vodila 1991/92. najstrašniji rat protiv Hrvatske. Prva hrvatska žrtva Josip Jović na Plitvicama, krvavi Uskrs 31. ožujka 1991 je zlodjelo Titove JNA. Hrvatsku su bombardirali zrakoplovi Titove JNA. Hrvatske gradove, napose Vukovar je podjednako razorila Titova JNA i odmetnuti srbski fašistički četnici.
Hrvatska kultno slavi toga veletzločinca Tita!!! Zašto??? Jesmo li mi Hrvati ludi narod??? Neizbrojive su Titove zločinačke djelatnosti i ne može ih neutralizirati nikakva Titova brijunada uz predaju zločinačke uloge svojim dželatima: Rankoviću, Djilasu, Moši, Koči, Dolancu, Krajačiću, Račanu, Perkoviću, Josipoviću, Mesiću, Anđelinović-Pusićima...
Zato se pitamo dokad će, umrlom Račanu i živoj komunističkoj barabi Milanoviću trebati Titov kult u spomenicima, u gradskim i drugim toponimima, u Kumrovcu, samo ne u Jazovki, Bleiburgu, Macelju, Jasenovcu, Golom Otoku... i tisućama takove Titove baštine?

2. Komunistički diktator Ivica Račan
Titovom nasljedniku u Hrvatskoj Ivici Račanu znade se sve, ali se sve pokriva lažnim pokrivačem. Dolazkom na vlast Ivice Račana 1971. kidnapirano je i utamničeno pod raznim torturama i stupnjevima strogosti oko 20.000 Hrvata, pretežno iz redova inteligencije i studenata. Podsjetimo se na teror Ivice Račana, primjerice sa samo nekoliko žrtava : Budiša, Čičak, Dabčević, Djodan, Gotovac, Ivezić, Komarica, Pirker, Tomičić, Tripalo, Veselica...
Račanova diktatura je ukinula Maticu Hrvatsku, Hrvatsko književno društvo "Tin", zabranila brojna hrvatska glasila, čak i tjednik Vjesnik u srijedu. Za Račna stradavaju "Bugojanci", sudi se Andriji Artukoviću nastaje takozvana Hrvatska šutnja....
Račan je uveo i intenzivirao jače zlostavljanje Hrvata u dijaspori, kako starije emigracije tako i novijih bjegunaca iz Hrvatske i gastarbeitera, nego je bilo čak za ere "brijunskoga" Tita. Evo samo nekoliko istaknutih primjera zlostavljanja i ubijanja Hrvata u dijaspori za Račanove vladavine: Bruno Bušić, Vjekoslav Čižek, Asaf Duraković, Stjepan Đureković, Dragan Hazler, Branko Jelić, Kazimir Katalinić, Lucijan Kordić, Ivo Korsky, Ljubo Krasić, Jakša Kušan, Ante Miletić, Stanko Nežić, Vinko Nikolić, Tihomir Rađa, Mirko Vidović, Ante Vukić, Vice Vukojević... Podcrtani su samo najistaknutiji primjerci od preko 100 ubijenih Hrvata za Račanove vladavine.
Za Račanove vladavine ubijeno je više Hrvata u dijaspori, nego za vladavine velezločinca Tita u njegovoj eri brijunade. Postoje popisi ubijenih Hrvata u dijaspori i po danu i godini ubojstva se vidi jesu li žrtve iz Titove ili iz Račanove ere. Podsjetit ću na samo trojicu najpodlije ubijenih Hrvata u dijaspori za Račanove diktature: Bruno Bušić, Stjepan Đureković i Stanko Nežić...

3. Komunistički izrod Zoran Milanović Kukurikavac bez krijeste
Komunjara Zoran Milanović je diplomirani lažljivac, diplomirana bitanga, diplomirani demagog, doktorirani makijavelist i diplomirani mrzitelj "slučajne države Hrvatske" kroz  naslijeđene marxističke gene, u kojima je mržnja na Hrvate i na Hrvatsku.
Da bi Milanović ostao na vlasti "zavolio je Dr. Franju Tuđmana", obećava povratak Jure Francetića u Slunj i Budaka u Sveti Rok ako će Slunjani i Gospićani glasovati za njega. Sprema se Milanović izjaviti ljubav predsjednici RH lijepoj gospođi Kolindi Grabar Kitarović. Ali sa zavodništvom poštene supruge Kolinde neće uspjeti impotentna mumija Milanović jer Kolinda ima istaknutu čast, ugled, moral, poštenje, ljepotu izgleda i ljepotu uzvišene hrvatske duše.
Hrvati su dokazivo jedan od najstarijih naroda, ali strašnijih izroda, nego su marxisti Tito, Račan i Milanović nisu nikada imali od ere ljudoždera preko Gorjanovićevog Krapinca do našeg vremena.
Milanovića treba lustrirati i postaviti ga za direktora obnovljenog Golog Otoka i poslati mu na stanovanje: Fumića, Jakovinu, Josipovića, Manolića, Mesića, Perkovića, Pupovca, Sanadera.
Svaka Hrvatica i svaki Hrvat, koji se odluče dati svoj glas za Milanovića i za Titov - Račanov i Milanovićev komunistički SDP trebaju preispitati i potvrditi svoje zdravstveno stanje  u Vrapču...
Hrvatska za svoj obstanak i napredak, mora obračunati s komunizmom, koji živi u komunističkom SDP-u i koalirajućim strankama s SDP-om. Dakle, NITKO normalan u Hrvatskoj, nitko pošten i nitko domoljuban u Hrvatskoj NEĆE glasovati za SDP i komunjare. Hrvatice i Hrvati, razmislite prije nego ćete glasovati za SDP jer glas za SDP je glas protiv obstanka i napredka Hrvatske.

Završit ću narodnom poslovicom: Ako netko dozvoli da ga dvaput iz iste rupe ugrize zmija, onda nije kriva zmija nego on. Dakle, ako netko dozvoli da ga po drugi put prevari komunistička propalica i lažljivac Milanović, onda nije kriv on, nego onaj ili ona, koji će glasovati za njega.


Pismo iz Toronta

MILANOVIĆEVO PERSONIFICIRANJE IZBORNOG PROCESA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. LISTOPADA 2015. U 21.40 SATI


Piše Rudi Tomić


Nije nitko očekivao da će predizborna kampanja u Republici Hrvatskoj biti civilizirana, demokratski i politički korektna, i na moralnoj visini dosljedno kršćanskoj uljudbi koja dolikuje europskim vrijednostima. Ali, isto tako, nije nitko mogao ni zamisliti da će na površinu isplivati toliko osobne mržnje, zavisti i prostakluka u ponašanju; balkanština u optužbama, te konačno banaliziranje nacionalnog ponosa, što je mnogo sramotnije i od same prostitucije (kurvaluka).

Zoran Milanović uveo je u politiku najizrazitiji oblik primitivizma, pozivajući i prozivajući oporbu, kao i predsjednicu Republike Hrvatske, te omalovažavajući neistomišljenike. Milanović je, naime, do ludila zaljubljen u sebe pa ne priznaje nikog ni na nebu ni na zemlji, čak je uvjerio sebe da je najomiljenija osoba na svijetu, što znači da je nadmašio pjevačicu Shakiru i nogometaša Rolanda.

Po uzoru na Milanovića isto se tako ponašaju i njegovi ministri, ne samo oni iz srbočetničkog korpusa, nego i ostali, zaključno s time može se ustvrditi, da je bivša Vlada u RH bila ne samo veleizdajnička i kriminalna, nego i primitivna - prostačka.

Vrdoljak - kočijaš iz čaršije
Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva Republike Hrvatske, predsjednik Hrvatske narodne stranke, politički sin Stjepana Mesića i politički ljubavnik Vesne Pusić, nakon predizbornog zbora u Vrlici, na upit: ''Zašto koristi državno auto u stranačke svrhe?'', osorno je odgovorio, kao kočijaš iz čaršije: ''idite svi u pi**ku...''. Ali, ni to nije bilo dosta, te im po srpski - odbrusi: ''nabijem vas na ku*ac''!

Dakle, ministar Vrdoljak je bio eksplicitno odlučan i spremio rodoljube u (p....) a za koje tamo nema mjesta, njih nabi na (k....)! Vrdoljakovu licemjernu ispriku ne bi prihvatili ni u Šumadiji, jer takvo ponašanje oblikuje njegovu personalnost ! Nije čudo što je gospodarstvu u Hrvatskoj tako ''uspješno'', zahvaljujući Milanoviću koji je namjestio Ivana Vrdoljaka, najsposobnijeg čovjeka u Vladi, da upravlja gospodarstvom - najvažnijim resorom u državi. Ivan Vrdoljak je, sudeći po ponašanju, ''vaspitan'' na istom učilištu gdje je i Vojislav Šešelj diplomirao. No, na žalost, nije samo Vrdoljak, koji je po ponašanju, sposobnosti i domoljublju bio perjanica u Milanovićevoj vladi, nego su isti od reda, samo što su neki lošiji od drugih koji ne valjaju.

Personifikacija umjesto stranačkih programa
U predizbornoj kampanji za zastupnike u Hrvatskom (državnom) saboru personifikacija je važnija platforma nego stranački programi. Milanović je izvrnuo svaku moguću diskusiju o stranačkim programima kako bi mogao izvrijeđati sve skupa i pojedinačno svakog čelnika stranaka. U tom smislu Milanović se ne može do sita zadovoljiti s Karamarkom, koji se nalazi na čelu Domoljubne koalicije.

Himbeni Milanović se poistovjećuje sa prvim predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom, kao da su njih dvojica 'blizanci'' u domoljublju, samo kako bi Karamarka ponizio i otuđio od Tuđmana. Dok ''cijeni'' predsjednika Tuđmana u isto vrijeme: ''Ne vidi više smisao te funkcije''. No, dok su Mesić i Josipović bili predsjednici države nije mu padalo na pamet ukinuti predsjednički položaj. Iskreno govoreći, Milanovića najviše smeta predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ne samo što je lijepe pojave (ljepša od njega!), nego što je veoma ugledna u svijetu (uglednija od njega!), i kao utopljenik hvata se za slamku vlasti, a sve ostalo je  irelevantno.

Poruka hrvatskih biskupa biračima u Hrvatskoj i svijetu
Prava stvar u pravo vrijeme - bila je poruka hrvatskih biskupa za parlamentarne izbore, koju su uputili 19. listopada 2015. Poruka je točno i jasno sročena u sedam ''zapovijedi'', koje trebaju hrvatski narod uzet k srcu i odlučiti se kome će dati svoj glas, jer od toga (njegovog ili njezinog) glasa ovisit će budućnost Hrvatske. Hrvatski su biskupi osjetili bilo svog naroda, kao što je osjetio i blaženi Stepinac. Biskupsku poruku, kao poslanicu treba pročitati s oltara u svakoj hrvatskoj crkvi u domovini, Bosni i Hercegovini i dijaspori

-Na kraju pozivamo sve stranačke i nezavisne kandidate da u predizbornoj kampanji očuvaju osobno dostojanstvo i čast u svojim nastupima. Neka izbjegavaju neprimjerno postupanje prema političkim suparnicima te na najbolji način očituju svoju prikladnost za obnašanje odgovorne službe zastupnika u Hrvatskom saboru.- stoji u Biskupskoj poruci.

Ako bacimo pogled na sedmi saziv Hrvatskog sabora, vidjet ćemo da je bilo oko tridesetak zastupnika za koje nikad nitko nije ni čuo, a glasali ste za njih! U maxportalu.hr (09. 30. 2015.) objavljena su njihova imena. Hoćete li opet njima dati svoj glas?

Suđenje stoljeća - Etička osuda Tita i Milanovića
Hrvatsko nacionalno etičko sudište pozvalo je hrvatsku i svjetsku javnost za IV. sjednicu, koja će se održati u subotu, 31. listopada u velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Na sjednici će službeno biti objavljena etnička osuda Josipu Brozu Tita za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, kao i njegovih ideoloških sljedbenika predvođeni Zoranom Milanovićem.

Osuda Tita je od povijesnog značenja, jer on je 10. po redu na listi najvećih krvnika u povijesti, a da tragedija bude još veća, njegovo se ime nalazi na gradskim trgovima i ulicama, kao i portreti u državnim uredima. Nakon presude HNES-a treba u Hrvatskoj očistiti sva vidljiva obilježja na Tita. Oni koji ga vole neka ga u svojim srcima nose! Suđenje i osuda Tita nije mogla doći u bolje vrijeme nego upravo sada kada se vodi predizborna kampanja za zastupnička mjesta u Hrvatskom (državnom) saboru. HNES iako nema ovlasti Vlade, Sabora i Ustavnog suda, ima ovlasti naroda, ovlasti nacionalne odgovornosti čije će odluke biti punopravne, kao i one u Haagu, kad se ukloni Titove ideološke sljedbenike i srbočetničke zločince iz Hrvatskog (državnog) sabora i Hrvatske vlade.

Zaključan misao
Kako će biti moguće surađivati s osobama, ako budu izabrane za zastupnike, nakon ovako teških osobnih uvreda? Upravo su u Kanadi završeni parlamentarni izbori, čija je predizborna kampanja trajala 78 dana (46 dana više nego u Hrvatskoj) u kampanji nije bilo osobnih napadanja niti vrijeđanja, nego su analizirani stranački programi, suprotstavljane su činjenice i ($) brojke, te je Liberalna stranka pobijedila, jer je unosila više pozitivizma i nagrađena je zastupničkom većinom u Kanadskom parlamentu. Nakon izbora svi kandidati mogu jedan drugome pogledati u oči i otići na kavu.

Konzervativna stranka, koja je bila na vlasti tri uzastopna mandata, nije u tijeku predizborne kampanje upošljavala rodbinske, prijateljske i stranačke osobe u državne poslove, već su poslovi obavljani s osobljem koje je bilo već na određenim dužnostima. Dočim, u Hrvatskoj stvari su se razvijale u sasvim suprotnom pravcu. Naime, svi ministri u Vladi i menadžeri u državnim uredima, otvorili su radna mjesta, svatko za svoga najbližnjega, te ih ugovorom osigurali dugotrajne poslove. Neki se čak sprdaju Karamarku, koji je najavio smjenu Olivera Frlića, intendanta HNK u Rijeci, kad HDZ dođe na vlast. Frlić je žurno dogovorio s velikim plakatom na pročelju kazališra: ''Karamarko, dođite na Sex!'' Srpski riječima - dođi da te je*em!  Milanović je dao podršku Frliću, a oglasili su se također i mnogi ''uglednici'' političari u režimskom tisku i Radmanovoj (h)RT, jer je (ne)kultura u demokraciji garantirana!

Nova Vlada, odnosno Domoljubna koalicija, trebat će provesti ne samo političku lustraciju - rasvjetljivanje, provjeru i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi Titovog zločinačkog režima, nego i rasvjetljivanje sposobnih od podobnih službenika u državnim ustanovama, na sveučilištima, društvenim i kulturnim institucija. Trebat će također objaviti registar zločinaca koji su u Domovinskom (osloboditeljskom) ratu bili na strani srbočetničke agresije, registar i oni koji su dezertirali iz Hrvatske prije i za vrijeme rata, a nakon svršetka rata vratili se u oslobođenu RH, dobili vlast i opljačkali državu, i danas se rugaju stopostotnim ratnim invalidima koji u šatoru u Savskoj 66, čekaju i drugu zimu. Tko ne bude obuzdavao svoju srdžbu, taj će željeti da se nije dogodilo ono na što ga je svijetovala bol i žestina, latinska je poslovica.


Glas iz Amerike

U POTRAZI ZA VOĐOM

Pravi lider mora biti čovjek bistra uma i čvrstih nacionalnih ideja i u borbi za ostvarenje tih ideja mora biti hrabar, nepopustiv i uvijek spreman na rizike.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. LISTOPADA 2015. u 1.00 sati


Piše Zvonimir Došen


“Onaj koji hoće stajati na čelu naroda, mora imati nagnuće naroda, a to mora zavriediti time da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, obsežna i uznosita duha, čista i odvažna srdca koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi svoju sreću, koji izkreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, komu je srdce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od sve te težnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje ni muke, ni ista smrt. A kad predobije srdce i uznese misao naroda, paziti mora da mu podieli pravac velikim:” ( Dr. Ante Starčević, “Hrvatska” 1871. br.31).


 

Jedan od najvažnijih razloga za neuspjeh svakoga lidera je nedostatak bitnih elemenata koji su potrebni za voditi i voditi uspješno. Mnogi političari suočavaju se s izkušenjem kako uspješno glumiti personu nekog velikog vođe. Mnogi od njih misle da se svaki političar koji želi postići povjerenje naroda mora pred narodom (barem prije izbora) pokazati kao čovjek bez mane, nepogrješiv, uman i razborit.

Oni ne razumiju da kako njihovoj organizaciji (stranci) tako i narodu nije potreban glumac, nego autentični vođa sa svim falingama i nedostatcima, koje ima svaki normalan čovjek.
Posebno u današnjem svietskom vrtlogu, bez obzira na te nedostatke svaki pravi lider mora najprije upoznati sam sebe za ono što on zbilja jest i prestati oponašati ono što nije. Jedino tako će postići povjerenje naroda. Pravi lider mora biti čovjek bistra uma i čvrstih nacionalnih ideja i u borbi za ostvarenje tih ideja mora biti hrabar, nepopustiv i uvijek spreman na rizike.

Jedna stara engleska poslovica kaže: -Do not argue with an idiot. He will drag you down to his level an beat you by experience. (Ne ulazi u razprave s idiotom. On će te povući dolje na svoju razinu i pobjediti iskustvom). Zato pravi nacionalni lider čvrsto sliedi put kojega je zacrtao i nikada se ne upušta u jalova prepucavanja s političkim mediokretima, a pogotovo ne s kriminalcima i izdajicama kao što su recimo ovi komunistički gmazovi u Hrvatskoj.
Je li taj put  težak? Absplutno! Hoće li to ponekad biti opasnan? Vjerojatno. Ali čovjek odvažna srca ne boji se stati na put nikakvoj opasnosti.

Pravoga vođu se prepoznaje po njegovoj unutarnjoj snazi i po njegovim uvjerenjima, a ne po vanjskom prikazivanju tko on misli jest ili tko bi želio biti. Njegov karakter određuje razinu i snagu njegove sposobnosti i postojanosti. Sliedeći jasno zacrtani put, koji će možda njemu osobno otežati život, ali će njegovom narodu donieti bolju budućnost, povratiti slobodu, blagostanje i dostojanstvo, učinit će ga u očima naroda prvakom koji je narodne poslove znao dobro započeti, dobro i raditi i dobro završiti. Znači, onaj tko želi biti taj vođa mora najprije imati temeljne elemente istinskog vođe; osobni integritet, disciplinu, podpunu privrženost interesima svoga naroda i gorući prezir na svakog njegovog izdajnika. On pred narodom i gdje god to bilo, mora otvoreno istupati i bez ikakve bojazni i ustručavanja. Nikada i ni za koji razlog ne smije se udvarati nikome, a najmanje izdajnicima i neprijateljima svoga naroda, nego im javno, jasno i glasno dati do znanja da će ih, svim razpoloživim sredstvima, tući - i dotući.

Uza sve te odlike on mora biti i vrstan političar koji svoje odluke ne temelji samo na svojim osobnim zamislima, nego na pouzdanim i nefiltriranim informacijama. Drugim riečima, kako bi mogao objektivno ocijeniti događaje i u njima se znati snaći, on ponekad mora stati iznad svojih osobnih uvjerenja. Onaj tko želi biti vođa naroda može sliediti neke temeljne principe svojih političkih idola, ali ako se kao pijan plota uvijek oslanja na te principe, onda on nije vođa nego jedan od sljedbenika tuđe politike. Drugim riečima, istinski vođa se drži one stare rimske izreke - Aut viam inveniam aut faciam. - Ili ću naći (pravi) put ili ću ga napraviti.

Pravi vođa se ne bori ni za moć, ni famu, ni priznanja, niti za bilo kakve osobne probitke, nego za dobrobit svoga naroda - i ništa više. On ne skriva istinu, nego i onda kad ih je neugodno slušati, on stvari uvijek prikazuje  onakvima kakve jesu i nikada ih ne uljepšava, kako bi zadovoljio one koji ga slušaju. On nikada ne obećaje da će ako dođe na vlast ostvariti nemoguće, on si postavlja specifične, postižive i izmjerive ciljeve od kojih će riedko kad odstupiti. Njegovi ciljevi, bilo mali ili veliki, nikada nisu pretjerani, skoro uvijek su izvedivi i usmjereni prema dugoročnim rezultatima a ne na  trenutačne privremene zakrpe postojećih problema. Istinski vođa pomaže narodu da razumije da je i on kao cjelina odgovoran za sve što se događa u njegovoj državi i da nitko nema pravo na prisvajanje onoga što pripada čitavom društvu.

On razumije da ako se želi da družtvo postane zdravo i funkcionalno, mora doći i do izvjesnih promjena u kojima svaki čovjek koji želi nešto dobiti mora nešto i dati. Svatko tko želi postati vođom mora znati da bez obzira na to koliko je upućena u političke intrige i manipulacije, većina naroda vrlo dobro znade kad stoji pred autentičnim vođom, jer on je čovjek koji pred narodom ne skriva ono što on ne želi čuti, nego mu govori istinu i - ništa drugo nego istinu. Kako bi, kad to uztreba, bio kadar preuzeti svu odgovornost  na sebe, politički vođa mora najprije imati povjerenja u sebe. On mora imati zdrav emotivni IQ koji mu pomaže da se izdigne iznad svojih osobnih ambicija, emocija i fiksiranja i da nastoji da njegove misli uvijek budu logične.

Drugim riečima, on mora biti racionalan čovjek koji je kadar kontrolirati svoje emocije i biti kadar pomoći svome narodu kada se nađe u stanju konfuzije, potištenosti i beznađa, stanja u kojem se danas nalazi hrvatski narod. On mora biti kadar probuditi narod iz toga tužnoga sanjarenja i uvjeriti ga da ne mora živjeti život beznađa i svakom pojedincu doviknuti: “Ti ne smiješ očajati i spavati, tvoja je dužnost boriti se za slobodu i boljitak svoga naroda, jer i ti si jedna od važnih karika u lancu svih naših prošlih generacija od kojih si nasliedio baštinu da je tvoja dužnost boriti se za svoj narod!” Takvog čovjeka na pejedestal vođe postavlja narod koji u njega ima povjerenje i on  ne mora nikoga srušiti da bi sebe uzdigao. Ima li Hrvatska takvih ljudi za ove izbore? Sigurno nema! Nema ih odavna! Odavna nema narodnih vođa poput Starčevića, Radića i Pavelića.

Radi nedostatka takvih ljudi politička scena u Hrvatskoj preplavljena je plimom najgorih tipova; raznovrstnih egzibicionista, svakovrstnih politikanata, običnih lažova, profitera, lopova i najodvratnijih izdajnika okorjelih komunista i jugofila. Radi nedostatka ijednog lidera, koji bi u sebi imao barem neke od gore navedenih elemenata hrvatski narod je podpuno izgubio pravac i dezorientiran kao krdo ovaca basrlja po bezpuću koje su mu priređuju njegovi izabranici od krajnje desnice do krajnje lievice. Nikad se nisam ustručavao, niti bojao, reći da iz dna duše mrzim svaki spomen komunizma i jugoslavenstva, pa ću i ovdje navesti neka moja mišljenja o  toj  crvenoj kugi kojom je očito još i danas zaražen dobar broj  naroda u Hrvatskoj.

Nikada u životu nisam se bojao javno govoriti ono što mislim, bez obzira na to hoće li se to nekome sviđati ili neće. Nu kako ne bih pomagao jugokomunističkim izrodima u njihovim jurišima na sve što diše hrvatski, kao i mnogi koji misle kao i ja, mnogo puta morao sam se suzdržati od otvorene kritike nekih naših ‘obraćenih’ vođa koji su, iako možda nisu bili toga sviestni, još uvijek u svojoj podsviesti nosili klicu te crvene kuge i kao takvi svojim pogrješnim shvaćanjem poviesti hrvatskome narodu nanieli goleme probleme, kojih će se vrlo težko riešiti.

Dvije najpogubnije među njima su, temeljenje kontinuiteta hrvatske državnosti na tzv. ZAVNOH-u, i “antifašizmu”, četničko - komunističkim podvalama koje nemaju nikakve veze s ničijom i nikakvom državnošću, postavljene su 1991. u preambulu Hrvatskog (?) ustava kao kamen temeljac nove hrvatske države. Svatko zna da u Hrvatskoj nikada nije bilo nikakvih fašističkih stranaka, nikakvog hrvatskog fašizma. Jedini fašizam koji ikada postojao u Hrvatskoj bio je onaj srbski 1918.-1941. i talijanski 1941.-1943. godine. To vrlo dobro znadu i svi današnji jugokomunisti, pa i oni najgluplji lako mogu zaključiti da je taj njihov “antifašizam” namjerni boljševički misnomen za antihrvatstvo.

Za one kojima još nije jasno što je bio taj ZAVNOH, vrlo jasno je u jednoj od njegovih knjiga prikazao poviestničar Mladen Ivezić: “ZAVNOH-ove pravne odredbe nisu bile ništa drugo do pokušaj kodifikacije genocida nad Hrvatima. Dokaz je tome njegova odluka o osnivanju Komisije za ratne zločine. To je zapravo zapovijed genocida, jer su inkriminantne radnje i najobičnije preživljavanje. Svi koji su preživjeli, partizanima su krivi i njihov život ovisi o njihovoj volji. Ovaj je spis jedan od brojnih dokaza da je cielo titovsko zakonodavstvo bilo usmjereno prema genocidu nad Hrvatima i da se zločini nad hrvatskim narodom nisu događali slučajno, stihijski, individualno osvetnički, nego planski po zapovijedi i namjerno.”

U svoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata”, jedan, a kako izgleda i jedini, istinski obraćeni komunist dr. Zdravko Tomac piše kako se o tome 1991. vodila oštra razprava i da su jedino on i Tuđman inzistirali (i na koncu uspjeli) da se ta podvala uvrsti u Ustav. Prateći ono što dr. Tomac u zadnjih nekoliko godina govori u piše vjerujem da se on pokajao za te svoje pogrješke nu ne znam je li to učinio i Tuđman prije svoje smrti.

Druga golema pogrješka bilo je inzistiranje na tzv. avnojevskim granicama. Da, znam, reći će se da je to činjeno zato da se sprieči četničko komadanje i ove kifle od Hrvatske i radi pritisaka “Međunarodne zajednice”. Nu iako je Tuđman to ponekad znao napomenuti, niti jedan hrvatski političar u to vrieme, a ni kasnije, nije se previše potrudio da barem pokuša dokazati toj Zajednici da je Titina “država” Bosna i Hercegovina od 7. stoljeća uvijek bila poviestni i etnički dio Hrvatske. Da u njima do dolazka Turaka 1463. godine, nije bilo nikakvih Bošnjaka muslimana i nikakvih “Srba”.

Sjećam se kako je za vrieme agresije na Hrvatsku jedan američki povjestničar prisutnima pokazao kartu ondašnje SR Hrvatske i rekao da je očito kako se kroz poviest netko zbilja poigravao s hrvatskim narodom, jer nigdje na svietu ne postoji država takvoga oblika. Nitko od tih naših “vođa” nije se usudio ni prigovoriti ne samo na otuđivanje ovih hrvatskih poviestnih prostora, nego im nije smetao ni onaj sramotni koridor koji i tako oglodanu Hrvatsku kod Neuma presjeca na dva diela. Hrvatski narod u ovim pokrajinama ostavljen je da polako, ali sigurno izumre pod vlašću posrbljenih Vlaha i bošnjačkih islamista.

Što je za svakoga poštenog hrvata najžalostnije jest gledati svake godine kad se u Kninu slavi “Oluja”, dan pobjede nad agresorom, kako na toj velebnioj proslavi ni ne spominje doprinos HVO-a, bez čije pomoći je teško da bi Knin bio tako lako oslobođen.

Treća ludost je tzv. Zakon o tzv. manjinama. Ovaj “zakon”, ako nije zlonamjerna podvala, onda je svojevrstna glupost, koja se mogla dogoditi samo u “antifašističkoj Hrvatskoj”. Neka mi itko pokaže ijednu državu na svietu gdje predstavnici manjina, posebno onih koje su u njoj počinile nebrojene zločine i punom parom rade protiv nje, imaju, bez da ih itko bira, pravo sjediti u njezinom parlamentu i javno raditi na njezinom uništenju.

Četvrta je obća abolicija četničkih zločina i zločinaca, a obtuživanje hrvatskih branitelja.
Ali najveća pogrješka je učinjena što je kad je bio najpogodniji čas da se komunističke zlikovce; Račana, Manolića, Boljkovca, A. Josipovića, Fumića, Mesića, Pusiće i niz drugih, uhiti, zatvori i sudi onako kako su oni sudili hrvatskom narodu i tako dekapitira zloglasnu UDBA i Komunistička partija, naši “nacionalni vođe” ih zaštićuju i budno paze da im s izdajničkih i zločinačkih glava ni dlaka ne padne. Sve je to, kako nam rekoše, činjeno u duhu “Pomirbe svih Hrvata”. A ta pomirba je od prilike glasila ovako: “Djeca i unuci onih stotina tisuća Hrvata koje su ovi zlikovci pobili moraju im sve to oprostiti, zaboraviti i dopustiti im da im opet stanu nogom za vrat .

Radi tih golemih za hrvatski narod pogubnih pogrješaka jugokomunistička je klika u Hrvatskoj dobila ne samo pravo na postojanje (koje nikako nije smjela dobiti), nego pravo da nam opet sjedne za vrat i da uništava sve što je hrvatsko. Što je još žalostnije, lideri te komunističke “lievice” (SDP, HNS, IDS i njihovi privjesci), povrh toga što su najobičniji tuđinski guzolizi, svi do jednoga su politički, i u svakom drugom pogledu, podpuno nesposobni marginalci koji u sebi nemaju ni trunka onoga što čovjeka čini humanim bićem, a da se i ne govori o bilo kakvim atributima lidera.

A sada pogledajmo kakve lidere i liderčiće imaju oporbene stranke i strančice na tzv. Desnici. Prije svega, iako se ona ponekada želi predstavljati takovom, današnja HDZ nikako se ne može smatrati strankom desne orientacije. Netko će reći da i ona ima svoje lievo i desno krilo, što vjerojatno ima, ali ako se na tren prisjetimo samo nekih unutarnjih trzavica koje su u toj stranci usliedile poslie Tuđmanove smrti vidjet ćemo da ne postoji ama baš nikave razlike između “desnih” i “lievih” hadezeovskih prvaka. Niti jedan od njih, od Sanadera na ovamo, nema u sebi niti jednoga od gore navedenih elemenata koji su potrebni da netko postane makar i osrednji vođa naroda.

Većina njih su obični karijeristi, egzibicionisti i diletanti bez pravoga nacionalnog osjećaja, koji, kada ne mogu doći na vrh stranke jednostavno je napuštaju i sa šačicom prijatelja osnivaju svoje privatne stranke, kojih danas u Hrvatskoj ima više nego u svim drugim europskim zemljama zajedno. Jedan od primjera tog egzibicionizma i političkog flip-flapiranja je ponašanje “nacionaliste” dr. Milana Kujundžića, koji evo, poslie onih njegovih gluparija u Vukovaru i svih drugih poslie njih, hvali komunističkog imbecila “Novoga Milanovića”.

U HSP, stranku za koju su mnogi od nas na početku mislili da će sliediti nauku Ante Starčevića, brzo su se ubacili tipovi poput Ante Đapića, Ruže Tomašić i niza drugih egzibicionista i karierista, razbili ju na sitne komadića tako da danas imamo pet ili šest pravaških grupica, koje oduzimanjem makar i one šačice glasova koje za vrieme svih izbora oduzmu jačim strankama u opoziciji, pomažu samo jugokomunistima. U svim tim pravaškim grupicama uviek je bilo i ima čestitih i poštenih ljudi, ali isto tako i onih kojima je glavni cilj u životu pohlepa i promocija svoje persone, bez obzira na to što i sami znadu da osim toga nemaju nikakvih drugih kvalifikacija. Ne čudi me što takve nekarakterne osobe pokušavaju, a poneke i uspjevaju, kako ono kažu Englezi, narodu prevući vunu preko očiju, ali me čudi da u tako maloj Hrvatskoj ima toliko glupih ljudi koji ih sliede i za vrieme izbora daju im svoje glasove.

Za svakoga koji to čini imam jedno jednostavno pitanje: Na temelju čega se ti imaš pravo zvati pravašem ako svoj glas daješ takvim osobama? Zahvaljujući takvim ljudima bivša “ustašica”, super - karieristkinja i diletantkinja Ruža Tomašić je, kad joj je progorilo mjesto u svim pravaškim frakcijama, s pet-šest tikvana koje lako može kontrolirati evo opet osnovala svoju (sada nekakvu, ne znam točno, konzervativnu ili konzerviranu) stranku pa će, kako izjavljuje, ako ne uspije nigdje drugdje koalirati s jugokomunistima.

Tomislav Karamarko je nekoliko puta izjavio kako će ako dođe na vlast poraditi na lustraciji komunističkih zločina. Nadam se da će izpuniti barem to obećanje. Nu do prave lustracije će doći tek onda kada se na političkoj pozornici u Hrvatskoj pojavi čovjek koji će imati hrabrosti javno, jasno i glasno reći: Prvo na čemu ću inzistirati je uklanjanje iz ustava svega što Hrvatsku na bilo koji način povezuje s komunističkim i jugoslavenstvom. Preizpitati i razsvietliti sve komunističke zločine. Privesti sudu sve još živuće zločince i tražiti da im se sudi na isti način na koji su oni 45 godina sudili našem narodu. Zahtievati ću da se zakonom zabrani SDP, HNS i svi drugi repovi komunističke Partije i da se svim njihovim članovima i svim drugim antihrvatskim pojedincima i grupama zabrani natjecanje za bilo kakvu poziciju u državnoj službi. Odmah ću narediti da se iz Hrvatske uklone sva obilježja koja podsjećaju na jugoslavenstvo, komunizam i njegove zločince. Tražiti ću da se odmah poništi zakon o manjinama i nadomjestiti ga zakonom, koji postoji u svim drugim državama na svietu. Zakonom koji svim manjinama garantira pravo glasa, ali samo kroz nacionalne stranke naroda u čijoj državi žive. To pravo moći će postići samo onda kad dokažu da su vjerni građani Hrvatske.

Jedino takav čovjek može dobiti glas velike većine naroda ne samo zato da se rieši lopova, demagoga i izdajnika, nego zato da bi slobodno mogao sliediti onoga tko se istinski želi boriti za njegovu slobodu i prosperitet. Svaki narod, pa tako i hrvatski, ima urođen instinkt za prepoznati karakteristike istinskog vođe i on će ga sigurno prepoznati kad ovaj pred njega izstupi. Ali, bojim se da ćemo taj dan još dugo čekati.

Kao i u svakoj drugoj nevolji kad sve drugo propadne mnogi ljudi polažu nade u svoju Crkvu. Ali kako izgleda mi Hrvati smo i tu nadrajsali. Gledam kako se neki naši popovi vesele i na sav glas hvale inicijativu pape Francesca da od kajgane napravi cielo jaje - ujedini pravoslavnu i katoličku Crkvu. Ako on u tome uspije zanima me kako će se ta nova Crkva zvati - Pravoslavno-katolička ili Katoličko-pravoslavna? Nu na našim prostorima ona će se najvjerojatnije zvati Srpsko-hrvatska ili Hrvatsko-srpska Crkva - ili najrađe, Jugoslovenska Narodna Crkva.
Pa kud ćeš bolji viaduct za širenje Treće Velike Srbije!

Bilo kako bilo, na ovim izborima opet moramo birati manje od dva zla. Iz očitih razloga nadam se, moram se nadati, da će HDZ dobiti ove izbore i da će Tomislav Karamarko postati novi hrvatski premijer. Ali prije nego mu čestitam moram mu dati jedan savjet. Poslie svega što je u ovih zadnjih 15 godina proživio hrvatskom narodu je dosta lažnih proroka, lažljivih vođa i njihovih šupljih obećanja. Zato, ako u ovim izborima dobiješ povjerenje naroda, nemoj zaboraviti svoja obećanja i drži se one stare rimske izreke:
- Duc-sequere-aut-de-via-decede! Vodi, sliedi ili se miči s puta!

Za Dom Spremni!
(Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 17. listopada 2015.)


Pismo iz Toronta

HRVATSKI ĆE IZBORI IMATI LUSTRACIJSKO ZNAČENJE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. listopada 2015. u 11.15 sati

Piše: Rudi Tomić


Lik dobra vladara:
Mrzim čovjeka koji činizlo: on neće biti uzame... Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosnim...Tko govori laži, neće opstati pred mojim očima...Svaki ću dan istrebljivati sve zlikovce u zemlji... ( Ps 101: 3:8)

Zastupnički izbori (...) u Hrvatskoj trebali bi biti prekretnica u politici. Jer sve dosadašnje vlade u Republici Hrvatskoj od 1991. do 2015. godine bile su opterećene prošlošću. Bivši partizani, komunisti, udbaši i razni profiteri prihvatili su promjenu vlasti, odnosno (prividno) zamijenili jugoslavenstvo za hrvatstvo. Nakon velebne pobjede nad velikosrpkim agresorom i JNA-a utemeljena je demokratka, višestranačka država hrvatskog naroda.

Ipak prve demokratske zakone u oslobođenoj RH pisali su ljudi koji su mahom došli iz jugoslavenskog zakonodavstva. Čak i kada su bili u najboljoj namjeri da uzakone najbolje odredbe i uredbe, te zakone su vlade prilagođavale stranačkim (partijskim) ideologijama s amandmanima, pa su u Hrvatskom (državnom) saboru nicali novi zakoni i amandmani kao gljive poslije kiše.

Stoga će ovi izbori predstavljati presudni trenutak za političko i stranačko pregrupiranje kao i za učvršćenje državotvornosti i demokracije u Hrvatskoj. (Rudi Tomić: Sabor u RH nije državni - nije ni hrvatski! (hrvatski-fokus.hr, 11. siječnja 2013.)

Izbori će de facto biti II. referendum
Referendum o hrvatskoj samostalnosti održan je 19. svibnja 1991.godine. Na tom su referendumu građani (hrvatski narod) odlučili o budućnosti Republike Hrvatske. Na referendum je izišlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnili su se ZA suverenost i samostalnost RH. Sukladno tome, Sabor Republike Hrvatske donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Dakle, točno prije 24 godine - 8. listopada 1991. RH je formalno i pravno postala samostalna i suverena država hrvatskog naroda.

Ustavna je odluka o suverenosti i samostalnosti RH bila, međutim, nakaradno postavljena, pa stoga i danas imamo iste probleme koje smo imali i prije i poslije referenduma. Naime, prvo pitanje je glasilo: ''Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suvremena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i drugim nacionalnostima u Hrvatskoj...''

Budući da u suverenoj i samostalnoj RH svi njezini građani trebaju imati ista prava i iste dužnosti, a kulturne (ali ne političke) autonomije dodatno i svi pripadnici nacionalnih manjina, to se u Ustavu nije trebalo (niti smjelo) posebno istaknuti - Srbe. To ima za posljedicu da u državi hrvatskog naroda nema integralne slobode, jer su Srbi povlašteni u svim razinama vlasti, upravo kao da su oni većinski narod u Hrvatskoj, kakav slučaj nije poznat ni u kojoj drugoj demokratskoj zemlji na svijetu. Naime, u RH nije privilegiran većinski hrvatski narod, nego srpska nacionalna manjina! Takve (ne)ustavne odredbe uvreda su i ponižavanje hrvatskog naroda, a i drugim nacionalnim manjinama u RH, jer Srbi su ustavno postavljeni ispred i iznad svih građana u Hrvatskoj!

I upravo su Srbi, koji su, kako smo naveli, Ustavom u RH privilegirani, s balvanima odgovorili na suverenitet i samostalnost RH, te ju uveli u krvavi Osloboditeljski (Domovinski) rat. Udruženo velikosrpstvo, četništvo, srpsko pravoslavlje, jugofili, peta kolona i JNA-a iz Srbije u Hrvatskoj su ostavili pustoš, opljačkali imovine i kulturne znamenitosti, silovali muško i žensko, staro i nejako, dok konačno nisu bili do temelja potučeni. No, niti nakon svoje veličanstvene i u povijesti ratovanja jedva usporedive pobjede nad višestruko jačim velikosrpskim agresorom, pobjede čije se vještine i ratni uspjesi studiraju na vojnim akademijama u svijetu, Hrvati se, nažalost, nisu oslobodili od ničega (komunizma i četništva) i od nikoga (Srba) protiv čega su se borili!

Danas su, naime, Srbi, kojih ima 4,36 posto, dominantniji u RH nego su bili za vrijeme obje Jugoslavije, ne samo što imaju Srpsku (četničku) političku partiju, nego jer upravo oni, i kao koalicijski partner, a i kao članovi-pojedinci, danas upravljaju sa SDP-eom, a na taj način i s Vladom pa i sa Saborom. Tako Srbi u RH danas praktično imaju dvije političke partije: Samostalnu demokratsku srpsku stranku – tj. četničku partiju i Socijaldemokratsku partiju Hrvatske – tj. Jugoslavensku komunističku partiju. Quia nulla est iniuria, quae in volentem fiat! (Nema nepravde protiv onoga koji na nju pristaje!)

Na ovom predstojećem II. referendumu, na zastupničkim izborima, treba, dakle, imati u vidu nužnu promjenu Ustavnog Zakona, u kojem su Srbi privilegirani u RH, što znači da treba ukinuti sve političke privilegije Srbima i svim nacionalnim manjinama te istovremeno Ustavom jamčiti jednaka prava (integralna prava) svim građanima Republike Hrvatske. Treba također Hrvatskom saboru vratiti državotvornost i ukinuti zastupnička mjesta nacionalnih manjina - ''garantirane zastupnike'' u Saboru i dati ista biračka prava građanima u RH i Hrvatima u dijaspori. Danas su ove odluke toliko bitne, kao što su bile i one odlučujuće 1991. godine, kada je 94,17 biračkog tijela glasalo za suverenitet i samostalnost RH. Na ovim se izborima, dakle, radi o hrvatskom biti ili ne biti! Nadamo se da neće biti nijednog domoljuba s pravom glasa koji ne će izaći na izbore. jer je u pitanju opstojnost hrvatskog naroda i hrvatske države.

Nakon četvrt stoljeća - nužna je lustracija u RH
Lustracija je latinska riječ ''očišćenje duše, duha.'' Dakle, ''očišćenje od grijeha'', ili čišćenje od svih onih koji su ''služili komunistički režim'', uključujući ideološke kolaboracioniste režima i članove komunističke partije. Ovdje ne ulazimo u to tko je glavni krivac (ili tko su glavni krivci) za aboliranje zločinaca i suspendiranje lustracije, ali se zna po čijem je nagovoru predsjednik dr. Franjo Tuđman pristao na takvu kobnu odluku.

Nakon četvrt stoljeća provedba lustracije u Hrvatskoj je nužna te će i u budućnosti biti neizbježan proces koji mnogima nije ugodan. ''No, suočavanja s istinom ma koliko to teško bilo, njihova je i naša zajednička stvarnost. Jer dosadašnje neprovođenje lustracije u Hrvatskoj tj. neuklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog sustava, ima za posljedicu poprilično nerazvijenu svijest hrvatske javnosti o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima kao i o zločinima koje su počinili.
Dakle, preduvjet, prvi korak za potpuno ozdravljenje, kao i za svaku ozbiljniju promjenu u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jest zakon o lustraciji, kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta maknuli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije cijela se hrvatska politika zapravo vodi između lijevog i desnog krila iste komunističke partije. Stoga Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje komunističkih kadrova kroz različite stranke.'' (politika.com)

Demokracija ima i svoje loše strane, jer ako zakoni nisu postavljeni na čvrstim moralnim, nacionalnim i ljudskim temeljima, onda vladajuća stranka (ili skup stranaka) donose amandmane kako bi u zakonskim okvirima mogli manipulirati Zakonima u korist stranke i vladajuće koalicije. Primjera radi, Kukuriku koalicija i premijer Zoran Milanović više su štete nanijeli hrvatskom narodu nego što su to učinila oba jugoslavenska režima. Pored toga što je Hrvatska gospodarski skrhana, moralno degradirana, nacionalno obeščašćena, sa susjedima posvađena, u državi se vodi neprijateljski rat: ''Mi ili Oni'' (do konačnog istrebljenja!). Milanović se ozbiljno priprema za izbornu pobjedu, pa se preobrazio u ''domoljuba'' (postao hrvatskiji od Starčevića); u ''vjernika'' (postao pobožniji od Stepinca), a možda će čak za izborni slogan uzeti - Za dom spremni!

Milanović je uvjerio hrvatski narod, hrvatske susjede - konačno i političare u svijetu - da je naduven do maloumnosti, a takvi ljudi misle da su svi glupi osim njih. A ako samo i letimično pratimo izjave njegovih ministara i režimskih medija, gotovo da moramo priznati da on ima pravo, jer dok njega podržavaju i sami ispadaju i gluplji od njega. Što pak reći za narod koji bi nasjeo toj Milanovićevoj preobrazbi (udvaranju) osim da će u danim okolnostima samo nerazuman i nesvjestan hrvatski birač dati svoj glas Kukuriku koaliciji, koja u svojim redovima ima i nemali broj – veleizdajnika!

Politička lakrdija u Hrvatskoj
Hrvati su u RH politički uokvireni i registrirani u 143 ''političke'' stranke ili partije, a navodno postoje još 83 stranke koje su trenutačno „u zatišju“. Od svih registriranih stranaka (partija) ''samo'' je njih 14 ustoličeno u Saboru. Nijedna stranka u RH nema političku snagu da samostalno izađe na izbore sa svojim programom, nego se unaprijed vežu u koalicijska partnerstva, čak i takva s kojima nemaju političke kohezije, samo kako bi njihovi članovi za sebe osigurali saborsku fotelju, privilegije i dobru mirovinu. Tako je za predstojeće izbore već i do sada i lijeva i desna politička opcija okupila ''političke'' satelite, od kojih mnogi samostalno ne bi prešli izborni prag, ali će u koaliciji s jačim poneki zacijelo dobiti zastupničko mjesto, a možda i ministarski položaj. Najbolji i najtragičniji primjer za nešto takvoga je činjenica da Republika Hrvatska zadnjih četiri godine ima ministricu vanjskih poslova čiju stranku, prema tome i nju osobno, podržava tek zanemarivo mali broj birača. Kakva lakrdija!

Normalno je da političke stranke nakon izbora, ako nisu dobile većinu glasova, traže partnere, prije svega one s kojima imaju nešto zajedničko, čak može biti jedna ili više mini stranaka. Na žalost, u Hrvatskoj to neće biti slučaj, jer su se već sateliti poredali u orbitu. Da je riječ o lakrdiji, evo samo jedan klasičan primjer: Milanović je Srbe nazvao - varvarima, odnosno barbarima, premijera Srbije (burazera) Vučića - lažacem, dok predsjednik Srbije Nikolić za njega pita tko je taj uopće? I pored svega izrečenog četnik Milorad Pupovac je izrazio svoju privrženost Milanoviću, odnosno SDP-u! Čisto mi je žao tog ''umiljatog'' četnika koji se u Sabor neće vratiti. Na ostalih do više od stotinjak privatnih stranaka i strančica, odnosno „udruga drugarica i drugova“, poput Josipovićeve (''Naprijed Hrvatska!''), Bandićeve  (''BM365''), pa „Orah“, „Živi zid“, „Most“ i druge, ovdje se ne trebamo niti osvrtati.

Svaki imalo pametan Hrvat zna koliko mu je osobne štete nanijela Kukuriku koalicija, koja je na vlasti već četiri godine, kao i koliko je tek upropastila Hrvatsku, što zacijelo niti akademik Josip Pecarić, hrvatski matematičar svjetskog glasa, ne bi mogao zbrojiti.

Zaključna misao
Prije svega, izlaznost na predstojeće izbore u Hrvatskoj trebala (i morala) bi biti zastupljena u najvećem mogućem broju. Birači će ovog puta odlučiti, ne samo tko će formirati Vladu, nego kakva će i kolika će biti Hrvatska; kakva će biti nacionalna sigurnost, suverenitet i demokracija. Pred hrvatskog birača program je sročen u jednoj rečenici: Glas za SDP i njezine koalicijske partnere - glas je za propast Hrvatske! I obratno: Glas za HDZ i njezine partnere - glas je za spas Hrvatske. Ali i glasati za druge koalicije ili osobe također je glas za propast Hrvatske. Sve ono zbog čega su svi ti razdruženi, udruženo će pomoći SDP-u, kao što će i oni koji ostanu doma  svojim izostankom neizravno ipak - glasovati  za propast Hrvatske.

Srpska nacionalna manjina (4,36 posto), bez obzira na broj glasova, ima tri zastupnička mjesta, koja mjesta su već prilijepljena uz SDP. Hrvatska dijaspora, ili kako to u Hrvatskoj od milja kažu – hrvatsko iseljeništvo, za koje je ministar Arsen Bauk ranije govorio, da ima oko 300.000 birača bez prebivališta u RH, a konačno je nedavno priznao da ih ima više od 747.770 birača, od kojih većina neće izići na izbore, u Hrvatskoj ima pravo, baš kao i Srbi u Hrvatskoj, također na tri zastupnička mjesta!. Ovdje se opravdano postavlja pitanje, zašto bismo mi u dijaspori glasali, ako se naši glasovi ne broje? Jer, svejedno je ako tri četvrtine milijuna hrvatskih građana iziđe na izbore, ili samo, recimo, njih stotinjak - isti će imati 3 zastupnička mjesta! Odnarodnjavanje Hrvata u dijaspori i iseljivanje je novi genocid nad hrvatskim narodom.

Kako se možemo suprostaviti ovakvom zločinačkom uništavanju Hrvatske i Hrvata? Glas na parlamentarnim izborima jedino je oružje u demokratskom sustavu s kojim se može, bez prolivanja krvi, promijeniti Vladu. Stoga treba dobro organizirati izlaznost na izbore, u tome na žalost ne mogu pomoći mediji u Hrvatskoj, jer su oni u stranom vlasništvu, a uređuju ih veleizdajnici u RH. Malobrojni nacionalni tjednici, portali i lokalne TV postaje veoma su ograničene i nemaju velikog utjecaja na sveukupno pučanstvo u državi.

Crkva u Hrvata treba (i mora) preuzeti vodeću ulogu u predizbornoj kampanji, jer ovdje nije samo u pitanju politika, gdje bi se moglo reći - ''Crkva se ne bavi politikom'', nego je u pitanju opstojnost hrvatske države, hrvatskog naroda i kršćana u Hrvatskoj. Ako ovaj trenutak nekome nije glasan poziv na uzbunu, onda nam više neće biti potrebne ni Crkve u domovini, kao što nisu danas potrebne mnoge Crkve u dijaspori.

Hrvatska biskupska konferencija treba biti uzor hrvatskom narodu, ne samo na vjerskom, nego i nacionalnom, a ovog puta i političkom polju. Ako hrvatski narod izgubi ovu bitku, onda smo izgubili i rat, proklinjat će nas svi koji su dali svoje živote za suverenitet i samostalnost Hrvatske. Budimo složni u vršenju Božje i hrvatske dužnosti. Pustimo po strani što o Crkvi u Hrvata misle nevjernici, neprijatelji Hrvatske, pa čak i papa Franjo, koji traži pristanak Srbije i SPC za proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svetim. Tko ima uho, neka čuje što Duh poručuje crkvama (i narodu) (Otk 2, 29)


Pismo iz Toronta

Da li smo svjedoci početka vlastitog nestanka?

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. rujna 2015. u 20.00 sati


Piše: Rudi Tomić, Kanada


Nisam imao nakanu pisati o ''izbjeglicama'', jer ''sve'' je već rečeno u medijima, samo su nove dnevne statistike i Milanovićevi bumeranzi, s kojim razveseljuje luđake, jer zna mnogo obećati. Ali, prijatelj me podsjeti, da sam i ja (još i danas!) politički emigrirao i reče: ''Ova vlada je ista ona kad si morao bježati prije 50 i više godina iz Jugoslavije. Ma ne ista, još gora.'' Lapidens sum! (Skamenio sam se!)

Svakodnevne vijesti o tome koliko je „izbjeglica“ do sada već ušlo u Hrvatsku i koliko u Europu, kao i zabrinjavajuće prognoze koliko će ih još doći, ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim; kako radi onih koji dolaze, tako i radi onih kamo dolaze.

I da ne bude nikakve zabune: Nadam se da nema, a tvrdim da ne bi niti smjelo biti, ikoga na ovoj Kugli zemaljskoj, kome te nepregledne kolone i skupine ljudi, a naročito ona brojna djeca, ma koje boje i dobi bila, ne bi pobuđivali najdublje ljudske suosjećanje i želju da im se pomogne i barem donekle ublaži zlo koje ih je na taj put neizvjesnosti i opasnosti nagnalo.

Ali…

Ne samo kao čovjek sa sposobnošću normalnog zdravorazumskog rasuđivanja, nego i kao pripadnik jedne šire određene grupacije ljudi, koju sačinjavaju i međusobno povezuju iste ili bitno slične zemljopisno-povijesne, društveno-sociološke, kulturološko-vjerske i sve druge za samostalnu (narodnu) opstojnost važne sastojnice, ne mogu se oteti zastrašujućem dojmu, da iza svih tih strahota koje gledamo i zbog kojih kao iskreni humanisti i sami patimo, možda ipak stoji jedna, ovdje to moram tako reći, sotonska promišljenost, možebitno – ne daj Bože – smišljeni projekt otprilike sljedećeg scenarija: Čemu mobilizirati tisuće i tisuće vojnika, naoružati ih najmodernijim oružjem i slati ih najmodernijim vojno-transportnim sredstvima u za sve možebitne sudjelovatelje do uništenja pogibeljni rat, s ciljem osvajanja i porobljavanja te omražene, kršćanske Europe (koja zapravo i nije kršćanska) kada se to isto, pod izlikom „izbjeglištva“, može postići slanjem nenaoružane „vojske“ civila, čak i - žena i djece!

I kao što se iz povijesti sjećamo kako je nekad „Bosna šaptom pala“ tako bi u tom slučaju naše potomke jednom, svejedno da li za deset, više desetaka ili čak i za stotinu godina, povijest mogla učiti kako su početkom 21. stoljeća arapsko-azijski islamisti Europu pokorili i osvojili bez ijednog ispaljenog metka, poslavši joj, moralno dekadentnoj, ideološki dezorijentiranoj i politički obezglavljenoj, kakva je bila, milijunsku nenaoružanu „vojsku“ civila, koju su, naivni europski političari, iz nerijetko i hinjene humanosti, objeručke udomljavali, dok bi islamski UM, koji bi to tako smislio, bio uzvišen do božanstvene besmrtnosti!. Pritom bi muškarci, a kako smo se mogli uvjeriti, gotovo svi u najboljim godinama života, koji su te žene i djecu u to „izbjeglištvo“ pratili, već od samog početka umjesto bilo kakve vojne imali posve drugu zadaću, naime, što bržom i uspješnijom reprodukcijom populacije – očuvati osvojeno!

Moram sam sebi priznati da je ta predodžba zastrašujuća i, daj Bože, ipak nestvarna i neostvariva, ali događanja kojima već dugo svjedočimo, u mnogim svojim elementima upućuju nas na to da neki takav luđački scenarij nažalost uopće nije nemoguć, tim više što među tim, mahom mladim ljudima, zacijelo - da ne kažem nedvojbeno - ima i nemali broj onih, koji su očito izvježbani i osposobljeni i za koješta drugo. Novinarka koja je ovih dana na jednom hrvatskom portalu napisala da samo naivni mogu misliti da se ovo događa neplanski, slučajno i neorganizirano, samo je jedna od sve više onih ljudi zdravog razuma, koji se užasavaju i same takve pomisli, ali ju ne isključuju!

Sudbonosni trenutci
Pritom je situacija s Hrvatskom još dramatičnija i već sada tim tragičnija, što ju na nesreću baš u tom, možebitno sudbonosnom trenutku, vodi vlada, koja je, nažalost, sve prije nego – domoljubna-hrvatska. Da ova kontatacija nije neka bezvezna, tek nekakva „desno-politička“ izmišljotina, dopuštam si podsjetiti na činjenicu da su njezini vodeći ljudi redom još uvijek javni poklonici zločinca koji je dao pogubiti stravično veliki broj pripadnika hrvatskog naroda, i koji i općenito slovi kao jedan od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća, čije ime, međutim, u Hrvatskoj još uvijek nose mnoge ulice i trgovi. Ne samo to: Nemali broj posebno istaknutih i utjecajnih članova Titovih poštovatelja od strane Hrvatskog etičkog sudišta već su do sada optuženi, djelomice i osuđeni zbog – veleizdaje! (Među takvima su dva bivša predsjednika Stjepan Mesić i Ivo Josipović, ali i aktualni predsjednik vlade Zoran Milanović, kao i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić).

No, kakve to veze ima s problemom „izbjeglica“? Umjesto da je hrvatska vlada bila sretna što u postupku obrane od najezde prevelikog broja „izbjeglica“, među kojima mnogi to sigurno i nisu, ne bi bila usamljena i umjesto da je postupala ako ne baš posve isto, ali ono ipak u dogovoru s našim sjevernim i kroz dosadašnju povijest povjereno prijateljskim nam susjedom Madžarskom, naša se vladajuća ljevica Madžarima bahato izrugivala i u svoje „predizborne” svrhe hvalila frazama o mogućim kapacitetima za zbrinjavanje i tako potpuno ignorirala sve opasnosti kojih se svatko imalo pametan morao bojati i koje je svatko imalo pametan mogao predviđati.

Pogubna predodžba
Činjenice pak da se Madžarska i fizički ogradila, a da (pametnoj) Sloveniji izgleda, barem za sada, tek kao „na kapaljku“ pada na pamet, da preko svoje zemlje dopusti neki „koridor“ (dok o nekom slobodnom ulazu nekontroliranih masa njihovoj civilizaciji potpuno stranih ljudi u svoju zemlju niti ne pomišlja) Hrvatskoj su o vrat objesile omču, zvanu „sabirni izbjeglički centar“ (bez obzira kako će ga netko stvarno nazivati), kojeg se godinama, ako ne desetljećima, a možda i nikada više, osloboditi neće! Znam da je i ova predodžba jednako sablasna kao i ona prethodna o uspješnom „islamističkom osvajanju Europe“ s milijunskom „vojskom“ bez oružja i možebitnih ratnih gubitaka, ali mi dnevna događanja ne dopuštaju da se te predodžbe oslobodim. 

U jednom takvom slučaju gotovo da bismo se morali zapitati, nismo li možda baš mi ta generacija kojoj su „došle na naplatu“ sve one stramputice od kojih nas je, dozivajući nam u pamet „da ne srljamo poput gusaka u magli“ mudro odvraćao još Stjepan Radić, što smo, nažalost, bezbroj puta ipak učinili, a osobito od kako smo napokon uz mnoge žrtve ostvarili svoju samostalnu državu, ali ubrzo potom sami izabrali redom dvojicu predsjednika, kojima je sve hrvatsko bilo strano, pa do toga što smo, eto, ponovno doveli na vlast ovu lijevu, prokomunističku, a već i samim time protunarodnu vladajuću garnituru, koja mnogim raspoloživim joj sredstvima i na mnoge raspoložive joj načine jednostavno uništava temelje hrvatske nacionalne opstojnosti, uključujući i ovu nesposobnost i nebrigu za djelotvornu obranu zemlje od tolikog broja „izbjeglica“, od kojih mnogi od njih to jednostavno nisu.

Bojim se, da na najperfidniji mogući način postajemo  – svjedocima vlastitog nestanka!?


Pismo iz Basela

HRVATI NISU SUVERENI NAROD NITI GOSPODARI U REPUBLICI HRVATSKOJ


Hrvati su drugorazrednost u odnosu na nacionalne manjine u Hrvatskoj.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. rujna 2015. u 22.15 sati


Piše: Mr. sc. Dragan Hazler - domoljubni Hrvat sa švicarskim genima


akademija

Hrvatska akademska zajednica domovine i dijaspore HAZUDD Zagreb - Basel hazud@gmx.ch Skype: hazudbs Tel:0041 61 321 81 05 CH-4056 Basel Davidsbodenstr. 64 Emilija Herceg emilijaherceg@bluewin.ch Ilija Sikic ilija@sikic.ch Dragan Hazler hazudd@gmail.com


S bilo kojeg aspekta promatrano proizlazi da Hrvati nisu suvereni narod niti gospodari u svojoj državi Republici Hrvatskoj, koju su izborili u Domovinskom obrambenom ratu. Svakodnevno slušamo međusobno izražavano pitanje: Jeli to država Hrvatska, za koju se stoljećima borimo i konačno smo ju krvavo izborili (1991-1995) u borbi protiv genocidne, okupacijske i vandalske Srbije i petokolonaške Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Na žalost srbski genocidni rat protiv Hrvatske traje još uvijek kroz velikosrpske osvajačke ideologije, kroz ubitačne mine, koje su Srbi iz Srbije i Srbi petokolonaši posijali po Hrvatskoj. Doduše niti državnički pravno nije završen srbski genocidni i okupacijski rat jer još uvijek nije podpisan mirovni sporazum između genocidne Srbije i Domovinskim ratom obranjene Hrvatske.

Tim mirovnim sporazumom Srbija je dužna vratiti Hrvatskoj povijesni hrvatski prostor, vratiti popljačkano hrvatsko blago svih oblika, nadoknaditi i platiti sve sa Srbskim genocidnim i agresivnim ratom uništeno u Hrvatskoj. Zatim genocidna i agresivna Srbija treba platiti Hrvatskoj sve što spada u ratne reparacije i kao najvažnije u mirovnom sporazumu Srbija se mora službeno odreći svih velikosrpskih ideologija, s kojima ona planira obnoviti ratne okupacije susjednih država napose Hrvatsku i BiH. U takovome stanju Hrvati još uvijek žive u ugroženosti od provođenja velikosrpskih ideologija u Hrvatskoj primjerice:

a) Kroz državnopolitičko i vjersko djelovanje nametničke Srpske Pravoslavne Crkve (Ova zabranjuje osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i protivi se svetaštvu blaženog Alojzija Stepinca!)...
b) Kroz djelovanje fašističko-četničkih političkih stranaka i udruga u Hrvatskoj...(ove provode srpsko-četničku fašističku politiku i velikosrpske ideologije u Hrvatskoj).
c) Kroz namatanje srpske ćirilice kao oruđa velikosrbskih ideologija, protiv koje se bore Hrvatski branitelji u Vukovaru i pritom bivaju čak kažnjeni od Hrvatskog pravosuđa jer je pravosuđe RH "sluga sam pokoran" velikosrpskim ideologijama iz Beograda.
d) Svjedoci smo da hrvatski branitelj Veljko Marić ispašta u hrvatskom zatvoru osuđen od srbskog suda u Beogradu, kojeg je hrvatsko pravosuđe kupilo ili dobilo od Srbije.
e) Još užasniji slučaj jest kazna hrvatske braniteljice Zorice Gregurić, koja se je suprostavila protuzakonitom postavljanju ploča sa srpskom ćirilicom u Vukovaru. Hrvatsku braniteljicu Zoricu Gregurić je kaznilo hrvatsko pravosuđe jer je nastavila borbu protiv ćirilice kao velikosrpskog oruđa u Vukovaru, s kojim srpskim pismom je osuđeno i ubijeno tisuće Hrvata, izranjavano još više, opljačkan je i razoren hrvatski grad Vukovar. U tom gradu pijeteta ne bi smjelo NIKADA biti dozvoljena srbska ćirilica.
f) Najvažnije je istaknuti i to da genocidni srbski rat u Hrvatskoj još uvijek traje sa srbskim ubitačnim minama na kojima se Srbija predstavlja sa svojim protuhrvatskim oruđem - ćirilicom. Na srbskim ubitačnim minama posijanim po Hrvatskoj, od kojih je dosada poginulo oko 1600 hrvatskih odstranjivača tih mina i još više civila napose hrvatske djece, piše ćirilicom: "Proizvedeno u Srbiji".

Radi suprotstavljanja ćirilici - velikosrbskom oruđu sud RH kažnjava Zoricu Gregurić! Umjesto nagrade hrvatskoj braniteljici Vukovara, što se bori protiv nametanja srbske ćirilice kao oruđa velikosrpskih četničko-fašističkih ideologija, koje komunisti u Hrvatskoj tradicijski prihvaćaju, hrvatsku braniteljicu Zoricu Gregurić kažnjava sud Republike Hrvatske. Ovo je ne samo s onu stranu zdrave pameti, nego je dokaz kapitulantskog ponašanja Hrvatskog pravosuđa kao vazalskog sluganstva - prihvaćenja nametnutih velikosrpskih ideologija iz Beograda. Najmanje, što Hrvatski branitelji trebaju učiniti jest smjena sudkinje, koja je izrekla ovu sramnu presudu hrvatskoj braniteljici, poništiti tu presudu i izvršiti lustraciji sudaca u hrvatskom pravosuđu, koji su zaraženi komunističkim i velikosrpskim fašističkim ideologijama.

Ova presuda ima još svoje mnoge dalekosežne posljedice i potiče brojna pitanja o stanju Hrvata u vlastitoj državi Hrvatskoj, u kojoj su svedeni na drugorazrednost ili točnije 23.-ću razrednost (Ustavne 22 nacionalne manjine s nadpravima i 23.-ća - najveća Hrvati s uskraćenim pravima) u državi Hrvatskoj, u kojoj bi trebali biti suvereni gospodari i ne dijeliti niskim svoju suverenost.

Samo u Hrvatskoj nacionalne manjine vode politiku svoje iskonske države!
U svima suverenim državama Europe i svijeta uz matični narod kao nositelja suverenosti žive u većem ili manjem broju razni useljenici, koji se integriraju i asimiliraju s matičnim narodom. Uzmimo za primjer najuzorniju državu u svijetu - Švicarsku.

U načelu nijedna pravna država ne brani useljenicima njegovati svoje običaje, vjeru i kulturu, ali im nije dozvoljeno provoditi i nametati matičnom narodu politiku svoje iskonske države, što čini Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj jer je to petokolonaštvo.

Hrvatska je jedna od malobrojnih iznimaka pravnih država u svijetu, koju po brojnim pitanjima rastaču 22 nacionalne manjine jer im je ova komunistička Hrvatska dala sva prava veća nego ih ima matični narod Hrvati. Matematičkom točnošću izraženo: Sve nacionalne manjine u Hrvatskoj participiraju po Ustavu RH u posve jednakim pravima kao i matični narod Hrvati, što znači da su posve ravnopravne s Hrvatima. K tome dodatno sprovode u Hrvatskoj, točnije nameću Hrvatima u Hrvatskoj državno-politička, kulturna i vjerska prava iz država svoga iskona, što ukazuje da su nadravnopravni.

To je najizrazitiji oblik petokolonaštva
Da absurd bude još absurdniji, država Hrvatska s hrvatskim novcem i drugim sredstvima podupire došljake u Hrvatsku - nacionalne manjine. Pored svih nadprava brojne naciomalne manjine, napose Srbi nisu zadovoljni, nego prisiljavaju Hrvatsku na još više srpskih nacionalizana (mijenjaju čak hrvatske nazive toponima, primjerice Gvozd u Vrgin Most (tamošnji "Jovo Čaruga"), mijenjaju imena ulica u Donjem Lapcu i drugdje, uvode ćirilicu, gdje je nikada nije bilo - u selima Dalmatinske Zagore, u naseljima Karlovačke županije i u hrvatski grad Vukovar... Srpska nacionalna manjina obnavlja četničke i četničko-komunističke spomenike i javno slavi obljetnice četničko-fašističkih ustanaka i pokolja Hrvata (Blagaj, Veljun, Srb...).

Zanimljivo je u kompleksu pitanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj konstatirati, da nema reciprociteta za Hrvate, koji žive u drugim državama, iz kojih nacionalne manjine uživaju u Hrvatskoj nadprava. Primjerice, u Republici Kosovu, u Makedoniji i u Sloveniji nisu Hrvati priznati kao nacionalne manjine...U Srbiji, čak na povijesno hrvatskim prostorima, koje je Srbija nasilno uzurpirala u Srijemu, Bačkoj i u Banatu se Hrvate nasilno i privilegijama denacionalizira; po pokrajinskim hrvatskim nazivima Bunjevci i Šokci stvara Srbija nove nacionalnosti... U srpskoj vladi ima samo jedan podobni Hrvat, a u Vladi RH ima 44 posto Srba, u HRT-u 35 posto; Brijunski Tito je petokolonaški Srbin Rade Šerbedžija...

Kroz savez hrvatskih komunista sa Srbima svih ideologija u Drugom svjetskom ratu i poraću, srpska nacionalna manjina je zadržala sve privilegije stečene s komunistima, koji vladaju u Republici Hrvatskoj. Srbska nacionalna manjina je dobila od hrvatskih komunista sva nadprava i dodatno si je uzurpirala u Hrvatskoj veća prava, nego bi ih imala da živi u Srbiji.

Evo samo nekoliko primjera za to:
a) Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je denacionalizirala je sve vjerski grkoistočne Vlahe u Srbe. Postoje povijesni dokazi o Vlasima, čak dokazi o Vlaškim privilegijama u Hrvatskoj vojnoj granici za ratovanje protiv Turaka i njihovih podanika Srba. Primjerice Nikola Tesla je hrvatski Vlah grkoistočne vjere, a ne Srbin (Vidi školsku dokumentaciju u Karlovcu).
Danas u Hrvatskoj nema Vlasa ni u statistici jer ih je kao pripadnike grkoistočne vjere posrbila Srpska Pravoslavna Crkva... Za taj propust zaslužuje Rimokatolička crkva u Hrvata crveni karton.
b) Vjenčanjem u Srbskoj Pravoslavnoj Crkvi (SPC) Hrvatice i Hrvati postaju Srbi kroz svoga bračnog partnera. I tu Rimokatolička crkva u Hrvata zaslužuje crveni karton jer se olako odriče svojih vjernika...
c) Srpska Pravoslavna Crkva je uzurpirala pravo na svima pravoslavcima u Hrvatskoj, koji nisu Srbi. SPC se uspješno uz podršku komunista suprotstavlja osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve i otežava pravo na Crnogorsku i Makedonsku pravoslavnu crkvu...
d) Srpska Pravoslavna Crkva - povijesno i trajno je srpska nacionalna, srpska državna, srpska politička i srpska vjerska institucija, sutvorac i provoditelj velikosrpskih ideologija, koja si je uzurpirala sva ta prava u Hrvatskoj.

Osim što patrijarsi SPC vladaju u Hrvatskoj, oni vladaju iz Hrvatske sa Slovenijom i s "vascelom Italijom". Zašto se iz Zagreba, umjesto iz Beograda vlada s pravoslavcima u Sloveniji i u Italiji?! Zato jer je SPC pretvorio Zagreb u drugi Beograd pa vlada iz Zagreba sa Slovenijom i "vascelom Italijom".
e) Patrijarsi SPC i dakako četničko-fašistička vlada u Beogradu - velečetnici, primjerice Grobar Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin... se miješaju sa svojim nametanjem zabrane beatifikacije blaženoga Alojzija Stepinca za svetca i to prihvaća Vatikan pa također zaslužuje "Crveni karton" ili odgojne mjere iz ekumene.
To znači da Srbi iz Beograda neposredno vladaju u Hrvatskoj i posredno kroz Srpsku nacionalnu manjinu. To suvremeno srbovanje u Republici Hrvatskoj svih oblika je preraslo srbovanje iz vremena u obadvije velikosrbske Jugoslavije. Osjetno napreduje u komunističkoj Hrvatskoj.
d) Komunisti u Hrvatskoj su Zakonom abolirali i amnestirali srbske zločince, koji su u vrijeme Srbskog agresivnog i genocidnog rata na Hrvatsku (i BiH) ubijali, mučili proganjali, silovali, pljačkali i uništavali Hrvatsku (i BiH!). K tome su posijali u Hrvatskoj stotine tisuća ubitačnih mina, s kojima Srbija sprovodi trajni genocid i vandalizam u Hrvatskoj...
e) Republika Hrvatska je obznanila Zakon o aboliciji i amnestiji srbskih zločinaca pa najveći srbski zločinci, velečetnički sudionici u genocidnom ratu na Hrvatsku (i BiH) dolaze u Hrvatsku i hrvatski komunisti u vlastima ih primaju preko crvenog tepiha, umjesto da ih provedu pred hrvatsko pravosuđe... Vesna Pusić se ljubi tropoljubcem s velečetnikom Aleksandrom Vučićem, koji je zajedno s kapetanom Draganom srbovao u okupiranoj Banovini. Treba poslušati Vučićev govor u "...Srpskoj Glini i Banovini, kao delovima Srbije, koji nikad neće da budu u ustaškoj Hrvatskoj..." Nije se taj Vučić (mali Vuk) ni za dlaku izmijenio, nego je postao Vučina (veliki vuk), koji usred Zagreba, godine 2015. izjavljuje da će granica između Srbije i Hrvatske ići polovicom vodotoka Dunava. Time Hrvatska kao pobjednica u ratu gubi svoje pravo na Dunav i na oko 1000 četvornih kilometara lijeve obale Dunava i jednog dijela Srijema, koji su pripadali Hrvatskoj, čak nakon Đilas/Rankovićevog, postavnojevskog određivanja granice.
f) Današnja fašističko-četnička Srbija na tradiciji i kultu četničkog vođe Draže Mihailovića obznanjuje Zakon o hapšenju hrvatskih branitelja i taj zakon je na snazi kao i novi SANO-Memorandumi velikosrpskh ideologija.

Komunističke vlasti u Hrvatskoj (SDP!) u sva tri stupa se ponašaju prema Srbiji doslovce kao "Sluga sam pokoran". Treba li za to bolji primjer od hrvatskog branitelja Veljka Marića, kojeg je sud fašističko-četničke Srbije osudio na 12 godina zatvora i SDP-vlast u RH ga je odkupila uz uvjet da Hrvatski branitelj ispašta u hrvatskom zatvoru po srbskoj presudi. Ovo prelazi granicu ludila u komunističkim vlastima (SDP) u Hrvatskoj.

Suprotno fašističko-četničkoj Srbiji, koja stvara kaznene zakone protiv Hrvata, u Hrvatskoj vlada Zakon o aboliciji i amnestiji srbskih zločinaca pa imamo sudioništvo u vlasti vukovarskog zločinca Vojislava Stanimirovića, Milorada Pupovca... i posjet Zagrebu preko crvenog tepiha glinskog zločinca srpskog fašističkog velečetnika Aleksandra Vučića. Na taj hrvatski zakon o zaštiti srbskih zločinaca (ALI NE I HRVATSKIH BRANITELJA ZA KOLATERALNE ŽRTVE!!!) nadovezuje se srbski fašističko-četnički zakon za svestrana zlostavljana Hrvatskih branitelja.

Od brojnih primjera srbovanja fašističko-četničke Srbije u Hrvatskoj dodat ću samo da je današnja SDP-ova i Pupovčeva Hrvatska izrazitija srbska provincija, nego je to bila ikada u povijesti. Velikosrbski slugan komunistički sekretar je predsjednik Vlade RH Zoran Milanović, koji se čak dodvara Beogradu, protuzakonitim uvođenjem srpske ćirilice u hrvatski grad Vukovar i već je izobličio svoja komunistička usta ljubeći usrane srpske guzice. Za vrijeme srbodupeljubca Zorana Milanovića uvedena je u Hrvatsku srpska fašističko-četnička himna koju Srbi javno pjevaju u Hrvatskoj:
"...Bože spasi Bože hrani srpske zemlje srpski rod..." uz koju himnu se obično pale hrvatske zastave. To nije tradicijska srbska himna, koja glasi: "Bože pravde / Ti što spase / Od propasti srpski rod..." Što reći za sva ova srbovanja na hrvatski pozdrav: Za dom spremni!
Dakle, ako je ova komunistička (SDP-ova) Hrvatska suverena država, onda se postavlja pitanje, što je to suverenost jednog naroda. U tome je predizborno pitanje Hrvatskom narodu.

ZA DOM SPREMNI!


Prikaz knjige:

Codex moralis croaticum - pred promociju

(Prilog Programu duhovne obnove Hrvatske)

licke-novine@licke-novine.hr

www.licke-novine.hr
15. rujna 2015. u 21.15 sati


Piše Rudi Tomić, Toronto                                                         


Motto:
Samo srce puno ljubavi za našu Hrvtsku,
                                                           mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja
i njenog svekolikog prosperiteta u budućnosti


Kako je 24. rujna 2015. u 19h. u dvorani Vijenca, kaptal 29a u Zagrebu, zakazana promocija knjige - Codex moralis croaticum, dajem svoj kratki osvrt na to kapitalno djelo hrvatske književnosti i političke misli.

Netom sam dobio knjigu Codex moralis croaticum od gospodina Mile Prpe, autora teksta i voditelja proekta, napisao sam kratki osvrt, u kojem sam iznio prve dojmove, a ne kritički osvrt, gdje sam među ostalim napisao: Imamo što svijet nema - Hrvatsku nacionalnu i duhovnu bibliju. Osvrt je bio objavljen u brojnim hrvatskim medijima u prvom tjednu lipnja 2015.

Čitajući knjigu Codex moralis croaticum zamijetio sam kako je svaka stranica precizno uravnotežena s činjenicama povijesne istine i s duhovnim osmišljenjima. Misli su protkane žarkom ljubavlju za domovinom, za hrvatskim narodom i ljudskom dobrotom općenito. Što nam svjedoči da je nadahnuće Svetog Duha pomoglo autoru usredotočeno razmišljati, analizirati i sintetizirati povijesne istine s kojim ukazuje hrvatskom narodu na očite zablude jer su: ''Dugih 888 godina neslobode i vlasti tuđina nad Hrvatima (od Pacta convente 1102. do 1990.) stvorilo, osim velikog teritorijalnog oskrnuća, jednu duboku gospodarsku i duhovnu rupu u našoj povijesti, ali i u našim dušama, što je rezultiralo našom nezrelošću za uspješno vođenje hrvatske države u njenu prosperietnu budućnost...'', riječi su u Proslovu.

Sadržaj knjige (na 259 stranica) uokviren je u 190 poglavlja i svako je poglavlje utkano u cjelovitost studija, a može se također kao kanon održati samo za sebe. S isto takvom lakoćom u knjizi je oblikovana duhovnost u zbir s 189 gnoma (kako ih autor naziva - misaonih krijesnica) s čim je autor još znatnije obogatio sadržaj, kao što su apostoli osnažili Bibliju sa svojim poslanicama.

Učimo svoju djecu domoljublju
Narodna izreka glasi - da se nitko nije sa znanjem rodio. ''Uči se igra, uče se slova, uči se čitati i pisati, uči se profesija, uči se vjera, uči se sve na svakom mogućem planu, pa je potrebno našu djecu učiti i domoljublju, onom zdravom domoljublju koje nije ni šovinizam, ni ekstremni nacionalizam, već samo želja za stvaranje dobrobiti svom vlastitom narodu. ''

Autor u istom dahu nastavlja dalje:
''U svakom odgoju, preduvjet njegova uspjeha je i učenje kako nije dobro mrziti. Što znači da ljubav prema svome narodu i državi nije istovremeno i mržnja naspram drugih naroda ili njihovih nacionalnih manjina u svojoj domovini. Postoje narodi koji ne mrze svoje susjedne narode ali ipak kad im se pruži prilika pokušavaju se domaći njihove imovine ili teritorija. Ali postoje i narodi koji druge narode mentalno mrze, takvi će i svako domoljublje u drugim narodima proglašavati za fašizam i sl. Hrvatska se suočava i s takvim stanjem.'' (str. 120)
Na najjednostavniji način autor je podsjetio na posljedice kojih se ni danas ne možemo osloboditi, jer našu se djecu ne uči u školama o onom zdravom domoljublju nego ih se hrane (anti)fašizmom i mržnjom nacionalne samobitnosti, a posljedično tome mržnja se izražava i na susjede i njihove nacionalne manjine u Hrvatskoj, posebice na Istočne susjede.
''Narod koji ne proučava svoju povijest ne zna ni upravljati svojom budućnosti. Narod koji lažira ili prešućuje svoju povijest nije dostojan imati ni budućnost'' (str.121.)

Hrvatska i njena nezavisnost
Autor je unio novu pojavnost u povijesnom pristupu pojašnjavanja činjenica. Naime, rasčlamba pojedinih poglavlja (tema) su sveobuhvatne u ono što je najbitnije, ili što je bitno za sveukupnost bibliofilskog izdanja.

U knjizi ''Blaženi Alozije Stepinac i Hrvatska država'' čitajući tu knjigu autor Condexa se ne može oteti dojmu - u kolikoj je mjeri bio surov napad na svaku ideju hrvatske državotvornosti tijekom dvadesetog stoljeća. ''Taj napad je bio i izvana i iznutra, s boka - s desna i s lijeva, od Banovine Hrvatske pa sve do današnje Republike Hrvatske. Ne mogu se oteti dojmu u kojoj mjeri je bilo nejedinstvo unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, pa ne samo nejedinstvo već i pravo međusobno neprijateljstvo, sve usmjereno u pravcu da se onemogući bilo kakav oblik nezavisnosti, pa i one najmanje nekakve autonomije Hrvatske unutar Jugoslavije... Bitka za nezavisnost nije završena, ona će trajati dovijeka, jer će se pretvoriti u bitku za obranu hrvatske slobode. Nikad neće biti vrijeme da nemamo na svojim granicama ili u blizini Hrvatske one koji stalno razmišljaju i čekaju da ugrabe naš teritorij ili da cijeli hrvatski narod pokore.'' (str. 182.)

Ima li išta u gore navedenom da nije prava istina? Naši susjed ne daju ni da Sveti otac proglasi braženog Alojzije Stepinca svetim, jer je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ''osjetio bilo svog naroda'', zbog čega je bio progonjen i suđen. Klasne neprijatelje, progonitelje mučenika vjere Isusa Krista nikad se u povijesti Katoličke crkve nije pitalo za suglasje zlostavljača o proglašenju žrtve (mučenika) - svecem. No, u slučaju blaženog Stepinca, Vatikan je pozvao Srpsku pravoslavnu crkvu i državne vlasti u Srbiji da iznesu svoj sud, odnosno - izreknu još jednu presudu o Stepincu!

Codex moralis croatium je svojevrsna i jedina knjiga uz bibliju, koju bi trebali pročitat vjernici i nevjernici, domoljubi i (ant)fašisti, srpska (č)etnička manjina u RH, vlastodršci u Srbiji, te da konačno shvate da nema slobode dok svi ljudi nisu slobodni. ''Sloboda ljudi je i glas Božje mudrosti, ona je povjetarac koji dobrotom miluje lice sužnja, ona je zlatna zora, miraj duše i jutro nade.'' (str. 183) Ovo su mudre riječi u ovoj zlatnoj hrvatskoj nacionalnoj i duhovnoj - ''bibliji''!

Na kraju što reći o stvaralaštvu akademika, umjetnika, pravnika, pjesnika, slikara, filozofa i autora Codex moralis croatium da već nije rečeno? Upravo zbog bogatog repertoara viševrsnog stvaralaštva, Mile Prpa je nominiran i za Nobelovu nagradu. Čestitamo!

PS: Prije nekoliko dana, putem E-maila pošte, dobio sam od budućeg Nobelovca sva njegova sabrana djela pripremljena za tisak - Abroretum Poeticum -  enciklopedinsko izdanje: (sva njegova sabrana djela osim Cidexa) 30 naslova složeno na 874 stranice. Knjiga se u tehničkom smislu dojimlje kao prava biblija, sve je nabijeno tekstovima, stihovima, misaonim krijesnicama, psalmima i sl.

U zaključku, ne mogu ništa svrshodnije sročiti o hrvatskom umnom genijalcu od ovog - kako se je on zahvalio Tvorcu:


''Bivamo poslani u našem poslanju,
U tvar dati, u ozračje tvorbe, potom
da i mi budemo tkalci u tom tkanju,
da tvorimo - Tvorac nas gostio životom!'' 
(M. Prpa - POČELO POČETKA)


Da se ne zaboravi

brušaneSpomen ploča ustanku u Brušanima/ Arhiva Lika pressa Gospić

VELEBITSKI USTANAK

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. rujna 2015. u 22.00 sati


Piše Žvonimir Došen


Prije 83 godine u malom ličkom selu Brušane (u noći između 6. i 7. rujna 1932. godine), izvršena je akcija koja je dobila ime Velebitski Ustanak.

Kao uvod za opis ove akcije uzeti ću nekoliko podataka iz studije jednoga stranog povjesničara napisane na engleskom jeziku. Ovaj riedki nepristrani stranac vrlo objektivno opisuje srbijansku strahovladu koja je dovela do ove akcije i dvije godine kasnije do atentata u Marseilleu.

U svojoj studiji povjesničar Christopher Clark kaže:
“Od početka 12. stoljeća pa sve do konca 1. svj. rata Hrvati su živjeli u političkom savezu s Mađarima.
Dinastija Trpimirovića je izumrla i Zvonimirova udovica kraljica Jelena pozvala je svoga brata Lazsla, kralja Mađarske, koji je kasnije proglašen svetcem, da postane kralj Hrvatske. Njegov vješti nasliednik Koloman “Ljubitelj knjige”, u dogovoru s Hrvatima, uzpostavio je 1102. godine trajnu asocijaciju između ova dva susjedna naroda. Mađarski kraljevi, koje su Hrvati istovremeno birali za svoje kraljeve, priznavali su Hrvatsku kao zasebno kraljevstvo i nacionalni identitet njihove domene. Kroz čitavo vrieme asocijacije Hrvati su zadržali sve sloboštine; baštinjenje svoje konstitucije, tradicije, jezika i svih drugih sloboda koje pripadaju jednom slobodnom narodu.

Tako je to manje više hodalo i poslije smrti posljednjega mađarskog kralja i stupanja u savez s Austrijom 1527. g., - sve do konca 1. svj. rata, kad su “pariški mirotvorci”, ne obzirući se na principe, američkoga predsjednika Woodrowa Wilsona, (posebno na 14. točku o pravima svakog naroda na samoodređenje) Hrvatsku, dielove Mađarske i još neke druge teritorije strpali u novu tvorevinu “Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Revolucionarna opozicija toj kraljevini, koja je uzpostavljena tzv. Parižkom mirovnom konferencijom u siječnju 1919. godine, nije iz početka bila organizirana od strane nezadovoljnih nesrbskih naroda strpanih u tu heterogenu državnu tvorevinu, nego od strane komunističke partije. Ali, komunistička partija nije se bunila na postojanje te umjetne tvorevine, nego zato što je, po naredbi iz sovjetske Rusije, željela preuzeti vlast i u noj uzpostaviti boljševičku vlast.

Ranih 20-ih godina narodi ogorčeni na srbsku dominaciju još nisu bili izgubili nadu da će unutar te konfederacije zakonitim putem i neprestanom borbom u beogradskom parlamentu uspjeti postići nekakav prihvatljiv stupanj autonomije.

Srbski vođe poput doživotnog vođe srbske centralističke Radikalne stranke, Nikole Pašića, bili su nepopustivi u svojoj mašti o srbijanskoj veličini i odbijali su svaku ideju o bilo kakvom kompromisu koji bi Srbe pomakao s dominantne pozicije.
Komunistički pokret, kao neka vrsta glavne revolucionarne snage 20-ih godina, sastavljen većinom od Srba, nije bio protiv državnoga jedinstva ili srbskoga unitarizma, nego protiv političkoga sustava koji je bio oprečan ideji sovjetskog modela komunizma.

U kapitalističkim sustavima komunisti automatski okreću u obrnutom pravcu od postojećeg poredka, ne samo u svojim ciljevima, nego i u svojim metodama, a pogotovo u duhu. Ali, u zemlji Srba, tradicionalno sklonih nasilju, ipak se dogodilo ono nemoguće, da je u reakciji protiv nemilosrdnih i zlovoljnih Srba, domaći komunistički pokret bio, barem prividno, prožet humanizmom.

Komunistički vođa prof. Sima Marković, koji nije uspio spojiti marksizam s kršćanskim pravilima, prigrlio je indijsku filozofiju. On je navodno mrzio svako krvoproliće. On je, sliedeći filozofiju indijskoga pjesnika Rabindranatha Tagore, klasno ratovanje zamjenio teorijom mirne eliminacije svake napetosti radi čega ga je gnjevni mladi beogradski slikar, zagriženi komunist i boljševik Moše Pijade nazvao anarhistom.

Nu uza sav njegov navodni humanizam Sima Marković je ipak bio Srbin. Kad je Jugoslavenska komunistička partija na petom zasjedanju Kominterne u Moskvi 1924. godine usvojila rezoluciju u kojoj je naglašeno ne samo da jugoslavenski komunisti trebaju likvidirati kralja Aleksandra, nego da na temelju stavke o “samoodređenju naroda” treba razpačati Jugoslaviju tako da Hrvatska, Slovenija i Makedonija postanu podpuno nezavisne države, Sima Marković je jadikovao nad, kako je rekao, “katastrofalnim posledicama” koje će ta odredba prouzročiti nad Komunističkom partijom Jugoslavije, u velikoj većini sastavljenom od Srba.

Kako znamo, od te rezolucije nije bilo ništa, jer komunisti, i poslije nekoliko pokušaja, nisu imali sposobnosti likvidirati Aleksandra, niti su željeli razbiti Jugoslaviju. To će kasnije učiniti hrvatski ustaše.”
Tako piše ovaj strani povjesničar.

Nema sumnje da danas dobar dio hrvatskog pučanstva, osobito mlađi naraštaji, kako u domovini tako i ovdje u dijaspori, ne zna puno o tome što je ustvari bio Ustaški Revolucionarni Pokret, što mu je bio cilj i što je dovelo do njegovog osnivanja. Za to ima više razloga. Prvi i najvažniji razlog su dezinformacije koje već više od 70 godina širi udružena velikosrbska i jugokomunistička antihrvatska propagandna mašina čiji cilj je; demonizacijom svega što je hrvatsko obezglaviti, a potom uništiti nas Hrvate kao narod. I nisu oni jedini jer s njima su uvijek i tvorci one prve versajske i one posljednje jaltanske Velike Srbije a.k.a. Jugoslavije.

Ali i dan danas, uz boljševike u Hrvatskoj, najgrlatiji i najuporniji su velikosrbski fašisti, baš oni čiji su neopisivi zulumi bili glavni i jedini uzrok što je došlo do osnutka ovoga pokreta. Neopisive torture, pljačke, progoni, umorstva, sustavne likvidacije nedužnog pučanstva i divljačka bestijalnost primitivnog okupatora i njegovih pijuna u Hrvatskoj jedini su razlog za koji je osnovan Ustaški pokret.

Ovaj pokret nije slijedio doktrinu bilo čije ideologije ni bilo kojega “izma”, on je bio upaljač općenarodnog revolta protiv divljačke tiranije koja je čitav hrvatski narod bila dovela u bezizlazno stanje, očaj i mrak iz kojeg mu nije smjelo biti izlaza. Za “civiliziranu Europu” to nije bio udruženi zločinački podhvat, nije bilo “Tribunala pravde”, nitko nije pozvan na odgovornost. Uzprkos svim njihovim zločinima, svem njihovom barbarstvu, Francuzi iz milošte prema svojim mezimcima jednoj od glavnih ulica u Parizu daju počasni naziv “Avenue Piere 1Er de Serbie” (Avenija Petra I. od Srbije ), koja i danas postoji.

Vjerujem da je većina slušatelja ovog programa upoznata s umorstvom hrvatskih zastupnika u srbijanskoj Skupštini 28. lipnja 1928., ali mnogima nije poznata golemost drugih srbskih zločina protiv hrvatskoga naroda. Vjerujem također da će biti i onih koji će reći da je to davna prošlost, ali možda će i oni jednoga dana negdje naletjeti na onu izreku Otca Domovine Ante Starčevića:
«Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.)

PRIPREME ZA USTANAK
Poslie utemeljenja Ustaškoga Pokreta i prisilnog napuštanja domovine, po zapoviedi dr. Ante Pavelića hrvatski revolucionari su u Italiji i Mađarskoj organizirali logore za vojničku izobrazbu i pripreme za neminovnu borbu protiv velikosrbske države Jugoslavije. Svakoga dana u logore su pristizale nove grupe većinom mladih hrvatskih revolucionara koji su stizali ne samo iz domovine nego i iz mnogih država Zapadne Europe, a nekoliko i iz Sjeverne i Južne Amerike. Mnogi od njih postati će visoki častnici Hrvatskih Oružanih Snaga, a neki, poput Jure Francetića i Rafaela Bobana, legendarni vojskovođe.

Među vodećim vojnim instruktorima u logorima bili su bivši častnici u austrougarskoj vojsci dopukovnik Stjepan Duić, Narciz Jesenski i neki drugi. Dopukovnik Duić bio je za vrieme 1. svj. rata pobočnik felmaršala Luke Šnjarića na ruskom frontu u Galiciji. U ovim logorima, ovi vrstni častnici su u kratko vrieme od običnih mladih hrvatskih seljaka i radnika izvježbali tri ili četiri satnije vrstnih ratnika koji će, kad za to dođe čas, povesti hrvatski narod na ustanak protiv omraženog okupatora.

Kako je jedan od najvažnijih preduslova za svaki ustanak podržka naroda, Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni, ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Kada je ustanak planiran zaključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža prebacivanje ljudi, oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra (koji je tada bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to učini preko mora. Nu, i morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake srbske straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i najzamršeniji plićak zvani Gaz, poslije kojega (ako ga se uspješno prođe), prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac “Fortica” (tiesnac preko kojeg danas ide Paški most). Pa i ako ustaše uspiju sve to (po mrkloj noći) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali? Pa tko je za provedbu svega toga mogao biti bolji od “Pivca” koji je stotine puta po mrkloj noći svojim ‘kajićem’ ili ‘bracerom’ ovim plićacima i tjesnacima izpod nosa žandarima provezao ‘škiju’ i ‘špirit’. Povrh toga, njega će na obali pod Velebitom dočekati njegova junačka majka Manda, sestre i rodbina.?

Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antisrbsko i antijugoslavensko. Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje rodno selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata. Nije u njemu bilo kuće koja nije bila u crno zvita, tako da je danas skoro pusto.

Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom “Anica” iz Zadra u Lukovo Šugarje (u mali zaljev Devčić Draga), a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu “Šugarska Duliba” na Velebitu, između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit, on je, pošto je kao lugar imao “legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tuda krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi ‘Ustaški Pokret’ koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj Dragi na Velebitu.

Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrbskih zlotvora i “Kralja Ciganina”, te pjevali - ‘Ustani bane’, ‘Ustaška se vojska diže’ itd. Poslije eksplozije paklenog stroja koji je oštetio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze “ustaše”, Dušan Šušnjar i njegovi “junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta.

Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi htjeli prenoćiti, a ujutro bi krenuli kako bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu, pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Metka i dugih mjesta, prije zore su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić, koji nije bio član grupe ustaša; Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odakle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar.

Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke bande svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri bilo hrvatsko. Počeše s racijama, batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih “srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu pa im je “kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao 31. puk, elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske vojske”, koji je od ličkih Vlaha posrbica bio dočekan s cvijećem i ovacijama i stacioniran u pročetničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr. Nije se pitalo jesi li i zašto kriv. Dosta je bilo da nisi “Srbin”. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem, u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić Šintin, Pavao Devčić Lukićev i mnogi drugi.

Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog, divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada  na sve bili ravnodušni. Ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Sriemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju idola raznih Goldsteina, Mesića, Josipovića, Pusića i druge jugobande, crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade. Ovaj prefrigani čifut, okorjeli boljševik kretenskoga izgleda, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile Miško Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar Gržaljev iz Brušana i dr., nego i nekim od onih obrazovanih (već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena Slaninara (u zatvoru je dobio taj nadimak zato što su mu njegovi u zatvor uvijek slali pakete s komadima slanine), i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin visoki oficir, a Miško i Stipić Došen “ narodni povjerenici”, ubojice i pljačkaši par excellence.

Drugu Moši je bilo lako “vaspitati” ovakve tipove jer prije svega, oni se ni nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi oni iz moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni komunističko propagandno dijeljenje kruha na jednake komadiće među uznicima u ćeliji.

Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračili su razuzdani velikosrbski žandari i njihovi vlaški pomagači. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj Vili Velebita ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je tu bila riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mom mjestu, a moja obitelj i rodbina su njega bili direktno ili indirektno umješani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali.

Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike Blaž Blagoje Piščević, ali nisu imali nikakva uspjeha. Vlasti su potom razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže vijest da je moj tetak Nikola Nikić Milković pod Pločom izpod Bukovog Doca u Velebitu našao Pejanovićevo tijelo. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i Blagoje Piščević.

Pokupili su Pejanovićeve ostatke i ne pitajući nikoga za dozvolu pokopali ih u naše katoličko groblje, uz blagoslov “srbskog” paroha iz Čitluka. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu, poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše. Tek 1941., kad je nestala Jugovina, počelo se pričati što se zapravo s Pejanovićem dogodilo. Toga dana Nikić je navodno u Bukovom Docu nešto radio oko svoje ljetne pastirske kolibe. Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega pušku i zapovjedio mu da ga vodi k moru.

Kako sa svih dolaca i draga iz Velebita prema moru vode samo ‘kozji putovi’ koji se jedva primjete u strmom kršu, tako i iz Bukovog Doca vodi jedan od najstrmijih. Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane vrlo strma i skoro neprohodna. Tu se nalazi jedna litica zvana “Ploča”, a put (neka vrsta grubih kamenih stuba) koje su seljaci još davno proklesali, većinom ušicama sjekire, naglo povrh nje skreće u desno. Onaj tko nije odatle i po lijepome vremenu, a kamoli u sniježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom liticom nađen je Vojin Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješnoga, tako se i ovdje dogodilo. Poslije Pejanovićeve sahrane, pošto mu je bilo kasno preko Velebita ići natrag u Brušane (onda još nije bilo ‘ Jadranske magistrale’ za Karlobag pa se moralo ići pješice preko Velebita) Blagoje Piščević, koji je sebe smatrao nekom vrstom seljačkog pjesnika, došao je u našu kuću da bi prenoćio. Kako u ono vrieme u seljačkim kućama nije bilo šporeta nego samo ognjište, Blagoje je tu sjeo na ‘tronožac’ i počeo smišljati prigodnu pjesmu u čast poginulog  Pejanovića. Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. I naš “Blagoje” poče sa svojom “poezijom”:

“Zakukala kukavica crna
U Lovćenu na vr’ ‘ednog trna.
Nije ono kukavica crna,
Nego majka Pejanović Voje
Ona traži milo dite svoje:
‘Đe s’ Vojine, milo janje moje?’
Traži Niko jarca izgubljena,
Nađe Voju, pade na koljena”.

Na to skoči baba Ika, pa mu odpraši: “Čekaj, čekaj ti zeru! Ne bi li li to morda bilo bolje ‘vako ?:

- Traži Niko izgubljena jarca, pa un nađe mrtvoga magarca - sve ti vrag ludi odnija, tebi i njemu. Malo je ‘rvacki rebara polomija. Marš iz moje kuće !

Na to Blagoje skoči i odjuri tražiti drugi konak.

Ovaj Blaž ili “Blagoje” (“počasno” ime koje je dobio od naroda radi suradnje sa srbskim žandarima) bio je jedan od onih naših nepismenih biednika koji su pošli trbuhom za kruhom u “svete zemlje” - Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su pod okrutnom čizmom bogatih kapitalista za najmizernije plaće crnčili po šumama, željezničkim prugama, kamenolomima i rudnicima. Tu su došli pod utjecaj komunističkih   velikosrbskih agitatora i izgubili i ono malo osjećaja (ako su ga uobće i imali) prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su kasnije prošli školu tovarišća Moše Pijade, vratiše se u svoj narod kao izdajice i kolaborateri okupatora, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice svoje subraće kao što su kasnije bili sudionici u ovom ustanku; braća Miško i Stipić Došen, Jerko Sudar i dr.

Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se ipak pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskim opančarima dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje su počinili tolike zulume. Ako velikosrbski zločinci i njihov Aca Crnođorđević nisu tada još ozbiljno shvatili tu poruku, onda su zasigurno shvatili onu koja je dvije godine kasnije stigla iz Marseille-a.

Za Dom Spremni! 
Braniteljski radio, subota, 12. rujna 2015.


Pismo iz Toronta

PAPA FRANJO POSRNUO U POLITICI!

Znanstveno istražiti ulogu SPC-a u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. rujna 2015. u 18.50 sati


Autor: Rudi Tomić


Papa Franjo ne snalazi se najbolje u politici, jer zbog ''viših'' crkvenih (ne i vjerskih!) interesa posrnuo je u odriješenim pitanjima. Papine su velike ideje, da pod svaku cijenu ujedini pravoslavlje i katoličanstvo da se što odlučnije suprostavi virusu bezboštva, a posebice je zabrinut exodusom islamista iz arapskih država, Azije i Afrike u kršćanske europske države.

Sveti Otac je u ovom kratkom vremenu svog poglavarstva u katoličkoj crkvi postao najpopularnija osoba u svijetu, kojem se dive s istim oduševljenjem oni koji vjeruju u Isusa Krista, kao i nevjernici; obožavaju ga i homoseksualci zbog toga jer je svoje papinske odluke (''a tko sam ja da sudim...'' o (ne)moralu ostavio Isusu, jedinom pravedniku.

Značajno je naglasiti, da neki biskupi nisu na istoj strani s Papom, te da je njemački kardinal Gerhard Ludwig Muller izjavio kako je u katoličkoj crkvi moguć raskol kao u vrijeme Martina Luther, i to zbog pitanja obitelji i braka. No, mi ćemo se ovdje, ovog puta, zadržati samo na Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, koja stavila ''balvane'' na proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, kao što su stavljali balvane za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.

Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj je remetilački faktor
Umjesto da se raščiste neke bitne povijesne činjenice o srpskom pravoslavlju u Hrvatskoj, koje je od samog početka bilo velikosrpsko (više nego pravoslavno) - institucionarno utočište velikosrpske osvajačke politike i šovinizma u Hrvatskoj u službi Beograda.

Očevidno je bilo kako su Srpske pravoslavne crkve nicale u susjednim državama, kao gljive poslije kiše, za vrijeme obje Jugosalvije. Znakovito je, također, ustanoviti kako se prokomunistička vlast i Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj oštro protive obnovljenju Hrvatske pravoslavne crkvi, odnosno Pravoslavne crkvi u Hrvatskoj.

Treba znati, da nisu svi pravoslavci Srbi, niti su svi Srbi pravoslavci u Hrvatskoj, što se pokazalo u posljednjem popisu pučanstva. Na žalost, u Republici Hrvatskoj svakom je dozvoljeno registrirati svoje društvo, organizaciju, poslovno poduzeće i imaginarne institucije, kojima se daje novčana potpora iz državnog proračuna, kao i mnogim (ne)vladinim - antihrvatskim udrugama i nacionalnim manjinama, posebice srpskoj manjini. Ali - nema dozvole za registraciju Hrvatske pravoslavne crkvi - odnosno Pravoslavne crkvi u Hrvatskoj. Nedvojbeno, lustraciji treba nužno podvrgnuti i Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj koja je rasadnik četništva i politički predvodnik velikosrpske ekspanzije na susjedne države. Stoga bi se netko u Hrvatskoj trebao početi znanstveno baviti ulogom Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj u vrijeme i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, te za vrijeme osloboditeljskog (Domovinskog) rata u Hrvatskoj

Papino popuštanje Nikoliću
Papa Franjo pozvao srpskog predsjednika Tomislava Nikolića na razgovor o ulozi Stepinca u Drugom svjetskom ratu, odnosno njegovu ulozi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Srpska pravoslavna crkva i službeni Beograd, naime, osporavaju najavljeno proglašenje Alojzija Stepinca svetim.

S pozivom predstavnika vlade iz Beograda u Vatikan, da daju svoju viđenja o blaženom Stepinca, hrvatskom mučeniku, kojeg je već jednom Beograd osudio sada će istu osudu pokušati nametnuti i Vatikanu. Svojom odlukom papa Franjo je u nedoumicu doveo mnoge Hrvate.

- Kao vjernik i znanstvenik usuđujem se reći da Sveti Otac nema pravo na našu štetu davati ustupke pravoslavnoj crkvi, Putinovoj Rusiji i četničkoj Srbiji, da nam rade što rade, i da se po tom pozivaju na Papu.- prokomentirao je cijelu ovu situaciju Zdravko Tomac.

Ukoliko usuglašenje pape Franje i četnika Tomislava Nikolića bude presudno za NE proglašenja Stepinca svetim, onda će to biti vrlo nezgodna poruka hrvatskim vjernicima i njihovim dušobrižnicima. Istovremeno, postoji i mogućnost da, u međusobnoj razmjeni podataka prikupljenih o djelovanju blaženog kardinala Stepinca, Srbija odustane od komunističke mitologije navedene u mnogim uradcima tipa ''Mit o nebeskoj Srbiji'', autora Branimira Anzulovića, u kojoj je Vatikan prikazan kao središtem masonerije, a Hrvati kao zločinački narod, što na žalost nekritički prihvaćaju i neke javne osobe u Hrvatskoj.
Čim je ime kardinala Stepinaca prošlo put od komunističkog osuđenika do mučenika u vjeri, našlo se mnogo neprijatelja katoličke vjere i hrvatske nacije koji pokušavaju krivotvoriti njegovu povijesnu ulogu.

Sva navodna krivnja blaženog Stepinca sadržana je u njegovoj izjavi pred komunističkim sudom. - Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo svoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu Hrvatsku - riječi su blaženika. Sva ostala ovozemaljska priznanja su apsolutno nepotrebna!


PISMO IZ TORONTA

PAKT S VRAGOM

Od Vuka Karadžića i Ilije Garašanina do Miroslava Gavrilovića.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. rujna 2015.


Piše Zvonimir Došen


“Opasna svojstva predaje i težnje srbskobizantske Crkve, naišla su u srbskom narodu na neobično djelotvornu dopunu u prodiranju balkanskoromanske nomadske krvi, koja je svojim prirodnim rasnim prohtjevom za prisvajanjem, svojim antisocijalnim sklonostima, manijom za uništavanjem i raztvaranjem učinila Srbe prvorazrednom opasnošću za susjedne im narode i države”.                (Dr. Ivo Pilar)

Nedavni dobro orkestrirani posjet patrijarha Srbske pravoslavne crkve Hrvatskoj i njegovi otvoreni velikosrbski govori o “Srbima svima i svuda”, koji su nadmašili čak i one velikosrbskih ideologa Vuka Karadžića i Ilije Savića “Garašanina” iz 19. stoljeća, koji su, po prvi put u povijesti, sve Hrvate grčko-pravoslavne vjere počeli nazivati Srbima, samo zato što su po vjerskoj pripadnosti spadali u okvir vjerske zajednice u koju su spadali i stanovnici tadašnje knjaževine Srbije.

Tadašnji srbski političari vrlo dobro su znali da u vjersku zajednicu grčko-pravoslavne vjere spadaju i drugi, puno veći, narodi; Grci, Bugari, Rumunji, Ukrajinci, Rusi i neki drugi i da su Srbi najmanji dio te zajednice, ali ni jednome od njih nije palo na pamet da te hrvatske pravoslavce napr. prekrste u Grke, Bugare ili Ruse.

“Manastir na Krki je podignut u 14. stoljeću, to znači da Srbi nisu došli s Turcima, nego da je ovo područje srpska postojbina kao i drugih koji tu žive”, dobacio je u lice nazočnim “hrvatskim” visokim svećenicima patrijarh SPC-a za vrieme  svoje “velebne” i, kako se vidi, od nekih predstavnika “hrvatskog” katoličkog klera, jedva dočekane posjete fantomskoj “Srpskoj Krajini”.

Jeste li primijetili kako je, kao nekad za Vuka Karadžića i Iliju Garašanina, i za ovu velikosrbsku vucibatinu ovaj dio Hrvatske “srpska postojbina”, a Hrvati su neki “drugi”?

Na tom četničkom slavlju u ovom manastiru, jednom od glavnih legla četništva u Hrvatskoj, upriličenom za još jednu fazu pokušaja tihe rezurekcije propale “Krajine, ne kao počastni gosti, nego, kako sami izjaviše, kao “prava braća”, nazoče i visoki dostojanstvenici hrvatske (?) katoličke crkve na čelu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. Poslie srdačnog grljenja i trostrukog cmokanja (pravo na srbski način) s podmuklim velikosrbinom Miroslavom Gavrilovićem, današnjim glavnim ideologom i širiteljem velikosrbstva, Puljić mirno sluša ove njegove provokacije. Umjesto da ga podsjeti da te njegove sulude tvrdnje nisu ništa drugo nego laudiranje starih velikosrbskih ekspanzionističkih pretenzija iz Garašaninovog “Načertanija” i da ova njegova posjeta nije ništa drugo nego još jedna prozirna velikosrbska ofenziva na Hrvatsku kao što je nekad bila i ona Vuka Karadžića, nadbiskup Puljić mu samo kima glavom.

Umjesto da mu odgovori da do 1918. godine u Hrvatskoj nije bilo nikakvih “srbskih manastira” Puljić trabunja o nekakvim (ne kaže čijim) “crkvenim učilištima na području Hrvatske, a posebno Dalmacije” i kako, po njegovom mišljenju, tu Srbi i Hrvati mogu zajedno liepo živjeti.

Zar poslie svega što je hrvatski narod proživio u sedamdesetak godina “zajedništva” sa Srbima ovom uzvišenom gospodinu još nije jasno da Srbi nikada nisu mogli u miru živjeti s nijednim susjednim narodom, a mnogo puta ni sami sa sobom? Uobće ne čudi ono što danas u Hrvatskoj brbljaju i čine jugoboljševički sinovi i kćeri, alias “antifašisti”, ali kad se ovako ponaša jedan hrvatski katolički nadbiskup, onda se moramo upitati je li demon jugoslavenstva ponovno ušao i u duše nekih naših “duhovnih pastira”, ili ih ikada napustio?

Nemoguće je da je nadbiskup Puljić toliko neinformiran da baš nimalo ne pozna velikosrbski mentalitet, posebno onaj posrbljenih hrvatskih Vlaha, koji su od uzpostave prve Velike Srbije 1918., djelima dokazali da je ona stara hrvatska izreka - poturica gori od Turčina, u ovom slučaju, posrbica gori od Srbina, podpuno točna.

”Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri...”, bez imalo sustezanja (jer tko je ikada vidio da Srbin ima stida), kaže srbski patrijarh. Kad znamo za goleme zločine koje su Srbi od 1918. do 1995. počinili nad hrvatskim narodom, ovakav bezobrazluk ovog velikosrbskog šarlatana jasno pokazuje kojim ciljem je on došao u ovu našu teško ranjenu Hrvatsku koja, zahvaljujući njemu i njegovoj Crkvi još uvijek iz tih rana krvari.

Ni glupima nije potrebno nagađati o ciljevima njegove posjete ovim leglima četništva u Hrvatskoj, jer on u svom govoru otvoreno kaže da je “došao ohrabriti Srbe koji su ostali na ovim prostorima, ali i ohrabriti one koji su napustili da se vrate”. Kao i za njegove preteče, za njega su to “prostori” “postojbine” i sve drugo samo nije Hrvatska koju toliko mrzi da bi se sigurno udavio kad bi je spomenuo. Ovaj novi poglavica srbskoga modela pravoslavlja i duhovni pastir velikosrbstva “ne zna” za grozote koje su njegovi sunarodnjaci kroz zadnjih 200 godina na divljački način činili nad susjednim narodima.

Evo opisa samo jednoga od tisuća groznih zločina koje su Srbi počinili nad susjednim narodima u čije su zemlje došli kao okupatori.

U listopadu 1913., austrougarski generalni konzul u Skopju, Heinrich Jehlitschka, šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom makedonskih Bugara gdje, uz mnoštvo drugih, opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo podpuno bilo na divljački način iztriebljeno:

“Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće u koje su najprije zatvorili sve žene i djecu. Kad bi se te žene i djeca pokušali spasiti bijegom iz plamena bili usmrćeni su bajunetama. Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu.

Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su uhitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom. U grupama od dvadesetak ljudi odvedeni su izvan mjesta, ubijeni kunadcima i bajunetama i bačeni u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.

“Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna operacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”.

Sve zločine koje su njegovi Srbi, najprije fašisti, a kasnje fašisti premondureni u komuniste, počinili nad albanskim stanovništvom Kosova nemoguće bi bilo nabrojiti i u najdebljoj knjizi. Naprimjer, dvadesetih godina prošlog stoljeća umirovljeni srbski “heroj” vojvoda Stepa Stepanović se po kavanama u Beogradu hvalio: “Ja sam bre svojom rukom dvanajest arnautskih glava odsekao!”

Poslie propasti prve Srboslavije i uzpostave nove komunističke Aleksandar Ranković je preuzeo dužnost vojvoda Stepanovića Putnika idrugih. Pod njegovim terorom život Albanca na Kosovu je u mnogočemu postao puno gori od života nekadašnjih crnih robova na plantažama pamuka u Americi. Dok su obitelji američkih crnih robova živjele u kakvim-takvim drvenim kućama i barakama tisuće kosovskih Albanaca s velikim brojem djece bili su prisiljeni živjeti pod zemljom, u tzv. zemunicama. Sve što su neki “bolje stojeći” od ovih zemuničara posjedovali, u najviše slučajeva bila je jedna krava, koja je bila glavni kontributor mizerne prehrane nihovih obitelji.

Torture koje je taj narod proživljavao pod Rankovićevim terorom, uglavnom od srbskih susjeda u njegovoj službi, nije moguće adekvatno opisati. Nije se pitalo je li netko od tih jadnih ljudi za nešto kriv ili nije. Kriv je bio jer je bio “Škipetar na srpskoj zemlji” i, kao takav, on je bio uljez, bez obzira na to što je potomak starih Ilira koji su tu živjeli najmanje tisuću godina prije nego su se tu doselili sbski predci Rasci.

To puko siromaštvo kosovskih Albanaca za srbske zločince nije bila dostatna kazna pa su uvijek izmišljali nove načine mučenja. Kako su svi bili proglašeni “balistima opasnim po narod i državu” imati bilo kakvo oružje za Albanca je značilo duga robija, s koje se mnogi nisu vratili. Pošto su zatvori i logori već bili pretrpani, Srbi su izmislili jedan specifično srbski razbojnički način kako siromašnom Albancu oduzeti i tu jednu kravu i tako njega i njegovu obitelj pokušati umoriti glađu. Najprije bi ga, po nalogu Rankovićeve Udbe, neki Srbin iz susjedstva prijavio da posjeduje oružje. Odmah bi došlo nekoliko udbaša, iztjerali bi obitelj na polje i počeli “pretraživati” njegovu zemunicu i, bez iznimke, uvijek bi “našli” neku pušku, koju su, normalno, sa sobom donieli i “sakrili” u toj mizernoj izbi. Uzalud se jadan čovjek opravdavao i kleo da nema pojma od kuda je ta puška. Srbski udbaši bi tada prešli na glumenje onoga što se u Americi zove  “Good Cop - Bad Cop” (dobar policajac - loš policajac).

Bad Cop bi mu prietio da će ga odmah izprebijati, vezati i odvesti u zatvor, u kojem će ga još dobro izpeglati, a onda predati “narodnom sudu”, koji će ga poslati na robiju od najmanje 10 godina, a Good Cop bi ga tobože branio savjetujući mu da im izplati veliku svotu novca i da će sve biti u redu. Kad bi im ovaj jadnik rekao da on nema nikakva novca, Good Cop bi mu rekao da će mu dati rok od dva ili tri dana da proda svoju kravu i da se odkupi.

Na ove zločine srbski patrijarsi, niti itko iz njihove Crkve nikada nije progovorio niti jednu rieč. Dapače oni su u svojim propoviedima huškali svoje vjernike da nad ovom albanskom sirotinjom “osvete Kosovo”. Kao što Pavle i Irinej za ove kasnije, ondašnji patrijarsi Vikentije i German za te zločine “nisu čuli”. Jer daleko je Beograd od Kosova, zar ne?

Oni nisu čuli ni za Sibinjske, ni Senjske žrtve koje su, s blagoslovom njegove Srpske pravoslavne crkve, pobili njegovi srbski žandari. Kao ni Gavrilović danas, ni ondašnji prvi patrijarh “Ujedinjene srpske pravoslavne crkve” Dimitrije Pavlović, nije čuo za ubojstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem u njihovoj velikosrbskoj jazbini razbojnika i ubojica.

Masovni četnički pokolji tisuća i tisuća muslimanskog i katoličkog pučanstva u Foči, Vlasenici, Višegradu, Goraždu, Srebrenici, Pljevljima i stotinama drugih mjesta doljem Nezavisne Države Hrvatske, koje su za vrieme Drugog  svjetskog rata predvodili sveštenici njegove Srpske crkve; Vasilije Jovičić, Sergije Mastilović, Radojica Perišić, Momčilo Đujić i dr., za njega su “manji zločini”. Za njega je mali srbski zločin i nedavni (ponovni) genocid u Srebrenici, koji su počinili sinovi i unuci onih njegovih sunarodnjaka koji su počinili onaj prvi. Zar on nije vidio da je na prvom četničkom tenku 1992. u Bosni bio jedan od njegovih sveštenika?
Nisam suguran, ali moguće je da je možda on bio taj sveštenik.

Ne zna on ni za Bleiburg, ni Križne putove, ni tisuće i tisuće jama i drugih masovnih grobova koje su pod zapoviedanjem njegovih Srba poput Koste Nađa, Koče Popovića, Sime Dubajića i niza drugih, napunjene stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava. Ne zna ni za masovna ubojstva u stotinama logora u kojima su po završetku Drugog svjetskog  rata ubijene tisuće i tisuće hrvatskih vojnika i civila, kao ona u Jasenovcu po naredbi njegovog Srbina Jefte Šašića?

Nije Irinej čuo ni za knjigu crnogorskog Srbina, partizanskog pukovnika Janka Lopićića, u kojoj ovaj opisuje kako je “drug Koča (Popović) naredio da se u Bosni na mjestu strielja sve one koji nisu mogli izgovoriti - četiristo četrdeset četiri čavke sjede na četiristo četrdeset četiri čuke.

Razaranja, masovna ubojstva i svakojaki zločini koje su njegovi Srbi počinili u Vukovaru, Voćinu i nizu drugih hrvatskih sela i gradova za njega su mali  u usporedbi na što?

Mučenja u Kninu i u samom tom manastiru u kojeg, zahvaljujući izdajničkoj bandi na vlasti u Hrvatskoj, on ima kuraži doći i tako neobuzdano lajati, nisu za njega veliki zločini. Pokolj nevinih staraca, žena i djece u Puljićevoj pastvi u Škabrnji, na čiju krv je taj superčetnik došao izbljuvati svoj veliko srbski otrov, ne spada u njegovu rubriku srbskih zločina. On samo zna da su drugi činili “veće zločine” njegovim Srbima. Kako izgleda, to puno ne smeta nadbiskupu Puljiću. To je i za njega “prošlost” koju će vrieme izbrisati. Ali, varate se, ekselencijo! Krv naših nevinih žrtava nitko nikada neće moći izbrisati za ničije pomirbe, a najmanje ovu o kojoj vi naglabate.

E, sada kad je vidio reakciju na njegovo udvaranje i bezsmislice koje je tom prilikom izgovorio, nadbiskup se pokušava izvući iz škripca s pričama kako je Irinejeva ”paušalna procjena uvreda svim žrtvama”. Ovdje valjda ubraja i Irinejeve “srpske žrtve” uključivši i one četničke zvieri koje su izvršile pokolj u Škabrnji, a kasnije dobile po glavi ili pred Hrvatskom vojskom pobjegle u Srbiju.

Ali, u ovoj, kako bi u Americi rekli, rat race (utrci štakora) hrvatskih biskupa na lizanje s poglavicom glavne velikosrbske institucije, pobjeda svakako pripada splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću, koji, kao da je novo izabrani predsjednik Orjune, ovom velikosrbskom poglavici razdragano kliče: “Kako je lijepo i ugodno kad se braća sretnu. Zajednička nam je tisućljetna povijest, i tradicija i kako nas puno toga povezuje, a malo razlikuje....”.
Neka mi zamjeri tko hoće, ali za moj pojam ovaj gospodin ili je podpuno skrenuo s pameti ili je uistinu neo-orjunaš, potomak onih originalnih splitskih orjunaša, koji su se dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća isto tako susretali i ljubili s “braćom Srbima”, a razbijali glave Hrvatima.

O kakvoj to tisućljetnoj povijesti i tradiciji Barišić teljuzga?

Ako misli na ono razdoblje prije “Velike šizme” 1054. godine, kad su rimski papa Lav IX. i carigradski patrijarh Mihelis Keroularius jedan drugoga izopćili iz kršćanske Crkve. To izopćenje, na koje su jedan drugome odgovorili: “ne možeš ti izopćiti mene, jer sam ja prije izopćio tebe”, trajalo je punih 911 godina sve dok su se 1965., papa Pavao VI. i patrijarh Atenagoras dogovorili da ga formalno ukinu. Nu, od onda do danas ništa, baš ništa, se nije promijenilo u odnosima između te dvije Crkve, posebno ne u odnosu na SPC, koja je postala još puno radikalnija u napadima na katoličku crkvu.

Da ne ulazimo u detalje o toj podjeli kršaćanske Crkve, koja ustvari nikada nije ni bila jedinstvena, što dokazuje i samo postojanje dvojice poglavara; pape na Zapadu i patrijarha na Iztoku, moram upitati nadbiskupa Barišića zar on zbilja ne zna da u tih “tisuću godina” nitko nije čuo za Srpsku pravoslavnu crkvu?

Čak ako uzmemo srbsko tumačenje o postanku njihove Crkve vidi se da ju je Rastko Nemanjić, alias sv. Sava, pokušao osnovati tek 165 godina kasnije,1219. godine. Ako je ta Savina “Srpska crkva” i postojala, što je upitno, onda i onim mentalno izazvanim, kako se to danas kaže prema “politički korektnom” rječniku, mora biti jasno da oni koji su joj pripadali nisu nikako mogli biti sudionici te “tisućljetne zajedničke povijesti i tradicije” o kojoj Barišić priča.

Kad znamo da bi nestankom srbske nacionalne (autokefalne) Crkve zauvijek propao i san o Velikoj Srbiji, je li teško zaključiti na što Irinej cilja kad kaže, “...krajnje je vreme da vrhovi crkava sednu, analiziraju vreme i prilike da se vrate vremenu našeg zajedničkog života”?
Nu, prema onome što se odigravalo na tom bratimljenju s vragom, izgleda da to ipak nije jasno našim biskupima”

Podmukli Irinej ne ustručava se ‘izvaliti i ostati živ’ kako su Srbi i Hrvati dugo vremena živjeli kao braća. Biti će u one dvije Srboslavije, koje su hrvatski narod stajale preko milijuna žrtava. Srbi i Hrvati nikada nisu živjeli kao braća! Hrvati katoličke i pravoslane vjere su živjeli kao braća sve do “posjeta” Vuka Karadžića i “Načertanija” Ilije Savića “Garašanina”. Kad je Karadžić prolazio tim čisto hrvatskim krajevima i vidio da tu uz većinu katoličkog puka živi i manjina iztočno-pravoslavne vjere on je zaključio da su to sve “Srbi rimske i grčke vere”. To je isto to što danas govori Irinej.

A kako i kada je počelo nasilno masovno posrbljavanje hrvatskog pravoslavog puka jasno je opisao jedan stari seljak iz okolice Sunje, koji je 1941. s grupom svojih susjeda došao pred dr. Pavelića s molbom da im pomogne da pređu na katoličku vjeru. Kad im je on rekao da to od njih nitko ne traži i da to nipošto ne čine, starac je između ostalog rekao:
“...Naši su pradjedovi, katolici i pravoslavni, Bog zna odkada, u ovoj zemlji punoj svakog Božjeg dobra živjeli kao prava braća. Nije se tu pitalo koje si vjere, je si li Hrvat katolik, Hrvat pravoslavac ili neke druge vjere...
A onda poslije  rata (1. svj.) dođoše iz Srbije nekakvi kaluđeri i popovi s njihovom propagandom da šire razdor među narodom, prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu.
Ti što nosiše tu propagandu, počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi. Ma ljudi su pitali kako to, do sada smo bili uvijek Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo. Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslavni Hrvati!
Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kada smo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji?
A oni su nam govorili: “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi, gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu...koji je osnovao srbsku pravoslavnu vjeru”?

Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao, da što to ima s narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi i katolici i pravoslavni molimo pa zato nikome ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti”.

Kao i razni Draškovići, Nikolići, Vulići i Vučići i Irinej bi želio da se srbska ćirilica “kao identitet srpskoga naroda” u punom obliku povrati u Hrvatsku, pa za šepave argumente navodi da se i latinica rabi u Beogradu. Pokušava li on s time reći da Srbi rabe latinicu iz ljubavi prema Hrvatima?

Svaka budala zna da i Kina i Japan i Rusija i čitav sviet danas rabe latinicu iz razloga što su na tom pismu utemeljeni svi sustavi komuniciranja u današnjoj cyberspace tehnologiji, bez koje danas ništa ne može funkcionirati, pa tako ni zaostala Srbija. Ćirilica je oduvijek pismo bizantskog Iztoka. Ona je prvi put u poviesti došla u Hrvatsku na srbijanskim opancima 1918. godine.

A što je, kako kaže Irinej, sadašnji papa dao “divan priedlog da dojučerašnja braća” (valjda misli na onu Karadžićevu braću grčke i rimske vere) sjednu i analiziraju sadašnjost i prošlost, moram reći da mi ovaj papa sve više i više sliči na nekadašnjeg Titinog obožavatelja, talijanskog “socijalista” Giovanija Montinija, isto poznatog kao papa Pavao VI. Zato se ne čudim njegovim igrama s proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svecem i sumnjama o ukazanjima Gospe u Međugorju.

Izgleda da su ti naši biskupi tako brzo zaboravili da su hrvatski branitelji u oba prošla rata s oružjem u ruci glasovali za podpunu slobodu Hrvatske, za prekid svih mogućih veza sa Srbijom, jer je ona kroz svoju Crkvu kao lučonošu velikosrbstva, počinila najsurovije zločine protiv hrvatskog naroda; oskvrnula njegove svetinje, uništavala gospodarski život i razarala kulturne i vjerske ustanove.

Nu, nije ovo prvi, a vjerojatno ni zadnji put da su neki naši “duhovni pastiri” zaboravili da je put do pakla popločan dobrim namjerama, pa s istim tim namjerama s vragom tikve sade.
Za Dom Spremni!
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 5. rujna 2015.


Pismo iz Toronta

BETWEEN A ROCK AND A HARD PLACE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. kolovoza 2015. u 22.30 sati


Piše Zvonimir Došen


musolini

Zelenom bojom označen je teritorij koji je pripao Italiji Rapalskim i Rimskim ugovorima.  Ovo je zemljovidna karta “nepostojeće države” koju su svi američki piloti na Europskom bojištu imali u svojim bombarderima.



Kada se netko nađe u vrlo teškoj situaciji u Americi i Kanadi kažu da se našao - Between a rock and a hard place (između kamena i tvrdoga tla).

Kroz povijest Hrvatska je mnogo puta bila u takvoj situaciji. Jedna od tih situacija zasigurno su bili tzv. Rimski ugovori. Najviše rabljena poštapalica jugokomunističkih izdajnika u Hrvatskoj kojom već više od 70 godina pokušavaju opravdati svoje odmetništvo i zločine koje su počinili - i još čine, protiv hrvatskoga naroda jest “prodaja Dalmacije”. Prema onom njihovom izvornom načelu - laži, uvijek laži, jer što god više laž ponavljaš to će više zvučiti kao istina.

Kako bi oni kojima taj pojam “prodaje Dalmacije” još nije jasan saznali istinu o čemu se zapravo tu radilo i koje su bile stvarne posljedice tzv. Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941., te kako bi se dobila točna slika onoga što je uslijedilo poslije tih ugovora dosta je samo pogledati zemljovidnu kartu Nezavisne Države Hrvatske između tih ugovora i 8. rujna 1943. godine.

Kad je već riječ o dijelu Dalmacije koji je tim ugovorom pripao Italiji treba znati slijedeće: Poslije tih ugovora (kako je nedavno naveo i Tomislav Đonlić) Od ukupno 3668 kvadratnih kilometara Dalmacije, Italija je pripalo svega 368, što znači jedva deset posto. Ali, kad se izuzme Zadar s okolicom i neki otoci koje je Italija dobila Rapalskim ugovorom 1920. godine, onda Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. Italija je dobila svega pet ili šest posto Dalmacije. Eto, to bi bila ta grandiozna “prodaja” koja je sve njih natjerala u Titine boljševike kako bi palili, žarili, klali i ubijali sve što je hrvatsko.
Najprije pogledajmo što se sve odigravalo prije, za vrieme  i poslije tih ugovora.

IZMEĐU KAMENA I TVRDOGA TLA
Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske koji su nakon ultimativnog zahtjeva Italije sklopljeni 18. svibnja 1941., nisu bili prvi takvi “ugovori”. Italija je, s pomoći i “darežljivosti” Engleske i Francuske, još nekih 20 godina prije toga prigrabila velike dijelove hrvatskog teritorija. Ovim, ustvari trećim po redu, “ugovorima” Italija je zahtijevala slijedeće:

1. Stvaranje carinske zone i monetarne unije između Italije i NDH.
2. Personalna unija pod zajedničkim (talijanskim) kraljem.
3. Stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske.
4. Priključenje (aneksija) Italiji širokog pojasa polovice Hrvatske uključujući svu obalu od Rijeke do Kotora.

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a talijanske teritorijalne zahtjeve uspio je svesti na jedan mali dio srednje Dalmacije. Rimski ugovori bili su na snazi do 8. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora” anulirani.

Fašistička Italija, tada vojna sila s osam milijuna vojnika ili, kako se Mussolini znao hvaliti, osam milijuna bajuneta, forsirala je sklapanje tih ugovora u najnepovoljnijem trenutku za Hrvatsku, kad su njezine oružane snage bile još u povojima, znajući da u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, bilo kakav njezin oružani odpor nije bio moguć. Ne obzirući se na te, niti na bilo koje od niza problema s kojima je tek uzpostavljena NDH bila suočena, tzv. Hrvatska historiografija pod utjecajem velikosrbskog i jugoslavenskog agitpropa odmah je te ugovore etiketirala “prodajom Dalmacije”. To je bilo u skladu s jugokomunističkim jednoumljem koje je silom nametnuto hrvatskoj historiografiji. Zato su neki dielovi ovog napisa ekstezivnije obrađeni, kako bi se slušatelji upoznali s istinskim informacijama za koje možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u svezi s Rimskim ugovorima jesu:
1. Hrvatsko-talijanski odnosi nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove emigracije?
3. Dilema dra. Pavelića uoči sklapanja Ugovora.
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi s talijansko-hrvatskim odnosima.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941. u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Podpisivanje Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. u Rimu.
8. Izjava dra. Pavelića i njegovih suradnika nakon sklapanja Ugovora.
9. Anuliranje Rimskih ugovora 9. rujna 1943.

Nu, najprije pogledajmo kakvi su bili hrvatsko-talijanski odnosi i što se sve događalo prije sklapanja  Rimskih ugovora 1941. godine.

RAPALSKI UGOVOR
Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra, i Dalmacija spale su u sferu otvorenih talijanskih interesa. Ulazak u rat na strani Trojnoga sporazuma (Engleska, Francuska i Rusija) 1915., Italija uvjetuje zhtjevom da joj se dodijele Istra s otocima, te Dalmacija do Neretve, sa svim dalmatinskim otocima. Predstavnici Engleske, Francuske i Rusije talijanski memorandum s tim zahtjevima podpisali su 26.travnja 1915. u Londonu.

Istra s otocima je koncem Prvog svjetskog rata darovana Italiji dok druge odredbe Londonskog ugovora nisu stupile na snagu sve do 12. studenog 1920., kad je u Rapallu kraj Genove u Italiji podpisan tzv. Rapalski ugovor. Ovaj ugovor trebao je riješiti do tad sporna pitanja o razgraničenju Italije i novonastale tvorevine tzv. Kraljevine SHS. Italiju u ovim pregovorima predstavljali su premijer Giovani Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić (Srbin), ministar vanjskih poslova Ante Trumbić (“hrvat”) i ministar financija Kosta Stojanović (Srbin).

Razočaran, Trumbić je odmah poslije tog ugovora dao ostavku, a kasnije (1938.) izvršio je samoubojstvo. (Jedini od onih iz Jugoslavenskog odbora kog je radi zablude jugoslavenstva pekla savjest. nap. a.) Znači, dok još nije bilo ustaša, tri Talijana, jedan Jugoslaven i dva Srbina pregovaraju o razdjeli Hrvatske !

Pregovori su se odvijali u nekakvom znaku diplomatske premoći Italije koja je smatrala da ima podporu Engleske i Francuske, pa su njezini predstavnici inzistirali da se Italiji pripoje sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom. Ali ove sile, plus Rusija, istovremeno su podupirale i Srbe pa im je bilo svejedno koji će od njih što odkinuti od Hrvatske. Normalno da se Srbi talijanskim zahtjevima nisu previše opirali jer se nije radilo o diobi njihove, nego tuđe zemlje. Kad je ugovor završen Italiji su pripali: Trst, Gorica i dio Kranjske, Istra, otoci Cres Lošinj, Unije i Susak, te Zadar sa zaleđem, otoci Lastovo, Palagruža i neki manji otoci. Rijeka s okolicom proglašena je nekakvom slobodnom državom, nu dolazkom na vlast u Italiji 1922. godine Mussolinijeva vlada uspijeva izvršiti reviziju Rapalskog ugovora u svoju korist i Rijeka je pripojena Italiji.

PRVI RIMSKI UGOVORI
Ovi prvi ugovori (radi se ustvari o dva ugovora, poznati i pod nazivom “Pakt o prijateljstvu i srdačnoj saradnji” i “Sporazum o Rijeci”, podpisani su u Rimu na blagdan sv. Save, 27. siječnja 1924. godine. U ime vlade Kraljevine SHS podpisali su ih predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Italije sam Benito Mussolini. Za “izkazanu saradnju i darežljivost” u pitanju Rijeke, Italija zauzvrat Kraljevini SHS daje u zakup bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje.

Riječ iredenta je prije svega talijanska kovanica koja je nastala negdje 1880.- ih kad su s neki, poput kasnijeg Mussolinija, napuhani Talijani počeli Italiju smatrati nasljednicom nekadašnjega Rimskoga carstva, pa su počeli vjerovati da sve zemlje koje su nekad pripadale tom carstvu trebaju sad pripasti Italiji. Zato, kako bi sami sebe uvjerili u valjanost tog njihovog suludog uvjerenja, izmislili su kovanicu “Italia irredenta” što bi značilo - neoslobođena Italija ili neoslobođeni dijelovi Italije. To njihovo mišljenje podpuno se poklapa s još jednom iredentom koja se temelji na teoriji o “Srbima svim i svuda” i “svim srpskim zemljama”.

JE LI PAVELIĆ IMAO OBVEZU PREMA ITALIJI
Nigdje ne postoji niti jedan dokaz da je dr. Pavelić za vrieme boravka u Italiji ikome dao ikakvo obećanje o teritorijalnim ili bilo kakvim ustupcima Italiji. Insinuacije o tzv. prodaji Dalmacije je jugokomunistička izmišljotina kojom su na početku rata obmanjivali pučanstvo kako bi ga pobunili protiv Nezavisne Države Hrvatske. Kako bi vidjeli o kakvoj se “prodaji” radilo pređimo na ono što se događalo uoči i za ovih vrieme ugovora.

Nakon prvih spoznaja o talijanskim teritorijalnim zahtjevima, dr. Pavelić se našao pred vrlo teškom odlukom - podpuno odbijanje talijanskih zahtjeva, što bi značilo kraj Nezavisne Države Hrvatske, okupaciju i aneksiju pola hrvatskog teritorija od strane Italije, ili ići u pregovore i spasiti što se spasiti može. Izborom pregovaranja, dr. Pavelić je poslije žilavih natezanja s Talijanima njihove pretenzije na aneksiju širokog pojasa zacrtanog od Rijeke preko Karlovca i Mostara pa sve do Kotora uspio svesti na malo područje u srednjoj Dalmaciji - i spasiti državu.

Zanimljivo je, kako je zapisao novinar Matija Kovačić koji je bio prisutan na tim ugovorima, da je dr. Pavelić na putu nazad u Hrvatsku rekao da će trebati oko dvije godine da se izgubljene hrvatske teritorije oslobodi. Ustvari, rekao je: “Morali smo spasiti državu. Jedino tako ćemo imati priliku da stvorimo jaku vojsku koja će za koje dvije godine biti kadra baciti Talijane u more i osloboditi sve naše krajeve”.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije za odpor protiv talijanskih zahtjeva. U to vrieme fašistička Italija imala je u Hrvatskoj više o 250.000 vojnika. Relevantna okolnost u to vrieme zbog koje su Nijemci izbjegavali bilo kakav sukob s Italijom bila je činjenica da je Njemačka tada bila u završnoj fazi pripremanja za udar na Sovjetski savez. Unatoč simpatijama nekolicine njemačkih vodećih ljudi i dužnostnika, podpora Njemačke je izostala.

Na bečkom sastanku ministara vanjskih poslova Italije i Njemačke, Ciana i Ribbentropa, 21. - 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku pokazivao puno razumijevanja za talijanske pretenzije na hrvatske zemlje. Hitler, koji je u to vrieme već bio podpuno zaokupljen planom “Barbarosa” (plan za napad na Sovjetski savez ), izjavio da Njemačka nije zainteresirana za hrvatske probleme i preporuča direktne pregovore između Hrvatske i Italije.

PRELIMINARNI PREGOVORI U LJUBLJANI
U takvoj za Hrvatsku podpuno nepovoljnoj atmosferi, došlo je do sastanka između hrvatske i talijanske delegacije 25. travnja 1941. u Ljubljani. Hrvatsku delegaciju činili su dr. Ante Pavelić, dr. Mladen Lorković, dr. Edo Bulat i još neki drugi. Kako reče pisac koji je u emigrantskom tisku detaljnije opisao sve ono što se u tim po Hrvatsku vrlo opasnim danima događalo, ovdje je potrebno navesti prikaz dr. Ede Bulata iz jedne njegove knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata čiste nacionalne orientacije.

Prije nego što prieđem na zapise dra. Bulata najprije želim napomenuti da je dr. Edo Bulat bio prvi tajnik “Organizacije jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA) osnovane u Splitu 1921. godine. Nu, kasnije je došao do spoznaje kud je taj put vodio i priključio se Ustaškom pokretu. U svojoj knjizi “Kroz borbe i izkušenja” dr. Bulat je detaljno opisao pod kakvim uvjetima se odvijao taj sastanak u Ljubljani gdje kaže da je dr. Pavelić najprije neki sat vremena sam razgovarao s talijanskom delegacijom, pa dalje kaže:

- Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao upozorenje na opasnost i smrt!” (Ovo bi posebno trebala zapamtiti današnja pokoljenja, nap. a.)

“Dvorana je velika i vrlo visoka.
Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene g granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz ranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na niže. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države.

Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrati od tog udarca. S lijeve strane sobe amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih i prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah do samog središnjeg stola vižlasti i mladi Ciano (Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova, nap. a. ), u crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svietlim čizmama i jako izbočenim čeljustima. Svi stoje i šute gledajući ponešto u nas pridošlice ali najviše u Poglavnika koji je stajao kod sredine stola.

Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva da se smjestimo pred njim. Zaokrenut je prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastrebova treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plien. Poglavnik uzima riječ i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam odprilike ovo:

- Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje” i pokaza nam rukom na kartu.

Nadalje je rekao Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da s njom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj. Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano skupa sa prisutnim generalima iztakao je slijedeće:
- Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži. Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste.

Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja.

Ja sam mu na to odgovorio slijedeće:
- Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takvom temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći - i to s nama.

Drugi dan, njemački veleposlanik u Hrvatskoj, Sigfried Kasche, izvještava njemačko ministarstvo vanjskih poslova da zastanak u Ljubljani protekao bez rezultata, jer da su talijanski zahtjevi odbijeni od strane dra. Pavelića. Vidjevši da pokušaj intimidacije pompoznim showom njihovih krivonogih i trbušastih generala nisu uspjeli uplašiti Hrvate, perfidni Talijani se pokušavaju služiti raznim “velikodušnijim” ponudama kao onom da će pristup na more izpod Velebita proširiti na 80 km ako Hrvatska prihvati pristup, najprije u personalnu, a onda u carinsku i privrednu uniju s Italijom, te podređenost hrvatske vojske talijanskoj komandi, što je dr. Pavelić smjesta odbio.

O ovim i svim drugim pregovorima i ugovorima na koje su vođe malih naroda prisiljeni posebno u ratnim vremenima, nije potrebno više govoriti.

Samo još želim napomenuti onima čije se ocjene o poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i o NDH uobće, temelje na raznim kukavičkim jajima iz jugokomunističke i velikosrbske košare, da prije donošenja svojih sudova malo promisle što bi oni učinili da su bili na njegovom mjestu. On se je, još dok je hrvatska vojska bila u povojima svoga nastanka, bez ičije pomoći, odlučno suprotstavio skoro svim pretenzijama moćne Italije, tako da se ona umjesto kojih sto tisuća kvadratnih kilometara hrvatskoga teritorija konačno morala zadovoljiti s nešto više od dvjesto kilometara. I taj dio, zajedno s onim što je Italija kao nagradu dobila Rapalskim i Rimskim ugovorima poslije završetka Prvog svjetskog rata povraćen je 8. rujna 1943. godine. Dr. Pavelić je stjecajem svakome poznatih okolnosti izgubio rat. Zato i iz tih razloga najlakše je krivnju za sve što se događalo prije i poslije tog gubitka  baciti na njega.

Dr. Franjo Tuđman je dobio rat, pa to ipak ništa ne pomaže da ga isti ti, sada kad ga više nema, okrivljuju da je; pregovarao s Miloševićem, da je izvršio nekakvu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je obranom domovine počinio zločin, da je bio agent CIA-e i niz drugih absurda. Ipak, svi znamo da je u Hrvatskoj i izvan nje, dosta onih koji vjeruju u takve budalaštine.

Je li dr. Pavelić je imao mogućnost izbjeći podpisivanje Rimskih ugovora ? Jest, isto onako i onoliko kao i dr. Tuđman onih Daytonskih! Ustvari, još puno manje. Sve što govorim i pišem nije temeljeno na nikakvoj pristranosti nego rezultat neprekidnih metodičkih iztraživanja raznih izvora kroz više od 50 godina moga emigrantskog života.

Kako bih bio što objektivniji u svojim zaključcima o tome što je istina, a što fabrikacija, sve što sam tijekom tih godina našao u pojedinim, barem donekle nepristranim, američkim, njemačkim ili engleskim vojnim, političkim i drugim zapisima i dokumentima, ili čuo od preživjelih sudionika u uzpostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske, kad god je to bilo moguće, pokušao sam ih uzporediti s onim velikosrbskim i jugokomunističkim.

I, bez iznimke, uvijek sam našao da sve što ovi potonji pišu i govore o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, pa i o samim sebi, nisu ništa drugo nego podle fabrikacije onih čiji su ciljevi i namjere uvijek bili puno gori i opasniji od svih, pa i od onih fašističke Italije. Istina je da su neki, samo neki, Dalmatinci otišli u Titine partizane radi talijanske okupacije, ali je također istina da je velika većina njih otišla zato što je bila vrbovana od strane starih orjunaša i komunističkih jugofila, ali nikako nije istina da je talijanska okupacija, pa ni talijanski zulumi, razlog za njihovo odmetništvo i zločinstva protiv hrvatske Države i hrvatskoga naroda.

Svaka budala zna da se talijanska okupacijska zona protezala preko polovice današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa nitko nije čuo da su napr. Hercegovci, Ličani i Bosanci radi toga masovno otišli u Titine crvene bande. A kad se uvijek upire prstom u Dalmatince, neka mi netko objasni zašto su npr. Sinjani išli u partizane, a oni iz Otoka, nedaleko Sinja, rodnog mjesta generala Mirka Norca, u ustaše.

I moje selo je bilo pod talijanskom okupacijom, ali nitko, niti jedan čovjek iz toga sela nije otišao u partizane. Svi do jednoga bili su ustaše. Svi do jednoga mrzili su Talijane iz dna duše i nikada im se nisu pokoravali. Dapače, Talijani su ih se bojali kao vrag tamjana. Moje selo je svoje hrvatstvo platilo s 96 života najboljih sinova i kćeri, koji su pali od krvave jugokomunističke ruke, u velikoj većini poslie završetka rata.

Ali, ako je suditi po komentarima nekih novih mudraca u Hrvatskoj, “istina” o “Pavelićevoj prodaji Dalmacije” je ono što su naučili iz “Istorije NOB-a, u Titinim školama i od svojih “antifašističkih” predaka. Ipak, danas ti ljudi, koji nemaju blagoga pojma o onome s čime su u ona težka vremena hrvatski vodeći ljudi bili suočeni imaju obraza i kuraži brbljati o “nekakvom “ Pavelićevom vraćanju duga Mussoliniju” i, zamislite, “Pavelićevoj nesposobnosti”. I, što je još gore, te osobe nameću se kao nekakvi mudri arbitri u razčlambama među čestitim hrvatskim domoljubima.

A kad je već rieč o “plaćanju duga Mussoliniju”, nije li žalostno da, nasuprot njima, čak ni notorni jugonovinar Denis Kuljiš nedavno u svom članku u jugoslavenskom Jutarnjem listu, nije mogao izbjeći istinu o Mussolinijevu tretmanu ustaša (hapšenjima i zatvaranjem poslie atentata na Aleksandra Karađorđevića, deportiranjem na puste vulkanske otoke itd.).

Ali, kako jednom reče američki pisac Harlan Ellison, dva najpoznatija elementa u svemiru su hidrogen i glupost, pa me čudi kako ti ljudi ne govore o tome kako je i Tuđman, kako bi se odužio “Međunarodnoj zajednici”, u tzv. Daytonskom sporazumu “prodao” Bosnu i Hercegovinu.

O da, i dio Dalmacije, onaj kod Neuma, tako da ćemo na koncu morati izgraditi Pelješki most, kako bi slobodno mogli prelaziti iz jednog diela Hrvatske u drugi.

Za dom spremni!
Braniteljski radio, emisije Za dom spremni, subota 29. kolovoza 2015.


PISMO IZ TORONTA

NEMA DOBROG VRE

MENA ZA LOŠU POLITIKU!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. kolovoza 2015. u 19.45 sati


Autor: Rudi Tomić


Ove godine, 4. i 5. kolovoza, hrvatski je narod proslavio 20. obljetnicu Oluje na vojnom mimohodu u Zagrebu i uz velike počasti u kraljevskom gradu Kninu s podizanjem hrvatske zastave na Tvrđavi i otkrivanje spomenika prvom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu. Svečanosti su nazočili, uz predsjednicu Republike Hrvatske, veliki broj državnih predstavnika, neprebrojiv broj branitelja i plejada domoljuba.

Oluja je dobila svjetsko značenje, jer je nakon ''D-Day'' postala druga svjetska najuspješnije osloboditeljska vojna operacija u zadnja dva stoljeću. Srbija je, uz pomoć srpske nacionalne manjine u RH, pokušala nametnuti mećavu laži na Oluju, s naglaskom na - ''etničko čišćenje Srba iz Hrvatske''. Naime, ne samo što je Srbija poražena u ratu, nego je s Olujom crknula i ideja ''Velike Srbije'' - za sva vremena! Danas o ''Velikoj Srbiji'' mogu sanjati samo maloumnici, ili govoriti i pisati bezumnici, jer srpska čizma neće više nikad stati na hrvatsko tlo. Točka!

Oluja je prošla, ali je ostala euforija  i beznađe
Za vrijeme proslave Oluje u Hrvatskoj nije bilo kraja euforiji, jer osjećaj pobjede stoljetnog okupatora nema barometra kojim bi se moglo izmjeriti oduševljenje. Isto tako, proslava Oluje označena je ''Danom žalosti'' u Srbiji - i Srba u RH i BiH. Srbi nisu cvilili samo za poginulim četnicima i ''nevinim'' oružanim civilima, nego što su doživjeli apokalipsu velikosrpstva.

Konačno je dotučena velikosrspka i velikoengleska pretenzija na Hrvatsku, koji su što silom, što lažima, što smicalicama optuživali hrvatski nacionalizam, kao ''ustaštvo'' jer je bio prepreka jugoslavenstu, odnosno srpskom šovinizmu i englesko-srpskom fašizmu. No, stoljetno gušenje hrvatske državotvorne ideje, progoni i ubojstva istaknuti hrvatskih domoljuba ostavilo je u narodu pesimizam i oportunizam, kojeg neprijatelji koriste kao petokolonaše u Hrvatskoj.

Srbija je kapitulirala u ratu s Hrvatskom, ali nisu kapitulirali veleizdajnici u Hrvatskoj, koji su nastavili provoditi velikosrpsku politiku, kakvu danas kreiraju četnički vlastodršci u Srbiji: predsjednik Tomislav Nikolić, premijer Aleksandar Vučić, ministar Aleksandar Vulin i drugi. ''Beograđanin'' Milorad Pupovac, četnik po zanimanju, četnik po uvjerenju i četnik po izgledu, neprestano plasira nove i ponavlja stare provokacije, koje imaju ratne konotacije za uzbunu Srba u Hrvatskoj. Pupovac se žali što ''Položaj Srba u Hrvatskoj ne ide uzlaznom putanjom'', kao što ide njegov položaj, jer uživa privilegije u Hrvatskoj, u Srbiji i u Engleskoj. Ali, Pupovac ima i saveznike, i savjetnike u Hrvatskoj: Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu i Zorana Pusića, Zorana Milanovića, Dejana Jovića i Vesnu Teršelić (Jović i Teršić na dan obljetnice Oluje otišli su s optužbama na Oluju u Beograd), te velikog broja ministara u vladi Kukuriku koalicije; Srpsku ortodoksnu crkvu u RH i većinu medija u Hrvatskoj. A zašto da moju slobodu podvrgava sudu tuđa savjesti? (Kor: 10, 29)

''Prošlo je dvadeset godina od oslobođenja Hrvatske od velikosrpskog okupatora, a - mnoge stvari su i gore nego su bile prije okupacije ili za njezina trajanja. Gotovo sav hrvatski tisak i gotovo beziznimno svi tzv. audo-vizualni mediji su ili provelikosrpski (jasno ili prikriveno/poluprikriveno) i dalje posve absurdno (da: ad absurdum) jugo-unitaristički ili naprosto - antihrvatski, ako je riječ o državi, to jest regionalni su na antihrvatski način... Stoga je iznimno važan podhvat akademika Josipa Pecarića i prof. dr. sci. Marka Marušića, te svih ostalih znanstvenika i drugi koji ih u tom podupiru da se donese Deklaracija o slobodi znanstvenog istraživanja, čime su se oni obratili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, točnije akademiku Zvonku Kusiću, njezinu predsjedniku.'' (Stjepan Mijović Kočan, HT, 20. 08. 2015.)
Kako izgleda taj antihrvatski način pokazao je bivši predsjednik RH Stjepan Mesić u Brašincima gdje je otkriven obnovljeni spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Tom prigodom Mesić je rekao o hrvatskim akademicima: ''Oni su gadovi, zbog takvih obnavljamo partizanske spomenike.'' S. Vušić, dnevno.hr, 18. 08. 2015.)
Video koji će i zadnjem slijepcu otvoriti oči o svetosti Oluje: 'Pali fašističku crkvu, ode ustaško imanje!' (VIDEO)

''Za one koji nemaju vremena pogledati cijeli video materijal, preporučujemo vidjeti dijelove od 9. i 43. min. (''mi smo dočekali da se okadimo dimom'', ''gore fašističke kuće'', ''ovo je srpska, jedina među njima al' mora ostati cijel'',''pogledaj onu kako gori, majku in je... ustašku'', ''gađali smo ustaše gore u crkvi'',) kao i u 21. minuti i 28. sekundi na dalje (''Ti crkvu gore u Kučinićima sruši'', ''Nije je.ava, sad veli što bilo, što mu padne šaka... Ostala je beba i đed, ja bi je izje..o''). Minuta 24. 17 sekunda, ulazak četnika u Rastoke (''vidi auto, ići ćemo mi dolje u pljačku, ''tetka, samo kupi (kradi op.o.) što god valja'') samo su neke od isječaka šokantnog video-materijala koji treba sustavno gurati pod nos svim aboliranim zločincima, odnosno četnicima u RH, provokatorima i izdajicama u Hrvatskoj.'' (Zoran Meter, dnevno.hr, 11. 08. 2015.) Kada većina Hrvata pogleda ovaj video, onda će ''Položaj Srba (Pupovčevih četnika, op.a.) u Hrvatskoj'' mnogo brže ići nizlaznom putanjom u nepovrat.

Paljenje hrvatske zastave i  vulgariziranje hrvatske himne - je kažnjivo djelo!
Dvije najveće svetinje hrvatskog naroda su - zastava i himna, koji simboliziraju sve ono što predstavlja hrvatsku nacionalnu samobitnost; sve one koji su dali svoje živote noseći barjak slobode i koji su ginuli pjevajući: Lijepa naša domovino... obeščastili su četnici u Hrvatskoj. Najnovije paljenje hrvatske zastave u Vukovaru (06.12.2015.), i u Vinkovcima (12.08.2015.) nije diglo hrvatski narod na noge (!), nije sazvana izvanredna sjednica Hrvatskog sabora (!), nije se oglasila Vlada o mjerama koje će poduzeti da se zločinci kazne! Policija još ''traga za počiniteljima'', kao da ne znaju tko su i tko ih podržava! Hrvatska vlast nije nikog ukorila ni u Rijeci, gdje su gradonačelnik i upravitelj kazališta ''proslavili'' Oluju isto kao Šešelj i Vlada u Beogradu!

Kad već ništa po kažnjenom zakonu od toga nije bilo što bi zaustavilo četnike u daljnjim pokušajima zločinačkih podhvata, ''obradili su'' hrvatsku himnu na srpski način. Ne ćemo četničku varijantu ''himne'' prenositi u cijelosti, odnosno, sotonizirane stihove hrvatske himne objavljene na portalu Novosti, glasilu srpske nacionalne manjine, Srpskog narodnog vijeća, četnika i saborskog zastupnika Milorada Pupovca, čime su jednoglasno i osvetnički ponovo otvaraju ne zacjeljene rane hrvatskom narodu i dobro se ''iskenjali'' na Hrvatsku u kojoj žive. Naglasit ćemo, primjera radi, početna i završna dva retka: ''Lijepa naša haubico, Oj ti švapska cijevi mila... Dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek' sve bije!'' (Novosti, 12.08.2015.)

Hrvatska stranka prava u priopćenju je najavila kako je podnijela kaznenu prijavu protiv izdavača i odgovornih osoba portala Novosti, zbog nedopustivog omalovažavanja himne Republike Hrvatske. Ali, Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (!?) riječi mržnje i sprdnju s hrvatskom himnom ne osuđuje, nego, dapače, podržava kao novinarsku ''slobodu mišljenja''. Što me podsjeti na izreku o Srbima: ''Isto misle oni koji s tobom sjede za stolom i oni koji čuče pod stolom'', kad je riječ o ideji velesrpstva, odnosno srpskog šovinizma, jugokomunizma i (anti)fašizma.

Hrvatski jezik je nacistički i treba ga ukinuti?
''Jučerašnja izjava stanovitog Dejana Jovića, velikosrpskog nikogojevića čiji se odnos spram Hrvatske može porediti s odnosom britanskih imperijalista viktorijanske ere spram njihovih kolonija, trebala bi zapravo rezultirati time da tajne službe malo preispitaju njega i Ivu Josipovića, koji ga je godinama držao kao savjetnika na Pantovčaku. I čitav njihov krug ljudi, jer itekako ima razloga smatrati da se radi o vidu ne samo protuustavnog već i zavjereničkog djelovanja.'' (...)
Dejan, Indeks, Tportal i Telegram dali potporu politici koju je SOA proglasila sigurnosnom ugrozom.
''Hrvati su činili više zla nego mi - izgovorio je patrijarh Irinej na hrvatskom tlu. Da je patrijarh Irinej duboko infiltriran u velikosrpsku politiku, svjedoči njegova bezrezervna podrška radikalnim vođama Nikoliću i Vučiću na koje on debelo računa. U njemu je, to je sasvim jasno, Irinej vidio 'partnere' koji dišu poput njega, a vidio je i plodno tlo na kojem može posijati sjeme zla. Ovo koje je posadio ovih dana u Hrvatskoj, samo je jedno od mnogih.'' (...)

Farizejstvo u Vladi i u Crkvi
Licemjernost vladajuće vrhuške u Hrvatskoj prelilo je čašu, jer u zastupanju hrvatskih nacionalnih interesa ne razlikuju se u ni čemu od onih koji izravno ruše slobodu i samostalnost hrvatskog naroda. Hrvatska se Vlada nije odlučno oglasila još ni o jednom napadu domaćeg četništva i četništva iz Srbije na hrvatske svetinje: zastavu, himnu i državotvornost!

Doduše, nije ni oporba pokazala zube! Zašto, naime, oporba nije prosvjedovala u Hrvatskom (državnom!) saboru na himbenu Vladu - s izlaskom iz Sabornice. Ili, zahtjevom predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović da proglasi Vladu Zorana Milanovića - antihrvatskom ?. Jer za tu osnovu ima veliki broj dokaza.
Nije ni hrvatski narod pobožan koliko se očituje na slavljima velikih svetkovina. Naime, na proslavi Velike Gospe bilo je u Sinju više od sto tisuća hodočasnika, a u drugim svetištima: Marije Bistrice, Aljmašu, Trsatu, Vućinu hodočastilo je više od pola milijun vjernika. U svetištu Kraljice Mira u Međugorju, koje je jedno od najveći Marijinih hodočašćenja, bilo je mnoštvo vjernika, jer hrvatski je narod okrunio Blaženu Djevicu Mariju - za nebesku Kraljicu Hrvata! Još k tome - Gospa Remetska nosi naslov Odvjetnica Hrvatske (Advocata Cratiea).

Kako je moguće u jednom danu okupiti skoro četvrt sveukupnog hrvatskog pučanstva na svetišta Blažene Djevice Marije? ili, desetke tisuća na jubilarnim proslavama, na koncertima srpske Seve i narodnjaka, a kad je u pitanju reagiranje na napadanje srpstva na hrvatske svetinje, samo se oglase malobrojne državotvorne medije i malobrojni pojedinci!? Dakle, Jao vama... farizeji, licemjeri jadni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža. (Mt: 23,  27)

Zaključna misao
Sa sigurnošću možemo reći da u Hrvatskoj nikad Oluja neće prestati, jer sjećanje na Oluju u dušu hrvatskog čovjeka unosi hrabrost i ponos, vjeru u hrvatsko zajedništvo i vjeru u Božju pravednost. Dočim, na drugoj strani uvijek će se naći oni koji će žaliti za izgubljenim onoga što je bilo oteto u Hrvatskoj; za izgonom iz zemlje koju su neizmjerno mrzili, ali bili su spremni ginuti u Oluji samo da prošire granicu makar za jedan pedalj ''Velike Srbije'' u Hrvatskoj.

Srbima se mogu prepisati povijesne zablude njihovi državni, duhovni i intelektualnih čelnika, koji su vođeni idejom ekspanzionizma za ''Veliku Srbiju''. Ali, kako je moguće da se među Hrvatima nađu ljudske spodobe, kojima se više dopada život u srpskom ropstvu nego u svojoj samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj? Na žalost, ima takvi!
Ništa se u Hrvatskoj ne može bitno promijeniti nabolje dok se ne promijeni vlast, dok se ne uklone s Markova trga oni koji su Hrvatsku gospodarski opustošili, nacionalno osramotili, vjerski unakazili i moralno prostituirali u ovih pet posljednjih godina.

Izbori će uskoro biti najavljeni. Milanović ne može više zadržati koalicijske partnere u odugovlačenju, jer na drugoj strani nude im se nove, možda i bolje mogućnosti za saborske fotelje. Hrvatski je narod bio prevaren nekoliko puta na slobodnim izborima, jer su političari obećavali ''kule u oblacima'', odnosno sve ono što im nisu mogli ili nisu znali osigurati u tekućem mandatu. Vjerojatno će biti budala koji će dati glas Milanoviću, Josipoviću, Pupovcu i dugima, kojima će se suditi za veleizdaju u novom sastavu hrvatske državotvorne vlade. Hrvatski (državni) sabor ne može biti oaza za zločince, lopove i izdajice u Hrvatskoj. Dakle, ovo nije dobro vrijeme za lošu politiku u Hrvatskoj.


Pismo iz Toronta

ZBOG KOSOVA I OLUJE BRE PRAVI SRBIN MORA DA TUGUJE

Tugo moja pređi na drugoga.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. kolovoza 2015. u 18.30 sati


Piše Zvonimir DOŠEN


Radi proslave 20. obljetnice pobjede Hrvatske vojske nad velikosrbskim odmetnicima, potpomognutim JNA i svakovrsnim bandama iz Srbije, u vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”, uz “četničke vojvode” Šešelja, Nikolića, Vučića i petokolonaše u Hrvatskoj, Milorada Pupovca, te razne Pusiće, Teršeličke, Frljiće i drugu četničku i “antifašističku” bandu, u beogradskom dnevniku “Danas” razplakao se i čupavi velikosrbski galamdžija Vuk Drašković.

Svi mi koji smo za vrieme Titovine u školama, kao “predmet izobrazbe”, morali čitati srbske epske (mitološke) pjesme o Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću, bitci na Kosovu itd., sjećamo se kako su, kako bi svoj poraz na Kosovu opravdali, Srbi svu krivnju svalili na nekakvog Vuka Brankovića, koji uobće nije bio na Kosovu, i kako su Srbi poraženi zato što je njihov mitološki “superjunak” Marko Kraljević zakasnio na Kosovo.

Jer da je na vrieme stigao, normalno da bi on bio potukao najmanje 150.000 Turaka. Zato se za svaki poraz i dan danas kod Srba rabi izreka: “Kasno Marko stiže na Kosovo”. Na sličan način, s nizom nevjerojatnih izmišljotina, koje se samo mogu izleći u srbskim mozgovima, kao i uvijek do sada, za svoje zločine, svoj kukavičluk, i svoje poraze, obtužuju sve i svakoga. Zato nije nikakvo čudo da i ovo velikosrbsko blebetalo za katastrofalan poraz velikosrbske paravojske i uništenje njihove “krajine” okrivljuje nove Brankoviće; Miloševića, srbske medije, Srbsku pravoslavnu crkvu, “krajinske vođe” i sve i svakoga, osim samoga sebe - svakako!

Samo što je, eto, zaboravio, ili se nije usudio napisati “Kasno Vuk stiže na “Krajinu”. Iako, kao i obično, svoje fantazije piše u stilu “srpske epske poezije” o Marku Kraljeviću i “srbskim junacima od Kosova pa sve naovamo”, bijesni i sumanuti Drašković u svojoj narativi, nabijenoj njegovim poznatim otrovom velikosrbske mržnje na sve hrvatsko, ipak, nehotično, prikazuje kakve je pritiske u onim za hrvatski narod vrlo teškim i odsudnim vremenima “međunarodna zajednica” vršila na Hrvatsku vladu i Tuđmana osobno.

U svojoj lamentaciji za “krajinom” i krajišničkim zečevima Drašković kaže:
“Već dva desetleća, svakog 4. i 5. avgusta, uz veliku pompu Hrvatska proslavlja progon iz Hrvatske više od dvesto hiljada svojih građana srpske nacionalnosti. To etničko čišćenje, svojstveno nacistima, proglašeno je za dan hrvatske državnosti. Već dva desetleća, svakog 4. i 5. avgusta, u Srbiji se služe parastosi za ubijene u hrvatskoj “Oluji” i mole bani za prognane nesretnike.
Pred TV kamerama, u prvim redovima tuge i osude hrvatskog zločina, najbučnija je srpska politička, crkvena, kulturna i medijska elita, ona ista koja je, odlučujuće, pridonela hrvatskoj “Oluji”. Da nisu branili Srbe onako kako su ih branili, “Oluje” ne bi bilo.

Ta “ožalošćena porodica” iz prvih redova bola i ogorčenja zbog tragedije Srba i Srpske Krajine sprečila je , pre dva desetleća, kapitulaciju Franje Tuđmana, kada su ga SAD, Rusija, EU i UN prisilile da prihvati i potpiše međunarodni sporazum poznat kao Plan Z-4”, kaže Vuk, pa nastavlja:
“Po tom sporazumu Srbima u Hrvatskoj ponuđena je federalna, u mnogo čemu i konfederalna Srpska Krajina, koja bi imala svoj parlament, vladu, predsednika, zakone, sudove, policiju, grb i zastavu, čak i vlastitu monetu i pravo da Srpska Krajina sklapa međunarodne ugovore. Čim su obelodanjeni detalji plana Z-4, ratnohuškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofanzivom da je reč o “podmukloj antisrpskoj zaveri Vašingtona, Berlina i Vatikana”.
Sa sloganom “ne Hrvatskoj za sva vremena”, karavane političara, vladika, oficira DB, akademika, pesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavile su Srpsku Krajinu. Agitovali su da Plan Z-4 bude odbijen, s njima svojstvenim žarom i uz kletve Lazareve kosovske večere.
Od utjecajnih političkih partija u Srbiji samo je SPO bio za prihvaćanje Z-4 i, dramatično, mesecima, upozoravao na strašne i neizbežne posledice odbijanja ponuđenog sporazuma. Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski ambasadori u Zagrebu, inače glavni promotori plana Z-4, Peter Galbrait i Leonid Karestedžijanac, posećuju Franju Tuđmana.
On ne prikriva da je ogorčen. “Kako da prihvatim kapitulaciju Hrvatske, vi srpskim pobunjenicima dajete državu?”

Tada mu Amerikanac i Rus drže poduži čas istorije. Naročito ga podsjećaju na ustaški genocid nad Srbima i kažu mu da su Vašington i Moskva, kao i EU i UN, odlučni u zahtjevu da Srbi u Hrvatskoj dobiju najviši stupanj zaštite i svoje samouprave. Uz gunđanje i bes, Tuđman prihvaća Plan Z-4.
Američki i ruski ambasador, Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine. U centru grada vrteli su se janjci na ražnju. Oni su razumeli da se priprema slavlje”.

Kao da piše “Cue kartu” za neki trećerazredni film za svoju 500 godina zaostalu srbsku publiku, u toj svojoj fikcionalnoj priči velikosrbski galamdžija dalje piše:
“Slomili smo Tuđmana, potpišite da nazdravimo”, kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsedniku Krajine.
“Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke”, odgovara Martić.
Dvojica ambasadora pomislila su da je u pitanju šala.
“Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević”, objašnjava Martić.
Šokiran, ruski ambasador mu kaže: “Ovim ste, i srpskom narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu.”
Ipak, da se presuda izbegne, Peter Galbrajt i Leonid Kerestedžijanac odlučuju krenuti u Beograd, da umilostive Miloševića, ali on ih odbija primiti. Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svetlo za vojne operacije “Bljesak” i “Oluja”.

“Štovani predsednik Srbije”, kako je oslovljavan u čestim kontaktima sa Tuđmanovim emisarima, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan za ne samo za Tuđmanovu Hrvatsku, nego i njegovu Srbiju. Srpska država u hrvatskoj državi! Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni. Strepio je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni pelcer za sličan status Kosova u Srbiji.”
Na Dedinju su znali što se priprema na Pantovčaku i, planski i saveznički, pomogli Tuđmanu da “Oluja” bude uspešna i munjevita... i da ima neke više pravde, “ožalošćena porodica” iz prvih redova parastosa za stradale u “Oluji”, oni što nariču najglasnije odlazili bi svakog 4. i 5. avgusta u Knin i Zagreb na proslave pobede koju su oni pripremili...”

JE LI VRO OLUJA PROMIJENILA VELIKOSRBSKI MENTALITET?
Do Operacije “Oluja” Srbi su bili jedini narod na svijetu koji je slavio svoje poraze. Sjećate li se onog masovnog skupa na Kosovu 1989., kad je podivljala velikosrbska rulja podpaljena Miloševićevom retorikom o kosovskom mitu i njegovim uzvicima: “ako bre ne znamo da radimo, znamo da se bijemo” i “uvek dobivamo u ratu a gubimo u miru”!

I nije to bila prva proslava njihovog poraza na Kosovu 1389. godine. Od dana kad su im velike svijetske sile (uglavnom Engleska i Rusija) rezolucijom Berlinskog kongresa 1878. godine darovale autonomnu “knjaževinu” unutar Otomanskoga carstva Srbi počinju bolovati od svojevrstne megalomanije i, uz “krsne slave” i razne druge kola i pijanke počinju veličati i slaviti i svoj poraz na Kosovu.

Za vrieme karađorđevske kraljevine SHS, i kasnije Jugoslavije, ne samo da su, svake godine na 28. lipnja (njihov Vidovdan), Srbi pijančili i slavili svoj kosovski poraz, nego su to morali činiti i svi drugi narodi koji su silom bili strpani u njihovu kraljevinu. Ali, najbučnija proslava koju su Srbi ikad organizirali  bila je proslava 600-te obljetnice toga poraza održana je na Kosovu na Vidovdan 1989. godine.

Svi mi malo stariji sjećamo se kako je podivljala velikosrbska rulja podpaljena Miloševićevom retorikom hrpama kamenja, koje su za tu prigodu bile unaprijed pripremljene, gađali kosovske Albance, većinsko, 90 postotno stanovništvo Kosova. Kako je, unatoč tome što se radilo o njihovome porazu, a ne pobjedi, Sloba razjarenoj velikosrbskoj rulji vikao: “Ako bre ne znamo da radimo, ali znamo da se bijemo!” Iako su to dva podpuno različita pojma koji se u Hrvatskoj slave na dva različita datuma, ovaj glupi velikosrbski čupavac  u svojoj žalopojki brka dan pobjede nad srbskim agresorom u VRO “Oluja” s danom hrvatske državnosti.

Za poraz “krajine” Drašković baca krivnju na “ratnohuškačku mašineriju u Beogradu”, ali zaboravio je napomenuti da je baš on bio među prvim “voždovima” te mašinerije, koji je “za obranu srpstva” odmah na početku agresije na Hrvatsku osnovao svoju “Srpsku Gardu” i za “vojvodu” postavio kriminalca Đorđa “Gišku” Božovića i, s grupom kriminalaca, poslao ga u “srpsku krajinu”. Nu kad su u napadu na “ustaški Gospić”, Giška i njegovi “junaci” na iztočnom ulazu u Gospić (na Alarovom brdu) dobili po ćiverici i otegnuli svoje četničke papke Drašković je vidio da je vrag uzeo šalu pa su on i njegova Dana počeli puhati u druge diple.

Kad govori o tobožnjem etničkom čišćenju Srba, Drašković, kao i svi njegovi sunarodnjaci, zaboravlja da ni nacisti, ni Džingis-kanovi Mongoli, ni nitko drugi u povijesti nije vršio etnička čišćenja na njihov, srbski, način - masovnim ubojstvima, puškom, kamom i paležem. Nije Vuk toliko senilan da je zaboravio onu četničku pjesmu koju su uvijek po završetku masakra civilnog pučanstva pjevali pijani srbski četnici: “..jer kama čisti i oganj ništi sve što je protiv Srbina”.

Ne vjerujem da je zaboravio (jer to nije lako zaboraviti) da su se u pohodu na Gospić i Giška i ostali njegovi “gardisti” kleli “Lazarovom večerom” da će Gospić osloboditi od ustaša. Ali umjesto toga, poput bivšeg kruševačkog knjaza Lazara Herebljanovića (posmrtno proglašen “srpskim carem”, a kasnije i “svetim srpskim carem”), Giška i njegovi “gardisti” preseliše se s Alarovog Brda u nebesku Srbiju. Biti će da je kao i Lazar ( kako piše u srbskim epskim pjesmama) i Giška ocijenio da je “zemaljsko carstvo premaleno, a nebesko odsad pa do veka”. Vjerojatno će jednoga dana i on biti proglašen “srpskim svecem”.

I, tako, svi su Vuku krivi za propast “krajine” samo nije on i njegov Pokret obnove jer, kako kaže, jedino su on i njegov SPO bili za prihvaćanje Plana Z-4. Ne znam na kakvu obnovu je Vuk mislio kad je osnivao taj svoj Pokret, biti će na obnovu četničkih zločina nu, ako mu se uobće može vjerovati, njegova podpora za Plan Z-4 sigurno je bila rezultat iskustva s prvim, i posljednjim, jurišem njegove “Srpske garde” na Gospić, kad se osvjedočio da su “ustaše” puno, puno tvrđi orah nego su on (i svi Srbi) prije toga mislili.

Svakome tko imalo pozna srbski mentalitet sve nebuloze koje ova velikosrbska windbag (vreća vjetra) navodi, u ovoj svojoj priči za lude i gluhonijeme, mogu se donekle razumjeti, ali kad on u svojoj priči navodi svaku tobožnju riječ izgovorenu na sastanku Galbraitha, Kerestedžijanca i Tuđmana, čovjek mora doći do zaključka da je tarnskript svega što je izgovoreno na sastanku odmah njemu uručen.
Nu rađe će biti da se Vuk opet najeo ludih gljiva.

A kad navodi kako su Rus i Amerikanac Tuđmanu “održali “čas istorije o ustaškom genocidu nad Srbima” to više nije ona uobičajena srbska izmišljotina, to je produkt jednoga vrlo bolesnog uma.
Svakako, i Tuđman je, kao i svi ljudi, imao svojih falinga, ali jedno je sigurno da on nikada ne bi dozvolio nikome, a kamoli dvojici stranih aparatčika da njemu, povjesničaru, drže bilo kakvu lekciju iz povijesti.

Znali su Milošević, Drašković i pobunjeni Vlasi “krajišnici” da bi usvajanjem bilo kakvog plana koji bi tzv. Krajinu zadržao unutar Hrvatske bio kraj snu Velike Srbije, pa i onda kad im je tzv. Međunarodna zajednica, koja ih je štitila od samoga početka, poslije broja raznih ponuda ponudila i ovu skoro podpunu autonomiju, oni to nisu mogli prihvatiti.

Drugo je opet pitanje o urođenoj mržnji posrbljenih Vlaha na svaku pomisao o životu u Hrvatskoj u kojoj ne bi bilo kompletne srbske dominacije.

Ipak, ondje gdje govori o pritiscima udruženih sila tzv. međunarodne zajednice; Amerike, Rusije, EU, UN-a i svih eksponenata svjetske masonerije Drašković, nehotično, kaže istinu ali namjerno izbjegava priznati da se Tuđman tim pritiscima divovski opirao. Kakav god Tuđman bio i kakve god mu se pogrješke pripisivalo, mora se priznati da nije bio slabić, jer da je to bio sigurno ne bi izdržao sve one goleme pritiske i otvorene prijetnje sdruženih drmatora te “međunarodne zajednice”.

Kako god tko sudio njegova politička manevriranja pod neprestanim pritiscima raznih Vancea, Owena, Stoltenberga, van der Broeka, i sam vrag zna kakvih sve klovna koje je ta međunarodna mafija angažirala protiv Hrvatske, Tuđman je, ako ništa drugo, uspio odugovlačiti sve dok se ne završe pripreme svih hrvatskih oružanih postrojbi za konačno oslobađanje okupiranih hrvatskih područja.

Bez obzira na to što danas i neki naši generali pričaju kako za pripremu Oluje, osim užeg kruga oko Tuđmana, nije nitko drugi znao, kako su pripreme bile u toku već pune tri godine samo naivni i neupućeni mogu vjerovati da američke, ruske i druge tajne službe nisu za to znale. A, uostalom, za to nije bilo potrebno puno truda jer sam Tuđman je u više navrata javno govorio da će, bude li potrebno, Hrvatska vojska silom oružja osloboditi okupirana područja.

Nu, poslije niza poraza koje su, uzprkos svem naoružanju i oficirima JNA, svoj pomoći iz Srbije i BiH; Niških padobranaca, Arkanovih “Tigrova”, Šešeljevih “Belih orlova” Vasiljkovićevih “Knindža i Alfa”, “Vukova s Vučjaka” i raznih drugih velikosrbskih vojnih i paravojnih formacija, pretrpjeli u Operacijama “Gusar”, “Medački Džep” i “Bljesak”  pobunjeni Vlasi, Milošević, Karadžić i Drašković i svi drugi četnici sigurno morali su znati da su te Operacije bile samo predigra za ono što im se sprema. Zato je vodstvo pobunjenih Vlaha u Kninu već imalo dobro razrađen plan za evakuaciju - ili Operaciju “Bežanija zečeva” - kako je taj plan kasnije nazvao Milošević.

U svojoj bajci o “Oluji” Drašković ide tako daleko da bez imalo stida (a tko je ikada čuo da Srbi znaju što je stid?) kaže da ne samo da je i Milošević bio upućen u sve potankosti o pripremi operacije “Oluja”, nego da je ”planski i saveznički u tome pomagao Tuđmanu”.

Nu istina o onome što se ustvari odigralo u operaciji “Oluja” zašto je počela kad je počela i zašto je tzv. međunarodna zajednica, suprotno onome što je poduzimala za vrieme operacija “Maslenica i “Medački džep” sada odjednom zašutila i uvukla rogove je slijedeća:
Računajući na zaštitu i podporu svojih tradicionalnih mentora i zaštitnika iz te tzv. međunarodne zajednice (poglavito Rusa, Engleza i Francuza, koji su im ne samo gledali kroz prste, nego ih aktivno pomagali u izvršenju genocida nad hrvatskim narodom po završetku 2. svjetskog rata), oni su mislili da i ovaj put mogu nastaviti sa svojim starim srbskim zanatom. Stoga, bez ikakva sustezanja oni pred očima UNPROFOR-a, eksponenta te međunarodne zajednice, usred bijela dana vrše strahovit genocid nad muslimanima u Srebrenici i pripremaju još strašniji za Bihać i Cazinsku krajinu.

Nije novost da su tijekom cijeloga rata i Amerikanci i EU i UN i svi vragovi svijeta, a da i ne spominjemo Ruse, sve činili da se sačuva srbska država Jugoslavija i samim time implicitno bili na strani svojih mezimaca Srba. U tome su se najviše iztakli kanadski, francuski i engleski kontigenti UNPROFOR-a.

Ni destrukcija Vukovara, ni masakar ranjenika na Ovčari, ni pokolji civilnog pučansrva u Škabrnji i niz drugih mjesta diljem Hrvatske, ni trogodišnje bombardiranje Sarajeva i svih drugih mjesta u BiH i Hrvatskoj, ni sve Karaterme, Omarske i drugi  koncentracijski logori, u kojima su mučene i ubijene tisuće nevinih ljudi, ni sva etnička čišćenja nesrbskog pučanstva nisu previše djelovala na snage UNPROFOR-a, niti na tzv. međunarodnu zajednicu.

Tek poslije genocida u Srebrenici i smrtne opasnosti Bihaća i okolice poljuljao se stari podporni stup međunarodne zajednice ideji Velike Srbije i “međunarodna zajednica” nije više imala kuraži da se suprostavi silovitim udarima Hrvatske vojske u operaciji “Oluja.

Ipak, kad je, goneći hrabre velikosrbske zečeve, Hrvatska vojska već bila na domaku Banja Luke, u kojoj je Plan “Bežanija zečeva 2” već bio stavljen u pogon, ta zajednica nije mogla podnijeti siguran poraz svih srbskih snaga s ovu stranu Drine pa, pod prijetnjom sveobćeg napada snaga NATO-a, Amerike i drugih, u Šipovu zaustavlja Hrvatske oružane snage i spašava “republiku srpsku”.

Drašković piše kako je Milošević bio “protiv srpske države unutar Hrvatske” jer se bojao da će se isto dogoditi s Kosovom unutar Srbije, nu istina je da, Srbi kao Srbi, iz svega što su doživjeli u ratu s Hrvatskom vojskom nisu puno toga naučili.

Opet okuražen potezom “međunarodne zajednice” u Šipovu, par godina kasnije Milošević počima s masakrima i masovnim etničkim čišćenjem kosovskih Albanaca. Njegovi “junački ratnici” mjesecima čine neopisive zločine nad albanskim civilnim pučanstvom. Samo za ilustraciju, ovdje ću spomenuti jedan jezivi primjer koji je jedan kosovski izbjeglica opisao ovdašnjim novinarima:
“Jedne večeri sjeli smo za stol kako bi pojeli malo graha, jer drugo ništa nismo imali. Srbi su nam sve opljačkali. Čim smo sjeli, u kuću upadaju srbski specijalci i pitaju zar nemamo mesa. Kad smo rekli da nemamo oni rekoše “evo vam mesa” i na stol baciše mrtvog, rasporenog, desetgodišnjeg dečkića kojeg su malo prije ubili”.

Je li itko čuo da se Drašković tada bunio na te i takve strahote koje su njegovi sunarodnjaci činili na Kosovu?
Kada su toliko glupi i bezobrazni da se usude od stranih veleposlanstava tražiti da, iz sućuti za pobjegle srbske zečeve, za vrieme proslave operacije “Oluja” spuste zastave na pola koplja, hoće li on i njegovi sunarodnjaci zatražiti da to učine i u spomen žrtava koje su njihovi “junaci” na tako zvjerski način pobili na Kosovu?

Ipak, ta njihova žalost, to njihovo spuštanje zastava na pola koplja prilikom proslave VRO “Oluje” zbilja je čudna, jer do “Oluje” oni su, kao ni jedan drugi narod, svake godine slavili svoj poraz na Kosovu polju, a sada eto jauču isto takvim porazom. Prema tome, izgleda da “Oluja” nije samo razbila mit o njihovom junaštvu, nego je i njihov mentalitet okrenula “up side down”.

Ma nije čupavi Drašković toliko ozlojeđen na Miloševićevu politiku, jer u tome su oni podpuno jednaki. Njegova srdžba na Slobu je posljedica onoga kamiona s nekoliko kubika “peska”, kojim mu je Sloba bio pripremio “lepu sahranu”. Stoga, nije nikakvo čudo što taj luđak i ovdje koristi priliku da mu se na neki način osveti.

Što se pak tiče Petera Galbraitha istina je da je za vrieme svoga ambasadorovanja u Hrvatskoj sve činio kako bi spriječio “Oluju” nu isti taj Galbraith danas govori kako je Oluja bila neizbježna posve legalna operacija.

Za Dom Spremni!
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 15. kolovoza 2015.



GLAS IZ WASHINGTONA

Uzroci i posljedice loših hrvatsko-slovenskih odnosa

Hrvatska ne može i ne smije podleći ucjenama Slovenije i njezinih saveznika.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. kolovoza 2015. u 11.00 sati

Piše Šime Letina


Za vrijeme postojanja dviju Jugoslavija, zbog različitih i oprečnih pogleda o Jugoslaviji i jugoslavenstvu, Hrvati i Slovenci nisu nikada bili u bliskim i prijateljskim odnosima.

Dok su Hrvati, s iznimkom maloga broja jugoslavena i komunista, u Jugoslaviji gledali negaciju svoje slobode, Slovenci su je doživljavali kao najbolje rješenje svoga nacionalnog i životnog pitanja. Zbog nacionalne ugroženosti i geografske izloženosti Talijanima i Nijemcima, Slovenci su u Jugoslaviji vidjeli svoj normalni i teritorijalni smještaj, nacionalnu sigurnost i prostor za gospodarsko širenje i jačanje. Iz tih razloga, naginjali su više prema Srbiji i Srbima, koji su u Jugoslaviji također gledali i svoju šansu za teritorijalno širenje na zapad i u dosluhu s njima bili su protivnici hrvatske državne nezavisnosti. Za razliku od njih, Hrvati su se, kroz zalaganje za svoju osobnu nacionalnu i državnu nezavisnost, zalagali za slobodu i nezavisnost drugih naroda bivše Jugoslavije, uključujući i Slovence. Ta dva različita i za narodnu opstojnost bitna politička koncepta između Hrvata i Slovenaca bili su stalna zapreka u gradnji njihovih dobrih odnosa, uzajamnog povjerenja i suradnje. Da je pitanje jugoslavenstva bilo od bitne važnosti za oba naroda očito je iz činjenice da su zbog njega jedan i drugi zanemarili sve ostale sličnosti i životne varijante, kao što su povijesna, vjerska i kulturna, i da im je u komuniciranju i uspostavi dobrih odnosa bila važna jedino politička varijanta. Ti hrvatsko-slovenski nesporazumi i lomovi na ideji jugoslavenstva bili su ponajviše u interesu Srbije, jer ih je ona koristila ne samo za držanje Hrvata u podređenom položaju, nego i za sputavanje nacionalnog, kulturnog i gospodarskog razvitka Slovenca.

Nade i mogućnosti
Nakon propasti Jugoslavije i uspostave nezavisnih država Hrvatske i Slovenije, koje su u procesu odcjepljenja od Jugoslavije osjetile jugoslavensko-srbijansku čizmu Dražinih i Titovih sljedbenika, čiji je cilj bio silom sačuvati komunističku Jugoslaviju, postojala je velika mogućnost, a među Hrvatima i nada, za pravedno rješenje hrvatsko-slovenskih graničnih sporova i za uspostavu dobrih odnosa. Svojim pristankom na prijedlog Badinterove komisije o prihvaćanju granica bivših republika, Hrvatska je pokazala volju i spremnost za trajno rješenje graničnih pitanja ne samo sa Slovenijom već i sa ostalim susjedima. Za nju je to bila gotova odluka, dok je Slovenija svojim formalnim pristankom samo odglumila dobroga susjeda i člana međunarodne zajednice.

U vrijeme dok je Hrvatska bila preokupirana obranom od srpsko-crnogorske agresije, a nakon toga i povratkom svojih okupiranih dijelova, pri čemu joj “kulturna” Europa nije nimalo bila sklona, Slovenija je smišljala kako će prevarom i lukavošću dobiti koji komadić više hrvatskoga kopnenog i morskog teritorija. Od kopnenih dijelova Slovenija je počela svojatati tok rijeke Dragonje u Istri, te nekoliko hrvatskih sela i zaseoka kao što su Mlini, Škudelini, Snežnik, Sv. Gera i Sv. Martin na Muri, a na moru Savudrijsku valu (Piranski zaljev).

Hrvatski pravni stručnjaci smatrali su da slovenski zahtjevi nemaju oslonca u međunarodnom pravu. “Pošto u bivšoj Jugoslaviji granice na moru između ondašnjih republika nije bilo, Slovenija drži da ima pravo izlaska na otvoreno more. Međutim, kad država postaje samostalna, neovisna, za nju istoga trenutka stupa na snagu međunarodno pravo i na temelju tog međunarodnoga prava, za sada, ona granica koja se ne smije prijeći je crta sredine između obala dviju država. I po tome slovensko teritorijalno more zatvaraju Hrvatska i Italija. Prema tome, po međunarodnom pravu, Slovenija nema uporišta za svoj zahtjev na izlazak na otvoreno more.” (Dr. Davorin Rudolf)

Slovenska agresivnost i hrvatsko popuštanje
Pobjedom SDP-a i dolaskom Ivice Račana na čelo Hrvatske vlade, Hrvatska je potpuno podcijenila slovensku verbalnu agresiju.

Uslijed agresivne i lažne slovenske promidžbe, uspješnih lobiranja i hrvatskih popuštanja, slovenski teritorijalni zahtjevi, posebno među nekim članicama Europske unije, kojima nikada nije bilo stalo do hrvatskoga teritorijalnog integriteta, s vremenom su postali uvjerljivi i prihvatljivi. Slovenski pritisci i hrvatsko popuštanje postali su norma hrvatsko-slovenskih odnosa, a Slovenija je ubrzo i bez problema, ušla u Europsku uniju. Zbog Mesićeve indiferentnosti i nebrige za hrvatske nacionalne interese, te Sanaderove opsjednutosti da baš on i to čim prije uvede Hrvatsku u EU, umjesto inzistiranja na rješenju graničnih sporova sa Slovenijom prije njezina ulaska u Europsku uniju, Hrvatska je Sloveniji olakšala ulazak u EU i time joj pružila čvrstu palicu s kojom ona do danas mlati po Hrvatima i Hrvatskoj. Od tada do danas Slovnenci su svoje članstvo stalno koristili za pritisak na Hrvatsku. Sjetimo se sramotnog i neodgovornog ponašanja Dimitrija Rupela koji je u ulozi slovenskog ministra vanjskih poslova na sjednici Vanjsko-političkog odbora Europskog parlamenta 2008. izjavio da je Hrvatska zbog ZERP-a prekinula diplomatske odnose sa Slovenijom, što je tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković morao javno demantirati. Jandroković je tada izrazio spremnost da se sastane s gospodinom Rupelom, ali je bahati Rupel odbio njegovu ponudu, izjavljujući da će Slovenija pristati na razgovore “tek nakon što ZERP bude ukinut za članice EU-e.”

Rupel nije bio jedini slovenski političar koji je svojim ponašanjem i ucjenama negativno utjecao na hrvatsko-slovenske odnose. Zmago Jelinčić, ekstremni slovenski desničar, javno je i to na hrvatskoj televiziji, u emisiji “Nedjeljom u 2”, nazvao hrvatske političare govedima, a hrvatsku politiku govedarskom. Bez trunka srama je isticao da mu je od Hrvata jedino drag Josip Broz Tito. Smatrao je da Jadransko more nikad nije bilo samo hrvatsko već da ono jednako pripada Sloveniji i Srbiji. Kao potvrdu svojoj tvrdnji isticao je Krfsku deklaraciju i Titovu jugoslavensku politiku. Njemu nisu ogavni samo Hrvati već i Katolička crkva, jer je ona, smatra ovaj jugo-slovenski bezbožnik, “organizacija koja se ne brine za ljudske duše, već samo za svoj profit.”

Na slovenske prigovore da se Hrvatska ne drži međunarodnoga zakona, hrvatski državni dužnosnici nisu imali dobrih odgovora. Doris Pack, član Europskog parlamenta, bila je čvršća i uvjerljivija u obrani Hrvatske od Mesića i Sanadera: “Ne razumijem u čemu je problem s hrvatskim ZERP-om, obzirom da su sve tri zemlje (Italija, Slovenija i Hrvatska) proglasile svoje ekološke zone, a sada svi optužuju Hrvatsku što je to učinila.” Tom prilikom ona je također rekla da neriješene granice ne mogu biti nikakva prepreka za hrvatske pristupne pregovore, s obzirom da to nije bio slučaj ni s jednom zemljom i da je Hrvatska već ranije ponudila međunarodnu arbitražu.

Žurba i zahtjevi za usklađivanje različitih stavova
Ovih dana iz jednog odlomka neobjavljene biografije, sada pokojnoga Vladimira Iblera, stručnjaka međunarodnog prava i nekadašnjeg profesora na Zagrebačkom sveučilištu, koji je početkom devedesetih godina bio na čelu hrvatske pregovaračke skupine sa Slovenijom, čitatelj može saznati iz prve ruke kako su se odvijali sastanci hrvatske i slovenske pregovaračke skupine, te kako su hrvatski državni predstavnici, umjesto obrane hrvatskih interesa i davanja uputa, vršili pritisak na članove hrvatske skupine i tražili od njih da hrvatske stavove što više približe slovenskim.

Za vrijeme Prvog i službenog sastanka koji je održan u studenome 1992. između hrvatske i slovenske pregovaračke grupe prof. Ibler je upitao svoga prijatelja Boruta Bohtu, predstavnika slovenske grupe: „Čuj Borut, o kakvom vi Slovenci sporu o granicama između Hrvatske i Slovenije govorite. Ja za spor nikad nisam čuo, a čini mi se ni ti. Jer, da jesi, pa valjda bi mi to rekao“
„Kod nas se iskristaliziralo shvaćanje da naša strana na granice gleda drukčije nego tvoja, hrvatska. A kad su pogledi različiti, onda je posrijedi spor“, odgovorio mu je Bohta.

„Čekaj malo. Ti znaš da je prilikom raspada Jugoslavije rečeno da sve bivše federalne jedinice zadržavaju kao državni svoj prostor unutar granica koje su povučene između bivših republika. Ako to jest tako, onda nema govora o nekakvim različitim pogledima i drukčijem gledanju na stvar”, bio je uporan Ibler.

„Da, ali tu granicu u ovim novim okolnostima treba urediti”, branio se Bohte. „Urediti? Ako ostaje pravilo zadržavanja granice između Hrvatske i Slovenije kakva je bila između SR Hrvatske i SR Slovenije, što se tu ima uređivati“, Ibler je htio stvar izvesti na čistinu.

Tek na kraju sastanka Vladimir Ibler je zaključio da su Slovenci cijeli postupak pokrenuli zbog granice na moru. Naime, granica na kopnu je bila povučena, ali granica na moru nikad nije postojala između dviju  republika, jer su obje bile unutar Jugoslavije, a Jadransko (hrvatsko) more koje je graničilo s talijanskim dijelom Jadrana nazivano je Jugoslavensko. To je Slovencima razlog za svojatanje Savudrijske vale ili kako ju oni zovu Piranskog zaljeva.

Kad je na čelo hrvatske skupine došao dr. Hrvoje Kačić, Ibler ga je jednom prigodom upitao: „Dobro Hrvoje, što ti kažeš ministru, kako napreduju pregovori“, na što mu je Kačić odgovorio: „Pa, kažem mu da smo bili, da smo raspravljali, da smo se dogovorili za slijedeći skup“.

„A je li ti ministar dao kakav naputak, u kom pravcu da dalje vodimo pregovore“, inzistirao je Ibler. „Rekao je neka približimo stajališta“, odgovorio je Kačić. 
“Ma ne sekiraj se, reci da smo još više približili stajališta. Pa nek si razmišljaju što je to – još više“, ljutito je sugerirao Ibler Kačiću.

Slovenski memorandum
Slovenska strana je na brzinu željela ostvariti svoj cilj. Već 7. travnja 1993. godine uputila je Memorandum o Piranskom zaljevu u kojemu je između ostalog pisalo i ovo:

„Republika Slovenija se zauzima za očuvanje cjelovitosti Piranskog zaljeva pod njezinim suverenitetom i jurisdikcijom i za izlaz na otvoreno more na temelju dopuštenih kriterija međunarodnog prava te uvažavanja specifične situacije Republike Slovenije“.
Za Iblera riječ izlaz na more bio je termin koji ne postoji u međunarodnom pravu mora. Smatrao je da Sloveniji nije potreban izlaz na more, jer ona već ima svoje teritorijalno more i luke, te da njezin zahtjev za “izlazom na more” nije ništa drugo nego li teritorijalna pretenzija. Ne može Slovenija protegnuti svoje teritorijalno more do otvorenog mora bez svojatanja i oduzimanja dijela državnog područja Republike Hrvatske. Ibleru je bilo čudno da u Slovenskom memorandumu ni jedamput nije bila spomenuta Konvencija o pravu mora iz 1982. godine, ali je na koncu zaključio da Slovenija ne spominje Konvenciju, jer u njoj stoji da se suverenost obalne države proteže - izvan njezinog kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda - na susjedni pojas mora koji se naziva teritorijalnim morem. Točka, nema dalje. Sve dalje od toga je kršenje međunarodnog prava i znak slovenskih teritorijalnih pretenzija.

Sporazum o arbitraži
Poslije višegodišnjih, mučnih i neuspjelih, pregovora hrvatske i slovenske skupine, dvojica premijera, Ivo Sanader i Janez Janša, zaključili su da se hrvatsko-slovenski sporovi trebaju rješavati na razini dviju vlada. S tom nakanom Sanader i Janša su se sastali nekoliko puta. Na prvom sastanku koji su održali u studenom 2004. godine u Portorožu, dvojica premijera složili su se jedino u tome, da se ubuduće trebaju što češće sastajati. Tri godine kasnije, za vrijeme sastanka na Bledu u ljeto 26. kolovoza 2007. godine, okruženi televizijskim kamerama, Ivo Sanader i Janez Janša izjavili su da su postigli dogovor po kojemu će se granični spor između dviju država rješavati pred nekim od europskih sudova. Hrvatski pravni stručnjaci, uvjereni da arbitraža nije dobra za Hrvatsku, priželjkivali su da to bude Europski sud u Haagu. Arbitraža je puno više bila u slovenskom interesu, jer se kroz nju “po prirodi stvari odlučuje malo u korist jednih, malo u korist drugih.” Sanader je ubrzo i naglo napustio premijersku fotelju. Dana 20. studenoga 2009., dva mjeseca poslije sastanka koji su u Ljubljani održali Jadranka Kosor i Borut Pahor, Hrvatski je sabor donio zakon kojim je potvrđen sporazum o arbitraži između hrvatske i slovenske vlade, a četiri dana kasnije odluku o proglašenju toga zakona potpisao je Stjepan Mesić predsjednik Republike Hrvatske. Stjepan Mesić i Jadranka Kosor nisu previše držali do pravnih stručnjaka koji su postavljali pitanje, tko će biti kriv ako odluka arbitražnog suda bude na štetu Hrvatske?

Nema sumnje da je Hrvatska pristala na arbitražu zbog ulaska u EU. Arbitražni sud se sastoji od tri međunarodna suca plus jednog iz Hrvatske i Slovenije. Predsjednik suda u Haagu imenovao je suce s liste sudaca koje je odobrila EU. Slovenija je u to vrijeme bila članica Europske unije, a Hrvatska nije. Dakle Slovenija je u tome imala prednost ispred Hrvatske.

Skandalozno ponašanje Slovenaca
Pred nešto više od mjesec dana hrvatska i svjetska javnost su saznale o skandaloznom ponašanju dvoje Slovenaca, Jerneja Sekoleca, člana Arbitražnog suda i Simone Drenik, članice stručnog tima i zastupnice slovenskog Ministarstva vanjskih poslova. Iz transkripta njihovih tajnih razgovora o povjerljivim dokumentima Arbitražnog suda, o mišljenjima i izjavama predsjednika suda Gilberta Guillaumea, može se zaključiti da je odluka o Savudrijskoj vali (Piranskom zaljevu) davno donesena i da će prema toj odluci “najmanje dvije trećine Savudrijske vali pripasti Sloveniji. U donošenju takve odluke, slovenska taktika i pristranost Arbitražnih sudaca odigrali su veliku ulogu. Prema Večernjem listu, transkripti nepobitno otkrivaju i pokazuj da su se Jernej Sekolec i Simona Drenik “savjetovali o problematičnim točkama, analizirali sudačka mišljenja, dogovarali strategiju te planirali kako će Sekolec i privatno, na večerama, utjecati na pojedine suce da promjene mišljenja u korist Slovenije. Sekolec je od Simone Drenik tražio i konkretnu pomoć, pripremu dokumenata kojima je želio utjecati na suce. Ona je pristala da mu pomogne i potvrdila da je s njezinim radom upoznat i slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec. Da je slovenski ministar o svemu bio upoznat moglo se naslutiti iz njegove optimistične izjave koju je dao u emisiji TV Velenje 23. ožujka ove godine. Tada je Erjevac rekao kako će Slovenija, prema neslužbenim informacijama koje posjeduje, “dobiti izlaz na otvoreno more”. Na upit koji je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesne Pusić uputila Arbitražnom sudu i slovenskoj strani da se očituju o izjavi slovenskog ministra vanjskih poslova, Haag je hladnokrvno odgovorio kako je interna istraga pokazala da curenja informacija nije bilo. Transkripti razgovora između Simone Drenik i Jerneja Sekoleca opovrgavaju iskrenost Haaga.

Zaključak
Poslije tolikih obmana, uvreda i pritisaka od Slovenske vlade i slovenskih političara, Hrvati su konačno shvatili slovensku taktiku, zakulisne igre i namjere. Hrvatska je progledala, ponadali su se neki Hrvati. Hrvatska vlada i zastupnici Sabora donijeli su odluku o izlasku Hrvatske iz arbitraže, no pitanja kopnene i morske granice između Hrvatske i Slovenije, ostala su neriješena. U interesu je jedne i druge države da dogovorom, čim prije, riješe pitanje svojih granica i uspostave trajne i prijateljske odnose. Jugoslavija i jugoslavenstvo više ne mogu biti razlog loših hrvatsko-slovenskih odnosa. Vrijeme je da Slovenci prihvate Hrvatsku s njezinim međunarodno priznatim granicama.

Svoje vlastite probleme, bilo unutrašnje ili vanjske, Slovenci ne mogu i ne će riješiti stvaranjem problema Hrvatskoj i Hrvatima. Hrvatska ne može i ne smije podleći ucjenama Slovenije i njezinih saveznika. S druge strane, Hrvatska također mora shvatiti da su dobri odnosi sa Slovenijom u njezinu interesu. Bez uspostave dobrih odnosa sa Slovenijom, Hrvatskoj će biti teško uspostaviti trajne i dobre odnose sa ostalim susjednim zemljama. Rješenjem graničnih sporova i uspostavom prijateljskih odnosa, Hrvatska i Slovenija bi pomogle sebi, a time ujedno i pružile dobar primjer ostalim zemljama koje su, raspadom bivše komunističke Jugoslavije, postale slobodne i nezavisne države.


GLAS IZ WASHINGTONA

JEDAN SMO NAROD

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. kolovoza 2015. u 14.30 sati


Piše Šime Letina


Uvod


Činjenicu da je Hrvatska bila stvorena i u Domovinskom ratu obranjena zaslugom i žrtvama svih državotvornih Hrvata, treba uvijek i svugdje isticati, ne samo zbog budućnosti i jedinstva hrvatskoga naroda, već i zbog same istine.

Većina bosansko-hercegovačkih Hrvata, kako u domovini tako i u svijetu, uz žrtve i doprinose u obrani Bosne i Hercegovine, uložili su također i ogromne žrtve u stvaranju i obrani današnje države Hrvatske. “Nažalost šira javnost premalo zna o događajima u BiH tijekom 90-ih godina i ulozi Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu. Medijski prostor u Hrvatskoj zatrovan je brojnim dezinformacijama o sudjelovanju i ulozi Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH, koje sežu čak do optužbi da je Hrvatska agresor na BiH …  Prema podatcima koji dolaze iz relevantnih krugova 64 posto poginulih branitelja iz oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.” (Prof. Ilija Vučur: Doprinos Hrvata iz Bosne i Hercegovine u stvaranju i obrani hrvatske države, 18. prosinca 2014.)

Svijest o zajedničkoj pripadnosti


Bosansko-hercegovački Hrvati su uvijek, a posebno u najtežim životnim trenucima, ostali vjerni Hrvatskoj i matičnom hrvatskom narodu. U agresiji Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, početkom devedesetih godina, mnogi od njih su vidjeli opasnost i prijetnju svim Hrvatima, a u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj vlastitu životnu opstojnost i sigurnost. Znali su da bez slobodne i suverene Hrvatske ne može biti slobodne ni suverene Bosne i Hercegovine. Tu njihovu odanost i privrženost hrvatskoj državotvornoj ideji i svomu narodu, Alija Izetbegović nikada nije mogao shvatiti, ni prihvatiti. Što više, on i njegovi tadašnji sljedbenici naivno su, a neki i zlobno, tumačili to kao nijekanje bosansko-hercegovačke državne suverenosti i cjelovitosti. Već 1991. godine, dakle u samom početku, kada su četnički dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, uz podršku JNA, krenuli protiv hercegovačkih Hrvata, Izetbegović, koji je trebao biti predsjednik svih građana u BiH, izjavom, “ovo nije naš rat,” okrenuo je leđa tom, za njega i njegove vjerske fundamentaliste, nepoželjnom dijelu sugrađana.

Odričući se njih, Izetbegović se je defacto odrekao cjelovitosti i suverenosti Bosne i Hercegovine. To je bio jedan od glavnih razloga za kasnija nepovjerenja i ratne sukobe između bosansko-muslimanske i hrvatsko-katoličke strane u Bosni i Hercegovini. Pogriješku koju je napravio Alija Izetbegović nikada ne bi učinili pravi politički predstavnici bosansko-hercegovačkih muslimana, ljudi poput dr. Džafer-bega Kulenovića, o kojemu je hrvatski povjesničar, franjevac, dr. Dominik Mandić napisao:
“Godine 1920. bio je izabran za zastupnika u ustavotvornoj skupštini u Beogradu u kojoj je glasovao protiv vidovdanskog ustava. Za ustavne debate rekao je: ‘Pitate me, čija je Bosna i Hercegovina? U prvom redu nas Bosanaca i Hercegovaca. A provedite slobodne izbore, pa ćete vidjeti, da je BiH hrvatska.’ Nakon smrti dr. Mehmeda Spahe (29. V. 1939. godine), kada je bio izabran predsjednikom jugoslavenske, muslimanske organizacije u BiH, dao je načelnu izjavu koju je novinarima u tri navrata ponovio: “Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalista...  I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalista nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskoga naroda..” (Dr. O. Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine”, Rim 1967., str. 422)  

Ante Starčević, te braća Stjepan i Antun Radić smatrali su bosansko-hercegovačke muslimane dijelom hrvatskoga naroda i zato “nisu svojatali Bosnu i Hercegovinu kao područje, nego su u prvi red stavljali narod u tim pokrajinama i jedinstvo u etničkom smislu potkrepljivali su povijesnim, državotvornim argumentima.” (Dr. Ivo Korsky)

Velikosrpska politika prema muslimanima


Srpska politika prema bosansko-hercegovackim muslimanima bila je potpuno drukčija od hrvatske. Muslimani su u očima Srba bili glavna prepreka priključenja Bosne Srbiji i zato je srpski cilj bio potpuno iskorijeniti muslimane iz Bosne i Hercegovine. Za vrijeme jednog sastanka između Srba i Hrvata u Nici 1916. godine, netko je upitao srpskog ministra Protića što će biti s muslimanima, a on je odgovorio: „Prepustite to nama. Mi imamo rješenje. Kada naše trupe dođu na Drinu dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da se vrate u pradjedovsku vjeru. One koji se ne budu pokrstili, zaklat ćemo na isti način kao što smo to već uradili u Srbiji."

Partizansko-četnički progoni i pokolji bosansko-hercegovačkih muslimana u vrijeme Drugog svjetskog rata bili su odraz i nastavak velikosrpske politike iz stare Jugoslavije, čiji je cilj bio potpuna eliminacija muslimanskog življa. Pokolj nedužnih muslimana u Srebrenici 1995. godine bio je nastavak te sulude politike i velikosrpskog plana. Dr. Smail Čekić s pravom ističe da je pokolj nad muslimanima u Srebrenici bio rezultat kontinuirane srpske i crnogorske politike, koja je “razrađena i uobličena u Njegošovom Gorskom vijencu, Garašaninovom Načertaniju iz 1844, politici kraljevske Srbije, jezičnom nacionalizmu Vuka Karadžića, materijalima Krfske deklaracije 1917, nacionalističkim programima srpskih građanskih krugova, koje je najjasnije izražavao Srpski kulturni krug i razna srpska društva, udruženja i Srpska pravoslavna crkva, genocidnom programu četničkog pokreta Draže Mihajlovića od rujna 1941. i njegovoj Instrukciji od 20. prosinca iste godine o istrebljenju muslimana, zaključcima četničke konferencije u Šehovcima (početkom siječnja 1943.), programskim dokumentima SANU, historiografskim, filozofskim i književnim radovima Vase Čubrilovića, Dobrice Ćosića, Milorada Ekmečića, Veselina Đuretića, Vasilije Krestića, Mihajla Markovića i dr.; strateškim planovima vojnog vrha SFRJ i državnog političkog rukovodstva Srbije....” (Smail Čekić: Uzroci, ciljevi i razmjeri agresije na Bosnu i Hercegovinu 1991-1995, VKBI, Sarajevo, 1995, str. 22.)

Svijest bosansko-hercegovačkih muslimana o nacionalnoj pripadnosti hrvatskomu narodu bila je dobro poznata srpskim intelektualcima i političarima. U tom smislu Svetozar Pribičević u knjizi “Diktatura kralja Aleksandra” je napisao: “Njihovi intelektualci su u ogromnoj većini hrvatskog pravca i narodne mase u svim političkim akcijama slijede slijepo intelektualce. Tu se ne treba varati... Srpski političar koji o toj činjenici ne bi vodio računa ne bi se mogao smatrati ozbiljnim političarem.” (Str. 24.)

Odbacimo Tita i njegovo jugoslavenstvo


Prihvaćajući Titovu i Kardeljevu politiku iz 1961. godine o postojanju muslimanske nacije, Alija Izetbegović i njegovi istomišljenici na muslimanskoj, bošnjačkoj strani, te Hrvati jugoslavenske orijentacije na hrvatskoj strani, prekinuli su prirodni proces nacionalnog razvoja i suradnje bosansko-hercegovačkih muslimana i katolika, koji je počeo s politikom Ante Starčevića.
Današnja “Republika Srpska,” koja obuhvaća 49 posto teritorija u Bosni i Hercegovini, rezultat je nepovjerenja i ratnih sukoba između bosansko-muslimanske i hrvatsko-katoličke strane, odnosno Titove i Kardeljove politike iz 1961. godine. Ta jugoslavenska politička praksa “divide et impera”, nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, neslužbeno je nastavljena u Hrvatskoj otvorenom hajkom protiv Hrvata (katolika) iz Bosne i Hercegovine. Njihove zasluge u stvaranju i obrani države odjednom su nekima u Hrvatskoj postale upitne i nevažne, dok su mnogi od njih u službenim hrvatskim medijima proglašeni običnim lopovima i švercerima. Hrvatski branitelji, kako oni iz Hrvatske tako i oni iz Bosne i Hercegovine, preko noći su postali teret države, nacionalni mlinski kamen, kojeg se trebamo osloboditi. Mnogi od njih, posebno branitelji, pod težinom konstantnih medijskih napada, izgubili su svaku nadu. Hrvatskim braniteljima, te djeci poginulih i nestalih branitelja, Hrvatska je dužna pružiti moralnu i materijalnu pomoć. Hrvati diljem svijeta trebaju stati u njihovu obranu, jer su u pitanju pravda i istina.

Djeca poginulih i oboljelih branitelja nemaju vremena za hrvatsko čekanje. Hrvatska im to duguje. U protivnom, može li se od te djece, posebno onih koji žive u BiH očekivati da jednoga dana, ako ustreba, pokažu prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu istu ljubav i spremnost, koju su pokazali njihovi očevi? Oni koji u javnosti pokušavaju stvoriti sliku o bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao o ljudima izvan zakona, švercerima i mafijašima, te ih smatraju viškom i teretom, svjesno ili nesvjesno potiču rastakanje i podjelu hrvatskog naroda i time nanose veliku štetu Hrvatskoj. Tu lažnu i iskrivljenu sliku o bosansko-hercegovačkim Hrvatima treba suzbijati istinom i činjenicama. Nepobitna je činjenica da bez pomoći i žrtava bosansko-hercegovačkih Hrvata ne bi bilo današnje države Hrvatske, a niti Bosne i Hercegovine i zato bi bilo logično da svi ponovo budemo jedinstveni u odbacivanju Titove protuhrvatske politike koju danas putem javnih medija šire njegovi poštovatelji, kao što smo početkom devedesetih godina bili jedinstveni u odbacivanju i rušenju Jugoslavije i stvaranju današnje hrvatske države. Gadljivo je danas slušati i čitati izjave i pisanje onih koji uspostavu komunističke Jugoslavije opravdavaju spašavanjem Hrvatske i hrvatskog naroda.

“Vrijedno je spomenuti kako su i Starčević i Radić osjetili da je jugoslavenstvo zlo. Starčević genijalno uočava inferiornost jugoslavenske teze, te ističe prirodnu, državnu, i stoga superiornu tezu naroda. Radić jedini protestira godine 1918. kad hrvatski političari plivaju u Jugoslaviju i konačno bude ubijen usred Beograda u ime jugoslavenstva kao afirmacije velikosrpstva. U borbi za spašavanje Hrvatske Hrvati se opredjeljuju u dva smjera: u borbu za potpunu nacionalnu nezavisnost i u 'borbu' za postizavanje ravnopravnosti unutar Jugoslavije.“ (Prof. Ivan Oršanić: Oslobođenje i sloboda, 1979., str. 105)

Zaključak


Jugoslavija je zakazala u svakom pogledu. Ona je bila Titov eksperiment uništavanja starih nacija i stvaranja nove jugoslavenske nacije i kao takva nije mogla uspjeti ni opstati. Pomisao na nju i na njezina tvorca treba zauvijek odstraniti iz hrvatske svijesti. U devedesetim godinama Titova politika za Hrvatsku je bila puno opasnija od Miloševićeve. Tito je, a ne Milosević, bio razlog i oslonac velikim silama za isticanje i čuvanje cjelovitosti Jugoslavije. Oslanjajući se na Tita i njegovu politiku general Kadijević je poveo JNA u ratno razaranje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dok su im velike sile nametnule embargo. Odbacivanjem Tita i njegove politike Hrvati će posvjedočiti da zaslužuju državu protiv koje se Tito borio svim silama, a uzajamnim prihvaćanjem, pomaganjem i obranom jedni drugih, bez obzira iz kojih smo hrvatskih krajeva, posvjedočit ćemo hrvatsko jedinstvo i dokazati da smo jedan i isti narod.



Pismo iz Toronta

Doista, Hrvatska nije zemlja za kukavice!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. lipnja 2015. 20.00 sati


Autor: Rudi Tomić


Većini medija u Hrvatskoj nije stalo do istine, nego i u ovim najtežim vremenima gospodarske krize, gdje je voda došla do grla, njima je očito zadaća širiti defetizam, strah od oporbe i poticati iseljavanje, a ne analizirati uzroke zbog kojih je Hrvatska došla u katastrofičan položaj.

- Ponukana lošim vijestima i raznoraznim crnim statistikama o nama, mladima i školovanima u Hrvatskoj, naprosto sam bila primorana ovo napisati: Hrvatska nije zemlja za kukavice! Nikad neću otići. Gdje god da odeš ti si stranac i uvijek ćeš biti stranac. Hrvatska je tvoja jedina Domovina, jedino si tu svoj na svome!.- rije godinu dana mlada Hrvatica Helena Bona Marić poslala je ovo odvažno pismo 'Večernjem listu', koje je i danas tako aktualno u Hrvatskoj, jer Helena je jedna od malobrojnih koja ne želi prihvatiti ''moderne'' trendove i iseliti iz svoje Domovine - Lijepe naše! Ovom prigodom prenijet ćemo samo jedan dio, a stvarno bi trebalo pročitati ga u cijelosti:

''Neki dan, u busu, slušam priču jedne žene koja je susjeda 30-godišnjaka J. (kojeg ja poznajem), i priča kako je on visokoobrazovan, ali eto otišao je s curom u Kanadu jer tu nisu mogli naći posao. Dakle, dok je bio u Hrvatskoj, nije mogao naći DOBAR posao U STRUCI, ne zato što ga nije bilo ili zato što nije imao vezu - ne, on je imao posao u struci, ali imao je malu plaću?! Iako je od te plaće mogao palaćti i podstanarski stan i režije, i hranu i priuštiti si izlazak tu i tamo, e ali nije mogao uzdržavati i djevojku koja je tražila isključivo posao u struci.

Dakle, otišli su u Kanadu i super im je, on radi kao konobar, a ona radi u slastičarnici - dakle niti jedno ne radi u struci, nemaju vremena za izlaske, a novaca ima taman da prežive. Baš im je krasno, ili ja ne razumijem što je sreća, ili nije isto preživljavati u Hrvatskoj i preživljavati u Kanadi'', piše Helena.

''Večernji'' je objavio još dva pisma, jedno iz Njemačke i drugo iz Kanade, kako bi protuslovili Heleni i njezinoj nepokolebljivoj ljubavi za svojom Domovinom. Riječ je o dvije Kristine iz Osijeka (!), jedna je otišla za suprugom u Njemačku, a druga se udala za Hrvata koji je rođen u Kanadi.

Pismo Kristine iz Njemačke
''Evo Vam šalje pismo jedna kukavica (kako nas pojedinci nazivaju) iz Njemačke. Imam 28 godina, muža i dijete 5 godina. Živili smo u Osijeku i ja tri godine nisam nigdje radila. Jedino što sam mogla raditi to je bilo u razno raznim osiguranjima. Ali s obzirom da su danas takva vremena jako mali broj ljudi znam koji bi se htjeli osigurati, a ja ne mogu biti tako naporna. Kažu kukavice su oni koji odlaze! A zašto? Jer želim bolje svojoj djeci, jer ako sada s 28 godina ne mogu pronaći posao u trećem gradu po veličinu u Hrvatskoj, ako sad ne mogu zaraditi, s čim ćemo živjeti kad budemo stari, bez penzije!? Ljudi, i ja volim Hrvatsku i Osijek, ali od tog se ne živi! A sad Vi meni recite da li bi mi bilo bolje da sam ostala tu, sjedila i čekala!? Koga i što!?'', Tina.

Žalosno je što se hrvatske mlade obitelji moraju seliti u druge države da bi imali kakav-takav posao od kojeg mogu živjeti. Kristina je bila iskrena i iznijela svoje razloge za odlazak iz Hrvatske. Ona nije kriva što su takve loše gospodarske (ne)prilike u Hrvatskoj, da mladež mora ići trbuhom za kruvom, kao što su naši očevi i djedovi morali odlaziti u doba depresije, ali i političkih progona tijekom prošlog stoljeća.

Pismo Kristine iz Kanade
''Moje je ime Kristina i imam 38 godina! Doselila sam se u Kanadu prije točno pet godina. Moj dolazak nije bio trbuhom za kruvom već sam se zaljubila i udala za Hrvata rođen u Kanadi. Prije toga sam živjela u Zagrebu. Imala sam svoj stan, posao u struci! Medicinska sam sestra i viši radni terapist. Radila sam u privatnoj klinici i unatoč svemu tome zbrajala sam kraj s krajem i uvijek bila u dugovima!

Sa suprugom sam vlasnik kuće na tri kata! Poslodavac mi plaća dodatno za lijekove i zubara! Dodatno sam se školovala da nadogradim što imam i to mi je platila provincija u kojoj živim! Nemam dugova iako imam tri kreditne kartice! Izlazim van u restorane i družim se s obitelji i prijateljima! Nismo robovi  ničega! Putujemo i uživamo!
Slažem se da je žalosno što mladi ljudi odlaze ali ja od kada sam u Kanadi ne znam što je stres! Ljudi se druže i ne pričaju o poslu i o politici. Nisu nervozni i nesretni! A ja na kraju mjeseca ne brojim lipe! Evo morala sam malo ispraviti sliku o Kanadi! S poštovanjem Kristina.''

Kristina ne živi u Kanadi, ona je negdje u oblacima. Ili je zaljubljena do ludila, te ne vidi niti čuje - da Hrvati čim se dvojica sastanu u Kanadi i u svijetu pričaju o poslu, politici i situaciji u Domovini.

Ne znam kome, ili čemu, služe ovako plasirane laži, ali u pismu Kristine nema ni malo iskrenosti, niti jedne uvjerljive činjenice. Večernjak' je vjerojatno iskoristio ''zaljubljenu'' Kristininu koja ''izgara od sreću'' u tuđini, da bi dali zeleno svjetlo mladeži za što više njih idu u Kanadu (''gdje se dolari grću s lopatom''), jer ako se probude i pobune protiv novog apsolutizma, manipuliranja i rekomunizacije u Hrvatskoj, Večernjak i njegovi politički mentori bi, u takvim okolnostima, mogao ne ''dočekati zoru''.

U Torontu živim više od polovicu stoljeća i još nisam sreo nijednog čovjeka koji nije nervozan i koji ne zna što je stres. Riječ je o normalnim ljudima. Samo vožnja na posao u grad (na autoputu 401) pojede čovjeku živce i pola dnevne energije, jer je uklješten u promet, a posao mu je ovisan o ustrajnoj poslušnosti poslodavca i neprekidnoj napetosti. Ljudi se tako dnevno ''hrane'' sa stresom da bi nešto stekli i pristojno živjeli. A da ne govorimo o onim ljudima koji rade fizičke poslove na građevinama, kako je  njima raditi skoro šest mjeseci u zimskim hladnoćama, ili onima u tvornicama gdje robati određuju tempo radnicima.

Kristina se udala se za Hrvata koji je rođen u Kanadi, čiji su roditelju prošli ''Kalvariju'' da bi odgojile takvog ''mulca'' i ostavili mu nekretninu, čiji je sada suvlasnik Kristina, koga ništa ne zanima. Nabrojila je (pretjerano) sve privilegije i ''posjedovanje'', ali ni riječi o obvezama i troškovima za uzdržavanje kuće, o ''mortgage-u'', porezu, režijama (6 mjeseci grijane), porezu na prihode (income tax), zagađenosti zraka, ubojstvima po ulicama i opasnost izlaska u noći, silovanjima u hodnicima, autobusima i parkovima i sl.

Kristini je očito ''upalilo'', jer u hrvatskim zajednicama u Torontu i Kanadi mnogi se momci žene sa svojim vršnjakinjama - Hrvaticama, i školovanim ljepoticama. Ima, doduše, i oni momaka koji su ovdje rođeni i dovedu cure iz Hrvatske - i to je OK! Ali, nema nikakve razlike između hrvatsko-hrvatske i hrvatsko-kanadske moralne prostitutke koje se hvale s nečim što one nisu stekle, nego su na gotovo došle. I, zamislite, kakva prepotentnost, da je Krisitna ''morala ispraviti sliku o Kanadi.''! Samo su luđaci ustrajni u samouvjerenju. Hipokrat bi rekao: ''pretpostavljam, da su duševno poremećeni zbog oboljelog mozga''.

''Gore od iseljavanja je ako se nitko ne vraća''
Njemačka je također širom otvorila vrata hrvatskim radnicima, koji će imati ista prava kao i Nijemci, dobivati iste plaće, ostvarivati prava na socijalnu pomoć i za njihove obitelji. Komentar Jutarnjeg (19. 06. 2015.) pod gornjim naslovom odaje dojam zabrinutosti za masovno iseljavanje iz Hrvatske, jer u zadnje dvije godine odselilo se u Europsku uniju više od 92.000 ljudi.

''E, sad. Mi koji ostajemo na sve to gledamo s priličnom zebnjom. Sve vijesti o iseljenicima, posebno kad se one sažmu u konkretne brojke, doživljavaju se katastrofično. S posebnim se naglaskom u tom kontekstu promatra odlazak obrazovanog stanovništva. Najviše polemike izaziva odljev liječnika. U brizi smo hoće li nam zdravstvo opstati i mogu li ih eventualno zamijeniti doktori koji bi došli iz Rumunjske i Bugarske.

Naravno da u iduće četiri ili pet godina nećemo izići iz krize i postati bogatiji...Plaši, međutim, što smo u izbornoj godini, a glavne teme koje nam se nude (točnije, forsira ih oporba) su lustracija, obračun s Titom, komunizmom, prebrojavanje ustaša i partizana. Sve su to jalove priče od kojih nitko (osim onih koji bi na njima mogli osvojiti vlast) neće dobiti kruha. Stoga, neka su nam Nijemci ukinuli radne dozvole.'', navodi i svome komentaru Ivanka Toma, očito s ciljem ''zamućivanja vode'' i skretanja na drugu temu.

Hrvatska nije zemlja za veleizdajice
Autorici Ivanki Toma i ''Jutarnjem'' nije stalo do istine niti do vraćanja iseljenih obitelji, nego i u ovim najtežim vremenima gospodarske krize, gdje je voda došla do grla, njima je očito zadaća širiti strah od oporbe, a na uzroci zbog kojih je Hrvatska došla u katastrofičan položaj. Njima je najbitnije optužiti oporbu zbog najava političkog obračuna s ostavštinom Josipa Broza Tita, jugoslavenstva i komunizma, što je izravan pokazatelj kako je većina medija u otvorenom dosluhu s aktualnom vlašću. Tako se u četvrtak u Bruxellesu ponijela i Jasna Pero, supruga karijernog diplomate i bivšeg Josipovićevog savjetnika Joška Para, koja je ocjenu šefa oporbe Tomislava Karamarka o gospodarskom stanju u državi i odgovornosti aktualne vlasti grubo prekinula: hoće li promijeniti retoriku kada sazna datum izbora?

Umjesto da se bave uzrokom loše gospodarske slike i osude Vladu koja planski upropaštava državu Hrvatsku, predstavljajući iseljavanje kao smanjenje broja nezaposlenih, mediji i njihovi urednici bave se isključivo oporbom, dajući tako ''vjetar u leđa'' Zoranu Milanoviću da postane još agresivniji, bahatiji i licemjerniji u demonstriranju svog neznanja. Vlada koja je za tri godine promijenila devet ministara, većinom zbog kriminala, četiri ravnatelja porezne uprave i 44 porezna pravila; Vlada koja je hrvatskom narodu blokirala više od 320.000 računa; Vlada koja je nezaposlenost dovela na najniži stupanj - jedan čovjeka koji radi hrani dvije osobe koje ne rade; Vlada koja je gurnula Hrvatska u dužničko ropstvo - još se više zadužuje. Naime, sve vlade u 20 godina imale su 212 milijuna duga, a današnja vlada je u svom mandatu natovarila još 100 milijuna novog duga. Što je najžalosnije, ova se Vlada, uz potporu medija, nudi hrvatskom narodu za još jedan mandat.

Poslanica Predsjednice za Dan državnosti
''U svečanoj prigodi posebno se želim obratiti mladima. Znam da mnogi od vas razmišljaju o odlasku u inozemstvo, ne samo zbog trenutačne nemogućnosti zaposlenja, nego i zbog osjećaja da nismo dovoljno iskoristili mogućnosti izborene slobode. Mnogi se od vas pitaju: Ima li smisla ostati? Želim vas ohrabriti. Vas vidim kao predvodnike hrvatskog zajedništva. Ostanite! Učinite Hrvatsku boljom, naprednijom i prosperitetnom kako bi vi, vaši roditelji, djedovi i bake živjeli dostojanstveno.'', poručila je Kolinda Grabar-Kitarović.

Milanovićeva Vlada je izgubila svaki osjećaj za dobrobit  hrvatskog naroda i Države, pa se promatrajući sa strane dobiva dojam da u Hrvatskoj vladaju idioti kojima je samo stalo da se održe na vlasti, jer sadizam je, u očuvanje vlastitih interesa, njihova jedina ''moralna vrlina''. Teško mi pada na srce, kad vidim da se u Hrvatskoj i nakon oslobođenja i ustoličenja demokracije u praksi sustavno provode ideje Aleksandra Rankovića, koji je nagovorio Tita da otvori granice kako bi se riješili neprijatelja (domoljuba) u Hrvatskoj.

Hrvatska više milijunska dijaspora, koja je po broju zastupnika (3) svedena na istu razinu sa srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj, nije prestala biti dio svog nacionalnog korpusa. Dapače: ''Svi oni koji su iz bilo kojih razloga napustili svoju domovinu i otišli trajno živjeti u neke europske ili prekomorske zemlje stekli su novu domovinu, ali negdje duboko u sebi, u svojoj duši zadržali su i korijenje i ljubav prema staroj domovini'', Mile Prpa (Codex moralis croaticum).

O tome bi morali voditi računa i političari koji i 2015. otvoreno zagovaraju primjenu Brozove i Rankovićeve metodologije prema Hrvatima!


Evo još jednog pisma preko bare

ustanak u srbu
Pupovac s četničkim "pionirima" u ličko-sjevernodalmatinskom selu Srb, odnosno sa Srbima i Srbijancima, divljao je još 2007. uz pomoć hrvatske vlade /© Marko Čuljat Lika press Gospić

UMJESTO 1. TRAVNJA DAN BUDALA, LAŽOVA I UMOBOLNIH ZLOČINACA U HRVATSKOJ SE SLAVI 22. LIPNJA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. lipnja 2015. u 13.45 sati


Autor Zvonimir R. Došen


U Zapadnom svijetu prvi dan mjeseca travnja “slavi” se kao Dan budala. Na taj dan dozvoljene su svakovrstne šale i izmišljotine izprepletene svakakvim lažima pa, ukoliko netko ne želi biti nasamaren i postati budalom, na taj dan ništa ne smije uzeti za ozbiljno.

Prije par godina u američkoj državi Floridi jedan ateist poveo je sudsku parnicu u svezi s dolazećim blagdanima Uskrsa i Passovera. Uzeo je odvjetnika koji je podigao tužbu u kojoj je stajalo da slavljenjem Uskrsa i Passovera, kršćani i židovi čine diskriminaciju i nepravdu ateistima, koji nemaju jedan takav priznati blagdan. Sudac je mirno saslušao odvjetnikovo izlaganje, a onda je snažno lupio drvenim batom (gavelom) i, bez ikakvog razglabanja, povišenim glasom rekao: “Case dismissed !”- (Predmet odbačen ili žalba odbijena).

Odvjetnik se odmah uzprotivio, ustao se i rekao: “Častni sude, kako Vi možete odbiti ovu tužbu ? Kršćani imaju Uskrs i druge blagdane. Židovi imaju Passover, Jom Kipur i Hanuku, a moj klijent i drugi ateisti nemaju takvih blagdana”. Sudac se  pognuo u svojoj stolici prema odvjetniku i rekao mu: “Ali, vi imate svoj blagdan. Ako Vaš klijent, i Vi gospodine odvjetniče to ne znate onda ste očajno neuki.”

Iznenađen, ovim sudčevim odgovorom odvjetnik je uzvratio: “ Častni sude, nama nije poznato nikakvo održavanje ili blagdan za ateiste”. Na to je sudac odgovorio: “Kalendar kaže da je 1. travnja Dan budala. Psalm 14:1 kaže: “Budala kaže u svome srcu, da ne postoji Bog”.
Zato, mišljenje je ovoga suda, da ako Vaš klijent kaže da nema Boga, onda je on budala. Stoga 1. travnja je njegov dan!” - Proces završen !

U Hrvatskoj je Dan budala, zločinaca i lažova zakonom određen kao “državni praznik”.
U zemljama u kojima se govori engleski svi blagdani zovu se holidays. Riječ holiday je spojena od dvije riječi iz starog engleskog rječnika, holy (sveti) i day (dan) - znači sveti dan. Vrlo slično je i s hrvatskim jezikom gdje je blagdan inačica za blagoslovljeni dan ili dan za blagovanje. Nu holidayu je možda bliža naša riječ svetkovina.

Nije potrebna detaljna analiza da bi se zaključilo da praznik nije isto što i blagdan ili svetkovina. Kako god je okrenete ta riječ u hrvatskom jeziku ne označava nikakvu svetkovinu, nikakav blagdan, nego nešto što je prazno, nešto prividno, lažno. Prevedeno na engleski praznik bi bio “empty day” (prazan dan). To je naziv kojim su po dolazku na vlast oni koji su “nosili kapu sa tri roga i borili se protiv Boga”, iz goruće mržnje na sve što bi moglo podsjećati na vjeru, nadomjestili hrvatske blagdane i svetkovine.

Osim različitog datuma na koji razni kreteni, misfiti (odpad ljudskoga društva) sada, prema odredbi ovoga genijalnog sudca u Floridi, na Zapadu mogu slaviti svoj Dan budala, postoje još neke druge razlike između njih i ovih u Hrvatskoj.

Uz to što su većina njih, kao i ovi na Zapadu; anarhisti, ateisti, pederi, masohisti i nihilisti i svojevrsni kreteni, oni stariji među ovima u Hrvatskoj su; umobolni nekrofili, sadisti, ubojice i megazločinci, a svi zajedno sa svojim podmladkom rulja tuđinskih guzoliza, profesionalnih izdajnika, retrogradnih titoista, staljinista i jugoboljševičkih lažljivaca.

A što to ta rulja svake godine slavi po vukojebinama Brezovice tamo negdje kod Siska? Pa, eto, kažu da u tom žbunju, nastanjenom tvorovima, zečevima, divljim svinjama, lisicama i, ponekad ponekim kradljivcem i drumskim razbojnikom, oni slave “dan antifašističke borbe”.
Kažu nam da je to dan “sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u toj šumi osnovan prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi”.
Četnici pak tvrde da je njihov Draža Mihailović bio “prvi gerilac u Evropi”. Za svakoga tko imalo pozna povijest ovakve komunističke i četničke gluposti prelaze sve granice.

Na primjer, dva mjeseca poslie nacističke invazije (9. studenog 1939. g.) u Poljskoj je osnovan gerilski pokret odpora TAP (Tajna Armia Polska), koja već u proljeće 1940. broji 19.000 gerilaca. U južnoj Francuskoj poslie njemačke okupacije 1940., organizirane su grupe odpora pod nazivom Maquis, tako nazvane iz razloga što su se skrivale po makiji (grmečima).

Jer ga nikada nije ni bilo, do 1991. nitko nije slavio nikakav komunistički ustanak u Brezovici. “Državni praznik antifašističkog ustanka u Hrvatskoj” četnici i komunisti su slavili na 27. srpnja. Kako je već svima poznato, na taj dan 1941. godine, pod protektoratom okupacijske talijanske fašističke vojske, velikosrbski četnički fašisti iz Srba i okolnih vlaških sela u Lici opljačkali su i popalili sva okolna hrvatska sela, a mirno hrvatsko pučanstvo poklali ili živo pobacali u jame. Skoro svi ovi četnici kasnije su se priključili Titinim partizanima, a njihovi kolovođe, kao Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Milan Žeželj, Milan Kuprešanin i drugi postadoše Titini visoki službenici i top-generali.

Onda kako je došlo do ovoga što ova komunistička i četnička rulja danas slavi u Brezovici? Poslie odcjepljenja Socijalističke Republike Hrvatske od Jugoslavije došlo je do svojevrsnog nadmetanja (kontesta) između “obraćenih” hrvatskih komunista i velikosrbskih unitarista o tome tko je prvi ustao protiv Nezavisne Države Hrvatske i počeo sa sustavnim klanjem nevinog hrvatskog civilnog pučanstva. Operacijom “Oluja” velikosrbske unitarističke snage u Hrvatskoj su potučene i (na kratko vrieme) četnici su u ovom nadmetanju bili gubitnici.

KOMUNISTI PRIZNAJU DA SU BILI NACISTIČKI SAVEZNICI
Stara poslovica kaže - Čega se pametan stidi time se budala ponosi, a u ovom slučaju prikladnije bi bilo reći - Čega bi se i budale stidjle time se komunjare hvale.

Iako je to već svakome poznato, ipak je vriedno  i ovdje navesti ono što o tom događaju, koji se uobće nije dogodio, sami komunisti pišu u svojoj “povijesti”: “Nacionalsocijalistička je Njemačka toga jutra (22. lipnja 1941.) napala Sovjetski Savez u operaciji pod kodnim nazivom Operacija Barbarossa. Time je izigran pakt Ribbentrop - Molotov o nenapadanju između ove dvije sile. Zbog takvih novonastalih okolnosti pripadnici Komunističke partije Hrvatske u Sisku našli su se u opasnosti, te su se povukli u okolicu grada - najprije u selo Žabno, a potom u šumu Brezovicu kraj Siska”. Samo je problem u tome što su na taj dan u Moskvi, pa tako i u Sisku i svugdje u Europi komunisti bili toliko iznenađeni i izbezumljeni napadom socijaliste Hitlera na svog socijalističkog partnera Staljina da ni jedan od njih nije danima mogao doći k svijesti.

Istina je pak da su negdje u ljeto te godine par kriminalaca; Vlado Janić “Capo”, koji je taj nadimak dobio jer se bavio krađom “capanjem”, njegov ortak Mika Špiljak i još dvojica kriminalaca pobjegli iz Siska pred policijskom potjerom i kasnije se negdje u nekoj šumi pridružili jednom čoporu Titinih komita i zajedno s njima počeli s pljačkanjem i ubojstvima mirnog hrvatskog pučanstva.

Kako rekoh, četnici  samo su na kratko vrieme bili gubitnici toga “natječaja”  jer Operacijom “Oluja” hrvatska vojska je konačno obračunala s četničkom paravojskom. Ali, nažalost, poslie onako sjajne pobjede nije joj bilo dozvoljeno da se obračuna s njihovim jugokomunističkim saveznicima u Hrvatskoj, koji su samo čekali dan da opet dođu na vlast.

I, samo četiri i pol godine kasnije to im uspijeva. Dolazkom Ivice Račana i njegovog starog jugokomunističkog kadra na vlast dolazi do rezurekcije starih boljševičkih vrednota i metoda i sve okreće starim đavolskim putem.

Iako su i oni “obraćeni” na ponešto tih način to činili 5 godina prije njih, sada stari crveni krvnici i njihova omladina ponovo oživljenim boljševičkim zanosom slave svoj “dan antifašističke borbe”, urlaju i orgijaju po vukojebinama Brezovice. Na njihovim slavljima su prisutni i svi oni što su do 1995. u Srbu slavili “27. jula”, a sada eto pobjedom njihovih saveznika opet će ga svake godine moći slaviti. Na tim njihovim novim slavama glavni gosti i govornici biti će njihovi drugovi koji eto slave isto što i oni, ali sada, iz nekog nepoznatog razloga, na “22. juna”.

I tako četnici su sad uvidjeli da izhod toga kontesta nije bio baš tako loš. Čak je ispalo i bolje nego što je bilo prije toga jer sada umjesto jednoga, sad imaju dva “prva antifašistička ustanka”, a time i duplo više slavljenja, šljive, kozaračkih i žikinih kola, pjevanja - Po šumama i gorama, udri Aco po toj svojoj kanti itd.

Problem im je samo bio što im je za vrieme “Oluje” Hrvatska vojska u Srbu razorila spomenik njihovog četničkog (anti) fašističkog ustanka. Ali nije dugo trebalo čekati da im njihov saveznik, hrvatski odrod, superkriminalac Ivo Sanader s milijunima kuna hrvatskih poreznika podigne novi, veći od onoga prvoga, što je od njega bilo “drugarski i veoma lepo”

Pošto uskoro trebaju biti izbori, ove godine na ovim četničkokomunističkim dernecima u Brezovici i Srbu bit će više “srpske šljive” nego ikada prije, više kola, više revanja i urlikanja balkanskoga ološa, a najviše će biti Stevinog, Jovinog, Zorančevog, Vesninog i Miloradovog lupanja po istoj onoj staroj zahrđaloj šupljoj komunističkoj kanti.

Jedino što im želim poručiti je, kako se u Liki kaže - Do ‘ednom crvena bando!
A taj ‘ednom nije daleko!


Reagiranje nakon ednog ljudikanja o svastici

PREKOBARSKA LJUDIKANJA

Svastika, Milanović i Ličani.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. lipnja 2015. u 18.45 sati


Autor: Rudi Tomić


Kakve veze ima  ''svastika'' sa Ličanima? Ljudikanje o politici u ''Ličkim novinama'' (15. lipnja 2015.) donosi osvrt o Milanovićevom posjetu Lici, pitajući se da nije bilo svastike na Poljudu bi li se Milanović uopće pojavio među Ličanima.

''Slučajno su lički crveni partijaši imali neki svoj kongres, odnosno po novom, konvenciju, i to na Plitvicama, pa im je slučajno doša i premijer, odnosno šef partije pa se i un raspištoljija o svastici i neprijateljima Rvata i Rvacke. Milanović je po prvi put doša u Liku i Ličko-senjsku županiju i to niko od novinara ne bi ni zabiližija, ko što nije ni zabiližija, da nije bilo fašističke diverzije na stadionu...već su prinosili žestoke izjave protiv - svastike. Pa svastika je uno, pa svastika je ono, i na kraju - ćorak, a sudionicima kongresa i čelnicima partije - ka obično - šipak i vrtinjak.

Niko od novinara i novinarčića iz nikoliko redakcija koje su tamo bile nije ni spomenija probleme Like i Ličana, a jošte manje Otočačana i Gačana, Krbavaca, Senjana ili ne daj bože Novaljaca koji se valjaju u eurima, koji s drogom stižu na Zrče već nekoliko desetljeća.'', piše Marko Čuljat.

Dakle, da nije bilo svastike na Poljudu ne bi se Milanović suočio s Ličanima! Ovako je iskoristio namješteni skandal za predizbornu kampanju, dao ''podrške partiji koja jošte uvik u oporbi u Lici''.

Narodna poslovica kaže: ''Svako zlo ima i svoje dobro'', ali ima zla koje donesi još više zlo. Naime, ''Svastika'' je na Poljudu ujedinila gotovo sve tv-reportere, (ne)hrvatskih tv-medija i (ne)hrvatskih portala i tiskovnih glasila u dokazivanju tko je od njih uspješnije apsolvirao (ili pak naknadno naučio) smjernice ''kumrovačke škole'', kako se o nečem takvom javnost mora (jedinstveno) izvještavati.

Ne samo da se nitko od svih tih izvjestitelja o ''svastici'' na Poljudu nije čak ni spontano ili nedovoljno svjesno upotrijebio bilo koji drugi izraz, osim onog ''službenog'' o sramoti, nego su i sve ''osobne'' prosude gotovo doslovce glasile, kao da su napamet naučene, da se radi ''o našoj, hrvatskoj sramoti'', a ne o nečijem nečasnom huliganskom napadu na ugled hrvatske države i hrvatskog naroda.

Dakle, sve se je prikazivalo kao da je to napravila Hrvatska kao država, naravno, ''jer je još uvijek pretežno fašistička'', odnosno hrvatski narod, opet naravno, ''jer nije niti prestao biti fašistički'' i tome slično. Zar ne bi bilo logičnije da su barem neki od njih, ako ne baš svi, odmah i najprije pomislili da je netko Hrvatskoj i hrvatskom narodu iz podlosti, osvete, mržnje i nečasnih pobuda htio nanijeti veliku štetu. A takvih, koji bi to htjeli, u Hrvatskoj je, kako što znamo, oduvijek bilo, a izgleda, nažalost, da ih danas ima više nego što ih je bilo ikada.

Olako prišivanje fašističke primisli
Antihrvatstvo je danas u Hrvatskoj uzelo takvog maha, da se i najčasnijem i najdubljem domoljubu, poput onoga koji je krasio hrvatske branitelje, jednostavno i vrlo olako prišivaju fašističke primisli. Pri tome je posebno tragično da u tom često prednjače ljudi iz najviših vladajućih struktura.

O kakvim se legalno izabranih ''predstavnika hrvatskog naroda'' radi, najbolje se vidi iz tek podignutih optužba ili i dijelom već izrečenih osuda Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, protiv osoba kao što su na primjer Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Zoran Milanović, i da dalje ne nabrajamo, a koje osobe to sudište tereti za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa sa pedesetak i više optužnih točaka, koje ovdje ne možemo niti trebamo nabrajati. Iz toga se nameće kao samo po sebi razumljivo pitanje: Zar ne bi bilo moguće da je ''svastika'' djelo (ako ne baš izravno nekog od onih kojima HNES sudi za veleizdaju) barem nekog od njihovih istomišljenika, sljedbenika ili poslušnika? A ako bi to bilo tako, u čemu bi onda to bila ''hrvatska sramota''? Osim možda u činjenici, što smo baš te i takve ''predstavnike'' - sami izabrali!

Svima nam je poznato da se očito i pravi krivci brane svim raspoložljivim sredstvima od optužbe, dok smo mi, već od prvih saznanja o podmetnutoj nam podvali, tako samooptužujuće ''priznali krivicu'', da UEFI sad niti ne priostaje drugo, nego da nas kao državu i kao narod - kazni!

Bože, kakav smo mi narod?
Ovo pitanje postavljamo sada ne radi ''svastike''. koju svatko neuračunljiv ili neprijateljski orijentiran može podmetnuti bilo kada i bilo gdje i bilo kome, već radi a priore ''priznavanje krivnje'', za koju Hrvatska kao država, Hrvati kao narod, kao ni hrvatski nogomet kao takav, nikakvu krivicu, prema tome niti nikakvu kaznu - snositi ne bi smjeli.

Ovo je još jedan postupak (samo u Hrvatskoj!) kao onaj kod parlamentarnih izbora, kao da ne znamo drugačije postupiti nego - nepromišljeno i samoporažavajuće!


Pismo iz Toronta

Koliko god ništica pribrajali jednu drugoj rezultat je uvijek - NULA!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. lipnja 2015. u 8.45 sati


Piše Rudi Tomić


U ovom medijskom ludilu oko svastike na Poljudu, kao da je na pomolu Treći svjetski rat, sve drugo je drugorazredno u Hrvatskoj, izuzevši da mi u Kanadi ''ne znamo hrvatski jezik''!

Stoga će nam iz Hrvatske poslat mlade učitelje, za koje nema posla u Milanovićevoj prćiji, da nas uče kako se hrvatski piše i govori! ''Plakat za plakat - Jezična sramota Hrvata u Kanadi. Najava proslave sv. Ante prepuna pogrešaka!'' (dnevno.hr, 15. 06. 2015.)

Naime, na plakatu je napisana obavijest o dočeku i večeri delegacije HDZ-a na Hrvatskom centru u Norvalu, s početkom u 6 sati na večer, a na ''hrvatskom bi trebalo - u 18 sati''! Da nije Karamarko bio u Norvalu, ne bi se nitko sjetio da je - 6 sati na večer hrvatska ''jezična sramota''!

Neizmjerna srdžba naspram Karamarku i HDZ-u ukotila je ludost u ''Dnevnom.hr'' - moralno su se srozali na dno dna, što nije ni čudo ukoliko znamo da spomenuti medij ima redakcije u Beogradu i Sarajevu. Sad  još samo trebaju dovesti ''ugledne'' kolumniste koje je ''Slobodna Dalmacija'' izbacila na ulicu - i nestat će svake sumnje u Ente - novinarsku patku!

Isto tako, zbog svastike, javnosti je izmaklo ispod oka ''Osmrtinica'' Ivi Josipoviću, koju je napisao Denis Kuliš (''Jutarnji list'', 15. 06. 2015.) i zaželio mu da ''počiva u miru'' - Requiescat in pace!:
''Pravnik i glazbenik bez srca za politiku, čim je krenuo protiv Zoe bio je mrtav.'' Kuliš je na kraju kilometarskog teksta ''zakopao'' Josipovića: ''Treći put na Treći put - Jo u ništa. Više se s njim, na žalost, nećemo imati prilike puno baviti. Osim ako zbilja ne napiše tu rock operu o Johnu Lennonius et Ononius Ars Amatoria.'', piše Kuliš.

Zakašnjeni osvrt o - Jo!
''Večernji list'' od 21. svibnja ove godine svoje je čitatelje prilično opširno, pa i nadobudno, obavijestio o aktivnostima bivšega predsjednika Josipovića u vezi s tada predstojećim osnivanjem njegove nove političke stranke pod imenom ''Naprijed Hrvatska''. Kako je gotovo svaki detalj iz te obavijesti kod imalo obaviještenog čitatelja već onda izazvao (pod)smijeh, a s obzirom da je sam čin ''osnivanja'' u međuvremenu i obavljen bez ikakva spomena vrijedna odjeka u javnosti, to nam se ta obavijest sama po sebi, bez obzira što je ''post festum'' čini prikladnom za ovaj naš nešto zakašnjeni osvrt.

1. da nije žalosno, bilo bi smiješno, kako se Josipović, koji je kao predsjednik Republike Hrvatske ''počinio golemu i teško nadoknadivu štetu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima'' (vidi: Odluku o etničkoj osudi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta od 10. 12. 2014.) sada odjednom sjetio da bi možda ipak bilo politički korektno - postati Hrvatom, zaboravivši pritom da je ona izreka ''Bolje ikad nego nikad'' ovdje (i sada) za njega prije kontraproduktivna nego probitačna.

2. Kroz cijeli gore spomenuti članak u raznim se formulacijama proteže Josipovićevo uvjerenje u uspjeh, između ostalog i zbog toga, što će u tu njegovu novu stranku, pored ostalih, prijeći i stotinjak SDP-ovaca, a naročito pak što će u stranci biti i bivši HDZ-eovci, čime Josipović (ovdje neizravno i očito nesvjesno) više valorizira samu stranku HDZ nego što bi to on inače htio.

3. I navedeni popis nekih od tih ''prebjega'', a kao možebitnih budućih vodećih ljudi te nove Josipovićeve stranke, pod sada odjednom tako zvučnim i obećavajućim imenom ''Naprijed Hrvatska'' (kao što su Josip Kregar, Ivica Pančić, Mislav Žagar, Anto Nobelo i Nikica Gabrić, a prema nekima i Drago Prgomet, Martina Dalić i Jadranka Kosor), u stvari izaziva još dodatni (pod)smijeh. Jer, sve su tom sama imena uz koje bi, kao u ostalom i uz samoga Josipovića, najbolje pristajao epitet - ''Prošlo svršeno vrijeme''!

4. Pored gornjeg, da tako kažemo na ''gramatički način'' izraženog naziva, a ujedno uz ispriku imenovanima da se u ovoj našoj prosudbi ne radi o vrednovanju bilo kojih drugih osim njihovih trenutačnih političkih osobina, ambicija i stvarnih mogućnosti, taj cijeli Josipovićev projekt pod nazivom ''Naprijed Hrvatska'' još bi se najbolje moglo svesti na onaj posve običan i svakome razuman ''matematički račun'', koji glasi: 0+0+0+0+0+0…=0.

Jer, danas već i predškolska djeca znaju da koliko god ništica pribrojali jednu drugoj, rezultat jest i uvijek će biti - NULA!

Nije kršćanski, ali ne možemo Josipoviću poželiti isto što mu želi Kuliš u ''Osmrtnici'' - ''Počivao u miru!''



Pismo iz Toronta

PODMETNUTI KUKASTI KRIŽ

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14.lipnja 2015. u 18.20 sati


Piše Rudi Tomić


Nogometna utakmica reprezentacija Hrvatske i Italije završila je neodlučnim rezultatom 1:1, što je bilo i za očekivati, jer obje su strane igrale bez velikog napora.

No, utakmica je zaboravljena prije nego je bila i završena, jer nekim čudom  ''ukazao'' se kukasti križ (svastika) na travnjaku, koji je poljuljao Poljud, Hrvatsku i Europu. Osude su izrečene prije nego što se je ustanovilo tko stoji iza tog incidenta. Naime, ne mogu optužiti Torcidu, jer nisu bili na stadionu, ne mogu optužiti katoličku Crkvu, jer prije utakmice nije bilo blagoslova ni molitve, onda je sasvim ''normalno'' osuda pala na ''ustaštvo'', jer Split je poznat kao ''kula'' Hrvatstva.

Ove političke igre su toliko prozirne da bi i slijepci vidjeli tko je pravi krivac, ali teško će biti ustanoviti istinu, jer se konstruktor ovih scena skriva u vladajućem režimu, pa će zbog toga medijski biti optužena ''ustašoidna'' hrvatska desnica, odnosno oporba. Kaznu će po starom dobrom običaju platiti HNS i vjerojatno će doći do zabrane međunarodnih utakmica hrvatske reprezentacije u Splitu. Moglo bi se čak dogoditi da se Hrvatsku diskvalificira i da Italija dođe na prvo mjesto u grupi.  Zemlja u kojoj je rođen fašizam tako bi mogla bi biti nagrađena, jer nema toliko neprijatelja unutarnjih i vanjskih koliko ima Hrvatska.

Hrvatska nogometna reprezentacija je oličje hrvatstva i nacionalnog naboja u Hrvatskoj i u svijetu. Kad bi dresovi hrvatske reprezentacije bili crveni i s petokrakom zvijezom sigurno ne bi došlo do namješteni incidenata i drastičnih kažnjavanja. S travnjaka je već sve prešlo u politiku, pa je prava sreća da je Tomislav Karamarko kod nas u Torontu, inače bi već bio i on na optuženičkoj klupi. Dolazak predsjednika HDZ-a u Toronto, neki su u projugoslavenskim medijima okarakterizirali ''bijegom u Kanadu'' jer ga je Manolić optužio za navodnu suradnju sa zloglasnom jugoslavenskom UDBA-om.

Koje li ironije! Manulić, Mesić i njegovi savjetnici, Josipović i njegovi savjetnici sve odreda osobe koje su teškom mukom prihvatili postojanje hrvatske države šetaju se Trgom bana Jelačića, i izdašno financirani iz državnog proračuna smišljenu konstrukcije kako je vođa oporbe i izgledni budući hrvatski premijer  ''od straha pobjegao'' u Kanadu.

Lustracija je solucija za Hrvatsku, a sve drugo je ''pi*din dim''! Upravo zbog najave, da će nakon izbora i izgona Kukuriku koalicije iz vlasti biti provedena lustracija, bez ikakvih izuzetaka, uhvatila je panika sve one koji imaju krvave ruke i ''puter'' na glavi.

Za skandal na Poljudu odgovoran je Ranko Ostojić, on sigurno zna tko su počinitelji, a svi mi znamo razloge toga skandala. Zašto bi se u Hrvatskoj isticalo kukasti križ, kao neki značajni simbol, kad ni u doba NDH nitko se nije kitio tim znakovljem, izuzev četnici i oni koji su radili u Hitlerovoj administarciju u Hrvatskoj. Ni petokraka zvijezda nije hrvatski simbol, nego boljševički kojim se kite komunisti širom svijeta. Nema nikakve razlike između kukastog križa i petokrake zvijezde, jer sve su to simboli stradanja stotina milijuna i jada u posljednje tri četvrtine stoljeća.


PISMO IZ TORONTA

TOMIĆ O TOMIĆU

Ante Tomić vrijeđa one vrijednosti koje većina hrvatskog puka poštuje.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. lipnja 2015. u 9.30 sati


Autor: Rudi Tomić


Ne mogu više odoljeti upitima: ''Jesam li u rodbinskoj vezi s Antom Tomićem? Ne. Nismo, Bogu hvala! Zbog istog prezimena, ovaj pediculus pubis, prilijepio se uz mene pa se ni na Google ne mogu od njega otresti.

Glavna perjanica ''Slobodne Dalmacije'' i ''Jutarnjeg lista'' Ante Tomić piše uvodnike, daje mišljenja, donosi zaključke, optužuje, osuđuje i izriče ''zaslužujuće kazne'' svima onima koji mu ''ne mirišu''. Ako uzmemo u obzir ono što mu je iz kante poliveno po glavi, razumljivo je da mu mnogo što smrdi. Ante (kanta) ovakav kakav je, teško bi ga i Bog prepoznao, jer je promijenio sve u životu izuzevši prezimena i šešira.

Po rođenju Ante bi trebao biti biološki Hrvat, a on je sve drugo samo ne Hrvat, i ne skriva svoju privrženost Titu, partiji i režimu; po vjeri bi trebao biti katolik, a on je antikatolik, antikršćanin, odnosno bezbožac - ateista; po spolu bi trebao biti muško, a on nije ni muško ni žensko, mada sliči na prosječnog muškarca, ali u njemu ženstvenost vrije; po državljanstvu bi trebao biti građanin Republike Hrvatske, a on je tipični Balkanac, jugofil i srbofil. Ante je zavidan svakom dobru u čovjeku i u društvu, stoga izgara od zavisti iznutra i izvana. Sicilijski tirani nisu izumjeli veće muke od zavisti. U selu Proložcu kraj Imotskog, gdje je Ante rođen, davno su susjedi rekli: ''Jadna mu majka koja ga je takvog rodila, bilo bi bolje da se taj nije ni rodio''!

Koliko je god iskompleksirana osoba, Ante je još više zloban i stoga su njegove kolumne kontraverzne i zajedljive, jer samo tako (po zlu) biva upadljiv. Ne ćemo se osvrćati na ine političke komentare, jer o kome god piše, izvan režimskog okvira, ne može da ne ''uoči'' neku srodnost sa ustaštvom, s čime je opsjednut kao da je bio pobočnik generalu Drinjaninu.

U ranoj mladosti, već u četrnaestoj godini bio je pitomac vojne srednje škole JNA u Zagrebu, što je ostavilo na njega neizbrisiv dojam o Titu, partiji i Jugoslaviji. No, Anti se ne može zanijekati stručnost u izazovima, u čemu je vičan, mada bi ta sposobnost trebala biti novinarska nadarenost, za njega je prokletstvo, jer zlo koje čini - on zna što čini i zašto čini, a to je smrtni grijeh. Latini su upozorili na pojavnost takvih ljudi - da se njihov značaj i ćud poznaje po tijelu, očima, licu i čelu. Rečeno je, da slika više kaže nego tisuću riječi!

Ni urednici listova koji za suradnju plaćaju Antu Tomića, nisu ništa bolji od njega, jer takve banalnosti i sprdnju na račun Boga, Gospe, Crkva, vjere - i svega onog što je hrvatskom narodu sveto, daju da u tisak čitaju tu sramotu. Ne bismo ni dirali u taj ''drek na kiši'', ali on je glasnogovornik režima koji vrijeđa sve nas, Boga i druge svetinje.

Riječ je o Bogu, našem Bogu, hrvatskom Bogu i Bogu Svevišnjem; riječ je o Gospi, našoj Međugorskoj Gospi, o Očenašu i Krunici, s kojom smo pobijedili u Oluji, pa ne možemo ostati nijemi. Misli i riječi Ante Tomića, diraju u našu dušu, u naše svetinje i u sve ono što nas čini Božjim narodom. Blate hrvatsku baštinu, hrvatske vitezove, hrvatske žrtve i s đavolskom mržnjom bjesne u medijskim prostorima, koji su i onako zagađeni do gađenja. Evo tri ''uzorita'' uratka Ante Tomića:

1. Gospa iz Međugorja autentična je koliko i diploma ekonomije u Mostaru, tvrdi Papa

Gornji naslov je ne samo provokativan, jer autentičnost Gospe iz Međugorja posprdno je usporedio s diplomom ekonomije iz Mostara, a tome je dao ''autentičnost'' navodeći da to - ''tvrdi Papa''!

''Hrvatski je, kako znamo, uz grčki i latinski, jedan od tri službena jezika u Kraljevstvu nebeskom. Otad pa do danas Gospa redovito pohodi Međugorje. Najmanje dva puta mjesečno obraća se vidjelicama i vidiocima, premda su joj poruke nešto izlizane i predvidljive. Po duši govoreći, još onda, prije trideset četiri godine, Gospa je rekla sve što je htjela reći o kršćanskoj poniznosti, postu i molitvi, a sva su druga javljanja bila višak. Gospa ustrajno ponavlja nekoliko istih rečenica poput Dragutina Lasara i Ivana Vilibora Sinčića ili takvog nekakvog ne osobito bitnog i nadahnutog političara. Čujete li jednu Gospinu priču, čuli ste ih sve.- kaže Ante Tomić- (jutarnji, 21.03.2015.)

Tko razuman može reći da je Ante Tomić normalan čovjek? On čak znade koji su službeni jezici u Kraljevstvu nebeskom, zna da su Gospine poruke izlizane, jer njegove su originalnije i uvjerljivije: Bog i budala sve znaju, a svi znamo da Ante Tomić nije Bog! Ako Tito i partija nije mogao ''istjerati'' Gospu iz Međugorja, zašto bi to učinio Papa, kad se tamo Boga slavi i hvali!

Antu i one iz ''Jutarnjeg'' i ''Slobodne'' koji objavljuju njegove i druge natruhe ne zanimaju Gospine poruke u Međugorju, nego novac. Kažu da su godišnji prihodio oko 90 milijuna eura, ili ukupno do danas oko 11,6 milijardi eura, koje nisu Linić i Lalovac oporezovali! Njih ne zanima ni vjerodostojnost diploma u Mostaru, nego ozračje koje iz grada na Neretvi ohrabruje i usvješćuje hrvatskog čovjeka, koji bi mogli biti šibica za kremaciju komunizam, partije i Tita u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dakle, potrebna je budnost i postojanost hrvatskog naroda u ovim sudbonosnim vremenima. Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da poždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje! 1 Petar 5:8-9

2. Naš je katolički Bog u toj stvari oko razvoda prilično odrješit i ima pravo takav biti

''Katolički brak je kao Zippo upaljač. Crkva vam daje 'lifetime guarantee'. Jednom kad to učiniš, gotovo je. Doživotno bez mogućnosti pomilovanja. Upri pa do smrti, kako bi rekli u mom kraju..., a moj dobar drug, nesumnjivo najpametnija i najduhovitija osoba koju sam ikad upoznao, napravio je to čak četiri puta. Triput je ostavio neku ženu i otišao drugoj sa svim svoji stvarima i psom.'' kaže Ante. (jutarnji, 16. 05. 2015.) 

Prava je šteta što taj ''najpametniji'' Antin prijatelj nije sa sobom i psom poveo i njega u sablastan život. Dakle, u ''jutrenjaku i slobodnjaku'' se sprda s brakom, a brak je temelj obitelji, a obitelj je temelj nacije, ako je to pravilo, onda hrvatski se narod nalazi u teškom položaju. Naime, 2013. godine bilo je jednak broj vjenčanih i razvedenih brakova u Hrvatskoj, a po broju razvedenih Zagreb je na prvom mjestu.

Uz veliki broj pobačaja, iseljavanja, razvedenih brakova i popularizacije  homoseksualnosti, nije teško predvidjeti budućnost hrvatskog naroda. Već sam pisao u hrvatskim portalima, da Hrvatska neće izgubiti populaciju - nego će izgubiti Hrvate. Prema tome, koliko se god u režimskim medijima sprdaju s brakovima kao ''Zippo upaljačem'', to nije udarac samo kršćanstvu, nego je zločinački čin i novo usmjerenje za još jedan genocid hrvatskog naroda.

3. Kad sve valja izmoliti Očenaš? Krunica je došla obavezna u svim zgodama, kao Kozaračko kolo nekada.

Ničim izazvan Ante Tomić je sebe svrstao među najpogrdnije osobe ljudskog društva. Njega, naime, smeta molitva. Smeta ga što kršćani mole uz svaku prigodu i zazivaju Božju pomoć. Za njega je 'neumjesna molitva' bila na kninskoj maturalnoj zabavi, jer su neki nastavnici za vrijeme molitve ostali sjediti dok je većina ustala i molila.

''Takva su, eto, vremena došla da ni ateisti više ne smiju zabušavati. Ako ne znaju tekst, dužnost im je skočiti na noge i barem samo otvarati usta, izmoliti Zdravomariju na plejbek (playback, a.o.) Bez blagoslova i molitve ne idu, osim toga ni otvaranje cesta, školskih zgrada, sportskih dvorana i industrijskih pogona, ni svečane akademije o godišnjicama političkih stranaka, ni političkih prosvjeda, 'Vršili smo molitvu krunice', reče nedavno na televiziji jedan branitelj iz šatora u Savskoj 66. Zaista, jedva da je više moguće ikakav provod koji okuplja više od pet osoba, a da netko ne krene s krunicom. Krunica je došla obavezna u svim zgodama, po prilici kao Kozaračko kolo nekada na sindikalnim izletima'', piše Ante Tomić (jutarnji, 31.05.2015.)

Samo ljudski ''trash'' može usporediti Svetu Krunicu sa partizansko-četničkim Kozaračkim kolom, i to u Hrvatskoj u kojoj je 89.78 posto katolika! Samo u Hrvatskoj takvo besčašće ima medijski prostor! Ma bilo u kojoj drugoj državi u svijetu, gdje je u tolikoj zastupljenosti jedna vjeroispovijest, ne bi se nipošto usudio netko napisati nešto slično i objaviti u toj zemlji. Ne samo da bi autor tog teksta bio iza željeznih vrata, jer to je govor mržnje, nego bi se s njime obračunali mnogi od onih koje je uvrijedio. Dnevne novine u kojima je objavljen taj tekst nikad više ne bi vidjela svjetlo dana, jer ljudi zaboravljaju da od luda jezika dolaze mnoge neprilike u svijetu. Neka se ''Jutarnji'' i ''Slobodna'' ovako ''poigraju'' sa srbopravoslavljem ili Islamom - brzo bi vidjeli lice Božje.

Pa i oni ljudi koji nisu karizmatični vjernici, moraju se naći uvrijeđenima, jer jedna bezumna ljudska spodoba u sredstvima javnog priopćavanja pljuje po svetinjama i hrvatskom narodu. Ljudi se moraju zamisliti nad ovom sramotom. Kanta svakako nije više adekvatno rješenje za Antu Tomića, nego njega treba ''nagraditi'' na neki drugi adekvatan način. Naime, Ante kao Ante nije vrijedan spomena, ali on na žalost predstavlja one koji danas vladaju u hrvatskoj i govorom mržnje vrijeđa one vrijednosti koje većina hrvatskog puka poštuje.


Imamo što svijet nema!

Hrvatsku nacionalnu i duhovnu - bibliju

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. svibnja 2015. u 20.30 sati


Piše: Rudi Tomić


U organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Domovine i Dijaspore (Basel) i Hrvatske akademske zajednice „Kralj Tomislav“ Zagreb - izrađen je, (na razini cijelog hrvatskoga nacionalnog korpusa) – CODEX MORALIS CROATICUM, (Hrvatski moralni kodeks).

Knjiga svenacionalnog značaja, ogledalo budućim naraštajima, putokaz njihovog postupanja, politički i moralni nauk za budućnost. Izrada Codexa povjerena je uglednom hrvatskom umjetniku, pravniku, pjesniku, slikaru i filozofu, te poznatom internet kolumnisti gospodinu Mili Prpi, (inače kandidiranom i za Nobelovu nagradu za književnost) koji je u kratkom roku i sjajno obavio dobivenu zadaću. I tom knjigom postajemo jedini narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis. Codex moralis croaticum je Program duhovne obnove Hrvata u Domovini i iseljeništvu. Knjiga prvorazrednog nacionalnog značaja. Vijest o ovoj knjizi naširoko je pukla među Hrvatima u domovini i svijetu. Pilot projekt prvog izdanja od 500 primjeraka je u tisku i isfinancirao ga je sam autor. Međutim knjiga treba biti dostupna svim Hrvatima domovine i svijeta, što znači da je treba tiskati u više tisuća primjeraka i distribuirati po Domovini i svijetu, što izaziva velike troškove.

Tekst Codexa ogledno je pušten na nekliko e-mail mreža da ga je odmah moglo pročitati par tisuća ljudi u domovini i iseljeništvu. Povratne informacije bile su izvan svakog očekivanja – pljuštale su čestitke i pohvale tekstu sa svih strana ističući visoku kvalitetu teksta kako u smislu književne vrijednosti, a jednako tako i u smislu snage i dubine izrečene političke misli. Donijet ćemo samo dva, među brojim mišljenjima: “... pažljivo sam iščitao Codex i malo je reći da sam oduševljen. Nadmašili ste samoga sebe, ovo je kolosalna oda Hrvatskoj, Hrvatima, domoljublju i SLOBODI.” (dr. D. Sacher, Koprivnica). Ili, “...bolje, da bolje ne može biti.”  (M. Pavković- HVIDRA). Bilo je više upita gdje se knjiga može kupiti?
U Codexu su obrađene 192 teme na nacionalnoj razini suvremenih, ali i povijesnih događaja koji imaju refleksije na političku sadašnjost. Tekstualno, neke teme obrađene su duže, neke kraće sa snažnim moralnim i duhovnim porukama. Između svake teme ubačena je jedna autorova odgovarajuća izreka (misaona krijesnica). Codex ima vrlo snažno ugrađen i duhovni karakter. Knjiga nije jednoznačna, “prošetala” je kroz brojne znanstvene oblasti i discipline, što joj daje karakter polivalentnosti. Knjiga se lagano čita jer snaga  izrečenih misli ostavlja vrlo duboke dojmove.

Format knjige 21 x 14 cm, 259 stranica, crno/color na 80 gramskom papiru, meki plastificirani uvez s klapnama. Po ljepoti grafičkog dizajna u tekstu, a posebno i na koricama - knjiga je pravo bibliofilsko izdanje.
Da bi ovaj jedinstveni projekt duhovne obnove svih Hrvata svijeta profunkcionirao, potrebna su sredstva za tiskanje i distribuciju. Stoga Vas molimo da prema Vašim mogućnostima, kao domoljubi, makar i skromno pridonesete realizaciji ovoga kapitalnog djela hrvatske književnosti i političke misli. U narednim izdanjima bit će navedena imena svih donatora. Novac možete poslati dostavom čeka na ime:
Mile Prpa, B. Rašice br. 2, 10000 Zagreb, Croatia.

Za svaki primljeni ček dobit ćete potvrdu primitka i zahvalu. Mi smo u iseljeništvu (dijaspori) pred sudom savjesti za pomoć tiskanja ovog hrvatskog bibliofilskog djela.
Više o autoru Codexa na adresi  www.mile-prpa.com


Never on Sunday

Zamka Kumrovca i sučeljavanje kod Stankovića

Novo pismo iz Toronta
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. svibnja 2015. u 22.00 sati


Autor: Rudi Tomić


Predsjednik HDZ-e Tomislav Karamarko poslao je dopis premijeru Zoranu Milanoviću u kojem je tražio da se njih dvojica napokon sastanu i pokušaju pronaći način kako bi se zaustavilo ovo strmoglavljivanje Hrvatske u gospodarskom, političkom i inom pogledu. Samodopadni Milanović je, kao što znamo, odbio taj prijedlog i na račun šefa najjače oporbene stranke uputio lavinu bezobraznih primjedbi, u čemu su ga slijedili i njegovi najbliži suradnici.

Kad je šef SDP-a vidio da se zaletio, ugrizao se brže-bolje za jezik i poslao Karamarku preko režimskih medija poziv, da se sastanu i ''ogledaju'' kod Aleksandra Stankovića na režimskom, projugoslavenskom programu HRT-a u emisiji ''Nedjeljom u 2''.

Međutim, jedna pjesma kaže: Never on Sunday! Sunday is the Lord's day!
U emisiji Ace Stankovića, čiji je najbliži suradnik jedan iz dinastije Rašeta, već promovirani mnogi antihrvatski elementi, dok pripadnici hrvatske političke opcije u emisiji budu pozivani uglavnom kako bi tamo bili izloženi Stankovićevim i Rašetinim ''medijskim haubicama''. Upravo tome su, to je vrlo očito, htjeli navući i Karamarka, gdje bi dvojac Stanković & Rašeta bio svojevrsni vjetar u leđa svadljivom i samodopadnom Milanoviću.

Naravno, Karamarko je u trenutku shvatio kako ne treba Acino, Milanovićevo i Rašetino ponižavanje, u omjeru ''tri na jedan'', jer u takvoj situaciji ne može ništa učiniti, nego se samo svađati protiv trojice na unaprijed  režirane i pripremljene teme. Tako bi se, sasvim je izvjesno, na dnevnom redu našao ''posuđeni marcedes'', ''revizija povijesti'', ''drug Tito'', ''kriminalna pretvorba'', ''nepravomoćne presude HDZ-u'', a nikako teme poput ocjene rada ove vlade. Milanovićevog leta zrakoplovom do Krka, punopravne sudske presude visokopozicioniranim članovima SDP-a, potpora gradonačelnicima pravosnažno osuđenim za zlouporabu položaja, putovanja Vesne Pusić vladinim zrakoplovom s ciljem lobiranja zbog odlaska na novu dužnost ili podudaranost stavova koju aktualna vlast ima sa stavovima koje pokazuje ruska administracija.

Naravno, režiranje Karamarkovog odlaska kod Aleksandra Stankovića providan je potez osmišljen od strane Milanovićevih PR stručnjaka, koji nas u posljednje vrijem primjenom različitih psiholoških operacija, kao i ignoriranjem golih činjenica, pokušaju uvjeriti kako je Milanović zaslužio još jedan mandat. Na isti način treba promatrati i raniju najavu odlaska predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Kumrovac.

Bogu dragom hvala, da je u posljednjem trenutku prevladao razum i naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije otišla u Kumrovac, jer su je tamo očekivali štovatelji ''druga Tita'', okupljeni za tu prigodu iz Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore, koji su samo čekali pogodan trenutak kako bi se osvetili za poraz Ive Josipovića i uklanjanje Titove biste s Pantovčaka.
Nakon što smo vidjeli tko je sve bio u Kumrovcu, i što se tamo događalo, trebala bi predsjednica temeljito provjeriti osobu (ili osobe) koji su joj pokušali trasirati put u kUmrovac.


Pismo iz Toronta

Žrtve srbijanskih Srba i srbofila u Hrvatskoj

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. svibnja 2015. u 19.45 sati


Autor: Rudi Tomić


Kakvo smo stajalište zauzeli naspram pučanstvu, koje se u Hrvatskoj izdaje za srpsko? Danomice nam se nameće pitanje: da li u Hrvatskoj žive hrvatski Srbi, ili srbijanski Srbi? Kad su pitali dr. Antu Starčević kakvo je njegovo stajalište o srpskom pučanstvu u Hrvatskoj, odgovorio je: ''Mi smo naprama njemu zauzeli sasvim isto stajalište, koje i naprama bilo kojem drugom pučanstvu.'' Odmah potom Otac domovine pojasnio je da u svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom, podrijetlom i t.d. ''Mi ne vidimo da ti nazivi škode općenitosti stanovništva, ili domovini. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne ometati ni narivavati, neka ih svatko rabi i mijenja, kako hoće. Ali, ima stvari, koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvom i imenom, nego i svim stanovnikom domovine, zvali se oni kako im drago.''

Kad bi Starčević (uživu) vidio i čuo četnike u državnim vlastima i njihovog predstavnika Milorada Pupovca, srpskog zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednik Saborskog odbora Republike Hrvatske u Europskoj uniji, sigurno bi nas sve prokleo, kako smo dopustili da Pupovac pljuje po Hrvatima, hrvatskim Srbima i državi hrvatskog naroda?

Četnik Pupovac tuži Hrvatsku!
Nakon što je Srbija rehabilitirala Dražu Mihailovića, četnici se ne osjećaju sigurnima u Hrvatskoj, ali himbeni Pupovac nije iznio pravu istinu, jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen osim četnika, petokolonaša i hrvatskih veleizdajnika.

Pupovac je skupio osam predstavnika nacionalnih manjina, koji su na sastanku u Puli (14.05.2015.) obznanili Deklaraciju: ''Mnogi pripadnici nacionalnih i drugih manjina osjećaju povećanu nesigurnost i nelagodu zbog ponovnog proizvođenja straha i netolerancije u posljednje vrijeme u Hrvatskoj i zato u njihovo ime i kao njihovi predstavnici tražimo solidarnost i pomoć svih odgovornih institucija, a u prvom redu institucija Hrvatske vlade, institucija Europske unije i institucija civilnog društva'', uvodna je riječ u Deklaraciji.

Prije svega, ova je Deklaracija očita farsa, jer nema države u svijetu u kojoj se nacionalne manjine osjećaju sigurnima. Dapače, nacionalne manjine, posebice srpska, dobrim dijelom vladaju, ili ucjenjuju Vladu, u čijoj su koaliciju u Hrvatskoj. Potpisnici Deklaracije: Nedžada Hadžić (Bošnjak), Milorad Pupovac (Srbin), Mile Horvat, (Srbin), Dragan Crnogorac (Srbin), Furio Radin (Talijan), Šandor Juhas (Mađar), Vjeko Kajtaz (Rom), Vladimir Bilek (Slovak) i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, tko drugi nego Aleksandar Tolnauer (Židov).

Što bi tek mogli reći predstavnici hrvatske nacionalne manjine u matičnim državama predstavnika i potpisnika ove Deklaraciju? Koliku sigurnost Hrvati imaju u državama čije su manjine toliko ''ugrožene'' u Hrvatskoj? 

Paradoksalno je da Pupovac i društvo traže solidarnost i pomoć od države u kojoj su oni na vlasti, te Europske unije u kojoj su oni zastupljeni i - cinkari, u institucijama civilnog društva koje oni vode i režim financira. Miloradu Pupovacu je sve crno pred očima, jer i pomisao da će uskoro ostati bez vlasti, bez režimskih privilegija, bez srpske crkve i bez hrvatskih Srba u Hrvatskoj.
Deklaracija je dobila podršku (ne)vladine, odnosno Josipovićeve udruge Dokument, koju vode slovenska državljnka Vesna Teršelič i Zorana Pusića, prijatelj i suradnik Save Štrbca. Usput rečeno, ovaj dvojac (Bonnie & Clyde) tužili su dr. Zvonimira Šeparovića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je etički osudilo: Mesića, Pusića, Lončara. Terešelićku, Josipovića i Pupovca za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Državno tužiteljstvo je pozvalo Šeparovića na saslušanje zbog uvreda njihove časti (!), a (ne)pravosuđe nije pozvalo na odgovornost Teršelićku, Pusića i one koje je HNES osudilo zbog veleizdaje. Naprotiv, dobitnici su odličja od predsjednika Mesića i Josipovića za ''nacionalne'' zasluge, a izdašno su plaćeni za veleizdaju s ''ustaškim'' kunama!

Sve je u režiji Pupovca i Furina
U nekim medijima, uočivši alarmantnu zabrinutost izraženu u Deklaraciji, o nesigurnosti nacionalnih manjine, u prvom redu srpske, obratili su se za mišljenje Vukovarskom odvjetniku gosp. Jovanu Ajdukovića, predsjednika srpske Naše stranke sa sjedištem u Borovu, u kojem bi nesigurnost i netrpeljivost trebala biti - nesnošljiva.
''Apsolutno ne. Potpisivanje ove Deklaracije je potpuna ludost bazirana na neistini. Ovo je još jedan moment Milorada Pupovca koji pred izbore pravda svoje postojanje i glumi ''djelovanje''. Četiri godine nije radio ništa, a onda se uhvati ''ugroženosti Srba''. Tu priču prodaje već 15 godina...''Srbi nemaju ovo. Srbi nemaju ono''. Upravo on stvara jednu nervozu i navlači bijes među ljude, a ja pouzdano znam da to čini svjesno, kao što je činio s ćirilicom. Pa znate li kako europske uši vole čuti za ovakve objede na račun Hrvatske. On i Furio Radin rade veliku štetu, a još su za to i plaćeni'', zaključak je Ajdukovića, našeg Srbina u Hrvatskoj.

Za gospodina Ajdukovića malo se zna u Hrvatskoj, jer ovakvi ljudi teško dođu do izražaja u režimskim medijima, jer nije sklon senzacijama, cmizdrenju i pričama o ''ugroženosti'' Srba poput Pupovca, koji je nakon završetka Osloboditeljskog (Domovinskog) rata, uz pomoć mitropolita SPC u Hrvatskoj, nanio neprocjenjivu štetu hrvatskim Srbima. Zašto hrvatski Srbi nemaju podršku državnih vlasti i pravosuđa? Zašto Hrvatska pravoslavna crkva ne može biti osmislena u Hrvatskoj?
Pupovac je u srbovanju nasljednik Nikole Pašića i Slobodana Miloševića, koji su u prošlosti zastupao ideju Velike Srbije do mora. Nisu ovo samo problemi naših - hrvatskih Srba i hrvatskih pravoslavaca, nego je na najizrazitiji način diskriminacije hrvatskog naroda u Hrvatskoj.

''Dok nas globe i naganjaju kako sami hoće, dotle se mi među se prepiremo ne samo bez koristi, nego na štetu i sramotu, a na korist i diku skupnih neprijatelja, protiv kojim bi svi morali kao jedan složan biti, ako hoćemo da si pomognemo'', rekao je Starčević u Sušaku 23. ožujka 1883.god.

Nacionalna (ne)odgovornost
U našem stogodišnjem iskustvu, čini se, da možemo otkriti tri glavne pogreške naših neuspjeha, napisao je prof. Ivan Oršanić: Nacionalna odgovornost, (Republika Hrvatska, 10. Travnja 1959.):
Prva naša pogreška: S pogreškom kretali smo se u punom jedinstvu pod vodstvom i u odgovornosti Hrvatske seljačke stranke u Jugoslaviji, kao unutrašnji objekt srpskih potreba i bez međunarodnog značenja. Opet s argumentom, da nam nema egzistencialnog smisla izvan Jugoslavije;
Druga naša pogreška: Ogleda se u tome da smo stalno kolebljivi u svojoj nacionalnoj osobnosti. U toj kolebljivosti nismo uspjeli dati ni jednoj ideji kičmeno dostojanstvo, ni sigurnost u sebe i za druge;
Treća naša pogreška: da smo činjenice smatrali vječnim, prema kojima se treba uvijek oportunističko-reformistički odnositi, te u takvom osjećaju nismo razvili duboke revolucionarne porive s vjerom u druge činjenice i mogućnosti...

Mogli bismo dodati još nekoliko naših pogrešaka ovim trima prof. Oršanića, jer u posljednjih 60 godina od ovog njegovog definiranja hrvatskih pogrešaka ima mnogo novih, koje su isto tako pogibne kao i one tri. U biti Hrvati su slobodarski narod, jer smo i u prošlosti imali demokratske stranke: Hrvatska stranka prava i Hrvatska seljačka stranke. Ali totalitarizmi u kojima su se stranke razvijale i djelovale nametnuti su im jugoslavenski, fašistički i komunistički principi, koju su u narodu ubijali slobodarski duh i poticali totalitarizam i balkanštinu u (ne)razum hrvatskog čovjeka, kao vjersku dogmu.

Ne trebamo duboko ulaziti na političko područje, u kojem se nitko razuman ne može snaći, jer niču političke stranke u Hrvatskoj kao gljive poslije kiše. Čelnici stranaka (ili partija) uvjeravaju sebe i druge da su oni - oni pravi, koje treba slijediti jer oni imaju pravu formulu za boljitak u Hrvatskoj! Neodgovorna politika i nacionalna neodgovornost političara otvorili su širom vrata pojedincima da se uključe u politiku, ali ne u neku postojeću stranku, nego da se sa svojom ''strankom/partijom'' na izborima prilijepi u koaliciju s drugim sićušnim i sličnim strankama i tako se uvale u saborsku fotelju. Milanović je čak preporučio nekima, koji su tražili posao, da se bave politikom!

Zabrinjavajuće pojavnosti u Hrvatskoj
Ovih svibanjskih dana hrvatski je narod bio u žarištu obljetnica tragedija i stradanja, pa su na površinu izbile i mnoge neugodne scene kojima su uglavnom kumovali vladajuća vrhuška i režimske udruge u Hrvatskoj. Puno se je govorilo i pisalo o Jasenovcu, koji je ponovo bio forum za političke, odnosno partizanske, četničke i antifašističke ideologe i idiote, pa se tek može sa sigurnošću ustanoviti lokacija Jasenovca, a sve drugo spada u primjenu specijalnih oblika medijskog ratovanja.
Žrtve u Jasenovcu su svake godine ponovo žrtve onih koji ih navodno žale, jer se mržnji na Nezavisnu državu Hrvatsku obračunavaju s umnožavanjem broja mrtvih, što je najveći moralni i nacionalni zločin. Ali, tko može Mesiću, Josipoviću, Milanović, Pupovcu, Goldsteinu, Puhovskom, Jergoviću, Tešelički, Pusićma i drugima ukazati na dostojno i dosljedno poštivanja hrvatskih ratnih i poratnih žrtava. Zna se da od čovjeka ne valja ni koža ni meso. Ako mu dakle riječ ne valja, on je najzadnji stvor u naravi, (Hrv. Pravo 2. prosinca 1895.)

Na komemoraciji 70. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta okupilo se mnoštvo svijeta, prema austrijskim informacijama bilo je preko 60 tisuća, a prema režimskim medijima u Hrvatskoj, bilo je oko 25.000.! Misno slavlje predvodio je kardinal Josip Bozanić, ali nije bilo političkih baluna, nego skrušenost, poniznost i molitve za hrvatske nevine žrtve. Ipak se je morala istina reći, da su pokolj, odnosno genocid na Bleiburgu i Križnom putu izvršili jugoslavenski komunisti po zapovijedi Tita. Nije se ovdje ni s brojkama poginulih razbacivalo, jer žrtve nisu samo statistika, nego su osobe, Božja stvorenja i nevine žrtve ljudske mržnje, zlobe i zločina.

Ovogodišnji najzapaženiji događaj Bleiburške tragedije nije bio u Bleiburgu nego u Zagrebu. Ničim izazvan dr. sc. Mate Kapović, docent na Odsjeku za lengvistiku zagrebačkog filozofskog fakulteta i član je HAZU, poručio je na svom Facebooku profilu Hrvatima: Se*em vam se na Bleiburg...  Zašto se ''delija'' Kapović nije pos*ao na Dedinju ili nejkom drugom mjestu? Vjerojatno Kapović neće biti pozvan na odgovornost u policijsku postaju, niti od državnih vlasti, niti će izgubiti katedru, niti će biti izbačen iz HAZU. Da se je pokakio na nekom drugom mjestu ... već bi bio u paklu, a zbog Bleiburga može čak dobiti i priznanje u današnjoj Hrvatskoj.! No, studenti imaju moralnu i nacionalnu i državotvornu odgovornost da na dosljedan način kazne Kapovića - bojkotirajući njegova predavanja, kako to rade studenti i u Africi, kad spodoba dođe u razred studenti napuste zgradu... Uprava sveučilišta nema drugog izbora nego drti otkaz profesoru, a ne suspendirati studente.

Ne samo što je to ogavan rječnik jezikoslovca i akademika, nego to je i kažnjivo djelo uvrede stotinama tisuća poginulih Hrvata poznato pod zajedničkim imenom - Bleiburska tragedija. Možemo sa sigurnošću reći, da nema studenta na sveučilištima u Hrvatskoj koji nije izgubio barem jednog člana obitelji u ratu i poraću Drugog svjetskog rata. Da je Kapović uvrijedio židovske ili muslimanske žrtve već bi bio i on među mrtvima. Dakle, taj se lik udostojio tako nešto izreći u glavnom gradu Hrvatske, u kojem  je rođen i školovan.

Tko su instruktoru na hrvatskim sveučilištima?
Nećemo se s Kapovićem osobno baviti, nego treba njega uzeti kao uzor za pogibne posljedice, jer on i takvi kao on odgajaju hrvatsku mladež koja ne može ništa drugo biti doli kopija tog istog Kapovića. Na hrvatskim sveučilištima, na kojima predaju Goldsteini, Puhovski, Josipović, Jović i mnogi drugi odgajaju janjičare, koji će kasnije kao i Kapović sr*ti i urinirati po svemu što je hrvatsko. 

Turci su već isprobali takvu metodu odgajanja hrvatske mladeži, koji su se kao janjičari vratili u Bosnu i bili najgori koljači hrvatskog i katoličkog žitelja u povijesti. Možda ovi današnji potencijalni hrvatski ''janjičari'' mogu se čak uključiti u pokret ''Islamske države'' (ISIL) koja već ima svoje ćelije u Bosni. Što doista možemo očekivati od hrvatske mladeži koju odgajaju neprijatelji i progonitelji hrvatskog naroda? Na žalost, ne vidimo u današnjoj hrvatskoj mladeži duh hrabrosti, odvažnosti, domoljublja, odnosno heroizma, nego većinom vidimo opuštene mlade ljude kojima je potrebna droga, alkohol, seks i zabava da bi bili sretni - cool!

Tko to ne vidi taj ne vidi ni špic svoga nosa!
Država je odgovorna za odgoj obezglavljenu mladeži, jer je dopustila da se na hrvatskim sveučilištima i u medijima uhljebe ljudi koji su tvorci zla, mržnje i lošeg odgoja. Nema sveučilišta ni u jednoj najnerazvijenijoj državi, koja bi dopustila da se odgajaju antinacionalni i antidržavni i antivjerski kadrovi na njihovim sveučilištima. Na hrvatskim sveučilištima takav odgoj nije izuzetak, nego je pravilo za ''vaspitanje'' sveučilištaraca u Hrvatskoj - čast izuzetcima. Da li su zastupnici u Hrvatskom saboru uopće svjesni, da se u državi oblikuje ubojiti mentalitet koji je razorniji od atomske bombe - indoktrinacija hrvatsku mladež za uništavanje nacionalne samobitnosti hrvatskog naroda. Treba pod hitno zaustavit moguću apokalipsu - propast sada ili nešto kasnije.

Nasuprot pogreškama iz prošlosti treba dakle u svijesti do najveće djelatne snage revolucionarnu vjeru u ideju slobode, u naš slobodarski duh i u međunarodnu poziciju hrvatskog prostora. Po tom nepokolebljivom slobodarskom duhu i po čvrstim stavovima međunarodnog značaja definiramo sebe pred sobom i za sebe, pred drugima i za druge - potpuno. (Oršanića).


Pismo iz Toronta

Hrvatska je talac pedera srbokomunista i kriminalno -mafijaške hobotnice

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. svibnja 2015. u 9.40 sati


Autor: Rudi Tomić


Hrvatska je visoko pozicionirana u pederluku, osigurala je 71 posto prava LGBT zajednici, što je više od razvijenijih država Norveške i Nizozemske: Baukov zakon nas doveo na vrh liste 'gay friendly' države u Europi.

Minisatar uprave Arsen Bauk, koji se javio s međunarodnog foruma 'Suzbijanje zločina iz mržnje' održanog u Budvi u povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije. Rang-lista je sastavljena na temelju šest osnovnih kriterija: jednakost i nediskriminacija, obitelj, zločin iz mržnje, zakonsko prepoznavanje roda uz poštivanje tjelesnog integriteta, sloboda okupljanja, udruživanja i izražavanja te azil.

Pederska RH
Hrvatska je najvišu razinu (100 posto) ostvarila na području slobode izražavanja jer se događaji poput Povorke ponosa održavaju bez državne opstrukcije (uz državno financiranje, o. a.) udruge slobodno djeluju i ne postoji zakon kojim bi se ograničavale bilo kakve manifestacije'', stoji u priopćenu Bauka. To je bila vijest dana, najznačajniji događaj u Hrvatskoj 11.05.2015. god. dan nakon Majčina dana! (jutarnji.hr) 

Drugim riječima:  Hrvatska je država homoseksualnih koji su gurnuli  Hrvatsku na najnižu moralnu, nacionalnu, vjersku i gospodarsku ljestvicu u Europskoj zajednici. Pored svega toga, LGBT optužuju hrvatski narod, odnosno normalne ljude da su  ''fobi''!

Što su uistinu termini: Homofobija, transfobija i biofobija koji se koriste za etiketiranje svih oni koji javno upozoravaju na negativne posljedice homoseksualnog načina života - zdravstvene, psihološke, emotivne i društvene. Zanimljivo je kako i stručnjaci kritiziraju takve termine, s obzirom da se kod osoba koje ne podržavaju takav način života ne primjećuje strah od homoseksualaca - što bi bio preduvjet da se govori o ''fobiji''. (narod.hr)

No, nije riječ o strahu, nego o gađenju na one nastrane muško/ženske i žensko/muške patološke tipove koji razgolićeni ''ponosno'' paradiraju glavnom ulicom u gradovima uz državnu zaštitu, jer se na čelu povorke nalaze razdragani ministri - politička ''elita'', naravno o državnom trošku zaštitara glorificiraju i promoviraju istospolni seks, kojeg ne provode ni životinje.

Naime, ako bismo zbrojili sve privilegirane udruge u Hrvatskoj kojima su osigurana novčana sredstva i prava pederskoj i lezbijskoj zajednici (71 posto); srpskoj manjini i srpskoj ortodoksnoj zajednici (300 posto); kriminalno-mafijaškoj zajednici (100 posto); udbaško-komunističkoj zajednici (100 posto), onda se zbilja moramo zamisliti na kojoj planeti živi hrvatski narod?

Dočim, hrvatskim braniteljima, 100 postotnim invalidima koji traže minimum (0.1 posto prava) od države koju su oslobodili od srpsko-crnogorske i četničke agresije, dobili su od premijera Milanovića i ministara ''branitelja'' Matića - Bosanski grb! Oni čak ne žele ni razgovarati s braniteljima o njihovim potrebama, još k tome (ne)državne udruge i režimski mediji proglasili su prosvjednike u Savskoj 66 - šatorašima i fašistima!

Doduše, za zasluge u Domovinskom (Osloboditeljskom) ratu unakaženi branitelji dobili su (100 posto pravo) na besplatan ležaj u šatoru i parkiranje kolica pred šatorom, gdje više od 200 dana ''uživaju'' blagodati Socijalkomunističke (''demokratske'') partije u Republici Hrvatskoj!

Ministar Arsen Bauk, poznat kao Idiota mulget hircum, nije na skupu u Budvi kazao da su hrvatskom narodu uskraćena prava slobodnog izražavanja nacionalnih i vjerskih osjećaja i običaja, dok su građani u Hrvatskoj (pederi) na ''najvišoj razini (100 posto) ostvarili svoja prava na području slobode izražavanja''! Dakle, čega se pametni stide, Bauk se s time ponosi, ili  čega se pošteni srame, Pusićka se s time hvali!

Komunistička RH
Mi zapravo nismo 1990. godine pobijedili komuniste jer su oni do danas zadržali vlast. Preko devedeset posto vrha svih vlasti drže i držali su svih ovih godina. Osobito nakon 2000. godine.

Na nedavno objavljeni osvrt u hrvatskim državotvornim portalima: Hrvatski simboli su - svetinja!, među mnogim odgovorima koje sam primio svakako je jedan od najzapaženijih bio e-mail pošiljka prof. dr. Andrije Hebranga, kojeg se ne treba posebno predstaviti hrvatskoj javnosti, jer on je svojim inom i činom jedan od izuzetno zaslužnijih branitelja u Domovinskom (Osloboditeljskom) ratu i bivši ministar zdravstva i obrazovanja (1990-1998), i dao je sebe u izgradnju temelja samostalne i slobodne države Hrvatske.

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
Poštovani gospodine Tomiću,

u potpunosti se slažem s Vašim opisom stanja hrvatske nacije, koja je obezglavljena, bezidejna i kojoj su uništili vjeru, moral i domoljublje. Bez tog nam nema oporavka ni napretka! Jedino što bih dodao vašoj slici voljene nam Hrvatske su uzroci takvog stanja, jer kao liječnik uvijek prije liječenja tražim diagnozu. Problem je u tome da danas Hrvatskom vladaju jugokomunisti čiji ostatak udbaške zmije služi kao izvršitelj nauma rušenja hrvatskog nacionalnog identiteta i napretka. To im je jedini put polaganom planiranom poništenju rezultata veličanstvenih pobjeda nad srpsko-crnogorskim agresorima.

Mi zapravo nismo 1990. g. pobijedili komuniste jer su oni do danas zadržali vlast. Preko devedeset posto vrhova svih vlasti drže i držali su svih ovih godina. Oni političari koji nisu nikada bili članovi zloglasne komunističke partije nisu mogli do vrha vlasti. Gotovo svi predsjednici države, premijeri, predsjednici sudova, tužiteljstva, direktori banaka, čelnici obavještajne zajednice, vlasnici i urednici medija su bivši komunisti. Napokon, oni su u vrhu svih stranaka! Rijetki izuzeci, poput Sanadera, bili su od njih ucijenjeni (za Hypo banku suđen je 2009. godine, a događaj primanja mita je iz 1994. godine, znači da je 15 godina bio ucijenjen!.

Danas polažemo nade u novu predsjednicu i u buduće parlamentarne izbore. Uz pomoć njemačkog pravosuđa i probijanja medijske cenzure pomoću portala i manjih TV postaja u slijedećem razdoblju vratiti ćemo Hrvatsku na pravi put. Pri tome su najveći problemi mediji, jer mi smo jedina zemlja bez i jednog dnevnog lista ili TV postaje desne političke orijentacije! Jugokomunisti odgajaju narod već desetljećima i zato je pokretanje medija ključni zadatak.

Do tada ostaje nam i spoznaja da smo ipak pobijedili jer smo napravili Hrvatsku koja toliko smeta vladajućim jugoregionalistima. Nije im lako, zamislite živjeti u državi koju ne volite! Mi znamo kako je to, živjeli smo u takvoj do 1990.god.
Srdačan pozdrav, prof. dr. Andrija Hebrang

Mi zapravo trebamo koristiti naše obilježavanje povijesnih i današnji datosti. Ako ne učinimo moglo bi se dogoditi, da u Hrvatskoj uz spomenike Tita budu naćureni i spomenici Draži Mihailoviću, vođi četničkog pokreta i koljaču, kojeg je Tito osudio na smrt 15. svibnja 1946., a na 69. obljetnicu smrt rehabilitiran je odlukom Višeg suda u Beogradu. Naime, sud je ustvrdio da je Draža vodio anitifašistički pokret kao i Tito. Na Balkanu se povijest brzo mijenja. Mesić, Josipović i drugi Titovci dobili su kolegu Dražu u klub antifašista. Bravo! Evo još jednog dodatnog opterećenja Ivi Josipoviću i ''Ligi antifašista u regiji.'' uoči osnutka njegove veleizdajničke komunističke političke partije.

Kriminalno-mafijaška RH
Kad je objavljeno da Hrvatska ima 220 multimilijunaša s najmanje pojedinačnim iznosom od 30 milijuna dolara i da njihov broj raste brže nego u svijetu, nitko se u Hrvatskoj, a posebice ne kontrolirani korumpirani mediji, nije zapitao kako su ti ljudi gotovo preko noći stekli golemo bogatstvo, 23,2 milijarde dolara opljačkano je iz Hrvatske do 2010. godine. Global Financing Integrity sa sjedištem u Washingtonu objavila je na isti način u idućih 10 godina od 2001 do 2010. godine iz Hrvatske izvučeno je čak 15,2 milijarde dolara.

''Taj podatak potaknuo je Adriatic institut za javnu politiku u Rijeci na čelu s Natašom Srdoč da uputi pismo premijeru Milanoviću i ministru financija Liniću u kojemu se tražilo da pokrenu akciju kako bi se taj novac s tajnih računa hrvatskih multimilijunaša iz poreznih oaza diljem svijeta vratio u Hrvatsku. Naravno, ne samo da nisu ništa poduzeli, nego na pismo nisu ni odgovorili. U pismu je između ostalog postavljeno pitanje jesu li hrvatske vlasti zatražile informacije od vlasti u Lihtenštajnu, Austriji, Švicarskoj, Velikoj Britaniji i drugim zemljama uključujući imena pojedinaca i pojedinačne iznose transferiranih sredstava obuhvaćene nezakonitih financijskim odljevima. Sad je Hrvatska kao članica Europske unije dobila podatke iz 19 zemalja koje je sama trebala tražiti.'' (Vjekoslav Krsnik)

Sigurno neće Dinko Cvitan, koji je sada na čelu DORH-a, ništa poduzeti nego će prešutjeti kao i njegov bivši šef Mladen Bajić. Ovo je najnoviji podatak za izgradnju ''novog'' Milanovićevog imidža, na kojem uporno radi američki PR stručnjak. U Hercegovini bi rekli, ajde bolan - ''od go*na se ne može napraviti pita!'' Uostalom vidjet će se koji su najgrlatiji u politici i javnom životu za još jedan mandat Milanoviću i Kukuriku koaliciji na vlasti, to su bez sumnje oni (...), o kojima je šutio Bajić i sada šuti Cvitan - Lupus non mordet lupum! (vrana vrani oči ne vadi!)

Zaključna misao
Dok se političari ustručavaju osuditi veleizdajnike i zločince, djelatnik Zagrebačkog holdinga, odnosno čistač ulica, zamalo lopatom nije ubio Stipu Milanovića, kojemu je u hitnoj pružena liječnička pomoć. Stipe je oca Zorana Milanovića, pa je bahato naredio čovjeku da treba očistiti i njegov prag, a čovjeku se smrknulo pred očima vidjevši oca najomraženijeg sina u Hrvatskoj. Neka se zastupnici u Saboru ugledaju na ovog čovjeka, koji nema njihova primanja, njihove privilegije i prijateljstvo s Milanovićem prijateljom Bandićem, te i pod cijenu otkaza na poslu i zatvorsku kaznu, pokazao ljudsku kuraž i domoljubni osjećaj. Ovakvi izuzetci potvrđuju pravilo, da je čovjek s lopatom podigao spomenik u Hrvatskoj!

Ne samo da je u Hrvatskoj nužno potrebno mijenjati vlast, nego treba mijenjati i terminologiju koju su nam nametnuli petokolonaši na vlasti. Piše Iz Zagreba jedan prijatelj, inače povratnik iz emigracije: ''Ja uvijek govorim: poslije pada Hrvatske, oni to nazivaju Oslobođenje, govorim o Hrvatskoj, oni ne mogu bez Republika Hrvatska, govorim o Hrvatskom državnom saboru, ono o Hrvatskom saboru - smeta ih država. Oni pjevaju ''Po šumama i gorama'', mi pjevamo ''Evo zore evo dana''.

Njima smeta država. Primijetio sam da svi pišu Republika Hrvatska i kad treba i kad ne treba. Svi znaju da nismo kraljevina. Ako je Italija Italija, Francuska Francuska, Njemačka Njemačka, zašto Hrvatska ne može biti jednostavno Hrvatska nego mora biti Republika Hrvatska čime se na jedan način misli da je i dalje jedna od republika SFRJ-ota.(P. B.)

Kad ljudi pročitaju ovaj sadržaje sigurno će pomislit: ''besmisleno je raditi bilo što, jer teško ćemo promijeniti mentalitet komunističke 'elite' koja vlada u Hrvatskoj.'' To je ono što današnje državno vodstvo želi postignuti, jer vise o dlaki na vlasti, stoga i iznose prijeteće ''dokaze'' i plaše narod ako se vlast promijeni, odnosno ako na izborima izgubi Kukuriku koalicija - ajme građanima. Najnovija ''žrtva'' u Hrvatskoj su umirovljenici, jer ''ako dođe na vlast (HDZ) oni će smanjiti iznos mirovina, a mnogi će izgubiti pravo na mirovinu.'' To je bit Milanovićeve strategije.

Milanovićevi ministri i kontrolirana medija, kao iz topa pucaju po predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku HDZ Tomislavu Karamarku, ali s pobožnošću se osvrću na predsjednika Republike Srbije četnika Tomislava Nikolića i provokatore čelnika četničkih partija u susjednoj zemlji. Hrvatski narod nije lud niti je slijep, nego je nehajan, a to neprijatelji koriste kao najslabiju kariku hrvatske državotvorne ideje. Nakon svih dosadašnjih obmana, laži i izdaja s kojima su nas do sada trovali Titovci i slijepci će progledati i ugledati svijetlo dana.

Milanovićev 'PR mega', lažni Amerikanac Alex Braun, usmjerio je taktiku straha na umirovljenike, kako što su uspješno Englezi učinili na Referendumu za samostalnost Škotske. Naime, utjerali su strah u umirovljenike da će, ako se Škotska odvoji iz kraljevstva Velike Britanije, izgubiti svoje mirovine (pension benefits). Stoga su nacionalisti na referendumu bili poraženi. U strahu razum ne razmišlja razborito, zato treba hrvatskom narodu ukazati kako nije nijedan umirovljenik iz Jugoslavije neće izgubiti svoju mirovinu u Hrvatskoj. S tim je sve rečeno.

U hrvatskom slučaju, treba jasno naglasiti, da će izgubiti privilegije i mirovine samo oni koji su u srpskocrnogorskoj i četničkoj agresiji na Hrvatsku ubijali, rušili i pljačkali. To nije diskriminacija, mada će (ne)državne udruge i u tome vidjeti ustaštvo i fašizam. Borba je za opstojnost države i pravedna presuda neprijateljima hrvatskog naroda. Točka!

Hrvatska nije izgubljen slučaj, nego je u zakašnjenju s lustracijom i konačnom pobjedom komunista na ideološkom planu. Da smo dotukli komuniste zajedno s pobjedom nad agresorom u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu 1995. godine ne bismo prošli kroz čistilišne muke; ne bi imali Račana, Sanadera, Mesića, Josipovića, Milanovića i druge veleizdajnike, koji su nanijeli zla i štete hrvatskom narodu, izuzev pokolja, odnosno genocida, koliko i krvnik Tito!

Dolazi vrijeme da i komunističkom zlu dođe kraj! To je hrvatska državotvorna dužnost koja je najjače i najubojitije oružje! Za dom spremni!


Pismo iz Toronta

Hrvatski simboli su - svetinja!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. svibnja 2015. u 18.45 sati


Autor: Rudi Tomić


Bog nam nije dao duh bojažljivosti,
već duh snage, ljubavi i trijeznosti.
(2 Tim. 1:7)

Hrvatski je narod jako ponosan na svoja nacionalna i vjerska znakovlja, na vidljive simbole koji u svojim originalnim oblicima predstavljaju narodnu tradiciju, povijest, vjeru, kulturu i običaje po čemu su Hrvati međusobno i u svijetu prepoznatljivi.

Svaka devijacija (modificiranje ili izobličenje) nacionalnih simbola, bez ustavnih odredba Hrvatskog državnog sabora, nije dopustljiva i pobuđuje opravdanu reakciju kod državotvornih Hrvata.

- Simbol je svaki fenomen kojem je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje... simbol je stoga uvijek bremenit značenjem, to jest on je živ pa izaziva intelektualni, filozofski, etički i estetički interes... (Carl Gustav Jung)

Za vrijeme bivših Jugoslavija bilo je kažnjivo isticanje vidljive i izražajne simbole hrvatstva: (grba, zastave, himne, spomenika, nacionalnih i vjerskih blagdana, knjiga, slika, festivala, slavlja i sl.); hrvatski nacionalni simboli bili su pojam neprijateljstva države i naroda. Srbi su smrću kažnjavali isticanje takvih simbola u ''našoj zajedničkoj'': kraljevskoj, diktatorskoj i komunističkoj državi. Okupatori Hrvatske: Austro-Ugarska, Italija i Turska, iako su, izuzev Turske, kršćanske države, sustavno su uništavali i hrvatstvo i kršćanstvo u Hrvata. U hrvatskom Isusu Kristu vidjeli su svoga neprijatelja i osloboditelja Božjeg naroda. Turci su nastojali zamesti svaki trag hrvatskog i kršćanskog spomena, stoga su ubijali svećenike i vjernike, srušili su 464 crkve i na istim temeljima gradili džamije. Za vrijeme srpske agresije i rata u BiH potpuno je uništeno 269 katoličkih crkava (što od četnika, što od mudžahedina), srušeno su 63 kapele, te osam samostana. Hrvatska je povijest ipisana krvlju i uklesana u simbole, te predstavlja sakramentalnu vrijednost.

Povlastice imaju katastrofalne posljedice
Hrvatska se je oslobodila od okupatora, ali ostali su ubačeni i zavrbovani suradnici neprijateljskih snaga, povlašteni Srbi i SPC - petokolonaši koji danonoćno provociraju hrvatski narod. Teško bi se moglo pribrojiti sve provokacije i štete koje su do sada učinili pripadnici srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. ''U Hrvatskoj srpski agresori ukupno su uništili, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego 1500 kršćanskih sakralnih objekata. Srušene katoličke crkve u Hrvatskoj obnavljaju vjernici, a oštećene srpske - Hrvatska država!'' (braniteljski-portal.hr)

Koliko je zamazanih i preimenovanih hrvatskih trgova i ulica s četničkim imenima i sloganima? Koliko je puta i na koliko načina je oblaćen hrvatski naroda u svojoj državi i u svijetu, preko svojih sredstava priopćavanja, čije uzdržavanje hrvatski poreznici plaćaju, a plaćaju i one koji ih optužuju u Saboru, pljačkaju, pljuju, proklinju i ruše sve što je hrvatsko - plaćeni su ''ustaškim'' kunama! Horresco referens (užas me spopada dok pišem). Predsjednik genocidne Republike Srpske Milorad Dodik najavio je snimanje filma o Jasenovcu gdje je, srpska džukela kaže: ''pobijeno 700.000 ljudi.'' Ideju je podržao i premijer Republike Srbije četnik  Aleksandar Vučić.
Igor Vukić: Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru.(BujicaTV)

Sve što u Hrvatskoj podsjeća na državotvornost i katoličku Crkvu - Srbi su premazali u crno i proglasili: ustaštvom, fašizmom, nacizmom, klerikaštvom, antisemitizmom, antipravoslavljem i rušenje ljudskih prava srpske nacionalne manjine. U državi u kojoj Srbi, srbofili i komunisti vladaju, kako je moguće biti toliko ugrožen, kada svoje nacionalno (četničko) i vjersko (srpsko) manifestiraju otvoreno u Hrvatskom saboru, na HTV, i u svim drugim režimskim medijima; uz nazočnost premijera i ministara na svim srpskim velebnim svečanostima u državi!?

Srbija se osnažila kao ''federacija srpskih država na Balkanu''. Srbija je balkanska i ''europska'' država. Naime, Srbija nije samo u Srbiji, nego je Srbija u Republici Srpskoj; Srbija je u Hrvatskoj - Srpskoj Republici, stoga Srbi prkosno dižu tri prsta u znaka srpskog troujedinjenja. Šešelj pali hrvatsku zastavu u centru Beograda (nije Šešelj lud, nego su ludi oni koji misle da je on lud!); Trg Franje Tuđmana u Splitu preimenovali u ''Trg žrtava Mrkonjić Grada''; u Vrgorcu skinuli su hrvatsku zastavu i bacili u kantu za smeće; spomenik Tina Ujeveića zavili u zastavu zločinačke KPJ-e.

- Četnička ofenziva iz Beograda se nastavlja, Hrvatska (Vlada i HDZ) šute. Nove najave iz Beograda dokazuju da se radi o sustavno pripremljenoj strategiji koja bi po svemu sudeći trebala imati klimaks na obilježavanju obljetnice hrvatske tragedije u Bleiburgu 16. svibnja pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović i uz sudjelovanje zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, upozorava Vjekoslav Krsnik.

Hrvatima je zabranjen nacionalni pozdrav - Za dom spremni! Zbog tog pozdrava hrvatski je nogometni reprezentativac Josip (Joe) Šimunić kažnjen suspendiranjem i novčanom kaznom, jer je jedan Srbin iz Istre (njuškalo) prijavio čelnicima FIFA da je taj pozdrav ''fašističko-ustaški i vrijeđa srpsku nacionalnu manjinu'' u Hrvatskoj. Državna se je vlast u RH prihvatila presudu antihrvatske FIFA i tako u Hrvatskoj ''uzakonuili'' da je Za dom spremni - ''ustaško-fašistički'' pozdrav!?
Josip Šimunić: Otvoreno pismo Zoranu Milanoviću, Ivi Josipoviću i Miloradu Pupovcu. (dnevno.hr)

Glavna ideja vodilja neprijatelja je da se u hrvatskom narodu ubije svaki osjećaj domoljublja, rodoljublja, državotvornosti i duh kršćanstva; da se zabrani isticanje nacionalnih i vjerskih simbola, jer to ugrožava srpsku nacionalnu manjinu, srpsku ortodoksnu crkvu - prćiju (miraz) u Hrvatskoj; ''ljudska prava'', ''ugled države'', ''antifašizam'' kako bi utjerali strah u narod, jer strah srca zatvara uši hrabrosti. Policija se u Hrvatskoj ponaša kao nekadašnji žandari, jer mnogi su samo promijenili odoru (četničku za hrvatsku) i gospodara (Milana Martića za Ranka Ostojića), stoga se teško mogu pronaći počinitelji zločina i kriminala u Hrvatskoj. Ako Zoran Milanović, pampous ass, uspje ugurati Mladena Bajića u Vrhovni sud u Hrvatskoj, onda će u državi biti ozakonjeno nezakonje, što će pogodovati srpskoj manjini, koja već ima većinsku vlast u RH. Ali, ovaj kokošji let neće dugo trajati.

Hrvatski branitelji na Trgu bana Jelačića
Hrvatski branitelji iz Domovinskog Osloboditeljskog rata, 100 postotni invalidi, koji već 200 dana prosvjeduju u svojim mukama u šatoru u Savskoj 66, pozivajući Vladu RH da se udostoje pomoći onima koji su sebe dali da bismo imali samostalnu državu hrvatsku. No, umjesto pomoći oni su ponovno žrtve režima, medija i provokatora. Kad je Zoran Milanović, živa legenda, tako on misli o sebi, shvatio da bi na Trgu mogao biti verbalno linčovan, isključeno je desetak TV kanala, koji su do tog časa prenosili dojmove i davali komentare o prosvjedu.

Stradanja hrvatskih branitelja, koliko su god tragična za one koji su dali svoje živote za oslobođenje Hrvatske u Domovinskom osloboditeljskom ratu, kao i one koji su dali dijelove svoga tijela - nisu bili ni u ratu tako ugroženi koliko su sada u državi koju su stvorili! Sprdaju se u režimskim medijima, kako bi se mnogi s njima zamijenili u mjesečnim primanjima, ne vrjednujući koliko koštaju otpilane obje noge, odrezane ruke, izgubljen očnji vid i tisuće bolesti kojima nema lijeka. To nije toliko važno. Važnije je, naime, medijima bilo preprojavanje nazočnih prosvjednika i tražeći među njima ''ratne zločince'', ustaške majice ili bilo što da bi ih se moglo povezati s ustaštvom ili fašizmom. 
Ni prebrojavanje nije išlo glatko, jer u nekim režimskim medijima, kojima je isti vlasnik, brojke su varirale - od 10, 12 do 15 tisuća, dočim po standardnim metodama prebrojavanjima masa, na Trgu bana Jelačića bilo je više od 50.000 nazočnih, koji su dali podršku organizatorima i učesnicima ovog skupa. (Prosvjed je na naslovnica ''Novosti'', tjednika Srpskog narodnog vijeća (Pupovac) izrečen u karikaturi. Aluzija je jasna: branitelji, invalidi koji prosvjeduju u Savskoj su - fašisti.)

Iskreno govoreći, hrvatski se narod nije zahvalno ponio u odnosu na podršku braniteljima. Samo je 0.1 posto od sveukupnog pučanstva Hrvatske došao na Trg bana Jelačića, odnosno samo 0.6 posto građana Zagreba, došlo je na svoj glavni Trg dati podršku svojim osloboditeljima! Nije ni čudo, jer u glavnom gradu Hrvatske najljepši Trg do dan danas nosi ime Tita, jednog od najvećih zločinaca prošlog stoljeća. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić najizrazitiji je transformer (žaba pronađena u ekvadorskoj pustinji, koja brže mijenja boju kože od kameleona) jer se nađe na svakom skupu: komunističkom, anifašističkom, vjerskom, športskom, čak i ''ustaškom'' - od gradonačelnika, kandidata za predsjednika RH, stigao je u Remetinac, ali tvrdoglavi  Hercegovac ostat će obožavatelj Tita - do smrti.

Zagreb je ''ukrašen'' crvenim petokrakama, jer srbokomunisti slave 70 obljetnicu ''oslobođenja Zagreba i pobjedu nad fašizmom''. Bolje rečeno, oni slave genocid nad hrvatskim narodom i početak ropstva Zagreba i Hrvatske u srbo-komunističkoj Jugoslaviji. Vidjeli smo kakav je odziv biti, - prava komunistička fešta. Umjesto zbora ''Sveti Juraj'' nastupit je lezbijski zbor ''Riječke pi*ke''. Narodna kaže: svaka prica svome jatu leti!

Država nevalja, a narod nemaran
Država je upropastila gospodarstvo, ono što nisu mogli pokrasti to su budzašto prodali strancima. Od poljoprivrednika učinili su proletere, građane i ovisnike od države, ali i ovisnike o alkoholu, drogama, cigaretama i kockanju. U medijima se oglašavaju povoljni uvjeti u europskim i prekomorskim zemljama za bolje zarade i bolji život, što daje poticaj mladim ljudima da se isele, a to je novi, moderni genocid u Hrvatskoj. Prošle godine iselilo se više od 100.000 hrvatskih mladića i djevojaka, većinom visoko obrazovanih, država Hrvatska ih je izgubila, a i oni su izgubili svoju domovinu - Hrvatsku.
Kukuriku koalicija dobro je upućena u stočarstvo. Naime, učiteljica je postavila pitanje:  ''U toru ima šest ovaca, tri su preskočile ogradu i koliko ih je ostalo u toru?'' Dijete ministrice stočarstva kaže: ''Nijedna'' Učiteljica povišenim glasom reče: ''Ti mali ne znaš matematiku.'' Ivica s istim tonom glasa odgovori učiteljici: ''vi ne znate ovce'', kad jedna priskoči ogradu za njom hrli cijelo stado. To je ključna politika za iseljavanje Hrvata. Pogledajte oglase o poslovima u EU i hvalospjeve modernih pečalbara. Danas nas ima više u dijaspori nego u Hrvatskoj i netko će ispuniti vakum (napuštena imanja), a to će biti oni emigranti koji u tisućama dolaze iz Afrike u Italiju.

Ima u Hrvatskoj neimaštine ali ima još više nereda i nerada, a mnogi žive iznad svojih mogućnosti. Piše mi prijatelj: ' Ja imam mirovinu 3000 kuna ali ne kukam. Sadim nešto vrta. Ne putujem daleko jer je gorivo skupo. Ne pušim. Kukaju ljudi koji puše da nemaju za kruh, a kutija cigareta je 20 do 25 i više kuna dok je kruh 6, 7 ili 8 kuna. Kad trebam za nešto majstora ja moram trčati za njim i pomagati mu da bi ostao i završio posao. U kućama svi imaju mobitele i to skupe. Mnogo su se zadužili nepotrebno korištenjem mobitela pa traže da im država pokrije dugove. Ne znam gdje to ima na svijetu da digneš kredit, kupiš kuću ili stan a onda prestaneš otplaćivati i čekaš da ti država otplati kredit?''

Zaključna misao
Domoljubni ljudi u Hrvatskoj nisu za revoluciju na ulicama jer bi stradali slabiji. Bogati bi se već zaštitili, a u konačnici mogu se odseliti u koju od zemalja EU-a. Mišljenja sam da u Hrvatskoj treba više reda, rada i odgovornosti. Prioritet bi trebao biti i useljenička politika i povratak u Hrvatsku iz siromašnih zemalja (Bugarske, Rumunjske, Slovačke, zemalja Latinske Amerike), iluzorno je očekivati da će se u Hrvatsku vratiti bogati, ili da će ulagati u bankrotirano gospodarstvo. Ni u Izrael se nisu vratili bogati Židovi iz Amerike i Engleske nego Židovi iz Rusije, Poljske i drugih siromašnih zemalja.

Jedan sam od onih koji živim u nadi, a u nadi čovjek vidi i ono što je nevidljivo; osjeti i ono što je neopipljivo i ostvari ono što je nemoguće! Čovjek mora imati vjeru u Boga, u sebe i u svoj narod, pa tek onda može očekivati bolju budućnost. U hrvatskom slušaju, jedina bolja mogućnost za bolju budućnost su slijedeći zastupničkim izbori, promjena vlasti i lustracija (uklanjanje onih osoba koje su bile aktivne u službi komunističkog režima u Jugoslaviji) i konačna sahrana Tita koji je simbol zločina, tragedije i genocida hrvatskog naroda. Veleizdajnicima sigurno ovakva Hrvatska neće biti po volji, pa neka se slobodno sele u matične zemlje ili u one čijim gospodarima su služili.

Ili još bolje, prenijet ćemo poruku Europske zastupnice Ruže Tomašić: ''Neka oni (u Srbiji) mole Boga da mi ne počnemo čistiti svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište imat će još jako puno Srba koji će morati ići u Srbiju. Koji drže ovu državu za blagajnu, koji drže ovu državu za samoposlugu, a koji ništa ne daju ovoj državi, pa neka malo paze što govore.'' Ovo je hrvatsko ''Evanđelje'' po Ruži!

Hrvatskom narodu treba podići elan u nacionalnom pogledu, osnažiti važnost hrvatskih i vjerskih simbola i štititi ih kao zenicu oka, tek onda kad smo nacionalno, domoljubno i rodoljubno osviješćeni možemo uspješno ostvariti integralnu slobodu u slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. Ostanimo - Za dom spremni!
Hrvatskim majkama u domovini i iseljeništvu želimo sretan Majčin dan!


Poštovani Oci, hrvatski franjevci i dijacezanski svećenici!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. svibnja 2015. u 20.50 sati


Rudi Tomić, Toronto


Vjerujem da ste detaljno upućeni u zbivanja u našoj domovini Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa nije potrebno nabrajati sve poteškoće kojima je izravno izložen hrvatski narod, nego ćemo navesti najbitnije potrebe i način na koji bismo mi u iseljeništvu mogli pomoći domoljubnim Hrvatima u našoj Domovini.

Hrvatski narod nema, poput drugih suverenih naroda, mogućnost biti kvalitetno informiran o strateškim i dnevnim informacijama, nego isključivo o onima koje državne i partijske vlasti žele plasirati u javnost, a to je uglavnom režimska i antihrvatska propaganda, na osnovu koje su sadašnja koalicija, kao i dvojica bivših predsjednika, uspjeli doći na vlast.

Samo je Božja providnost i nesebični napori cijelog niza nacionalno svjesnih skupina i pojedinaca pomogla da u Hrvatskoj izaberemo Kolindu Garbar Kitarović za predsjednicu države i tako zaustavimo poguban proces dalje decroatizacije, odnosno daljeg rashrvaćivanja moderne hrvatske Države.

Ova je godina presudna za opstojnost hrvatskog naroda, jer bi se koncem ove, ili početkom sljedeće godine, trebali održati izbori za saborske zastupnike, a nakon toga, uz pomoć Božju pomoć, trebali bi dobiti i novu Vladu!
Ova, 2015., je također i višestruko jubilarna godina. Ovih dana u Jasenovcu smo, u prigodi obilježavanja 70. obljetnice "proboja logoraša", čuli opetovano ponavljanje optužbi o "genocidnosti hrvatskog naroda", kao i povijesnu krivotvorinu da je Jugoslavenska armija, ista ona koja je početkom devedesetih sa zemljom pokušala sravniti Vukovar, Dubrovnik, Gospić, Škabrnju, Sarajevo i Mostar, u II. svjetskom ratu, u biti, bila hrvatska vojska.

Ove godine obilježava se i jubilarna 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. Milanovićeva Vlada, zbog straha od vlastitog naroda, ima namjeru premjesti središnju proslavu iz Knina u Zagreb, gdje bi s vojnom paradom, i uz velike sigurnosne mjere, na počasnim tribinama trijumfirali nasljednici onih političkih snaga koje su 1991. godine bili protivnici hrvatske nezavisnosti i samostalnosti.
Ovog svibnja, hodočastit ćemo u Bleiburg na obilježavanje 70. obljetnice genocida nad hrvatskim narodom, gdje će se pred žrtvama pokloniti predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u pratnji kardinala Josipa Bozanića, vodstva Hrvatskog narodnog sabora BiH i mnoštvom svećenika i naroda iz Hrvatske, BiH  i iseljeništva.

O svim ovim značajnim zbivanja, kao i porukama koje budu upućivane, treba obavijestiti hrvatski narod, a Hrvati nemaju te mogućnosti ni u Hrvatskoj, ni u BiH, niti u svijetu. Hrvatski narod, na žalost, nema nijedan nacionalni tiskovni dnevni list, nemamo nijedan nacionalni TV kanal, jedino što imamo jest nekoliko državotvornih portala i nešto lokalnih radijskih i televizijskih postaja.

Svi oni koji dvoje o ovim tvrdnjama neka se podsjete da su ovih dana na čelo Hrvatskog novinarskog društva (HND) izabrani beogradski profesor Saša Leković i Slavica Lukić, supruga Milorad Pupovca, što je nedvojbeni pokazatelj stanja u hrvatskim medijima.

Dakle, hrvatskom narodu u Domovini treba pomoći u procesu stvaranja sredstva za javno priopćavanje. Prije određenog vremena pojavila se ideja o osnivanju Laudato TV-a, hrvatske obiteljske televizije u osnivanju, koja je već dobrim djelom u operativnoj provedbi. Riječ je o projektu potaknutom potrebom očuvanja i promicanja hrvatskih, kršćanskih i obiteljskih vrijednosti; promicanju pozitivnih vrijednosti i slanja jasne poruke optimizma svim hrvatskim generacijama kroz razne informacije, vjerske, dokumentarne, političke, povijesne, zabavne, glazbene i animirane sadržine.
Možda su neki imali prigodu i vidjeli Laudatov dokumentarni film ''In odium fidei - iz mržnje prema vjeri", o zločinima partizana- komunista nad katoličkim svećenicima. U pripremi je i dokumentarni film o Bleiburgu, čija je promocija zakazana za 25. svibnja u Zagrebu, na rođendan Josipa Broza, osobe koju neovisni međunarodni izvori svrstavaju među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća.

Novčana pomoć za ovaj projekt, koja je od bitne važnosti, pala je isključivo na domoljubne snage u Domovini i hrvatske župe u dijaspori, pa je uz vjersku dužnosti nametnuta i nacionalna odgovornost na hrvatske dušobrižnike i župljane, koji svake nedjelje čuju riječ Božju i hrvatsku na - hrvatskom jeziku.  Možda bi bilo najjednostavnije da se nakon misnih slavlja po hrvatskim župama u iseljeništvu, upriliči druga kolekta (milodar) koja bi bila namijenjena za hrvatsku LaudatoTV postaju.

Svi koji žele poduprijeti ovaj projekt mogu to učiniti putem žiro-računa Udruge Ime dobrote br. HR0223400091510603018 s pozivom na br. 1510-603-018 i naznakom za LaudatoTV. SWIFT: PBZGHR2X.

Imamo još jednu potrebu, koju bismo mi u iseljeništvu trebali zdušno pomoći, a riječ je o Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu, koje je 18. travnja 2015. presudilo veleizdajnicim: Stjepnu Mesiću, Vesni Pusić i Miloradu Pupovcu, o čemu nije bilo ni jedne riječi u dnevnim medijima!
Knjiga, u kojoj su sabrani svi dokazi njihove veleizdaje, je u pripremi. HNES treba našu moralnu ali i materijalnu potporu, jer samo tako ćemo se osloboditi jugoslavenske pete kolone u neovisnoj Hrvatskoj.


GLAS IZ WASHINGTONA


Hrvatski branitelji zaslužuju našu pomoć i poštovanje

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. travnja 2015. u 9.30 sati


Piše Šime Letina


U vrijeme Domovinskoga rata i u prvim poslijeratnim godinama, nakon osloboditeljskih akcija Bljeska i Oluje, hrvatski branitelji imali su poseban kutak u srcu i mislima svih Hrvata. Svi smo bili ponosni na njihovu ljudsku hrabrost i žrtve koje su iskazali i potvrdili u obrani domovine i u oslobađanju okupiranih hrvatskih krajeva.

Znali smo da bez njih ne bismo imali suverenu hrvatsku državu i zato onaj tko je volio Hrvatsku, taj je volio i branitelje. Nitko ih nije pitao iz kojih su hrvatskih krajeva, pripadaju li hrvatskoj ljevici ili desnici, i koliko su dugo bili na bojišnici. Državne institucije su im pružale potrebnu pomoć, a narod im iskazivao zahvalnost i poštovanje. Ispravan odnos državnih institucija i visokih državnih dužnosnika prema hrvatskim braniteljima bio je jasan znak da će branitelji, a posebno invalidi i djeca poginulih branitelja, i u buduće imati moralnu potporu, potrebno zdravstveno osiguranje, medicinsku njegu i materijalnu pomoć. U to vrijeme nitko, pa ni kasniji progonitelji hrvatskih branitelja i lovci na hrvatske generale, nije se suprotstavljao tim pozitivnim razmišljanjima i obećanjima. Narod je u braniteljima vidio garanciju hrvatske državne opstojnosti i zato nije bilo neobično da su mnogi od njih bili popularniji od hrvatskih političara. Svatko je želio biti u društvu branitelja. “Za vrijeme rata branitelju, vojniku, svatko želi platiti kavu. Nakon rata krivo ga se gleda, potom ga se uopće ne gleda, da bi ga se u konačnici preziralo” (Dr. Slaven Letica)

Promjena odnosa prema državi i braniteljima
Poslije oslobađanja okupiranih krajeva i gospodarskog oporavka, a posebno nakon smrti predsjednika Tuđmana, odnos nosioca državne vlasti prema hrvatskim braniteljima počeo se naglo mijenjati. Uslijed međunarodnih pritisaka i pogrješne hrvatske politike, hrvatska država i oni koji su najzaslužniji za njezinu uspostavu i obranu bili su izloženi medijskim napadima od strane pojedinaca, kojima nije bilo stalo do države ni do branitelja. Stalnim medijskim ponavljanjem tvrdnje da su Hrvatska i Srbija jednako krive i odgovorne za rat išlo se za tim da se legitimnu i moralnu opravdanost stvaranja i obrane hrvatske države dovede u pitanje, a hrvatske branitelje izjednači s velikosrpskim napadačima. Više se vodilo računa o pravima i sudbini srpskih povratnika, među kojima je bilo i onih koji su hrvatsku državu napadali i rušili, nego o sudbini hrvatskih branitelja, koji su je stvarali i branili. Taj krivi odnos najviših državnih dužnosnika, a posebno dvojice bivših predsjednika države i trenutačnog predsjednika vlade, prema Hrvatskoj i njezinim braniteljima, negativno je utjecao na hrvatsku javnost i branitelje. Teško je bilo vjerovati da se najviši državni dužnosnici poigravaju ne samo sudbinom branitelja već i sudbinom države kojoj su bili na čelu. Gubljenjem najosnovnijih prava, velik broj branitelja počeo je gubiti povjerenje u čelnike države i nadu u bolju budućnost, a s vremenom i u sam smisao života. Prepušteni vlastitoj sudbini, bez posla i materijalnih sredstava, u beznadnom stanju vlastite nemoći i samoće, neki od njih su potražili životno rješenje u samoubojstvu. Poznati vapijući krik, “svakim danom nas je sve manje”, koji je pred nekoliko godina hrvatskoj javnosti uputio hrvatski branitelj, još uvijek odzvanja u ušima javnosti, ali, nažalost osim tadašnjeg zgražanja, nije imao većeg utjecaja na promjenu životne situacije hrvatskih branitelja.
“Deset godina tražim posao, kuća mi je zapaljena u Domovinskom ratu, a nije potpuno obnovljena”, očajnički je zavapio hrvatski branitelj Z. Marković, kada je prije nekoliko godina u trenutku vlastite beznadnosti i ljudske slabosti, nezadovoljan nepravdama, pokušao počiniti samoubojstvo. Srećom, posredstvom prisutnog novinara, Marković je odustao od toga. Njegova daljnja životna sudbina nije poznata hrvatskoj javnosti, ali je dobro poznato da su mnogi hrvatski branitelji, prije i poslije njega, završili život samoubojstvom. Jedan od njih je bio Jerko Buterin čiju je tragičnu smrt prije tri godine Zadarski List opisao ovim riječima: „Jerko Buterin, 60-godišnji hrvatski ratni vojni invalid, počinio je u srijedu navečer suicid vješanjem na balkonu stana u Ulici Ante Starčevića u kojem je stanovao posljednjih 20 godina. Prema riječima njegovih suboraca i prijatelja koji su se nešto iza 22 sata okupili pred kućnim brojem 11c, 60-godišnjeg muškarca u smrt su otjerali egzistencijalni problemi, odnosno pitanje krova nad glavom... Naime, prema priči njegovih najbliskijih prijatelja posljednjih mjeseci Jere nije imao novca niti za grijanje. Dolazio je kod susjeda, kako bi se ugrijao, a bio je poprilično narušenog zdravlja zbog čega je pio dnevno 20-tak tableta.“ (Zadarski List, 16. 2. 2012.).
Nažalost, Jere Buterin nije jedini branitelj koji je u beznadnom trenutku svoje osamljenosti, zbog osobnih poteškoća i gubitka vjere u budućnost, posegnuo za vlastitim životom. On je jedan od 100 hrvatskih branitelja koji svake godine počine samoubojstvo.
Na tribini održanoj 2012. u dvorani Gradske knjižnice u Zadru pod naslovom „Hrvatski branitelji se ubijaju jer su odbačeni i poniženi!“, Ivan Đovani Matešić Jeremija, pukovnik Hrvatske vojske i jedan od sudionika na tribini, izjavio je da se „svakog tjedna u Zadarskoj županiji održavaju tri vojna sprovoda, što zbog branitelja koji su umrli mladi, što zbog onih koji su sami sebi presudili. Osim pukovnika Ivana Đovanija Matešića Jeremije, na tribini su govorili Denis Sabljar, psihijatar u PB Ugljan, dr. Slaven Letica, sociolog i Vera Bujas, majka troje djece i supruga hrvatskog branitelja koji je nekoliko godina ranije počinio samoubojstvo, objesivši se hrvatskom zastavom. Govoreći o tragičnoj smrti svoga supruga i o svom bolnom iskustvu gospođa Bujas je rekla i ovo: “Moj suprug nije izlazio iz kuće tri godine. Nigdje nije išao bez mene. Učila sam ga hodati kao malo dijete.”

Potresen teškim ekonomskim stanjem velikog broja Hrvata, a na poseban način samoubojstvima hrvatskih branitelja, diplomirani ekonomist iz Zagreba Ivo Pancirov u pismu Vjesniku 2005. godine izrazio je svoju ljudsku ogorčenost i zabrinutost sljedećim riječima: “Kao domoljub i vjernik stidim se što se veteran Domovinskog rata iz Zadra objesio o zastavu za koju se krvavo godinama borio. Stidim se što sto tisuća ili dvjesto tisuća Hrvata odlazi na inozemna skijališta, dok nam mnogi umirovljenici kopaju po kantama za otpatke. Stidim se...”

Ništa se nije promijenilo
Od tada do danas životna situacija hrvatskih branitelja nije se ni malo popravila. Što više, za neke od njih ona je puno gora, a to potvrđuje i broj braniteljskih suicida (samoubojstava) koji se od 2005. do 2013. godine povećao od 1367 na 2614. Danas je taj broj još veći.

U tekstu, objavljenom 11. prosinca 2014., pod naslovom “Jede li revolucija svoju djecu?” Snježana Vučković donijela je kratki komentar nepoznatog hrvatskog branitelja iz kojeg se može shvatiti duševno i fizičko stanje hrvatskih branitelja. “Nas iz 1991. i početkom 1992. čekala je ista sudbina kao one na Bleiburgu i Ovčari u slučaju da izgubimo rat. Nije to bio baš lijep osjećaj…  Uvijek smo bili mokri i promrzli do kostiju. Ono što je najgore bila je svakodnevna napetost… Kao što su nas se sjetili kada je trebalo ratovati, sada znaju za nas samo kada treba glasati na izborima. I kako onda nećeš biti ogorčen, jer kad danas kažeš da si bio branitelj, skoro pa da te gledaju kao državnog neprijatelja i to u državi za koju si se borio. Zar je stvarno istina što je netko rekao, da revolucija jede svoju djecu?” 

Tragediju hrvatskih branitelja koji rješenje svojih životnih problema vide u vlastitom samoubojstvu netko je opisao ovim riječima: “Ako digneš ruku na nekoga, onda je to obrana ili napad, ali ako je digneš na sebe, onda je to nemoć! Nemoć jer se više ne možeš ni braniti, a ni napadati ...!” 

Razlozi za samoubojstva branitelja su različiti
Iako su razlozi i način braniteljskih samoubojstava različiti, činjenica je da se u većini dosadašnjih slučajeva najčešće spominju sljedeći razlozi: osjećaj društvene napuštenosti i vlastite usamljenosti, fizička i duševna bolest, nedostatak materijalnih sredstava, neodgovornost najodgovornijih državnih dužnosnika prema braniteljima i državi za koju su se branitelji borili, itd. Evo što o duševnom stanju običnog hrvatskog branitelja i o mogućim razlozima onih koji posežu za samoubojstvom kaže psihijatar, dr. Vladimir Gruden:
“I moj sin je bio branitelj pa sam tako znao slušati i njegove priče iz kojih se dade štošta iščitati. Kao prvo, kad se javiš dragovoljno u rat, to je kao da dragovoljno ideš u smrt. Mahom su mislili da će svakim svojim odlaskom na teren poginuti i pomirili su se sa smrću. Ali, onda su preživjeli. To je kao da su se ponovo rodili. Ipak, taj trenutak svjesnog, dragovoljnog odlaska u smrt zbog svoje domovine, obitelji, žene ili djece, ostaje u njihovom mozgu zapamćen. Onda je dovoljan jedan detalj u životu koji ih uzdrma, nezadovoljstvo brakom, radnim mjestom ili nečim tako minornim i trenutak odluke za svjestan odlazak u smrt koji im se dogodio na bojišnici, se vraća.” Dr. Gruden smatra da država mora mijenjati zakone koji ubijaju one koji su tu državu stvarali.

Tko je odgovoran za sudbinu hrvatskih branitelja?
Na pitanje, tko je odgovoran za ono što se godinama događa hrvatskim braniteljima, te kako riješiti njihove probleme i zaustaviti samoubojstva, državni dužnosnici bezbrižno sliježu ramenima, a neki od njih javno izvrću ruglu branitelje koji se kroz legalne i legitimne prosvjede zalažu za promjenu situacije i državnih zakona koji danas, kako ističe dr. Gruden, ubijaju one koji su stvarali i branili državu. Nakon tolikog broja samoubojstva i teške situacije koju proživljava velik broj hrvatskih branitelja, teško je shvatiti pojedince, posebno državne dužnosnike, koji s velikom dozom mržnje govore o braniteljima i osuđuju one koji nekoliko mjeseci u Savskoj ulici prosvjeduju protiv nepravde i zakona koji omogućuju tu nepravdu.

Bivši predsjednik Ivo Josipović, umjesto da se svojim autoritetom zalaže za dijalog između branitelja (prosvjednika) i predsjednika Vlade, nerazumno napada prosvjednike i bez ikakvih dokaza javno tvrdi da je njihov glavni cilj stvaranje tenzija. Zoran Milanović prosvjednike iz Savske uspoređuje s ljudima koji vikende provode u kampovima. Zoran Pusić, jugoslavenski (anti)fašist i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava u razgovoru za Index, prosvjed branitelja u Savskoj opisao je kao cirkus. On smatra da su njihovi materijalni zahtjevi “toliko neproporcionalni situaciji kroz koju prolaze drugi ljudi da se sada već mnogi pitaju jesu li ratni veterani ovu zemlju oslobodili ili osvojili.” Na sličan način o braniteljima iz Savske reagirali su i neki režimski listovi, novinari i politički analitičari. Jutarnji list (18. 3. 2015.) tvrdi da prosvjednici u Savskoj žive u privilegijama i da nemaju pojma o realnim problemima većine hrvatskih građana.
Žarko Puhovski nije sasvim siguran da li prosvjednici u Savskoj ulici manipuliraju ili su izmanipulirani. Ponekad mu se čini da oni manipuliraju HDZ-om više nego što HDZ manipulira njima. Zašto? Zato, jer su postali subjekt, smatra Puhovski, a do tog je zaključka došao na temelju toga što je predsjednica države išla k njima na razgovor, a ne oni k njoj. Čudno je da “vrsni” politički stručnjak i analitičar Žarko Puhovski posjet hrvatske predsjednice hrvatskim braniteljima smatra njezinom slabošću, iako bi se u svim drugim demokratskim državama takav posjet predsjednika ili predsjednice doživio kao znak njegove/njezine političke mudrosti i snage.
U dugi lanac neshvatljivih i zlobnih napada na prosvjednike iz Savske 66, na žalost, spada i potresno pismo Tihomira Cvetkovića koje je uputio Đuri Glogoškom, 18. 3. 2015. U tom dugom pismu, opisujući svoju i svoje obitelji tragičnu životnu priču, on napada branitelje, hrvatsku državu, Crkvu, svećenike i biskupe, ali šuti o onima koji su najkrivlji za njegovu tragičnu sudbinu, a to su bivši i sadašnji državni dužnosnici, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Umjesto Glogoškomu, gospodin Cvetković je trebao uputiti pismo Zoranu Milanoviću ili Fredu Matiću. Iako je Đuro Glogoški, kao ratni invalid, u svom dvadesetogodišnjem traganju za pravdom, proživio istu ili veoma sličnu tragediju, nepravdu i nerazumijevanje kao i Cvetković, ovaj ga bez razloga optužuje i misli da će na taj način diskreditirati i ušutkati prosvjednike. Đuro Glogoški i Josip Klemm nisu krivi za tragičnu sudbinu Tihomira Cvetkovića i zato je njegov javni istup protiv njih nepravedan i nelogičan. Ljudske mane i propusti Savskih prosvjednika, koje Cvetković ističe, ne mogu biti opravdanje i razlog za njihovo javno ušutkavanje, jer je nepobitna činjenica da su spomenuti državni dužnosnici, iznevjerili hrvatske branitelje, uključujući i gospodina Cvetkovića. Umjesto da javno upre prstom u njih, on napada branitelje, a državu za koju se i sam borio, naziva nezasitnom državicom. Da bi njegov javni istup bio što privlačniji mešetarima i gospodarima javnih medija koji šire razdor i mržnju, Cvetković je morao napasti i Katoličku crkvu i to po istom receptu kojim su se u Jugoslaviji služili jugokomunisti. Tko je taj koji koristi tragediju obitelji Tihomira Cvetkovića za javni napad na branitelje, hrvatsku državu i Crkvu? Možda će nam jednoga dana to otkriti sam Tihomir Cvetković.

Odgovor branitelja iz Savske
Na razne napade na prosvjednike iz Savske javno su reagirali Đuro Glogoški i Josip Klemm. “Ovdje prosvjedujemo od 20. listopada i tražimo dostojanstvo za svakog branitelja. Oni koji su na čelu institucija, ni nakon 146 dana, nemaju razumijevanja i gaze po najzaslužnijima. Postoji čovjek koji čitavo vrijeme ignorira branitelje, a to je predsjednik Vlade. Nije imao hrabrosti 90-tih stati u obranu domovine, a ni danas nema hrabrosti razgovarati s hrvatskim braniteljima”, izjavio je Đuro Glogoški.
Josip Klemm je reagirao na sličan način. “Savska je naš dom. Mi tamo živimo i jedemo. Premijer nije ništa napravio da zaštiti branitelje.” Osvrćući se na razloge prosvjeda, Klemm je rekao da branitelji prosvjeduju zbog onih koji žele izjednačiti žrtvu i agresora, omalovažiti Domovinski rat i pretvoriti ga u ‘ratni sukob’ ili ‘čak građanski rat’. U građanskom ratu, smatra Klemm, svi su jednaki i imaju ista prava.
Hrvatski branitelji s pravom su zabrinuti i pitaju, zašto bi u današnjoj Hrvatskoj oni koji su ranjeni u agresiji na Hrvatsku trebali imati ista prava kao oni koji su ranjeni braneći Hrvatsku? Na drski izazov i tvrdnju Jutarnjeg lista da branitelji (prosvjednici) iz Savske imaju posebne privilegije i da nemaju razumijevanja za patnje onih koji u Hrvatskoj žive u siromaštvu, branitelji su uzvratili ovim riječima: “Jutarnji list nema razumijevanja za tešku situaciju u zemlji, pogotovo nema razumijevanja za sirotinju, iako bi svako trebao voditi računa o tome. Zašto? Zar 'samo' zato što su bivši i sadašnji gazda Europapress Holding (EPH) legalni ratni profiteri? Nisu samo oni u pitanju, znate li koliko milijuna kuna SIROTINJSKIH novaca ulaže Ministarstvo (ne)kulture u razne lijevo-fašistoidne portale, da ne spominjemo braću Vesne Pusić, Documentu i partijske gongove?”

Zaključak
Da Đuro Glogoški nije bio, niti je danas, privilegirana osoba, nedavno je to javno, ali nehotice, potvrdio novinar Drago Hedl. “Kad sam na njegov poziv prije 20 godina došao u kuću u kojoj je tada živio, Glogoški je bio očajan čovjek. Stanovao je u Čepinu, mjestu nadomak Osijeka, u kući nekog Srbina koji je napustio mjesto. Iz vojno-stambene komisije, kojoj se javio moleći neki vojni stan, odgovorili su mu, tvrdio je, vrlo ružno: “Mi stanove dijelimo zdravim hrvatskim vojnicima, nama su potrebni oni, a ne invalidi”. Kuća koju mu je Mjesni odbor dao na korištenje nije imala minimalne uvjete za život osobe s posebnim potrebama. Uz to, stalno su ga uznemiravali vojvođanski Hrvati, neprekidno dolazeći na vrata s pitanjem kada će se iseliti, jer oni svoju kuću u Srbiji žele zamijeniti za ovu u kojoj on privremeno boravi. Neki od 36-ero ljudi, koji su mu mjesecima lupali na vrata, bili su i agresivni. Jednom je bio prinuđen zvati Vojnu policiju da ga zaštiti,” napisao je Drago Hedl.

Možda danas Đuro Glogoški živi malo bolje nego je živio prije 20 godina, a možda su i njegovi životni problemi manji od problema s kojima se trenutačno hrva Tihomir Cvetković, no to još ne znači da ima posebne privilegije. Očito je da prosvjednici u Savskoj ulici ne traže od nikoga nikakve privilegije već prava koja im pripadaju. Njihova borba je borba za prava i dostojanstvo svih onih koji su stvarali i branili današnju državu Hrvatsku. Dižu svoj glas u ime onih koji su izgubili vjeru i nadu u bolju i pravedniju Hrvatsku. Zalažu se za napuštene i zaboravljene branitelje. Njihov glas je glas protiv nepravde i opomena onima koji omalovažavaju branitelje i državu za koju su se branitelji borili. Zašto je to nekome strano i čudno?
Većina Hrvata odnos hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prema hrvatskim braniteljima smatra ispravnim i vjeruje da jedino ona u ovom trenutku, svojim iskustvom i utjecajem, može biti spona između Zorana Milanovića i hrvatskih branitelja. Problemi branitelja i nesporazum između njih i Vlade mogu se riješiti jedino dijalogom. Branitelje se ne može ignorirati ni zaboraviti. Njima treba pomoći. Zaboraviti branitelje i njihovu žrtvu znači ne misliti više na domovinu. Odreći se njih i njihovih žrtava značilo bi odreći se svih onih vrijednosti koje smo kao narod sačuvali njihovim zaslugama. Je li moguće da su nam danas bliži ili draži oni koji su, zahvaljujući hrvatskim braniteljima, došli do pozicija i fotelja nego li branitelji koji zbog takvih, gube vjeru u Hrvatsku i u same sebe?

Nemojmo dopustiti da naši branitelji postanu vlastite ubojice i da u svojoj vlastitoj nemoći i napuštenosti prihvate Goetheovu izreku: “Što više gledam ljude, to više volim životinje.”


Hrvatska neće izgubiti populaciju - nego će izgubiti Hrvate

 

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. ožujka 2015. u 22.30 sati


Autor: Rudi Tomić


Nema Hrvata u dijaspori koji ne sanja o povratku u svoju domovinu, ali čim se probudi iz sna realnost predoči sve mogućnosti i nemogućnosti za donošenje odluke o povratku. U tom slučaju dolazi do odgađanja odluke, a svako odgađanje donosi posljedice; ne osjetno godine prolaze, zdravstveno se stanje pogoršava, jer starost je neizlječiva bolest, pa više i nije riječ o odgađanju nego o konačnoj odluci - nema povratka u Hrvatsku.

Činjenica je, da se Hrvati iz emigraciji, odnosno dijaspore ili iseljeništvu, nisu vratili u Hrvatsku ni u najminimalnijem broju, što je u nacionalnom smislu porazno i u političkom pogledu razočarajuće. Vlada u Hrvatskoj najprije se trebala pobrinuti za dolazak što većeg broj doseljenika, odnosno povratka iseljenih Hrvata, potom stvoriti uvjete da zaustavi nova iseljavanja iz domovine. Na žalost: malo se iseljenika vratilo, a mnogo se Hrvata iselilo. Moramo biti iskreni i iznijeti istinu, da je najveća prepreka za taj propust bila - politika. Naime, nosioci vlasti u RH nisu mogli zamisliti emigrante, jer su jugoslavensko-komunističke vlasti utuvili u razum hrvatskog čovjeka, da je hrvatska emigracija - ustaška, a ustaše su ''zveri''; nepopravljivi neprijatelji države i naroda. Istini za volju, bili su u pravu, da smo bili nepopravljivi neprijatelji države Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda, ali nismo bili neprijatelji svoga naroda, čak ni neprijatelji drugih, susjednih naroda - uvjetno da žive u svojim samostalnim državama.

Mrtvi Tito ponovo umro!
Evo, tekom sada (18. 3. 2015.), uklonjen je  mrtvi Tito i Jovankina ostavština s Pantovčaka, iz Vile u kojoj su obitavali predsjednici demokratske Republike Hrvatske: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Dakle, trebalo je čekati 20 godina da dođe Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica koja nije bila opterećena prošlošću, da ukloni sve memorabilije propale države: jugoslavenstva, komunizma, četništva, ''antifašizma'', balkanštine, regionalizma i - srboslavlja iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske! Otišao je iz prijestolnice simbol jugoslavenstva i ubojica hrvatskog naroda u čađavi muzej, kako su prenijele i svjetske agencije. Ali, u Hrvatskoj su ostali rudimenti (Kukuriku koalcija, režimske udruge i mediji) koji su zbog prilagođavanja demokraciji, promijenjenim životnim prilikama, izgubili svoju pravu funkciju ''antifašista'' i ostali bez onoga što je prestalo postojati - zakržljali. Za mnoge ''građane'' u Hrvatskoj Tito još ''živi'' i nakon 35 godina smrti, tek su neki shvatili kad su vidjeli njegovu bistu u sanduku, da je unatoč svemu - mrtav!

Dan nakon izbacivanja posmrtnih ostataka Tita iz Pantovčaka, Milanović je sa suzama u očima rekao: ''To je povijest traume, uspjeha, suza, krvi, sreće i nesreće. U kojoj su oslobodili dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskoj, a nisu bili...(?). To je predsjednik Tuđman jako dobro razumio, ne samo po bistama i gestama, nego i po onome što je pisao. I u tome se razlikuje državnik od manipulatora'', zaključio je neo titoist. Titu se odaje priznanje da je oslobodio dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskoj? Zašto Milanović i drugovi šute o Titovim zaslugama za odstranjivanje hrvatskih dijelova, koji danas nisu u sastavu Republike Hrvatske, nego su u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Država hrvatskog naroda jedino je bila cjelovita, u povijesnim i etničkim granicama, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada je Poglavnik dr. Ante Pavelić, a ne Tito, nakon kapitulacije Italije, pripojio hrvatske krajeve u NDH. Tko ne zna pravu povijest, treba je naučiti, jer jugoslavenska povijest je bila srpsko-komunistička propaganda, a ne povijest hrvatskog naroda. Srbi i danas otuđuju hrvatske krajeve i kradu hrvatske značajne ljude!

Predsjednica izludila Milanovića
Milanovića toliko ne smeta što je Predsjednica RH razgovarala sa njemačkom kancelarkom Merkel u Berlinu o problemima u hrvatsko-njemačkim odnosima, nego što je Kolinda Grabar Kitarović kazala da je Tito bio diktator (i zločinac, op.a), te da podržave suđenje Perkoviću i Mastaću za ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Milanovića i to smeta, što su predsjednicu svih Hrvta svesrdno počastili državnici u njezinim nastupima izvan hrvatskih granica: u Sarajevu, u New Yorku i u Berlinu. (Napomena: Kolinda Grabar Kitarović je rekla, da će biti predsjednica svih Hrvata. Taj se pojam zlorabi i pogrešno tumači. Naime, riječ je o hrvatskim Hrvatima u domovini i svijetu, a ne o nehrvatskim ili antihrvatskim građanima u Hrvatskoj.)

Predsjednika Vlade i SDP-a ne zabrinjava ni to, što je dobrom dijelom njegova zasluga za katastrofalno gospodarstvo, za iseljavanje mladih ljudi, među kojima se nalazi znatan broj sposobnih i talentiranih, koji traže posla u svijetu. Samo u (Njemačkoj danas živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika. Ima nas u Torontu preko 50.000, a koliko ima država u svijetu s velikim brojem hrvatskih gastarbeitera ne zna im se ni broja, od kojih će se tek mali broj vratiti da umru u domovini. Iz RH, u najnovije vrijeme, odlaze i najbolji hrvatski piloti u države Bliskog Istoka, gdje imaju pristojne plaće i bolje uvjete života. Milanovića jedino zabrinjavaju izbori, jer je okusio slast vlasti.

Kako zaustaviti iseljavanje Hrvata?
U čovjeku ima, da se prosto izrazim,  nešto prostog nagonskog uživanja - ako je dobro zbrinut neće se odlijepiti od doma. Da ljudi imaju pristojan život u Hrvatskoj, ne bi imali drskost u trbuhu, i malo bi se njih iselilo iz domovine. Ljudi koji prate tisak u Hrvatskoj zgražaju se s iznesenim činjenicama, da ima toliki broj ljudi koji su optuženi, ali ne i osuđeni zbog milijardskih krađa; nitko ne vraća opljačkani novac i ukradenu imovinu!? Male ribe, tu i tamo, budu privedeni i plate nešto oštete, da narod vidi kao sudstvo u RH ''dobro'' funkcionira. Ali, velike ribe nesmetano plivaju po opustošenoj Hrvatskoj.

Isto tako, u tisku i na malim ekranima, stalno se glorificiraju političke i seksualne prostitutke, od Pusićke do Severine, od Milanovića do Pupovca, od Mesića do Josipovića, kao da o njima ovisi ovozemaljski život! Sve ovo služi samo da se narod ima s nečim zabavljati u kafićima, jer i tako ljudi nemaju drugog posla. Usput rečeno, piše mi jedan prijatelj da su došli lijepi proljetni dani i vrijeme je za nešto raditi u vrtovima i na njivama, ali to ne zanima naše ljude, koji se čak srame raditi na svojoj njivi. Kud god prođete Hrvatska je u ledini!

Nedavno sam bio u Ljubuškom, u kršnom zavičaju iz kojeg sam otišao prije šest decenija, razočarao se kao i u prijašnjim posjetima, jer u tom kraju samo auti zuje i telefoni zvone; kafići puni dima, a pred kockarnicama dugi repovi čekaju na red da kupe lutriju, pogode zgoditke na utakmicama ili da nađu sreću: dobar život bez rada. S druge strane, bacio sam pogled na Ljubuško polje, koje je nekada bilo pravi mesir, gdje su godišnje bile dvije žetve. U mome djetinjstvu često sam bio u polju, bilo da sam težacima ručak nosio, ili išao se kupati na rijeci Vrioštici, ali nigdje nisam vidio ledinu (neobrađenu zemlju), a sada nema nigdje obrađene njive, nego sve je obraslo travom i dračom, pa se više ne može u polje ni otići bez duboki čizama, jer polje je puno trnja, zmija, žaba i zečeva.

Kad sam ovo ispričao prijatelju u Zagrebu, on mi kaže da je slično i u Zagorju, kao i u Slavoniji - velike površine zemlje neobrađene! Dakle, država mora uvoziti prehrambene namirnice i na njih trošiti veliki dio državnog proračuna, umjesto da potiče ljude da obrađuju svoja imanja i da država otkupljuje od njih voće, povrće i žitarice, onda ljudi ne bi išli u evropske i prekomorske zemlje raditi takve ili teže poslove u tuđini.

Hrvatski čovjek boluje od umišljenog ponosa. Naime, teško je pretpostaviti da jedan umišljeni gospodin može raditi u poljoprivredi, jer to je ispod njegovog dostojanstva - nije to za njega. Hrvati odu u tuđu zemlju i rade najprljavije i najteže poslove, ali kad dođu u posjetu svojima u RH ili BiH ne govori o teškom radu nego o dobrom životu, a to je mamac drugima da i oni pođu njegovim putem u - bespuće. Slikaju se novo došli Hrvati u Australiju, Novi Zeland i Kanadu u najljepšim mjestima, hvale se s visokim plaćama, luksuznim autima, dobrom životu, kao da su u raju zemaljskom. Očito je da državne vlasti imaju svoje ljude, koji ''pronađu'' dopisnici režimskog Večernjeg lista i truju narod u Hrvatskoj s lažnim informacijama. Zašto ne pišu o teškom životu, ne samo novodošlih doseljenika, nego naroda općenito. Hrvati koji su došli u Toronto, većina imaju neku rodbinu, ''starosjedioce'' koji su im pomogli naći smještaj i posao, ali oni to neće priznati. Čim počnu raditi kupe auto na otplatu, upadnu u kredite i postanu robovi demokratskog kapitalizma.
Kanada je velika zemlja, u kojoj je poljoprivreda na najvišem stupnju proizvodnje, a poljoprivrednici su, u punom smisli riječi - gospoda. U proljeće obrade zemlju sjedeći na traktorima, ljeti zalijevaju povrćarstva ugrađenim vodenim instalacijama, a u jesen obave žetvu sjedeći na kosilicama. Onda ta seljačka gospoda odlaze na višemjesečne odmore u najluksuznije rezorte u svijetu. Dočim, činovnici, tvornički radnici i državni službenici imaju par tjedana odmora, a cijelu godinu su u zatvorenom prostoru i gutaju dim i prašinu. Neki od njih idu na tjelovježbu, da budu u kondiciji; poljoprivrednici su uvijek u kondiciji, nabreknutih mišića i rumenih obraza. Tko je ovdje pravi gospodin, tko je poslužna sluga, a tko je obična budala?

Nenarodna vlast je kriva za bijeg Hrvata
U državama u kojima je narodna vlada na vlasti, tu se traže rješenja za sve probleme naroda, a među prvima je životno osiguranje, zbrinjavanje ljudi na radnim mjestima, uredno plaćanje radnika za pristojno uzdržavanje svojih obitelji; socijalno i zdravstveno osiguranje i slobodno upravljanje svojim poslovima i proizvodima. Očevidno je da su najnaprednije one države u kojima je poljoprivreda produktivna, posljednično tome i industrija napreduje, a potom tehnika stiže svoj vrhunac. Vlada u RH prekasno će doći pameti!

Država je odgovorna za slobodu govora, a ne kontrolu medija; kontrolu sredstava priopćavanja nadgleda pravosuđe, koje budno prati vjerodostojnost informacija i kažnjava krivotvorstvo i provokacije. U takvim uređenim društvenim sistemima nema mjesta za privilegirane političare ili kriminalce. U takvim se sredinama odgajaju ljudi čvrsta karaktera, radnih navika i poštenog življenja.

Dosta je bilo izbjegavanja odgovornosti za društvene i gospodarske nedaće u Hrvatskoj, jer svaki čovjek je odgovoran za sebe i za zajednicu. Ne može nitko biti izuzet od ovih odgovornosti. Nije politika samo za političare, nego politika je narod, te zbog loše politike snose podjednaku odgovornost oni na vlasti, sveukupni narod i svaki pojedinac. Ipak, najveća je odgovornost na Vladi, jer narod bira svoje zastupnike u Sabor i od njih očekuje najviši stupanj odgovornosti za boljitak života u državi.

Politički preokret u RH
Ako Vlada ne ispunjava svoja obećanja i očekivanja naroda, onda tu Vladu treba svrgnuti s vlasti i birati nove zastupnike, ali u tom slučaju treba voditi računa koga se bira: ljude iz poražene vlade ne smije se ponovo birati. Obavljeni su predsjednički izbori, i dobili smo najbolju osobu u Hrvatskoj Kolindu Grabar Kitarović za predsjednicu RH. Ona je baš za svakog Hrvata i Hrvaticu, a ne ambiciozna HDZ-ovka, kako kukuriksvci potenciraju. Dakle, slobodnim izborom izbacili smo bivšeg (ne)hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, koji je nanio neprocjenjivu štetu hrvatskom narodu u državi i u svijetu. Josipović je izbačen iz vlasti, ali treba odgovarati pred sudom za zlodjela koja je počinio tijekom svoga predsjedničkog mandata. Isto tako treba pred sud staviti i Stjepana Mesića, koji je odgovoran za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, a takve se izdajice u mnogim državama šalje na električnu stolicu, ili doživotnu robiju. Ako Malden Bajić postane sudac Ustavnog suda onda će Mesić i Josipović, kao najveći ''antifašisti'', biti predloženi za Nobelovu nagradu!

Ovaj politički preokret u Hrvatskoj trebao bi biti uzor za skidanje aktualne vlasti u RH, jer od njihovog kukurikanja samo oni u vlasi i pri vlasti imaju koristi, pljačkaju i obmanjuju hrvatski narod. Stoga treba na slijedećim izborima bez ikakvog izvlačenja i traženja opravdanja izići na birališta i glasati za nove ljude koji su svojim životom dokazuju nacionalnu svijest i ljudsku odgovornost. Hrvatski narod ima solidnu vodstvo i domoljubnu stranku, koja se je dokazala u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, posebice u Blijesku i u Oluji, vjerojatno će s istom takvom odlučnošću izvesti hrvatski naroda iz ovog političkog i gospodarskog brloga. U protivnom, iz Hrvatske će se iseliti Hrvati, a u Hrvatsku će se doseliti izbjeglice iz Istočne Europe, Afrike i Azije, koji će hrvatsko pučanstvo vremenom svesti na nacionalnu manjinu, jer oni koji dolaze u našu zemlju ne žele prihvatiti hrvatske vrijednosti, neće se asimilirati, ali će povećati populaciju u Hrvatskoj - ali bez Hrvata. Klet će nas grobovi naših predaka zbog bježanja s njihovih ognjišta! Longe fugit, quisquis  suos fugit. (Daleko bježi tko god od svojih bježi.)

Zaključna misao
U predgovoru knjižice Nema povratka u mirnu Hrvatsku (*), tiskanoj prije skoro 20 godina, nalaze se razlozi koji su i danas aktualni, ne samo za nepovratak iseljenih Hrvata nego i za masovno iseljavanje iz Hrvatske: Hrvatska će ostati bez Hrvata.

- U ovoj knjižici će svatko sebe prepoznati, vidjeti sebe bez imalo uljepšavanja. Vidjet će i svoje susjede, sunarodnjake, predstavnike vlasti i one koji su mu nudili prazna obećanja. A što je najbitnije, ustanovit će da li je on potencijalni povratnik u Hrvatsku, te ako jest, zašto je donio tu odluku i na što sve treba biti pripravan u ostvarenju tog životnog cilja...

Ovo je zasigurno jedan od onih tekstova kojeg Hrvat emigrant (i iseljenik) treba pročitati, kako bi mogao shvatiti suštinu svoje sudbine ako se odluči ostati u tuđini, te uz koju cijenu i što ga čeka ako se vrati u domovinu.
Isto tako, nositelji vlasti u Hrvatskoj trebat će pomno pročitati ovu analizu kako bi mogli uspješnije ukloniti nepotrebna opterećenja; uskladiti zakone o povratku s potrebama povratnika, umjesto zakonomjernih uvjeta o povratku.
(*) Rudi Tomić: Nema povratka u mirnu Hrvatsku - Hrvatskog puta, Toronto 1996.; Pogled s Torontskog tornja - Ziral, Mostar, 1998.


Šator ima biblisko i braniteljsko značenje

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. ožujka 2015. u 18.50 sati

Autor: Rudi Tomić


Šator nije samo cerada koja služi za zaštitu od nevremena. Starozavjetni smisao Šatora je bilo mjesto gdje je Božja prisutnost boravila među ljudima; mjesto žrtvovanja, mjesto očišćenja, mjesto života, mjesto posredovanja i mjesto milosti. U biblijskom smislu predstavlja Isusa kao Šator, mjesto gdje se sveti Bog i grješni čovjek mogu susresti i imati osoban odnos koji se temelji isključivo na poticaju milosti Božje (Iv.1,14)

U sotoniziranoj Republici Hrvatskoj, u kojoj sotone vladaju već petnaest godina, događaju se neviđena izopačenja, jer narod je dopustio da s njim vladaju oni koji mrze hrvatski narod i hrvatsku državu, zapravo koji mrze sve što nosi neko znakovlje o hrvatstvu i o kršćanstvu u Hrvatskoj.
U svijetu su, odmah uz najveće vjerske i nacionalne svetosti, poštivanje poginulih branitelja, a potom invalida, koji su dali dio svoga tijela za dobrobit svoga naroda, te branitelja (veterana) općenito, koji su branili i obranili nacionalni suverenitet. Ako itko može biti ponosan na svoje branitelje, onda su Hrvati (uz Židove) na prvom mjestu. Na žalost, u poštivanju i zbrinjavanju branitelja, posebice invalida, Republika Hrvatska je na zadnjem mjestu u svijetu.

Da je to uistinu tako, imamo jedinstveni primjer, gdje su se unakaženi branitelji okupili pod šatorom i cijelu se zimu smrzavaju tražeći odstranjenje ministra Predrag Matića Freda, odnosno njegovu smjenu, da ih više ne predstavlja neprijatelj u Vladi. Ministar Matić najprije je objavio imena branitelja, njihove ratne dosije, otkivanje vojne tajne, što je jedinstven slučaj u svijetu; poistovjećuje žrtve branitelja i agresora; brine se za zbrinjavanje ratnih zločinaca, a hrvatskim braniteljima i invalidima smanjuje primanja, odugovlači smještaj i umanjuje zdravstveno osiguranje, radi čega su već preko dvije tisuće branitelja izvršili samubojstvo. Ima li igdje takvog brutalnog odnosa državne vlasti naspram onima koji su stvorili tu državu?

Šator je čir u državi
Ni taj apsurd nije toliko apsurdan kolika je apsurdnost da se režimski ''branitelji'' dižu protiv unakaženih branitelja, koji se nalaze u šatoru, jer navodno njihov prosvjed u kolicima i čamljenje u šatoru ruši ugled ''pravim braniteljima i državnim vlastima''. Da besmislenost bude još više protuslovnija, ta skupina maloumnih provokatora i nahuškanih gmizavaca okupljaju se pod nazivom Pokret Occupy Croatia. Dakle, oni žele ponovo ''okupirati Hrvatsku'', koja se je nedavno oslobodila velikosrpske, odnosno komunističko-četničke okupacije u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Još se nije ni krv osušila od mučki ubijenih zatočenika i civilnog pučanstva, a nisu još ni pronađene sve masovne grobnice, niti se točno zna koliko još ima zatočenih hrvatskih mučenika u srbijanskim zloglasnim zatvorima, a Matićevi jurišnici jurišaju - to occupy Croatia!
Glavna organizatorica antiprosvjednika Marija Mirt, kojoj je uspjelo pokupiti grupicu provokatora, vidjela je trojicu ljudi koji su prešli preko glavnog zagrebačkog trga zavijeni u hrvatsku zastavu. Mirta je izvrijeđala ljude i rekla im: ''Bacite to go.no iz ruku''. Dakle, na glavnom zagrebačkom trgu, u glavnom gradu RH, jedna dronja usudila se vrijeđati ljude i hrvatsku svetinju - zastavu hrvatskog naroda. Ona to ne bi mogla učiniti da nema podršku Vlade i policije, a to je govor mržnje, te bi za taj slučaj trebala biti privedena na sud i osuđena zbog nagovaranja da ljudi bace taj ''drek'' (zastavu) - najveći nacionalni simbol hrvatske države. Za ovakvo nešto u mnogim država, u kojima je nacionalna svijest na visini, izgubila bi glavu, a u Zagrebu neće joj ni dlaka pasti sa glave! Ako ne Milanović sigurno će Matić dati Mirti neko odličje.

Već drugi put čopor spodoba pokušava ''okupirati Hrvatsku''; već su drugi put okupirali glavni grad Hrvatske, gdje je policija izišla na ulice u neviđenom broju, kao da se sprema invazija IS (Islamske države) na Zagreb, ili proboj divizije rusko-srpskih ''dobrovoljaca'' za zaštitu Trga ''Maršala Tita''. Sve je to učinila Milanovićeva vlada i državni mediji, koja je napuhala - prosvjed protiv prosvjeda, jer Milanoviću treba neka izmišljotina kako bi se zataškalo stvarnost i kaotično gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Osoba koja ne vjeruje u Boga ne može vjerovati ni u samoga sebe, a ne može imati povjerenje u narod, čak ni u najbliže prijatelje, jer nema duše, a ljudi su bez duše - dvonožne životinje. Takvu osobu hrvatski katolički narod ima još na čelu države, te nije čudo što je Hrvatska na zadnjoj ljestvici na svim pokazateljima državne djelatnosti (index of the ranks of countries), izuzevši korupcije, gdje je na drugom mjestu lopovluka u Europi, odmah iza BiH. Za godinu dana (od 2013. do 2014.) Hrvatska je pala sa 48. na 61. mjesto, odmah uz Ghanu. Ako ova godina bude tako ''progresivna'' stići će Somaliju.
Republika Hrvatska prednjači samo u jednom, a to je u obožavanju Tita, jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Nije besmislena narodna poslovica, koja kaže: ''S kim si onakav si!'' Dakle, što se drugo može očekivati od Titovih sljedbenika? Ni povijest nema nikakvu vrijednost za ''antifašiste'' u Hrvatskoj, jer oni i danas stvaraju ''ustaše'', da bi mogli manifestirati ''antifašizam'', jer to je jedino što znaju i što imaju za manipuliranje ''građana''. Interesantno je da u RH nikad nisu prosvjedovali partizanski prvoborci i ranjenici, jer su, naime, bolje zbrinuti od hrvatskih branitelja i ratni invalida; u RH nisu prosvjedovali ni Pupovčevi četnici, jer i oni su dobro udomljeni u novim naseljima i na državnim poslovima, čak je jedna trećina ministara srpske nacionalnosti, među kojima ima i ratnih zločinaca, u (ne)hrvatskoj vladi. Što je još zabrinjujuće, da Pupovac drži Milanovića i aktualnu vlast u svojim rukama. Horribile visu! (strašno je vidjeti!)

Šator će jednog dana puknuti kao čir, iz kojeg će gnoj prsnuti po licima državne vrhuške, koja se suprotstavlja ljudskim i prirodnim zakonima; blokira lustraciju, uništava integralnu slobodu, sabotira državnu samostalnosti i degradira ljudski ponos. Milanoviću opet nije uspjelo provocirati branitelje u šatoru, da se sukobe s uličarima i prostitutkama i tako daju povod malom fuhreru da sruši šator. Nije to samo njemu trn u nogi nego i u oku, jer se tamo okupljaju i ljudikaju ugledni domoljubi, ljudi od zvanja, znanja i ponosa, a svijet se zgražava na takvom prizoru naspram najugroženijima osobama u državi.
Primjera radi, Kanada je ovih dana povećala plaću veteranima sa 24.000 na 42.000 dolara i uveli su nove programe za rehabilitaciju. ''Svi kanadski veterani, ne samo neki, zaslužuju brižan postupak, suosjećaj i poštivanje'', rekao je O'Toole, ministar veterana. Ovdje treba naglasiti razliku između kanadskih i hrvatskih veterana i invalida. Kanadski vojnici su se borili u tuđim državama za slobodu drugih naroda, a hrvatski su se branitelji borili u svojoj domovinu za slobodu svog naroda. Ovdje je očevidno da je postupak naspram veteranima i invalidima na zavidnoj visinu u demokratskoj Kanadi - u odnosu na nedemokratsku Hrvatsku, u kojoj nema osjećaja ni novaca za bespomoćne i ugrožene branitelje, dok na drugoj strani ima sredstava za nesposobne, ali podobne raskućnike. Hrvati su izišli iz Oslobodilačkog rata - pobjednici, a u svojoj oslobođenoj domovini danas žive kao pobijeđeni i okupirani narod!

Gubljenje nacionalne vrijednosti
Hrvatski je narod već nekoliko puta bio prisiljen na masovno iseljavanje, kojem su u njegovoj domovini stvoreni takvi uvjeti, de je jedino i konačno rješenje bilo - iseljenje u tuđi svijet. U tom pogledu također smo poznati kao iseljenički narod, poput Židova i Iraca, ali nije to konačno rješenje niti za državnu stabilnost  niti za prosperitet pojedinca. Država gubi svoje sposobne ljude, domoljube i nacionalni puk, na čije mjesto moraju doći useljenici iz drugih država, drugih kultura, druge vjere, bolje i drugih nacionalnosti, koji će s vremenom dobiti i hrvatsko državljanstvo i razviti svoje posebnosti, i ostat će samo građani, ali nikad neće biti autohtoni narod - Hrvati.
Oni koji su se iselili, ili se pripremaju na iseljenje moraju znati, da nigdje u svijetu neće imati svoju domovinu, niti će biti prihvaćeni kao dio nacionalnog korpusa, nego će ostati doseljenici, pripadnici etničke skupine, koji mogu poboljšati životni standard, ali prvo što će izgubiti kad dođu u tuđi svijet - izgubit će ljudski i hrvatski ponos. Prva generacija bez ponosa ostvariti će, uz teški rad, sebi i obitelji pristojan život; neki će i školovati svoju djecu, a djeca mogu biti znanstvenici svjetskog glasa, ali u njima će ostati roditeljski kompleksi i manjak ponosa, pa će i oni ispaštati, možda mnogo manje, ali će ispaštati za onim što su njihovi roditelji ostavili u svojoj domovini, u djedovini i pradjedovini. Mi u dijaspori smo živa povijest takvog slijeda..

''Republiku Hrvatsku svakog dana napusti 30-setak ljudi, među kojima je najveći broj visokoobrazovanih. Hrvatska je sa stopom nezaposlenosti mladih od 40 posto druga u Europi. Svaki treći Hrvat s diplomom u ruci svoje znanje i talent stavlja na raspolaganje nekoj drugoj državi. Posljedica toga su depopulacija i odljev mozgova, zbog čega ovaj gorući problem mora biti nacionalni razvojni prioritet'', smatra Mislav Šimatović (večernji.hr, 14. 1. 2015.). Na drugom mjestu iznesena je još jedna zapanjujuća činjenica: ''Za usporedbu, Hrvatska svake godine, zbog negativnih demografskih trendova i smanjenog nataliteta, izgubi grad veličine Makarske'', kaže Željko Primorac, (Glas Slavonije, 8. 12. 2014.). Hrvatska će, ako ovako nastavi, ostati bez svoje nacionalne vrijednosti - bez hrvatskog naroda!

Zaključna misao
Bilo je u Hrvatskoj uvijek problema, kao i u svakoj drugoj državi, ali nikada Hrvatska nije bila u ovakvom rasulu, ne samo gospodarskom, nego i u svakom drugom pogledu. Razumnom je čovjeku neshvatljivo, da predsjednik Vlade troši vrijeme i novac, unajmljuje stručnjake kako bi prevario narod na slijedećim zastupničkim izborima, da se opet dočepa vlasti i vrati na Markov trg. Njegovi ministri iz svih resora, posebice ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, troše novac i vrijeme putujući svijetom, umjesto da traži investicije stranih država u Hrvatsku, Pusićka ih vrbuje za svoju novu karijeru, koju je sebi zamislila, ništa manje nego - tajnicu UN. E, baš bi ovo bilo dobro za Ujedinjene narode: imaju srpskog Vuka za Generalnog predsjednika, još im samo treba hrvatska Pusićka za generalnu tajnicu! Viva La Balkan!

Državni aparat u RH i režimski mediji uhvatili su se u koštac, ne s gospodarskim problemima u državi, lošim natalitetom i velikim iseljavanjem hrvatskog mozga u tuđi svijet, nego s unakaženim hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima u šatoru i s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. Iz krugova bliski drugu Milanoviću kažu, da je već nabavio uže za Karamarka. Naime, ima već toliko pripremljenog materijala da može strpati predsjednika oporbene stranke u zatvor - u izbornoj godini. Milanović ima pouzdane informacije, da je Karamarkov otac bio u Bleiburgu, a to je noćna mora. Ono što čovjek želi drugome, to obično snađe njega, po toj logici Milanovića ne čeka sretna budućnost, nego - bolnica, ludnica ili uže na hrastu.
Čitamo da je nakon što je Mojsije podignuo Šator, Prebivalište je ispunila Božja slava. Iz Šatora doznajemo da će Bog prebivati među ljudima. (Iv. 2, 11) Bilo bi uputno da Šator u Savskoj 66 bude sastajalište rodoljuba, domoljuba, vjernika, siromaha, ucviljenih osoba, ožalošćenih roditelja, siročadi i gladni, da s hrvatskim patnicima, braniteljima i stopostotnim invalidima, u ovim korizmenim danima zajedno mole krunicu, kao što su krunicu molili kad su se borili u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, jer Gospa je zaštitnica Hrvatske. Na taj ćemo način sigurno savladati sotonu i očistiti nečisti duh iz Lijepe naše. Immanuel! (Bog je s nama!)


GLAS IZ WASHINGTONA

Jugokomunistička prošlost ne može biti temelj hrvatske budućnosti

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. ožujka 2015. u 9.30


Piše Šime Letina


Dok se u zemljama s dugogodišnjom demokratskom tradicijom nosioci državne vlasti i predstavnici političkih i ekonomskih ustanova bave rješavanjem aktualnih problema s kojima se svakodnevno suočavaju njihovi građani, u Hrvatskoj predstavnici sličnih ustanova svoje funkcije i položaje koriste više za ostvarenje i promociju osobnih i stranačkih ciljeva i beneficija nego za opće dobro naroda.

Neki od njih, u čuvanju političkih i stranačkih pozicija, namjerno iskrivljuju hrvatsku povijest, posebno kad je u pitanju Drugi svjetski rat. Iz njega izvlače “partizansku pobjedu” i narodu je podmeću kao temelj uspostave današnje države. Time ne samo da ponižavaju Hrvatsku i hrvatske branitelje, nego i oživljuju uspomenu na tragičnu prošlost u kojoj su jugokomunisti na čelu s Josipom Brozom Titom kroz četrdeset i pet godina nasilno držali hrvatski narod u jugokomunističkom toru, zvani Jugoslavija. Hrvatsku povijest tumače u skladu sa svojim ideološkim uvjerenjima i kroz njezino iskrivljeno interpretiranje i predstavljanje nastoje prati mozak hrvatskoj javnosti, a posebno hrvatskoj mladeži.  U isticanju zasluga Josipa Broza Tita i njegove jugokomunističke politike napadaju one koji su se 1941. godine borili za hrvatsku državu, a Hrvate koji su u vrijeme Jugoslavije bili za hrvatsku državu proglašavaju fašistima i ustašama ili njihovim simpatizerima kako bi ih pred međunarodnom zajednicom politički diskreditirali i javno ušutkali. Umanjuju moralnu vrijednost i opravdanost Domovinskog rata u kojem je potvrđena teza da je Titova Jugoslavija bila tamnica hrvatskog naroda koju je bilo nužno i opravdano jednom zauvijek srušiti. U nametanju krivih povijesnih činjenica uporni su i nasrtljivi. Revniji su u odavanju priznanja tuđincima i klanjanju tuđim žrtvama, nego li u iskazivanju zahvalnosti hrvatskim braniteljima i dostojnog poklona hrvatskim žrtvama koje su pale u Domovinskom ratu braneći hrvatsku državu.

Krivotvorenje hrvatske povijesti
Nestankom Jugoslavije sljedbenici politike Josipa Broza Tita, ljudi koji su od jugoslavenskih komunista postali "hrvatski antifašisti", da bi opravdali partizansko-komunistički pokret, a neki i umirili svoju savjest, počeli su javno isticati da su odluke ZAVNOH-a o stvaranju Federalne države Hrvatske temelj moderne Hrvatske, te da su branitelji u Domovinskom ratu branili vrijednosti ZAVNOH-a. Pred nekoliko godina Luka Bebić, kao predsjednik Hrvatskog sabora, javno je izjavio da je “osnivanjem ZAVNOH-a počela je izgradnja novog političkog sustava u Hrvatskoj na kome se temelji današnja Hrvatska i da je na ZAVNOH-u nastao poratni kao i današnji Hrvatski sabor. Znači li to da je hrvatska politička povijest počela s pobjedom jugokomunista, i da Hrvatski sabor prije ZAVNOH-a nije postojao?

Nema sumnje da je među komunistima, a posebno među dalmatinskim partizanima, (ne)komunistima, koji su išli u partizane zbog talijanske okupacije i terora, bilo iskrenih pojedinaca koji su vjerovali da je partizanski pokret u svojoj biti oslobodilački i da će kroz njega svojim udjelom i utjecajem pripomoći u ostvarenju oslobođenja svojih krajeva i narodne slobode. Nažalost ti pojedinci u očima Titove komunističke vrhuške bili su potpuno nevažni. Nitko ih nije pitao za mišljenje i savjet. Međutim, nije pitanje, da li je u partizanskim redovima bilo pojedinaca koji su željeli hrvatsku državu, već, da li je partizansko-komunistički pokret bio za hrvatsku državu ili za komunističku Jugoslaviju.
Svakom onomu tko je barem malo proučavao povijest Drugog svjetskog rata, odgovor je jasan. Cilj Titova komunističkog pokreta nije bio uspostaviti hrvatsku državu, niti osigurati Hrvatima slobodu, već uspostaviti komunističku Jugoslaviju u kojoj se nekoliko različitih i povijesnih naroda trebalo stopiti u jedan novi i jedinstveni jugoslavenski narod. Za ostvarenje toga cilja Titovi komunisti su bili spremni na sve. Prema izjavi Milovana Đilasa, nekadašnjeg Titovog suradnika, Hrvati su kao narod trebali nestati da bi Jugoslavija mogla živjeti.

“Hrvatski komunisti su još davno prije Drugog svjetskog rata u omalovažavanju hrvatske borbe za nacionalno oslobođenje prihvatili ideju zajedničke države sa Srbima i rješavanje hrvatskog pitanja prepustili Srbima. To je bio razlog, da su se u ratu u početku partizanski redovi uglavnom sastojali od Srba, koji su se u prvom redu borili protiv hrvatske države, a u manjoj mjeri protiv Nijemaca i Talijana. Tek kasnije Pavelićeva i talijanska politika, osobito ona u Dalmaciji, otjerala je velik broj Hrvata u redove Titovih partizana. Ali prilivom Hrvata u partizane u južnim krajevima, u Bosni i Hercegovini i na sjeveru nije se promijenila politika srpskih komunista i Tita prema rješenju nacionalnog pitanja. Hrvati su prema njihovim planovima uključeni u velikosrpsku jugoslavensku državu i predani u ruke srpskoj vlasti.” (Jubilarni Zbornik, 1951-1975; Hrvatska Revija: Dr. Jure Petričević, Pogled na hrvatsku budućnost, str. 2.). 

U današnjoj Hrvatskoj, pod utjecajem i pritiskom samozvanih hrvatskih antifašista neki Hrvati, a među njima ima i Titovih protivnika, javno i privatno, ističu hrvatsku ulogu u partizansko-komunističkom pokretu i pritom, kao da se natječu sa Srbima, uveličavaju broj i doprinos Hrvata u tom pokretu.

Dr. Vjekoslav Vrančić, ministar u vladi NDH-a i dobar poznavalac ratnih prilika, prije uspostave današnje hrvatske države, pisao je da su Srbi brojčano daleko više bili zastupljeni u jugoslavensko-komunističkom pokretu od Hrvata. "Unatoč tome”, piše dr. Vrančić, “zapaža se kod nekih hrvatskih marksista nastojanje, da se pred stranom, slabo upućenom javnosti, hrvatski narod prikaže glavnim nosiocem jugoslavenske partizanske borbe. Toj promičbi, koja ustvari predstavlja pokušaj obrane druge hrvatske veleizdaje dvadesetog stoljeća, koju su hrvatski marksisti izvršili nad svojim narodom (prva je izvršena 1. prosinca 1918.), znadu se, nažalost, pridružiti i pojedini hrvatski emigranti nemarksističke orijentacije, misleći da je potrebno i korisno pred strancima prikazivati hrvatsku istinu jugoslavenskom neistinom."

Prije desetak godina, u pobijanju krivih teza po kojima je navodno partizanski pokret išao za ostvarenjem hrvatske države, dr. Branimir Lukšić je između ostalog napisao i ovo: “Partizansko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22. 6. 1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.). Jugoslavenski komunistički antifašisti su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni ‘ekscesi’, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni.  Doista, cijena komunističkog ‘antifašizma’ je najveći pokolj u povijesti (preko 200 milijuna ubijenih po svijetu).  (Večernji list 13. 9. 2004.)”;  (www. Dragovoljac.com/index).

Život u Titovoj, “pobjedničkoj” Hrvatskoj
Da bi se što bolje shvatilo tragičnu situaciju hrvatskoga naroda koju su mu 1945. godine pribavili tadašnji partizansko-komunistički pobjednici, poslušajmo što je o toj zavnohojskoj i ”pobjedničkoj” Hrvatskoj davne 1971. godine napisala Smiljana Rendić.

"Sustavna opasnost radikalne kolonizacije hrvatskog jezika počela je, paradoksalno, tek u novoj Jugoslaviji, nastaloj iz partizanskog rata za narodno oslobođenje… Formalno je ustanovljena hrvatska Republika, i postojala je u njoj hrvatska zemaljska vlada i hrvatski sabor, ali Hrvatska je u svemu tome bila svedena na nekakav administrativno-teritorijalni pojam, pa se smjelo reći samo: Republika Hrvatska, Sabor Hrvatske, Izvršno vijeće Sabora Hrvatske…  Ima li smisla mitizirati povijest, može li naknadno mitiziranje povijesti biti zbiljski korisno?
Nije li istina uvijek bolja od najplemenitijega mita, pa ma kako bila gorka i crna? Nije li hrabrost za priznanje gorkih istina ipak najbolji način da ih se prebrodi kroz kvalitativnu izmjenu? Jer kako je to zapravo bilo s Republikom Hrvatskom i saborom Hrvatske i vladom Hrvatske, pa i s Komunističkom partijom Hrvatske - kako je to zapravo bilo u ono doba (koje je osuđeno na Brijunima 1966.) kad nam je mnogo toga bilo nametano pritiscima: to mi svi nosimo u kostima, i komunisti i nekomunisti u Hrvatskoj. Nosimo to da ime rođene zemlje nismo smjeli izgovoriti bez administrativno-teritorijalne apreture, to da su gotovo sva hrvatska stručna društva postala ‘društva Hrvatske’ protiv hrvatskih jezičnih zakona ...  to da je bila strahovita hrabrost nadjenuti djetetu ime Domagoj ili Krešimir, to da je Srbin iz Srbije glatko mogao postati profesorom nastavnog jezika u Hrvatskoj i kolonizirati hrvatsku djecu srpskim jezikom, to da je pjevanje hrvatske himne bilo praktički zabranjeno…, to da se jedan slovenski list glatko smio zvati ‘slovenski Jadran’ ali se riječi ‘hrvatski Jadran’ nisu smjele ni izgovoriti, to da se moglo dogoditi da sudac u Hrvatskoj, videći gdje stranka u zapisniku svoga preslušavanja briše riječ ‘veš’, koju nije izgovorila, i stavlja ‘rublje’, kako je izgovorila, zaprijeti toj stranci optužbom za uvredu suda …”  (Kritika, br. 18, 1971, str. 424).

Postavlja se, dakle, pitanje, zašto i danas neki Hrvati, a posebno političari i bivši državni dužnosnici Ivo Josipović, Luka Bebić, Jadranka Kosor, Stjepan Mesić i drugi, uporno govore o hrvatskoj pobjedi iz Drugog svjetskog rata, kad je svakome jasno da nje nije bilo? Bleiburg, Goli otok, progon i zatvaranje katoličkih vjernika, biskupa, svećenika i časnih sestara, zatvaranje i progon hrvatskih intelektualaca, zabrana hrvatskog jezika i brojčano velika hrvatska politička emigracija bili su rezultat partizanske pobjede i posljedica uspostave komunističke Jugoslavije kojoj je na čelu bio zločinac Josip Broz Tito. Je li to hrvatska pobjeda? Tu i takvu pobjedu pojedinci mogu smatrati svojom pobjedom, ali je ne mogu isticati i nametati drugima kao hrvatsku pobjedu.

Tito i njegova uloga
Josip Broz Tito, kojeg se u Hrvatskoj nastoji slaviti kao hrvatskog velikana, nikada i ničim nije dokazao svoju ljubav ni odanost prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu. 
“Tito je jedna od najnegativnijih pojava u hrvatskoj povijesti. Time ne želimo umanjiti njegovu osobnu veličinu, jer genijalnost ostaje takvom i onda kad je negativna. Titova genijalnost u taktiziranju dovela je do teških posljedica na svim područjima narodnog života, jer nije riješila nijedan problem, nego ih je majstorski prikrivala. Rješenja, prava rješenja, ostavljena su za daleku budućnost, kad više ne bude Tita i kad će biti potrebno plaćati račun za oportunizam i improvizacije toga genijalnog političara, koji je uspio umrijeti (iako teško), a da nije morao položiti račun za sve svoje zločine i neuspjehe. Narodi koji su bili pod njegovom vlašću bit će zato još dugo vremena prisiljeni plaćati njegove dugove. Bar neka znaju tko im je kriv za stanje u kojemu se nalaze. Saznanje uzroka i upoznavanje uzročnika prvi je korak u rješavanju poteškoća. (Dr. Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, 1983, str. 114.)

Tito je bio neprijatelj Crkve i progonitelj hrvatskih vjernika, biskupa i svećenika. O njemu je ovisila i sudbina zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Kao komunist nije se zauzimao za komunističku državu Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju. Progonio je i likvidirao ne samo hrvatske nacionaliste, već i hrvatske komuniste u koje je sumnjao da su privrženi ideji suverene države Hrvatske. U vrijeme svog boravka u Moskvi u dosluhu sa Simom Markovićem [Sima Marković je bio predratni srpski komunist] hrvatske komuniste, koji su uz svoju komunističku ideologiju imali i nacionalnu svijest, Tito je denuncirao i lažno optuživao kao sektaše i devijacioniste, pa su mnogi zbog njega nestali u Staljinovim čistkama. Poslije rata, njegovim znanjem i odobrenjem, Aleksandar Ranković je umorio Andriju Hebranga starijeg. Njegov sin, dr. Andrija Hebrang, bivši ministar obrane, kao dijete, zajedno sa svojom sestrom, proživio je tešku kalvariju u Titovom "bratstvu i jedinstvu". Ako Tito nije imao ljudske samilosti prema djeci jednog komuniste i njegovoj supruzi, koja je i sama pripadala Komunističkoj partiji, može se samo zamisliti kakve su muke proživljavala djeca i udovice hrvatskih ustaša i domobrana.

Josip Broz Tito nije bio antifašist, pa ni obični diktator, već ubojica i ratni zločinac. Takav čovjek nije dostojan spomena, ni priznanja u današnjoj državi Hrvatskoj koja želi biti demokratska država. Oni koji su za državu Hrvatsku ne mogu biti za Tita, a oni koji su za Tita nisu i ne mogu biti za demokratsku državu Hrvatsku. Tito i država Hrvatska su dvije isključivosti.

Je li pomirba u Hrvatskoj moguća?
Između Hrvata koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na suprotnim stranama, jedni za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a drugi za komunističku Jugoslaviju, nikada nije došlo, niti je (barem do sada) moglo doći do istinskog pomirenja. Njihovi politički i borbeni ciljevi bili su oprečni, različiti i isključivi. Usprkos ogromnoj razlici tih ciljeva, 1941. godine obje strane su smatrale svoju borbu legitimnom, a cilj moralno opravdanim. Iako se jednu od njih smatra pobjedničkom, a drugu poraženom stranom, velikosrpska agresija i Domovinski rat 1990, godine potvrdili su da među Hrvatima 1945. godine nije bilo stvarnih pobjednika i da je Jugoslavija, kojoj su i danas odani pripadnici tzv. pobjedničke strane, bila djelo protivnika hrvatske države i znak hrvatskog poraza.
Suprotno većini hrvatskoga naroda, a posebno braniteljima, sinovima bivših ustaša, domobrana i partizana, koji su svojim jedinstvom kroz stvaranje i obranu današnje države Hrvatske pokazali da im je stalo do iskrenog pomirenja, bivši članovi Komunističke partije i obožavatelji Josipa Broza Tita, tvorca komunističke Jugoslavije, svojim nepromišljenim izjavama i optužbama stalno nas vraćaju u prošlost i potiču na raspravu o zaraćenim stranama iz Drugog svjetskog rata. Na svečanosti proslave Dana antifašističke borbe, 22. 6. 2010. predsjednik Ivo Josipović je ustvrdio da je antifašizam “vrijednost koju baštinimo iz Drugog svjetskog rata i u kojemu je jasno tko je bio tko u tom ratu.” 

U svom predavanju učenicima škole u Zaboku, 6. svibnja 2010., govoreći o antifašizmu, ustašama, partizanima, Bleiburgu i bleiburškim žrtvama, Stjepan Mesić je rekao:
“Najkraće rečeno, mnogi, ne svi, postali su žrtve osvete. Osveta je nažalost bila prisutna diljem Europe. Optužuju me da negiram ili različito tretiram zločine ovisno o tome jesu li ih počinili partizani ili ustaše. Ne pravdajući bilo koji zločin, upozoravam da su zločini koje su počinili nacifašisti bili takvi, da je bilo nemoguće izbjeći osvetu.”
Takvo političko lupetanje je dopušteno Vesni Konstantinović Čulinović i drugima, koji poput nje misle da još uvijek živimo u političkoj atmosferi Brežnjeva, Tita i Chauskoga, ali se od dužnosnika i predstavnika hrvatske države, Vlade i Sabora očekuje više nacionalne svijesti, političke mudrosti i moralne hrabrosti. Vrijeme je da hrvatski državni dužnosnici i političari izađu iz ideološkog oklopa u koji su skliznuli u vrijeme Jugoslavije i da se ponašaju poput ostalih normalnih političara u slobodnim i demokratskim državama.

Izgovorom da je osvetu “bilo nemoguće izbjeći,” Mesić opravdava poslijeratni partizanski pokolj razoružanih hrvatskih vojnika i nedužnih civila koji su se našli na Bleiburškom polju i brani njihove ubojice. Mesiću je više stalo do čuvanja Titova mita i ublaživanja partizanskih zločina nego do istinskog hrvatskog pomirenja i hrvatske budućnosti. Gospodin Mesić bi trebao znati da je za istinsku pomirbu u Hrvatskoj potrebno i važno da obadvije strane prijeđu preko tragične prošlosti i gledaju u budućnost.

“Budućnost naime zahtjeva izmirenje svih stanovnika Hrvatske, njihovu slobodu i ravnopravnost, jer nijedna skupina u Hrvatskoj, bila ona veća ili manja, ne može napredovati i izgraditi svoj slobodan život, ako ne budu prebrođeni sukobi prošlosti koje su podjarivali svi strani gospodari, a najviše Titova diktatura.”  (Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, str. 107.)

Zaključak
U današnjoj suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj isticati Tita i njegov antifašizam kao vrijednost i baštinu koju bismo trebali njegovati i čuvati, sramotno je i ponižavajuće. Bivši jugoslavenski komunisti ne mogu opravdati svoj nekadašnji jugokomunizam skrivanjem iza antifašizma, niti se njihov antifašizam može usporediti s antifašizmom pravih i istinskih antifašista poput Konrada Adenauera ili Charlesa De Goala. Biti komunistički antifašist jednako je kao i biti fašistički antikomunist i zato je Titov antifašizam jednak Mussolinijevu antikomunizmu. Danas su svakom pravom demokrati jednako odbojni fašizam i komunizam, ali pravi demokrat ne viče da je antifašist niti da je antikomunist, već svojim ljudskim, moralnim i političkim ponašanjem potvrđuje svoju demokratsku opredijeljenost.

I zato se, u ovo korizmeno vrijeme, zajednički i skrušeno pomolimo Bogu, da oslobodi Hrvatsku od Tita, njegovih antifašista i komunističkog mentaliteta i da hrvatskoj predsjednici udijeli političku mudrost i moralnu hrabrost da čim prije odstrani Titovu bistu iz svoga ureda i time potvrdi svoje demokratsko opredjeljenje i ispuni izborno obećanje.


Rudi ponovo piše

kolinda

Otvoreno pismo iz Kanade

Naš kolumnist nije zadovoljan što je Titova bista još uvijek na Pantovčaku.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. ožujka 2015. u 13.40 sati


Ured predsjednice  Republike Hrvatske
Pantovčak 241
10 000 Zagreb, Hrvatska, Europa

Toronto, 8. ožujka 2015.

Poštovana predsjednice Kolinada Grabar Kitarović,

samog početka Vaše odluke da želite biti predsjednica svih Hrvata, zdušno sam prihvatio Vašu kandidaturu i u granicama moje mogućnosti pomogao da budete ne samo odabrana, nego i izabrana na najveću dužnosti i čast u državi hrvatskog naroda - predsjednica Republike Hrvatske.
Bogu hvala, da su se ostvarile želje svih nas koji volimo svoju domovinu, da imamo na čelu države osobu koja je dokazala svoju privrženost hrvatskom narodu, te da će oživotvoriti nadom i vrijedno bdjeti nad domovinom za bolju budućnost - nakon teške, duge i tragične prošlosti.
Nije moguće odmah i odjednom ostvariti sva obećanja koje ste dali u predizbornoj kampanji i na svečanoj inauguraciji, jer su Vaši prethodnici ostavili mnoge ruševine, sotonizma i antihrvatstva na Pantovčaku. Imali ste dobar početak. Prvog radnog dana pozvali ste fra Jozu Zovka da istjera đavle (casting out demons), koji su se udomaćio u uredu predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te u mnoštvu njihovih savjetničkih sotona i stvorili od Pantovčak pravi pakao (inferno) u Republici Hrvatskoj.
Za ovakvu vrstu pisma potaknut sam jednim e-mail-om vrsne hrvatske novinarke i braniteljice, odgovorom na moj osvrt ''Tomislav Karamarko zaslužuje priznanje'' (hrsvijet.net i dragovoljac.com (06.03.2015.) u kojem, među ostalim, piše: ''... potrgali smo se glasajući za Kolindu, ja osobno naradila sam se toliko, skupljajući desne glasove i objašnjavajući ljudima da moraju dati glas njoj, iako je HDZ-ov kandidat, a što su oni i učinili. Bista zločinca Tita još stoji na Pantovčaku, a to joj je trebao biti prvi potez, da ga izbaci... znam samo da na parlamentarnim izborima desne glasove radi ove biste neće dobiti.''
Istini za volju, teško je shvatiti da Vi, kao predsjednica svih Hrvata, možete svaki dan proći kraj te biste, Butcher of the Balkans, koga su konačno i Englezi (dailymail.co.uk) uvrstili u popis zločinaca: Mao Tsc Tung, Staljin, Hitler... Tito i drugi. Dakle, jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, koji je do jučer je na Pantovčaku imao svoje nasljednike, a još i danas u Hrvatskoj ima svoje sljedbenike i - znakovlje!!! ''Tko voli zločinca Tita taj je zločinac kao i Tito!''.- mr.sc.Dragan Hazler (dragovoljac.com)
Ovih dana u hrvatskim medijima objavljeno je nekoliko osvrta, i to od ljudi od ugleda, vrsnih pisaca i domoljuba: Josip Jović: ''Ode Tito s Pantovčaka''; Benjamin Tolić: ''Kolinda na Kušnji''; Diana Majher: ''Drug Tito još uvijek suvereno vlada Pantovčakom'' te još nekoliko oštrih prigovora zbog činjenice što se Titu ''produžio život'' na Pantovčaku!
Nije potrebno citirati navedene autore kao dokaze od kolike je važnosti ostati pri zadanoj riječi, a riječ je bila: uklanjanje biste Tita s Pantovčaka, a činjenica je da se zločinac Tito još i danas (21 dana nakon inauguracije) ''odmara'' na Pantovčaku! Na žalost, gospođo Predsjednice, niste ispunili svoje obećanje, a ljudi će, zlobnici pogotovo, naći razloge i izgovore, koji mogu imati dugotrajne posljedice na Vaš ugled i vjerodostojnost državničke riječi i odluka.
U Sarajevu ste bili vrhunski dočekani, oduševili ste prijatelje i uzbunili neprijatelje. U New Yorku ste bili srdačno dočekana o svjetskih državnika i ostavili zadivljujući dojam. Vaš susret s poslovnim Hrvatima, i Hrvatima općenito u New Yorku, bio je srdačan i učinkovit - to je bila vanjska predstava.
Hrvatski narod očekuje da će na domaćem planu, na prvom redu biti uklanjanje biste - jednonogog zločinca Tita s Pantovčaka. U protivnom, draga Predsjednice, uzaludno je bilo fra Jozno zazivanje Božjeg blagoslova i izgon đavla (exorcist), kao i nade mnogih nas da je došao kraj jednoj zločinačkoj eri u Hrvatskoj.
Kako uklanjanje biste, iz bilo kojih razloga, nije učinjeno onda bi bilo politički korektno i poželjno da obavijestite hrvatski narod dok još nije izgubio uvjerenje, da ste Vi prava osoba u pravo vrijeme za djelotvorno ostvarenje hrvatskog samopouzdanja, rodoljublja, domoljublja i hrvatskog hrvatstva u Hrvatskoj.
Molim Vas cijenjena predsjednice Grabar-Kitarović nemojte nas razočarati, jer sumnjam da hrvatski narod još ima zeru tolerancije za još jedno razočarenje i iznevjeru. Ohrabrite hrvatski narod, a Bog će Vas obdariti svojim milosrđem!

S hrvatskom odanošću, uz srdačan pozdrav ostajem Vaš,
Hrv. akademik Rudi Tomić

(ruditomic@sympatico.ca )


Karamarko zaslužuje priznanje!

karamarko Predsjednik Karamarko među Ličanima u Gospiću/©Arhiva Lika pressa Gospić

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. ožujka 2015. u 19.30 sati

Autor: Rudi Tomić

Napadi na predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka u Hrvatskoj prenijeli su se i na susjede (komšije) u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, tako da je Karamarko na naslovnicima medijskog prostora odmah iza Putina - po ''popularnosti''! Mada među njima nema ništa zajedničkog, politički govoreći, jedino što su oba muškog roda, kratkog govora i oštrog pogleda.

Usput rečeno, današnje ponašanje Putina je slično Hitleru - kao jaje jajetu, iz kojeg će se uskoro izleći Treći svjetski rat, odnosno Zadnji rat. Hitler se pozvao na Treaty of Versaille (28. 06.1919.) , to jest pravo na samoodređenje naroda, te riješio ''sudansko pitanje'' - pripajanjem Trećem Reichu. Putin je po istom principu samoodređenja pripojio poluotok Krim Rusiji; po uzoru na Kosovo osvojio je Istočni dio Ukrajine. Koje je slijedeće odredište Putina?

No, aktualna tema je Tomislav Karamarko, a bio je naša tematika već nekoliko puta. Nismo izmišljali, niti tražimo povoda za analiziranje ili vrednovanje predsjednika HDZ-a, s obzirom je u Republici Hrvatskoj postao izuzetno popularna osoba, pa bismo mogli reći, da nema medija u kome Mr. T. nije na naslovnoj stranici!
Zašto je na Karamarka udar s tolikom žestinom - i to s obadvije strane: lijeve i desne, pa čak i iznutra? Narodna poslovica kaže: ''dobru konju stotinu mana, a lošeme konju samo jedna - ne valja.'' Parafrazirat ćemo ovu anegdotu, koja se temelji na izvanrednim događajima, opisuje čudan, neobičan i donekle dramatičan događaj. Naime, kako je Karamarko za kratko vrijeme postao povijesna tajna i iznenadni politički fenomen?
Predsjednik HDZ-a, suglasno s obavljanjem predsjedničke dužnosti donosi odluke koje nisu popularne, ali su u interesu boljitka hrvatskog naroda i stranke kojoj je na čelu. Stoga nije nikakvo iznenađenje što su protivnici pokrenuli ofenzivu - napad širih razmjera u najvećim tiskovnim i elektronskim medijima u RH; vladajuće crvene Kukuriku koalicija, te udruge ''antifašista'' i drugog društvenog garbage, koje žive parazitskim životom u državi koju organski mrze.

Karamarko razotkrio urote
Pisao sam također ranije, zašto su Milanovićeva vlada, Josipovićevi slijedbenici, Mesićevi ''antifašisti'', Pupovčevi četnici, te brojne udruge maloumnih gađaju - uperili otrovne strjelice u Karamarka, jer oni čvrsto vjeruju da će predsjednik HDZ-a biti novi predsjednik Hrvatske vlade u većinskog sastavu Hrvatskog državnog sabora; to samo po sebi stvara mnoge predrasude, bojazan i dovodi u paniku one koji imaju ''putra na glavi'', bilo zločinački čin ili kriminalno djelo - takvog ''bilja'' ima izobilja u Lijepoj našoj.
Ne iznenađuje nas, što se u dnevnim sredstvima priopćavanja u RH udara po predsjedniku HDZ-a, ali začuđujuća je činjenica, da su se na Karamarka okomili i neki ljudi iz njegove stranke: najprije dr. Milan Kujnudžić, koji je izgubio na izborima u stranačkom Saboru, a potom i na predsjedničkim izborima. Sada se javno oglasio drugi čovjek HDZ-u dr. Drago Prgomet, s ostavkom na dužnosti i članstvu u stranci; otorinolaringolog se razgoličao u ispovjednom prepredanju kod obrijanog četnika Ace u emisiji NU2. Iskreno rečeno: osobe koje dolaze na confession (skrušenu ispovijest) kod Ace, ili su Jude, ili su idioti, ili su provokatori, ili nemaju drugog posla, ili Hipokrati koji se vole pretvarati..?
Naši su ugledni liječnici, konačno dijagnozirali da Karamarko ''boluje'' od - cronicus extremist (kroničnog ekstremizma); radikalizira desnicu (desnica?) i sa svojom retorikom pomaže ljevicu (ljevica?), a ''to je vjetar u leđa Milanoviću za ponovnu pobijedi na izborima - i za ostanak na vlasti'', kazao je bivši dopredsjednik HDZ-a.
Karamarkova djevojka Ana Šarić, zablistala je u medijima nakon objave ''selfie'' i postala moderna opijum ljepotica, što je još jedan razlog zbog čega će ''ispaštati'' predsjednik HDZ-a; posebice u izbornoj kampanji, gdje će dobar program HDZ-a i lijepa Ana pobuditi hrvatski narod da iziđe na izbore i bira dobro umjesto zla. Još jedno upozorenje predsjedniku HDZ-a: neka se čuva prijatelja, neka pazi koga prima u koaliciju, jer među njima ima najopasnijih neprijatelja.

Karamarkova retorika ''zapalila regiju''!
Doduše, Karamarkova retorika u iskazivanju osnaženja domoljublja, poštivanja branitelja Domovinskog rata, borbu za svako rano mjesto, za svakog mladića i djevojku da ostanu u svojoj domovini, jer i tako nas ima previše u tuđem svijetu (procentualno čak više nego Židova!), pa ako takva retorika šumi u ušima veleizdajnika i razgraditelja Države Hrvatske kao - ''ratno huškačka'' i poticaj na rat (koga i gdje?), onda je to sjajni uspjeh strategije Karamarkove desnice.
Definicija ''desnica'' je nacionalizam, ideologija ili svjetonazor u kojem je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države; dočim ''ljevica'' nemaju neko veliko međunarodno značenje, nego su isključivo lokalnog usmjerenja. Na ''ljevici'' nema utvrđenog političkog socijalističkog okvira, što potvrđuju socijalne stranke u Europi. Naime, njemačka se stranka naziva - ''socijaldemokratskom'', a dugo je bila ljevičarska, a francuska se stranka naziva - ''socijalističkom'', a bila je vodeća snaga desnog krila socijaldemokratskog pokreta. U hrvatskom slučaju, desnica je nacionalna, domoljubna i državotvorna stranka, a ljevica je komunistička i regionalistička partija.
U svijetu su određene političke stranke po ideološkim principima, pa tako postoje dvije klasične, u principu oprečne ideologije, koje se oblikuju u stranačkim načelima: liberalne i konzervativne demokracije. Liberalna demokracija  uklanjanja sva ograničenja slobodnom djelovanju u gospodarskom i društvenom životu, što je karakteristično za postojeće liberalno stajalište. Konzervativna demokracija, u kojoj je naglašena uloga zaštitnika autoriteta države; ustrojenje uz tradicionalno mišljenje i protivljenje pomodarskim reformama. Liberalna se ideologija na različite načine naslanja na socijaldemokraciju (ne - komunistički socijalizam), dok se konzervativci ideološki oslanjaju na kršćanske moralne vrednote.
Primjera radi, u USA imaju 320 milijuna stanovnika, a imaju samo dvije stranke: Demokratsku stranku (liberalnu), koja je danas na vlasti, i Republikansku stranku (konzervativnu). U tom kontekstu u Republici Hrvatskoj, koja ima 4.3 milijuna stanovnika registrirano je 125 stranaka, do izbora sigurno će ''niknuti'' još koja. U tumačenju političkog razuma stanovništva u USA i političkog nerazuma pučanstva u RH, odvelo bi nas u nedogled, ali potrebno je utvrđenje postojeće činjenice, da je narod u RH u stanju određene nenormalnosti - u ludilu.

Poturica koji se ulizuje Turcima!
Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine održao je 28. 02. 2015. zasjedanje u Mostaru na kojem je sudjelovalo više od 500 izaslanika i veliki broj gostiju. HNS je unio pometnju među Bošnjacima, jer je izglasana Deklaracija u kojoj se traži federalni preustroj BiH. Najoštrije se oglasio poturica Željko Komšić, kojeg  su birali Bošnjaci u Predsjedništvo BiH, gdje je predstavljao ''hrvatske nacionalne interese'' od 2006. do 2014. godine, osudivši Deklaraciju HNS-a i predsjednika HDZ-a.
(Ne)željko Komšić, koji je provodio majorizaciju Hrvata kroz SDP-e, a sada u DF, najoštrije osuđuje ''ratnohuškačku retoriku'' predsjednika HDZ-a RH Tomislava Karamarka, kao i stavove Dekleraciju HNS. ''Stavovi šefa oporbene stranke u susjednoj državi, koji u potpunosti korespondiraju sa danas deklariranim ciljevima HVO HNS, i nisu ništa drugo nego još jedan pokušaj postizanja ratnih ciljeva mirnodopskim putem,'' kaže ''efendija'' Komšić.
Dočim, predsjednik HNS-a BiH i HDZ-e BiH Dragan Čović pojašnjava kako prijedlozi o uređenju BiH, koji su sadržani u Deklaraciji HNS-a, ne dijele Bosnu i Hercegovinu, već se traži reorganizacija države i donošenje novog Ustava BiH, u kojoj bi konstitucijski hrvatski narod imao ista prava kao što imaju Bošnjaci i Srbi. Dakle, takva poruka za Bošnjake je ''ratno huškačka retorika'', te zbog naglaska na ravnopravnost Hrvata u BiH - poticaj je na rat! Ovo su velike optužbe, ali istodobno i upozorenje, kako Hrvatima u BiH tako i u Hrvatima u RH, da će bilo kakvo preustrojavanje BiH dati povod za nastavak nedovršenog rata i novo krvoproliće na Balkanu. Napadi na Karamarkov ''ekstremizam'' počeli su ''antifašisti'' u Zagrebu, podržali su ih četnici u Beogradu i konačno se pridružili muhadžedini u Sarajevu.

Dolazak hrvatske predsjednice u BiH
Prvoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović bio je prvi iskorak u susjednu BiH. U Sarajevu bile su upriličene državničke počasti i sastanak s najvišim predstavnicima vlasti. ''Hrvatska je veoma zainteresirana za stabilnost BiH, njezin ulazak u EU i NATO i prije svega konstitivnu ravnopravnost za sva tri naroda'', kazala je predsjednica RH.
Na pitanje novinara podržava li Deklaraciju HNS BiH, gdje se govori o preuređenju države BiH kroz federalne jedinice. ''nitko ne može zamjeriti Hrvatskoj što brine o Hrvatima u BiH", naglasila je Grabar-Kitarović.
Predsjednica RH ukazala je bošnjačkom i srpskom narodu u BiH kako se u RH drži do njihovih sunarodnjaka, koji su ne samo ravnopravni, nego i privilegirani u Hrvatskoj. Nije se Kolinda Grabar-Kitarović ponijela kao njezini prethodnici - Mesić i Josipović, koji su poticali mržnju i pokazali nesnošljivost naspram hrvatskom narodu u BiH, jer su se oni u BiH kao i RH borili protiv srpske agresije i JNA. Kao posljednji osvetnički Josipovićev antihrvatski čin bilo je davanje odličja Ejubu Ganiću, ratnom zločincu koji je odgovoran za planiranje zločina u Lašvanskoj dolini; stvaranje desetaka logora u kojima je mučeno oko 5000 hrvatskih zarobljenika. Josipović je uz dodjelu odličja poželio Ganiću ''da i u svom daljnjem radu učini još puno dobrih djela i da prijateljstvo i ljubav koju njegujete naspram našim ljudima i domovini i dalje bude motto vašeg rada.'' Mogu li Bošnjaci pretpostaviti kako bi se oni osjećali kada bi Predsjednik Predsjedništva BiH Mladen Ivanić dodijelio odličje Ratku Mladiću? Zločin je zločin, bez obzira tko je počinitelj zločina, i u čije je ime zločinac izvršio zločin. 


Zaključna misao
Na žalost, mnogi bosanskohercegovački muslimani u BiH i u RH nisu zahvalni kao muftija Aziz Hasanović. ''Model koji mi imamo u Hrvatskoj i koji se pokazuje vrlo učinkovitim te prepoznatljivim, ne samo u Europi već i širom svijeta, nešto je što nudimo Europi kao naš, rekao bih, izvozni proizvod''.- rekao je muftija na Dnevniku HTV-a.
Da li su bosanskohercegovački muslimani svjesni, da ih je Otac Domovine dr. Ante Starčević nazivao - hrvatskim cvijećem; da ih je poglavnik NDH-a dr. Ante Pavelić spasio od potpunog istrjebljenja, ne samo iz BiH nego i sa Balkana; da ih je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman zaštitio da ne dožive sudbinu Srebrenice, odnosno sudnjeg dana? Na posljetku još i ovo - da nije bilo HVO ne bi danas bilo ni ove druge polovice BiH!
Da li su Bošnjaci svjesni činjenice, da polovica bošnjačko-muslimanskog korpusa ima hrvatsko državljanstvo i hrvatsku putovnicu? I svaki pokušaj Hrvata u BiH za uspostavu ravnopravnosti s ostala dva naroda, bošnjačko-muslimanska politička i vjerska vrhuška, osuđuju kao ''zločinački pothvat'', pokušaj pripojenja RH, ili ponovno buđenje ustaštva. To je pljuvanje sebi u usta. Paucis via cognita veri est (Malobrojnima je poznat put istine).


Jugojadnici se sprdaju s Hrvatskom

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. veljače 2015. u 20.30 sati


Autor: Rudi Tomić


Kolumnisti dnevnih listova u Hrvatskoj sprdaju se s inauguracijom prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, jer je vratila nacionalne i vjerske simbole na veličanstvenoj svečanosti prisežući za preuzimanje najodgovornije dužnosti u Republici Hrvtaskoj. Jugojadnici nameću sumorna mišljenja hrvatskom puku i pored činjenice da su ti ljudi bili očevidci najveće hrvatske nacionalne manifestacije nakon inauguracije prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Bolesni tipovi zlobno razmišljaju, pogrešno rasuđuju, pravedne optužuju i nevine osuđuju - to su osobe koje boluju od kretenizma - jada i čemera; to su duševni bolesnici, duboko ojeđeni i ojađeni stoga siju zlobu i pakost. To su, bez sumnje, himbeni novinari u Hrvatskoj! Čast izuzetnim pojedincima, koji surađuju u dnevnim publikacijama, čije se radove, nažalost, jedva zamjećuje u mulju ostalog crveno-žutog sadržaja.

U tiskovnim publikacijama (''Jutarenjem listu'' i ''Slobodnoj Dalmaciji'' (isto, samo dva naslova), ''Novom listu'' i Pupovčevim ''Novostima'') uvijek ima smrada, ali nije bilo toliko izljeva jada koliko zbog inauguracije predsjednice Kolinde Grabar Kitaorvić. Kolumnisti ''uglednih'' novina izrigali su hrpu bljuvotine pa čovjeku za prelistavanje treba maska, rukavice i čizme da se ne isprlja, ali nemoguće je dezinficirati smrad jugo jada. Provokatori znaju da srdžba i mržnja podižu u ljudskim srcima velike valove - i prodaju tiskovnih izdanja. Rješenje: bojkot - ne kupujte dnevne novine. Slušajte radio postaje.

Razveselje luđaka
a) Prva violina ''Slobodne i Jutarnjeg'' Ante Tomić - kanta, piše: ''Kakva očajna riječ, ježim se već pišući tih dvanaest slova. Ima li u našem (čijem?, o.a.) jeziku išta melodioznije, skladnije, ljepše od te latinske grozote? Inauguracija mi zvuči kako nekakva osobito neugodna medicinska pretraga...: 'Bio sam na inauguraciji' ili 'Jesu li ti došli nalazi inauguracije?' Na inauguraciju, čini mi se, ne bi trebalo ići bez anestezije.'' U nastavku konstatira: ''Bilo je tamo, neću pretjerati, najmanje dvije stotine besramnih lupeže... i da je tkogod od njih pogledao uvis, mogao je možda preko šarenog crkvenog krova vidjeti Gojka Šuška kako im vedro maše kroz rijetke oblake.'' (jutarnji.hr, 16. 02. 2015.)

b) Druga violina ''Slobodne i Jutarnjeg'', Boris Dežulović - gorela, piše: ''Markov trg za vrijeme inauguracije bio je poput dvorišta kaznionice Lepoglave za vrijeme podnevne šetnje.''  Srpski građanin se sprda po dnevnicima u Hrvatskoj, kako veliki državnici nisu mogli doći i uveličati svečanost, pa ''ipak su na koncu zakletve nove hrvatske predsjednice prisustvovali tek predsjednici bivših jugoslavenskih republika - osim, dakako, Srbije, koja je na inauguraciju poslala samo predsjednicu Kosova - pojačan za predsjednike Slovačke, Mađarske i Albanije... Više šefova države okupi se, je.. ga, na sjednici Predsjedništva BiH, nego što ih je bilo na svečanosti promocije nove hrvatske predsjednice...'' (jutarnji.hr, 16.02.2015.). Koliko je šefova država bilo na inauguraciji predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita?

Zloba nema isprike
Državne televizije u svijetu, u svojim programima, posebice u isticanju nacionalnih, kulturnih i vjerskih obilježja - biblijski bdiju na čuvanju narodnih vrednota; uz ozbiljno i objektivno iznošenje informacija - vijesti o zbivanjima u domovini i svijetu. Promicanje značajnih skupova znanstvenog i kulturnog sadržaja. Imperativno je ispravno tumačene povijesne istine iz davne i nedavne prošlosti, kao bi što snažnije istina utjecala na razvoj ljudske i društvene snošljivosti u domovini i iseljeništvo i - u svijetu općenito. Najznačajniji događaj u državi, je prisega (inauguracija) demokratskim putem izabranog poglavara - predsjedni(ce)ka države, isto kao što je krunisanje kralja/kraljice u monarhijskim uređenjima vladavine.

c) Međutim, u programima HTV-a nema ništa hrvatskog osim naziva, nema hrvatskog sadržaja, nema hrvatske duše - samo i jedino jadikovanje za jugo-komunističkom propalom tvorevinom. Da je to stvarno tako, mogli smo se uvjeriti u prenosu inauguracije predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kako je najznačajniju emisiju u državi, posprdno vodila Elizabeta Gojan - žuta: ''Činjenica je da je riječ o pompoznoj predstavi. To postoji još u Južnoj Americi i Srbiji, u Europi je izumrlo''. Cinično je pojasnila, ''...to je vezano uz Hrvatsku i naciju i kao takvo fuj i kičasto.'' Tako je nacionalna TV ocijenila važnost i vrijednost prisege predsjednice Republike Hrvatske i svih Hrvata!

Ovako se sa na HTV svake nedjelje, nakon misnog slavlja i ručka, sprda Aleksandar Stanković s Hrvatskom; ugošćuje pretežno one koji mrze državu hrvatskog naroda - i sve na račun proračuna, odnosno novcem pretplatnika koji uzdržavaju Acu, Radmana; Gojan i druge ljudske spodobe - državljane koji mrze državu koja ih debelo plaća! Srdžbu je Ennius pravo nazvao početkom ludosti. Rešjenje: bojkot - prestani te plaćati HTV!

Šator - ''ugodni'' nered u državi
Branitelji u šatoru su svjedoci: kad prestane rat i političari uzmu vlast, onda je svrha borbe skoro - uzalud bila. Koliko god je težak život hrvatskih branitelja, stopostotnih invalida iz Domovinskog rata, koji već mjesecima čame u šatoru, postali su simbol borbe za prava najugroženijih u državi i - najzaslužniji za državu; isto toliko šator u Savskoj je postao nesnošljivim za Vlada, jer se ne može odrediti za odluku: ukloniti šator i rastjerati ljude u kolicima, ili udovoljiti njihovim pravednim zahtjevima i - izbaciti Predraga (!) Matića i Bojana Glavaševića iz Ministarstva hrvatskih branitelja. Je li to previše tražiti od Milanovića nakon 130 dana čekanja u šatoru?  ''Potrebno je, da mjesne crkve učine sve, da ne prepuste zaboravu spomen onih, koji su pretrpjeli mučeništvo!'' (Papa Ivan Pavao II.)

Milanović i Pusić su osmislili novu mogućnost zamke, koja bi mogla riješiti neugodne nerede u državi. Naime, potakli su Pokret Occupy da organizira demonstracije protiv prosvjednika u šatoru i tako naprave nered, a to bi onda bio i valjan razlog za rušenje šatora i rastjeravanje branitelja. Occupy je skupio stotinjak provokatora iz 57 udruga, koje su na državnom koritu, da oštro udare na unakažene branitelje. S obzirom, da se skupilo 140 demonstranata s uvrjedljivim plakatima, a očekivalo se masu, policiji je naređeno da zaustave demone na uglu Savske i Vukovarske. Tako je spriječen jedan zločinački pokušaj Milanovićeve vlade u glavnom gradu Hrvatske.

Nije suvišno reći: ''Malo je u svijetu zemalja, zapravo ne postoji niti jedna, u kojoj će se prosvjedovati protiv svojih ratni veterana, pa još k tome stopostotnih invalida, a koji su vodili oslobodilački rat, i to ne samo protiv agresora, nego i protiv istrebljivača. Nema niti jedne zemlje u kojoj bi vlast te zemlje, izabrana na demokratskim  izborima, takav prosvjed poticala. Prosvjed, odnosno takozvani prosvjed, ili marš mržnje nekoliko desetaka oštećenih ekstremista, koji su na trenutak podsjećali na neonaciste s ulica Dresdena.'' (dragovoljac.com,)
Šator je porazio Milanovića, jugokomuniste, petokolonaše i ološ u RH, od čega se nikad neće moći oprati. Zamislite kako će izgledati, kad Milanović bude vodio kampanju za parlamentarne izbore pozivajući se na ''šator platformu'', s kojom je, uz sve manipulacije i savjete američkih PR stručnjaka - doživio potpuni fijasko.

Karamarkov državnički stav
Na predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, ne samo što udaraju iz protivničkih i neprijateljskih središta, već i prvi čovjek do njega (kako bi rekli Crnogorci), Drago Prgomet je kritizirao šefa stranke zbog navodno oštre retorike! No, Karamarko je pokazao zube potpredsjedniku Pregometu i ostalima: ''Moja retorika koja je samo iskazivanje domoljublja, poštovanje prema Domovinskom ratu i braniteljima, ukazuje na to da moramo početi s 'drugim Domovinskim ratom', u kojem ćemo se boriti za svako radno mjesto, za svako neobrađeno polje i za svakog mladića i djevojku koji žele napustiti Hrvatsku'.- rekao je Karamarko.(dalmacijanews.hr, 22.02.2015.)

Ovo je, svakako, značajan događaj, jer dugo se očekivalo od predsjednika HDZ-a da zauzme odlučan i odgovoran državnički stav, što je, konačno, pokazao u Šibeniku na obilježavanju 25. obljetnice osnutka stranke u Šibensko-kninskoj županiji. Više nitko ne treba sumnjati u sposobnosti Karamarka, u spasonosni - nacionalni i gospodarski program HDZ-a.

Hrvatska je dijaspora s velikom radošću pratila inauguraciju prve predsjednice svih Hrvata, koja je sa suzom u oku i poljupcem hrvatske zastave poslala poruku hrvatskom narodu u domovini i nama u dijaspori - i cijelom svijetu, da je u Republici Hrvatskoj ustoličena predsjednica koja voli svoju hrvatsku državu, svoj hrvatski narod i koja će se brinuti za sve Hrvate. Prve njezine odluke su zlata vrijedna: uklanjanje poprsja zločinca Tita, i sva druga njegova znakovlja, kao i bivših predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića - s Pantovčaka. S istom odlučnošću zazvala je Božju pomoć, počela je svoj prvi radni dan u molitvi s fra Jozom Zovkom, koji je blagoslovio njezin ured, poškropio svetom vodom prostorije i otjerao demone iz predsjedničkog dvora - tamo gdje im je mjesto. Posjetila je branitelje u šatoru i pozvala ih na Pantovčak. Predsjednica je poslala pismo Milanoviću i traže njegovu ostavku u Vladi. Hrvatska je predsjednica bacila rukavicu svim neprijateljima hrvatskog naroda. Qualis vir, talis oratio! (Kakav pastir, takvo stado!) S pomoću Božjom!

Čim je Stjpan Mesić čuo da će ''Tito'' otići s Pantovčaka negdje u muzej, tražio je od prdsjednice Kolinde Grabar Kitarović, da bi on želio donijeti ''Tita'' u svoj ured! To bi bio promašaj. Mesić neće dugo ostati u tom uredu, za njega je već sprema ćelija u kaznionici Lepoglave.
Što se mene osobno tiče, ja bih primazao ''Tita'' žutom bojom i postavio negdje u parku, gdje psetenja dolaze na jutarnje nužne šetnje, pa nek svakodnevno zalijevaju ''ružičicu bijelu''. Ljudi će ga iz daljine vidjeti, ali k njemu neće moći doći.

Odgovornost je na hrvatskom narodu
Hrvatski je narod prošao sve moguće kušnje u balkanskim ekperimentima dviju Jugoslavija, u regionalnoj politici dvojice predsjednika Republike Hrvatske, te konačno je došlo vrijeme, mogli bismo reći - zadnji čas, da se spasi Hrvatsku od potpunog rasula, ili ćemo opet biti gurnuti u zajednicu s najomraženijim narodom na Balkanu - Srbijom. Prošlo su vremena kad su nosioci vlasti progonili i ubijali ljude, koji su se borili za ostvarenja suverene države hrvatskog naroda. Naime, danas ne trebaju puške da istjeraju veleizdajnike i srpsko-pravoslavno četništvo iz demokratske RH, nego samo glasački listić na kojem je nužno zaokruženo pravo hrvatsko ime osobe i stranke! Nadamo se da će i ostale hrvatske državotvorne stranke, koje se barem tako nazivaju, s HDZ-om formirati hrvatsku državotvornu koaliciju koja će na parlamentarnim, odnosno zastupničkim izborima preuzeti vlast od ovih današnjih mrzitelja Hrvatske. Pokazalo se već nekoliko puta kako se izbore može dobiti i izgubiti - jednostavno ne izići na biralište. Isto tako, neprijatelj će baciti kost među ljude i među stranačke čelnike, te njihovu svađu iskoriste u svoje svrhe. Poslovica kaže, da je teško prevariti narod! Hrvatsko iskustvo kod ozbiljnih ljudi stvara strah, jer znamo koliko su puta Hrvati bili prevareni? Valjda ne ćemo više biti toliko naivni, odnosno maloumni da nas se može ponovo žedne prevesti preko vode.

Dakle, Kukuriku koalicija je davno počela kampanju za parlamentarne izbore i vrijeme je da se i oporba oglasi - s partnerima i s platformom, što bi trebao biti putokaz u modernu državu koja će znati zaštititi narodnu baštinu, zaustaviti val iseljavanja hrvatske mladeži, zaustavit rasprodaju obale i prirodnog bogatstva, te učvrstiti granice sa susjednim državama.

Nacionalne manjine, koje su danas privilegirane u Hrvatskoj, svojom će odlučnošću dokazati građansku dužnost ili izdajničku privrženost, što će biti evidentirano pribrojavanjem listića. Republika Hrvatska već petnaest godina nije imala hrvatskog predsjednika države, niti hrvatskog predsjednika Vlade, pa je dolazak predsjednice Kolinde Grabar Kitarović došlo kao ukazanje Jelene Slavne, a dolaskom Tomislava Karamarka na čelo Hrvatske vlade hrvatski će narod ugledati svijetlo slobode i osjetiti toplotu Lijepe naše domovine. Hrvatski se narod sada nalazi na križnom putu, u korizmenim je muka i treba se molimo Bogu da s Uskrsnućem Isusa Krista - uskrsne i sloboda, dođe mir i prosperitet hrvatskom narodu! Kyrie Eleison!


Krivo prikazivanje genocida -  ne dokazuje ništa!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. VELJAČE 2015. U 20.20 SATI


Autor: Rudi Tomić


Od početka svijeta, od Kaina i Abela, poznata su stravična ljudska mučenja i ubijanja s nakanom potpunog uništenja onoga drugoga, koji se suprotstavlja osvajačima, bilo malim ili velikim, zbog progona sa svojih postojbina i gubljenja slobode i teritorija.

Poznat je broj najvećih genocida u svijetu, ali nikad se neće moći točno ustanoviti broj ljudskih žrtava, koje su vjerojatno veće od današnjeg pučanstva Indije ili Kine, odnosno petinu od sveukupnog pučanstva u svijetu. Među najpoznatijim i najgnjusnijim genocidima, ne samo po broju prisilnog iseljavanja, nego i po načinima mučenja i ubijanja slijede: Mao Tse-tung - Kina (1949.-1976.) 45 do 70 milijuna Kineza; Staljin - SSSR (1929.-1953.) 20 do 25 milijuna građana; Hitler - (1939. - 1945.) 10 milijuna/ uključujući šest milijuna Židova; Engleske podjela Indije (1947.) 14 milijuna muslimana preseljeno je u Pakistan; Kim II Sung - Sjeverna Koreja (1945.) ? (nekoliko milijuna) Korejaca; Hideki Tojo - Japan ( 1937.) pet milijuna Kineza; Istočna Europa protjerala je 14 milijuna Nijemaca, 1.5 do 2 milijuna umrlo ih je na putu; Rowanda (1994.) milijun Tusis; Enver Paša - Turska (1915.- 1923.) 1,8 milijuna Armenaca; Khmer Rouge - Combodia (1975.) dva milijuna - 20posto stanovništva; Tito - Bleiburg (1945) 800.000 Hrvata. Kroz jugoslavenske zatvore prošlo je 3.777.776 zatvorenika, većinom Hrvata, od kojih je ubijeno 588.000; Ratko Mladić- Bosna (1995.) osam tisuća ubijenih i 20 tisuća protjerani iz Srebrenice. Genocid na domorodcima u Americi, Australiji i Novom Zelandu, te drugdje u svijetu. Milijuni ljudi izgubili su živote u genocidima koji su nastali kao plod mržnja. (Wikipedia)

Haašku presudu Suda pravde (3. veljače 2015. godine) hrvatski je narod prihvatio s velikim razočarenjem, jer umjesto da se Srbiju - počinitelja zločina u Hrvatskoj osudi za genocid, Sud je odbacio hrvatsku optužbu, mada su navedena mnoga mjesta u kojima je zločin označen u kategoriji genocida, ali presuda je ostala nedorečena. S druge strane odbačena je optužba Srbije, kao protutužba za genocid nad Srbima u Hrvatskoj kako bi se došlo do zaključka, da su oboje strane činile zločine u Domovinskom  ratu, ali ni jedna strana nije imala genocidne nakane (Circulus vitiosus!) - potpunog uništenja jedne određene skupine: Hrvata u Hrvatskoj ili Srba u Hrvatskoj. Ovo je ples na jednoj nozi: Srbija je počinila genocid u Hrvatskoj, a nije Hrvatska počinila genocid u Srbiji. Još konkretnije: Srbija je spalila Vukovar, Škabrnju i ... Hrvatska nije izvršila zločin, masakrirala stanovništvo i razrušila Čačak, Niš i druga mjesta u Srbiji. Prema zaključcima Suda pravde, nije moguće dokazati genocid, jer treba utvrditi namjere. Zar treba nekome dokazivati kakve su namjere imali Srbi u Hrvatskoj i Srbija? Neka doubting Thomas (oni koji sumnjaju) odu na Ovčaru.

Presuda je amnestirana Srbija
Vodstvo Srbije je veoma zadovoljno presudom Suda pravde, jer im nije izrečena zaslužna kazna; u Srbiji nisu nikad ni vjerovali da bi njihova optužba bila uvažena, ali pokazalo se da je dovelo hrvatsku optužnicu u mat poziciju, jer su dobivali upute iz Zagreba. Ivo Josipovića, koji je pripremao hrvatsku optužnicu, nosio je pune torbe tajnih dokumenata srpskom veleposlaniku u Zagrebu i sugestije kako bi se moglo protutužbom sa srpske strane razvodniti hrvatsku optužbu. Nisu bez razloga Josipović, Mesić, Milanović, Pusići i drugi tražili da se opozovu tužbe i sporazumno pronađu posmrtni ostaci nestalih Hrvata; da se povrati ukradena imovina i hrvatska baština, jer su znali ishod konačne presude u Haagu.

- Logikom suda sve države koje vode bilo kakav rat u budućnosti su mirne od optužbe za genocid je čak i ako uništavala teritorij druge države, čak niti onda država kao entitet ne može biti odgovorna. Odgovorni su očito pojedinci pa ih izvolite naći i kazneno goniti. Kriva je vojska koja više ne postoji pa ju nađite i gonite. Krivi su državnici koji su davno umrli ili umirovljeni pa im stavite sol na rep ako možete. No, pustite državu na miru, država ne može biti kriva za ono što njeni sastavni dijelovi provode. - (vecernji.hr)

Samo su pobožni i ucviljeni Hrvati vjerovali da će u Haagu, na Sudu pravde, biti izrečena pravedna presuda. Da će biti iznesena prava istina o tužbi za genocid u kojoj će biti Srbija osuđena za počinjene zločine u Hrvatskoj. Na žalost, do toga nije došlo, ali ne samo zbog (ne)pristranosti (ne)pravosudnog Vijeća, ne ni zbog  političkih motiva, koje su očevidne, nego najveća zasluga za izgubljenu tužbu protiv Srbije imaju nosioci državne vlasti u Republici Hrvatskoj: dva predsjednika RH, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, dva predsjednika Vlade RH, Ivo Sanader i Zoran Milanović, ministarstvo vanjskih poslova na čelu s Vesnom Pusić i saborsko predstavništvo za vanjsku politiku na čelu sa Miloradom Pupovcem. Zar Hrvatskoj trebaju vanjski neprijatelji kod ovolikog broja domaćih izdajnika? Istog dana kada je pročitana presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu kojom je odbijana tužba hrvatske za genocid protiv Srbije, ministar Bauk je dodao još ''ulja na vatru'' i najavio da će se dvojezične poče postaviti uskoro po cijeloj Hrvatskoj. Četnički vojvoda Nikolić možda će proglasi 3. veljače ''Dan trijumfa Srba u Hrvatskoj.''

Gdje smo sada stali?
Ne bismo se sada trebali potpuno obeshrabriti zbog presude u Haagu, nego treba nastaviti započete poslove. U prvom redu treba dovesti ''cara do duvara'', prisiliti Zorana Milanovića na privremene izbore. To je sve što se sada mora i može učiniti. Treba također povesti računa o selidbi Josipovića, da privremeno bude smješten na sigurno mjesto. Nakon izbora treba pripaziti da mnogi od njih, koji su danas u Vladi, ne pobjegnu iz Hrvatske, bilo u Srbiju ili Republiku Srpsku BiH, kao što su to učinili ''Krajišnici'' pred Olujom.

Treba također uzeti u obzir svjetske čimbenike, kojima je stalo do Srbije, jer presuditi Srbiju za genocid u Hrvatskoj značilo bi odstranjenje Srbije od utjecaja Europe. Srbija se danas nalazi na istom položaju na kojem je bila Jugoslavija: ako zategne na Zapadu nađe oslonac na Istoku - i obratno. Srbija je danas u zavidnom položaju, jer je jedina država u Europi koja je istinski saveznik Rusije. Englezima, Francuzima, pa čak i Nijemcima stalo je da održe bilo kakve odnose sa Rusijom, a to nije moguće direktno, jer Vladimir Putin je počeo s osvajanjem i prisvajanjem dijelova susjednih država u Veliku Rusiju, zbog čega je uveden embargo na Rusiju kao na Sjevernu Koreju ili Iran. Dakle, Srbija je stjecajem okolnosti postala utjecajna među međusobnim neprijateljima. To, čak ne bi bilo veliki problem, jer jedno je vrijeme Albanija bila jedini saveznik Kine u Europi. Albanci se nisu iseljavali u Kinu, a nisu ni Kinezi ''okupirali'' Albaniju, jer to je savezništvo bilo više iz prkosa Staljinovoj Rusiji i Titovoj Jugoslaviji, nego iz potrebe albansko-kineskog uzajamnog prijateljstva. Ali, savez Srbije s Rusijom neće ponukati seljenje Srba u Rusiju, nego će biti masovno useljavanje Rusa u Srbiju i Crnu Goru, na Balkan, na Jadran, na Mediteran i u Europu - što nije uspjelo Caru, ni Staljinu uspjet će malom Putinu! U ovakvom ozračju Winston Churchill bi se digao iz groba.

Prosudba Haaške presude u Hrvatskoj
Pregledao sam neka značajnija sredstva priopćavanja - tiskovna i elektronska, bez pretjerivanja, moglo bi se reći da je obujam (volumen) komentara i analiza obuhvatniji od optužnice, jer ljudi žele drugima ukazati na nepravdu, ponovo iznijeti činjenice koje govore o genocidu u Hrvatskoj, ali presuda je konačna na koju se ne možemo žaliti, ali možemo osuditi - na to imamo moralno pravo. No, nisu baš svi pogođeni ishodom presude, jer neki su više pogođeni troškovima: ''Hrvatska tužba za genocid potrošila je 28 milijuna kuna, a Srbija šest milijuna (manje troškove, jer su dobili gotove materijale, o.p.) koje su se mogle upotrijebiti za fond za civilne žrtve rata, priopćili su iz (ne)vladinih organizacija Dokumenta -Vesna Teršelić i Građanski odbor za ljudska prava -Zoran Pusić.'' (vecernji.hr). Saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac bio je više eksplicitan, kad je upitan za presudu: ''Nema što biti zadovoljan s ovom odlukom Suda. Žao mi je što smo izgubili 16 godina, umjesto da tražimo nestale, sudimo za ratne zločine i da novac upotrebimo za one kojima je potrebno, a ne na dokazivanje nedokazivog''.- rekao je Pupovac (narod.hr)

Nije potrebno da se ponavljamo, jer vjerojatno nema nijednog Hrvata koji nije doneklen upućen u predstavljanju Haaške presude na optužnice Hrvatske i Srbije za genocid, ali moramo ukazati na propuste, da se takvo nešto ne ponovi u pregovorima ili u ugovorima sa susjednim državama. Vanjska politika je najbolja očiglednica državotvornosti i čvrstine jednog naroda, a na žalost Hrvatska je imala mnogo uljeza, ''građana'' (globalističkog anacionalnog roblja) na ministarskim dužnostima, koji su slali poruke svijetu sa svojim ponašanjem i odlukama, da Hrvatska nije jedinstvena, mada u njoj živi 94 posto Hrvata po nacionalnosti i katolika po vjeri, ali državom vladaju antihrvatski, antikršćanski snobovi i nacionalna srpska manjina. Josipović je kao glavni Račanov savjetnik sa Šimunovićem uglavio sve omaške optužnice, u čemu je mnogo doprinio Stjepan Mesić nudeći tajne dokumente i onima koji nisu tražili. No, začuđujući je, koliku je izdajničku ulogu odigrao Mate Granić, ne samo u pripremanju optužnice protiv Srbije za genocid, nego i u potpisivanju Daytonskog sporazuma kojim je uništena Herceg Bosna, koja je bila jedina zaštitnica hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Mate Granić je na sjednici VONS-a 1999. godine razgovaralo o tužbi protiv Jugoslavije i kazao: 'Ako tužimo Jugoslaviju, propast će sav naš trud normalizacije odnosa sa Beogradom. Dovodimo u pitanje normalizaciju odnosa sa Beogradom.' Predsjednik Tuđman je ipak prijedlog Zvonimira Šeparovića stavio na glasanje i svi su bili za osim Granića. A taj Granićev 'sporazum normalizacije odnosa sa Beogradom' donio je diplomatsko priznanje Jugoslavije, ostala im je do daljnjega Prevlaka, a o naknadi ratne štete u članku 6 je rečeno kako će se 'stranke ugovornice o tome dogovoriti naknadno.'' (dnevno.hr)

Presuda Haaškog Suda analizirana je i komentirana od velikog broja stručnjaka u Hrvatskoj, pa se na osnovu njihovih izlaganja može doći do zaključaka kakve su vizije pojedinih osoba, te neke od njih trebalo bi uzeti ozbiljno i u obzir za eventualne dužnosti u uredu Predsjednice. Nijedan Hrvat, koji nije bio u SKJ ili u UDBI, nikad ne bi složio takvu optužnicu, kao Josipović, niti bi zagovarao bezuvjetnu normalizaciju dobrih odnosa sa Beogradom kao Granić. Spomenuo sam Matu Granića, jer i sama pomisao da bi mogao biti uzet u obzir za bilo kakvu ulogu kod Kolinde Grabar Kitarović, bi značilo vraćanje u prošlost, preuzimanje grijeha prošlosti, što bi za Predsjednicu bilo nepotrebno opterećenje. Došlo je vrijeme da u Republici Hrvatskoj dođe do izmjene generacija - počelo je s glave, imamo mladu Predsjednicu, koja će, uz Božju pomoć, okupiti mlade snage i osnažiti državotvornu ideju s intelektualnom i nacionalnom elitom. Pravo je i osobnu ljubav žrtvovati domovini!


Predizborna koalicija stranaka je - licemjerje !

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. veljače 2015. u 10.00 sati



Autor: Rudi Tomić


Političko-komunistička partija SDP-a, koja je na vlasti u Republici Hrvatskoj, najavila je veliko okupljanje koalicijskih partnera za nadolazeće (hope - prijevremene!) parlamentarne izbore.

Kukuriku koalicija je već izgubila sve dosadašnje izbore; pretposljednji su bili - predsjednički izbori, a posljednji će biti - parlamentarni izbori! Predsjednik koalicije i vlade Zoran Milanović objavio je da na parlamentarnim izborima želi nastupiti zajedno sa svim lijevim strankama (partijama) - u prvom redu ORaH-om, Reformistima i Laburistima, jer je shvatio da ''kukurikaši'' ne mogu zaustaviti tsunami oporbene stranke (HDZ) u nasrtaju na Markov trg. Očevidna je zabrinutost Milanovića za svoju političku karijeru. Naime, on vjerojatno očekuje da će ga snaći sudbina Sanadera; dapače još gore - Sanader je osuđen zbog kriminala, a Milanoviću će se suditi za veleizdaju, rad za neprijateljsku stranu. Stoga mu je stalo do vlasti, pa ako treba i s vragom ići u koaliciju, ali pod njegovim vodstvom - kompleks fuehrea. Dakle, pružio je ruku za udruženje ljevičara svih boja, odnosno svima koji su protiv HDZ-a, jer vidi što kane Karamarkovi desničari: ne samo preuzeti vlast u RH, nego oživotvoriti nacionalnu svijest u Hrvata. Nakon uspostave vlasti i hrvatskog pravosuđa slijede: suđenja za veleizdaju, za kriminal i - lustracija. Ovu se zapaljenu svijeću ne smije pokriti ni ugasiti. WOW - na vidiku je nova Oluja!

Predsjednički su izbori pokazali smisao koalicijskih partnera u predizbornoj kampanji, njihovu smislenost za obmanu naroda: Mi ili Oni? Što znači - ultimativan poziv na smrtonosni dvoboj: biti ili ne biti? Josipović je izgubio bitku, ali SDP je izgubio rat. Predizborne koalicije, ili zagrljaj srodnih stranaka (partija) kreiraju političku zamku kako bi se dočepali vlasti u kojoj osobno nitko nije odgovoran za dana obećanja. Kukuriku koalicija je dala obećanja, prije dolaska na vlast: ''Svi na posao, a posao za sve!'', a pokazalo se kakvi su licemjeri, jer baš ništa od obećanog nisu ostvarili, izuzev što su se mnogi u vrhušci obogatili, rodbinu i prijatelje uhljebili - doveli su narod u očaj a državu u propast: porast nezaposlenosti, uništeno gospodarstvo, veliki broj iseljavanja, prvenstveno obrazovana mladež, i da sve ne nabrajamo, pogledajte dnevne vijesti i uvjerit ćete se da je u RH gore stanje nego u Grčkoj.

Kuku lele Kukuriku koaliciji
Predsjednica ORaH-a Mirela Holy kaže da je 589 puta rekla Milanoviću da na izbore idu sami. Ona će se na izborima okušati samostalno. Holy kaže da kako je ORaH-u naštetilo to što su podržali Ivu Josipovića u predsjedničkoj utrci. Zabrinuta je za stanje na ljevici. ORaH će pokušati, tvrdi, izboriti vodeću poziciju. 'Ako budemo u dominantnoj poziciji, naravno da ćemo tražiti partnere na lijevom centru,' izjavila je Holy za  Novu TV.

Ne samo što je Milanović izgubio najpoželjnijeg partnera u ORaH-u, nego je izgubio i Reformiste Radimira Čačića, koji je rekao za HDZ da je izvrsno organizirana i odlična stranka 'onakva kakva stranka treba biti', da SDP još ni približno nije stranka te da HNS više ne postoji. Na pitanje je li Vesna Pusić bolja ministrica vanjskih poslova od Kolinde Grabar Kitarović, Čačić je odgovorio negativno.(Hina). Dakle, ostali su uz arogantnog Milanovića i SDP-e: nepostojeći Pusićkin HNS, upitan je Jakovčićev separatistički IDS, nije pouzdana Hreljavićeva umirovljenička HSU, u pitanju je Pupovčev SDSS, jer četnički vođa ''mora'' biti u vladajućoj koaliciji. Prema tome, od 14 parlamentarnih stranaka, Milanović praktično nema u ruci nijednu značajnu stranku, a jedva bi mogao skupiti 2 do 5 strančica. Od ukupnog broja 128 (vjerojatno će ih biti još prije izbora) neparlamentarnih stranaka SDP može računati na nekoliko minijaturnih grupica, ali sve u svemu nema izgleda dobiti ni jednu trećinu zastupnika u Hrvatskom državnom saboru.

''Ivo Jopsipović je dobio glasove s lijevoga spektra. Logično je da onaj tko sam može prijeći prag neće s nikim u koaliciju, pogotovo s lijevog spektra. prema tome, ORaH i Živi zid očito idu sami, to je vidljivo iz aviona. A svi koji ne prelaze prag tražit će saveznike, u 'njima ili u nama', rekao je Komadina. (Hina) Njegovo je razmišljanje u skladu s teorijom o koaliciji političkih stranaka u formiranju vlade. Zlatko Komadina je raskolio SDP kada je rekao: 'oni koji ne prelaze prag tražit će saveznike'. On sigurno nije mislio da SDP-e ne može preći izborni prag, ali je uvjeren da je Milanovićeva održivost na vlasti - neodrživa, i stoga poziva ljevičare na okup da spase SDP od propasti. Ono što visi to će otpasti. Milanovićev je moto: kad padam ja neka pada i država!, ali u podsvijesti želi da živi beznađe i cvijeta  mržnja. Idiot!

Ponovnopokrenuti Nacional, pozivajući se na povjerljive izvore iz SDP-a, piše da Zoran Milanović planira uhićenje predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i njegovog najbližeg suradnika Milijana Brkića. Uhićenje se temelji na istrazi PUNSKOK-a o Karamarkovom pogodovanju u tvrtki Sobli. Sve to se čini na inzistiranje premijera Zorana Milanovića, koji se s političkim protivnikom želi na ovakav način obračunati prije parlamentarnih izbora. Ovako uklanjanje političkih protivnika nema ni u Africi ni u Aziji, ali evo ima u centru Europe! Milanovića treba pod hitno odvesti u psihijatriju na liječenje, jer nema ništa opasnije nego kad se luđaci dočepaju vlasti.   

Karamarko uskoro na Markovu trgu!
Svi anketni pokazatelji govore da će Tomislav Karamarko doći na Markov trg, nakon uvjerljive pobjede HDZ-a čemerne Kukuriku koalicije, odnosno istrošenog i osamljenog SDP-a, koja se više nikada neće oporaviti od poraza i oprati od sramote koju su nanijeli hrvatskom narodu. SDP odlazi u povijest kao zločinačka organizacija, koja je naslijedila zločinačku srbokomunističku partiju- Titoizam. Konačno je došlo vrijeme za uklanjanje svih znakovlja u RH koji podsjećaju na Tita, Jugoslaviju i srbokomunizam.

HDZ-u nisu potrebne predizborne koalicije, koje bi mogle ucjenjivati Karamarka za određene ministarske položaje, mada njihov doprinos nije od većeg značaja, neće povećati broj (+ 1) zastupnika u Saboru. Kako sada situacija izgleda u stranačkim pregrupiranjima, na slijedećim parlamentarnim izborima biti će rekordni broj samostalnih stranaka, koje će vjerojatno odbiti po kojeg zastupnika u Saboru, onda će se oni lijepiti uz vodeću stranku i, u nekim slučajevima, mogu biti i odlučujući čimbenici u donošenju ustavnih promjena ili zakonskih odredba za koje je potrebna dvotrećinska većina zastupnika. Mnogi su mišljenje da HDZ treba okupiti sve desničarske skupine, odnosno sve državotvorne skupine u RH i s njima izići na izbore protiv crvene ljevice i jugosrblja. Mada ta ideja nije loša, ali posljedice mogu biti velike, jer će biti ucjenjivanja za imenovanje dužnosnika. Naime, bilo bi jednostavnije stvarati koalicije nakon izbora, jer onda se vidi kolika je čija jačina u broju zastupnika, pa se mogu proporcionalno dijeliti i dužnosti prema zastupljenosti, kao što je običaj u Kanadi i mnogim europskim zemljama. I na desnici ima samopouzdanih. Ruža Tomašić neće na parlamentarne izbore s Karamarkom, kazala je na Novoj TV, i rekla je, da neće tražiti ničije birače. Sigurni smo da ima još nekolicina njih koji će slijediti inicijativu Ruže. Koalicije nisu zakon, ali su neizbježne - na kontinentalnom dijelu Europe, u više od stotinu parlamentarnih izbora od 1918. samo je devet puta neka stranka osvojila apsolutnu većinu!

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović dobila je izbore uz pomoć HDZ-a, ali njezina stranačka privrženost prestaje nakon prisege, jer onda preuzima dužnosti države. Ne treba se HDZ distancirati od predsjednice RH, niti se treba predsjednica odreći HDZ, nego treba prijeći s posebnog - stranačkog, na opće - Hrvatsko, što to nisu htjeli učiniti njezini predšasnici, koji su s lukavim zaobilaženjem zakona osmišljavali jednoumlje i asocijacije sa Srbijom, što je kočilo razvoj demokracije u Hrvatskoj. Salus rei publicae suprem lex est. (Spas države najbitniji je zakon.)

Treća opcija protiv HDZ-a i SDP-a
Nakon predsjedničkih izbora na kojima je bio poražen Ivo Josipović, počele su kružiti priče o formiranju treće opcije, koja ne bi bila ni lijeva ni desna, nego centar u kojem bi se slili svi otpadnici, protivnici i neprijatelji ovih dviju vodećih stranaka u Hrvatskoj. Nije slučajno, da je u prvom planu predviđeno okupljanje oko Josipovića osobno, ili njegovih ideja. Narod kaže: ''Gdje ima dima tu ima i vatre''! Temeljne su ideje treće opcije, kako doći na vlast, a ne plana kako izvući državu iz krize, zadržati mladež u domovini i pomoći onim jadnicima koji već preko 100 dana prosvjeduju - uzaludno vapeći tražeći pravdu i spokoj u domovini koju su oni oslobodili u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Njihova invalidnost i vapaj stišće me u grlu.

Josipović se definitivno vraća u politiku, osokolio se s brojem glasača, samo je pitanje kako će biti formulirana platforma ''pobjedničke opcije''. Istini za volju, može se naći ozbiljnih zamjerka i optužba na račun dviju vodećih stranaka (HDZ i SDP), ali što je nelogično, i što nije politički ni moralno korektno, da ih se poistovjećuje u zloći, jer HDZ je bila i ostala državotvorna stranka, predvodnica u Domovinskom ratu i beskompromisno stoji na hrvatskoj državotvornoj ideji. HDZ je bila korumpirana, imala je u članstvu neprijatelje, profitere, kriminalce i izdajice, koji su oštetili državu i osramotili stranku, počevši od Pašalića, Sanadera do Kosorke. Mnogi su se udaljili, nakon što su se zasitili, neke je stigla zaslužna kazna, a neki su otišli na vječni počinak, ali ostao je još kukolja kojeg treba istrijebiti prije parlamentarnih izbora. Jedne sam prilike napisao, ako treba ja ću ih sve prozvati po imenom i prezimenom. Takav bi postupak HDZ-a bio najuspješnija promidžba i najsigurniji put do pobjede, jer narod nije glup, imaju i dugih vrlina nije samo dobar apetit, ali narod je indolentan, jer je bombardiran negativnom propagandom: Svi su oni jednaki - lopovi! Drugim riječima, u Hrvatskoj se ne mijenjaju kočije, nego se mijenjaju samo kočijaši!

Dapače, u SDP-u nije se ništa promijenilo, samo što je Račana zamijenio Milanović koji se pokazao još gorim, jer je umni bolesnik, samodopadljiva osoba, bez ikakvih ljudskih vrlina i nacionalne svijesti. Nije za odmet podsjetiti da su članovi SDP-a na čelu sa Račanom demonstrativno napustili sabornicu kad su se brojile glave i osmišljen izlazak Republike Hrvatske iz srpskokomunističke Jugoslavije. Nije suvišno ni podsjetiti koliko je štete hrvatskom narodu učinila Račanova vlada, a i slijepci vide koliko je zla učinila Milanovićeva vlada. Isto tako, hrvatski narod neće zaboraviti kakve su zločine činili Račanova idejna braća - Stjepan Mesić i Ivo Josipović za petnaest godina predsjedničkih mandata. Dobro je, da se Hrvatska još nalazi na kugli zemaljskoj, nakon tolikih tragedija i tolikog broja juda! Ja molim Boga da nam da više političara koji su istinski uznemireni (disturbed) zbog stanja u društvu, naroda i života sirotinje. (Papa Frannjo, Evangelii Gaudiu, 26. 11. 2013.).


Privilegije nacionalnih manjina je načelo - samo u Hrvatskoj!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. siječnja 2015. u 20.15 sati

Autor: Rudi Tomić


Privilegirane nacionalne manjine, uz ostatke ostataka jugokomunista, srpskih pravoslavaca (četnika) i jugoslavenskih antifašista - načelno (principijelno) vladaju  državom hrvatskog naroda! Ovakvu apsurdnost ne možemo vidjeti nigdje u svijetu - samo u Hrvatskoj! (Only in Croatia!)

Hrvatska novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u ovom je kratkom vremenu već pobudila duhove, izazvala bure i oluje u Hrvatskoj i u svijetu, samo zato što je rekla da u Hrvatskoj žive Hrvati, jer za takvu konstataciju vlastodršci u RH nemaju ni osjećaja ni sluha, a mediji sustavno ignoriraju. U intervjuu sarajevskoj BHT1, koja još nije bila ni emitirana u javnosti, izjavila je kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske državljane jer  ih sve smatra Hrvatima:
- Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.- kazala je Grabar Kitarović.

Predsjednica RH je bila korektna i konkretna, jer je naglasila samo ono što stoji u definiciji hrvatskog Ustava: Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina (...). Predsjednica, izgleda, nije samo dirnula u osinjak, nego je ''šakom udarila u gnijezdo'', i izazvala opasne ljude protiv sebe: Šešeljeve četnike u Srbiji i Hrvatskoj i Mesić-Josipović-Pusićeve antifašiste, koji su poput osa izbačeni iz skrovišta i - razjareni. Telling the truth is a revolutionary act, (George Orwell).

Najprije se oglasio Janko Veselinović iz srbijanske Narodne skupštine, napominjući predsjednici Hrvatske: - Ako je  riječ o ozbiljnom nepoznavanju razlike između nacionalne i vjerske opredijeljenosti s jedne strane i državljanstva s druge strane, onda je ova izjava još opasnija (...) oživljava pravašku ideju Ante Starčevića iz XIX. stoljeća, a ona može biti posebno opasna za položaj naroda u BiH, jer bi se na taj način zakinuli nacionalni identiteti Hrvata i Srba.- naglasio je Veselinović.
Međutim, Veselinović je pokazao nepoznavanje strukture nacionalne države, ili namjerno iskrivljivanje nacionalnog ustroj između Hrvatske i u BiH. Naime, Bosna i Hercegovina nije nacionalna država, nego država u obruču tri konstitutivna naroda, pa je svako uspoređivanje s nacionalnom državom hrvatskog naroda - izravna provokacija.

Očekivano, odmah se javio i najpoznatiji Josipovićev 'etnobiznismen' i 'reketa' - Milorad Pupovac. U svom 'strahu' za 'hrvatske Srbe' išao je tako daleko pa je, govoreći o izjavi Kolinde Grabar Kitarović na tragu moderne teorije država i narod, izložio svoju ničim uvjetovanu i neodrživu konstrukciju: - To je mnogo bliže frankovskoj i ustaškoj ideji Hrvatske, nego modernoj i europskoj ideji Hrvatske.
Time je Pupovac opet ponovio i potvrdio kako je za njega kao pripadnika srpske nacionalne manjine iz Hrvatske svaka hrvatska država - ustaška država! (...) Slično velikosrbinu Pupovcu razmišlja i drugi hrvatski 'etnobiznismen' - Furio Radin. Ovaj hrvatski Talijan po zadatku i iz interesa čak je u Hrvatskom saboru najavio sazivanje žurnog sastanka predstavnika nacionalnih manjina s novoizabranom predsjednicom. Pritom je Radin 'savjetovao' predsjednicu Grabar Kitarović kako treba koristiti termin 'građanke i građani', jer stara koncepcija o političkim Hrvatima više nije ni u čijem interesu.'' (više: hrvatski-fokus.hr, 17/1/2015.)

Gade mi se građani u Hrvatskoj
- Ima mnogo toga što mi se gadi u Hrvatskoj, a najviše mi se gade građani u zemlji.- pisao sam i ranije o toj brutalnoj pojavi i sprdnji s hrvatskim narodom kojeg se ni u njegovoj domovini ne prizna kao narod - nego kao građane u zemlji, ne čak ni kao građane u Hrvatskoj. (...) Dakle, hrvatski narod u Republici Hrvatskoj treba oslovljavati pravim imenom: Hrvati.

Ljudi koji po nacionalnosti nisu Hrvati nego pripadnici nekih drugih nacionalnih manjina, njih se treba svrstati u stanovnike, ili žiteljstvo u Hrvatskoj, onda će oni koji se i dalje žele distancirati od hrvatskog naroda - ostati građanska gamad, kao i oni koji nastave s prozivanjem hrvatskog naroda takvim nazivima u javnom priopćavanju. -   (više: dragovoljac.com - 14, 11, 2011.)

S balkanskom banalnošću napadnuta je Hrvatska predsjednica, najprije u srpskom tisku i to od Milorada Pupovca, koji je s turom u Hrvatskoj, a s četničkim duhom u Srbiji. Potom su se obrušili režimski mediji u RH, ne samo prenoseći priopćenja iz srpskog tiska, nego k tome još dodaju dodatna raspirivanja ljudskih nepodnošljivosti: minimaliziraju hrvatsku nacionalnu komponentu, a maksimaliziraju etničku (srpsku) koncepciju u Hrvatskoj.
Eisenhower je rekao: Ljudi koji koristoljublje privilegija dižu iznad principa brzo izgube jedno i drugo. Dakle, nije dobro ni za hrvatski narod, a niti za nacionalne manjine, da jedna skupina manjeg broja ljudi uživa povlastice, odnosno ima privilegij samo zato što pripada određenoj manjini, posebice srpskoj i talijanskoj, koje su začetnice šovinizma: velikosrpske i velikotalijanske interese svoga naroda nastoje ostvariti niječući slobodu hrvatskom narodu u Hrvatskoj. Možda je došlo vrijeme da se konačno isprave propusti i odstrane podčinjenosti: konačno da u Republici Hrvatskoj oživotvorimo definicije Ustava, da je Republika Hrvatska, u prvom redu - nacionalna država hrvatskog naroda, pa tek onda i etničkih skupina. (Thought takes man out of servitude, into freedom. (Henry Wadsworth Longfellow).

Novoizabrana predsjednica Hrvatske u više je navrata izričito naglasila - moje Hrvatice i moji Hrvati!, ne samo da je ispravno, nego je najpoželjnije oslovljavanje hrvatskog naroda u njegovoj domovini; isto vrijedi i za sve koji se osjećaju udomljeni u Hrvatskoj, bez obzira od kuda su došli i kakva im je politička, vjerska i nacionalna posebnost. Pristojno je uz pozdrav Hrvati i Hrvatice dodatno i oslovljavanje - dame i gospodo, a samo i jedino u obraćanju mještanima grada može se rabiti izraz - građanke i građani (Zagreba) ili bilo kojeg grada. Sve drugo je razvodnjavanje hrvatskog nacionalnog bića i hrvatske državotvorne svijesti.

''Možda je došlo  vrijeme da se postave otvorena i otvore prava pitanja. Koga to zapravo štiti Milorad Pupovac? Svoje privilegije ili interese srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? I kome to odgovara otvaranje svetonazorskih i nacionalnih sukoba? Ako pogledamo činjenice, koliko uopće Srba izlazi na posebne izbore - legitimitet Milorada Pupovca topi se kao snijeg na suncu. Milorad Pupovac je dobio ukupno 14.541 glas na području cijele Hrvatske kao jedne izborne jedinice i 'osvojio' za SDSS tri mjesta u Saboru. Od ukupno 183.992 pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj na izbore je izišlo njih 22.933, što je jedva 12.65 %. Što to govori? Da Srbe u Hrvatskoj zapravo ne zanimaju njihovi 'srpski predstavnici u saboru'. Čak 88 % Srba u Hrvatskoj bira svoje zastupnike zajedno sa Hrvatima na općim izborima u 10 izbornih jedinica.'' (više: narod.hr, 14.01.2014.)

Dakle, Pupovac se može, kao i drugi Hrvat srpskog podrijetla, kandidirati na bilo kojim izborima, i bilo u kojoj izbornoj jedinici, ali nikad više kao privilegirani Srbin. Na žalost, to još ne će biti dok se ne izbace s vlasti izdajnička Kukuriku koalikcija. Sve dok Srbi imaju privilegije u Republici Hrvatskoj, dok god budu imali veća prava od hrvatskog naroda, nema mira u Hrvatskoj, jer Srbija nikada se neće pomiriti s činjenicom da ''Hrvatska nije AVNOJ-ska država hrvatskog i srpskog naroda.'', nego - država hrvatskog naroda i drugih žitelja nacionalnih manjina.

U vrijeme velikih pritisaka na Hrvatsku i Hrvate diljem svijeta, što potencira naša nesposobna i izdajnička elita, nije naodmet pogledati kako o došljacima i onima koji ne prihvaćaju kulturu primateljice govori aktualni australski premijer Kevin Ruud. Ovo je poruka ne samo australskim došljacima, nego i našim 'satarim došljacima' Srbima i Vlasima, a isto tako i onima koji upravo dolaze iz raznih strana svijeta živjeti kod nas. Neka se prilagode, u suprotnom, kako kaže Ruud, neka se vrate otkuda su došli. To je njihova 'sloboda'. '' (više: hrvatski.fokus.hr, 20.05.2011.)

Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima (Mt.7,16)
Nakon izneseni činjenica i velikog broja osvrta u hrvatskim medijima (i medijima u Hrvatskoj) sada bi bilo za očekivati, barem u onom dijelu nacionalnog medijskog informiranja, u tiskovnim i elektronskim sredstvima priopćavanja, da se korektno rabi izrazi oslovljavanja, naglašavanja, pozivanja i slično s pravim riječima na pravom mjestu. Hrvatsko će čitateljstvo uočiti tko je tko i kakve su im nakane, jer se nakon ovakvih žučnih rasprava o identificiranju narodnog i nacionalnog poimanja o Hrvatima i hrvatstvu; o srpstvu, talijanštini i bošnjanštvu - ne može se više glumiti budalu, biti tolerantan ili indolentan, nego treba biti određen, postojan i principijelan.
Hrvatski narod treba i mora dati istu podršku prvoj predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović kao što je dao prvom predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu, jer se ponovo ojačava peta kolona (neprijatelji ... su ukućani, Mt. 10,36.)  - potpomognuta ujedinjenim vanjskim neprijateljima hrvatskog naroda. Kako je novoizabrana predsjednica u predizbornoj kampanji najavila da svoje političko djelovanje temelji na legalističkom učenju dr. Franja Tuđmana, njezino insistiranje na Hrvaticama i Hrvatima nije nikakvo iznenađenje. dapače, od nje to zahtjeva ne samo zdrava politička logika i odrednice Ustava Republike, bez obzira što još uvijek nije prisegnula.

Stjepan Mesić i Ivo Josipović su nešto drugo. Spomenuta dvojica su tijekom svojih mandata otvoreno provodili politiku 'decroatizacije', odnosno rashrvaćenja Hrvatske, zato su na sve moguće načine i izbjegavali činjenicu da je Republika Hrvatska ustavno definirana kao država Hrvatskog naroda. Međutim, bojeći se političke osude nikad se nisu odvažili najaviti ili provesti otvoren zahvat na sam Ustav.- (više: hrsvijet.net, 15. 01. 2015.)

Međutim, teško se je odviknuti loših navika: Srbi su navikli napadati Hrvate, pa ako nema valjanog razloga, oni ga izmisle, samo da se o njima piše i da se s njima polemizira; da im se objašnjava, dokazuje i uvjerava da su njihove izmišljotine maštovite i lažne. Mediji u RH reagiraju na svaku srpsku provokaciju, daju im prostor na naslovnim stranicama i najvažnijim vijestima na malim ekranima - umjesto da ih se ignorira. Kada sredstva priopćavanja u Hrvatskoj ne bi reagirala na srpske insinuacije; ako ih se sustavno ignorira, onda će se oni početi baviti sami sa sobom - to će onda biti vrijedne vijesti za objavu. Srbi su davno usvojili pravilo: napad je najbolja obrana!

Možemo, na žalost, konstatirati da ovaj osvrt po ovom predmetu nije završna misao, mada smo nastojali navesti citate najsuptilnijih hrvatskih domoljubnih osjećanja kao i činjenica, koja su logične, pravedne i pravične, pa bi bilo za očekivati da će kod razboriti ljudi apel naići na razumijevanje i usklađivanje djelotvornosti o hrvatskom hrvatstvu - što je okosnica državotvorne ideje, samostalne i demokratske države hrvatskog naroda u kojoj će svim njenim žiteljima biti bolji  život i sretnija budućnost, uz Božju pomoć!


Predsjednički su izbori

OSTAVLJENE TRAJNE POSLJEDICE U RH

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. siječnja 2015. u 20.45 sati

Autor: Rudi Tomić


Konačno je završena izborna agonija u Republici Hrvatskoj, koja je imala sva obilježja verbalnog rata, u kojem se nisu birala sredstva u borbi za ostvarenje cilja. U utrci za predsjednika države, odnosno poglavara države, aktualni predsjednik borio se s tri protukandidata, od kojih su neznatna dvojica otpala u prvom krugu. U drugom se krugu bezočnik Ivo Josipovic okušao s uglednom damom i diplomaticom svjetskog glasa Kolindom Grabar Kitarovic, gdje je njegova ljudska kvaliteta došla do potpunog izražaja: od licimjera do Lucifera. 

Rezultati izbora pokazali su stvarno stanje hrvatskog naroda u svim različitostima: ljudskim, moralnim, nacionalnim, vjerskim, kulturnim i drugim normama civilizacijske vrijednosti; pokazatelju ukupnosti znanja, umijeća, kulturnih i materijalnih nasljeđa, običaja, nazora i načina života, koji su razvijeni u ljudskoj zajednici. Ako bismo uzeli za primjer ponašanje vodećih čelnika u političkom životu, odnosno u državnoj vrhušci, u režimskim medijima, u građanskim udrugama i manjinskim predstavnicima, očevidno je da je hrvatsko društvo polarizirano, sukladno tome, i paralizirano. Ali, ne na način na kojeg se u javnosti stavlja naglasak: na ljevičare i desničare; na ustaše i partizane; na demokrate i totalitarce - nego samo i jedino na: domoljubne Hrvate i neprijatelje Hrvatske. Tko ne vidi tu jezivu podijeljenost taj nije normalan: ili ne vidi, ili ne zna, ili ne razumije, ili je ignorant.

Ne ćemo zamarati cijenjeno čitateljstvo s onim što je rečeno, tko je rekao i gdje je rečeno, jer za ovakvu izbornu predstavu vjerojatno nitko nema takav želudac da bi mogao opet probaviti sve ono (....), što je bilo servirano, a da mu ne   pozli. Pravi političari tri puta promisle prije nego misao izgovore; naime, ''bolje je svašta pojesti nego svašta reći!'', narodna je filozofija.

Dan odluke: MI ili ONI?
To je bio moto predsjedničke kampanje aktualnog predsjednika, koju su po tim geslom slijedili režimski sljedbenici znajući dobro, da je to bio slogan Srba u Hrvatskoj: do našeg ili vašeg istrebljenja. Takav je slogan ne pojmljiv u suverenim državama, a Republika Hrvatska je suverena, slobodna i demokratski uspostavljena država; međunarodno priznata i članica je Ujedinjenih naroda, Europske zajednice i NATO-a. No, nisu se Srbi u RH, ovog puta, otvoreno izjasnili za takav ultimativni ishod (mi ili oni?), nego tu je krilaticu lansirao predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović. On je također optužio oporbenu stranku: ''HDZ je kriminalna zadruga''; kriminalizirao i omalovažavao pobjednicu izbora, a za kampanju je rekao: ''Ovo je bila sektaška kampanja. Grabar Kitarović je bila militantni vojnik...tako mislim i tako ću govoriti dok mi živo srce bije'', kazao je Milanović.
(Kolinda nema protivnika, ali ima neprijatelja, Rudi Tomić, 17. rujna 2014.)

Netom su bili objavljeni izborni rezultati odmah je bilo vidno tko je bio najveći gubitnik u predsjedničkom izboru. Josipović je doživio poraz, doduše nije kakvog je zaslužio, ali to je odraz hrvatske svijesti, jer on je zastupnik regije, synonimos za Jugoslaviju. Međutim, pokazalo se da je najveći gubitnik predsjednik Vlade. Naime, Milanović nije toliko zaljubljen u Josipovića da ne može prežaliti njegov poraz, nego on žali sebe, pred očima vidi očaj, a to su vidjeli i njegovi ministri, primjerice Vesna Pusić i Pre(ne)drag Matić i drugi, koji su se najsramotnije ponijeli s vulgarnim izjavama i blaćenju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Oni su shvatili da je Milanović na ''mrtvačkoj postelji'', s gubitkom časti, politički govoreći, izgubio je sve. Ministri znaju što njih čeka u skoroj budućnosti, ne samo gubljenje vlasti, nego za neke i zatvorske kazne za veleizdaju i bankrot države. Za razmetljive političke pjetliće - Consummatus est! (svršeno je!) 

Hrvatsko je zajedništvo pobožna želja
Hrvatski je narod pokazao nacionalno zajedništvo u nekoliko navrata u svojoj povijesti, odlučno ali kratkotrajno - plebiscitarno 1941. i 1991. godine. Nezavisna Država Hrvatska je stvorena (1941) voljom hrvatskog naroda, ali nije imala snagu održati svoju nezavisnost zbog svjetskih i unutarnjih neprijatelja. Republika Hrvatska također je stvorena voljom hrvatskog naroda u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu 1991. - 1995. godine, Ali nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, RH sustavno gubi svoju nezavisnost i nacionalni identitet, jer su na vlast došli oni koji mrze Hrvatsku. Statistički gledano, skoro polovica hrvatskog je naroda (koji su izišli na birališta) dalo glas veleizdajniku Josipoviću. Mada svi njegovi glasači nisu bili ideološki crveni i nacionalno izgubljeni, nego većina njih su zaposleni u državnim ustanovama i rušenje postojećeg režima za mnoge od njih biti će gubljenje poslova. Josipović je također oko sebe okupio moralnu ološ: partizane, antifašiste, bezvjernike, homoseksualce, srpsko pravoslavlje, privilegirane nacionalne manjine, prvoboračko potomstvo i sl. jer na drugoj strani znaju što ih čeka. Državno je vodstvo ukralo Kolindi više od pola milijuna glasova u dijaspori samo s ograničenjem birališta. Očiti kriminal!

Predsjednički izbori u RH ostavili su veliki jaz, neslaganje u odnosima među ljudima, među političkim strankama i inim udruženjima, što će imati trajne posljedice na štetu hrvatskog naroda u borbi za opće dobro. Apparet id quidem etiam caeco. (To vide i slijepci.)

Za jedinstvo i slogu hrvatskog naroda, trebamo se moliti Bogu; pojedinačno, ili u manjim skupinama, širiti ideju snošljivosti i zajedništva, dok na drugoj strani (još za sada) imamo organiziranu državu s promidžbenim sredstvima, zakonima i ovlastima, koji se ne sustežu pred prosvjedima, referendumima, ili pred tužbama i žalbama. Nema nijedne dnevne novine u RH koja nije u službi režima, isti je slučaj sa TV kanalima. Režimski novinari jeftiniji su od prostitutka. Izuzetak čine male, državotvorne lokalne postaje ili glasila s niskim nakladama, te nekolicina portala, što ne pokriva ni minimum potreba hrvatskog naroda. Dakle, parlamentarni izbori će donijeti prekretnicu u osmišljenju gospodarskog prosperiteta i nacionalnog osvješćenja u državi hrvatskog naroda. Stoga mora se narod odmah spremati da čim brže pobijedi (istjera) sadašnje nosioce vlasti u Republici Hrvatskoj.

Prevelike su zahtjevnosti od prve predsjednice
Već su počele stizati liste želja i potreba koje se očekuju od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a nije još formalno ni sjela u predsjedničku fotelju. Ona je mnogima uzdanica, jer dugo nije bilo časne osobe na toj najvišoj državničkoj dužnosti, jer su njezini predšasnici više vodili brigu o istočnom susjedu (Srbiji), njihovim ispostavama u Hrvatskoj, povratnicima iz Šešeljovih četničkih postrojba, nego od hrvatskim braniteljima i hrvatskom narodu općenito.

Prva predsjednica RH u samom početku ima veliku prednost, naime, ima ogroman broj sposobnih domoljubnih ljudi u domovini i dijaspori, koji su spremni odgovorno uzeti odgovarajuće dužnosti u Lijepoj našoj i vanjskim poslovima. Bitno je da odmah narodu bude uočljivo, da nisu u prvom planu podobni, nego sposobni ljudi, selekcija radišnih, poštenih i s prošlošću neopterećenih osoba, koji će biti nova pojavnost u hrvatskom političkom ozračju. Dakako, izbor ljudi i njihove dužnosti, biti će pozitivni početak, putokaz za parlamentarne izbore, koji će ubrzo uslijediti, pa će primjernost predsjednice bit izazov za promjenu Vlade. Mi se nadamo, da će naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović biti uzor i oličje državnice, ponos hrvatskom narodu i uglednica u svijetu.

Čestitke za predsjednicu
Hrvati diljem svijeta poslali su svoje čestitke i izrazili dobre želje za uspješan rad; čestitke su stigle i od brojnih državnika (izuzevši Milanovića) i ljudi od međunarodnog značaja, kao i od obični ljudi koji su s oduševljenjem dočekali pobjedu slobode nad diktatorom i veleizdajnikom Josipovićem. Osobno sam poslao predsjednici čestitku slijedećeg sadržaja:

Poštovana predsjednice Republike Hrvatske,
gospođo Kolinda Grabar Kitarović
Nisam sumnjao u Vašu pobjedu, jer sam osjetio da ste vođeni ljubavlju za Našom lijepom, koja je bila ugrožena od srpske agresije i domaće pete kolone. Od agresora smo se oslobodili u Domovinskom ratu, ali se još nismo oslobodili od pete kolone, domaćih neprijatelja i izdajnika.
S istim uvjerenjem očekujem da ćete provesti u djelo obveze koje ste najavili, i zbog kojih smo Vas podržavali. Moji brojni osvrti koji su objavljeni u hrvatskim medijima, ako su imalo doprinijeli Vašem uspjehu, to će mi biti nagrada i zadovoljstvo.

Ako Vam mogu, i ako Vam treba moja pomoć u bilo kojem pogledu, bit ću počašćen i spreman sam! Izvolite, molim, primiti srdačne čestitke sa željom za svako dobro, s hrvatskom odanošću ostajemo Vaši Rudi i supruga Rozi Tomić.


Poslije prvog kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj

ZA VELEIZDAJNIKA SU KAZNE A NE NAGRADE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. siječnja 2014. u 11.20 sati


Autor: Rudi Tomić


Iako u svezi s prvim krugom predsjedničkih izbora u Hrvatskoj valjda nema teme koja već nije na bilo koji način ''obrađena'' ili barem od nekog spomenuta, ja ću se na jednu ipak posebno osvrnuti.

Potaknut obraćanjem Josipovića (1/2/2015.) na svojoj internetskoj stranici hrvatskoj javnosti o važnim pitanjima... ''Tko u Hrvatskoj  stvarno nudi promjene i zašto nam ne treba neko apstraktno zajedništvo, nego zajedništvo snaga za promjenu... To će biti i politička i simbolična poruka u kojem smjeru ide Hrvatska. Važna je pobjeda programa koji rješava stvarne probleme građana (valjda hrvatskog naroda, o. a.) i države (valjda Republike Hrvatske, o. a.) ... Tko je gdje bio 1941. ili 1945.? Čija bista stoji na Pantovčaku? To su pitanja namjerno podmetnuta da se kampanja pretvori u politički cirkus.'' Slogan dosadašnjeg predsjednika Ive Josipovića TO JE PRAV PUT ne samo da zbunjuje svojim sadržajem, nego i vizualno.
Ad vizualno: Josipovićev pravi put vizualno je ''zabarikadiran'', koprca se u vlastitom krugu, omeđen je višestrukim obručima raznih debljina, duljina i boja, pa se mogućnost izlaza iz tog zatvorenog prostora (poput nekog labirinta) ne može čak niti naslutiti, što sve djeluje odbijajuće i odaje dojam zatvorskog beznađa. Jednom riječju, to je čak i vizualno put bez cilja i bez izlaza.
Ad sadržajno: Ako bi to, što Josipović sada predstavlja, trebao biti ''pravi put'', nije li to onda ujedno negacija onoga njegovoga dosadašnjeg puta? Ako jest negacija, nije li to onda ujedno i priznanje da je njegov dosadašnji put bio izričito loš? A ako je dosadašnji bio loš:
a) Zašto to od ponovnog kandidata do sada javno i jasno nismo čuli? Ili drugim riječima:
b) Odakle mu moralno opravdanje za sugestiju da će od sada baš njegov put biti ''pravi'', a nakon što uporno izbjegava konkretnu usporedbu s onim dosadašnjim njegovim, a ''krivim''?
Ili, da budemo nešto konkretniji i navedemo barem neke od točaka po kojima ga je na tom njegovom dosadašnjem (krivom) putu nedavnom, konkretno 10.12.2014. godine HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE osudilo, ni manje ni više, nego za - veleizdaju! Između ostalog i zbog toga:
- Što je dugi niz godina... sudjelovao u sustavnom krivotvorenju povijesne istine o Domovinskom ratu...
- Što je... u skupštini BiH lažno ustvrdio kako je hrvatska državna politika izvršila agresiju na BiH..
- Što je... sustavno i uporno radio na povlačenju i slabljenju tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije...
- Što se... sastajao s veleposlanikom Republike Srbije u Zagrebu i predavao mu raznovrsnu dokumentaciju...zagovarajući pri tome velikosrpsku koncepciju... prema kojoj se u Hrvatskoj radilo o građanskom ratu...
- Što se u Uredu Predsjednik okružio osobama koje su se godinama... protivile hrvatskom... osamostaljenju...
- Što je pred srbijanskim izaslanstvom 2010. godine u Vukovaru izjednačivao agresora i hrvatsku žrtvu...
- Što je šuteći prešao preko izjave četničkog vojvode Tomislava Nikolića... da je Vukovar srbijanski grad...
- Što podržava djelovanje protuhrvatske orijentirane Dokumente... i čak joj dodijelio državno odličje...
- Što... blati hrvatsku državu... optužbama o ustaškom zlu... što je bilo osobito gnjusno u Knesetu... u Izraelu.
-Što je u javnim istupima veličao titoizam... partizansku kapu i crvenu zvijezdu petokraku.., i javno zagovara planove... da će Hrvtska zacrveniti... itd, itd. da ovdje sada ne nabrajamo baš sve točke po kojima mu je izrečena osuda za veleizdaju.

Ako Josipović, dakle, sada misli ići novim, ''pravim'' putem, da li se je ikada ispričao za zla koja je svojim dosadašnjim, krivim, putem nanio hrvatskom narodu? Zbog čega bi takav čovjek od istog naroda, kojemu je činio tolika zla, trebao biti nagrađen (kao što je bio nagrađen Mesić), još jednim predsjedničkim mandatom? I na kraju, odakle garancija da ta i slična zla ne će i dalje činiti (kao što je činio Mesić) ukoliko opet bude u takvoj poziciji?

I gle za kakvu se je garanciju Josipović sam pobrinuo: a božićnu poruku kardinala Bozanića da predsjednik ''mora prednjačiti domoljubljem, te da ne smije zaboraviti branitelje'', smjesta je odgovorio da ''sebe prepoznaje kao kandidata koji udovoljava (kardinalovim) preporukama'', da bi to kasnije još naglasio izjavama: ''Jesam li domoljub? Jesam. Brinem li o braniteljima? Brinem.. Brinem li o Hrvatskoj? Brinem.'' Jedan je čitatelj na to nadodao: ''Pa ovaj kao da je pao s marsa'', dok su stari Latini za nešto takvoga imali izraz ''O tempora, o mores''! Mi djeca, još kao pučkoškolci, za nešto takvoga znali smo jednostavno reći: ''Čovjek bubnuo i ostao živ''!

Ali, nemojmo zaboraviti da je taj čovjek ujedno i doktor pravnih znanosti! Osim, tko bi ga znao, ako možda i on nije doktorirao iz - prava!

Red je na biračima!


Post-izborna trauma u Hrvatskoj

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1.siječnja 2015. u 11.00 sati

Autor: Rudi Tomić,

Naknadno službene objave DIP izbornih rezultata (28. 12. 2014.) za predsjednika Republike Hrvatske, mnogi su u šoku, jer su očekivali da će njihov kandidat uvjerljivo poraziti protivnike.

Od četiri predsjednička kandidata samo je (samouvjereni) kandidat doživio sramotan poraz, a ostali su zadovoljni svojim uspjehom! Ivo Josipović je sretan jer nije doživio traumu kao Milan Kujnudžić; Kolinda Grabar Kitanović je zadovoljna što je u prvoj rundi izbacila Kujnudžića, a Josipović će se vjerojatno otrijezniti od udarca njegovih protukandidata i ponovo izići u ring gdje će biti poražen i u komi iznesen iz Pantovčaka. Najsretniji je bio Ivan Vilibor Sinčić, koji je iznenadio sve ''stručne analitičare'' i učinio ruglo od anketa, koji su sumnjali u njegov uspjeh.

Počela je utrka za drugi krug, u kojem će se suočiti Ivo Josipović, nositelj propalog režima, jugokomunist, antikrist, izdajnik hrvatskog naroda i aktualni predsjednik RH - najgore države u EU, sa ženom, filozovicom, diplomatskom akademicom, magistricom političkih znanosti - Kolinom Grabar Kitarović, koja od 1992. godine nosi hrvatsku luč u svjetskim institucijama, u ulozi: ministrice vanjskih poslova, veleposlanice u Americi, Kanadi i Europskih integracija. Pomoćnica je glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, i najviše rangirana žena u NATO-u.
Teško nam je shvatiti da je uopće moglo doći do izjednačenja u broju glasova između Josipovića i Grabar-Kiratovićke, kad se uzme u obzir njihove nacionalne, ideološke i moralne kvalitete. No, ne smije se skinuti s uma, da iza Josipovića stoji državna mašinerija, medijski imperij, domaći ljevičari, gospodarski kriminalci, organizirana komunistička i četnička peta kolona, te stanoviti utjecaj vanjskih čimbenika, kojima smrdi hrvatski nacionalni duh. Predsjednik Josipović se srami hrvatske zastave, a predsjednik Vlade Milanović zabranio bi čak i mahanje hrvatskom zastavom (dnevno.hr)
S druga strane, imamo ženu koja predstavlja najbitnije u hrvatskom narodu: nacionalni ponos i svijest, hrvatsku državotvornu ideju, demokraciju i integralnu slobodu u slobodnoj, neovisnoj i demokrackoj Republici Hrvatskoj; predstavnica je hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, hrvatske dijaspore i ravnopravnog položaja RH u Europskoj zajednici i u svijetu. Tko nije mogao uočiti astronomske različitosti predsjedničkih kandidata, taj živi u mraku, u grču ljudske zlobe, u osveti, zavisti, zaveden i zaluđeno ljudsko biće. Ovaj osvrt ne bi bio potpun da ne spomenem manjkavosti dr. Milana Kujundžića i Ivana Vilibara Sinčića. Naime, najmanje se može reći o Kujundžiću, koji je upravo dobio ono što je zaslužio - po Božjim i ljudskim pravima. Ušao je u ''igru'' s nakanom da se osveti HDZ-u, a iz ''igre'' je izišao p..ran, da se okupa u Savi teško bi oprao ljudsku i hrvatsku sramotu. Vidjelo se je u Kujundžićevu stožeru, nakon objave rezultata, da i najbliži nisu došli izraziti mu sućut.

Ivan Vilibor Sinčić - bunt ili očitovanje?
Na hrvatskoj političkoj pozornici predstavio se najmlađi kandidat u hrvatskoj povijesti Ivan Vilibolr Sinčić, koji je izišao s programom, dinamikom i ostavio je dojam ozbiljnog političara i novog lidera u Hrvatskoj. Ali, ne smije se pretjeravati u glorificiranju Sinčićevog uspjeha, mada je ostavio uvjerljiv dojam. Naime, da li se radi o reakciji - glas protiv političkih stranaka i njihovih kandidata, ili je riječ o njegovom osobnom uspjehu u ''Živom zidu'', koji štiti progonjene iz njihovih stanova, bilo da ne mogu plaćati pristojbe, ili da se u njihove stanove nasele ''zaslužni građani'', srpski povratnici, ili prijatelji nekog ministra, ili činovnika u Vladi.
Mladi se Sinčić ponosi svojim uspjehom, ima i razlog slavlju - svaka čast, ali nije pokazao nimalo političkog takta niti poniznosti nakon objavljenih rezultata, već se ponio bahato (kako to Hrvati obično znaju). ''Svi se žele ulizati mojim biračima, ali im poručujem da ne nasjedaju na to'', kazao je Sinčić u emisiji ''Otvoreno'' i ponovo pozvao svoje birače da ponište listiće i tako izraze svoj prosvjed prema velikim strankama. I SDP i HDZ je prozvao za licemjere jer ''sad pokazuju brigu oko tema koje sam ja otvorio, sad se žele dodvoriti mojim biračima, sada su im bitni ti ljudi, deložacije i nezaposleni koje su oni stvorili'', kazao je Sinčić.
Umjesto da se je zahvalio svojim biračima i rekao da iziđu na biralšta i daju svoj glas osobi za koju vjeruju da će biti bolja od one druge osobe koja se također bori za Pantovčak. On ih poziva da ponište listiće ili da zaokruže njegovo ime! ''Mali'' je Sinčić puno toga najavio, obećao, optužio i osudio, kao da nosi krunu kralja Tomislava. Sinčić se je trebao ugledati u Kujnudžića: tko visoko leti taj se bolje skrha kad padne. Ljudi će iz ''Živog zida'' i Sinčićevi birači vjerojatno biti odgovorni i dati svoj glas Kolindi, jer u protivnom lažu, ne očituju se za dobrobit hrvatskog naroda, nego su buntovnici - bez svrhe.

Lopovi viču - ''držite lopova''!
U ovoj predsjedničkoj kampanji najviše se govori o lopovima. Lopovi su najglasniji u optuživanju lopova, jer dok oni viču ''držite lopova'' - lopovi kradu. Nije istina da je ijedna politička stranka u Hrvatskoj - stranka lopova, ali u svakoj stranci ima lopova. Za lopovluk nisu toliko krive političke stranke koliko je krivo hrvatsko (ne)pravosuđe. I oni lopovi kojima su izrečene zatvorske kazne, nisu vratili ukradeno bogastvo! Lopovi će odležati nekoliko godina u zatvoru i kad iziđu vani opet će biti bogati - lopovi. Koliko ima zastupnika u Hrvatskom (državnom) saboru koji su opljačkali hrvatsku imovinu, zaštićeni su imunitetom, pa će nakon izlaska iz Sabora dobiti i debelu mirovinu. Ako ikada u RH dođe na vlast hrvatska državotvorna Vlada, prvo što treba učiniti jest - postaviti čvrste temelje u pravosuđe, a onda će, poput domino, padati imućni lopovi - profiteri, kriminalci i ratni zločinci.
U svijetu je uspostavljena međudržavna suradnja, kada su u pitanju kriminalci - ratni zločinci i lopovi izručuju se zemljama u kojima su počinili kazneno djelo. Sjeverna Koreja je jedina država u svijetu koja ne izručuje izbjeglice -kriminalce, ali sve materijalno dobro koje donesu sa sobom ili prebace u SK, država konfiscira.

Vlada u RH je uništila hrvatsku dijasporu
Hrvatska politička emigracija, svojom brojnošću i aktivnošću bila je najveći neprijatelj Jugoslavije i srpskokomunističkog režima, a to se vidi i po broju ubijenih hrvatskih emigranata u svijetu. Današnje vlasti u ''demokratskoj'' RH zadržale su isti zločinački stav naspram hrvatskoj emigraciji, odnosno nama u dijaspori ili, kao se to danas popularno kaže - iseljeništvu. Stjepan Mesić je najprije opljačkao hrvatsku emigraciju, a onda nas je proglasio ostatcima ustaštva. Nosioci vlasti u Hrvatskoj, zbog ''štednje'' ograničili su broj mjesta za birače, a nitko ne postavlja pitanje koliko se novac potroši iz proračuna za putovanja Mesića, Josipovića, Pusićke, Milanovića i drugi, kao ni o novcima koje je Masić donio iz Australije i Kanade. Mesić je iz Hrvatskog nacionalnog fonda (Toronta) dobio 400.000 kanadskih dolara - 6. ožujka 1992. godine, nikad ih nije dao u odbranu Hrvatske, za koju je novac bio namijenjen. (Dušan Bezić: ''Soltanin na tankome ledu'', str. 242.)
Hrvati iz Južnog Ontarija, gdje nas ima više od 50.000, natjerani smo na jedno biračko mjestu, u konzulatu RH u Mississauga, gdje su bile samo dvije osobe koje su pregledale potrebne dokumente. Ljudi su čekali više od tri sata da dođu na red i dobiju glasački listić, što je mnoge razočaralo i vratili su se doma nakon izgubljenog vremena i neobavljenog posla. Pale su velike optužbe na Vladu, službenici se ispričavaju kako nema novaca za veći broj osoba, koje bi da se ubrza proces glasanja. To nije istina. Ima veliki broj sposobnih ljudi, koji su vični ovakvim poslovima u kanadskim glasačkim centrima i to bi radili - besplatno.
No, nije u pitanju novac, nego je u pitanju politika, o čemu činjenice govore. Zar je bila potrebna registracija, jer mi koji imamo pravo glasa - registrirani smo, pa čemu opet ta birokracija i cijeđenje ljudske strpljivosti!? No, nije u pitanju novac, nego je u pitanju ishod rezultata izbora. U hrvatsko-torontskoj zajednice glasovalo je samo 800 osoba, mada je bilo duplo više registriranih glasača. Za Josipovića dalo je svoj glas 6 osoba (oni iz konzulata); Kujnudžić je dobio 30 glasova, Siničić nije dobio nijedan glas. Kolinda je dobila 764 glasa.
''Dijaspora u svijetu je poput hrvatskih državljana u BiH također tek simbolički (13 tisuća) iskoristili svoje pravo. Ako znamo da izvan hrvatske 'stanuje' još jedna Hrvatska koja broji bar dva, tri milijuna Hrvata onda brojka od 20 tisuća (zajedno s BiH) koliko ih je jučer glasovalo drastično demantira one koji tendeciozno upiru prstom kako im iseljeništvo bira predstavnike.(vecernji.hr) Da je bilo omogućeno dijaspori izići na birališta, ili elektronski, ne bismo se trebali pripremati za drugu krug i dodatne troškove, jer Josipović bi lošije prošao od Kujnudžića. Hrvatska dijaspora je diskvalificirana u RH.

Milanovića treba tužiti - i izbaciti iz Vlade
Nema nigdje u svijetu državnika koji je prozvao svoju oporbenu stranku - zločinačkom organizacijom, a da ne bude suspendiran s položaja u Vladi. S istom optužbom služi se Šešelj, Nikolić, Štrbac i ostale četničke vođe. Zoran Milanović je predsjednik Vlade RH, pa ovakav govor mržnje, ničim izazvan, je za najtežu osudu. Milanović je poručio: ''Ili mi, ili oni'', slogan je uzet iz ''Srbobrana'', glasila Srba u Hrvatskoj prije Prvog svjetskog rata, kojem je pravo značenje: ''Do istrebljenja našeg (srpskog) ili vačeg (hrvatskog). Ako vodstvo HDZ-a ne podnese optužbu protiv Milanovića, u ime svih oni koji su dali svoje živote za oslobođenje Hrvatske, kao i brojni branitelji, koji su utemeljitelji Hrvatske demokratske zajednice, onda je to moralna kapitulacija HDZ-a.
Aktualni predsjednik će zaoštriti retoriku: ''Birajte između Karamarka i Josipovića - ključna je poruka koju će, kako neslužbeno doznajemo, u iduća dva tjedna do drugog kruga izbora ponavljati aktualni predsjednik. Za dva tjedna, kako su nam rekli u stožeru Ive Josipovića, igra nova utakmica. A za nju, zaključili su dan nakon izborne noći stratezi Josipovićeve kampanje, treba i drugačija retorika ako se želi pridobiti nove glasove.'' (jutarnji.hr) Početak nove strategije očitovalo se u izjavi Josipović: ''Previše je branitelja stradalo, da bih je predali onima koji je ne zaslužuju.'' Reče i osta živ!
Objavljeno je mnogo knjiga, eseja i osvrta o izdajniku Ivi Josipoviću, a najnovija knjiga dr. Zdravka Tomca: ''Crveni predsjednik'' i Vjekoslava Krsnika: ''Kronologija izdaje'' imaju dosta dokaza da bi se moglo Josipovića osuditi doživotno zbog izdaje hrvatskih nacionalnih i državnih interesa.

Kolinda treba - Scaninning Josipovićev (ne)karakter
Hrvatski narod u domovini i dijaspori očekuje od Kolinde da na suočavanju s Josipovićem iznese kronologiju njegove izdaje, da ukaže hrvatskom narodu na sva zlodjela koja su počinjena njegovom zaslugom. Josipiović je već najavio kako će gledateljstvu postaviti alternativu: Karamarko ili Josipović. Lijepo. Neka se Josipović bavi s Karamarkom, jer uskoro će se Karamarko baviti o Josipovićevoj sudbinu, ali Kolinda ne smije upasti u tu zamku.
Ne treba obećavati kako će biti predsjednica svih ''građana'', nego treba hrvatskom narodu ukazati na Josipovićevo antihrvatstvo, na davanje tajni dokumenata srpskom veleposlaniku, o zauzimanju za opozivanje optužbe protiv Srbije za genocid, o njegovim zaslugama za stradanje hrvatskih branitelja i nekoliko tisuća njihovih samoubojstava na čijim se kostima i krvi iživljavaju Josipovićevi savjetnicu na Pantovčaku: Lončar, Jović, Perković i drugi hrvtožderi. Činjenicama ne treba davati nikakva obrazloženja - točka.

Ipak, bez izlaznosti velikog broja birača teško će biti zaustaviti najezdu Josipovićeve horde, jer oni će izići na birališta - puhalo ili padalo. Neka svaki Hrvat ozbiljno shvati, da njegov glas može biti odlučujući: glas za Josipovića - glas je za Jugoslaviju, odnosno četničkosrpski Zapadni Balkan; glas za Kolindinu - je za slobodnu, neovisnu, demokratsku, katoličku, obiteljsku - Republiku  Hrvatsku. Emanuel!


Uz obljetnice rođenja i smrti poglavnika Dr. Ante Pavelića

HRVATSKA STRAŠNO RATNO POPRIŠTE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr


Piše: Mr. sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik
Basel, 28. prosinca 2014, - na obljetnički dan smrti Dr. Ante Pavelića i viteza Jure Francetića


Najveći hrvatski političar i državnik 20. stoljeća bio je dr. Ante Pavelić jer je u najtežim povijesnim okolnostima pritisnut između dvojice nacifašističkih manijaka, Mussolinija u Rimu i Hitlera u Berlinu uspio stvoriti najveću državu Hrvatsku, koja se je prostirala od Drine do Dragonje i od Drave, Dunava i ušća Save kod Zemuna do Boke Kotorske, Dubrovnika i otoka Hrvatskog Jadrana.

Nažalost, bjesnio je rat i kao svaki rat bio je praćen sa svima ratnim stradanjima, razaranjima i zločinima zaraćenih strana protiv ljudi obostrano i svestrano. Ta zla u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bila su utoliko strašnija jer su se osim stranih vojnih trupa na hrvatskom državnom prostoru našli srbskofašistički četnici i komunistički partizani, koji su ubijali hrvatski narod, progonili ga s vjekovnih ognjišta, pljačkali i uništavali sva njegova kulturna, sakralna, gospodarska i prirodna dobra. Tako se je od naroda željena Nezavisna Država Hrvatska pretvorila u najstrašnije ratno poprište u Europi.

Sve ratujuće vojske na hrvatskome prostoru i savezničke izvana ratovale su protiv države Hrvatske i protiv Hrvatskog naroda. Evo ih poimence (abecedno):
- Bosanski odmetnici u komunističke partizane, u fašističke četnike i poturice, primjerice Huska - "Kud prolazi Huska, tu je zemlja Turska...
- Bugari u službi njemačke vojske bili su okrutni prema Hrvatima...
- Crnogorski fašistički četnici i takozvani protalijanski Zelenaši.
- Francuzi, napose Elzeseri u njemačkoj vojsci, bili su veći zločinci, nego Nijemci. U Slunju su kidnapirali sve muškarce za odstrjel i jedva ih je spasila hrvatska Oružnička jedinica iz Ogulina.
- Hrvatski odmetnici: komunistički partizani i orjunaši, pridruženi srbskim četnicima Momčila Đujuća... su najstrašnije i najbrutalnije ratovali protiv Hrvatskog naroda i njegove država NDH.
- Mađari pod vladavinom drugog Hitlera Miklosa Hortya, najveći saveznici Hitlerove Njemačke okupirali su Hrvatsko Međimurje i Baranju - mađarizirali Hrvate, a neposlužne progonili ili ubijali.
- Nijemci svih vojnih formacija ratno su strogo kažnjavali Hrvate. Nametnuli su u Hrvatskoj njemačke rasne zakone.
- Slovenci, odmetnuti u komunističke partizane i fašističke četnike su istaknuto ratovali protiv ratne Hrvatske i Hrvata...
- Srbi svih ideologija, napose četničko-fašističke, komunističke i izbjegličke-kraljevske borili su se protiv Hrvatske, ubijali masovno i progonili Hrvatski narod. Pomagali su ih talijanski fašisti, kraljevci iz Londona i Britanci...
- Talijani svih vojnih postrojbi, napose fašisti su na svakom koraku ugrožavali Hrvate i okupirali su dio priobalne Hrvatske po Londonskom ugovoru Talijana sa silama Antante iz 1915.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. veliki broj Talijana je formirao talijanske partizanske jedinice, koje su se borile protiv Hrvatske i Hrvata.

- Ovdje treba dodati i po snazi i moći najveće neprijatelje Nezavisne Države Hrvatske. To su bili protuosovinski saveznici: Amerikanci, Britanci i Sovjeti... Amerikanci i Britanci su strašno bombardirali hrvatske gradove, napose: Zadar, Rijeku, Sl. Brod, Senj, Split i Zagreb. Sovjeti su pred kraj rata vodili borbe protiv NDH napose u Slavoniji i Srijemu. Svi su pomagali velezločinca Tita u borbi protiv Hrvatske i protiv Hrvata: oružjem i sa svima ratnim potrebštinama, uključujući i ratno zrakoplovstvo.

Iz iznešenoga je vidljivo, da Nezavisna Država Hrvatska nije imala nijednoga pravoga saveznika, čak niti u Nijemcima i u Talijanima, koji su svaki na svoj način utjecali na stvaranje Nezavisne Države Hrvatske jer im je trebala jedna prostorna formacija, s kojom će gospodariti.
Primjerice, Jasenovac je bio njemački rasni logor u Hrvatskoj, u kojemu se ustaške postrojbe obavlale service za Nijemce.
Hrvatski narod nema do sada pravu povijest Nezavisne Države Hrvatske. Ona je bila želja, potreba i ostvarenje naslova NDH, ali vrlo malo sadržaja, koji bi trebao ispunjavati naslov Nezavisne Države Hrvatske.

Dvije obljetnice
Ove kalendarske godine, od koje još imamo četiri dana (danas je 28. prosinca 2014) padaju dvije obljetnice vezane uz život i smrt hrvatskog političara, državnika i pisca Dr. Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. To su 125. obljetnica rođenja i 55. obljetnica smrti čovjeka, koji je čitav svoj život u vrlo teškom dijelu svjetske i hrvatske povijesti posvetio Hrvatskom narodu i njegovoj državi.

Po roditeljima Mariji i Mili Pavelić, Ličanima iz Krivog Puta, sin Ante Pavelić je rođen prije 125 godina, 14. srpnja 1889. godine u hercegovačkom selu Bradini kraj Konjica. Tu je Mile Pavelić bio u željezničarskoj službi. Osnovnu školu je pohađao u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao i upisao studij na Pravnom fakultetu. Kao izvrstan student diplomirao je 1914. godine i već 1915. stekao doktorat prava.
Poglavnik, dr. Ante Pavelić je umro 28. prosinca 1959. godine u Madridu, nakon prethodnog ranjavanja od zločinačkih agenata Titove jugoslavenske Udbe.

Već kao gimnazijalac postaje 1907. članom Hrvatske stranke prava i time počinje njegova politička i državotvorna djelatnost. Godine 1918. preuzima visoke dužnosti u HSP-u i postaje njeni tajnik pa zatim predsjednik. Godine 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu.
Oženio je 1922. Maru Lovrenčević i u braku su imali troje djece, dvije kćeri: Višnju i Mirjanu i sina Velimira. Izabran je 1927. za zagrebačkog oblastnog zastupnika. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na Europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku iz Pariza odlazi u Rim i u ime HSP-a predaje Promemoriju, u kojoj predlaže Italiji suradnju u rušenju Jugoslavije, koja se još tada (1927) zove Kraljevina SHS.

U toj Promemoriji glavnina se odnosi na stvaranje Nezavisne Države Hrvatske uz pomoć Italije i hrvatske prilagodbe talijanskim interesima s polazištem u Londonskom sporazumu Italije sa Silama antante iz 1915. po kojemu je Italiji trebalo pripasti pola Hrvatske, južno od Kupe. Ta "prilagodba" se pripisuje dr. Anti Paveliću kao veliki grijeh, iako je on spasio dio Hrvatske, od talijanske okupacije, na koji su Talijani imali pravo po Londonskom sporazumu. Na primjer, spasio je Dubrovnik i Konavle sa zaleđem, Makarsko primorje, gradove Šibenik, Senj...i nekoliko otoka... Poslije kapitulacije Italije 8. rujna 1943. dr. Ante Pavelić je vratio u Hrvatsku, sve što su Talijani prisvojili po Londonskom sporazumu. Na parlamentarnim izborima 1927. godine, dr. Ante Pavelić je s Antom Trumbićem izabran za zastupnika u beogradskoj "Narodnoj skupštini" na listi Hrvatskog bloka.

U svojim govorima u beogradskoj Skupštini istupao je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. S takvim hrvatskim stavovima izazivao je protiv sebe velikosrbske političare, koji su Hrvatsku smatrali proširenom Srbijom. Usmjeravao je pravašku mladež na djelovanje za hrvatsku samostalnost i državotvornost te pokrenuo listove "Starčević i Kvaternik", zatim list "Hrvatski domobran" s programom ostvarenja samostalne države Hrvatske, uključujući  i pripreme za borbene akcije.

Iza zločinačkog atentata na hrvatske zastupnike HSS-a u beogradskoj Skupštini, 20. lipnja 1928. dr. Ante Pavelić pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Nakon proglašenja Aleksandrove Šestosječanjske diktature 1929. godine, najavljuje dr. Ante Pavelić u Bakačevoj ulici u Zagrebu osnivanje Ustaškog pokreta s glavnim ciljem rušenje Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske na njenom povijesnom prostoru. Iste 1929. godine odlazi dr. Ante Pavelić u emigraciju, najprije u Beč, potom s Gustavom Perčecom u Budimpeštu. Već 20. travnja 1929. dr. Ante Pavelić je u Sofiji, gdje s vođama makedonske emigracije potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Hrvata i Makedonaca u rušenju Jugoslavije i stvaranju neovisnih država Hrvatske i Makedonije.

U Beogradu, 17. srpnja 1929. Sud za zaštitu države osudio je u odsutnosti dr. Antu Pavelića na smrtnu kaznu. Nakon Bugarske odlazi dr. Ante Pavelić u Italiju, gdje dobiva utočište i potkraj 1930. osniva Tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju Ustaša, s istaknutim ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne Hrvatske države uz pomoć Italije. Ustaški pokret utemeljio je dr. Ante Pavelić na vojnim i urotničkim načelima i postaje poglavnikom Pokreta i buduće države Hrvatske.

U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno, u pokrajini Brescii, te potiče osnivanje drugih logora u Italiji i u Mađarskoj. Velebitski ustanak, noću 6/7. rujna 1932. godine. Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s poglavnikom dr. Antom Pavelićem i drugim ustaškim prvacima.

U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. Poglavnik obznanjuje Načela Ustaškog pokreta u 17 točaka te kao cilj Pokreta ističe uspostavu samostalne u nezavisne Hrvatske države na čitavom njenom povijesnom i etničkom prostoru, što se ima pravo ostvariti svima sredstvima pa i uporabom sile oružja. Poglavnik pokreće i organizira promičbene akcije, diverzije i atentate. Nakon spomenutog Velebitskog ustanka 1932. organizira 1934. atentat na diktatora, fašističkog kralja Aleksandra u Marseilleu. Radi toga biva po drugi put u odsutnosti osuđen na smrt.

Nakon Marseilleskog atentata, 9. listopada 1934. godine, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934-1936). Podkraj listopada 1936. dovršio je dr. Ante Pavelić obsežniji elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom Hrvatsko pitanje. Nakon približavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinović, 1. travnja 1937. izdaje Poglavnik odredbu, kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na tlu Italije. Poglavnik, dr. Ante Pavelić nastavlja zatočeništvo u Sieni (1937-1939), a za to vrijeme Srbi u vlastima uvode fašizam i nacizam u Kraljevinu Jugoslaviju.

Nakon pada ministra Milana Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva 23. siječnja 1940. talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano Poglavnika i dogovara s njim plan akcije napada na Jugoslaviju i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, koja treba biti pod talijanskom zaštitom. Uz to je predviđen ulazak u monetarnu i carinsku uniju, a zatim i u personalnu uniju s Italijom.

Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. prvi put prima Poglavnika Benito Mussolini, a nakon, što je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, ponovo ga prima Mussolini i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Dr. Ante Pavelić se je na čelu skupine ustaša vratio u Hrvatsku i nakon kraćeg boravka u Karlovcu, stigao je u Zagreb i od 15. travnja 1941. kao Poglavnik imenovao Hrvatsku državnu vladu, u kojoj je bio predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova.

Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški pokret u ime Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret- UHOP; uspostavlja Glavni ustaški stan - GUS i Ustašku nadzornu službu - UNS. Slijedi čitav niz stvaranje državničkih odnosa s Italijom (nepovoljnih za Hrvatsku) i s Njemačkom, pri čemu je Hrvatska morala podrediti svoju unutrašnju i vanjsku politiku politici Sila osovine Berlin - Rim. Tu spada uspostava totalitarnog režima po uzoru na Njemačku, uvođenje rasnih zakona i otvaranje logora Jasenovac  kao rasni i radni logor za razne prestupnike...

Tijekom 1942. već u siječnju saziva Hrvatski državni sabor, ublažava ratna zlostavljanja, Srbima u Hrvatskoj priznaje status "pravoslavnih državljana NDH" i donosi Odredbu o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve. Na čitavom prostoru NDH bijesni strašni rat protiv Hrvatskog naroda i njegove domovine-države NDH. Napose neprijateljski djeluju komunistički šumski odmetnici predvođeni Staljinistom, šumskim maršalom Titom i fašistički srpski četnici Draže Mihailovića, Momčila Đujića... i drugih odmetnika, koje pomažu Talijani i istovremeno Britanci...

U drugoj polovici 1942. dolazi do promjena u NDH na svima poljima. U listopadu uklanja Poglavnik Eugena Kvaternika s dužnosti i na njegovo mjesto dolazi Nikola Mandić. Talijani preko svojih saveznika srbskih četnika naoružavaju komunističke partizane. Središnji dio Hrvatske s gradovima Bihać, Cazin, Rakovica i Slunj padaju tijekom studenoga 1942. u plijen četniko-partizana.

Koncem prosinca zauzimaju šumski odmetnici Krašić i time počinje masovna grobnica Hrvatske vojske i civila u Jazovki, čemu je upravo 72. obljetnica. Ovdje valja istaknuti, što zapostavlja komunistička povijest, da su četnici i partizani djelovali kao saveznici i služili su se s obadva imena do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. Talijanskom sabotažom dolazi do kvara na zrakoplovu, kojim je letio za Gospić Jure Francetić. Nakon komunističko-četničkog mučenja umire Jure Francetić, 28. prosinca 1942. u Slunju pa je i tomu 72. obljetnica na dan, kada se piše ovaj povjestni dokument.

U listopadu 1943. objavljuje dr. Ante Pavelić Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora i uključuje sve prostore izgubljene po Londonskom sporazumu u državni teritorij NDH. Sudbinu NDH vezao je dr. Ante Pavelić uz sudbinu nacističke Njemačke te je potkraj listopada 1944. zaustavio akciju M. Lorković i A. Vokić za odvajanje NDH od Njemačke.
U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama stvaranja Hrvatsko-srpskog-slovenskog antikomunističkog bloka. Napustio je Zagreb 6. travnja 1945. što je bio uvod u kraj Nezavisne Države Hrvatske.

U emigraciji je živio u Argentini, gdje je osnovao Hrvatski oslobodilački pokret - HOP. Godine 1957. se vraća u Španjolsku, gdje je od posljedica Udbinog atentata umro 28. prosinca 1959. i sahranjen je na Madridskom groblju.

Za života napisao je dr. Ante Pavelić više političkih rasprava i četiri vrijedne knjige: Politički roman LIEPA PLAVKA (1935) i političku raspravu protiv komunizma STRAHOTE ZABLUDA (1938). Spomena vrijedne su i dvije knjige povijesno-političkog sadržaja pod naslovom DOŽIVLJAJI. Kćer Višnja Pavelić objavljuje u Madridu otčeva djela i sada priprema za objavljivanje jednu najvrjedniju knjigu SABRANIH DJELA dr. Ante Pavelića.

Važna pripomena
Za ovaj dokumentarni članak obilno je korištena knjiga TKO JE TKO U NDH, koja je objavljena u našem vremenu, 1997. u Zagrebu pa time članak dobiva zeleno svjetlo za objavljivanje u hrvatskome tisku i elektroničkim portalima...

Svima čitateljicama i čitateljima članka želim sretnu 2015. godinu i sve one, koje slijede!
Dragan Hazler



Tko vam je dopustio da se toliko bojite?

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. PROSINCA 2014.  U 0.10 SATI


Autor: Rudi Tomić


Vibius Crispus, slavni govornik i nesmiljeni tužitelj u Neronovo doba, vidio je nekog čovjeka gdje se po foru šeta u oklopu i upitao ga zašto to radiš. Kad je onaj ustvrdio da to čini iz straha, rekao mu je: Tko ti je dopustio da se toliko bojiš? (Quis tibi sic timere permisit?)


Hrvatski se narod nalazi u predzorju ponovnog osmišljenja nacionalnog suvereniteta, kojeg je u posljednjih petnaest godina narušila i obeščastila državna vrhuška, da se jedva mogu prepoznati temelji slobodne, samostalne, nacionalne i demokratske države hrvatskog naroda. Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj biti će barometar samosvijesti, odlučnosti i volje hrvatskog naroda, jer će se ljudi zamisliti i očiti pred sobom, pred narodom i pred Bogom, koliko su odlučni učiniti na izborima da se oslobode domaćeg neprijatelja (pete kolone) kao što su bili u Osloboditeljskom ratu protiv srpske agresije i domaćeg čeništva.

Strah je najjača sila, koja može slomiti svako živo biće. Strah u čovjeku se ne može sakriti na licu, u govoru i ponašanju. Ljudi koji žive u strahu obično čine velike pogreške u svojim odlukama, jer strah je blizanac panike. Stoga aktualnoj vladi u RH strahovito smeta iznošenje istina o njihovom izdaji nacionalnih interesa; strah što će se uskoro promijeniti vlast, te da će sadašnji nosioci jugokomunističkog režima, i korisnici režima, odgovarati pred narodom za zla i zločine. Neće svima biti udobno u zatvoru kao što je izrodu Ivi Sanaderu, jer njega su njegovi osudili, a današnjim nosiocima vlasti sudit će njihovi neprijatelji, ne samo politički protivnici, stoga su  mnogi obezglavljeni.

U panici nema razboritosti
Tko prati predsjedničku kampanju Ive Josipovića, te pisanje i prikazivanje vlastodržnih medija, uočava očaj u njihovim optužbama buduće predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Iznošenju namještenih anketa u korist Josipovića, ili njegovog secret admirer Kujundžića, koji se zbog osobnih interesa (i inata) trudi da ostavi što bolji rejting, kako bi nanio što veću štetu Kolindi: optužuje je za ono što nije učinila u Americi (?), u NATO-u (?) i Hrvatskoj (?). Kolinda je u medijima diskriminirana po spolnoj osnovi, a do kraja predsjedničke kampanje vjerojatno će u jutarnjem i dnevno baciti sumnju i na autentičnost njezinog imena. Mediji se drže pravila: Ono što vide oči, vjeruje srce. (Sen. Ep. 117, 12.)

Ne samo što režimski mediji na predsjedničku kandidatkinju HDZ-a bacaju ljudsko smeće (insinuacija), nego u javnosti se vodi prava partizanska ofenziva, napad širih razmjera na Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a. Na njega su se sručili ljevičari (komunistički ološ), desničari (otpadnici HDZ-a) i centralisti (intelektuaklni oportunisti), jer strahuju od Karamarkova dolazka na Markov Trg - na bijelom konju sa sabljom u ruci!

Do jučer u su u RH, u svim režimskim medijima, optuživali i osuđivali dr. Franju Tuđ-mana, prvog predsjednika RH, za progon Srba (četnika) iz Hrvatske, za podjelu BiH i pobratimstvo sa Slobodanom Miloševićem, a danas mu ti isti odaju pijetete! Posebice kada je riječ o unutarnacionalnoj pomirbi ustaša i partizana, kako se je ta ideja pokazala sudbonosna u Domovinskom (Osloboditeljskom) ratu za uspostavu samostalne i demokratske Republike Hrvatske. Naime, mnogi su zaboravili, a neki se nisu ni rodili, kada je Ivica Račan sa svojim jugo-komunistima demonstrativno napustili Hrvatski sabor, jer nisu bili za rušenje Jugoslavije. Tek kasnije su se priključili ideji osamostaljenja RH, jer su shvatili da je Jugoslavija - morte. To nije bila pomirba, nego oportunizam.

Karamarkov ''sudnji dan'' dolazi u Hrvatsku
Oportunisti, kojima gori pod nogama, pozivaju se izvornoj ideji Tuđmanove pomirbe, međutim, Karamarko je proglasio ideju Tuđmanove pomirbe mrtvom, jer oni drugi (Račanovi) ne žele neovisnu Hrvatsku. U tom grmu leži zec. Jugo-komunisti, srbo-četnici i ratni profiteri doživljavaju Karamarka kao opasnog čovjeka, jer o njima on sve znade iz prve ruke; imao je uvida u njihovu antihrvatsku i antidržavnu djelatnost. Naime, ako čovjek želi nekog upoznati, onda treba živjet s tom osobom. Karamarko je stvarno živio s Mesićevim, s Josipovićevim, sa Sanaderovim i s Kosorkim izvršnim nosiocima vlasti, pa stoga i vlada panika u njihovim redovima, jer su svjesni da će ''padati glave'' deklariranih neprijatelja Hrvatske. Stoga u režimskim medijima optužuju Karamarka da je ''najavio politički rat polovici Hrvata.'' Istine radi, nije politički rat najavljen ''polovici Hrvata'', već je riječ o jednoj petini građana, koji žive u Hrvatskoj, ali ne doživljavaju je svoju domovinu. Žive turom u Lijepoj našoj, da duža im je u Beogradu, Londonu, Instambulu i drugdje. Dapače, besramno javno ruše državu hrvatskog naroda. I stoga neprijateljima Hrvatske dopušteno je da se boje.

Opomena i poruka Crkve u Hrvata
Božićna poruka kardinala Bozanića: ''Osoba na čelu hrvatske države u tom je smislu nositeljica identiteta Hrvatske, promicateljica njihovih vrednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njenoj prošlosti, osobito o žrtvi koju je Hrvatska podnijela na putu do slobode, kako zbog strahota totalitarizma dvadesetog stoljeća, tako i zbog strašne agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, kad su obranom Domovine postavljeni temelji naše suverene hrvatske države.''

Josip kard. Bozanić je u stilu svog predšasnika blaženog Alojzija Stepinca, koji je u najkritičnijim danima, za hrvatski narod i za svoj život, rekao: ''Ja bih bilo ništarija kada ne bih osjetio bilo svog naroda.'', stao odlučno uz svoj narod. Bozanić je pozvao hrvatski narod, da uz slavlje Isusovog porođenjea, biraju bolju osobu, koja prednjači iskrenim domoljubljem. Sigurni smo da uzoriti kardinal Bozanić nije mislio na Josipovića i Kujundžića, u kojima nema trun iskrenosti ni zere domoljublja.

Nakon uspješne pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, hrvatski će narod prisiliti Milanović - Pusićevu vladu na prijevremene izbore, na kojima će Kukurikova kurčenja i prćenja biti bačeno u kantu za smeće, jer ovo njihovo doba bit će zabilježeno - crveno-crnim poglavljem hrvatske prošlosti. Na putu izlaska iz tragične prošlosti i sadašnjosti u bolju budućnost može Hrvatsku spasiti vaš glas na ovim predsjedničkim - i uskoro dolazećim parlamentarnim izborima. Bozančić poručuje: ''To je naša obveza (glasanje), jer se radi o našem doprinosu u zauzimanju za hrvatsko društvo da u njemu žive kršćanske vrednote, koje mi smatramo najčvršćim i najpouzdanijim temeljima za boljitak naše Domovine'', Božićna poruka Josipa kardinala Bozanića danas (21. 12. 2014.) će biti čitana, uz misno slavlje, u Crkvama Hrvata.

Sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2015. godinu hrvatskom narodu u domovini i dija-spori; našim dragim uznicima koji čame u europskim tamnicama; hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima koji se smrzavaju na prosvjedu pred Ministarstvom branitelja tražeći svoja prava koja su zaslužili u Domovinskom ratu; urednicima državotvornih medija i njihovim suradnicima, bez koji ne bismo mogli ostvariti još jednu, konačnu pobjedu nad vanjskim i domaćim neprijateljem.


DESET PITANJA NA KOJE NE TREBA NIJEDAN ODGOVOR

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. prosinca 2014. u 8.50 sati

Piše: Rudi Tomić

Pročitavši Otvoreno pismo dr. sc. Danice Ramljak, bivše ravnateljice Instituta Ruđer Bošković, upućeno Kolindi Grabar-Kitarović, zadržao sam se na svakom pitanju dok nisam osmislio odgovor za sebe, ali najduže sam ostao buljeći u fotografiju osorne Danice i uočio sam da iz njezinog lijevog oka bukti cinizam, ljubomora i mržnja.

Nije sporno postaviti jedno ili deset pitanja, ali, ako se u tim pitanjima nalazi i odgovor na pitanja, onda to nije iskrena namjera, niti želja za odgovor, nego provokacija, siguran publicitet u režimskim medijima, jer je izabrala osobu koja je stala režimu na kurije oko. No, svaku kritiku na Daničine mudrolije ona će uzeti kao ‘osvetu’, a također tako će se postaviti Josipović - Kujundžić stožeri, jer su tobože njezine nakane bile dobronamjerne (!?). Naime, riječ je o riječima ponižene i frustrirane žene koja je izgubila položaj u jednoj uglednoj hrvatskoj instituciji.

Primjera radi, neka čitateljstvo ovog teksta pročita osvrte na portalima jutarnjeg, dnevno i dugim režimskim ispostavama, pa će shvatiti da je magija bila svrha dr. Ramljak pitanja.’Staroreligijska bijela magija je skup postupaka, većinom tajni koji nema nikakav efekt... I doista, ljudi su poput marioneta kojima se Đavao služi da bi ostvario zle nakane.’ (z. d.) 

Da je, recimo, dr. sc. Danica Ramljak, s obzirom na njezinu (ne)uglednost, u istom kontekstu postavila barem jedno pitanje dr. Ivi Josipoviću, aktualnom predsjedniku RH, koji je ilegalno došao na Pantovčak, ili dr. Milanu Kujundžiću, koji je ušao u kampanju samo zbog osvete HDZ-u - bilo bi manje upadno. Dakle, svi oni koji podržavaju Kujundžića kandidaturu ustvari podržavaju Josipovića - ilegalnog predsjednika i izdajicu hrvatskog naroda. Oni koji ne vide ovu moralnu i nacionalnu prostituciju u predsjedničkoj kampanju, gori su od Josipovića i Kujundžića, jer to čina iz mržnje naspram države hrvatskog naroda u kojoj i oni žive. Takvima ni Bog neće oprostiti, jer znaju da podržavaju zlo.

S ovim mojim kratkim odgovorom, odgovorio sam dr. Ramljak na svih deset pitanja, ne u ime gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, nego u ime razumnih i poštenih hrvatskih domoljuba u dijaspori, u kojoj nitko od nas u hrvatskoj političkoj emigraciji nije čuo za gospođu ‘američko-hrvatsku’ građanku Ramljak, niti za njezine državotvorne djelatnosti u dijaspori. Mogli bismo i mi, koji smo u emigraciji nosili luč hrvatske državotvornosti, za koju su mnogi dali svoje živote (zbog ubijenih hrvatskih političkih emigranata danas se sudi rukovodstvu zloglasne Udbe u Njemačkoj) postaviti dr. Ramljak pitanje: gdje si bila kad je grmilo ? Isto pitanje se može postaviti dr. Kujundžiću, a za dr. Josipovića nije bitno gdje je bio nego za koga je radio i za koga radi i danas- komunističku Jugoslaviju i četničku Srbiju.

Odgovor na provokativna pitanja, također i na one koje nije uputila, a imala ih je na umu, dr. Ramljak, može naći u uvodniku Ivana Miklenića u Glasu koncila, u osvrtu Zdravka Tomca u Hrvatskom fokusu, u osvrtima Dragana Hazlera u Dragovoljcu, članku Miljenka Manjkasa u Direktno, otkrića Andrije Hebranga u Hrsvijetu, ili poslušati i vidjeti program (tv)Bujuca, zbog čega je dr. Kujundžić tražio zabranu Bujice!

Ovo je moj najkraći osvrt, kojeg šaljem u hrvatski medij, ali po iznesenim činjenicama ima izuzetno veliku težinu, jer ukazuje na zlobu i zlobnike, koji su uhvatili velikog maha u Hrvatskoj. Odgovor hrvatskog naroda na mnoga pitanja i uzroke zbivanja u Republici Hrvatskoj jednostavan je: Masovno izađite na izbore i u prvom krugu izbacite ološ s izborne liste - Josipovića i Kujundžića!  


Glasovi dijaspore

S RIJEČI NA DJELA

Pišemo mnogo, govorimo još i više, a provodimo malo ili ništa!


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. PROSINCA 2014. U 19.45 SATI

Poštovani prijatelji i drugi...
pred nama se nalaze veliki dani - Porođenje Isusovo I predsjednički izbori u Hrvatskoj. U privitku ćete naći poruku: S riječi na djelo..., što je ujedno poruka Evanđelja I poruka za ostvarenje hrvatske državotvorne misli.
SRETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENU NOVU 2015. GODINU,
uz pozdrav i s hrvatskom odanošću,
Rudi Tomić


PIŠE Dragan Hazler


O abnormalnostima u Hrvatskoj, kojih ima bezbroj i tište Hrvatski narod do granice gladi i samoubojstava, napisane su stotine možda i tisuće knjiga, objavljeno je više stotina tisuća prosvjednih, prijekornih i prigovornih članaka protiv svega što u državi Hrvatskoj ne valja, a ne poduzimamo ništa ili vrlo malo učinkovitih podhvata protiv svih zala i protiv komunističkih antifašističkih zločinaca.

Komunistički antifašizam u Hrvatskoj je bio industrija za ubijanje ljudi, za mučenje ljudi i za pljačku njihovih dobara...Toga smeća i ostataka zločinačkog komunističkog smrdljivog ološa predvođenog antifašističkim zločincem Stjepanom Mesićem i nasljednikom golootočkog mučitelja komunističkim agnostikom Ivom Josipovićem ima toliko u Hrvatskoj, da bez odlaganja treba stvoriti:

Hrvatski ustanički pokret za sprovedbu EU rezolucije 1481 za lustraciju komunizma.

Umjesto da mi Hrvati, Hrvatski branitelji, hrvatski domoljubi, hrvatski radnici i stručnjaci, hrvatski znanstvenici, umjetnici i hrvatska sirotinja lustriramo komunističke nalogodavce, članove komunističkih komiteta, poput udbaša Stjepana Mesića i Ive Josipovića, koji poput nekadašnjih careva stoluju u raskošnom Pantovčaku i sa svojim banditima lustriraju nas, umjesto da mi lustriramo njih.

Reći ću kratko, što je sada najvažnije: Sestre i braćo Hrvati, pošteni Hrvatski narode NE DAJTE SVOJ GLAS ZA PREPREDENOG ZLOČINCA IVU JOSIPOVIĆA.
Ivo Josipović doslovno kaže da je svoj plan "nove pravednosti" učio od svoga otca Ante Josipovića, a to je onaj Ante Josipović, zapovjednik Golog otoka, koji je izmišljao najstrašnije metode mučenja ljudi, čak onih iz redova svoje komunističke partije. Ako je netko čak od partijaca rekao da je Tito bio lijevak, a ne dešnjak završavao je u Josipovićevom mučilištu na Golom otoku. Ako se je netko drznuo i rekao da Tito ima periku, tome je Ante Josipović birao jedno tridesetak najstrašnijih mušilišta od Foče i Zenice do Lepoglave i Glavnjače, kojima je on, Ante Josipović bio vrhovni zapovjednik, prvi do Tita, Rankovića, Dolanca...
Ni umobolni Hrvati pogođeni tom nesretnom bolešću neće dati svoj glas na predsjedničkim izborima za komunističku barbiku, odmrznutu zmiju i sljedbenika komunističkih zločinstava Ivu Josipovića.
Za Ivu Josipovića s pravom možemo primijeniti izraz zločinac jer je u komunističkoj Brezovici stavio odličje na prsa svom otcu, zločincu Anti Josipoviću. Treba li za takovoga Ivu Josipovića tražiti točniji izraz, nego zločinac prema Hrvatima i prema Hrvatskoj.

Ivo Josipović se ljubi sa srbskim fašističkim četnicima, onima najfašistikijima kao Tomislav Nikolić i Boris Tadić...
U Izraelu pred cijelim svijetom Ivo Josipović izjavljuje da u Hrvatskoj žive fašističke zmije... U svojoj carsko-titovskoj rezidenciji troši milijune hrvatskog novca, a za Hrvatsku nije učinio NIŠTA KORISNOGA, BAŠ NIŠTA SPOMENA VRIJEDNOG!
Kao najodgovorniji političar Ivo Josipović nije spriječio sveukupno propadanje Hrvatske...
Oko sebe okupio je Ivo Josipović na Pantovčaku bivše komunističke kapitalce...
Za Ivu Josipovića ne važi lustracija komunističkih zločinaca, nalogodavaca, članova komiteta, koji su donosili političke odluke o progonima, mučenjima i ubojstvima domoljubnih Hrvatica i Hrvata.
Članovi Udbe, KOS-a, koji su sprovodili zločinačke odluke iz vrha, u kojem je bio Barbikin otac Ante Josipović su i danas u vladajućim kukurikavcima i u svima važnim hrvatskim medijima i drugim službama. Bivši tužitelji i sudci, za koje je Tito rekao da se "...ne smiju držati paragrafa kao slijepci štapa", zatim lažni svjedoci, sudionici u suđenjima poštenim i domoljubnim Hrvatima od 1971. nadalje i onima prije 1971. i danas sude poštenim Hrvatima, bacaju iz stanova Hrvatske branitelje i hrvatsku sirotinju...
Nije li već ovo primjerice navedeno dovoljno da se Ivu Josipovića nazove zločincem ili zločinačkom barbikom. Tko dade svoj glas na predsjedničkim izborima za Ivu Josipovića, taj i ta su Barbike i odmrznute zmije (neki kažu odmrznute lignje!)...
Golootočki nasljednik Ivo Josipović u sprovedbi "nove pravednosti" po starim ponašanjima iz Antinih regula s Golog otoka ne može biti predsjednik Republike Hrvatske i svih Hrvata... To je suprotno zdravom razumu.

Hrvatska je članica EU i mi moramo provoditi sve akte Eoropske Unije!
Prema EU rezoluciji 1481 komunisti ne smiju sudjelovati u nijednom obliku i u nijednoj razini političkih i drugih vlasti u bivšim komunističkim državama.
U Hrvatskoj državi, koju su izborili Hrvatski branitelji, boreći se protiv komunističke zvijezde petokrake, koju hvali Ivo Josipović i protiv četničkog znakovlja i koljačkih kama svih oblika vlada nadalje komunistički zločinački ološ na čelu udbaša Stjepana Mesića i Ive Josipovića sina od udbaškog krvnika i mučitelja Ante Josipovića.
Uz ovu komunističku antifašističku bandu u Hrvatskoj vlada četnička banda Milorada Pupovca, vukovarskog četnika Vojislava Stanimirovića i pročetnička srbadija 46,7% u hrvatskim vlastima (obradio Ante Kovačević)  i oko 35% u medijima, poglavito u HRT-u (iz HTV-izvora, na čelu kojih je udbaš Goran Radman).
Po kakovim je to proporcijama, kad statistika iz 2011. kaže da u Hrvatskoj živi 4,7% Srba, a u vlastima u Hrvatskoj ih je procentualno 10 puta više. Ima li u Hrvatskoj zdravog razuma, koji ovo može razumjeti i tolerirati?!

U Hrvatskoj sve ide prema ponoru!
Nikakvo čudo da u Hrvatskoj ide sve prema ponoru jer oni, koji vladaju Hrvatskom djeluju protiv nje. Rasprodali su tajkunski do sada sve što se je prodati moglo, zadužili su Hrvatsku za više 60 milijardi Eura, dali su tuđinima Zerp veličine Slavonije i sada uporno uništavaju visokokvalificirani Imunološki zavod i Radioindustriju (RIZ) i daju na korupcijsku dražbu hrvatske autoceste, čime će kroz povišene cestarine uništiti postojeći hrvatski turizam.

Nitko normalan u Hrvatskoj ne smije dati svoj glas za Ivu Josipovića! Za Ivu Josipovića ne važi pravilo da djeca nisu odgovorna za zločinstva svojih roditelja. Radi značaja ponavljam već naprijed iznešeno: Ivo Josipović na komunističkom derneku u Brezovici, u nazočnosti "Remetinčanke" Marine Lovrić Mercel je nagradio odličjem svoga otca Antu Josipovića, čime je dokazao opravdanost zločinstava svoga otca i k tome počinio nepotistički akt. U svakoj pravnoj državi Europe i svijeta ovakav nepotist bi bez suda otišao s vlasti, a Ivo Josipović se natječe za nastavak predsjedničke vlasti u Hrvatkoj. Moram i ovdje na Vukelićen način (Selferino) zazvati Boga: "Bože, ako jesi, gdje si?"
Dakako, realnije bi bilo zapitati: "Hrvatsko pravosuđe, ako jesi, gdje si?"

Ivi Josipoviću se mora zabraniti natjecanje za predsjednika RH!
Po EU rezoluciji 1481 Ivi Josipoviću treba i mora pravno i fizički zabraniti natjecanje za predsjednika RH! (ne batinama i ubijanjem - to su komunističke i četničke metode, a sprovoditelji tih metoda ili njihovi potomci vladaju u Hrvatskoj!)
Gdje ste Hrvatski branitelji? Ima vas pola milijuna i nekolicina među vama moli za mrvice ljudskih prava i uništavate svoje zdravlje prosvjedujući protiv troje najnižih NE-izvršitelja obveza prema vama, a istovremeno pustite da oni glavni poput Ive Josipovia dolaze vam soliti pamet i pozivaju vas na pregovore u svoje komunističke rezidencije, koje po luksuzu nadmašuju ostatke carstava u Aziji i kraljevstava u nekim europskim državama.

Nisu vama, Hrvatskim braniteljima uskraćena samo temeljna ljudska prava, nego se Hrvatske branitelje potvara ratnim zločinciuma.
Komunističke vlasti u Hrvatskoj šalju braniteljske čelnike (Gotovina, Čermak, Markač...) u Den Haag, gdje su odležali po desetak godina izgubljenog života u istražnom zatvoru.
Mesić-Josipovićevi sudovi u Hrvatskoj sude hrvatske branitelje (primjerice) Norca, Hrasta, Glavaša... na višegodišnje kazne (i sada to slijedi Tomislavu Merčepu) jer su u borbi ili u kolaterali smaknuli pojedine srbsko-fašističke zločince.

Uz ovo je zanimljivo pripomenuti da za (primjerice): 1600 poubijanih Hrvata u Osijeku, 1500 u Karlovcu, 600 u Gospiću, 297 u Slunju, oko 5000 u Vukovaru... i za 514 poubijane hrvatske djece nije procesuiran i osuđen NIJEDAN SRBSKI ČETNIČKO-FAŠISTIČKI ZLOČINAC. To je planirani i od postkomunističkog pravosuđa u Hrvatskoj sprovođeni absurd ili zločin prema pravdi, kakav ne postoji u nijednoj pravnoj državi svijeta. To absurdno ponašanje pravosuđa u Hrvatskoj djeluje pod vrhovnim zapovjedništvom Ive Josipovića, koji je po zanimanju sveučilišni prof. dr. na Pravnom fakulteta u Zagrebu.

Odustajem od daljnjeg nabrajanja propusta i zlodjela u Hrvatskoj, koja se odvijaju pod dirigentskom palicom Ive Josipovića, njegovog predhodnika Stjepana Mesića i njegovih kukurikavaca i pozivam sav Hrvatski narod na razboritost, što upravo sada znači:
Nijedan glas za drugi predsjednički mandat Ivi Josipoviću jer on vodi Hrvatsku i Hrvatski narod u ponor i na prosjački štap. Mlađi visokoškolovani naraštaji odlaze u tuđinu, a stotine tisuća nezaposlenih nemaju niti za koricu kruha.
Ne dozvolimo takovo ponašanje i zlodjelovanje Ivi Josipoviću prema Hrvatskome narodu. Ne kaljajmo svoje osobno poštenje sa zločinačkom ljigavošću Barbike, odmrznute zmije i odmrznute lignje - Ive Josipovića.
ZATO, NIJEDAN POŠTENI HRVATSKI GLAS ZA IVU JOSIPOVIĆA!
HRVATICE i HRVATI, NE KALJAJTE SVOJE POŠTENJE GLASOVANJEM ZA IVU JOSIPOVIĆA. Pametnima dosta! Hrvatski narod je pametan i neće dozvoliti da ga Ivo Josipović vodi u propast.
Mi, Hrvati u dijaspori ne ćemo dati nijedan glas za Ivu Josipovića! Nota bene!
Mr.sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik
Basel, 12. prosinca 2014.

Svima Hrvaticama i Hrvatima, milijunskom čitateljstvu DRAGOVOLJCA u domovini i u dijaspori želim ČESTIT BOŽIĆ I SRETNU NOVU GODINU! odani vam Dragan Hazler - hrvatski djelatnik - domovine Hrvatske sin.


hdzKolindaGrabar Kitarović na skupu u Gospiću/© Marko Čuljat Lika press Gospić

HRVATIMA NE TREBA "NOVA" NEGO BOLJA HRVATSKA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. PROSINCA 2014. U 12.30 SATI

Piše: Rudi Tomić

Predizborne kampanje za predsjednika Republike Hrvatske vrve apsurdnostima: predsjednik Ivo Josipović lansira ''novu Republiku'', dr. Milan Kujundžić nudi ''novu Hrvatsku'', dočim Kolinda Grabar Kitarović uporno traži - bolju Hrvatsku. Mada već imamo: ''crvenu Hrvatsku'', ''zelenu Hrvatsku'', ''multikulturalnu Hrvatsku'', ''multietničku Hrvatsku'', ''pedersku Hrvatsku'', potencijalnu srpsko-četničku, odnosno regionalnu (balkansku) Hrvatsku, a de facto smo u Europskoj Hrvatskoj. Kad bismo još naveli lokalne - provincijalne podjele Hrvatska bi na zemljovidnoj karti izgledala kao koža od leparda.

Vjerujemo da hrvatski narod nije zaboravio što je Josipović prije pet godina rekao, 'ako on bude izabran za predsjednika, da će Hrvatska pocrveniti'. Njegova su proročanstva biblijski točna: Hrvatska je znakovito pocrvenila, uistinu postala mala europska Sjeverna Koreja. Udbaško-komunistička država vrhuška nanijela je ogromnu štetu hrvatski narod, ne samo u izdajničkom, antihrvatskom pogledu, nego i u gospodarskom, što je otvorilo putove za masovno iseljavanje hrvatske mladeži, jer nemaju životne perspektive u svojoj domovini, koja je srozana na najsiromašniju zemlju u  Europskoj Uniji.

Zašto je Hrvatska izmrcvarena?
Preživjeli branitelji iz Osloboditeljskog rata, stopostotni invalidi, već duže vremena prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja, pred vratima Predraga Matića, kojima se u podršci za njihove zahtjeve dnevno priključuju mnogi ugledni pojedinci i državotvorne udruge. Posjetili su ih i predstavnici (ne)hrvatske Vlade, s računicom da će taj čin pomoći aktualnom predsjedniku Josipoviću u njegovoj kampanji za drugi mandat na Pantovčaku! Ne vjerujte Josipoviću kao ni Danajcima koji poklone donose.
Neprijateljska vlast u Hrvatskoj davno je objavila registar hrvatskih branitelja, kako bi se u Beogradu i u svijetu znalo tko se je borio i gdje, pa prema potrebi da može biti opružen i osuđen za ''ratne zločine''. Objava registra učinjeno je sa svrhom da se rat u Hrvatskoj obznani kao ''građanski rat'', da se Srbiju oslobodi od odgovornosti za agresiju i da se povlače tužbe protiv Srbije za genocid.
U građanskom ratu nema branitelja, nego samo protivničke zaraćene strane, te dok postoje hrvatski branitelji i smisao njihovog viteštva, ne može se hrvatskom narodu zanijekati povijesne činjenice.
Ivo Josipović ponovo se je kandidirao za predsjednika, te u svojoj kampanji, koju podržavaju vladajuća Kukuriku koalicija i sveukupni režimski mediji, hvali se rezultatima anketa, koje su namještene za promidžbu. Josipović ovog pute ne obećava ''crvenu Hrvatsku'', nego ''novu Republiku'' i ustavne promjene koje bi osnažile njegovu vlast i hrvatsku propast. Josipovićevi prioriteti nisu gospodarska kriza, nezaposlenost i druge nedaće, nego donošenje novih ustavnih promjena, jer na temeljima starog Ustava nije mu uspjelo uništiti temelje hrvatske državotvornosti i nacionalne samobitnosti, a drugo je sve unakaženo.
Puštanje Šešelja na slobodu je najbolje što se moglo zamisliti. Šešelj je u svojim izjavama, zahvaljujući kuražnom Bujici, iznio i najmanje poznate podatke o Josipoviću i njegovom ocu, što je osvijestilo hrvatski narod i otvorilo oči političkim slijepcima. Četnik Šešelj je također pohvalio Vesnu Pusić, koju 'zna još iz disidentskih dana te je cijeni zbog njezinog četničkog obiteljskog pedigrea'. Da nema četničkog vođe Šešelja, Hrvati bi ga trebali izmisliti, jer više je on nanio štete izdajničkoj vrhušci na vlasti u Zagrebi, nego cijela oporba u RH! Šešelj nije ni Srbiju poštedio, jer je svoje sljedbenike proglasio izdajnicima Velike Srbije.
I pored svega rečenog i iznesenog pred hrvatsku javnost o Josipoviću kao (ne)čovjeku i izdajniku, ne treba skinuti s uma činjenicu, da taj izrod ima stanovitu podršku antihrvatskih građana (da ih sve ne nabrajamo), koji su ga već jednom izabrali - i opet mu daju podršku. Ne treba također zaboraviti i na one koji će brojiti listiće, jer u rezervi imaju nekoliko stotina tisuća vampirskih glasača.

Alea iacta est - kocka je pala na dva kandidata
I na ovim predsjedničkim izborima Hrvatska ima veći broj ''domoljubno-rodoljubnih'' kandidata, koji se razbacuju obećanjima za boljitak Hrvatske: ako oni dođu na vlast biti će riješeni svi stoljetni problemi hrvatskog naroda! Mi ćemo se osvrnuti na dvije osobe, potencijalne kandidate za predsjednicu/ka koji su predstavili svoje predsjedničke programe:

Kolinda Grabar Kitarović ima dobar program, ima veliko iskustvo u hrvatskoj diplomaciji, na međunarodnoj političkoj pozornici i NATO-vim oružanim snagama u svijetu. Dakle, ovakva visoko kvalificirana kandidatkinja koja se izričito služi sa sedam jezika, mogla bi se natjecati na predsjedničkim izborima - i pobijediti u bilo kojoj državi u svijetu. Kolinda bi mogla stati rame uz rame sa predsjednicama: Dilma Rousseff (Brazil), Cristina Fernader de Kirchner (Argentina), Pratibha Patil (Indija) i drugih tridesetak predsjednica u svijetu.
Istine radi, moramo ukazati Kolindi na neke propuste, kako ne bi bilo nikakvih zabluda ili zakulisnih igara na štetu hrvatskog naroda. Naime, treba se glasno i jasno izjasniti o izgonu Tita iz Hrvatske - s ulica i iz ustanova, te zakonski zabraniti isticanje Titovog lika ili imena; isto tako, treba se izjasniti o nacionalnim manjinama, kojima treba ukinuti privilegije i političke stranke; treba definirati odlučan stav za lustraciju i procesiranje ratnih zločinaca iz posljednja dva rata; treba se jasno i glasno oglasiti o Hrvatima u dijasopri, koji bi trebali i morali biti čimbenik u hrvatskom gospodarskom i političkom životu; prestati s apeliranjem 'da će biti predsjednica svih građana' (građani su: Josipović, Mesić, Pupovac, Pusići, Frljić, Puhovsky, Milanović i drugi iz tuđeg kokošinjca), jer to su prazne fraze, koje je nametnuo Mesić, kako bi izbjegao isticanje pravog imena- hrvatski narod. Hrvatskoj treba predsjednica Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, a sve drugo, i svi drugi, trebaju biti podčinjeni principima demokracije.

Dr. Milan Kujundžić gleda na Hrvatsku kao na bolesnika, kojem treba propisati odgovarajući lijek, ili kirurškim putem odstraniti bolesno tkivo, nakon čega će bolesnik potpuno ozdraviti. Kad bismo imali ustanovljeni kriteriji u politici kao u medicini, onda bi se mali broj ljudi bavio politikom. Koliko je god Kujundžić samodopadljiv i uvjeren u svoju sposobnost, još je više licemjeran u odnosu na Kolindu. Oštro se je okomio na ženu koja, u političkom pogledu, ima sve ono što on nema: veliko političko iskustvo u hrvatskoj i međunarodnoj diplomaciji i NATO-vim oružanim snagama, izvanredne poslovne i osobne veze s mnogim državnicima u svijetu.
Dr. Kujundžić je izišao sa svojim programom, koji ima mnogo obećanja, u kojeg čak i on sam vjeruje, ali daleko je od realnosti, što će ljudi brzu uočiti. No, Kujundžić ima jaku prednost pred ostalim kandidatima, bezobziran je u svojim kritikama (ciničan). Neće mu biti teško raskrinkati hipokrita Josipovića na suočavanju, jer ga je Šešelj razgolitio, samu mu treba staviti ''uže oko vrata''! Međutim, u suočavanju s Kolindom Grabar Kitanović vjerojatno će Kujnudžić i Josipović dobiti političku lekciju.

Ako je suditi po potpisima, koje je Kolinda u DIP donijela - 328.683, što je više nego svi kandidati zajedno, onda se već sada mogu predviditi rezultati predsjedničkih izbora, ako se ne bubu prebrojavali i vampirski glasovi.
Uzalud smo apelirali prije najave predsjedničkih kandidata, da se na izbornoj državotvornoj platformi okupi što veći broj pojedinaca, stranaka i udruga oko kandidatkinje HDZ-a - najbrojčanije političke stranke u Hrvatskoj, do čega na žalost nije došlo. Imamo istu samoubilačku političku filozofiju kao i na prijašnjim predsjedničkim izborima Mesić - Josipović. Zaboravljeno je iskustvo iz 1991. godine, kako su se oko HDZ-a okupile sve državotvorne snage u Hrvatskoj i u dijaspori te zajednički oslobodili hrvatski narod od agresora, a danas se, isto tako ujedinjeno treba osloboditi domaćeg neprijatelja, nametnutog režima, koji izgriza hrvatsku državotvornu misao.
Vjerojatno, zbog manipulacije u prebrojavanju glasova i Josipovićevog ugleda, neće nijedan kandidat pobijediti u prvom krugu izbora, nego će tek u drugom krugu biti izabran novi podstanar na Pantovčaku. Mnogi su mišljenja, da je svejedno ako bude izabrana Kolinda Grabar Kitarović ili dr. Milan Kujundžić, međutim, to nije mjerenje istim aršinom, jer među njihovim stavovima bitne su razlike. Kujundžića se ne može uvjeriti na nikakav način, nego mora biti poražen, kako bi shvatio kolike su posljedice njegove ambicije i zabluda u političkom životu, isto kao i dr. Ivice Pašalića s njegovim ''Hrvatskim blokom.'' U logici dokazivanja Kujundžić postavlja tvrdnje koje tek same moraju biti dokazane - Petitio principii.

Crkva u Hrvata - odlučujući čimbenik
Sramota je za Crkvu u Hrvata, kao i za hrvatski narod, da s 92 posto katolika, dakle u najkatoličkijoj državi vladaju bezbožnjaci, odnosno mrzitelji katoličkih vrednota, određuju političke i (ne)vjerske smjernice i - upravljaju državom! Nosioci vlastu u RH optužuju hrvatsko dušobrižništvo za puno čega, a najviše zbog isticanja katoličanstva i vjerskih znakovlja.
Crkva se mora otvoreno suprotstaviti bezboštvu i uzeti aktivno učešće u podržavanju kandidata za predsjednika RH, s tim više jer su izbori određeni za vrijeme Božićnih blagdana. Nije svejedno, ako se jedan biskup, ili nekolicina njih, javno stanu uz nekog kandidata, jer to je osobni izbor i nacionalna dužnost, ali Crkva treba imati zajednički stav u izboru kandidata. Politika se bavi Crkvom, pa i Crkva se mora baviti politikom. Nisu ovo Isusova doba: ''Bogu božje, a Caru carevo''. Danas je novo vrijeme, gdje se Boga beštima, omalovažava i sprda u javnosti. Nije više preporučljivo: okrenu i drugu stranu obraza..., jer se ne radi o šamaru, nego o glavama vjernika i njihovih dušobrižnika Dakle, Crkva u Hrvata u ovim predsjedničkim izborima, treba biti odlučujući čimbenik, uključiti se u kampanju za kandidata, na isti način kako su se organizirale antihrvatske i antikatoličke institucije za antikrista Josipovića.
Crkva ima snagu u širenju Božje riječi, ali treba biti isto toliko snažna u iznošenju ljudskih potrepština. Očito je kako nosioci vlasti u RH negativno utječu na hrvatskog čovjeka: odgajaju hrvatsku djecu u bezboštvu, u nemoralnom životu, u ponosu na homoseksualnost kao modernom načinu života, u podršci pobačajima, u razvodima braka, te poticanje iseljavanja hrvatske mladeži po svijetu, očito uništenom gospodarstvu, korupciji, kriminalu i prostituciji. Ovo su činjenice pred kojima Crkva u Hrvata ne smije zatvoriti oči, ne smije biti pasivna. Izvedite puk na izbore za najbolje kandidata - katolika i Hrvata. Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? (Jak. 2: 14)




KARAMARKO - "CRNI MAČAK" U HRVATSKOJ

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. listopada 2014. u 23.00 sati

Autor: Rudi Tomić

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko uživa veliku popularnost i najinteresantnija je osoba u Republici Hrvatskoj; čovjek o kome se piše na naslovnicama u tiskovnim medijima i portalima; čovjek čiji lik se učestalo pojavljuje na TV ekranima i čije se ime često spominje na radio postajama. Politički rečeno, nadmašio je sve bivše i današnje političare, uključujući predsjednike - Mesića i Josipovića.

kkk
Karamarko je početkom listopada bio u Gospiću

Ne živimo na Marsu da ne vidimo što se zbiva u Hrvatskoj i zbog čega se neke osobe javno proziva za ono što su činili i za ono što nisu činili; nekima se spočitava prošlost, dočim drugima se gleda kroz prste za mnogo veće grijehe: izdaju, zločine i kriminal. Karamarko je ''crni mačak'' u Hrvatskoj, prepoznatljiv je izbliza i na daleko, zaobilazi ga na ulicama, kao da ispred njih trči crni mačk, a takav prizor je prokletstvo, kažu  vračari.

Karamarko nije Abu Bakr al Baghdadi
Hrvatska se nalazi u predzorju predsjednički izbora, stoga bi trebalo posvetiti najveću pozornost naspram kandidatima koji se natječu za petogodišnji predsjednički mandat (titulu), s velikim poglavarskom odgovornost, a ne samo velikim privilegijama. U državama, u kojim je na snazi republički sustav, predsjednik je počasna osoba, ima kraljevski položaj; pojavljuje se na prijemima svjetskih uglednika, na prigodnim svečanostima, počasnim večerama i uručuje čestitke i odličja. No, ovdje je izričito riječ o stranačkom predsjedniku (HDZ) i budućem predsjedniku Vlade u RH, onda moramo shvatiti zašto se na Karamarka baca drvlje i kamenje. Na predsjednika HDZ-a uperena je dvocijevka, kao da je Abu Bakr al Baghdadi, vođa islamske terorističke organizacije - Islamska država (ISIS), jer s njegovim naglaskom na državotvornu ideju unosi strah i zebnju kod onih koji su na izdajničkoj list; koji su počinili zločine u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu, poraću, kao i u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu; koji su u procesu privatizacije pokrali državu, ili se obogatili tijekom rata pljačkajući napuštene stanove i imanja; koji su se obogatili koristeći svoje visoke položaje u politici i gospodarstvu, podmićujući i ucjenjujući državne vlasti zbog osobne profitabilnosti. Stoga se Karamarka naziva ''crnim'' Markom, jer mnogi vide crnio pred svojim očima.

Nemam nakanu braniti Tomislava Karamaka, ako treba neka to čine oni koji su ga izabrali za predsjednika HDZ-a; također, ne optužujem ga za bilo što, jer ga često optužuju oni koji su izbačeni iz stranke i oni koji su se isključili jer nisu dobili položaje koje su ''zaslužili''. Dakle, svrha osvrta je ukazati na laži, zablude, ljudske slabosti i sklonosti koje izazvati mržnju, zavist, a mogu imati i tragične nacionalne posljedice.

Naime, kome je danas u interesu nišaniti na Karamarka kad nije, na žalost, još vrijeme za opće izbore i izgon izdajničkih zastupnika iz Hrvatskog državnog sabora? No, u  tijeku su predsjednički izbori, a očevidno je da se Josipović nalazi na rubu propasti, jer čim izgubi predsjednički imunitet sigurno ide na zaslužni ''odmor'', privremeno u Remetinečku dok se ne renovira Goli otok. Stoga su angažirana režimska sredstva za javno priopćavanje u kojima se objavljuju ''vjerodostojne ankete'' i Josipovića stavlja na prvo mjesto, u što i sam vjeruje!? Istodobno, iste ankete su ''ustanovile'' da je Tomislav Karamarko najnepopularnija osoba u RH!? WOW! Zar u Hrvatskoj može itko, u negativnom smislu, nadmašiti Josipovića, Mesića, P(u)siće, Pupovca, Milanovića i kompletnu Vladu (da ih ne nabrajamo poimenice); predsjednikove savjetnike: Glodteina, Jovića, Lončara, Talatovića, Teršeliću, Perković i (...) ? Ankete imaju svrhu da utječu na javnom mnijenje i na taj se način (opet!) obmanjuje hrvatski narod, da je, naime, ''većina verificiranih'' glasača uz Josipovića! Kad bi doista bilo tako, onda bismo trebali proglasiti hrvatski narod - nomadskim plemenom! No, narod nije primitivan, nego nije mu još došlo do grla!!!

S druge strane, oni koji su protiv aktualnog predsjednika, kao da  ne vide ništa drugačije u Josipovićevim protivnicima, izuzev vanjštine! Kandidatkinja za predsjednika Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, predstavnica Hrvatske demokratske zajednice, zapljusnuta je valovima optužba u medijima - s lijeve (crvene) i s desne strane. Sa zubotrebcom se čeprka po njenoj prošlosti, pa kad se čeprkače uhvati u laži, oni se ne ispričavaju niti za laži odgovaraju, a ljudi koji us to pročitali vjerojatno nisu čuli onu drugu stanu i ostali su uvjereni u lažnu informaciju.  

Za sve su krivi mediji - hrvatske tvornice laži
U Hrvatskoj ima veoma malo vrsnih novinara, koji bi moglo proći ispit žurnalističke etike. Mali broj novinara (jedan tucet) imaju moralne vrednote, oni imaju svoje kolumnama, u kojima odgovorno iznose činjenice, dok ostali ''novinari'' ispunjavaju prostor, prave reklame i pišu već sastavljene tekstove za određene plaće. U tiskovnim izdanjima može se naći nekoliko sadržajnih članaka, ali bez riječ o vladajućoj vrhušci, a ostalo su senzacionalne informacije, atraktivne žene i prostitucija. Homoseksualnost je u Hrvatskoj postala ''svetinja'', a dušobrižnici i Crkva su - sprdnja; izbacuju križeve iz škola, ruše vjerske i nacionalne spomenike, dočim, četnički stari spomenici se obnavljaju i novi se podižu. Srbima u Hrvatskoj nije nikad bilo bolje. Žive k'o bubreg u loju!: Imaju svoju Srpsku crkvu, svoje srpske stranke, srpske zastupnike u Hrvatskom (?) saboru, srpske ministre u Vladi, kulturne ustanove i publikacije - sve se to financira iz državnog proračuna! Izdajnička Vlada u RH još insistira na uličnim pločicama sa ćirilicom - i to baš u Vukovaru, gradu grobova i hrvatskih vitezova, kako bi i bogovi znaju da u Lijepoj našoj vladaju četnici. Srbi se ničeg ne srame, čak nikog se i ne boje! Hrvatska je za Srbe Amerika.

Hrvatski duet: Karamarko i Kolinda
Hrvatski se narod nalazi pred najvećim ispitom nacionalne zrelosti, pred sudbinom koja nam se može ponoviti, da ''izaberemo'' ropstvo umjesto slobode, da nam se, ne daj bože, dogodi ono što se nedavno dogodilo Škotima, koji su radije ostali u engleskom ropstvu nego u svojoj samostalnoj, slobodnoj Škotskoj! (Referendum u Škotskoj je bio očita krađa, isto kao što je bio izbor Geoga W. Busha za predsjednika SAD.) U demokraciji nedostaje mnogo toga- Desunt multa!

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko ima veliku odgovornost pred hrvatskim narodom, ne samo tko će biti izabran za predsjednika RH, nego i tko će biti izabran na općim izborima, i tko će formirati slijedeću Vladu u RH. Treba biti oprezan s kime ići u savezništvo, birati koalicijske partnere s obećanjima o ministarskim položajima u Vladi, koje još nema. Sve su to osjetljive i teške odluke: politička mudrost ili političko samoubojstvo. Od Karamarkovih odluka u HDZ-u ovisit će i uspjeh Kolinde Grabar Kotarović u predsjedničkim izborima. Neću bit kriv ako ne slušate mojih riječi: Dixi et salvavi animam meam, Ezech. 3, 19. Reko u najboljoj namjeri.



Ujedinjenje vjerskih zajednica u svijetu?

Mnogo je lakše uvjeriti narod u laž, nego narodu dokazati da je prevaren. (Mark Twain)

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. rujna 2014. u 21.45 sati

Autor: Rudi Tomić

Ljudi su veoma osjetljivi u svojim vjerskim uvjerenjima, ali pokazuju malo tolerancije za osobe drugih vjerskih shvaćanja, stoga dolazi do međusobnih sukoba, pa ljudske sklonosti za zločine često imaju vjerske motive.

''Ratovi u novijoj povijesti, koji su imali vjerske konotacije: Palestina (cionisti i muslimani); Balkanu (Srpska crkva i hrvatski katolici); Srpska crkva i bosansko-albanski muslimani); Sjeverna Irska (protestanti i katolici); Kashmir (muslimani i hindusi); Sudan (muslimani i kršćani - i animisti); Nigerija (muslimani i kršćani); Etiopija i Eritreja (muslimani i kršćani); Obala Bjelokosti (muslimani i kršćani); Šri Lanka (sinhaleški budisti i timolski hinduski); Filipini (muslimani i kršćani); Irana i Irak (šijiti i suni - i kršćani); Kazahstan (ruski ortodoksi i čečanjski muslimani); Azerbejdžan (muslimani i kršćani - i ortodoksni Armenci).'' (Sam Harris, Letter to a Christian Nation, New York, 2008, Knopf, str. 81-82)

Ratovi u svijetu počeli su od početka svijeta, ali povijest nije mnoge ratove zabilježila. Zbog toga izuzetno je važna Encyclopedia of Wars (Enciklopedija o ratovima), čiji su autori Charles Philips i Alan Axelrod, koji su evidentirali ratove u svijetu i dokumentirali 1763 rata, od kojih je bilo 123 koji su klasificirani kao vjerski konflikti (ratovi). Zanimljivo je naglasiti da je u 66 ratova (više od polovice) uključen Islam, koji nije uopće postajao kao vjera za prvih 3000 godina od kada se vodi  evidencije ratova u svijetu.

Koalicija konfesija u svijetu
Shimon Peres, bivšeg predsjednika Izraela i dobitnika Nobelove nagrade za mir s Yasser Arafatom (mir kojeg nije bilo i kojeg nema!) svjedok je vjerske nesnošljivosti i proživio je nekoliko ratova na Srednjem Istoku, odnosno arapsko-židovskom poprištu. U političkim krugovima kažu: kad Peres govori treba pomno slušati, čak i njegove šale su politički domišljate i oštroumne. Na nedavnom susretu sa papom Franjom, Peres je predložio novu međunarodnu organizaciju nazvanu United religions (Ujedinjene vjere) koja bi radila paralelno s Ujedinjenim narodima. Bila bi to multi-vjerska koalicija stalno spremna na poziv za intervenciju u slučaju krize, gdje vjerske napetosti prouzroče ratne sukobe.

Peresev prijedlog ozbiljno je prihvatio i Sveti Otac Franjo, a ideju su podržali mnogi katolički krugovi u svijetu. Uredništvo tjednika Catholic Registre, vjersko glasilo svjetskog glasa koje izlazi u Torontu, naglasilo je misaonost ideje u editorskoj kolumni. Naime, prihvatili su ideju starog (91. godinu) židovskog državnika, koji je naglasio, da su većina prijašnjih ratova vođena zbog nacionalnih i teritorijalnih konflikta, ali u 21. stoljeću ratovi uglavnom ''koriste vjeru kao izgovor'', kaže Peres.

''Peres nije ponudio plan kako organizirati Ujedinjene vjere. Jedino oružje, netko bi pomislio, bilo bi molitve i diplomacija. Peres je u pravu s više gledišta. Svijet bi bio bolji da ima, kako on kaže, neupitan moralni autoritet, a logičan glas tog autoriteta su vjerske poglavice. Po pitanju mira i pravednosti, predstavnici glavnih vjera trebali bi govoriti jednim odlučnim glasom. Svijet je većinom sekularan, ali to ne smije biti razlog za vjerske poglavare da se povuku u stranu. Istina bi morala biti suprotna. Oni bi trebali biti ujedinjeni, vidljivi i glasni u oporbi ratnim huškačima, pseudo-vjerskim warlords. Peres kaže, svijet mora čuti glas moralnog autoriteta koji bi odlučno proklamirao: 'No! Bog to ne želi i to ne dopušta.'' (Catholic Registre, 14.09.2014.)

Kršćanstvo je ugroženo diljem svijeta, bilo od naroda drugih vjera ili bezvjernih udruga, ali ima mnogo i međusobne mržnjom između pravoslavlja i katolika, te protestanata i katolika. Rusko-srpske crkve bile su uzročnik velikih krvoprolića, najveće žrtve su ukrajinski i hrvatski katolici. Sotonski engleski protestantizam prolio je potoke nevine katoličke krvi, ne samo u Irskoj nego i diljem svijeta. Ortodoksno pravoslavne i kršćanski protestantizam inspirirani su šovinističkim pohlepnostima i stalno su u službi državnih režima kako bi se što bolje ''vjerski'' osnažili. Papa Franjo poziva kršćanske poglavare da utječu među svojima vjernicima na međusobni suživot s drugim, kako bi se obustavila ubojstva i progoni kršćana. Papa također poziva i druge vjerske poglavice, da nađu zajednička stajališta u promicanju mira, slobode i pravednosti u svijetu.

Srpska crkva ne drži ni do Božje zapovijedi (ne ubij, ne kradi, ne laži…), a kamoli do Papinog poziva. Nedavna provokativna inauguracija episkopa Jovana u Pakracu, upravo je bila poticaj na mržnju, otvorene sukobe i međusobne pokolje, koju razjario patrijarh Srpske crkve, čistokrvni Srbijanca iz Čačka. ''Srbi su na ovom području masovno stradali od 1941. do 1945., kao i od 1991. do 1995. (ni krivi ni dužni!?, r.t.) Ovdje je život mnogo puta uništavan, ali nikad nije uništen. Pakrački i slavonski Srbi nose svoj krst. Od danas će to nošenje krsta izgledati drugačije. (WOW, ultimativno!, r.t.) Ima da obnovimo sve hramove i eparhije.'' (Damir Kalafatić, Hrvatski fokus, 19. 09. 2014.)

Srpsku crkvu iz Hrvatske treba preseliti u Srbiju, a pravoslavnu crkvu, koja je već utemeljena u Hrvatskoj, treba osnažiti kao vjersku zajednicu pravoslavnih vjernika u Republici Hrvatskoj. Tek tada možemo se nadati boljim susjedskim odnosima Hrvatske i Srbije, jer će iz Hrvatske biti uklonjeno izvorište zločina – Srpska državna crkva. Jao, grješna li naroda, puka u zlu ogrezla, roda zlikovačkog, pokvarenih sinova! (Iz. I. dio knjige, 4)

Pokret za islamizaciju svijeta
Nema jedne ideologije, nema jedne vjere i nema jedne sila koja bi uskladila sve različitosti, osobne i nacionalne ambicije i uokvirila u jednu globalnu vjersku, ili državnu zajednicu. Poznato je iz povijesti, da su veliki svjetski imperiji imali iste ciljeve: vladati cijelim svijetom. No, imperiji su se raspale i od svega što je ostalo – ostali su u povijesti dokazi o gnjusnim zločinima, nebrojnim ljudskim žrtvama i neprocjenjive materijalne štete.

Pokret ''Islamska država'', koji je po zločinima nadmašio sve dosadašnje terorističke i ekstremističke organizacije u svijetu – čini u ime Islama. ISIS (Islamska država) ima u svom programi, nametnuti kršćanima Islam ili ih poklati u svim arapskim državama. Amerika se odlučila, uz još nekoliko arapskih saveznika, ući u otvoreni rat protiv ISIS-a, i već su počeli bombardirati njihove baze u Iraku i Siriji.

''Islam je brutalno osvojio kršćanske domovine na Srednjem Istoku. Islamska je vojska iz Arabije okupirala prostore koje sada konstituiraju: Egipat, Siriju, Irak, Jordan i Izrael i nasilno natjerali kršćane u Islam. Malobrojni koji su ostali vjerni u vjeri, živjeli su u strahu, u najtežim okolnostima - i tražili su pomoć od Europskih kršćana. Kad se je Rim konačno odlučio za Križarski rat, nije išao da pokrštava muslimane u kršćane, nego da brani slobodu vjere, da zaštite kršćanska svetišta i sveta mjesta od razaranja, da zaustave kidnapiranja i ubijanja kršćanskih hodočasnika… Ja se stalno pitam zašto nema masovnih prosvjeda Muslimana u svijetu, koji bi denuncirajući islamske grozote (krvološtvo) glasno vičući: 'Ne u naše ime.'' Oni to čine, prosvjeduju bijesno i često na izjave, karikature ili knjige koje ih uvrijede! (Michael Coren, Catholic Register,  07, 09. 2014.)

Peresova ideja o Ujedinjenim vjera, koliko god imala dobre i iskrene nakane, nije i neće biti ostvarena, jer vjera je najprikladnija za manipulacije i poticaj za međusobne sukobe – i ratove, jer oni koji ratuju u ime vjere i za vjeru, imaju svog ''boga'' za saveznika. Mnogo je lakše uvjeriti narod u laž, nego narodu dokazati da je prevaren. (Mark Twain)


KOLINDA NEMA PROTIVNIKA, ALI IMA NEPRIJATELJA

Hrvatske žene će vjerojatno biti odlučujući čimbenici u ovim predsjedničkim izborima.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
Toronto, 17. rujna 2014.


Autor: Rudi Tomić


Hrvatski narod nema neko mjerilo, moralnu ljestvicu, ili vrednovanje po kojem bi se ljudi ravnali u odlučivanju za nešto ili za nekog, u većini slučaja prihvate nečije mišljenje i drže se toga. Poznato je da laži, koje se četo ponavljaju, mogu biti uvjerljivije od istine. Režimski mediji u RH (crveni, žuti i crni) sustavno šire laži, pa istina teško dolazi do naroda, ako i dođe nije prepoznatljiva.

Hrvatski se narod također teško snalazi u razlikovanju protivnika od neprijatelja. Naime, sve što je suprotno nečijem stavu (ako ga ima?) doživljava se osobno i uzima k srcu. Protivnika imamo u svim natjecanjima: političkim, športskim, poslovnim, čak i vjerskim. Dočim, neprijatelja ima (s razlogom i bez razlog!), među konkurentima, među rodbinom, susjedima i prividnim prijateljima, koji namjerno žele zlo i svojim mržnjom donose nesreću.

Hrvatska je, uz poplave i potope, ušla u službenu kampanju za predsjed(nicu)nika Republike Hrvatske, u kojoj će biti niskih udaraca. Josipović već pet godina vodi kampanju za drugi predsjednički mandat, bez političkog protivnika (!), i koristi se svim državnim sredstvima, koje mu stoje na raspolagane: predsjedničkim ovlastima, državničkim privilegijama i režimskim medijima. Udvara se građanima: Mesićevim i Pupovčevim antifašistima, inim ''nedržavnim'' (antidržavnim) udrugama, udomaćenim i novopridošlim četnicima, srpskim pravoslavcima, nacionalnim manjinama i homoseksualcima. U ''regionu'' (Balkanu) grli se i ljubi s istočnim susjedima - četničkim vojvodama i bošnjačkim političkim i vjerskim mudžahedinima. Josipović, na žalost, i pored svih antidržavnih i izdajničkih angažiranosti, ima stanoviti broj pristaša, koje je srdžba naspram Hrvata dovela u ludilo. Hrvatska mala zemlja za toliko mnoštvo izdajnika! Matoš u stihu reče: Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!

Kolinda Grabar Kitarović - bez dlake na jeziku!
Dosta je bilo dosta pisano o kandidatkinji HDZ-a za predsjednicu Republike Hrvatske i Hrvata u BiH i svijetu, ali malo je bilo objektivnih i istinitih osvrta; tekstovi vrve osobnim uvredama, podcjenjivački i diskriminirajući, čak i seksistički.

Buduća predsjednica R. H. Kolindu Grabar Kitarović, bila je gošća u poznatoj emisiji Bujica na Osječkoj TV, koju prenose i druge TV postaje diljem Hrvatske, gdje je istaknula kako nije očekivala od Josipovića da će napasti nju osobno te dodala kako ona to ne bi nikad napravila. To se radi kad nemate politički program, naglasila je. ''Jedino što ću napraviti je pitati Josipovića što je on učinio u posljednjih pet godina i zbog čega smatra da bi on i idućih pet godina trebao voditi Hrvatsku?'', rekla je.

''Inicijativu za ustavne promjene Josipović je pokrenuo u potpuno krivo vrijeme. Koristi se temeljnim državnim aktom u predizborne svrhe i politizirati ga nije u redu i potpuno je neozbiljno. U trenutku dok se država nalazi u ovakvom stanju, govoriti o promjenama Ustava je deplasirano. Aktualni predsjednik nije iskoristio svoje ustavno pravo i sazvao sjednicu Vlade. To će biti prvi korak koji ću ja, kao predsjednica države napraviti, sazvati sjednicu Vlade'', kazala je Kolinda na malim ekranima. Oduševila je gledatelje elokventnošću, smirenošću, usredotočenošću, znanjem i vanjštinom.

Umjesto citirane Kolinde s Bujičine emisije, preporučili bismo da pogledate cijeli program na youtube, kojeg se može naći na portalu www.dnevno.hr  (9/16/2014.). Tko god bude ima priliku vidjeti ovaj prilog na Youtube, treba to učiniti, jer samo tako čovjek može vjerovati svojim očima i ušima. Ako je - govor slika duše (Imago animi sermo est), onda Kolinda ima hrvatsku dušu.

Sudeći po reakcijama nije ni čudo što su se uplašili današnji vlastodršci, i oni koji su pomazani crvenim i žutim pomastima, jer iz Kolinde zrači nova pojavnost u hrvatskom političkom podneblju, na kojemu je već dugo vremena pomrčina; u državi u kojoj cvijeta kriminal, komunizam, prostitucija, lažna obećanja, prevrtljivost i prevare. Naslovne stranice tiskovnih izdanja, iz broja u broj, donose imena političara i političarki koji su se obogatili krađom države. Ako se kojeg od njih i kazni, oni i u zatvori imaju povlastice, a neki čak i upravljaju u svojim Županijama, gradskim vijećima ili tvrtkama. U Hrvatskoj teško tko može dobiti unosan posao, jer takve se poslove daju svojoj rodbini, od majke do bake ili od oca do strica. Da brutalnost bude još veća, nitko se od prozvani ne srami, a malo ih je koji izdržavaju zatvorske kazne. Nova će Vlada u RH, uz ostale ustavne promjene, donijet i zakonske odredbe s kojima će uhvatiti u koštac bezakonje.

Negativna kampanja – strah i ljubomora
Tko se barem malo razumije u politiku i ima zeru osjećaja za svoj narod, domovinu i slobodu, mora shvatiti, da se na ovim predsjedničkim izborima hrvatski narod ponovo bori za svoj suverenitet i boljitak. Hrvati i građani RH imat će na ovim predsjedničkim čistu predodžbu: birati dobro ili zlo. Kolinda najavljuje nove, bolje, državotvornije, domoljubive promjene, koje su bile narušene, uništene i obeščašćene  svih ovi godina od smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana do danas.

Predizborna kampanja voditi će se uglavnom između dva kandidata: Ive Josipović i Kolinde Grabar Kitarović. Ostali eventualni kandidati biti će samo opterećenje narodu bez ikakvih ozbiljnih izgleda za pobjedu. Većina će dati svoj glas jednom  od njih dvoje, a svi ostali koji se budu natjecali, ubrat će mali broj glasova, ali taj broj može biti odlučujući u odnosu na konačni izbor. Nemoguće je ljudima zabraniti kandidiranje, ako za to imaju zakonske uvjete, ali prije izlaska u javnost trebali bi ozbiljno preispitati svoje mogućnosti za pobjedu, u protivnom i veličinu štete potencijalnom kandidatu za konačnu pobjedu. Veći broj kandidata može imati negativne posljedice samo za Kolindu, jer Josipoć na crveno-lijevoj srani neće imati protukandidata, za njega će biti svi oni koji su protiv hrvatske državotvorne ideje.

Neki ljudi nikad neće narasti, tijelo im stari ali razum ostaje maloljetan; boje se odgovornosti, boje se promjena, boje se starosti i na kraju boje se smrti. Ljudi koji u bojazni žive oni ne znaju za veselje, radost i sreću. Oni su ta narodna masa koju treba preodgojiti, kojoj treba vratiti povjerenje u sebe i svoj narod. Svakom Hrvatu stavimo na savjest i na dušu, da je njegov glas odlučujući, te stoga treba izići na izbore i dati svoj glas osobi u koju ima povjerenje, kao u samoga sebe.

Primjera radi, uspjeh jednog športaša razveselio je cijelu naciju, ulio ponos i osnažio domoljublje, a kakvo će tek slavlje biti u Hrvatskoj kad se s Pantovčaku izbaci izdajnička i sotonska ekipa na čelu s Ivom Josipovićem. Međugorju je bilo amfiteatar velikog slavlja upriličeno Marinu Čiliću, hrvatskom tenisaču koji je osvojio US Open. Došlo je mnoštvo svijeta, nekoliko stotina tisuća osoba, s divljenjem i oduševljenjem pozdraviti mladog Marina. Fra Marinko Šakota, koji je predvodio misno slavlje, rekao je: ''Marin nas je osvojio radošću, skromnošću, ljubavlju, plemenitošću. Marinov uspjeh rezultat je rada, ljubavi i odricanja.'' Čilića su pozdravili mnogi uglednici, među kojima je bila i Kolinda, koja je također bila u središtu pozornosti kao buduća predsjednica RH. Na večernjoj fešti pjevali su hrvatski narodni pjevači Marko Perković Thompson i Mate Bulić.

Hrvatske žene će vjerojatno biti odlučujući čimbenici u ovim predsjedničkim izborima, jer se natječe jedna žena, koja ima sve potrebne političke, znanstvene i domoljubne atribute koji su preduvjet za vrsnu državnicu. Doduše, bit će žena koje će iz ljubomore negativno utjecati, jer riječ je i o atraktivnoj dami. Hrvatski narod, ovog puta, ima jedinstvenu priliku, a možda i posljednju, da izabere pravu osobu na pravo mjesto, s kojom će se dičiti Hrvati u domovini i svijetu. Uz Božji blagoslov, neka bude pod vodstvom vrline, a uz pratnju sreće! (Virtute duce – comite Fortuna!)

REAKCIJE S FEJSA:

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/906687602693740?comment_id=906944029334764&offset=0&total_comments=2

Ankica Karakaš, Stipe Radošević, Braco-Ivanka Pavelić i 2 drugih su rekli da im se ovo sviđa.
Ivica Rožić kolinda je buduća predsjednica a sve drugo je samo špekulacija .
George Zdunic Ivica trebaju Generacije proci dabi shvatili zasto seje tako okretalo u dvadesetom stoljecu ,,Ovdje jos uvjek ima Rezervatora gdje domacini cekaju promjenu ali ona sve dalje ulazi u tamninu .




Pismo iz Toronta

ISLAMIZACIJA PREKO BOSNE

Današnje muslimansko političko i vjersko vodstvo u službi je turcizma, terorizma i islamizacije u svijetu. Jesu li u BiH jedno te isto Muslimani, Bošnjaci, Bosanci, Turci i islamisti?

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr


12. rujna 2014. u 20.15 sati


Autor: Rudi Tomić


U starogrčkim dramama pjesnici su zaplet često rješavali dolaskom nekog boga; takav se bog spuštao s pomoću scenskog stroja s - ''gotovim'' rješenjem. Izraz se zadržao sve do danas za pojavu koja donosi nagli rasplet situacije. Ni grčki bogovi ni umovi svijeta ne mogu rasplesti, odnosno riješiti složenost današnjih problema: vjerske, nacionalne i kulturne netrpeljivosti (mržnje) među narodima, koji obitavaju na prostorima Bosne i Hercegovine.

Najezdom Turaka, najprije u Sandžak, zatim Bosnu i konačno u Hercegovinu osvojene su pokrajine ušle u sastav Osmanlijskog carstva. Islam nije smetao žiteljima ovih krajeva da se i dalje osjećaju Hrvatima. Stoga su mnogi hrvatski plemići, počevši od Vladimira Kosača pa nadalje, prelazili na islam i dalje se osjećali Hrvatima. Nije bilo vjerskih sukoba u Bosni do čuvene ''istrage'' u susjednoj Crnoj Gori, gdje su pod pokroviteljstvom vjerskog i ujedno svjetovnog poglavara vladike Danila, poklani Hrvati islamske vjere. Ovaj barbarski zločin i danas je predmet nekog divljenja i kao primjer ''čojstva'' (čovječnosti) prikazuje se djeci u školama.

Srpstvo je iznakazilo muslimane u BiH
Srpski političari iskorištavaju pravoslavnu crkvu, koja postaje kralježnica srpske ekspanzije i ističe se kao predvodnik u mržnji prema svima. Nižu se pokolji hrvatskih muslimana u Balkanskim ratovima, te kod osnivanja Prve Jugoslavije i kasnije. Inspiracije za zločin uvijek su dolazile od najvećih srpskih, crkvenih i državnih predstavnika. Poznat je slučaj Blažnavca, ministra kraljevine Srbije, koji je savjetovao, da se na ''Turke'' izda proglas: ''ol nek se odmah krste, ol nek odmah sele kuda znadu, ako ne misle biti sasječeni…''   

Sličnu, upravo istu ideju iznio je 1918. Stojan Protić, koji je u ime srpske vlade pregovarao s Jugoslavenskim odborom o stvaranju zajedničke države. On se zanosio mišlju, da će se sve dogoditi u roku od 18 sati nakon što srpska vojska pređe Drinu, jer po njegovom ''ne smije više biti 'Turaka' u Bosni. Hrvati su se čvrsto oduprli i osudili takav zločin. Srbi su uspjeli protjerati mnoštvo muslimana u Tursku, najviše za vrijeme okupacije od Austrougarske. Srbi su pronijeli vijest da će ''švabe'' skidati feradže i pokrštavati muslimane, što je ponovo došlo do masovnog iseljavanja. Od 1952. god. primijenjena je stara srpska politika progona muslimana, kojima su izdavane putovnice u Skoplju u kojima je stajalo da su ''turske narodnosti''. Po dolasku u Tursku obavezno su mijenjati prezime u skladu Turskom. Ostali su u Turskoj – bezimene poturice. (''Autonomaštvo Bosne'', Rudi Tomić, Republika Hrvatska, prosinac 1971.)

Muslimani oponašaju Srbe u BiH
Otkako je otac Alija Izetbegović namjestio svoga sina Bekira da vlada u Bosni, on čini sve da u taj svoj pašaluk dovede sultana Erdogana iz Istanbula, čime bi Turcima osigurao da Bosnom vladaju još petsto godina. Zato Beker iz Visokog, i nije slučajno izabrao taj franjevački gradić, čestita na predsjedničkoj pobjedi Sultanu. 'Tvoja pobjeda (Sultane) pobjeda je nešto više od milijardu muslimana od Kaira do Bosne i Hercegovine, od Iraka i Sirije do malog pašaluka kojeg ću ti predati u amanet, kako je to odano i vjerno učinio moj rahmetli otac Alija… (Bošnjaci!) visoko dignite zastave našeg lidera, za našeg predsjednika, sultana Tazipa Erdogana.'' (Vinko Đotln, Hrvatski fokus, 5. rujna 2014.)

Kako su Srbi zlostavljali muslimane za vrijeme Austrougarske monarhije, I. i II. Jugoslavije, tako sada muslimani postupaju naspram svojim predcima - hrvatskim katolicima u BiH. Veliki broj muslimanski vjerskih i političkih predvodnika prihvatili su politiku srpskog pravoslavlja, koji je pun mržnje naspram svemu što je hrvatsko i katoličko. U isto vrijeme, vjersko znakovlje – musliman nije definirano; nije niti vjersko nije niti nacionalno opredjeljenje, jer mnogima nije stalo do islama kao vjere, jer su opredijeljeni komunisti i ateisti, a veliko mnoštvo je iz miješanih brkova sa srpskim dunjalukom (svijetom). 

Na pitanje novinara muslimanskih novina ''Oslobođenje'' (18. 08. 2014.) ''tijekom rata su u našu zemlju dolazile stotine mudžahedina, islamskih ratnika…'' Šemsudin Mehmedović odgovara ''dok smo branili BiH od agresora s istoka, a poslije i sa zapada… ma što ko mislio o onima koji su se identificirali sa nama.'' Muslimani u izjavama o ratu u BiH, izjednačuju Hrvate sa Srbima, naglasio je V. Dotlin. Ne mogu se iskaliti nad Srbima u RS, onda su zlokobni na Hrvate.

Otvoreno se u Bosni poziva mladiće i djevojke da se priključe oružanim skupinama ''Islamske države'' i tako se ''uključe u džihad''. Ratni zločinci iz tog entiteta slobodno se kreću uzduž i poprijeko BiH, jer imaju zaleđa, naime sto milijuna Turaka koji će, u tren oka, na ratnim brodovima uploviti u Neum!

Islamske terorističke organizacije u BiH
Deutsche Welt (29. 06. 2014.) objavio je popis najopasnijih terorističkih organizacija u svijetu: ISIS - ''Islamska (Božja) država'', je najkrvoločnija skupina na Sjeveru Iraka, koju financiraju bogataši iz Katara, Saudijske Arabije i Bosne; Boko Haram, u prijevodu znači ''zapadno obrazovanje je grijeh'', poznata je po krađi djevojaka u Nigeriji; Al Šabab, njeno ime znači ''omladina'', koja je povezana i sa drugim terorističkim skupinama; Al Kaida, slovi kao krovna organizacija globalnog džihada. Njeno ime znači ''baza'', a cilj joj je osnivanje ''Božje države''. Oni stoje iza zločina od 11. rujna 2001. u SAD. Ona ima autonomne ćelije diljem svijeta; Front Al Nusra, poznata je kao jedna od vodećih grupacija u Siriji; Ansar al Šarija, pristaše islamskog (šerijatskog) prava. Raseljeni su diljem svijeta, a središte im je u Bengazi, gdje je 11. rujna 2012. ubijen američki konzul i njegovo osoblje. Još imaju dvije skupine: Hezbolah sa središtem u Lebanonu i Hamas, islamistički pokret otpora u Gazi. 

Ne bismo ni objavili ovaj popis da nije uhićeno 15 osoba pod sumnjom da su povezane s vrbovanjem državljana BiH za rat u Siriji i Iraku. Riječ je o istrazi povezanoj s financiranjem, organiziranjem i vrbovanjem. Selefiski pokret u BiH je prejak, teško ga je iskorijeniti. Iz Sirije se u BiH vratilo 50 unovačenih 'spavača', svaki je morao odrubiti barem jednu glavu. Mogu sada godinama čekati na teroristički zadatak, jer su prošli ''inicijaciju''. (dnevno.hr, 08. 09. 2014.) Dakle, današnje bosanskohercegovačko muslimansko političko i vjersko vodstvo u službi je turcizma, terorizma i islamizacije u svijetu. S pravom se pitamo: tko su zapravo naši sugrađani u BiH, jesu li: Muslimani, ili Bošnjaci, ili Bosanci, ili Turci ili islamisti?  S kime se mogu dogovarati druga dva naroda o sudbini BiH?

Izbori u BiH su farsa!
Koliko je god je smiješno toliko je i besmisleno provoditi izbore u Bosni i Hercegovini, ipak se održavaju, ali ništa se dobrog ne događa. Od uspostave Daytonskih republika (RBiH i RS) doneseno je mnogo novih zakona i uredba koje uglavnom štite one koji donose takve zakone. Bosna i Hercegovina nije država – nego protektorat, nad kojim protektorska država/e imaju vlast, jurisdikciju i politički utjecaj – izuzev vjerskog.

Srbi su se locirali na određenom prostoru, koje je definirano u Daytonu i imaju svoj socijalni, kulturni i politički poredak u manjoj polovici (49%) BiH. Njih ništa ne zanima što se zbiva izvan njihovih ''republičkih'' granica.  Hrvati su u Daytonu gurnuti u ''Federaciju'' s Bošnjacima kako bi se de facto spasilo BiH od rasula i zaustavilo stvaranje islamske države u Europi. Tijekom rata u Bosnu je došlo veliko mnoštvo muhadžina, koji su ostavili gnjusne tragove zločina u mnogim mjestima gdje je bilo većinsko hrvatsko pučanstvo. Nakon obustave rata većina njih je oženilo muslimanke i udomaćili se u Bosni, zbog čega su veoma zabrinuti u Washingtonu. 

Na izborima će svaki narod birati svoje predstavnike, samo će Bošnjaci, ''hrvatska braća'', vjerojatno opet birati i hrvatske predstavnike, poturice i vazale iz hrvatskog puka. Kome će dati svoj glas hrvatski muslimani u RH i BIH, ljudi koji imaju hrvatske putovnice? Istine radi, ovaj kratki osvrt, koliko god bio oštar i kategoričan govori s činjenicama, bez tračka insinuacije, niti nameće kolektivnu odgovornost bh muslimana, s obzirom da ima stanoviti broj čestitih ljudi, među kojima imam i osobnih prijatelja. Koliko god izbori bili nevaljani, oni će donijeti ''određene rezultate'' za domaću uporabu i svjetske čimbenike koji prodaju maglu. Laetificat stultum, qui scit promittere multum. (Jednostavno je razveseliti luđake, tko zna mnogo obećavati!)

Zašto se bosanski muslimani, odnosno Bošnjačka vrhuška stravično bore protiv hrvatskog entiteta u Federalnoj Bosni i Hercegovini? Razlozi su mnogo veći nego ih se želi prikazati u javnosti. Nije u pitanju bilo kakvo odcjepljenje hrvatskog entiteta iz BiH i pripajanje Republici Hrvatskoj. U hrvatskom slučaju takav bi postupak bio genocidan za bh Hrvate, jer bi se, u tom slučaju, samo zapadni dio Hercegovine mogao geografski spojiti s Hrvatskom, a što bi onda bilo s bh Hrvatima koji žive u drugim krajevima Bosne i Hercegovine? Dakle, treba Bošnjacima izbiti adut iz ruke: nema odcjepljenja trećeg - hrvatskog entiteta iz BiH! Treba također ukazati na prave razloge koje je Alija ostavio u amanet svojim nasljednicima. Tri se stvari ne mogu dugo skrivati: sunce, mjesec i istina! (Buddha)

Boje se ostanka Hrvata
Razlozi su, naime, kad Hrvati uspostave svoj entitet onda će većina njih ostati u BiH, u svojoj domovini, i neće biti prisiljeni da se sele u Hrvatsku ili u svijet. U tom slučaju, bošnjačka ekspanzija na hrvatska područja bit će nemoguća. U tom grmu leži zec! Kad se (uskoro) u Republici Hrvatskoj promijene vlast, izaberu državotvorni zastupnici, onda će i bh Hrvati lakše doći do izražaja svoje nacionalne posebnosti i ostvariti zakonske uvjete za uspostavu hrvatskog entiteta u BiH. (Mesić, Josipović, Pusić i drugi davali su upute Sarajevu kako treba ukrotiti Hercegovce.) U ovom slučaju, veliko mnoštvo hrvatskih muslimana i Bošnjaka koji danas žive u RH neće trebati, i neće moći, biti petokolonaši u svojoj domovini. Isto će biti i s onima koji imaju hrvatske putovnice, a borave u BiH.

Rat je obustavljen i vrijeme je da se uspostavi mir. Slobodu se ne može nametnuti silom, zakonskim odredbama, nego samo i jedino slobodnom voljom naroda. Dakle, jednaka prava moraju imati među sobom oni koji su građani u istoj državi. Samo tako BiH ima neku mogućnost da bude samostalna i slobodna država na Balkanu.


Pismo iz Toronta

ZABRINUTOST ZA SRBE (I SRBIJU) U HRVATSKOJ

Hrvatski se narod treba naučiti voljeti svoju domovinu


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. RUJNA 2014. UZ 19.00 SATI


Autor: Rudi Tomić


Vladajuća vrhuška u Republici Hrvatskoj (počevši od predsjednika RH, predsjednika Vlade, predsjednika Sabora, (x) ministara i (x) ministrica – sve do portira/portirka) zdušno su zabrinuti za Srbe u Hrvatskoj i Srbiju općenito, kao da su blizanci ili polubraća! Režimski medij u Hrvatskoj su toliko zagađeni favoriziranjem srboslavlja, što se sigurno gadi čestitim Srbima (ima još takvih!) jer je očevidna ulizička podložnost (podčinjenost, podvrgnutost i pokornost) poslušnika u RH. Dobiva se dojam (prividno) kao da je Srbija bila pobjednik u ratu! Kao da Oluje nije ni bilo!

S druge strane Šešeljeva Srbija prepustila je svoje (pobjedničke!) ovlasti Mesićevim antifašistima, Pupovčevim, Martićevim i Babićevim četnicima, Josipovićevim i Milanovićevim imbecilima da vladaju u Hrvatskoj. Koliko god ovakve tvrdnje izgledaju patetične, odnosno neuvjerljive, mogli bismo ih dokazati s nizom činjenica.

Srbima u Hrvatskoj i Srbijanskim čelnicima širom su otvorena vrata u svim državnim institucijama u RH, skoro kao što je bilo za vrijeme Jugoslavije! RH objavila je popis hrvatskih branitelja, s nakanom da u Beogradu znaju tko se je borio u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu i gdje. Hrvatska je poklonila prijevod (vrijedan 8 milijuna eura) za pristup Srbije u EZ! Hrvatska ima sa Srbijom mnogo neriješenih pitanja: u pogledu granice, nestalih hrvatskih zarobljenika, pokradene umjetnine i opljačkanih kuća i naselja, ratne oštete i XY drugih potražnja. No, i pored svega, današnja je Vlada u RH obećala Srbiji da neće praviti nikakve probleme u njihovom zahtjevu za članstvo u Europskoj zajednici! Tko je u Hrvatskoj odgovoran za ovakvu izdajničku politiku koja je nametnuta poslije smrti predsjednika Franje Tuđmana? Odgovor bi, vjerojatno, bio: udbaši, komunisti, jugonostalgičari, strane obavještajne službe, i da ne nabrajamo sve antihrvatske čimbenike u RH, ali sigurno bismo zaobišli kolektivnu odgovornost  hrvatski narod!

Hrvatski je narod teškom mukom obranio i utemeljio neovisnu, slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku, u kojoj su, nakon kratkog vremena, vlast preuzeli ljudi koji nisu bili za rušenje jugoslavenskog poretka. Možemo donekle shvatiti, da se narodu može prodati rog za svijeću, ali samo jedanput. To nije bio slučaj u hrvatskom – slučaju. Naime, narod je prevarom izabrao Stjepana Mesića za predsjednika RH. Nakon dolaska na Pantovčak Mesić nije sakrivao svoje nakane u rušenju hrvatske državotvornosti, da bi opet, nakon pet godina, bio ponovo izabran za drugi predsjednički mandat. (!?) Ishod je učitelj i za luđake (Liv. XXII, 39.)

Ivo Josipović, partizanski brat Mesića, ustoličio se na Pantovčaku s istim savjetnicima, koje je imao njegov predšasnik. Republika Hrvatska je za petnaest godina imala izdajničkog predsjednika i - izdajničku vladu. Narodna poslovica kaže: svaki narod dobije onakvog vladara kakvog zaslužuje. (Justece – is when people get what they deserve!)

Da li, stvarno, narod zaslužuje ovakvu vladu kakvu ima? Hrvatski će narod i građani RH odgovoriti na ovo pitanje na slijedećim predsjedničkim izborima. Josipović se već umiljava narodu s partizanskom kapom, zmijom u njedrima i s Titom. Dakle, hrvatski je narod bio uzastopno tri puta prevaren, što je neshvatljivo u demokratskom poretku: to je pučki nemar, zavedenost, ludilo i izdaja. Ljudi moraju vjerovati u sebe, jer su ljudsko biće; ljudi moraju vjerovati u svoj narod, jer su tek onda ljudska zajednica, nacionalno istovjetni i državotvorno svjestan narod. Grčki pjesnik Homer je bio slijep, ali bolje je vidio nego mnogi u Hrvatskoj, koji imaju očni vid - a ne vide rasulo svoje domovine!

Tko želi zajedništvo sa Srbijom?
Hrvatski narod ima bogato iskustvo i krvavu prošlost u bio kojem zajedništvu sa Srbijom. Ima skoro dva stoljeća od kako se Srbija nameće Hrvatskoj za ''branitelja'' jugoslavenstva na Balkanu. U među vremenu Hrvati su se djelomično oslobađali od monarhije, okupatora, imperija i istočnog susjeda, ali u svim poslije ratnim diobama pobjedničkih sila, Hrvati su uvijek bili pokradeni: u Berlinu 1878., u Parizu 1919., u Jalti 1945., u Dayton 1995., Brisalu 2013., i Berlinu 2014.

Zapadna Europa ne može funkcionirati bez Srbije! Srbi su bili i ostali ispostava engleske i francuske vanjske politike na Balkanu, a isto tako su saveznici s bratskom Rusijom s kojom ih povezuje pravoslavlje. Hrvatska se nije mogla ili nije znala snaći u igrama s velikim silama, kao što je to uspješno činila Srbija!

Ako analiziramo korijenje hrvatskog pučanstva, onda ćemo doći do zaključka, da je samo jedna trećina hrvatskog naroda autohtonog slavenskog podrijetla, a dvije trećine su asimilirani ostatci naroda koji su vladali hrvatskim zemljama tijekom stoljeća. Jedini su Srbi koji su se oduprli asimilaciji, jer su u Hrvatskoj imali Srpsku pravoslavnu crkvu. S toga se u Hrvatskoj uvijek moglo naći ljudi koji su bili skloni izdaji hrvatskih nacionalnih interesa, bilo iz osobnih razloga ili zbog privrženosti svojih mentora.

Skandal u Šibeniku, ili ''Bitka za Šibenik''
Pokop hrvatskog pravoslavnog branitelja u Šibeniku bio je skandalozan. SPC zabranila je izložiti hrvatsku zastavu i odati vojne počasti preminulom hrvatsko branitelju. U hrvatskoj državi Srpska pravoslavna crkva diskriminira hrvatske branitelje pravoslavne vjere, samo zato što su se borili u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Tko razuman može preći šutke preko ovakvog izazova Srba u RH? Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj nije ni pravoslavna niti je Crkva, nego četničko-srpska ispostava za regrutiranje pripadnika srpske nacionalne manjine u petu kolonu.

''Hrvatska pravoslavna crkva nailazi na velike otpore u svom priznanju, i to na svim institucijama, iako ima više od 17.000 pravoslavnih Hrvata'', rekao je za dnevno.hr hrvatski episkop Aleksandar, predsjednik Svetog Sinoda Europske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i član Svetog Sinoda Europske pravoslavne crkve sa sjedištem u Parizu. Da je, kojim slučajem, riječ o bilo kakvoj srpskoj instituciji, ili homoseksualnoj udruzi, već bi se digli na noge sve branitelj ''ljudskih prava'' i ''antifašističke'' udruge protiv diskriminacije. No, kad je riječ o hrvatskim pravoslavcima, onda nitko ne ustaje u njihovu zaštitu. I tome će doći kraj.

Tko već ne zna za aferu Azimuta, noćnog kluba u Šibeniku, preko puta Katedrale, u kojem se svaka noć provodi u ''glazbenom'' ludilu do zore. Kad je biskup Ivas upozorio policiju o bučnoj nesnošljivosti, a policija upozorila vlasnika kafića, Hrvatsku je uhvatila panika, pa su krenule hajke protiv biskupa, koji ''želi ugasiti kulturni život u Šibeniku''; biskupa se također optužuje da se bavi ilegalnim poslovima i krade crkveni novac. Kafić je bio samo povod za napad na biskupa Ivasa, koji piše pjesme za Thomsona, jer ovaj uzoriti dušobrižnik ne strepi pred prijetnjama i napadima od crveno-žuti imbecila koji imaju veliki prostor u javnom životu i zaštitu državne vrhuške.

Podnosi ili udari
Geslo kraljice Elizabete: Podnosi ili udari, da ne budeš udaren, udari (Fer aut feri, ne feriaris feri). Nekad se treba poslužiti i tuđim primjerima kako bismo se otarasili ološa koji stoljećima nagriza hrvatsko nacionalnu samobitnost. Nema dvojbe, aktualna vlast u RH prelila je čašu, te više nema ni oprosta ni zaborava, nego udari… uspostavimo pravednu nacionalnu vlast na svim razinama diljem Hrvatske. Oni, pak, koji su bili, i ovi danas na vlasti treba pozvati na odgovornost za veleizdaju, za krađu nacionalne imovine. Svima koji su se obogatili dok su bili na vlasti treba oduzeti imovinu, a njih strpati na Goli otok da se sunčaju.

Nova vlast treba preispitati sve ugovore koje su potpisali Sanader, Kosorka i Milanović u ime Republike Hrvatske, jer očevidno je da su rasprodali hrvatsko blago za jeftine šolde. Nova vlast, također, treba izbaciti sve manjinske zastupnike iz Hrvatskog državnog sabora, jer su povlašteniji od hrvatskog naroda. Hrvatska bi se trebala ugledati u države, najdemokratičnije u svijetu – Kanadi u Ameriku. Ni u jednoj ovoj državi nema osigurano zastupničko mjesto u Parlamentu ni za jednu nacionalnu manjinu, etničku skupinu (ima etničkih skupina koje broje milijunsko članstvo), ali su svi jednaki pred zakonom: imaju pravo birati i biti birani u klasičnim političkim stankama. Što se, pak, tiče kulture, jezika i navika, koje su njihovi predci donijeli u ove zemlje, njima se daje prednost jer su dio mozaika, ali bez političke konotacije.

Treba, također, omogućiti onima koji su dobro uhljebljeni, a mrze Hrvatsku, ili je ne znaju voljeti, neka se isele iz Lijepe naše. Isto tako, oni koji narušavaju hrvatsku nacionalnu posebnost, ruše mir i dižu nacionalne tenzije treba im oduzeti putovnice i protjerati iz zemlje. Pod hitno, treba okončati Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj i osnažiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kao što Bugari imaju svoju, Makedonci svoju i Crnogorci svoju - za Srpsku pravoslavnu crkvu mjesto je samo u - Srbiji!

Hrvatski se narod nalazi na velikom iskušenju, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Hrvati se konačno trebaju ponašati kao državotvoran narod u svojoj domovini. Hrvatskoj ne trebaju nikakve asocijacije balkanskog sadržaja. Republika Hrvatska može surađivati sa susjedima i s drugim državama u svijetu samo u bilateralnim odnosima. Hrvatski se narod treba naučiti voljeti svoju domovinu, jer bez domovine nema osobne ni nacionalne sigurnosti. Izbori su na pomolu, najprije za predsjednika RH, a potom za zastupnike u Hrvatskom državnom saboru. Često puta opačina zavarava izgledom vrline, stoga treba imati na umu koga birati. Valjda nema osobe u Hrvatskoj i dijaspori tko ne bi znao o kandidatima koji žele doći na vlast, na kojoj se strani nalaze. U RH nema ljevičara, ni desničara ni ''umjerenih'' centralista. Postoje samo dvije alternative: domoljubna ili izdajnička! Hrvatski narode otvori oči i odluči o svojoj sudbini i sudbini svoje domovine!