<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="65001"%> Dijaspora_Ličke novine_Lički vjesnik_Glas dijaspore

arhiva
lll
glas



Pismo preko bare

LUSTRACIJA JE PRIMARNA ZA OPSTANAK HRVATSKE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. PROSINCA 2016. U 18:30 SATI

Piše: Rudi Tomić

TORONTO - Zašto je stari hrvatski pozdrav ZA DOM SPREMNI toliko omržen u Hrvatskoj!? Isto tako i toliko omržen je i stari hrvatski grb koji počima s bijelim poljem!? Dakle, hrvatski simboli koji imaju povijesno obilježje hrvatske samobitnosti i nacionalnog ponosa  smetaju neprijateljima Hrvatske u Hrvatskoj i u Srbiji.

Što, u stvari, predstavlja hrvatski pozdrav Za dom spremni? Slogan ili pozdrav Za dom spremni nije samo pozdrav, kao recimo ''Dobar dan'', ili kako su se naši pradjedovi i djedovi međusobno pozdravljali - ''Hvaljen Isus i Marija!'' Nije niti pozdrav ''Zdravo'', kojeg su ''izumili'' partizani i nametnuli u poluslužbeni pozdrav u Jugoslaviji, s kojim se i danas pozdravljaju jugonastalgičari u Hrvatskoj.

Dakle, pozdrav Za dom spremni (ZDS) je deklaracija, prisega, odluka i riječ onoga tko izusti taj pozdrav da je bez straha spreman za dom (i domovinu) dati život svoj. Milijuni Hrvata u grobovima svjedoče kako su bili spremi za dom i domovinu umrijeti. Stoga, pod svaku cijenu, neprijatelji hrvatskog naroda traže zabranu pozdrav ZDS, što bi u hrvatskom državotvornom smislu značilo: predaja neprijatelju vlasti u svom  domu i svojoj domovini. Jesu li Hrvati spremni na predaju četnicima, to jest Srbiji i njihovim slugama u Hrvatskoj?

Nitko nema pravo tražiti da se naši politički događaji (i nacionalni simboli, r.t.) iz bliže ili daljnje prošlosti stave i drže  u stanju zaboravi, nego trebaju u nama biti što življi i usvješćeniji kao živo iskustvo koje nam ima neprestano služiti u izgradnji svih naših unutrašnjoj i vanjsko-političkih pogleda i postupaka. (Ivan Oršanić)

Opsesija V(P)ulina za Hravatskom
Nakon što je u Jasenovcu, (u središtu grada Jasenovca), postavljen spomen-ploča jedanaestorici hrvatskih branitelja pripadnika 1. bojne ''Ante Paradžik'' HOS-a, koje su ubili srbočetnici u Domovinskom (Osloboditeljskom) ratu, nastala je uzbuna u Srbiji i panika u Hrvatskoj. Srbija je poslala službenu notu međunarodnim predstavnicima s upozorenjem o ''refašizaciji hrvatskog društva'', s napomenom da se na spomen-ploču poginulih hrvatskim braniteljima nalazi ustaško znakovlje ''Za dom spremni''.

Srbijanski ministar četničke Vlade u Beogradu Aleksandar Vulin napao je i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, koja je posjetila našu hrvatsku zajednicu u Torontu; sastala se s hrvatskom mladeži i bila gost na svečanoj večeri posvećenoj Vukovaru. V(P)ulin je izjavio ''da nije nepoznata naklonost hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ustaštvu, ali je ocijenio zabrinjavajućim izostanak šire društvene osude ustaštva u Hrvatskoj.'' Povod tome je bila fotografija predsjednice u Torontu, u društvu obožavatelja, i ispred nje je bio hrvatski stjeg s grbom koji počinje bijelim poljem, kojeg Hrvati u dijaspori s ponosom viju na svakom skupu, a nema hrvatske kuće u kojoj nije na najistaknutijem mjestu takav stijeg (zastava ili barjak). V(P)ulin dobro znade: Tko se pod njim bije kukavica nije...!

Kolinda Grabar Kitarović ostavila je dojam u Hrvatskoj zajednici u Torontu da je u pravom smislu predsjednica svih Hrvata, koja je donijela nove nade Hrvatima u dijaspori, da će Hrvatska biti uzor državama u svijetu, ne samo po prirodnim ljepotama nego u ostvarenju vjekovnih težnja za slobodom, gospodarskim prosperitetom, s čvrstim granicama, što bi trebalo biti povod nama u dijaspori da se što prije vratimo u svoju lijepu i voljenu domovinu Hrvatsku.

Ne ćemo ulaziti u kronologiju zbivanja oko HOS-ove spomen-ploče u Jasenovcu, jer su na tu temu dali odgovore hrvatatski branitelji (Mladen Pavković), političari (dr. Zlatko Hasanbegović) i akademici (Josip Pecarić); oglasili su se i čelnici Vlade, ministar vanjskih poslova Davor Ivo Štir, predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković (''tražiti će zakonsko rješenje koje će regulirati pitanja koja se odnose na totalitarne režime''), a oglasila se i Predsjednica s porukom, da osuđuje sve totalitarne režime...

Pupovac i Buak provociraju hrvatsku Vladu i Sabor
Milorad Pupovac je najvatreniji četnik i provokator u Hrvatskoj. Pupovac u Hrvatskoj uživa tolike privilegije kao da predstavlja Ameriku u RH, a ustvari predstavlja četništvo, pregršt jada, najgori ološ srpskog naroda u Hrvatskoj. Pupovac također predstavlja četničku pravoslavnu sektu u Hrvatskoj i zločinačku vladu u Beogradu. Ali, za sve Pupi ''zasluge'' u RH, ne samo da nije kažnjen, nego, dapače, nagrađen je saborskom foteljom, položajem u Vladi i dobro plaćen ustaškim kunama, kao i njegovo glasilo ''Novosti'' koje objavljuje najpogrdnije antihrvatske tekstove za koje bi se posramili i u Srbiji.

Milorad Pupovac uporno traži uklanjanje hrvatskih znakovlja: grba i pozdrava ZDS, a ne odriče se četničkih znakovlja i partizanski spomen-ploča, koje svjedoče o zločinima počinjenim nad hrvatskim narodom diljem Hrvatske. No, Pupovac ima veliki oslonac u Hrvatskoj od petokolonaša: fašista, jugonostalgičara, ljevičara i antihrvatskih medija, kao i velikog broja hrvatskih budala, među kojima su najistaknutiji: Arsen Bauk, Pusići (seka i braco), Siniša Hajdaš Dončić, Peđa Gribin i još mnogi drugi udbaši i njihovi sinovi.

Kad bi Hrvatska davala ''Oskar'' za najboljeg mladog veleizdajnika, provokatora i zlotvora u RH sigurno bi Arsen Bauk bio dobitnik. Također po imenu i prezimenu Arsen Bauk mogao bi ući u Guinness book of records, jer njegovo ime Arsen na grčkom glasi sastojak vrlo otrovnih spojeva, a prezime Bauk u rječniku hrvatskoga jezika znači - strašilo.

Daklen, Otrovno strašilo (Arsen Bauk) je pozvao Plenkovića da Vlada pod hitno donese odluku o uklanjanju ustaškog pozdrava ''Za dom spremni'' na spomeniku poginulim braniteljima HOS-a postavljen u centru Jasenovca, naglasivši  ''da je vlada Ive Sanadera 2004 donijela odluku o uklanjanju spomeničnog obilježja Mili Budaku u Svetom Roku i Juri Francetiću u Slunju, uz obrazloženje da su postavljanja takvih obilježja suprotno izvršnim osnovama Ustava Republike Hrvatske te šteti ugledu i interesima Republike Hrvatske koje je Vlada dužna štititi.''

Ni riječi o četničkim i partizanskim znakovljima u Hrvatskoj, koji i danas nakon 25 godina slobodne i samostalne Države Hrvatske, na najuglednijem trgu u Zagrebu nosi ime zločinca Tita, koji sramoti grad, Hrvatsku i ugled u svijetu.

Predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon izbora iznevjerio je hrvatski narod, jer je odstranio ministra kulture dr. Zlatana Hasanbegovića i postavio Ninu Obuljan, o kojoj nije ni riječi rekao tijekom kampanje, nego tek nakon pobjede.
Dr. Zvonimir Šeparović poslao je otvoreno pismo predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, svome bivšem studentu, u kojem pored ostalo stoji: ''Da je Plenković u kampanji imao Ninu umjesto Zlatka danas ne bi bio premijer...ne bi dobio prolaznu ocjenu, ali ima šansu na popravnom ispitu - trebat će mijenjati neke članove svoje vlade. I lišiti se nekih savjetnika. ''

Naime, čim je predsjednik Vlade odstranio dr. Hasanbegovića s položaja ministra kulture, dao je znati svojim kritičarima, odnosno petoj koloni u Hrvatskoj, da je popustljiv i labavog karaktera. Umjesto da je bio odlučno i zadržao dr. Zlatka Hasanbegovića, najboljeg ministra u RH, s time bi poslao oštru poruku četništvu, jugonastalgičarima i provokatorima, da je kraj njihovog skrivanja iza lažnog antifašizma i ucijenjivanja Vlade u RH. Dr. Šeparović je poslao svome studentu s posvetom svoju novu knjigu LUSTRACIJA - rasvjetljivanje bivšeg totalitarnog komunističkog režima, da ga podsjeti na ono što on dobro zna: da Europa od nas traži lustraciju.

Zaključna misao
Lustracija je najprimarnija zadaća Hrvatske vlade i Hrvatskog (državotvornog) sabora, jer dok se ne uklone sva znakovlja koja obilježavaju četničke i partizanske zločince koji su izvršili genocid nad hrvatskom narodom, u Hrvatskoj neće biti mira niti prosperiteta.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo objavilo je jednoriječnu knjigu dr. Zvonimira Šeparovića - LUSTRACIJA, u kojoj su iznesene činjenice i potreba žurnog uklanjanje udbaša, i njihovih sinova i kćeri, veleizdajica i zločinaca iz političkog života u Hrvatskoj, koji i danas vladaju, bilo u Vladi ili oporbi, ili su na vodećim položajima u medijima i ustanovama, među kojima ima veliki broj ratni zločinaca.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković ''ima šansu na popravnom ispitu'' da provede lustraciju u Hrvatskoj, što mu neće biti teško, jer u knjizi koju mu je poklonio njegov profesor izneseni su dokumenti i zakoni po kojima se treba pokrenuti sudski postupak. U knjizi također navedena su imena kojima je Hrvatsko nacionalno etičko sudiše izreko presudu: Ivi Josipoviću, Stjepanu Mesiću, Vesni Pusić, Miloradu Pupovcu, Budimiru Lončaru, Vesni Teršelić, Carlu Bildtu, Vojislavu Stanimiroviću, Josipu Brozu Titu, Zoranu Milanoviću, a suđenje će se nastavlja i  drugima. 

Dr. Zvonimir Šeparović u razgovoru s Davorom Dijanovićem dao odgovor na četrnaest pitanja, koja su biblijske vrijednosti, o problemima s kojima je bio, a i danas suočen hrvatski narod. Donosimo  samo posljedno pitanje i odgovor. Dijanović: ''Kako gledate na hrvatsku budućnost? Imamo li razloga vjerovati u bolju i pravedniju Hrvatsku?''

Šeparović:  ''Kad ne bih vjerovao u svoju i našu Hrvatsku osjećao bih se krivim. Bilo bi to kao da izdajem svoju zemlju i sebe. Hrvatska je, koliko god bila ugrožena i koliko god bila u teškoćama, ipak ona je naša vječna Hrvatska, s jednim od najstarijih naroda i jednim od najstarijih država u Europi.

Hrvatska postoji i ona će postojati unatoč i usprkos svim zlima koja nam prijete. Vjerujem da će biti pravednija i bolja od jučerašnje. Hrvatsku ljubimo takva kakva jest i želimo joj da bude bolja i pravednija i, s Božjom pomoći, i s našom većom brigom, vjerujem, da ćemo u tome uspjeti.'' (Lustracija, Zagreb 2016.)

Na naslovnici knjige nalazi se fotografija zločinca Tita s krvavom bijeloj rukavicom na ruci, s krvlju poškropljena kravatom, košulji i maršalska odori, što je izazovno samo po tome, da knjigu treba pročitati. Ali, ostao sam bez riječi, kad sam vidio da je knjiga koja je od velike povijene vrijednosti - tiskana u 500 primjeraka.!?

Nije istina da je u Hrvatskoj razlog za male naklade knjiga oskudica novaca. Koliko je ljudi bilo na okupilo u Areni za vrijeme Devis kupa i pjevali su bez prestanka: ''Hrvatska, Hrvatska, svi smo mi Hrvatska''; naš kanadski Justin Biber ''krcato'' je napunio Arenu; Dino Merlin okupio je oko 22.000 ljubitelja sevdaha. Dakle, ima novaca u Hrvatskoj, jer su ulaznice za ovakve predstave jako skupe, ali nema interesa za knjigu. Horribile auditu! (Strašno je čuti!)
''Mnogo je više načina kako se sloboda može izgubiti nego kako  se može zadobiti. Sloboda se zadobiva uskim stazama, a gubi se širokim avenijama.'' (Mile Prpa)

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović donijela je u našu zajednicu u Toronto velike nade za boljitak u Hrvatskoj, što nas je sve ohrabrilo.Hrvati iz Kanade iskreno se zahvaljujemo našoj predsjednici što nas je posjetila i ugodno oduševila svojom jednostavnošću, ljubaznošću i pojavom.

Našoj predsjednici, hrvatskim braniteljima, hrvatskom narodu u domovini i u dijaspori želimo sretan Božić, bolju i blagoslovljeniju Novu 2017. odinu!


Komentar iz Toronta

Trump je kao hrvatski Hasanbegović

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. studenoga 2016. u 9:00

Piše: Rudi Tomić

Od početka kampanje za predsjedničke izbore u Americi, pa sve do konačne pobjede (8. studenog 2016.), malo tko je ozbiljno mislio da će za predsjednika SAD-a biti izabran Donald JohnTrump.

Novoizabrani predsjednik Donald Trump je nova pojavnost u politici. Mada su protiv njega bile udružene snage svih rasa, vjera i medija, čak i većina republikanske stranačke elite iako je sintetizirao konzervativne stranačke vrednote; bio je napadan ili ignoriran od bivših republikanskih predsjednika SAD-a - starog Georga H. W. i maldog Georga W. Busha, predstavnika Komgresa Paula Ryana, kao i republikanskih predsjedničkih kandidata Mitt Romney i John McCain. Ali, Donald Trump je imao viziju Amerike jer je osjetio potrebe zapostavljenog i životno ugroženog američkog naroda i nije se dao smetnuti s idejnog puta do konačne pobjede - 45. predsjednika SAD-a.

Pobjeda je pobjeda, koja ima svoju veličinu, ali u američkom slučaju veći je događaj katastrofalan poraz Hillary Clinton, poraz doktrine predsjednika Baracka Obame i vrhuške Demokratske stranke. Ukratko subjekata koji su na osnovu pristranih  anketa, brutalnih reklama, organiziranih provokativnih prosvjeda, televizijskih komentara i banalnih naslovinca u tiskovnim medijima (koji su nekada bili toliko moćni da su skidali i postavljali predsjednike SAD-a, čak i vladare u nekim državama u svijetu) ostali su osramoćeni i zaslužuju naziv: podli ljevičarski mediji niskog morala.

Sva ta silna propaganda, u koju su utrošene milijarde dolara domaćih i stranih korporacija, koja je zagađena liberalno-nihilističkim, fašističko-šovinističkim, komunističko-ideološkim, stranačko- ekstremističkim interesima, te sve vrste individualnog ljudskog ološa u financijskim institucijama, na sveučilištima i u hollywoodskim studijama, sručilo se dupkom na tek izabranog predsjednika DonaldaTrumpa. Amerika je u plamenu kojeg potpiruje Obama i radikalna klika.

Trumpov državotvorni pokret uzdrmao Ameriku i svijet
Ono što je Donald Trump najavio u početku svoje političke karijere: America First - riječ je postala djelom! Prihvaćena je kao prva zapovijed američke nacionalne samobitnosti. Evangelisti u SAD-a uzeli su slogan: Amerika First kao  ''jedanaestu Božju zapovijed!'' Aleluja!

Trumpov državotvorni pokret uzdrmao je Ameriku, jer će stati nogom na sve one koji kradu, varaju, prodaju državne tajne; sele svoje tvornice u Kinu, Meksiko, Indoneziju, Pakistan, Indiju i sl. gdje je jeftina radna snaga, a američke tvornice ostaju razbijene zidine gdje se igraju rattus (štakori).

Početak Trumpovog pokreta mogli bismo nazvati nacionalnim osvješćenjem, a to je uzdrmalo temelje globalizaciji, multikulturalizmu, homoseksualizmu, abortizmu, ateizmu i liberal-socijalizmu u Americi. Europa se već počela raspadati, jer je otvorila granice hordama s Istoka koje će s nožem u ruci nametnuti svoju vjeru, kulturu i na svome jeziku pisati će povijest o bivšoj europskoj civilizaciji, ukoliko ne prihvati formulu mađarskog premijera Victora Orbana.

Trumpova će se Amnerika nacionalno osvijestiti, gospodarski osnažiti, vojno osposobiti i ponovo postati utjecajna velesila na svijetu. Ali, ne sila u smislu Bušovih, Clintonovih i Obamovih strategija, koje su zbog svojih osobnih interesa nametali ratove u svijetu, ropstva, pokolje, progone, milijunske migracije, ruševine infrastrukture povijesnih gradova u kojima se raspadaju bezbrojna zatrpana ljudska tijela. E, konačno je došao kraj Bush-Clinton-Obamovoj vojnoj ekspanziji.

Amerika će biti uzor snage zakona i reda, vraćanje radnih navika koje su stvorile ogromno gospodarsko bogatstvo; učvršćenje državnih granica, jer država bez određene i čvrsto čuvane granice - nije država. Amerika će prednjačiti i u mnogim drugim vrlinama koje neće biti nametane snagom sile drugim narodima, ali bit će spremna poslovno surađivati s državama u svijetu bez obzira na njihovu kulturnu, vjersku i političku opredijeljenost.

Srbija se već hvali kako je Donald Turmo veliki prijatelj srpskog naroda (!?). Ima i Hrvata koji se također nadaju da će predsjednik Trump biti prijatelj Hrvatske (!?). Predsjednik Donald Trump nije ničiji neprijatelj ako nije Amerika u pitanju, a isto tako nije ničiji prijatelj, izuzev židovske države - Izraela. Međutim, Trump je spreman surađivati s drugim državama ako će od te suradnje Amerika imati koristi. odnosno America First!

Dr. Hasanbegović je trebao biti hrvatski Trump.
Sve negativnosti kojima je bio izložen dr. Zlatko Hasanbegović u Hrvatskoj, slično je doživio (i još doživljava) Donald Trump u Americi, s jednom ''malom'' razlikom: Trump je ima svoje milijarde dolara za kampanju i plaća s računa Trump's Corporation, što mu je dalo snagu da bude kuražan, odlučan (čak i bezobrazan u predizbornoj kampanji, ali nakon izbora pokazao je državničko držanje), jer nije bio ovisan. Dr. Zlatko Hasanbegović je imao također političku viziju za Hrvatsku, kristalno čistu nacionalnu ideju, domoljublje, ljubav i povijesne činjenice koje su mu krasile državničke vrline. U narodu je probudio hrvatsku državotvornu svijest, na čemu bi mu zavidjeli Otac Domovine dr. Ante Starčević i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. Ali, na žalost, ključni ljudi u HDZ-u nisu mu dali podršku!

Odlazak Tomislava Karamarka u mirovinu nije nikog iznenadio tko se imalo razumije u politiku. No, Karamarko nije predmet ovog osvrta, ali njegovim odlaskom s čela HDZ-a otišao je i dr. Hasanbegović iz Vlade. Da je, kojim slučajem, HDZ-a izabrala za predsjednika stranke dr. Zlatka Hasanbegovića umjesto Andreja Plenkovića, Hrvatska bi danas imala Vladu bez licemjernih partnera; imali bismo najhrvatskiju Hrvatsku u povijesnim granicama; imali bismo državu u koju bi se željeli vratiti iseljenici iz dijaspore, a također malo bi bilo onih koji bi željeli napustiti domovinu.
„Je li vam sada jasno zašto je naša himna jedna od najljepših, ako ne i najljepša himna na svijetu, poput lijepe, ako ne i najljepše zemlje na svijetu - naše drage domovine?! Doista! „                                                                   (Mile Prpa/Codex moralis Croaticum)
Zaključna misao
Od prvog dana proglašenja samostalne i neovisne Republike Hrvatske, srbočetnici okupirali su ''srpska'' područja u Hrvatskoj, te uz pomoć srpskog pravoslavlja u Hrvatskoj i Srbiji, uz podršku JNA, udarili su svom silom na tek proklamiranu samostalnu Hrvatsku. Upravo se danas (18. studenog) obilježava 25. obljetnica okupacije Vukovara, gdje je u Koloni sjećanja bilo više od 100 tisuća ljudi u Vukovaru - gradu vitezova. Hrvatska je oslobođena od velesrpske agresije, ali se nije oslobodila od domaćeg četništva, pravoslavne sekte, jugoslavenstva, jugokomunizma, (ant)fašizma i utjecaja engleske, europske, američke, srpske, ruske i turske pretenzije na Hrvatsku.

Ljudi koji su bili bliski, uz dr. Franju Tuđmana, savjetovali su predsjednika da abolira četnike i partizane, da amnestira zločince i odgodi lustraciju - i danas vladaju u Hrvatskoj! Ne kao Izvršna vlast, već kao savjetnici: Mate Granić (donedavno i Vladimir Šeks) savjetnici su predsjednice RH; Vladimir Šeks i Milorad Pupovac savjetnici su predsjednika Vlade; dočim u sjeni su: Dejan Jović, Josip Manulić, Ivo Josipović i Stjepan Mesić, koji se čak ponudio i predsjedniku Trumpu za savjetnika!

Svima je poznato da su glavni mediji u Hrvatskoj - antihrvatski u svakom pogledu, koji svojom promidžbom podržavaju radikalni ekstremizam jugoslavenske antifašističke lige u Hrvatskoj. Isticanje hrvatskog domoljublja je - ustaštvo! Hrvatski su branitelji upisani u Registar, da ih se može uhvatiti u susjednim državama. Četnicima i zločincima RH opravlja kuće ili gradi stanove, plaća mirovinu za zločinački ratni staž u ofenzivi na Krajinu i druge dijelove Hrvatske i BiH. Hrvatska Vlada plaća četničke (Pupovčeve) novine u Zagrebu (!), koje se sprdaju s državom koja financira četništvo i pravoslavlje u Hrvatskoj! Ni to nije sve. Određen broj četnika, na čelu s Miloradom Pupovecm, imaju osigurane fotelje u Hrvatskom (državnom) saboru, gdje sabotiraju, bojkotiraju, ignoriraju, provociraju hrvatski narod u hrvatskom Hramu - i za to su debelo plaćeni hrvatskim kunama!

Ako su mogli izići na ulice (anti)fašisti i drugi huligani da spriječe dr. Hasanbegovićevo ponovno imenovanje u novoj Vadi za ministra kulture, što im je i uspjelo, jer je predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković za ministricu kulture postavio boljševicu dr. Ninu Obuljan. Kinseska poslovica glasi: Reći ću ti tko si, pokaži mi svoje prijatelje.

Ako hrvatski narod nije bilo u mogućnosti do sada imati svoga Trumpa, onda treba na demokratski način organizirati prosvjede, bojkotirati režimske novine i časopise, ne plaćati neprijateljski HTV-e, sve dok se ne provede lustracija. Treba također zaustaviti huligane na utakmicama i blokirati barove i dvorene koji ugošćuju ćirilične glazbene um(j)etnike iz Srbije. Za takve aktivnosti nikome neće pasti dlaka s glave, u protivnom bi značilo da ne živimo u demokratskoj Europskoj zajednici u kojoj je garantirana sloboda govora i druženja. Vrijeme je da počnemo kreirati i prestanemo samo kritizirati!

Neka je vječna slava hrvatskim braniteljima koji su dali svoje živote braneći Vukovar, uz osjećaj žalosti sjećamo se svih žrtava koje su srbočetnici masakrirali na najkrvoločniji način u Vukovaru i na Ovčari!



Hrvatska je izgubila još jednog velikana

mirko vidović

AKADEMIK MIRKO VIDOVIĆ

(31. prosinca 1940. - 13. listopada 2016.)

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. listopada 2016. u 18:40 sati


Piše Rudi Tomić, hrvatski akademik HAZUDD


Nakon tužne vijesti da je u Valenceu, u Francuskoj, 13. listopada  2016. blago u Gospodinu preminuo hrvatski akademik i Vitez  Reda Međunarodne akademije MIRKO VIDOVIĆ, bilo mi je teško, obzirom da smo se osobno poznavali i iskreno surađivali na domoljubnim i povijesnim širinama.

Kada sam pročitao IN MEMORIUM Mirku Vidiviću, kojeg je napisao Mirkov i moj akademski kolega (HAZUDD) Emil Čić u Hrvatskom fokusu (21. listopada 2016.) bio sam vrlo zadovoljan, jer je lijepo i stručno ukazao na život i životna djela vrhunskog intelektualca, povjesničara, pjesnika i lingvista kakvih se jedva može naći u svijetu. Emile, hvala Ti!

Ljudi, kao što je bio vitez Vidović, stoljeća na njih čekaju. Oni nikad ne umiru, samo tiho odu na vječni počinak. Njihova djela nastave živjet svom puninom snage njihovog stvaralaštva. Takve se ljude teško prihvaća i shvaća , jer ne žive u vremenu i prostoru u kojem obitavaju. Prof. Mirko Vidović je bio školovan (univerzalno obrazovan) i duhovno Božjom milošću duhovno nadaren čovjek, a bio je i impozantna ljudska pojava, koja se na prvi pogled autorativno nameće veličinom, značenjem i važnošću.

Hrvatski akademik Čić spomenuo je nekoliko Vidovićevih objavljenih djela, neka su prevedena na strane jezike, ali ono što je najvažnije za nas Hrvate, je činjenica da mi nismo - Slaveni: '' Izvrsno je Vidovićevo objašnjenje povezanosti izmišljenog imena Slaveni s pojmovima Sklabenoi i Serboi. Ova su azijska plemena zajedno napadala Carigrad. Sklabenoile su Bizantinci, nakon mnogo pokušaja smirivanja, na kraju nemilosrdno poklali, a Serboi su u ime mira dobili zemlju u zaleđu Carigrada! Tako se postepeno stvarala buduća Srbija, a sve to Vidović sjajno dokumentira temeljem objavljenih izvora. Kako su se Srbi našli u zaleđu Solina, da bi temeljem toga tvrdili kako je i ono Srbija! Tamo su nakratko dospjeli tako što su zajedno s Avarima provalili u Iliriju i neko se vrijeme ondje održali, sve dok Car Heraklije nije u pomoć iz Perzije dozvao Bjelohrvate, koji su kao snaga ratnika konjanika s lakoćom prevalili velike udaljenosti i u Hrvatskoj-Iliriji potukli Avare i Srbe, izbacivši ih iz Ilirije, sada transformirane u Hrvatsko Kraljevstvo, temeljem vladajućeg pobjedničkog sloja Bjelohrvata, najbližih rođaka Ilira!  Sjajna je i velika povijesna priča koju nam je ispričao Mirko Vidović i vrlo vjerodostojna, ili u najmanju ruku visoko vjerojatna, jer akademik citira izvore koji pred  nas postavljaju i daju vjerodostojnu sliku i novo znanstveno uvjerenje.''

Bibliografija akademika Vidovića sastoji se od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U rukopisu ostavio je 42 knjige s raznih područja, od toga 10 kazališnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemološka analiza našeg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti). O mnoštvu Vidovićevi djela i priznanja opširno donosi (hr. wikipedia.org).

Napisao sam Uvodnu riječ i objavio u nakladi Hrvatskog puta „ MEMORANDUM Mirka Vidovića“ o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske. Knjižica s 40 stranica, sažetak je Vidovićeva predavanja u Torontu povodom 60. obljetnice  uspostave Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.) i desete obljetnice uspostave Neovisne Republike Hrvatske (30. svibnja 1991.).

Među ostalim naglasio sam: Na traženje značajnih predstavnika međunarodne zajednice, Vidović je izradio cjelovit Glavni koncept Domovinskog rata, odnosno nenasilnog i pravnog razlaganja Jugoslavije, u smislu odredbi Helsinške deklaracije, na sastavne dijelove - obnovljene nacionalne države po logici povijesne istine i međunarodnih pravnih zasada. Poraz politike etničkog čišćenja u postitovskoj Jugoslaviji i pobjeda ideje restitucije, po komunistima otimane imovine, zakonitim vlastima, izravno proizlazi iz njegovih elaborata.

Bit životnog djela prof. Mirka Vidovića je pragmatizam - podudaran s matematičkom logikom - kao način mišljenja koji, po zdravu razumu, sve ljude dovodi do spoznaje prednosti općeg dobra u odnosu na svaku vrstu egocentrizma i fanatizma. Iz tog pragmatizma izveo je i teoriju o neminovnosti donošenja Globalnog plana za koordinaciju svih nacionalnih ekonomija u jednu koherentnu cjelinu ljudske gospodarske zbilje po kojoj je ubuduće nemoguće da bilo koja nacija osmisli svoju budućnost kao posve neovisna zemlja (kakve su bile Hoxhina Albanija ili Miloševićeva Srbija), sve države u svijetu su  sve izrazitije - međuovisne. Logika međuovisnosti alternativa je svakom hegemonizmu. Samo politika podizanja općeljudskog standarda može nadići svaku logiku prinude i nasilja.

Zadnji uradci, koje mi je poslao prof. Vidović „ Kad Muhamed ide k nepomičnom brdu“ (10.10. 2016.) svjestan da borba za samoodređenje i slobodu jedne nacije ne ovisi o 'ćeifu' ikojeg 'bogomdanog' vođe, Poglavnik je raspustio Ustaški pokret i utemeljio Hrvatski Oslobodilački Pokret - nakon marginalizacije Luburića, Sečana i Rovera. HOP je pozdravila i hrvatska sveučilišna mladež koja je, prilikom Manifestacije 1958. , u centru grada Zagreba uzvikivala - Dosta je bilo Sutjeske!

Oholost čini maske prozirnima (5.10.2016.), riječ je o ispitu savjesti cjelovite osobe u vlasti lažova i ubojice, kojeg mi je poslao tjedan dana prije nenadane smrti. Oholi ljudi smatraju da su oni jedini pozvani da primjenom svoje svijesti točno shvaćaju i svima drugima budu mjerilom svih vrijednosti. To ih dovodi u nesporazum i do sukoba s onima koji u svemu u svijetu vide Djelo Stvoritelja, a ne ogledalo sebe samoga, napisao je Mirko u tom osvrtu.

I, na kraju Mirkova života i ovog osvrta, moram naglasiti da je cijeli njegov život bio mukotrpan, ali i ispunjen raznovrsnim znanstvenim stvaralaštvom, u kojem se provlači nit pobožnosti s velikom odanošću Hrvatskoj, također i velikoj ljubavi naspram Bosni i Hercegovini, kojoj je bio odan do posljednjeg daha.

Uz velikog čovjeka bila je i njegov velika žena gđa Lucienne, koja ga je slijedila u svim pothvatima, kojoj od srca izražavam iskrenu sućut zbog smrti voljenog supruga!

Svevišnji će sigurno nagraditi pokojnog Mirka za sva dobra koja je učinio u zemaljskom životu. Dragi Mirko počivaj u miru Božjem i neka ti bude laka rodna gruda Bila, kraj Livna.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!


Pismo preko bare

Hasanbegović je glas državotvornosti u Hrvatskoj

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. listopada 2016. u 20:35 sati


Piše Rudi Tomić

Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo,
sve će biti jasno, ali (možda) kasno!'' (Tin Ujević)


Nakon izvanrednih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj napisao sam u osvrtu - Izbori u  RH otvorili su Pandorinu kutiju, gdje sam među ostalim naglasio: Bez dr. Hasanbegovića - ni govora o sastavu vlade! Dr. Zlatan Hasanbegović je moderni dr. Ante Starčević u ovom 21. stoljeću: u idejnom, državotvornom i političkom osmišljenju samostalan, slobodne i demokratske države hrvatskog naroda. (...) Na kraju osvrta iskazao sam zabrinutost: Ako dr. Zlatan Hasanbegović, ne daj Bože, ne ostane na mjestu ministra kulture, onda će neprijatelji hrvatskog naroda, odnosno četnici i peta kolona upravljati Hrvatskom.

Izgonom Hasanbegovića s položaja ministra kulture otvoreno je novo poglavlje veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa za volju Pupovčevih i Vučićevih četnika; Briselskih neprijatelja hrvatske posebnosti; domaće jugokomunističke pete kolone (Mesić, Josipović, Pusići i drugi) i  Sorosovih masonskih medija u Hrvtskoj. Jedino lustracija je solucija za demokratsku Hrvatsku, jer ''kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo'', citat je iz  Biblije.

''Politika nije najvažnija stvar u životu, nego je kultura. Kultura predstavlja dušu jednog naroda i svakako mora u sebi sadržavati elemente naraštaja koji su živjeli i stvarali prije nas. To uključuje i vjeru, moralnost i prihvaćanje društvene norme uspostavljene u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji.'' (Vice Batarelo)

Klutura (tradicija) je spasila židovsku naciju i vjeru. Dakle, vidi se koliko je bila važna uloga ministra kulture Hasanbegovića, stoga je i zamijenjen s osobom koja navija za Zvezdu, puši nišku Drinu, čita Politiku.(hr.fok.)

Plenković strmoglavio u samom početku
Netom je u Hrvatskom saboru izglasano povjerene predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću za formiranje Vlade, bilo je očevidno da će Zlatan Hasanbegović biti žrtva zbog ''viših'' interesa, odnosno zbog zahtjeva srpske nacionalne manjine, srpske pravoslavne sekte, srbijanske vlade i izdajničkih gnjida u Hrvatskoj.

''Izdajnik razgrađuje dušu nacije, on u potaji (u Hrvatskoj i javno!) potkopava temelje države, on inficira politička tijela tako da se ne može više braniti. Manje se treba bojati ubojica nego izdajnika. Izdajnik je kuga.'' (Cicero)

Rimski je filozof Cicero ukazao koliko je zlo veleizdaja u općem smislu, a naše su hrabre ''Žene u Domovinskom ratu - Zadar'', u prosvjedu (22. listopada 2016.) na glavnom trgu u Zagrebu poslale slijedeću poruku: ''Zlatana Hasanbegovića napadaju sve vrste šišmiša i vrana, spotiču mu noge oni koji su došli na vlast zahvaljujući njemu i takvima kao što je on, njegove stranačke kolege pognute glave među sobom i miču se od njega kao da je on problem, a ne upravo suprotno. Zamislite samo da su tako naši branitelji ostavili svoje ljude po bojištima, ranjene i napadnute?'', bila je poruka javnosti.

Dok su se braniteljice iz Domovinskog  obrambenog rata ''šetale'' tužne na Jelačića trgu, srpski mediji, kao i mediji u Hrvatskoj, u prvim reakcijama na izbor nove Vlade, najprije su naglasili da je premijer Anderej Plenković iz svog tima izostavio dosadašnje ministre Zlatka Hasanbegovića i Miru Kovača, iznoseći da oni pripadaju ekstremnoj desnoj struji unutar HDZ-a. Mediji također ističu da je tom odlukom Plenković pokazao kako je spreman popraviti ugled Hrvatske, nakon višemjesečnog tobože koketiranja i otvorene potpore ustaštvu i NDH.

Predsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić poslao je čestitku novom hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću na imenovanju nove vlade i ponudio dobrosusjedske odnose dviju država i suradnju na očuvanju stabilnosti regije. (!?)

Ne samo srpski mediji, srpska vlada, nego i međunarodni čimbenici, u prvom redu Europska unija, izrazili su svoje zadovoljstvo izborom Andreja Plenovića za predsjednika Vlade u Republici Hrvatskoj. Dakle, premijer Plenković je svojim izborom i postupkom oduševio vanjske čimbenike i domaće petokolonaše, ali iznevjerio je hrvatske domoljube, branitelje, mnoge stranačke kolege i većinu hrvatskog naroda, jer se nije dosljedno suprotstavio neprijateljima hrvatske države. Naime, ako vas okorjeli neprijatelji hrvatskog naroda hvale, to je priznanje da ste ispunili njihove nade, odnosno da ste ljudska ništarija - hipokrati !

Hasanbegović je žrtva diskriminacije.
Zlatko Hasanbegović se dokazao u vršenju svoje dužnosti ministra kulture u RH da je bio najbolji ministar u Hrvatskoj. Na izborima se moglo vidjeti da se radi o zavjeri, jer su Brkić i Hasanbegović bili stavljeni na istu listu. Da bi Brkić s 14. mjesta mogao ući u Sabor, trebalo mu je dati preferencijalne glasove, koji su uzeti od Hasanbegovića. Sada se govori da je dobio malo glasova te da stoga nije tako popularan kako se vjerovalo te da ga Plenković može maknuti bez straha od prosvjeda - zaključak je jednog mog prijatelja.

Čim je premijer Plenković rekao da je Vladimir Šeks njegov glavni savjetnik i slijepi bi trebali vidjeti, da Šeks vuče nečije antihrvatske konce; jer nakon skandala s Ivom Sanaderom prilijepio se uz Jadranku Kosor koja je dovela HDZ do rasula i Josipovića za predsjednika RH. Dok je Šeks bio savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u dogovoru s Josipom Manolićem namjestio je Tomislava Karamarka kako bi zagrijao radikalizam u HDZ-u zbog čega su njegovi partneri Mostovci tražili i dobili njegovu ostavku i - srušili Oreškovićevu Vladu. Zaslugom Šeksa doveden je europejac iz Bruxsellsa, Andrej Plenkovic biva izabran bez protukandidata na čelo HDZ-a. Na prijevremenim zastupničkim izborima dobio je relativnu većinu, te je s Mostom i manjincima formirao Vladu.

Hasanbegović je bio velika smetnja u državnoj vrhuški, i to iz više razloga: Prvo, antihrvatski mediji su ga prozivali ''balijom'', jer je muslimanske vjeroispovijedi, što smeta ''kršćanima'' u Hrvatskoj. Drugo, po nacionalnosti nije Bošnjak nego Hrvat, a to smeta Srbima, jer su shvatili da bi njegovim posredstvom moglo doći do dobrih odnosa Hrvata s Bošnjacima, što bi ugrozilo položaj RS u BiH.

Treće, bošnjačko političko i vjersko vodstvo u BiH nije moglo prihvatiti Hasanbegovića za ministra kulture u Hrvatskoj vladi, jer s njegovom popularnošću moglo bi se nacionalno osvijestiti i ohrabriti dijelove muslimana u BiH da se osjećaju Hrvatima. Ejvallah!

Predsjednik Vlade Andrej Plenković postavio je Ninu Obuljan, s kojom je prijatelj već dvadeset godina, za ministricu kulture. (Talk to me baby!) Obuljan je dobila od francuskog poslanstva odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti, jer je poticala jačanje francusko-hrvatskih  kulturnih veza. Bravo! Branila je Gorana Radmana, zadnjeg direktora komunističke televizije u Zagrebu, a kritizirala je Hasanbegovića, koji je micao s državnog korita ''dobrotvorne '' (komunističke i pročetničke) udruge.

Hasanbegović je osoba s karizmom. Karizma se dobiva od Boga i zato je uspio osvojiti srca gotovo cijelog hrvatskog naroda u domovini i izvan nje. O tome bi predsjednik Vlade RH i te kako trebao voditi računa.

Je li predsjednik vlade Plenković pao već na prvom ispitu hrvatske državotvornosti i nacionalne svijesti? Hoće li se uspjeti održati na vlasti obzirom da Most dolazi sa svojim novim ucjenama? Isto kao što su ucjenjivali gospodina Karamarka, dok se ovaj nije odlučio na rušenje Vlade, jer nije mogao pristati na zahtjeve grabežljivih ćuprijaša. Mogli bismo uskoro imati ponovne prijevremene parlamentarne izbore u Hrvatskoj. Latinska poslovica kaže: Svaka ptica od svog kljuna gine. (Avis ipsa sibi mortem creat!)


Iseljenička pjesma

FRLJIĆEVO UMIJEĆE – BLUDNIČKO SMEĆE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. listopada 2016. u 8:40 ssati


Piše Marija Dubravac Brisbane


Zapisale naših knjiga ‘strane’:
”KROATIJA ZEMLJA JE POŠTENJA.”
Fini ljudi, Zvonimira grane,
Na srcu im kršćanska znamenja.
Bilo tako u sretna vremena
Dok ne stiže komunizam crni.
Gle, zarika aždaja paklena –
Stare slave uspomene skvrni.
Biser mora, našu Rijeku krasnu,
Neman ljuta pali grijehom vatre.
Vjeru svetu, trobojnicu časnu,
Sin aždaje rado bi da satre.
Djela njeg’va, pokvarena jajca,
Začinjena smradnim jugosmećem,
Kazalište Plemenitog Zajca
Uprljaše balkanskim ‘umijećem’.

 

Odan vragu, Sodomi, Gomori,
Duša mu je slika vražjeg hrama.
Protiv Boga i stijega se bori,
Nema bijednik ni ljudstva ni srama.
Da nam vrli pradjedi ožive
Usred Rijeke da vide strahote,
U tren oka i Frljić i ‘dive’
Visjeli bi na stupu sramote.

Narod buči, vlada mudro šuti,
Braćo draga negdje smrdi nešto.
Braniteljim’ zakoni su kruti,
Al’ Frljići uspijevaju vješto.
Oj uljeze, opančino prosta,
Koji li ti Rockfeller ugađa?
Jadni Hrvat kruha nema dosta,
Tebi kuna ‘ustaška’ sve slađa.
Ustaj rode protiv dušmaninu,
Nek nam djedi ne plaču u grobu.
Ne daj kaljat svetu Domovinu –
Protjerajmo bezbožnu rugobu.
Čeg se stide pametni stvorovi,
Luđaci se vijek ponose time.
Preporuka za Frljića slovi:
Nek se Vrapče pozabavi njime.

Idi vraže, onom tko te zove,
Zemlju našu ostavi na miru.
Hrvat slijedi stope Isusove,
Vjeran križu, vjeran Zvonimiru.



Nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj

OTVORENA PANDORINA KUTIJA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. rujna 2016. u 0:30 sati


Autor: Rudi Tomić


Prijevremeni zastupnički izbori u Republici Hrvatskoj ostavili su velike naslage osobnih prljavština, podvala, provokacija, manipulacija, upletanja istočnih susjeda i utjecaja međunarodnih čimbenika, stoga je bilo teško  koalicijskim partnerima, strančicama i inim udrugama razlučiti kandidate koji lažu od onih koji istinu kažu.

Pristrani mediji sustavno su iznosili lažne ankete, blatili HDZ-e i pojedince na 'desnoj strani' gdje je nagomilano mnogo povijesne neistine, pa ispada ''da smo stalno kolebljivi  u svojoj nacionalnoj osobnosti. U toj kolebljivosti nismo uspjeli dati ni jednoj ideji kičmeno dostojanstvo, ni sigurnost u sebe i za druge.''(I. Oršanić)

Poučen iskustvom iz prošlosti, hrvatski narod ne haje za politiku jer ima duboko usađene predrasude: ''Političari su lopovi, politika je kurva''. Takvo razmišljanje bilo je u narodu kad su okupatori vladali preko domaćih uljeza koji su bili u službi totalitarnih režima (austrijskog, mađarskog, turskog i srpskog), a ne u službi hrvatskog naroda.

Činjenica je da negdje oko polovice hrvatskog naroda (građana s pravom glasa) smatra izlazak na izbore svojom dužnošću i potrebom, a za drugu nacionalno nesvjesnu polovicu, to je gubljenje vremena; ponajčešće i uz rezon  - ''Za koga glasati kad su svi isti ?!''.

Neizlaženje na izbore je - grijeh!
Prije nekoliko godina (2013.) dobio sam poruku od dr. Milana Jelića - da će pod privremenim nazivom 'Krug prijatelja Hrvatske' pokrenuti kampanju da pronađe jednog ili više Hrvata koji bi bili voljni staviti se na čelo pokreta koji bi imao za cilj osvijestiti veliki dio hrvatskih birača da pristupaju glasovanju i da izaberu vjerodostojne predstavnike koji će ih znati zastupati i predstavljati''. Nažalost od ''Kruga prijatelja Hrvatske'' ostala je samo pobožna želja i dobra ideja.

Bojkotiranje izbora je vrlo veliki problem u Hrvatskoj. To je stanje duha velikog dijela naroda koji nije svjestan da upravo svojom pasivnošću na vlast u Hrvatskoj dovodi političke strukture i njihove ideologije koje su strane visokopostotno kršćanskoj Hrvatskoj. Ne prihvaćaju duhovne vrijednosti naroda, ni njegovu povijesnu tradiciju. A kao takvi Hrvatska im nije na srcu, a jednako tako ni njena dobrobit i prosperitet, već samo materijalni interes, a država im služi samo kao objekt eksploatacije.

Bojkoteri izbora na taj način postaju u najmanju ruku „nenarodna kategorija“ u službi hrvatskim neprijateljima, iako toga najčešće nisu ni svjesni. Još uvijek postoje države u svijetu, u kojima narod živi u ropstvu, pod diktaturom i u strahu, bez mogućnosti slobode javnog mišljenja i slobodnih izbora. Koliko je u Hrvatskoj sloboda koštala ljudskih života? Baš zbog te činjenice to je veliki grijeh (jedan od Sedam glavnih grijeha - lijenost) ne izići na izbore i tako ne dati svoj glas za svoju slobodu i ljudska prava. To je nacionalna i vjerska dužnost. Inertnost naroda plaća se neslobodom i ropstvom. U mnogim državama Južne Amerike izlazak na izbore je obveza, kao i u nekim drugim državama u Europi, Aziji i Australiji. U Grčkoj, gdje je iznjedrena demokracija, stanovnik koji odbije glasovati teško će dobiti vozačku dozvolu ili putovnicu. Drugim riječima, za sudbinu naroda odgovoran je svaki pojedinac u toj nacionalnoj zajednici prema potrebi: u ratu braniti državu s oružjem u ruci, u miru braniti slobodu  glasačkim listićem.

Čestitamo novom predsjedniku HDZ-a gospodinu Andreju Plenkoviću na izbornoj pobjedi pod čijim vodstvom je HDZ-a dobio relativnu većinu. Sada treba pridobiti određen broj zastupnika za sastav Vlade i Hrvatskog državnog sabora, što će, nadamo se, iskusni diplomat gospodin Plenković učiniti u kratkom roku. Koliko je god bila bitna pobjeda HDZ-a i nacionalnih stranaka, toliko je, možda i više, bilo bitno da su izbore izgubili: (anti)fašisti, Milanović, Pusić, Mesić, Josipović, Beljak, Čačić i drugi. U koalicijama srozani su do samog dna, zbog čega je Milanović ''svojevoljno'' odlučio više se ne kandidirati za predsjednika SDP-a. Na koljena su srušeni; komunisti, udbaši, četnici, srbofašisti (anti)fašisti, srpska (četnička) svetosavska sekta u Hrvatskoj i jugonastalgičari, od kojeg poraza teško će se više ikada oporaviti.

Dernek četnika u Zagrebu
Nitko se nije toliko zauzeo za rušenje države hrvatskog naroda kao što je Srpska (četnička) svetosavska sekta u Hrvatskoj. Kao posljednji pokušaj izražaja ''kršćanske'' mržnje doveli su ortodoksnog poglavara Carigradskog patrijarha Bartolemeja I. i srpskog patrijarha Irineja, da nazoče ''antifašističkom'' skupu u Zagrebu, gdje su se uoči izbora u RH okupili srpski vjerski i politički neprijatelji iz Hrvatske, Srbije i drugih zemalja, te glasno i oštro optužili i osudili hrvatski narod i blaženog kardinala Alojza Stepinca, da su bili svim svojim bićem za NDH-a. ''Uglednici'' na (anti)fašističkom i ortodoksno-komunističkom skupu u Zagrebu bili su također srdačno primljeni od predstavnika hrvatskih državnih i vjerskih dostojanstvenika! Još je trebao doći papa Franjo iz Vatikana i imali bismo u Zagrebu antihrvatski crkvenopolitički Sabor - Koncil ekumenizma.

Nakon uspješno završenog skupa u Zagrebu ''uglednici'' su otišli u Jasenovac, gdje su se izredali na pozornici i na oltaru tko će više i bolje iskaliti mržnju i uveličati zločin, kako je ''pobijeno 700.000 Srba'', kao da je riječ o muhama a ne ljudima, samo da se dobije dojam u svijetu kako su Hrvati  genocidan narod.

Sadikovich, američki sociolog hrvatskog podrijetla napisao je mnogo studija o tome kako postupaju Srbi u inozemstvu, već sedamdeset i nešto godina, kako blate Hrvate, ogovaraju, ucjenjuju, i na sve moguće načine čine da hrvatsko ime  bude omraženo i odbojno, i tako slično. Zašto su uopće hrvatske vlasti dozvolile ulaz tolikom broju huškača, koji su se premazali svetosavljem i židovstvom, da slobodno mogu doći u suverenu europsku Hrvatsku? Kako je moguće da vanjski neprijatelji, potpomognuti Pupovčevom petom kolonom u Hrvatskoj, dođu u Republiku Hrvatsku s određenim nakanama, da uzurpiraju izborni proces i daju podršku onima koji zagovaraju  Balkansku regiju. Nova će Vlada trebati puno toga preinačiti, kako bi zaštitili nacionalne interese hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i dijaspori.

Da je, kojim slučajem, umjesto četničkog derneka u Zagrebu bio skup hrvatskih nacionalista ('ustaša'), Zagreb bi gorio od revolta! Ili, kako bi tek bilo (hipotetski rečeno), da su katolički vjernici ('fanatici') imali skup anti LGBT (Gay, Lesbian, Biesexual Transgender), (anti)fašisti bi digli uzbunu organizirali velike demonstracije na Trgu bana Jelačića. Unatoč svemu tome, srbopravoslavni fašisti bili su kraljevski dočekani u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu!
Bez Hasanbegovića- ni govora o sastavu Valade!
Novi predsjednik HDZ-a gospodin Andrej Plenković već je u pregovorima s Mostom, nacionalnim manjinama i drugima koji imaju dva ili više zastupnička mjesta u Saboru, da se usuglase o sastavu Vlade i saziv novog Hrvatskog državnog sabora.

Vjerojatno će novi mandator imati dovoljan broj zastupnika za sastav saborske većine, ali problem će biti u raspodjeli ministarskih dužnosti, jer svi zastupnici se osjećaju sposobnim (?) za svako mjesto u Vladi. Doduše, oni koji su najsposobniji ne znači da su i najpogodniji. Primjera radi, profesionalni srbočetnik Milorad Pupovac i talijanski iritant Furio Radin, izjavili su da su ''spremni biti (potpredsjednici!) u Vladi u kojoj neće biti gospodina Hasanbegovića.'' Dakle, velikosrbin i talijanaš ucjenjuju hrvatskog mandatora o sastavu Vlade: ''mi ili on'', ali nikako zajedno. Ljudi koji više drže do privilegija nego do principa izgubit će brzo obadva! (D.D Eisenhower)

Dr. Zlatko Hasanbegović je, bez ikakve dvojbe, bio najbolji ministar u dosadašnjim vladama u Hrvatskoj. Na izborima je također dobio najviše glasova, pa kako je moguće da netko dovodi u pitanje buduću ministarsku dužnost gospodina Hasanbegovića u sastavu nove Vlade? U čudu sam se našao kad sam vidio da se po hrvatskim državotvornim portalima i preko e-maila traže potpisi na peticiju za podršku dr. Hasanbegovića u novoj Vladi. Dr. Zlatan Hasanbegović je moderni dr. Ante Starčević u ovom 21. stoljeću: u idejnom, državotvornom i političkom osmišljenju samostalne, slobodne i demokratske države hrvatskog naroda. U takvoj državi mogu slobodno živjeti, uz hrvatski narod i pripadnici drugih naroda i vjera, uvjetno da poštuju zakone i kulturnu baštinu hrvatskog naroda. Građanima nacionalnih manjina koji mrze hrvatsku državu, treba oduzeti državljanstvo i deportirati ih u matičnu zemlju, bez mogućnosti ponovnog dolaska u Hrvatsku. I za manje antidržavne prekršaje kanadske vlasti oduzimaju osobama državljanstvo i izgone nepoželjne osobe iz Kanade.

Ako dr. Zlatan Hasanbegović, oslobodi Bože, ne ostane na mjestu ministra kulture, onda će ponovo hrvatske institucije voditi neprijatelji hrvatskog naroda, odnosno četnici i peta kolona. Ravnateljica 3. programa Hrvatskog radija Nevenka Dujmović, kazala je kako je u radijskim emisijama prošle godine bilo 68 emisija o srpskoj književnosti. U isto vrijeme bilo je samo 19 emisija o hrvatskoj suvremenoj književnosti. Srbiji ne trebaju mediji jer u Hrvatskoj imaju (o hrvatskom trošku!) sredstva za informacije o svim društvenim, kulturnim, političkim, vjerskim i športskim djelatnostima iz ''otadžbine''.

Zaključna misao
''Danas još samo lud čovjek može misliti da samostalnost i nezavisnost znači neko odijeljivanje i izlučivanje od života s drugim narodima na svijetu. Nezavisnost znači samo sigurnost i potrebu sigurnosti, da jedan narod može slobodno i nezavisno od drugih naroda stvarati svoju političku, kulturnu, vjersku i gospodarsku sigurnost.'' (I. Oršanić)

1. Hrvatskoj trebaju dobri zakoni a ne visoki zidovi za sigurnost i prosperitet u državi. Dakle, pod hitno Hrvatskoj treba novi Ustav u kojem Sabor, ne samo formalno već i stvarno, treba biti najviše narodno predstavničko i zakonodavno tijelo. ''Hrvatski sabor je danas potpuno marginaliziran, jer djeluje kao interesna udruga postojećih stranaka. Jedan od važnih odrednica novog Ustava trebala bi biti definicija hrvatske političke nacije, čime bi se riješilo pitanje nacionalnih manjina koje su posebnim ustavnim zakonom dobile privilegirani položaj u Saboru. To pitanje riješilo bi se u skladu s europskom praksom, jer čak 18 zemalja Europske unije, iako imaju nacionalne manjine (mnogo brojnije nego u Hrvatskoj, o.p.) uopće nemaju institut njihove posebne zastupljenosti u nacionalnom parlamentu.'' (V. Krsnik)

2. Hrvatskoj treba pravo pravosuđe, kao što je danas HNES, koje bi u granicama zakonskih nadležnosti donosilo brze i pravedne presude, posebice kada je u pitanju nacionalna sigurnost i sve vrste kriminala. Ako bismo sabrali  pronevjere i krađe u državnim ustanovama, bar one koji su izričito evidentirani (osobe i svote) u predizbornoj kampanji, Hrvatska bi mogla otplatiti polovicu duga stranim bankama. No, o tim se problemima samo govori u predizbornim kampanjama. Ako se nekoga i ''ulovi'' odleže koju godinu u zatvor na prisilnom odmoru , a dugove nitko ne vraća!?

3. Hrvatske vlasti trebaju očistiti škole i sveučilišta od učitelja i profesora, koji odgajaju hrvatsku mladež, da mrze svoje roditelje, ako su ih odgojili u domoljublju, ili ako su duhovno odgojeni u vjeri, jer ''moderni svijet ima druga shvaćanja i intelektualne potrebe.'' Djeca koja se odgajaju u duhu ''našeg'', a ne hrvatskog osmišljenja, su potencijalni izrodi ili izdajnice hrvatskog  naroda i domovine.

Hrvatska je jedna od izuzetnih država u svijetu u kojoj je najveći postotak stanovništva katoličke vjeroispovijesti, ali u praksi većinom su nedjeljni (biraju iz vjere ono što im se sviđa) katolici. Dočim, sljedbenici Isusa Krista trebaju uvijek i u svakoj prilici biti živa Biblija!

Prema grčkoj mitologiji Pandora je iz znatiželje kutiju otvorila koju joj je darovao Zeus i iz nje su izišla sva zla svijeta. Srećom uspjela je kutiju zatvoriti prije nego što je iz nje izišla nada, te je tako spasila svijet od najveće nesreće.

Mi se također nadamo da će se uskoro sastaviti nova Vlada koja će imati viziju integralne slobode i učvršćenja nacionalne sigurnosti, oživotvorenja državotvornosti, gospodarskog prosperiteta i ljudske snošljivosti. Hrvatska bi također trebala biti magnet za useljavanje raseljenih Hrvata diljem svijeta, a ne iseljenička zemlja iz koje se iseljava školovana mladež u svijet gdje ih čeka trnovit put i tuđe sunce! Terra usus mortalium semper anacilla. (Zemlja je uvijek služavka ljudske potrebe.)


Marija Dubravac Brisbane

U BOJ, ZA DOM! SPREMNI ‘MRITI!

(U spomen četiristo pedesete obljetnice Sigetske bitke)


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
31. kolovoza 2016. u 8:15 sati

Silna horda i najezda Sigetskom se kraju valja…
Na barjaku mjesec, zvijezda, znak su kojeg cara, kralja?
Europa zašto strepi, svetost križa koga vrijeđa?
Kakav li duh hordu krijepi, kakva li joj vjera pređa?
Sultanova vojska to je, velikoga Sulejmana!
Sto tisuća čete broje, kras - ljepota Otomana.
Svijeta pol' u turskoj vlasti, želja cara - tvrde riječi:
Slavni Beč će šaptom pasti, ali Siget želju priječi.
Oj ti dušo prokletnice, Sulejmane, star si! Dosta!
Pohlepa te prignu nice, žića pustog dan, dva, osta.
Više imaš, više tražiš, u grob legneš praznih ruku,
Crv i mravak pojedu ti, bijedne kosti u sanduku.

Ljetna noćca nad Sigetom razastrla halju crnu,
Smrti grozne eto s četom - Osmanlije k tvrđi grnu.
Za oblake mjesec bjegnu, zvona cvile, bit će rata;
De, pogledaj, čovjek stegnu k hrabrom srcu mač od zlata.
Domoljublje okom sijeva – zrcali se u njem slika
Onih, kojim’ pjesma pjeva da su sjeme pravednika.
Od mladosti ratnik velik, Ferdinandu oslon, nada,
Ruka, sablja, živi čelik, kog udari taj i pada.
Mnogu bitku s Turcim’ bio, mnogi lovor vijenac prim’o,
S poniznošću srasto cio, u Raspelu utjeh im’o.
Ban, Nikola, ponos roda, slavne Šubić - Zrinske klice,
Spomen ubav svog naroda, sinak majke Hrvatice

Bodri momke odabrane – dv’je tisuće petsto broji,
Hrvatskoga hrašća, grane, ‘Madžarona’ jedva koji.
Desnica mu mača diže, ruknu bane zvonkim glasom,
Na Raspelo gle prisiže neumrle duše spasom:
‘‘Ja, ban Niko, Zrinske krvi, moćnom Bogu obećajem:
Na braniku stojim prvi, na dar kralju život dajem.
Bitku neću napustiti ni Turčinu grad predati,
Hajd’mo braćo bojak biti, štit nam sveci, Božja Mati.
Zakun’mo se stijegu, Kr’stu, makar da nas ima šaka,
Uz  borbenost, volju čvrstu, čuvat ćemo čast predaka.’’
‘‘U boj za dom!’’ - Spremni umrit’’ - Odjeknu po zidinama.
Društvo Bogu prisegnulo, zakletva im svetost sama.
‘‘U boj, za dom!’’ srce plamti… ‘‘U boj, za dom!’’ nosi jeka…
‘‘U boj, za dom!’’ nek se pamti Siget-bitka u vijek vijeka.
Hati njište, krvca lije, sablja zveči, leti koplje,
Ori jauk Turadije, zemlju prekri mrtvih, snoplje.
Ah taj Siget, šaka praha! Hura! Naprijed Osmanlije!
Car Sulejman ne zna straha kad se bitka za vlast bije.
Sokol ptići, ne sustajte, što je Siget za Turčina?
Spalite ga, osvajajte, kolji, davi, kaurina…
Al’ prkose kamen zidi, al’ prkose Hrvatine
Postojani kano hridi, smjeli divi Domovine.
Tri’est dana, tri’est zora, odoljev’o Siget stari,
U hrvatskog duši stvora upisani spomenari

Na bitku kad vjernost sudi, kad prokletstvo snagu gubi,
Kad hrvatski smjeli ljudi ko i djedi domoljubi
Predati se sili neće nit će milost tursku molit;
Riječi zarad hrabro mrije’ će, krvlju toplom Siget polit.
Tri’es’t dana Turci bijesne, sikću, pište ljute zmije,
Vražja mržnja licem bljesne na sinove Kroacije:
‘‘Pamtit ćete pasji sini Sulejmana preslavnoga,
Klanjat mu se ko i ini, oj tako nam Alah–Boga.’’
Tisuć’ kugla k tvrđi stiže – topova, gle, tristo puca,
Niko Šubić krstaš diže, bilo djeda jače kuca.
Ak’ pogine, jednom gine, poštenjem će obraz sjati,
Sinci njeg’ve Domovine ime će mu veličati.

Sto tisuća naspram šake, Bože, spasi jato malo,
Hrvatine, sve junake, srce što no obećalo
Da do smrti zadnjeg trena uz Dom, uz rod, gordo stoji,
Da ostaje Hrvat vjeran crven bijeloj plavoj boji.
Pod čadorom tri’es’t noći Sulejmana duša boli,
Zar Turčina silnoj moći jedan Šubić da odoli?
Nije l’ care sveto sjeme, otomanske loze svita?
Zar je zalud krv i pleme dičnog djeda Bajazita?
Tri’es’t dana ljutog bijesa, prokletstvu se prkos smije.
Ode care put nebesa – k drevnom Beču stig’o nije.
Još mu savjest u čas smrti smjehom vražjim mira krati:
- Ti ne uspje Siget strti - slava kaznu donijela ti!

Ko da čarke mrtvog cara šalju banu kobni znamen –
Vatra topa grad razara, zastenjao temelj kamen.
Bolno ječi Siget stari, žalobno se zvono glasa:
- Bane Niko, roda diko, bitka kraju - nema spasa.
Sin za sinom gine, pada, ruka jošte sablju steže,
Dokle tinja zadnja nada zakletva ga Bogu veže.
I ban Šubić pade s njima, zjape, bole, ljute rane.
Urlik vrisnu međ Turcima: ‘‘Mrije Šubić, Sulejmane!
Lav do zadnjeg grizo daha, al’ ko janje, gle, izdiše,
Blagoslov nam od Alaha - kaurina nema više.’’
Vrli Šubić k Nebu glednu, pokajanje Bog mu prima:
- Bože, uzmi dušu bijednu, srce dajem Hrvatima.

Sokolović Mehmed paša handžar trže, s konja skoči;
‘‘Alah! Alah, srećo naša, varaju l’ nas zdrave oči?’’
Siječe banu rusu glavu, e, da ne bi oživio,
Pa izusti ko u slavu: ‘‘Dok si bio, baš si bio!
Za kukavca sablja nije nit se vijenci šuši daju.
Da se za rod časno mrije tek hrvatski sinci znaju.
Sto glava moj handžar sjek’o, tvoja tovar blaga vrijedna!
Car Sulejman davno rek’o - Glava Zrinskog ko nijedna.
Tri’es’t tisuć’ naših ljudi smače tvoja četa mala,
Da j’ Turaka takvih ćudi, Europa bi šaptom pala.’’
Mrli Šubić i Sulejman, car zbog vlasti, ban zbog časti,
Na Sigetu bilo tako, istina se ne da krasti.

Zemlja tutnji, Turčin grnu istim putem kojim stig’o,
Mađar, Hrvat, A’strijanac - križ i barjak k Nebu digo.
Minu era Sulejmana, Beč veliča Zrinskog stvora,
Spasila ga hrabrost bana turske sablje i pomora.
Bitka prošla, život krenu u budućnost ko i prije,
Hrvat ljubi uspomenu - velikane Kroacije.
Siget, Blajburg il’ Vukovar, volja Božja - priča ista:
Od stoljeća sedmog do sad, plemenitost roda blista.
Čuj: Japanac, Niku bana hvalospjevom harnim kiti!
Stručkom cvijeta Šubićevog zakiti se brate i ti.
Zrinko, Zrinka, darak mio - neka mladost ime nosi,
Što nam bane ostavio, unuk nek se tim ponosi.

''U boj, spremni!'' rode, grmi, kad zlikovac na Dom kreće,
Do slobode puti strmi, bez nje Hrvat nema sreće.
Slava banu čestitome, vođi koji riječ ne gazi,
Vjeran kralju, Bogu svome, dok po žića iš’o stazi.
Stoljeća su četir i po otkad Zrinskog blješti zvijezda
I razgoni smrče oblak hrvatskoga iznad gnijezda.
Sjaj o zvijezdo, draga, mila, svjetlom ovi grudu svetu,
Nek zapjeva naša vila uz čet’risto pedesetu!
K srcu neka ruka hrli, domoljublju otpre vrata,
Um i duša nek prigrli dičnu povijest u Hrvata.
Pa kad zjena oka zgasne, tješit će te zadnja mis’o:
Sin si bio Zemlje krasne, ko i Zrinski za nju dis’o.


Pismo iz Australije

SIMBOLI NACIJE – PONOS KROACIJE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. kolovoza 2016. u 22:15 sati


Pjesma Marije Dubravac, Brisbane
Pjeva Stanko Šarić


SIMBOLI NACIJE – PONOS KROACIJE

Oj Hrvati, jeste l’ vijesti čuli?
Rušit će se crkva sv. Marka!
Radi čega? Zbog povijesnog grba,
Domoljublja i hrvatstva žarka.

Bijelo polje stoljećima bilo
Prva boja naše šahovnice.
Gledati ga oku se mililo -
Krasna slika dične trobojnice.

Iz ljubavi sinak očuvao
Hrabrog oca drevnu tradiciju.
Za dom! Spremni! – ginuo, klicao,
Veličajuć Majku Kroaciju.

Za dom! Spremni! - vrijedilo i Zrinskom,
Dom očuvat i mravak je spreman.
Dom je ponos čovjeku tuđinskom,
A Hrvatskoj bijesna prijeti neman.

Slijepci štuju nauku Brozovu,
Pljuju, gaze, domoljubne znake.
Radije bi na Markovom krovu
Vid’li ruglo zvijezde petokrake.

Kad prolaze pored Kuće svete,
Jugo-đavo zaurla u duši.
Bijelo polje ustaša ih sjeti
Stog požele nek se crkva sruši.

Vrli Kinez, Brazilac, Japanac,
‘‘Za dom spremni’’ kliče od vjekova.
Samo bijedni jugozatupanac
Ne poznaje povijest pradjedova.

Oj vi truli pogani izrodi,
Što gazite svetinje djedova.
Izdajstvo vas na vješala vodi,
Podli Juda ruglo je vjekova.

Crkvo mila, ne strahuj od zvijeri,
Simbol si nam nacije i Krista.
Dok je Hrvat odan grbu, vjeri,
Šahovnica resit će te ista.

Pjevaj Marko, ušutkat se ne daj,
Hrvati su narod stare slave.
Domovini hvalospjeve redaj,
Neka živi ‘himna’ ČAVOGLAVE!

I ti Stanko, iz ravnice sine,
Grlom, žicom, Hrvatsku ukrasi.
Pozdrav časni nek se k Nebu vine,
Nek se spomen ‘Za dom’ ne ugasi!

 

MOJ DOM - STANKO ŠARIĆ (demo) - YouTube

https://youtu.be/qKlb5LiGK5c



Pismo iz Kanade

Predsjednici RH pokazali su podložnost - Srbiji!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. kolovoza 2016. u 9:15 sati


Autor: Rudi Tomić, Toronto


Rex Bray, koji je objavio (19.06.2012.) imena 10 najpoznatijih izdajica u povijesti (10 Notable Traitors in History) nije među njih uvrstio još dvojicu predsjednika Republike Hrvatske - Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, koji su 15 godina samo turom bili na Pantovčaku, a mišlju, riječju i djelom bili su u Beogradu.

Među najvećim izdajicama, od Judas Iscariot, Marcus Junius Brutus, Wang Jingwei, Vidkun Quisling, Mir Jafar je # 1, jer je 1757. u dogovoru  s Robertom Clive, engleskim privrednikom, ugovorio izdaju Bengalskih branitelja u ratu kod Plassey, što je bio početak engleske okupacije Indije, koja je trajala dvije stotine godina.

''Stjepan Mesić je, da podsjetimo, u zapečaćene prostorije na Pantovčaku, sobe u kojima su bili pohranjeni dokumenti označeni kao državna tajna, te 2000. godine najprije pustio novinare Hrvatskoj ne sklone britanske televizije Chanal 4. Engleski novinari tada su se u televizijskom prilogu hvalili činjenicom da samo zbog njih u Uredu predsjednika na Pantovčaku otpečaćuje sobu u kojoj prije nije nitko ni ušao.'' (Damir Kramarić) (U vidio snimci Mesić dila Tuđmanove transkripte 2000. godine, pogledajte što je sve bivši predsjednik učinio ne bi li se svidio britanskim novinarima.)

Dakle, Mesić je otvorio arhivu engleskim i francuskim obavještajcima čim je počinio najveći zločin: predaju državnih tajnih dokumenata. Razvojačio je hrvatske generale i branitelje, svjedočio u Haagu o ''počinjenim zločinima u Domovinskom ratu nad nevinim srpskim narodom u Hrvatskoj.'' U svijetu  takvi veleizdajnici osuđeni su na smrt i - pogubljeni. Stjepan Mesić počeo je svoju predsjedničku dužnost na Pantovčaku, u dogovoru s privremenom predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, s poklonom Srbiji prijevoda na hrvatski jezik standarda EU, dokument na 180.000 stranica, što je Hrvatsku koštalo 6 milijuna eura.

No, Mesić je još živ!? U suradnji s Pusićevim (anti)fašistima, Pupovčevim četnicima i Manulićevim udbašima uporno se zalaže u podložnost četničkoj i fašističkoj vrhušci u Srbiji: Nikoliću, Vučiću i Dačiću.

Oglasio se Mesić i u četničkom ''Nedeljniku'' (11.08.2016.) s optužbama na Hrvate kojima je ''ustaška paradržava'' i danas ideal.''Što se zločina nad Srbima tiče, njih se naprosto ne može negirati. Postoje iz vremena Drugog svjetskog rata...Ovi koji forsiraju ustašonostalgiju, koji zagovaraju ustaški pozdrav i pokušavaju veličati ustaše i njihov režim, oni izdaju Tuđmana... Vatikan zbog osjetljivosti pitanja Alojzija Stepinca neće žuriti s odlukom o proglašenju za sveca...''

U isto vrijeme Mesić je potvrdio srbijanskom B92.net da će biti kandidat ''Narodne koalicije'' i nada se kako će u 1. izbornoj jedinici, i to preko preferencijalnih glasova, ući u Sabor. ''Bio sam gradonačelnik i predsjednik vlade i parlamenta, te dva puta predsjednik države, posljednji predsjednik Jugoslavije: imam puno iskustva. Budući da postoje snage koje me žele ponovo u politici - imat će me'', rekao je Masić.

Dok je ime Mir Jafar, poznato kao Gaddar-e-Abrar, synonymos za izdajnike, a Mesića se, evo, vraća u politiku! Da li, stvarno, u Hrvatskoj ima toliko izdajnika (i maloumnika) koji žele Mesića u politici, umjesto na robiji? Kad bi u Hrvatskoj postojala smrtna kazna, da li bi Mesić, nakon izdaje domovine, govorio o povratku u politiku?

Ivo Josipović u četničkom ''Kuriru''


Iako je Ivo Josipović bio predsjednik RH samo jedan mandat, nije ništa manje od Mesića učinio štete državi hrvatskog naroda. Josipović se također pokušao vratiti u politiku i stvorio političku stranku ''Naprijed Hrvatska'' (ruckwarts) koja nije imala uspjeha na nedavnim izborima, jer se na ''ljevici'', komunističkočetničkoj ideologiji, nalazi mnoštvo stranaka u Hrvatskoj. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović bili su idejna braća, kao bliznaci, u stvaranju ''regiona'' Zapadnog Balkana, odnosno ''nove'' Jugoslavije, odnosno Velike Srbije.

Josipović je najzaslužniji da je Međunarodni sud oslobodio Srbiju od presude za genocid u Hrvatskoj, jer je potaknuo Tadića da uputi protutužbu Međunarodnom sudu za ''zločine počinjene nad srpskim narodom u Hrvatskoj'' Tadić je, naime, predlagao Josipoviću da se dogovore i ponište obje tužbe, jer je riječ o ''građanskom ratu'' u Hrvatskoj.

U intervju za 'Kurir' (07.08.2016.) Josipović je rekao da je Oluja bila legitimna vojna akcija, ''Ali, tokom obrane su i hrvatske snage počinile ozbiljne i brojne zločine protiv civilnog srpskog stanovništva, što su vlasti morale spriječiti''. U odnosima Srbije i Hrvatske dolazi do točke pucanja, zbog rehabilitacije Stepinca, ukidanje presude Glavašu i podizanja spomenika Barišiću, bilo je pitanje novinara Josipoviću.

-Ako je Srbija rehabilitirala Dražu Mihailovića i što je u postupku Nedićeva rehabilitacija, posljednja je koja bi imala moralno pravo prigovoriti Hrvatskoj zbog Stepinca''.-obrazložio je Josipović.

Kakvu je usporedbu našao Josipović u rehabilitaciji četnika Draže i zločinca Milana Nedića, predsjednika srpske vlade u vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je odgovoran za ubojstvo 300.000 Srba, uključujući i 80.000 u koncentracionom logoru i 16.000 Židova - s blaženim Alojzijem Stepincom!? Josipović bi, po toj logici moralne vertikale, mogao usporediti Adolfa Hitlera sa Mahatma Gandhijem.

Na pitanje o Bleiburgu, Josipović je rekao da nikada nije išao na komemoraciju. ''Ali jesam tamo odveo partizane da se zajedno poklonimo onima koji su ubijeni bez razloga, posebno civili.'' Onima koji su ubijeni u Bleiburgu i na Križnom putu - svi su bili nevini, jer nitko nije bio izveden pred sud i osuđen, to bi trebao znati pravnik Ivo.

Nakon presude udbaškim ubojicama u Munchenu Perkoviću i Mustaču na doživotnu kaznu zatvora, Josipović je shvatio da su i njemu vile pred očima, jer je bio glavni zagovornik da se ubojice ne izruče u Njemačku (Lex Perković). Perkovići, otac i sin, bili su na Pantovčaku Josipovićevi glavni savjetnici za sigurnost u RH. Kakve li slučajnosti!

Bezumlje predsjednice RH


Napisao sam (29. srpnja 2016.) o bezumlju predsjednice RH. Kolinda Grabar Kitarović napravila je nekoliko sramotnih postupaka za što nije imala ni potrebe ni smisla; naime , zašto je trebala izvrgnuti sebe i hrvatske svetinje pred srbijanskim medijima i ispričavati se za hrvatski pozdrav - Za dom spremni, znajući da su se tako pozdravljali hrvatski vladari i vojskovođe. U tome izričaju sadržana je esencija hrvatske samobitnosti: da je hrvatski narod uvijek bio za dom spreman! Ako se pred neprijateljima negira ili prešuti da smo uvijek Za dom spremni, odaje državnika da je spreman na predaju, a to je veleizdaja, kratko rečeno, priznavanje neprijatelju ostvarenje njegovih ratnih ciljeva.

Čašu je prelio sastanak predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović s premijerom Srbije, četnikom Aleksandrom Vučićem u Vukovaru, i to baš - na dan obljetnice (20. lipnja 1928.), ubojstva Pavla Radića, Đure Basarička i smrtno ranjenog Stjepana Radića. Ako ovo nije bezuman postupak predsjednice RH, onda je u pitanju nešto drugo - drastičnije i tragičnije...? (Cijeli osvrt možete pročitati na državotvornim portalima: hrvatski-fokus.hr, dragovoljac.com, ličke-novine.hr i drugi.

Zaključna misao


Nalazimo se u predzorju izbora za zastupnike u Saboru, čije su strane (oprečnih protivnika) bile predstavljene na debati (12.08.2016.) Milanovića i Plenkovića, koji su iznijeli političke platforme svojih stranaka za izbornu pobjedu.

Rano je donositi zaključke o vrijednosti debate i vjerodostojnosti čelnika SDP-a i HDZ-a, jer nisu bile glasno naglašene najznačajnije ideološke razlike: ''Narodna koalicija'' Zorana Milanovićeva je skup tako zvanih - ljevičara, a u stvari radi se o ljudima i idejama koje su naslijedile zločinački komunistički režim. Radi se također o koaliciji Milanovićevih orjunjaša, Mesićevih (anti)fašista i Popovčevih četnika; Maiores pennae nido (Krila su im veća nego gnijezdo.) Tko se nije uvjerio u Milanovićeve ''dobre nakane'' ostat će izdajica ili maloumni slijepac.

S druge strane Andrej Plenković pobožno je predstavio HDZ-e, koji izlazi solo na izbore, što je svakako nova pojavnost, jer se sitne dušice mikroskopskih strančica lijepe uz dvije velike stranke kako bi došli do saborske stolice i udobne mirovine. Na osnovu onog što je bilo očevidno, Plenkovićeve raščlanbe i prigovori Milanoviću više su ličili na akademsku debatu nego na političko raspravljanje i izazove. Milanoviću je samo trebalo predočiti presude zločincima Perkoviću i Mustaću, političku korupciju Pusićke, Pupovčevo četnikovanje i derneke u Srbu i drugdje, gdje je Milanović, uz Mesića, Pupovca i Pusiće - prva violina.

Hrvatskoj je danas preko potrebna izborna pobjede državotvorne ideje, čiji je jedini nositelj HDZ-e, pa makar izgledalo da je ''oplemenjena'' s novim predsjednikom Plenkovićem, ali u biti nosi sve one državotvorne i moralne vrednote, koje su Hrvatski branitelji pobjedom nad srbočetništvom i jugokomunizmom ugradili u temelje slobodne, samostalne i demokratske države hrvatskog naroda -Lijepe naše.

Samo izbornom pobjedom HDZ-a možemo doći do potrebne lustracije, mirnog i udobnog života u Hrvatskoj. Kome je stalo do ljudske slobode, hrvatske posebnosti i hrvatskog ponosa - treba izići na izbode i dotući do kraja Milanovićevu (ne)Narodnu koaliciju, jer zlo rađa zle plodove!



Pismo iz Kanade

Neprijateljima treba prokrčiti put da po njemu pobjegnu u - Srbiju!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. kolovoza 2016. 18:00 sati

Autor: Rudi Tomić

Svake godine uoči 5. kolovoza, velebne središnje proslave OLUJE u Zvonimirovom kraljevskom gradu Kninu, gdje su Hrvatske oružane snage do temelja uništile neprijateljski ološ: četničko-srpskog, četničko-crnogorskog, komunističko-jugoslavenskog i JNA agresora.

Državno četničko-političko vodstvo u Srbiji, te ostatci ostataka pete kolone u Hrvatskoj, ne mogu si utuviti u glavu da je smrtno ubijena ideja Velike Srbije na Balkanu. Ali, to ne znači da će Srbi prestati sanjati o svojim ''veličinama i zaslugama koje su pridonijeli čojstvu i junaštvu'' u Europi i svijetu. Velesrpstvo je duševna bolest koju je teško izliječiti, isto kao što je teško izliječiti zloćudnu bolest - rak (cancer) u ljudskom organizmu. Srpstvo je zatrovano ubojstvima i osvetama. Evo samo kratki podsjetnik M.V. iz osvrta  - ''Srpska posla'':

''Srpski patrijarh Varnava je čestitao 1933. Hitleru da je - izabran, jer je propovijedao ideologiju sv. Save i za to ga Srbijanci nisu imali potrebu proglasiti svetim. Stefan Nemanja je ubio svoga brata Tihomira, da postane Veliki Župan Raše. A Dušan je dao ubiti svoga oca Stefana Uroša II. Milutina - u zatvoru, da bi ga patrijarh, kojeg je Dušan imenovao, mogao okruniti za cara Srba, Grka, Albanaca i Bugara...

Srbi su također odsjekli glavu Karađorđu, a onda i njihovom kralju Mihajlu i kraljici Dragi na Košutnjaku 1901. Slobodana Miloševića su četiri puta birali za predsjednika, a onda ga izručili dželatima u Den Haagu i kad je tamo svisnuo od tuge, kao popovski sin, vratili su ga u Srbiju i zakopali pod jedno stablo u njegovom vrtu; i tu on čega osvetu - više se Srbin voli osvetiti nego posvetiti!''

Na žalost, ovo nije samo kobna povijest, nego i zločinačka stvarnost koja opterećuje srpski narod. Istodobno Hrvatskoj se nameću ovakve ''plemenite'' velesrpske misli i provocira hrvatski narod u svakodnevnom životu.

Antihrvatski mediji u RH platonski su zaljubljeni u Srbiju, te prenose i najmanje značajne vijesti čitateljstvu i gledateljima u Hrvatskoj samo da se održava sjećanje na ''najomiljenijeg'' susjeda s kojim RH ima dugu i krvavu prošlost skoro tri četvrtine dvadesetog stoljeća (1918. do 1941./ 1945. do 1995.) Velesrpstvu je došao kraj u Hrvatskoj: Kad budete opet bježali (ostatci ostataka srboslavlja) nemojte se obazirati natrag! (Macrob, II, 4,7,)

Zadnji četnički dernek u Srbu i u - Hrvatskoj
Donosimo sažetak citata iz poruka nekolicine hrvatskih političara i dužnosnika u Vladi, koji su se odlučno oglasili u odgovorima četničkoj vladi u Beogradu i poručili susjedima da je došao kraj verbalnoj agresiji i balkansko-srpskoj ''kulturnoj revoluciji'' u Hrvatskoj. Nije slučajno, da je Srbija poslala svoje  ''estradne pevače'' na turneju po Hrvatskoj u vrijeme turističke sezone i uoči Dana proslave Oluje u Kninu Oni su  trebali svijetu predstaviti, ne samo srpski turbofolk glazbu i gologuze žene koje se protežu uz železnu motku (pol); jer je srpska kultura duboko utemeljena u dušama hrvatskih građana, posebice hrvatske mladeži.(?)

Festival narodnjaka turbofolk 'Ringišpil' u Spaladium Areni u Splitu, doživio je fiasco. Nikad Arena nije bila praznija za vrijeme nekog koncerta - nego druge večeri festivala. ''Naime, pompozno najavljivanje Ringišil okupilo je tek šačicu interesanata druge večeri festivala. Čak se čini u jednom trenutku da je više bilo hostesa, redara i konobara nego ljubitelja turbofolksa'' (S.D.) Vjerojatno će srpska folks zvijezda Đorđe Belašević bolje proći u  Rijeci, jer tamo ima više sunarodnjaka (srbofila, četnika, jugoslavena. komunista i (ant)fašista) nego u Splitu.

(1)* ''U sklopu obilježavanja obljetnice u Srbu, organizatori su doveli djecu iz Vukovarsko-srijemske županije, iz škole Bobota, da recitiraju tekst koji citiramo: 'Ako te netko pita za partiju i Tita, ti mu reci da smo mi budući Titovi borci. Moj će tata da pronađe još bolji top sa koji će da udara po neprijatelju; moj će tata sikiricom da udara po krvnikovoj glavi.'

Upozoravamo vas na činjenicu da su lente na vijencima bile ispisane na stranom jeziku i pismu, te kako na početku nije intonirana hrvatska himna, a to upravo znači da se djeca nisu zaštitila od ponižavanja vlastite domovine Hrvatske u kojoj žive.'' Poruka je udruge ''Žene u Domovinskom ratu - Zadar'' , žene su bile maskirane na skupu, sve dok Mesić nije uzeo mikrofon, onda su se razotkrile i razvile hrvatske zastave i pjevanje hrvatske pjesme. Aleluja!

(2)* Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić ne prestaje vrijeđati hrvatski narod i Državu Hrvatsku: ''Rehabilitacija Stepinca, ustaško divljanje u Srbu i širom Hrvatske, davanje imena ulicama po Mili Budaku, ustaškom ministru koji je tvorac ideje da trećinu Srba treba pobiti, trećinu protjerati i trećinu pokatoličiti, pa čak i po 10. travnju, danu stvaranja NDH, fašistički ustaški pozdrav 'Za dom spremni' po stadionima i koncertima, kukasti križevi na terenu na Poljudu, podizanje spomenika ustaškom teroristu Barišiću koji je ubio jugoslavenskog ambasadora, kao i po antifašističkim spomenicima, što je to ako nije rehabilitacija fašističke ustaške NDH.'' izustio je Dačić u jednom dahu.

Hvala Bogu, ovog puta ne trebamo pojedinačno polemizirati s malim Slobom, jer su mu ministri hrvatske vlade očitali odlučnu lekciju:

(2a)* ''Uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja, vrijeme je da se stane na loptu, da se kolege u Srbiji smire, da se počne normalno i racionalno funkcionirati, da si ne šalju note svaki drugi dan. To je cirkus, mi u tome nećemo sudjelovati. Rekli smo da takve note više nećemo primati. Ne dopuštamo miješanje u naše unutarnje stvari. Srbija treba početi raditi na sebi, da ne zamagljuje stvarnost nekakvim dopisima. Kad smo kod spomenika, spomenik Gavrilu Princu postavio je grad Beograd, a financirali Vučić i Dodik'' poruka je ministar vanjskih poslova RH Mire Kovača.

(3)* ''Hrvatska nikad neće zaboraviti da je Vučić bio potrčko zločincu Vojislavu Šešelju, niti da je Dačić bio glasnogovornik Slobodana Miloševića... Zgražam se drskošću premijera i ministra vanjskih poslova Republike Srbije koji nam drže lekcije o ispravnom ponašanju... To što su oni zaglumili demokrate i prošlost bacili u zaprećak, obiteljima ubijenih i nestalih ne znači ništa. Gospodo susjedi, želite li ići naprijed u našim odnosima za početak barem prestanite biti licemjerni.'', napisao je hrvatski ministar Darko Horvat.

(4)* Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, komentirao je današnju presudu (03.08.2016.) Visokog zemaljskog suda u Munchenu, kojim su Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja i ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine. ''Presuda Perkoviću i Mustaču ima povijesno značenje s dalekosežnim političkim i društvenim posljedicama koje u ovom trenutku i ne možemo sagledati. Presuda je zakašnjela zadovoljština svim hrvatskim, ali i ne samo hrvatskim, žrtvama jugoslavenskog partijsko-državnog terora...Munchenski sud i njemačko pravosuđe zadali su pravno-politički i moralni udarac Zoranu Milanoviću, Ivi Josipoviću i SDP-u kao imovinsko-pravnom ali i stvarnom sljedbeniku partije koja je provodila državni teror nad svoji građanima.'', izjavio je Hasanbegovć.

(5)* Manipulacija i laži kojima se koristi Milanović su neprihvatljive, da su Perković i Mustač bili dio HDZ-a. ''Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, dali su doprinos. Ali, s kuta gledanja HDZ-a to ih ne amnestira od odgovornosti'', naglasio je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Poručio je također i Srbiji: ''Srbija je tek na početku pregovora s EU. Srbija je zemlja čiji je režim izvršio agresiju na Hrvatsku. Srbiju još očekuje ozbiljno suočavanje s prošlošću, katarza.''  (* preuzeto iz hrvatskih portala)

Pobijediti znaš, Hanibale, pobjedu iskoristiti ne znaš. (Liv.XXII, 51.)
Nakon smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, ovo je privi put da su ministri hrvatske vlade i čelnici političkih stranaka - pobjedu znaju iskoristiti! Konačno su hrvatski domoljubni predstavnici s državničke pozicije najodlučnije odgovoriti na pritužbe i provokacije srbijanske četničke vlade. Presude Visokog zemaljskog suda u Munchenu Josipu Perković i Zdravku Mustaču - uoči svečane proslave Oluje, došla je kao uskrsnuće hrvatskom narodu.

U isto vrijeme domaći neprijatelji, koji su udruženi u brojnim (ne)državnim i (anti)fašističkim organizacijama, preko koji Srbija širi antihrvatsku propagandu, digli su se na zadnje noge. Spremaju na prosvjed ma Trgu bana Jelačića protiv proslave Oluje! Neka se očituju, kao i onu koji su se okupili na četničkom derneku u Srbu, i oni u Saboru, koji su glasali protiv izručenja Perkovića i Mustaća na suđenje u Njemačku (slučaj Lex Perković).

Čim je ministar kulture dr. Zlatan Hasanbegović zatvoro pipe kojima su tekli milijuni kuna iz državnog proračuna u njihove džepove i antihrvatske udruge, nastala je panika za osobni opstanak (survial).

Trebat će konačno obračunati i sa Srpskom crkvom u Hrvatskoj, kaže moj prijatelj D.H., jer je Beogradska centrala svetosavske sekte (SPC) odredila je Zagreb da se iz njega upravlja svetosavljem u Hrvatskoj, u Sloveniji i 'vasceloj' Italiji. Zašto se daje na upotrebu svetosavskim sektašima prestare zgrade Hrvatske katoličke crkve, kao na primjer katolička crkva Svetog Nikole u Puli iz IV. stoljeća? Osobno sam čuo kako prota govori njemačkim turistima, da je ovo stara srpska crkva najbolji je dokaz da tu žive Srbi od Hristosa!

Zašto se gradi na najhrvatskijem, što znači i na najkatoličanskijem, dijelu Zagreba - na Svetom Duhu: Srbska pravoslavna gimnazija, a toranj zagrebačke prvostolnice se obnavlja iz milodara hrvatske sirotinje već dulje od 20. godina!? Ovo su pitanja nadbiskupu Josipu Bozaniću, jer na Kaptolu nešto nije uredu.

Hrvatski bi kardinal  Josip Bozanić treba ukazati Papi Franji, da mu nije najbolji izbor da svetosavski sektaši određuju sudbinu svetaštva Blaženog (Svetog) Alojzija Stepinca. Tražimo također od kardinala Bozanić da poništi svoju odluku: ''svećenici u crkvama ne smije voditi nikakvu politiku'', jer imamo slučajeva da stara neupućena čeljad ide ''s još nerastopljenom'' Svetom Hostijom u ustima - glasovati za ateističke i protivjerske komuniste. Crkva ne može bez politike, niti politika može bez Crkve, u čemu Crkva treba biti uzor ljudskih vrednota. Dobar, bolji, najbolji. Ne pusti na miru. Dok tvoj dobar ne bude bolji i tvoj bolji ne bude najbolji! St. Jeronim.

Hrvatski je naroda u predizbornom razdoblju, u kojem se već određuju (ili su određeni) koalicijski partneri i ministarske fotelje. Poslovica kaže: ''Ako te netko jednom prevari, nije to tvoj grije; ako te prevari dva puta, onda si griješnik, a ako te prevari treći put onda si - luđak!''

Po svim demokratskim kriterijima i moralnim načelima nakon presude udbaškim ubojicama Perkoviću i Mustaču, Zoran Milanović bi se odmah trebao zahvaliti na dužnosti predsjednika SDP-a i otići bez traga ili u crnu zemlju. No, on to vjerojatno neće učiniti. Stoga mu treba pokazati srednji prst u izbornoj kampanji i ne dati glas na izborima. Sljedbenici lucifera Milanovića također bi trebali zbog svog ugleda i ljudske pristojnosti, okrenuti leđa Zoky, jer - s kim si onakav si! Preporučili bi predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću da ne ide na suočavanje sa političkim mrtvacom Zoranom Milanovićem, jer sotona će nastojati da samo nanese štetu HDZ-u i Državi hrvatskoj.

Neprijteljima hrvatske države treba prokrčiti put da po njemu čim prije pobjegnu u - Srbiju, inače će živjeti u paklu!

Čestitamo hrvatskom braniteljima i Hrvatima diljem svijeta najznačajniji dan u novijoj hrvatskoj povijesti - Dan pobjede Oluje u Kninu!


Poruke iz Kanade

RAZOČARENJE HRVATSKOM POLITIKOM

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. srpnja 2016. u 8:30


Autor: Rudi Tomić


TORONTO - Hrvatska je zajednica u Kanadi bila često spominjana u srbokomunističkoj Jugoslaviji - zbog aktivnosti hrvatske političke emigracije, a također i tijekom Osloboditeljskog (Domovinskog) rata, zbog obilne materijalne pomoći i brojnih dragovoljaca, koji su bili visoko pozicionirani u vojsci (za vrijeme rata), u osloboditeljskom pokretu HDZ-u, u Hrvatskoj vladi, u Hrvatskom državotvornom saboru, u Hrvatskoj matici iseljenika, u medijima, u gospodarstvu, u kulturi i drugim društvenim udrugama.

Doduše, hrvatska je politička emigracija u Kanadi bila poznata u Hrvatskoj i svijetu kao - Kula hrvatstva, zbog domoljubne djelatnosti i sustavnog rušenja jugoslavenskog zločinačkog poretka; u manifestiranju hrvatskog samoopredjeljenja, kulturnog, vjerskog i športskog života.

''Nakon Gojka Šuška, stiže novi spas za Hrvatsku iz Kanade; Siguran da će Tihomir Orešković ispuniti naše očekivanje. Posebice nas veseli činjenica da će Hrvat, osoba koja je odgojena u našoj užoj sredini - u Kanadi, doći na Markov trg i uzeti kormilo vlasti u Hrvatskoj, izvesti napaćeni hrvatski narod iz zabluda, obmanjivanja, krivotvorenja, ponižavanja i tiho ali - odlučno presjeći pupčanu nit jugoslavenstva i velikosrpstva u Hrvatskoj.'' (Rudi Tomić)

Priznajem da sam u navedenom osvrtu pogriješio u mišljenju, ocjeni i sudu o čovjeku koji ''ima hrvatsko srce.'' Premijer Tihomir Orešković umjesto da je uzeo kormilo vlasti u Vladi RH, on je u kratkom vremenu: razbio Domoljubnu koaliciju, koja ga je postavila za premijera, srušio Vladu u RH, a posljedično raspušten je Hrvatski (državni) sabor; on se je dugo oglušio na odluku predsjednice RH o smjeni šefa SOA-e Dragana Lozančića, kao da je htio zaštititi jugoslavenske kadrove u Hrvatskoj; on je osudio je prvog potpredsjednika Vlade i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka za veleizdaju, čovjeka koji ga je doveo iz Kanade i ustoličio na Markovu trgu; on je dao podršku kandidaturi Vesene Pusić za tajnicu UN! Dictum sapienti sat est. Zapametnog je dosta kazano!

Bezumlje predsjednice RH
Kolinda Grabar Kitarović (u nastavku - KGK) napravila ne nekoliko sramotnih postupaka za što nije imala ni potrebe ni smisla; naime, zašto je trebala izvrgnuti sebe i hrvatske svetinje pred srbijanskim medijima i ispričavati se za hrvatski pozdrav - Za dom spremni, znajući dobro da su se tako pozdravljali hrvatski vladari i vojskovođe. U tome izriječju sadržana je esencija hrvatske samobitnosti: da je hrvatski narod uvijek bio za dom spremni! Ako se pred neprijateljem negira ili premuči da smo uvijek Za dom spremni, odaje državnika da je spreman na predaju, a to je veleizdaja, kratko rečeno, priznavanje neprijatelju ostvarenje njegovih ratnih ciljeva!

Po tom pravilu uzmicanja, trebali bismo premučiti i naš hrvatsko-katolički pozdrav - Hvaljen  Isus, samo zbog dobrosusjedstva sa Srbijom. Ili, da se dodvorimo domaćim jugo-komunistima, ''antifašistima'', homoseksualcima, lezbijkama, ateistima, radikalnim islamistima, svjetskom masonstvu i bezboštvu koji su zakleti neprijatelji države hrvatskog naroda.

''Prije osam mjeseci sam osobno napisao i dao predsjednici Republike Hrvatske hrvatsku geopolitičku strategiju i strategiju hrvatskih nacionalnih interesa i kako oni mogu biti ugroženi. Međutim, nikakve riječi nije bilo od predsjednice republike. Nikakve riječi'' (Davor Domazet Lošo)

Čašu je prelio sastanak predsjednice Republike Hrvatske KGK s premijerom Srbije, četnikom Aleksandrom Vučićem u Vukovaru, i to baš -  na dan obljetnice (20. lipnja 1928.) ubojstva Pavla Radića, Đure Basaričeka i smrtno ranjenog Stjepana Radića. Ako ovo nije bezuman postupak predsjednice RH, onda je u pitanju nešto drugo - drastičnije i tragičnije... ?
''Za koga Vi gospođo Grabar Kitarović radite, kada takve fosilne propalitete i zločince imenujete za Vaše savjetnike ?... Dr. Dragan Hazler je daleko stariji nego taj Vaš 'veliki ekspert' Nikica Valentič, zašto niste njega imenovali za savjetnika? Kolega Hazler zacijelo ima viziju i znanje kako dovesti narod i Republiku Hrvatsku na staze uspjeha, koji svoj cijeli život radi bez plaće na boljitku i stvaranju pozitivnog rejtinga RH i dobroti hrvatskog naroda, za razliku od takvih i njemu sličnih političkih uhljeba i protuha, koje onda uza sve dobivaju od kojekakvih Budiša, Josipovića i odlikovanja za njihove počinjene zločine glede hrvatskog naroda, ako onomad onaj Vladimir Drobnjak ili Ivo Sanader!'' (Karl Kutniak) 

Da ne navodimo gdje je sve bila KGK s četnikom Vučićem i o čemu su govorili i što su se dogovorili, o tom susretu napisao je Mario Maks Slaviček opširan osvrt, kojeg treba pročitati svatko tko zna čitati. A ministrica rada Nada Šikić je izjavila ''kako Hrvatska ima problem s velikim brojem visokoobrazonavih'', a to ne znači domoljubno svjesnih i politički pametnih. Uglavnom, srbijanski su mediji ponizili predsjednicu RH, dakle i hrvatski narod, da ni Car Wash ne može oprati toliklu sramotu.

Bandić (s..e) u šumi Brezovici
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić bio je izaslanik predsjednice KGK i izrazio osjećaj ponosa jer stoji na ''povijesnom mjestu osnivanja prvog partizanskog odreda''. I pored svih znanstvenih dokaza i povijesnih činjenica o četničko-partizanskom mitu u Brezovici (vidi Lojzo Butarac: Povijesnu istinu...), Bandića nije smetalo da pred malobrojnim skupom kaže: ''Bez hrvatske partizanske vojske, Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata ne bi završila na strani pobjednika...Puno više je bilo Hrvata partizana, nego Francuza u pokretu otpora i zato ne smijemo dozvoliti da nam itko lijepi ustaške ili sve druge fašističke etikete. Svjesni smo zla koje je počinjeno za Nezavisne države Hrvatske, koja nije bila nezavisna ni hrvatska, već izdajnička i zločinačka.'' Mnogi danas u Hrvatskoj misle drugačije i kažu ono što bi se (možda) trebalo prešutiti: Čini nam se da je NDH bila nezavisnija u ratu nego RH u miru!
Bandić, partizansko-komunističko-hercegovački pediculosis pubis, uspoređuje Francuski pokret otpora, koji se borio za oslobođenje Francuske od nacizma i fašizma, s partizanskim i srpskočetničkim pokretom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj koji su rušili državu hrvatskog naroda i stvarali zločinačku Jugoslaviju, četničko-komunističku tvorevinu, koja je utemeljena na kostima jedne trećine hrvatskog pučanstva.

Bandić se javno očitovao da će podržati onu vladu u koja će obnoviti sve ''antifašističke'' spomenike u Hrvatskoj. A šef zagrebačke Skupštine Andrija Mikulić (HDZ) javno prisegao ''da se Trg maršala Tita nikad neće preimenovati''. Treba li još nešto reći o veleizdajnicima koji vladaju u glavnom gradu Hrvatske?

Karamarkov odlazak iz Vlade i HDZ-a
Odlazak Tomislava Karamarka s položaja potpredsjednika Vlade RH i predsjednika HDZ-a velik je događaj, jer za sve optužbe bio je najprije osuđen, a tek onda su počele istrage o njegovoj ''veleizdaji, špijunaži, udbašu i profiteru'' E, kad bi se antihrvatski mediji tako svesrdno zainteresirali za veleizdajnike kojima je Hrvatsko nacionalno etičko sudište dokazao i zločine i izreklo osudu, već bismo imali lustraciju većeg broja veleizdajnika, srbočetnika i ratnih zločince u Hrvatskoj.

Znamo da Karamarko nije ispunio predizborno obećanje, nego je svojim popuštanjem ohrabrio neprijatelje HDZ-e i hrvatskog naroda. Neka Karamarkov primjer bude poruka i pouka novom predsjedniku HDZ-a i budućem premijeru RH Andreju Plenkoviću, odabirom antihrvatskih medija i potvrđen (bez protukandidata!) od članova HDZ-a, kojeg svi hvale, da bude čovjeka od riječi i djela. Ima u Evanđelju opomena: Jao vama kada vas svi ljudi budu hvalili. Ta, isto su tako postupili s časnim prorocima očevi njhovi! (Lk. 6:26)

''Odgovornost je na svima nama čak i na roditeljima i na Crkvi. Ima li igdje na svijetu jedan narod, u kojemu djeca mrze svoje roditelje, a to su Hrvati koji po nalogu Srba i komunista mrze USTAŠE. Francuzi ne mrze Napoleona, iako je u suze natjerao Europu. Njemačka je puna vojničkih groblja Hitlerovim vojnicima, koji su osvojili Europu, a u Hrvatskoj je pod orjunaškim komunjarom Vickom Krstulovićem preorana sva hrvatska vojnička groblja, a današnji komunisti u HDZ-u i SDP-u ruše spomen-križ Mili Budaku i Juri Francetiću, sude nogometaša pred svjetskom javnošću radi pozdrava Za dom spremni, kojeg  ''Hrvati'' predstavljaju svijetu kao fašistički pozdrav. BOŽE, AKO JESI- GDJE SI? (Vukelić: Solferino). Za takav hrvatski narod krivi su u prvom redu roditelji, koji prenose na djecu srpske klevete o ustaštvu, a i Crkva koja u narodu odgaja 'ovčice' i ovniće', umjesto da od ljudi pravi ponos Hrvate i ponos kršćane.'' (Dragan Hazler)

Lijeva i desna opcija u RH
Sama činjenica da ljevičarstvo u Hrvatskoj nije hrvatska opcija, nego antihrvatska, jugoslavenska, komunistička i četnička sa Zoranom Milanovićem na čelu. Dakle, nije riječ o hrvatskoj ljevici, nego o ljevici u Hrvatskoj, koja je bila veleizdajnička od samog početka (25. lipnja 1991.) - od Račana do Milanovića.

Naime, nije svejedno tko je na vlasti u Hrvatskoj - ljevičari ili desničari, lijeva ili desna politička koncepcija, jer u principu socijalizam mora biti internacionalan, stoga se ljevičari u Hrvatskoj vežu za ''region'', odnosno Srbiju; a u širem smislu na Zapadni Balkan. Dakle, ljevičari u Republici Hrvatskoj ne mogu biti, sve i kad bi htjeli, iskreni domoljubi i demokratski, jer su nasljednici titoizma, srboizma, balkanštine i mahom su ratni zločinci - od 1941. do 1995. godine.

Isto tako desnica u Hrvatskoj, u teoriji bi trebala biti sve ono što SDP i (anti)fašisti nisu, ali u HDZ-u ostalo je mnogo komunističkog kukolja, koji su opljačkali državu i kompromitirali ideal Domoljubnog (osloboditeljskog) rata. Oni i danas imaju vlast u stranci i državi!

''Nacija je jedan san podijeljene budućnosti, rekao je Ernest Renan, francuski filozof i povjesničar, teoretičar nacionalnog identiteta već prije 134 godine! Kakav san budućnosti danas snuju hrvatski građani poslije očito negativne klime u državi, stvorene netolerantnim duhom opozicijske sredine i vidne želje za internacionaliziranje huškačkog klijentelističkog antidomoljublja lijevog radikalizma, koji je živio godinama na jaslama bivših vlada ili današnje saborske opozicije.'' (Ante Glibota)

Da je, ali na žalost - nije
Izbor novog predsjednika HDZ-a, odnosno budućeg premijera RH, trebao je jednoglasno (Una voce!) biti izabran dr. Zlatan Hasanbegović, koji je svojim inom i činom pokazao i dokazao da je spreman ubiti kulturu (anti)fašizma, četničkog pravoslavlja i jugo-komunizma u Hrvatskoj, što su uočili i ''antifašisti'' u šumi Brezovica. Glavna govornica na četničko-partizanskom derneku gradonačelnica Kristina Ikić Baniček (SDP-vka) rekla je za ministra kulture Hasanbegovića da je ''notorni neofašist'', te obznanila:

''Idemo u borbu u kojoj nema pušaka i bombi, ali smo napadnuti lažima i podvalama. Relativiziranjem žrtava zločina i zločinaca, kao morala, zamagljuje se razlika između 'nas i njih', pa će oni pobijediti a mi izgubiti.''

Kristina će radije umrijeti kao ''antifašistkinja'' nego se okaljati u istini! Domoljublje nije prokletstvo nego Božji dar narodu, koji voli svoje sunarodnjake, svoju domovinu i sve ljude dobre volje. Jedan od vodećih hrvatskih domoljuba i ideologa u dijaspori definirao je hrvatski nacionalizam kao obranu hrvatske zajednice:

''Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin  poviješću oblikovan značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti.'' (Ivo Korsky)

Nema veće ugroženosti, nego što je de facto danas ugrožen hrvatski narod. Nije samo gospodarski ugrožen, nego je politički devastiran. Naime, podijeljen je u 160 stranaka, a vjerojatno još toliki (ne)državnih udruga, te 80 nacionalnih manjina. koji su na koritu državnog proračuna! Samo dvije najveće organizacije Srbo-četnika u Hrvatskoj godišnje su za svoj rad i djelovanje primale iz državnog proračuna oko 9 milijuna kuna. Prvi put te svote nema, zahvaljujući ministru kulture dr. Zlatanu Hasanbegoviću, zbog toga je Pupovac zabrinut i sprema, ne za Dom, nego u koaliciju sa SDP-om ili HDZ-om, samo da bude u Vladi, kako bi mogao ucjenjivati političke partnere u Saboru ''zbog velike ugroženosti Srba u RH''!

Što je još najtragičnije, kako se u velikom broju hrvatska mladež, školovana i neuka iseljava iz domovine, u koju se mnogi nikad više neće ni vratiti. Evo primjera kako se promiče iseljavanje iz Hrvatske. Više od 100.000 mladih Hrvata i Hrvatica ove su se godine uselili u Njemačku. Evo što je jedan iseljenik na polasku poručio hrvatskom narodu:

''Znaš što ću vam reći, svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontenjeru, jebite se svi skupa, ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!'', riječi su to mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u autobus na Osječkom autobusnom kolodvoru.

S druge strane ludovanje na koncertima i plažama. Na nedavnom koncertu 2Cellos bilo je nazočno više od 50.000 Zagrepčana, koji su uživali u lijepoj glazbi. Ali, na prosvjedu u Srbu kod četničkog spomenika 17. srpnja 2016. okupilo se tek nekoliko desetaka ljudi, mada su organizatori pozivali narod na masovno okupljanje. Policija je na zahtjev Pupovca uklonila šator i privela prosvjednike (njih sedmoricu) u zatvor. A da je, recimo, na prosvjedu u Srbu bilo 10.000 tisuća prosvjednika ne bi Orepović poslao policiju, među kojima je većina bila srpskog etnosa.

Gledano s tog hrvatskog stajališta, možda je Marko Jurić u pravu kad kaže: ''Za dom spremni? To je laž. Nitko nije spreman za bilo što: ustanak, pobuna, akcija, bilo kakva reakcija. Nema. Samo lažno pisanje komentara.''

Zaključna misao
Bez obzira na sve gore rečeno - nije sve izgubljeno! Hrvatski narod ima u sebi dovoljno volje i znanja, da se može osloboditi sotona, koja je udubile narodu osjećaj manje vrijednosti, pesimizam, oportunizam, kukavičluk i - beznađe.

Sidro hrvatske i katoličke nade, koja se temelji na krepostima Božjeg naroda, a hrvatski je narod, kao i židovski narod, prošao kroz povijesnu golgotu zbog svoje vjere i nacionalne pripadnosti; zbog velike ugroženosti od susjednih naroda, uspio se je održati najprije u iranskom i kavkaskom podneblju, te konačno u današnjoj domovini - Hrvatskoj, kao duhovnoj baštini hrvatskog naroda već od kraja VI. stoljeća.

No, ovo su nova vremena, velike su migracije u svijetu zbog vremenskih nesreća, ratom zahvaćenih područja i totalitarističkih progona, zbog čega se Hrvati trebaju ozbiljno zabrinuti za svoju opstojnost na današnjem najpoželjnijem u svijetu - u Lijepoj našoj. Stoga bi u Hrvatskoj trebalo, čim prije, otupiti oštrice ideološkim utruhama stranih sila i maknuti petu kolonu.

Na ovim prijevremenim zastupničkim izborima u Republici Hrvatskoj, potrebno je okupiti sve one koji su spremni dati svoj glas za integralnu slobodu hrvatskog naroda, za samostalnu i neovisnu državu. Ako je to previše, onda nije vrijedno da se kitimo hrvatstvom zastavama za vrijeme športskih utakmica, narodnih festivala i vjerskih obljetnica.

Zoran Milanović, koji se nakon poraza na prošlim izborima pokazao toliko banalan, prost, drzak, nekulturan, diletant, k tome duhovno i razumno poremećen. U njegovim žilama teče strastvena mržnja na hrvatski narod, na državu hrvatsku i na sve ljude koji se ne slažu s njegovim sotonskim stavom. Milanović ide na izbore s novim naslovom: Narodna koalicija, nada se da će okupiti sve (???) za progresivnu Hrvatsku.

Milanović je okupio sve one koje je HNES-e osudilo zbog veleizdaje i ratnih zločina, partizane iz ''narodne fronte'' koja je djelovala u Jugoslaviji od 1953. do 1990. Ako Milanović pobijedi na dolazećim izborima u RH, onda ćemo biti jednom nogom u Europi, a drugom nogom na Balkanu, bit će to pravo ''bratstvo i jedinstvo naših naroda''. Oh, imat ćemo onda i ''Balakansku ligu'' samo da se još više hrvatske krvi prolije na ledini. Tko želi ''igrati'' sa Serbijom (politiku ili nogomet) neka seli u Srbiju!

Neće valjda niti jedan čestit Hrvat i Hrvatica, odnosno razuman čovjek, dati svoj glas ovim spodobama, vragovima u ljudskim tijelima: Milanoviću, Mesiću, Josipoviću, koji se više brinu za Srbiju nego Hrvatsku. Ali, svi oni koji ne izađu na birališta. njihov će glas biti za Lucifera Milanovića. Ima li itko u Hrvtskoj tko bi zbog svog nehaja izdao Boga i svoj hrvatski narod???
Vjerojatno je većina Hrvata pratila konvenciju Republikanske stranke u Clevelandu, gdje je bio motto: Amerika prije svega! Isto tako bi trebalo biti u Hrvatskoj: Hrvatska iznad svega i iznad svakoga - osim Boga!



DRUGI HRVATSKI ISELJENIČKI KONGRES

BUDI SE NADA U HRVATSKOJ

Nove političke strukture u Hrvatskoj bude skoro izgubljenu nadu i očekivanja kod izvandomovinskih Hrvata.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. srpnja 2016. u 11:30 sati


Piše dr. Tomislav Đurasović, koji je imao izlaganje na šibenskom kongresu ove godine


Naš 1. Hrvatski iseljenički kongres od 2014. godine završio je Rezolucijom od deset prijedloga i evo prođoše pune dvije godine, a da nam nikada nitko od naslovljenih primatelja u Hrvatskoj ne dade do znanja da se potrudio prijedloge barem i pročitati.

Rezoluciju smo završili porukom hrvatskom općinstvu: Hrvatska je iseljenička majka, a o majci se uvijek lijepo govori. No, je li baš tomu tako!? Mi smo u zajednici s ostalim domovinskim sinovima majci sagradili velebnu i prekrasnu nacionalnu državu, obećali joj svaku pomoć, a onda si ju bez nadzora i kontrole ostavili samu pod istim krovom s nestašnom i zlom čeljadi, koja si priskrbiše upravu domaćinstva, majku nam izoliraše, mostove nam miniraše, a državu nam do rasula dovedoše.

Ako našu majku, ako, dakle, hrvatsku državnost promatramo iz ovoga kuta i kao jedan organizam u kojem gornji dio tijela predstavlja Hrvatsku, a lijeva i desna noga Hrvate u BiH i Hrvate u izvandomovinstvu, onda je, sudeći po nazadovanju i stagnaciji hrvatskog suvereniteta i prosperiteta, dijagnoza kristalno jasna: Hrvatski organizam je bolestan u duhu, duši i tijelu.

Sv. Pavao u prvoj poslanici Korinćanima (12,26) kaže: „Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednom udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi”. Sv. Pavao, a kao da je već tada imao pred očima današnje probleme hrvatske države, ističe i naglašava savršeno jedinstvo koje imamo u različitosti, jer svaki od nas je poseban i unikatan. Odnosno, svi udovi i organi su povezani u jednu domovinu, u jednu državu, i ako svi funkcioniraju ispravno, tada je i društvo zdravo.

Kako u zadnje dvije godine, to ćemo zasigurno slušati i na ovome Kongresu kako se majka (domovina) i njena raseljena djeca (izvandomovinstvo) slabo poznaju, odnosno kako se čini da je domovina postala ravnodušna prema svojem iseljeništvu. Maćehinski, ma, neprijateljski, odnos posljednjih političkih struktura u Hrvatskoj prema vlastitom iseljeništvu doveo je do skoro potpune učmalosti i stagnacije svih ovih udova hrvatskog organizma. Sve odlike i vrednote koje čine jedan narod narodom srozale su se i dotakle dno dna. Za one zle ukućane, koji su cijeli život inhalirali indoktrinirani jugo-komunizam, a pozivajući se na „veliki dio građana“ koji navodno stoji iza njih, za njih je Hrvatska „slučajna država“ i zlorabe ju kao svoj poligon veličanja jugounitarizma i titoizma. Za njih smo mi Hrvati izvan Hrvatske bili i ostali stvarni, ili u najmanju ruku potencijalni, neprijatelji.

Zato i jesu one najupornije od nas, a koji smo došli pripomoći u oslobađanju, prizna(va)nju i ustrojstvu države već temeljito počistili iz Hrvatske, a potom su nas sustavno i uspješno izbacili i iz izbornog procesa. Katastrofalne posljedice njihove vladavine osjećaju se u svakome segmentu društva i očituju se kao mentalni obrazac jednoumlja, isključivost i nekritički duh. Drugi pol na hrvatskom političkom podneblju, iliti desna politička opcija, rešpektira navodno hrvatsko iseljeništvo, ali nažalost samo deklarativno. Obećavaju nam i zaklinju se predano raditi na ostvarenja hrvatskih probitaka i općem društvenom boljitku, a ako im uspije doći na vlast čvrsto si vrata zatvaraju i vrlo brzo zakažu na ispitu podjele između javnih i privatnih interesa, glavnom uzročniku korupcije. Verbalna agresija, diskriminacija i istinska netrpeljivost prema hrvatskom iseljeništvu personificiranom u, sad već bivšem, premijeru Oreškoviću, progovara najslikovitije iz poruke prvog čovjeka iz HSS-a, koji 5. svibnja ove godine na N1 televiziji izjavi: “Oreškoviću je vrijeme da se što prije vrati u Kanadu i bude domoljub iz Kanade”. Pametnome dosta! Ergo, jedni nas potpuno odbacuju, a drugi nas naoko prihvaćaju, ali ne uvažavaju.

U posljednjih 15 godina hrvatski političari i institucije ne iznjedriše nam niti jednu nacionalnu viziju; nijedan plan iliti realan prijedlog, nijednu strategiju, a koji bi moralno i materijalno obnovili Hrvatsku te osnažili hrvatski nacionalni identitet u kojem bi se prepoznao najveći broj Hrvata. Njima je domicilno stanovništvo postalo teret i najviše bi im odgovarala država Hrvatska bez nacionalnoga i kršćanskoga identiteta. Oblikovali su hrvatsko društvo čiji je temeljni biljeg nejednakost sa svim relevantnim socijalnim pukotinama, s ideološkim, političkim, vjerskim i socijalnim problemima.

A Hrvatska je bolje zaslužila, nego li očekivati ishod borbe između ideoloških blokova, između prošlosti i budućnosti, između „mi i oni“. Jer, sve te njihove opcije evociraju na bitku dva škorpiona u čaši. Svaki od njih može drugome polučiti otrovni smrtonosni ubod, ali pri tom riskirajući i svoj život. Hrvatska javnost mora odbaciti političke škorpione i ultimativno birati one koji nastupaju s izričitim MI-osjećajem i protežiraju prokušane vrednote, kao: domoljublje, red, radna etika i stegovnost. Njima očito nedostaju ozbiljna vizija sadašnjosti, a još više budućnosti. Umjesto borbe protiv bezperspektivnosti oni tjeraju hrvatsku mladež iz domovine „savjetujući“ im: 'Idite van u Zapadnu Europu...'.

Upravo ti i takvi gotovo pa uništiše sve hrvatske nade, posebice njezinu mladost od preko 200.000 duša i to školovanu mladost koja bi bila čimbenikom tako potrebite demografske obnove u ova vremena kad je demografija jednako važna, ako ne i važnija od ekonomije. Hrvatski duhovni identitet, a uz njega logičkim slijedom i drugi kao nacionalni, vjerski, kulturni, jezični su ugroženi i očito danomice gube na snazi i intenzitetu. Ako uistinu nada umire posljednja, onda je naša nada već na infuziji. Oko 15.000 Hrvata godišnje više umire, nego ih se rodi, a duplo toliko mladih napušta Hrvatsku. Poslije strašnog hrvatskog egzodusa svršetkom Drugoga svjetskog rata, te masovnog iseljavanja 60-ih i 70-tih godina prošloga stoljeća, mnogi stariji Hrvati evo doživljavaju i treći masovni bijeg i neviđeni odljev mozgova iz obje hrvatske države.

Iseljavanje moje generacije, kao i mnogih prethodnih, prouzročiše politički teror i siromaštvo. Danas, kad imamo svoju državu, bahata partitokracija vladajućih struktura podijeli nam društvo na „mi i oni“, uruši nam gospodarstvo i zaduži Hrvatsku prema vani do opasne razine od 90 posto BDP-a (bruto domaći proizvod). Put od dužnika do ovisnika i nije tako dalek. Ta ovisnost svakim danom sve dekadentnije gura državu pod utjecaj sila koje rastaču hrvatski identitet i razjedinjuju hrvatski narod. Političke strukture, za koje je Hrvatska „slučajna država“, a ohrabreni šutnjom i malodušnosti velikog broja birača i znatnog dijela hrvatske intelektualne i akademske zajednice, te svojom politikom stečajeva i otkaza, protjeraše mlade Hrvate iz domovine i ukradoše im perspektivnost i nadu u bolju budućnost. Mladima je stopa nezaposlenosti ekspanzirala na 46 posto, pa Hrvatska zauzima treće mjesto u Europskoj uniji, iza Španjolske i Grčke. Od ulaska u Europsku uniju 350 liječnika je napustilo Hrvatsku, a 1300 studenata medicine zatražilo je od hrvatske liječničke komore popratnu dokumentaciju za rad u inozemstvu.

U drugoj domovini Hrvata, u BiH, skoro 70 posto mladeži nema posla, ili ne rade na poslovima odgovarajućima njihovoj diplomi. U bavarskoj metropoli Münchenu registrirano je u veljači 2013. godine 27.500 Hrvata, a danas, tri godine kasnije, ta se brojka točno podvostručila. Poučna misao "Na mladima svijet ostaje" izrodila se danas u domovinskoj Hrvatskoj u krilaticu „Mladima samo bijeg ostaje”. Masovna nezaposlenost, bezperspektivnost i korupcija ubijaju i posljednji zračak nade u bolje sutra i erudiraju vjeru u državu, narod i sustav i pospješuje razdor i polarizaciju hrvatskog društva i tjeraju hrvatsku mladež tamo, gdje si vide bolju egzistencijalnu uvjetovanost, a to je skoro uvijek izvan domovine. To su stvarni razlozi frustracije i odlaska mlade generacije. I tko si još kod ovakve egzistencijalne ugroze pomišlja na zasnivanja obitelji i potomstvo.

Bez obzira koju tezu mi prihvatili, da li onu: tko ima mladu generaciju, ima i budućnost, ili drugu: onaj tko ima budućnost ima i mladu generaciju, uvijek slijedi logički zaključak: Mladi su budućnost svakoga društva, no, oni su i ogledalo i korektiv društva. I ne zaboravimo, preko 70 posto ispitanika vole svoju domovinu, ali, eto, ona im tu ljubav ne uzvraća. Ali, ljubav prema majci je jedno, a izgubljeno povjerenje prema vladajućim strukturama u Hrvatskoj nešto drugo. Ljubav, istinu i pravicu nije dovoljno samo isticati, nego ih treba i izboriti. Gladni, prevareni, protjerani i razočarani dizali su bune i vodili revolucije, nekada oružjem, danas se to učinkovito radi glasovanjem. Najvažnije je pri tome shvatiti važnost glasovanja i mogućnost da ono što se jednom izabere, može  već drugi put i promijeniti.

Nevjerojatno je i samo kod nas Hrvata moguće, da dvije trećine birača u domovini i 93 posto u izvandomovinstvu bira - tu naoko domoljubniju opciju na izborima u RH, a ta ista opcija nema niti jedan važniji medij u svojim rukama. Koliko je to tragično i porazno za državu znano je svima koji smo upoznali utjecaj tih medija na ionako nekritičnog hrvatskog birača. Tako se, evo već petnaest posljednjih godina hrvatsko društvo nalazi u permanentnom političkom kriznom diskursu i negativnim poticajima politike u procesima društvenih transformacija, promjena. Hrvatskom iseljeništvu, koje je naviklo i odraslo u demokratskim standardima u slobodnom svijetu, ljudska je i nacionalna zadaća: pomoći najnovije hrvatske izgnanike - te mlade i još neiskusne ljude - i poučiti ih početnim koracima demokracije. Naša je obveza izboriti im i zajamčiti pravedniji model glasovanja, te ih otvoreno uputiti da su njihovo sveto pravo i obveza srušiti vlast koja im nije omogućila život u svojoj domovini i izabrati vlast za koju misle da će im omogućiti uvjete za povratak i život u Hrvatskoj. Pojasniti im da su u krivu oni Hrvati, pa makar se tu radilo i o njihovim najbližima, koji danas izlaze na birališta i glasuju, kako to sami kažu, za manje zlo, jer se pri tome zaboravlja da zlo ostaje zlo, pa ako mu se ukaže prigoda, vrlo brzo od maloga se iznjedri veliko zlo.

Domovinska Hrvatska još uvijek nije u javnosti razvila osjetljivost za skladnu suradnju sa Hrvatima koji žive izvan Hrvatske. Umjesto da se Hrvate izvan granica Hrvatske na svaki način pa i izbornim zakonodavstvom veže s maticom zemljom, nas se drastično ograničava i/ili onemogućuju nam elementarna ljudska prava. Dva milijuna obespravljenih Hrvata izvan RH ne mogu sudjelovati u odlučivanju o svojoj nacionalnoj politici. Još od 2000. godine Hrvatska nikad nije išla sa sustavnom politikom prema iseljeništvu, izuzev deklarativnih najava o uspostavi kojekakvih odbora, Državnog ureda i koordinacijskih tijela. Najavljivane su i nove strategije i posebni zakoni koji će sustavno urediti odnose između domovinske i iseljene Hrvatske, pa umjesto toga iznjedriše nam onaj sramotni članak 45. Ustava RH u kojem stoji:
„... u izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo izabrati tri zastupnika, u skladu sa zakonom ...“.

Ova zakonska regula, koju izglasaše i tadašnja vlast i oporba izrazita su diskriminacija i ne kosi se samo sa zdravim razumom nego li i s odlukom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Presuđujući u predmetima u Grčkoj, Velikoj Britaniji, Mađarskoj i Moldaviji, sud je jasno presudio da je izuzimanje ili ograničavanje izbornoga prava iseljenim državljanima – nezakonito. Upravo zakonske regule, kao gore spomenuti članak 45. i nametnuti model glasovanja, gdje nam se ponude na izbor tri zastupnika, a da niti jedan od njih ne dolazi iz hrvatskog izvandomovinstva - razlozi su za razočarenje i rezignaciju Hrvata izvan granica RH, što rezultira izuzetno niskom izlaznosti na izbore. Sudeći po najvećem broju procjena u dijaspori živi jednak broj Hrvata kao i u Hrvatskoj. Čak i službeni državni podaci pišu da više od tri milijuna Hrvata živi izvan granica RH, od čega oko dva milijuna s pravom glasa.

U XI. izbornoj jedinici, dakle, jedinici iseljeništva i Hrvata u BiH, glasovalo je kod posljednjih izbor za Hrvatski sabor ukupno 28.944 birača. Izuzimajući glasove iz BiH, stvarni broj glasova hrvatskih iseljenika iznosi: 8900, iliti zastrašujuće malen postotak od 0,55 posto (s BiH to je 0,75 posto) i jedva odražava broj onih kojih se stvarno tiče politika u Hrvatskoj. Tako napr. u UK živi oko 10.000 Hrvata, a glasovalo ih je samo devetero; odnosno u Španjolskoj samo troje, a u Portugalu i u Irskoj glasovalo je po dvoje Hrvata. Ta izlaznost kod posljednjih parlamentarnih izbora je manja čak i od broja nevažećih glasačkih listića. Broj od 8900 glasača je gotovo tri puta manji od broja ljudi koji godišnje napusti Hrvatsku, a zbog nemogućnosti da ostvare dostojan život. Izvandomovinski Hrvati, dakle, godišnje pošalju do 3,8 posto BDP, a najviše 0,55 posto ih glasuje na izborima.

U svojoj poznatoj Propovijedi na Gori Isus reče: “Ne opirite se onome tko je zao. Naprotiv, ako te tko ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi” (Matej 5:39). I dok hrvatsko izvandomovinstvo i dalje šamaraju, mi im okrećemo i drugi obraz i nastojimo i dalje ostati susretljivi i dobronamjerni prema domicilnoj Hrvatskoj.

Prema statistici UN-a bili smo i ostajemo jedna od najizdašnijih dijaspora na svijetu. Što za obitelji, što za štednju ili investicije hrvatski iseljenici šalju godišnje u Hrvatsku (Šterc na HTV, 4.01.2016.) 2,4 mlrd. US$, a to su 2,1 milijarda eura, odnosno 16, 1 milijardi hrvatskih kuna. To je jedno od najvećih ulaganje stranog novca u Hrvatsku. Ovaj iznos ne samo da je tri puta (!) veći od Austrije, koja je tradicionalno najveći ulagač u Hrvatskoj (prema podacima Hrvatske narodne banke, izravna ulaganja iz te države u 2012. godini iznosila su 683,6 milijuna eura!), nego hrvatsko iseljeništvo u domovinu pošalje više novca nego što iznose sveukupna izravna strana ulaganja! Gledajući dakle i sa ove ekonomske strane, iseljeni Hrvati bitno utječu na hrvatski proračun i naravno da nas se tiče tko će i kako raspolagati s našim novcima. I što više i mi i svakodnevnica te političke i birokratske strukture kritiziramo, to oni i njihove pristaše zbijaju sve čvršće redove oko sebe. Odgovornost za te manjkavosti je izričito na hrvatskoj državnoj politici i to je glavni razlog što je među hrvatskim iseljenicima izgubljeno povjerenje u državnu politiku.

I Hrvatski sabor i predsjednica RH i kao vlada moraju konačno djelovati kao integrirajući čimbenik, što podrazumijeva spajanje onih povijesno-političkih analiza i interpretacija koje se temelje na istini, pravdi, humanizmu i domoljublju – silnicama i poveznicama koje bi trebale spajati sve Hrvate, ma gdje oni bili, jer nema hrvatske državnosti bez potpuno integriranog svakoga Hrvata. Hrvatsko izvandomovinstvo je jedan kvalitetni i domoljubno ustrojeni kontiniuum i bez obzira gdje živjeli, mi mislimo i skrbimo i o našem nasljedstvu, o našim korijenima, djedovini, ostavštini naših roditelja i o našem nasljedstvu. Mi u iseljeništvu imamo i nudimo Hrvatskoj ono što joj najviše nedostaje, kao: moralno-etičke vrline, stručnu izvrsnost, domoljublje, demokratsko iskustvo, samoodgovornost, djelotvornost u poslovanju i iznad svega drukčiji pristup i prema poslu i prema državi. U hrvatskom izvandomovinstvu je na tisuće uspješnih i utjecajnih pojedinaca u gospodarskom i financijskom menadžmentu, informacijskom i show-businessu, te znanstvenika, umjetnika, književnika, športaša i golemi broj onih u državnim administracijama i političkom životu država u koje smo se iselili.

Jedini uvjet za to je osmišljavanje zajedničke strategije razvoja Hrvatske, koja bi uključila organizacijske, kreativne i financijske sposobnosti iseljeništva, iako nam je dobro znano, sve ovo što iseljeništvo nudi ovisi o političkoj volji i o socijalnoj i nacionalnoj pomirljivosti u Hrvatskoj. Zato nas ohrabriše činjenice, prvo prije 18, a onda i prije šest mjeseci, kad su na čelne pozicije države izabrane osobe, vične svjetskim demokratskim procesima, osobe koje smo priželjkivali i koje uživaju naše povjerenje. Smatrali smo to početkom sazrijevanja hrvatskoga političkog bitka, pa ta punoobećavajuća vremena iznjedriše i temu moga današnjeg izlaganja: Nove političke strukture u Hrvatskoj bude skoro izgubljenu nadu
i očekivanja kod izvandomovinskih Hrvata. I, evo, ponovo nastupiše previranja, pad vlade i Sabora, novi izbori, i neizvjesna, možda čak i najkritičnija vremena u životu mlade hrvatske države. Uza sve unutarnje i vanjske otpore, domovinska Hrvatska će morati napraviti značajniji pomak naprijed i pružiti ruku prema iseljenoj Hrvatskoj, koja tu ruku već dugo čeka i koju će zasigurno prihvatiti.

Ovaj značajni iskorak za bolju budućnost hrvatske ne smijemo zahtijevati i očekivati samo od novih političkih struktura u Hrvatskoj, nego li, i prije svega, od svih nacionalno-svjesnih Hrvata, koliko u domovini Hrvatskoj, isto toliko, ako ne možda i više, od Hrvata u BiH i nas Hrvata u izvandomovinstvu. Hrvatsko izvandomovinstvo je bilo i ostalo nepresušivo vrelo u obnovi hrvatske demografske, gospodarske i socijalne strukture. Samo uspostava zdrave organske veze i novi standardi odnosa prema iseljeništvu pretvoriti će iseljeništvo u integralni dio hrvatske zajednice i pridonijeti novom i uspješnom razvoju Hrvatske. Poslije toga zajedno ćemo mijenjati Ustav, zakon o državljanstvu, izborni zakon, te niz drugih zakona i zakonskih regula koji definiraju državni poredak RH i koji nas danas drže na odmaku. Tek kad svi Hrvati ostvare pravo i budu imali i zakonsku, ali i tehničku mogućnost, što izravnim izlaskom na birališta, što dopisnim glasovanjem, što elektronskim glasovanjem i na jedinstvenoj nacionalnoj listi odlučivati o budućnosti hrvatske države, tek tada možemo ustvrditi: Mens sana in corpore croatia sano - Zdrav duh u zdravom hrvatskom tijelu.

Hrvatsko izvandomovinstvo i demokratske snage u Hrvatskoj moraju pod hitno sve poduzeti da se ova 2016. godina, godina nade i očekivanja ne pretvori u annus horribilis, odnosno godinu užasa, kako to njezini zloguki proroci i akteri očekuju. Završiti ću riječima kardinala Bozanića: „...hvalevrijedni su pokušaji ujedinjenja hrvatskih društvenih, akademskih i kulturnih institucija te Crkve za plodonosniju povezanost hrvatskoga nacionalnoga bića u Domovini i iseljeništvu. Tko želi vidjeti dobre plodove, tko želi dobro domovini, nastojat će uvažavati njezine temeljne vrijednosti, razgovarati, omogućiti rasprave i susrete... U ova vremena raznih kriza traži se i novo hrvatsko zajedništvo“.


Desetotravanjska poruka:


JESMO LI MI HRVATI JOŠ UOPĆE NORMALAN NAROD?

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. travnja 2016. u 21.30 sati

Piše: Rudi Tomić

Vrijeme u kojem živimo po mnogočemu je – neobično. Neobično, ne samo po globalnim tehničkim i svim inim do sada jedva naslućivanim ostvarenjima ljudskog genija, nego čak i po političkim događanjima u jednoj tako maloj zemlji kao što je ta naša predraga nam domovina Hrvatska.

I dok nas prethodno natuknuta globalna svjetsko-genijalna ostvarenja iznenađuju i oduševljavaju, ona tipično naša, hrvatsko-politička, trenutačno su toliko nakaradna da se još imalo normalan čovjek mora zapitati, jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod, s kakvom-takvom perspektivom za oporavak, ili su svakodnevni apsurdi, kojima svjedočimo, očiti putokaz u nestanak i konačno ništavilo.

Pa da se ne zgražamo samo nad apsurdima ovoga trenutka, hajde da se malo prisjetimo barem nekih od onih, koji su ovima današnjima prethodili i na taj ih način zapravo i omogućili. Pritom ćemo ih, radi kakvog-takvog pregleda, ali i vanjske simbolike, označiti rednim brojevima od 1 do 13, što nipošto ne znači da i prije ovih, za vrijeme njih, pa i poslije ovdje navedenih, nije bilo i drugih, jednako svakom imalo normalnom ljudskom razumu neshvatljivih, a za nas, domoljubne Hrvate – zapravo jednako poražavajućih. Hrvatska je puna zloslutnih apsurda:

Apsurd broj 1:
Zahvaljujući samo Božjoj Providnosti što smo u tom najsudbonosnijem trenutku naše dosadašnje povijesti, u svojim redovima imali čovjeka vizionara, vojskovođu i političara dr. Franju Tuđmana, hrvatski je narod uspio ne samo ostvariti svoju vjekovima željenu samostalnost, nego ju i u Domovinskom ratu od velikosrpskog agresora obraniti. Nažalost, ubrzo zatim hrvatski je narod, odlukom svojega biračkoga tijela, vlast nad svojom, krvlju i mnogim životima obranjenom domovinom, predao u ruke onima, koji su prilikom glasovanja u Hrvatskom saboru bili protiv samostalnosti Hrvatske, te su u znak svojega neslaganja s tom odlukom, napustili sabornicu. Taj se apsurd, dakako, ne može odvojiti od apsurda, da poslije toliko godina, i nakon bezbrojnih, ničim oborivih dokaza o stravičnim zločinima, hrvatski narod još uvijek živi u ulicama i trgovima, te prolazi pored spomenika, posvećenima Josipu Brozu, ne samo najvećem zločincu nad hrvatskim narodom, nego ujedno i jednim od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća uopće. 

Apsurd broj 2:
Gore spomenuti dvostruki apsurd urodio je novim, gotovo bismo morali reći trostrukim apsurdom, kada je taj isti hrvatski narod, najprije zbog pomanjkanja političke zrelosti, a onda zaveden veleizdajničkim lažima, u dva navrata izabrao za predsjednika svoje države prevrtljivog Stipu Mesića, da bi tom istom Stipi Mesiću, kojega je u međuvremenu Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) osudilo za veleizdaju, hrvatski narod, za hrvatske prilike basnoslovnim iznosima, trajno plaćao „Ured bivšeg presjednika“, uključujući i njegova (privatna) putovanja po malone cijelom svijetu. Nešto slično kao što hrvatski narod još uvijek nemalim iznosima i financira razne tzv. „nevladine“ udruge i glasila, od kojih se, prema mnogim pokazateljima, većina njih uglavnom bavi – protu-hrvatskim aktivnostima.

Apsurd broj 3:
Za Mesićevog nasljednika hrvatski narod izabire jugonostalgičara Ivu Josipovića, sina Titovog upravitelja zloglasnog komunističkog kazamata „Goli otok“, čovjeka koji za vrijeme svoje vladavine jedva da je ikada izustio bilo koji pojam u kojem bi bio sadržan idiom „hrvatski“, da bi se u izbornoj kampanji za drugi mandat upravo blamirao sloganom „Naprijed Hrvatska“. Uostalom i Ivo Josipović je od gore spomenutog HNES-a također osuđen za veleizdaju, dok se hrvatski narod za propust njegova svojevremenog izbora, prilikom najnovijih izbora ipak „iskupio“, davši taj puta svoje povjerenje predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a ne njemu, dotadašnjem predsjedniku.

Apsurd broj 4:
Poslije nesretne i nespretne vladavine stranke HDZ pod predsjedanjem Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a s obzirom na njihove bezbrojne promašaje, sam ponovni izbor komunistički orijentirane ljevice i ne bi se smjelo nazvati apsurdom, kada baš ta vlada ne bi bila prožeta apsurdima koji su se redali kao na tekućoj vrpci. Jedan od najvećih proizašao je iz činjenice da je ljevičarska vlada Zorana Milanovića koalirala između ostaloga i sa strankom HNS, koja očito niti je tada bila, a niti je danas, niti „hrvatska“, niti „narodna“. No, za Milanovića, kakvog smo ga u međuvremenu imali nesreću upoznati, bila je baš to dobrodošla prilika da drugarici Vesni Pusić, čelnici te stranke, povjeri ministarstvo vanjskih poslova, iako ta drugarica svoje protuhrvatstvo ni danas ne krije, tvrdeći (i u Hrvatskom saboru) da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. I njezina osuda HNES-a za veleizdaju nije, dakako, mogla spriječiti njezino daljnje protuhrvatsko djelovanje i na drugim poljima.

Apsurd broj 5:
A kada je već riječ o Vesni Pusić ne možemo, a da ne spomenemo kao jedan od najvećih mogućih (ovdje bi bilo bolje reći „nemogućih“) apsurda, činjenicu da ju je vlada Zorana Milanovića, nota bene, kada je, i iako je već znala da je nove izbore izgubila, ipak imenovala za kandidata za mjesto glavnog tajnika UN-a. Mjereno kriterijima vjernika, za ovaj bi se grijeh moglo reći da je „u nebo vapijući“! O toj posramljujućoj činjenici u svojim se kolumnama nisu oglasili dežurni protuhrvati kao što su Ante Tomić i Jelena Lovrić, da ne nabrajamo i sve ostale, i to ne samo što ju je, praktično tada već nepostojeća vlada kandidirala, nego i što ona osobno za tim teži, usprkos tome što zna da ju niti nova vlada, a niti predsjednica države, na toj funkciji, ne žele. Ovdje, nažalost,  moramo napomenuti, da ni iz kojeg medija nismo mogli razabrati da su se te institucije i javno izjasnile protiv njezine kandidature.

Apsurd broj 6:
Nažalost, taj „u nebo vapijući grijeh“ bivšeg predsjednika vlade Zorana Milanovića, nije bio jedini takve vrste i takvih dometa. Sjetimo se samo
- one u nekoliko navrata prijeteće „stisnute komunističke pesnice“
- onog očitog izrugivanja najvećoj svetinji svakoga Hrvata povicima „Hrvatska, Hrvatska...“ kada je bilo svakome jasno da to čini podcjenjivački i sa željom da povrijedi, ne one koji su tome prisustvovali, nego one koje će to, izgovoreno tako i od toga čovjeka, zaboljeti
- onih isto tako za svakoga Hrvata do srca bolnih obraćanja prisutnima s „drugarice i drugovi“, kada je također bilo svakome jasno da to čini zajedljivo i samo da bi provocirao „one druge“
- pa sve do onih brojnih prostakluka, ne samo na račun političkih suparnika, nego posebno i na račun predsjednice, bez obzira što je pred njom u takvim prigodama ispadao - neodgojenim uličarom.

Apsurd broj 7:
Da je takav čovjek ovih dana ponovno izabran za predsjednika SDP-a, ne samo da je apsurd, nego i zabrinjavajući sumrak te stranke, ali i dodatni otrov na hrvatskoj političkoj sceni, i to bez obzira na političko opredjeljenje promatrača. Jer, ako ta stranka u svojim redovima danas nema čovjeka zdravijih i kulturnijih manira, bojimo se, bez obzira što ta stranka nije i naša opcija, da su naši razlozi za zabrinutost nad daljnjim događanjima u Hrvatskoj još opravdaniji.

Apsurd broj 8:
Već smo prethodnim apsurdom ušli na posve „aktualni teren“, na kojem nam se apsurdi, upravo radi njihove aktualnosti, čine još teže probavljivima. Bez pretenzije da ih redoslijedom spominjanja ujedno i vrednujemo, ovdje kao prvoga od tih „s aktualnih terena“ moramo nažalost navesti samu novu hrvatsku vladu, njezino konstituiranje i – dakako – nefunkcioniranje! Jer apsurd te vlade postoji upravo u njoj samoj, u njezinoj – jedva ikada i igdje do sada viđenoj - „koaliciji“., koja to, naravno, nije i koja kao takva zapravo niti ne može funkcionirati. Dojučerašnji provincijski politički amateri, skupljeni pod imenom „MOST“, odjednom su se „ni krivi ni dužni“ dokopali državničke vlasti, za koju kao da misle da će ju najbolje obnašati ako one koji su od njih jači i koji su na izborima kako-tako pobijedili, što više koče i sprečavaju. Da apsurd bude savršen i možda i u svijetu jedinstven, partneri (nota bene, ne možda „koalicijski“ nego kao u neku ruku „kartaški“) doveli su si za svojega zajedničkoga čelnika čovjeka, koji je doduše očito vrstan stručnjak za ekonomiju i financije, ali koji izgleda kao da nema pojma ne samo o tome kako se nekom „vladom vlada“ nego i o mnogim mogućim zakulisnim političkim igrama i možebitnim spletkama i onih s kojima bi morao surađivati kao i onih kojima bi se morao suprotstavljati. 

Apsurd broj 9:
Među apsurde koji su gotovo normalna posljedica apsurda pod brojem 8, i ovdje opet bez želje da time i vrednujemo, na prvo mjesto stavljamo apsurd imenom „Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, Frljić“. Čovjek usred Hrvatske, bez ikakva stida i obzira prema bilo kome i bilo čemu, javno napada i pljuje po svemu što je hrvatsko i nesmetano nastavlja upravljati kulturnom ustanovom kao što je Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci. Ali, čak ne niti samo to: Kao nekom čudnom „igrom slučaja“ grad u kojem taj Frljić „frlja“ – zamislimo - u konkurenciji Dubrovnika, Osijeka, Pule i Zagreba, biva proglašen „Evropskim gradom kulture za 2020. godinu“. Da čovjeku pamet stane!? Naravno, čisti slučaj! Kao što je i čisti slučaj da niti o tome (osim, naravno, o proslavi u Rijeci) nema posebnih osvrta ni komentara svekolike hrvatske „kulturne“ ljevice.

Apsurd broj 10:
Ali zato istodobno ta „(ne)kulturna ljevica“ ne prestaje s hajkama na novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji joj vjerojatno najviše ide „na živce“ baš time što im svojom mirnoćom i argumentima samo što ne odgovara onom poznatom: „Psi laju, a karavane prolaze“, na čemu mu, u znak naše svestrane podrške i na ovom mjestu – od srca čestitamo!

Apsurd broj 11:
Još jedan, gotovo do fizičke boli prisutan apsurd, proizlazi iz apsurda pod 8: Prema svemu što čujemo i čitamo izgleda da su i predsjednica države i predsjednik vlade kao i oba potpredsjednika, te većina ministara i njihovih pomoćnika, za većinu svojih savjetnika (ili u najmanju ruku najbližih suradnika) preuzeli kadrove iz redova bivše vlade. Pritom mi ne ulazimo u stručne sposobnosti i ljudske vrline tih ljudi, niti ih ikome od njih želimo osporiti, ali u očito nepomirljivoj ideološkoj podijeljenosti ne samo političara, nego i cjelokupnog hrvatskog društva kao takvog, upravo takvi potezi pravi su rasadnik svih apsurda u kojima živimo i koji nas sve više obilježavaju i sputavaju.

Apsurd broj 12:
Zar jedan od takvih apsurda nije i nedavna famozna krađa svakom običnom čovjeku jedva zamislive količine strane valute i zlata, ne možda nekom starčeku u nekoj zabačenoj ulici na periferiji, već usred grada, u „srcu policije“, u samom „sjedištu kriminalističke policije u Zagrebu“. Naravno, nezahvalno je komentirati nešto, što još nije dovršeno, ali nas ovdje završetak ove priče, ma kakav on bio, zapravo uopće ne zanima. Nas zanima fenomen same mogućnosti ovog, u normalnim okolnostima zapravo jedva mogućeg čina. Jer, nije isključeno da je i taj apsurd, na ovaj ili onaj način, ipak posljedica jednog ili i više apsurda koje smo već i do sada naveli, s razlikom, da bismo po ovome na daleko i široko mogli postati predmetom općeg ismijavanja.

Apsurd broj 13:
U Hrvatskoj su na djelu prilično opširne teoretske i praktične pripreme za popravak vodotornja u Vukovaru. Mi već samu tu ideju smatramo apsurdnom, jer bismo njezinom realizacijom, a bez ikakve prave potrebe ili koristi, uklonili jedan od najuvjerljivijih simbola herojskog otpora i svjedoka velikosrpskog divljaštva prilikom njihove agresije na jedinu nam domovinu Hrvatsku. Dopuštamo da u ovom trenutku ne raspolažemo sa svim saznanjima potrebnim za sveobuhvatnu i objektivnu prosudbu, ali ne možemo a da ne upozorimo na onu, po našem mišljenju, štetnu stranu te zamisli. Uostalom, s obzirom na poznatu srbočetničku „istinoljubivost“, nije isključeno da bi možebitnu realizaciju toga projekta (odnosno drugim riječima uklanjanje toga simbola otpora i dokaza velikosrpskih zločina ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj Hrvatskoj), sadašnja četnička garnitura u Beogradu zloupotrijebila kao dobrodošlu priliku za nove laži u svoju korist, a na našu štetu.

I da završimo: Zar svih tih 13 navedenih, kao i onih još možebitno postojećih, a sada ovdje ipak nenavedenih apsurda, nisu preozbiljan razlog da se ne samo zapitamo, nego i duboko zabrinemo nad opravdanošću našega pitanja: Jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod? 


GLAS IZ WASHINGTONA

VERBALNO ZLOSTAVLJANJE HRVATSKE JAVNOSTI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. ožujka 2016. u 8.30 sati


Piše Šime Letina, publicist, bibliotekar Kongresne knjižnice

    


Idejni sljedbenici i nasljednici bivših jugokomunističkih struktura, čiji su pripadnici do 1990. godine nasilnim sredstvima i metodama gušili svaku pomisao na hrvatsku državu, uporno i nametljivo obmanjuju hrvatsku javnost lažnim isticanjem da je današnja hrvatska država nastala na partizansko-komunističkim temeljima i da zasluge za njezinu uspostavu pripadaju više onima koji su se u vrijeme Drugog svjetskog rata borili za komunističku Jugoslaviju nego Hrvatima koji su je 1990. godine ostvarili i u Domovinskom ratu obranili. Jugokomunistički pokret prikazuju kao antifašistički, a ulogu Josipa Broza Tita u tom pokretu nameću kao temeljnu vrijednost u uspostavi današnje suverene i demokratske države Hrvatske.

Pod plaštem antifašizma hrvatsku (ustaško-domobransku) borbu, u uspostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske (NDH), prikazuju kao fašističku, dok partizansko-komunističku, čiji je cilj bio srušiti NDH i uspostaviti komunističku Jugoslaviju, ističu kao antifašističku i moralno opravdanu. Nametanjem vrijednosti (komunističkog) antifašizma nastoje uvjeriti hrvatsku javnost, posebno mlađu hrvatsku generaciju, da su zločini koje su počinili njihovi očevi i djedovi bili opravdani i da nisu počinjeni u ime jugokomunizma nego u ime hrvatskog antifašizma.

Stjepan Mesić s ponosom ističe kako je u svom radu, kao predsjednik Republike Hrvatske, smatrao i javno isticao Titov antifašizam kao temelj današnje hrvatske države. U isticanju antifašizmu, gospodin Mesić uporno ističe Tita, niječe njegovu umiješanost u zločine i opravdava pokolj nedužnih Hrvata na Bleiburgu. U ulozi predsjednika države, 2010. godine, za vrijeme predavanja gimnazijalcima u zabočkoj Gimnaziji A. G. Matoša, Mesić je rekao:

- Ustaše na Bleiburgu postale su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći. (www.tportal.hr 2010). Mesića ne smeta činjenica da se Tito nalazi među deset najvećih svjetskih ubojica na listi koju je sastavio njemački magazin Bild. Dokazi o Titovim zločinima nad hrvatskim narodom njemu ništa ne znače. On ih jednostavno ignorira ili opravdava, a one koji Tita smatraju zločincem naziva lašcima. “Lažu kada kažu da je Tito zločinac!” Za Mesića “Tito je najveća ličnost, koju su Hrvati imali u svojoj povijesti. Pobijedio je u Drugom svjetskom ratu, izveo je Jugoslaviju kao Federaciju republika, plus pokrajine”.

Titove zasluge u uspostavi komunističke Jugoslavije su neosporne. Normalno je da oni koji su voljeli komunističku Jugoslaviju vole i Josipa Broza Tita, ali njihova ljubav i odanost Titi ne mogu opovrgnuti činjenicu da je komunistička Jugoslavija bila najveće zlo za hrvatski narod u njegovoj modernoj povijesti. Njezino postojanje predstavljalo je negaciju uspostave i postojanja hrvatske države, kao što je današnja hrvatska država negacija postojanja svake Jugoslavije. Poput Mesića i Ivo Josipović je koristio svoju predsjedničku funkciju u isticanju i nametanju Titovih zasluga i temeljnih vrijednosti partizanskog pokreta u uspostavi današnje hrvatske države.
- Učint ću sve da istina o partizanima i partizankama, o Drugom svjetskom ratu, o antifašizmu i predsjedniku Josipu Brozu Titu i drugim hrvatskim velikanima naše povijesti bude sačuvana. Siguran sam da ova Hrvatska, u čijem Ustavu stoji antifašizam, antifašizam neće zaboraviti, kao što nikad neće zaboraviti ni Domovinski rat”, uvjeravao nas je Josipović, nakon što je postao predsjednik.

Mesićevo i Josipovićevo isticanje Titovih zasluga za ostvarenje današnje hrvatske države, te Josipovićevo uspoređivanje jugopartizanskog pokreta s Domovinskim ratom, ostat će u sjećanju hrvatskog naroda kao vrhunac ružnog i nemoralnog, ali nadasve, antihrvatskog, ponašanja. Da je u vrijeme Domivinskoga rata Tito bio živ, uvjeren sam da bi sva trojica, Tito, Mesić i Josipović, bili na strani Slobodana Miloševića, a protiv hrvatske neovisnosti i Domovinskog rata.

Predsjednica ne priznaje Tita ni njegov antifašizam
Prošle godine, izbacivanjem biste Josipa Broza Tita iz svoga ureda, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je nedvojbeno potvrdila da Tito za nju nije bio hrvatski antifašist, već Jugoslaven i komunistički diktator. Pokušaj Titovih antifašista da službeno preko njezinih leđa Hrvatima podmetnu Tita kao hrvatskog antifašista, a njegov pokret kao antifašistički, predsjednica je odlučno odbacila. Javno im je dala do znanja da “nije prihvatljivo izjednačavati antifašizam i komunizam”. Taj njezin odvažni i mudri potez Titovi ideološki poklonici doživjeli su kao osobni poraz i službeni korak na putu potpunog odbacivanja Tita i njegove uloge u borbi hrvatskog naroda za državnu nezavisnost i slobodu.

- Ako se Tita odvoji od antifašističkog pokreta, postavlja se logička dilema, pa tko je onda vodio NOB.- pitao je Tvrtko Jakovina. Povjesničar Jakovina, koji je više odan jugokomunističkim idealima nego povijesnim činjenicama, namjerno ignorira činjenicu da je Josipu Brozu Titi hrvatska suverenost bila odbojna, a demokratski principi strani. Hrvati se sjećaju kako je Tito, s visine moćnog despota, opsjednut mržnjom prema hrvatskom narodu, izjavio: “Prije  će Sava poteći uzvodno, nego će Hrvati imati samostalnu državu”. Točno je da se Tita ne može odvojiti od NOB, kao što se ni nju ne može odvojiti od Tita i upravo zbog te činjenice Jakovina bi trebao znati da Tito i njegov pokret ne mogu biti temelj današnje države Hrvatske. Da Tvrtku Jakovini nije stalo do povijesne istine, niti do hrvatske države, potvrđuje i njegovo, ne tako davno, zalaganje da se u hrvatskim školskim učbenicima ne bi trebalo spominjati srpsku agresiju na Hrvatsku.

Svojim svakodnevnim verbalnim nasrtajima na hrvatsku domoljubnu i šutljivu većinu, samozvani antifašisti su stvorili nesnošljivu atmosferu koja im omogućava da kroz javne medije umanjuju i opravdavaju partizansko-komunističke zločine, a ustaške, i one iz Domovinskog rata, izmišljaju i uveličavaju. Uporni su u nijekanju bleiburških žrtava. „Na Bleiburgu se ne odaje počast žrtvama, jer njih tamo nije bilo“,  izjavio je Zoran Milanović. Bacanjem krivnje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, Jelena Lovrić nastoji umanjiti jugokomunistčke zločine i opravdati pokolj na Bleiburgu. “NDH je počinila zločin genocida, Titovi partizani zločin nedopuštene retorzije ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla, pri čemu je stradalo i mnogo civila. Ne vidjeti razliku, odnositi se prema Jasenovcu i Bleiburgu na isti način težak je povijesni revizionizam”. Dakle, u očima Jelene Lovrić, Hrvati koji su bili za hrvatsku državu krivi su za smrt pobijenih na Bleiburgu, a ne oni koji su ih bez suda pobili. Danijel Ivin smatra da se Bleiburg ne može smatrati gubilištem, jer na njemu nije bilo žrtava. Kao potvrdu svoje povijesne i moralne kredibilnosti, Ivin ističe kako je Franjo Tuđman koncem 1960. godine, na pitanje o vjerodostojnosti Bleiburga i bleiburških žrtava, odmahnuo rukom i rekao da tu nema ništa ozbiljna i da je sve to mit. Povjesničar Ivin, odan svom ideološkom nagnuću i navici, kao dokaz u potvrđivanju svojih protuhrvatskih teza i nijekanja bleiburških žrtava, donosi istrgnute rečenice iz davne izjave dr. Franje Tuđmana, a ignorira Tuđmanov cjelokupni povijesni rad. I zato je dobro podsjetiti Ivina i njegove ideološke pristaše na govor koji je predsjednik dr. Franjo Tuđman održao u prosincu 1996. godine. U tom govoru predsjednik Tuđman je o onima, koji poput Ivina, na bivšu komunističku Jugoslaviju gledaju kao pozitivnu činjenicu, rekao da su to osobe „jugointegralističkih“ pogleda, zagovornici „marksističkog internacionalizma“ ili „hrvatskog jugoslavenstva“, odnosno ostaci komunističkog sustava i „jugosrpskog režimskog stanja“.  

Uspostava NDH bila je povijesno i moralno opravdana 
Iako je u partizanskom pokretu bilo Hrvata, posebno iz južne Hrvatske, koje bi se moglo nazvati istinskim antifašistima, jer su mu pristupili s namjerom da se bore protiv talijanskih fašista, a ne za komunističku Jugoslaviju, taj pokret, zbog ciljeva i ideoloških uvjerenja onih koji su mu bili na čelu i u njegovo ime donosili važne odluke, bio je jugoslavenski, komunistički i antihrvatski, a nikako antifašistički.

Prikazivati taj pokret kao hrvatski i antifašistički, a NDH smatrati fašističkom tvorevinom, ne samo da je nemoralno već je i povijesno netočno. "Hrvatska država od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. nije imala konačne oblike, nego je nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički obzor u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život. Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova i sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stručnih, kao u te četiri godine. Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama. Ovi "nastaše" htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost. Usred velikog, svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika, a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravičnu državu. Šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje." (Ivo Korsky: Hrvatski Rubikon" br. 4, studeni 1990., urednik Hrvoje Vojković.)

Optužbom da je NDH bila nacifašistička tvorevina, jugokomunisti su željeli opravdati njezino rušenje i zločine koje su počinili nad Hrvatima koji su bili za tu državu. Zanimljivo je da oni koji i danas traže razloge da opravdaju postojanje komunističke Jugoslavije i brane Tita i njegov jugokomunistički pokret, nemaju pravi odgovor na pitanje, zašto se Tito i njegovi komunisti nisu zalagali i borili za uspostavu komunističke Hrvatske, umjesto za uspostavu komunističke Jugoslavije. Njihov odgovor je uvijek isti: “NDH je trebalo rušiti, jer je bila nacifašistička tvorevina” (Mesić). Kao dokaz za tu tvrdnju, Mesić ističe to što je NDH bila na strani nacističke Njemačke i fašističke Italije. Po toj logici Sjedinjene Američke Države, budući da su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile sa Sovjetskim Savezom, trebale bi biti komunističke. To što u NDH nije postojala nacistička, niti fašistička stranka, i što Hrvati koji su bili za NDH nisu imali nikakvih simpatija prema Hitlerovoj Njemačkoj, a još manje prema fašističkoj Italiji, samozvanim antifašistima ništa ne znači. Nimalo ih ne smeta državotvorne Hrvate, pa i one koji nisu bili rođeni za vrijeme NDH, nazivati fašistima, samo zato jer su protiv svake Jugoslavije i što se usude javno reći da je NDH, uz sve svoje nedostatke, bila država hrvatskog naroda i izraz njegovih višestoljetnih želja i čežnja, te da je Jugoslavija bila njegova tamnica.

- Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje na svijetu. Činjenica je to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića i ustaška država i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država.- prof. Božo Dugeč: RH, 1979; br. 121, str. 15-16.

Mogu li oni koji brane Tita i Jugoslaviju mirne i čiste savijesti reći da je Jugoslavija bila država hrvatskog naroda?

Državotvorni Hrvati nisu nikada bili prožeti, ni opsjednuti ideološkim nastranostima kao što su fašizam i komunizam, dok se to ne može reći za pristaše Jugoslavije koji su u većini slučajeva pripadali Komunističkoj partiji i nasiljem širili svoja komunistička uvjerenja. Prije Drugog svjetskog rata “ideološki utjecaj Njemačke i Italije na hrvatsku mladež desne orijentacije bio je daleko slabiji od ideološkog utjecaja Sovjetskog Saveza na lijevo orijentirane zagrebačke sveučilištarce. Zadojena idealom marksističkog internacionalizma, ljevica je bila sklona velikim državnim tvorevinama, što ju je odvajalo od hrvatskih nacionalista, kojima je glavni cilj bio odvajanje od Jugoslavije i stvaranje neovisne Hrvatske. Među hrvatskim intelektualcima nacionalističke orijentacije bilo je više simpatije za francuska idejna i kulturna dostignuća nego li za njemačke i talijanske idejne pokrete, pa i onda kad je hrvatsko oslobođenje zahtijevalo politički oslon na tadašnje sile Osi”.  (Dr. Ivo Korsky).

Obzirom na tadašnje svjetske i povijesne okolnosti, većina Hrvata je vjerovala da u oslonu na sile Osovine postoji jedina mogućnost da hrvatski narod ostvari svoju nezavisnost. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to pogrješna procjena, koju smo kao narod krvavo platili, no kad ju se usporedi s alternativom koju su nam bili nametnuli jugokomunisti, ona je u svakom pogledu bila daleko superiornija. Pojedinci koji, zbog ideoloških razloga, ruše vlastitu državu, ne mogu biti predstavnici naroda, jer je svakom nacionalno svjesnom i zrelom narodu država iznad svake ideologije. I zato je borba onih koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za NDH povijesno i moralno bila opravdana. “Boriti se za hrvatsku državu i hrvatsku slobodu znači biti idejno superiorniji, znači biti protiv takve bijedne kombinacije kao što je Jugoslavija, makar ona bila podupirana s lijeva ili s desna…” (Prof. Ivan Oršanić)

Titov pokret nije bio hrvatski nego jugokomunistički
Iz nedavne rasprave o antifašizmu, u kojoj su za “Telegram” sudjelovali povjesničari Slavko Godstein, Tvrtko Jakovina, Ivo Lučić, Ivo Banac i Hrvoje Klasić, očito je da u Hrvatskoj, čak ni među povjesničarima koji se smatraju Titovim antifašistima, ne postoji usklađeno mišljenje o tome, da li se u Hrvatskom ustavu spominje antifašizam ili ne, i da li je partizansko-komunistički antifašizam povijesna stvarnost ili floskula, kako ga je nazvao hrvatski znanstvenik i ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Ivo Banac misli da “nije opravdano izjednačavati komunizam i antifašizam kao što to rade komunisti i neokomunisti kako bi opravdali komunističke zločine, kontinuitet komunističke prutudemokratske vlasti i, u velikom broju slučajeva, svoje netaknute društvene pozicije”. Banac ispravno konstatira da je svaki demokrat ujedno i antifašist i antikomunist, ali da svi antifašisti i antikomunisti nisu demokrati”. Slavko Goldstein doduše ne tvrdi da se antifašizam spominje u Hrvatskom ustavu, ali čvrsto vjeruje da „bez ZAVNOH-a i jugoslavenskih ustava, posebno onoga iz 1974., kojim se definitivno priznala državnost Hrvatske i ostalih republika Jugoslavije, Badinter ne bi u svojoj komisiji dijelio Jugoslaviju po AVNOJ-skim i ZAVNOH-ovskim granicama”. Iako Goldstein izričito ne poistovjećuje ZAVNOH i AVNOJ s antifašizmom, očito je da isticanjem njihove važnosti smatra da bez Jugoslavije i Tita ne bi bilo današnje Hrvatske. Tipično jugokomunističko razmišljanje.

Tvrtko Jakovina, u obrani jugokomunističkog antifašizma, iznio je sljedeću nebulozu: “Svi antifašisti nisu komunisti, ali su svi komunisti bili antifasisti”. Njegovom logikom moglo bi se reći i ovako: Svi antikomunisti nisu fašisti, ali su svi fašisti bili antikomunisti. Međutim to je potpuno irelevantno, jer ljudima koji nisu opsjednuti ideološkim uvjerenjima, potpuno je svejedno, da li je netko počinio zločin kao komunistički antifašist ili kao fašistički antikomunist. Zločini se ne mogu opravdati nikakvim krilaticama, ni izbrisati porukom da su počinitelji bili antifašisti ili antikomunisti. Tu ne pomaže nikakvo fraziranje. Ivo Lučić priznaje postojanje antifašizma unutar partizanskog pokreta u razdoblju Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945., a tu svoju tvrdnju opravdava time što je u tom pokretu, ili kako on kaže “na antifašističkoj strani u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji sudjelovalo i jako puno ljudi koji nisu bili komunisti”. Međutim, u Jugoslaviji, kaže Lučić “bila je nedemokratska vlast koja je masovno kršila ljudska prava. Nakon 1990. godine, manje ili više reformirani komunisti koriste pojam antifašizam za svoju rehabilitaciju i zauzimanje, odnosno vraćanje moralno superiorne pozicije. Deklarirajući se ‘antifašistima’ pokušavaju se nametnuti kao ekskluzivni nositelji jedne civilizacijske vrednote kao što je antifašizam”. Jugo-partizanska strana, koju Lučić smatra antifašističkom, nije bila, niti je mogla biti antifašistička, makar je među onima koji su bili na toj strani bilo i nekomunista. Njegovo pretvaranje tog malog broja nekomunista u “jako puno ljudi koji nisu bili komunisti”, nema povijesnu podlogu. Lučiću je također poznato da je među nekomunistima bilo pojedinaca, koji su prisilno bili uključeni u partizanske redove.

Hrvoje Klasić ističe da “antifašističke borbe i otpora na području Jugoslavije i Hrvatske ne bi bilo da nije bilo organizacije i vodstva KP Jugoslavije i KP Hrvatske”. Nejasno je, zašto pripadnik Domovinskog rata i povjesničar Hrvoje Klasić, argumentima i logikom bivših jugoslavenskih povjesničara i partijskih propagandista, Titov jugokomunistički pokret prikazuje i nameće kao “antifašističku borbu” protiv Nijemaca i Talijana, iako mu je poznato da je glavni cilj te “antifašističke borbe”, bio srušiti NDH i uspostaviti komunističku Jugoslaviju. Može li gospodin Klasić odgovoriti na pitanje, zašto je Hrvatima koji su sudjelovali u toj “antifašističkoj borbi” bilo važnije uspostaviti komunističku Jugoslaviju nego neovisnu državu Hrvatsku, pa makar ona bila i nedemokratska, odnosno fašistička ili komunistička?

Bijes i ludilo Titovih antifašista
Prije nekoliko mjeseci dr. Zlatko Hasanbegović, nakon što je bio imenovan za ministra kulture u Vladi premijera Tihomira Oreškovića, bio je izložen napadima, uvredama i bijesu Titovih antifašista. Ti samozvani antifašisti javno su tražili od gospodina Hasanbegovića da odstupi od kandidature, a kao opravdanje isticali su njegov tekst u kojem je napisao da Titov antifašizam nije temeljna vrijednost današnje hrvatske države. “Antifašizam nije temelj ove države nego floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu... Hrvatska je oslobođena 1990 godine. Obrambeni, oslobodilački rat iz 90-ih godina je jedini rat u 20. stoljeću iz kojega su Hrvati izašli kao istinski pobjednici. I to je jedini temelj na kojem se treba graditi ova država“, izjavio je hrvatski povjesničar i današnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Hasanbegovićevi protivnici, nakon što su shvatili da ta izjava nije dovoljan razlog za odbijanje njegove kandidature, u srpskom glasilu „Novosti“ objavili su njegovu sliku s kapom, na kojoj se nalazio neprepoznatljivi znak, kojeg su jugomontažni specijalisti, proglasili ustaškim simbolom. Ta izmišljotina samozvanim antifašistima bila je dovoljan razlog da Hasanbegovića proglase ustaškim simpatizerom i pokušaju spriječiti njegovo potvrđivanje. Vršili su pritisak na premijera Oreškovića i tražili da povuče Hasanbegovićevo imenovanje. Nenad Stazić, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a, optužio je Hasanbegovića da se zalaže za ustašku Hrvatsku i da je „obnova NDH“ njegov program. Nada Turina iz HNS-a tražila je da Hasanbegović sam odstupi od imenovanja, jer da je svojim izjavama osramotio Hrvatsku. Tanja Vrbat Grbetić, članica SDP-a iz Istre, upozoravala je Oreškovića kako je “antifašizam ugrađen u Hrvatski ustav i nitko od nas ne bi sjedio danas ovdje da nije bilo antifašizma”. Njezina tvrdnja nije točna, jer se u Hrvatskom ustavu ne spominje antifašizam, nego se u izvorišnim osnovama spominje ZAVNOH, koji nema puno veze s antifašizmom, niti antifašističkom borbom. „Nije važna kapa, važno je ono što je ispod kape“, izjavio je Milorad Pupovac. Lukavom Pupovcu nije puno stalo do „ustaške kape“, već do glave hrvatskog ministra. „Ako su fotke autentične, zbog ugleda RH u očima vlastitih građana i međunarodne zajednice, Hasanbegović mora otići“, vrištio je Bojan Glavašević.

Potpredsjednik Hrvatskog Sabora i član Mosta, Robert Podolnjak bio je najnelogičniji. Tražio je od Hasanbegovića da javno kaže da je uvjereni antifašist i jasno se ogradi od ustaškog režima i svih zala iz tog razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Svojim drskim ponašanjem, Podolnjak je nanio golemu štetu Mostu i Hrvatskom saboru. Na temelju kakvih dokaza potpresjednik Sabora povezuje Hasanbegovića sa sustavom NDH? Njegovo traženje od ministra demokratske države Hrvatske da se identificira s jugokomunističkim antifašizmom i ubojicom Titom je zastrašujuće.

U vrijeme histerije antifašističkih lovaca, koji su tražili glavu Zlatka Hasanbegovića, među hrvatskim političarima bilo je pojedinaca,koji su javno ustali u obranu istine, dostojanstva i časti gospodina Hasanbegovića. Od tih pojedinaca svakako treba spomenuti glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića koji je na stranicama svoga „Facebook“ napisao: „Potraga za tragovima ustaštva poprimila je razmjere histerije. Posebni odredi aktivista, poput nekadašnje OZNA-e, tragaju za ustašama, fašistima, nacistima i sličnima kako bi opravdali smisao svoga postojanja. Bez fašista, nema potrebe ni za 'antifašistima'. Naročito istaknuta meta je ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Posebno obučene i opremljene 'trojke' kopaju po starim novinama ne bi li pronašli nešto čime bi ga kompromitirali.”

Zaključak
Hrvatskom narodu fašizam i komunizam jednako su odbojni i neprihvatljivi. Većina Hrvata smatra da su komunizam i fašizam dva identična zla, dvije strane iste medalje, i zato obranu komunističkog antifašizma smatraju jednako nemoralnom i neopravdanom kao i obranu fašističkog antikomunizma. Fašistički i partizansko-komunistički zločini ne mogu se braniti, ni opravdati. Titov jugokomunistički antifašizam je na istoj moralnoj ljestvici kao i Musolinijev fašistički antikomunizam. Svi oni koji u današnjoj Hrvatskoj, kroz javna i bučna vrištanja, nameću partizansko-komunistički pokret kao temelj današnje hrvatske države i Domovinskog rata, a Hrvate koji se s njima na slažu nazivaju desničarima, antieuropejcima i ekstremnim nacionalistima, razaraju moralne vrijednosti Domovinskog rata i ruše demokratske temelje na kojima je sagrađena današnja hrvatska država.

Josip Broz Tito je bio jugoslavenski ubojica, a ne hrvatsaki antifašista. Hrvatska predsjednica je bila u pravu kada je odstranila njegovu bistu iz predsjedničkog ureda, jer Tito nije i ne može biti simbol hrvatske državnosti, niti uzor današnjoj hrvatskoj mladeži. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na čelu jugokomunističkog pokreta, a ne na čelu „antifašističkog otpora i borbe“, kako ističu njegovi sljedbenici. Tito i njegovi komunisti nisu ustali protiv nacističke Njemačke početkom travnja 1941., kada su Hitlerove trupe napale Jugoslaviju, nego tek 22. 6. 1941., u trenutku kad je Hitler napao Sovjetski savez, a Staljin pozvao na otpor sve svoje sljedbenike. Dakle, Tito je bio uz Staljina, a ne uz hrvatski narod.

Tragična smrt Andrije Hebranga (starijeg) najbolji je dokaz da Tito i njegovi komunisti nisu prihvaćali Hrvate, pa ni komuniste, u koje su sumnjali da su za državu Hrvatsku, pa makar i komunističku poput Hebranga, a ne za komunističku Jugoslaviju. Za razliku od Titovih “antifašista”, hrvatski nacionalisti, iako nisu prihvaćali komunizam, bili bi radije prihvatili svaku Hrvatsku, pa komunističku, nego bilo kakvu Jugoslaviju. Njihovo eventualno prihvaćanje (Hebrangove) komunističke Hrvatske nije bio znak njihova odricanja od demokratskih načela, već jasna potvrda da im je država iznad ideoloških uvjerenja.

Tito je odgovoran za smrt više stotina tisuća Hrvata, za progon Crkve i preranu smrt hrvatskog metropolite, zagrebačkog nadbiskupa i blaženika Alojzija Stepinca. Stepinac je poput većine Hrvata bio za hrvatsku državu. “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”, izjavio je nadbiskup Stepinac.

Titova komunistička Jugoslavija je bila crveno obojena Jugoslavija Aleksandra Karađorđevića, a problemi koji su postojali u jednoj i u drugoj bili su identični ili skoro isti. Hrvatski narod nikada nije prihvatio ni Karađorđevu, ni Titovu Jugoslaviju, jer su obje predstavljale negaciju hrvatske države i hrvatske slobode. Ni prva ni druga Jugoslavija nisu uspjele hrvatskom narodu osigurati nacionalnu, obrambenu, ni ekonomsku sigurnost. I zato nije iznenađenje da su obje, uz svu političku, vojnu i ekonomsku pomoć, koju su primale izvana, u trenutku krize, brzo pale.

Hrvati, a posebno oni koji odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća ističu kao temelj današnje demokratske Hrvatske, trebali bi shvatiti da "bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947.) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990.) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj, a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (dr. Ivo Korsky).


OTVOREN PISMO IZ TORONTA

Pakistanski kršćani bježe od pokolja u pakao

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. ožujka 2016. u 21.10 sati


PIŠE RUDI TOMIĆ


Exodis kršćana iz Pakistana poprimio je stravične razmjere. Naime, Pakistan kao da je zemlja gdje je ubijanje (klanje) kršćana i paljenje crkava u sred bijelog dana - zabavna predstava; gdje žena može biti osuđena na smrt čak samo s optužbom da je Alahovo ili Muhamedovo ime uzela u ispraznost; gdje suprug i supruga mogu javno biti spaljeni na ulici pred očima svoje nejake djece i svijeta; gdje skoro nikad nitko nije pozvan na odgovornost za učinjene zločine. Stoga nije čudo što mnogi kršćani bježe iz Pakistana da spase gole živote. Njihove su muke dvostruko veće kada vide da međunarodni čimbenici ne poduzimaju ništa kako bi ih zaštitili, izložene patnjama, progonima i pokoljima samo zato što vjeruju u Isusa Krista.

Vijesti o pokoljima i progonima kršćana bila je glavna tema na BBC (25. 02. 2016.) gdje je Lord David Alton of Liverpool i Wilson Chowdhry, predsjednikom Britanske pakistanske kršćanske udruge ili (BPCA) obznanili holokaust pakistanskih kršćana koji ne žele prijeći na Islam. A kako je odbijanje prelaska na Islam za muslimanske žitelje ''sramota'', to takve žrtve muslimanska rulja može linčevati i prije izrečene smrtne kazne, nakon što je to ''časno'' ubijanje.

Mnogi kršćani iz Pakistana bježe u Tajland, budući da za tu islamsku državu nije teško dobiti turističku vizu. No, uskoro po dolasku u Tajland kršćani ubrzo shvate da im ni tamo nema pomoći jer su primljeni kao izbjeglice, a upravo se termin ''izbjeglice'' u Tajlandu ne priznaje. Naime, Tajland nije potpisnik 1951. godine Konvencije izbjegličkog statusa, ili 1967. godine Protokola, te nema formalnu strukturu državnog azilskog statusa. Tako tajlandska vlada ne daje vize čak ni onima koji od Visokog predstavnika UN imaju izbjeglički status (UNHCR). Pakistanski kršćani u Tajlandu ne mogu raditi da bi uzdržavali svoju obitelj i posljedično tome - gladuju. Zbog nepoznavanje jezika i zbog platežne nemoći njima se ne pruža ni medicinska pomoć, pa mnogo djece ne samo da boluje nego i - umire. To nije život, nego preživljavanje na ulicama, ali ponekad i ponekima se i to čini boljim nego život u paklu - u Pakistanu.

Policija u Bangkok-u progoni, siluje i ucjenjuje kršćane
Čak i službene vlasti prema ''turistima-kršćanima'' iz Pakistana znaju poduzimati mjere progona, pa im u kasne noćne sate razbijaju kućna vrata u iznajmljenim stanovima. U strahu od ponovnih racija oni mole susjede da stave katanac izvana na vrata kako bi izgledalo da tamo nitko ne živi. To je opasno, jer u tim pušarama velika je mogućnost smrti od požara. Ako ih se dovede u Centar za emigrante (IDC), i ako mogu platiti 50.000 baht (oko 1000 funti) mogu biti slobodni (kupiti slobodu!) za dvije godine, u kojem vremenu onda ne će biti uhićeni i zatvoreni. No, i u tome ''slobodnom'' vremenu ne smiju raditi.

Uvjeti života u IDC su nesnošljivi. Više od 150 osoba zatvoreno je u jednoj prostoriji, predviđenoj za njih stotinu, sa samo jednim WC-om. Spavaju stojeći, ili jedan preko drugoga. I inače bez ikakve medicinske pomoći, u ovakvoj štali, odnosno prenapučenoj prostorije, zarazne bolesti brzo se šire. Trenutačno u Tajlandu ima preko 100 pakistanskih kršćana u IDC. Njihova dnevan ishrana sastoji se od male količine riže i juhe od krastavca (krastavci kuhani u vodi), što nije ni onaj minimum koja bi bio potrebna djeci da ne umru od gladi. (Uostalom, baš je krastavac vrsta povrća, koja nema nikakve prehrambene vrijednosti.) Emigranti koji traže azil smješteni su u IDC i tu čekaju tjednima, izmučeni i slabog zdravlja. Supruzi su odvojeni od supruga, a što je još tragičnije, majke su odvojene od svoje djece - uključujući i bebe. Majkama čak nije dozvoljeno dojiti svoju djecu, iako ni one same nemaju odgovarajući zalogaj hrane. U sabirnom logoru IDC je slično kao u Auschwitzu, samo što ih ne guraju gole u peći.

Kršćani koji su strpani u zloglasni Centralni zatvor, u lancima su, ošišani su i zajedno su s ubojicama i silovateljima. Prisiljeni su nositi istu košulju koju nose kriminalci.

Može li Hrvatska pomoći pakistanskim kršćanima?
Hrvatska je već do sada primila veliki broj arapskih izbjeglica, a prima ih još uvijek, bilo da dolaze legalno ili ilegalno iz Sirije, Afganistana, Iraka i Pakistana. Nije isključivo da među njima ima i takvih koji su vjerojatno u svojim domovinama progonili i ubijali kršćane, svećenike i časne sestre, palili crkve i sjemeništa, a sada traže utočište u kršćanskoj Europi i katoličkoj Hrvatskoj!

Ako uzmemo u obzir brojnost neprijatelja hrvatske države, koji su dobili hrvatsko državljanstvo, pa koliko ima neprijateljskih organizacija u Ligi (anti)fašista, koji sisaju hrvatske kune i kleveću Hrvatsku, ili pak koliko kuna dobije četnička Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, za taj bismo novac mogli dopremiti sve pakistanske kršćana iz Tajlanda. Ne samo to: Od plaće i privilegija, koje u Hrvatskoj ima srbofil Stjepan Mesić, moglo bi se također platiti sve troškove za dolazak pakistanskih kršćana koji se nalaze u IDC zatvoru u Tajlandu. Oni ne bi bili antihrvatska nacionalna manjina, nego lojalni građani u Hrvatskoj. Umjesto dobrodošlice ''momcima'' Angele Merkele iz Sirije, koji su preplavili Europu, bilo bi ljudski, kršćanski i hrvatski kad bi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Miro Kovač izbavio iz pakla barem stotinjak pakistanskih kršćana koji se nalaze u - Centralnom zatvoru u Tajlandu, odnosno, ako bi isposlovao od Konzulata Tajlanda u Zagrebu (Gundulićeva 18/IV) vize za pakistanske kršćane koji su strpani u IDC zatvoru; prije svega roditelje koji su odvojeni od svoje obitelji i nejake djece, i koji u agoniji čekaju azil ili smrt od progona i gladi. Nevoljniku dvaput daje tko brzo daje. Prema tim riječima načinjena je srednjovjekovna poslovica: Bis dat, qui cito dat.

''Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće!'' (Mt. 25, 40
Kontakt za Pakistanske kršćane u Tajlandu:
Wilson Chowdhry, BPCA
https:chuffed.org/pakistani-christiani-refugees-face-ordeal-in-thailand


Pismo iz Toronta

RVACKO ŠUPLJEKLUPKO

Od Milanovićeve ''šuplje tikve'' preko Pupovčevog ''verbalnog metka'' do Radmanovih ''lekcija'' i Frljićevih ''pljuvački''.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. veljače 2016. u 13.45 sati


Autor Rudi Tomić


Istupi u javnosti bivšeg predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića, ne samo za vrijeme protekle predizborne kampanje, nego čak još i više poslije gubitka vlasti, tako odudaraju od kakvog-takvog normalnog načina nadmetanja političkih protivnika, da se svatko normalan u RH, i to ne samo iz tabora njegovih političkih protivnika, nego isto tako, ako ne još i više, iz njegovih vlastitih redova, mora zapitati da li je taj čovjek još uopće mentalno zdrav. Jer, većina njegovih istupa izravno su tako zajedljivi i uvredljivi, da ih normalan promatrač, ponavljamo, čak i bez obzira na osobno političko opredjeljenje, mora doživljavati - prostački niskima!

Pritom je zanimljivo da Milanoviću njegovi politički protivnici na one njegove „samo“ zajedljive, ali ipak još kako-tako prihvatljive prozivke, tu i tamo ipak i odgovore, dok na one prostačko-uvredljive uglavnom jednostavno šute, pri čemu ga, očito ne želeći se spuštati na tu razinu komunikacije, prepuštaju da se u tim svojim prostaklucima koprca sam, kao ono „pile u kučinama“. Jer, na većinu njegovih pogrda, sličnih onima kao kad jedan dječak kaže drugome „Ti si konj“, a onaj drugi mu odgovori „Ti si konj“, ciljana bi mu strana bez ikakvog problema mogla vratiti istom mjerom i odgovoriti posve istom pogrdom i istim prostaklukom. Ali to uglavnom ipak ne čini. I dobro je da ne čini.

Gluposti u Hrvatskoj duboko su ukorijenjene
Da se sada ne upuštamo u nabrajanje mnogih primjera takvih Milanovićevih proizvoljnih, u biti prostačkih izmišljotina i pogrda, uzmimo kao primjer onu nedavnu, da je HDZ „šuplja tikva“, na što se jednostavno moramo upitati, po kojim to kriterijima HDZ jest „šuplja tikva“, dok SDP to nije? Pa valjda to ipak nije tako samo zato što to tako kaže Milanović? A nakon što mu iz HDZ-a nitko na to nije odgovorio istom mjerom (kao što je to učinio onaj drugi, izazvani dječak, uzvrativši provokatoru s „Ti si konj“), Milanović upravo bolesno uživa u svojem uvjerenju da je najveći, najjači i najpametniji, pri čemu tek na taj način ispada – neka nam oprosti na ovom izrazu – još glupljim.

U svjetskoj povijesti nisu bili rijetki slučajevi da su u nekim narodima na vlast dolazili pojedinci, koji su, bilo za vrijeme svoje vladavine, bilo pak i kasnije, dobivali razne nadimke, kao na primjer Veliki, Grozni, Mudri, ali i Ćelavi, pa i Ludi i Glupi. Kao primjeri za nadimak „glupi“ poznati su u Francuskoj Karlo III. Glupi (898.-923.) i u Engleskoj Charles VI. Glupi (1380.-422.). Ne bismo željeli biti zluradi pa upitati Milanovića, da se to on svojim prostaklucima u Hrvatskoj možda ne natječe za titulu: „Zoran I. Prostački“?

No, Milanovićevi prostakluci očito nisu sami sebi svrha, već dio „pakla“ u ovoj postizbornoj Hrvatskoj, koji „pakao“ je, kao gubitnik izbora, bio javno najavio. U tome je očito računao i na mnogostruku pomoć sa strane, pa i onu kakvu mu je pružio njegov istomišljenik u mržnji svega hrvatskoga Milorad Pupovac, opalivši čak u Hrvatskom (državnom) saboru i „prvi metak“, s njegove strane doduše izrijekom „verbalni“, ali koji svakoga trenutka može postati i „barutni“, kako se to samo malo poslije toga i jest dogodilo u hrvatskom Vukovaru, u kojem su trojica srpskih mrzitelja svega hrvatskoga prebili jednoga hrvatskog mladića samo zato što je Hrvat; još k tome Hrvat iz Vukovara, u kojem je, kako smo nedavno usput neslužbeno mogli čuti, još i sada oko 70% policajaca srpske nacionalnosti.

Hrvatska u ''paklu'', ili ''pakao'' u Hrvatskoj?
Nažalost stanje aktualnog postojanja „pakla“ u Hrvatskoj ne proizvode samo Milanović i Pupovac sa svojim najposlušnijim sljedbenicima (među kojima se baš u zadnje vrijeme posebno nameću brat i sestra Pusići) nego i mnoge druge činjenice, za koje bi svaki normalan čovjek mislio da poslije silaska s vlasti Milanovićeve (protuhrvatske) vlade, više ne bi smjele biti moguće.

Tako je na primjer, ne ulazeći ovdje ni u kakve detaljnije ili stručne analize, zdravom ljudskom razumu nezamislivo, ne samo da je Radman još uvijek glavni čovjek na toj našoj (ne)hrvatskoj televiziji, nego i da si može po miloj volji priuštiti minutažu da, ako baš ne i osobno, preko svojih suradnika, dijeli lekcije prvom potpredsjedniku hrvatske vlade, ujedno relativnom pobjedniku prošlih parlamentarnih izbora. Jednako je tako nezamislivo da jedan Frljić, za čije bi prostakluke i pljuvačke bilo šteta ma i samo jednom riječju trošiti vrijeme i prostor, odjednom opet dobiva priliku da se i dalje izruguje svemu hrvatskome, ne štedeći pritom niti najviše državne institucije, kao što su nova hrvatska vlada i sama hrvatska predsjednica.

Bilo bi krajnje naivo misliti da će ovaj „pakao“ u Hrvatskoj nestati sam po sebi. S druge strane, u interesu je građanskog mira, državne sigurnosti i stabilnosti, te daljnjeg demokratskog života i suživota u Hrvatskoj, da Milanović i Pupovac budu što prije društveno-politički poraženi, marginalizirani i onemogućeni u svojim društveno štetnim i rušilačkim postupcima, a Radman i Frljić civilizirano uklonjeni sa svojih položaja, s kojih još uvijek mogu javno vrijeđati i mrziti hrvatski narod i najveću mu svetinju - domovinu Hrvatsku! Pritom će sada posebno važnu ulogu imati suvladajuća skupina Most, koja u ovakvo bitnim pitanjima za neposrednu budućnost Hrvatske mora bezrezervno pokazati nacionalnu političku zrelost, daleko od bilo kakvih sitnointeresnih špekulacija, kakvima u dosadašnjem radu nove hrvatske vlade, nažalost, još uvijek nerijetko svjedočimo.

Dokle će u Hrvatskoj (anti)fašisti zloupotrebljavati našu strpljivost?
Ovo javljanje koristimo i da se usput ukratko osvrnemo na samo jedan dio hajke na novog ministra kulture dr. Hasanbegovića, koji je, kao što znamo, znanstvenik-povjesničar. A upravo je povijesna činjenica, bez obzira što tko o tome osobno mislio, da je travnja 1941. godine osnovana/proglašena Nezavisna Država Hrvatska, za čiju su se opstojnost tijekom idućih nekoliko ratnih godina borili i ginuli desetci tisuća hrvatskih muževa i mladića. Činjenica da je pritom među njima, kao uostalom i u mnogim drugim vojnim formacijama po cijelom svijetu, bilo i heroja i mučenika, je nepobitna, ali i posve neovisna o bilo čijim prosudbama, kao na primjer da su bili zavedeni, da su se borili na krivoj (dakle fašističkoj) strani i sve tome slično. A povjesničaru dr. Zlatku Hasanbegoviću, ako smo taj dio hajke protiv njega dobro razumjeli, mržnjom poremećeni komunističko-fašistički um zamjera upravo to, da je (nekada negdje) napisao da su „ustaše bili heroji i mučenici“! Kao, eto, da takvih među njima i nije moglo biti, pa im povjesničar dr. Hasanbegović takva svojstva pripisuje zbog njegove simpatije što su se borili na fašističkoj strani! Ovdje normalan čovjek mora zavapiti: Bože, da li ljudski um može biti zločestiji i iskrivljeniji?! A to, što taj isti znanstvenik javno ističe da je protiv svake vrste totalitarizma, dakle i protiv fašizma i protiv komunizma, to taj isti, mržnjom iskrivljeni um, jednostavno niti čuje, niti želi čuti. Dodatni dio Milanovićevog „pakla“? Loši političari već su sa činjenicom da su loši - velika su prijetnja iznutra svom vlastitom narodu. (Mile Prpa, Codex moralis croaticum)


Pismo iz Toronta

ZLATAN ZLATA VRIJEDI!

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. veljače 2016. u 19.00 sati


Autor Rudi Tomić

''Prva dužnost  čovjeka je da pokori vlastiti strah.''
Thomas  Carlyle


Tek što je netom procurila vijest (zna se od kuda...) da će dr. Zlatan Hasanbegović biti ministar kulture, pri ulasku u Hrvatski državni sabor dočekala ga je ratoborna gomila (ne)građanskih i (ne)dobrotvornih udruga, koje su desetljećima kao pijavice sisale hrvatske kune na račun (anti)fašističke djelatnosti. Prva odluka koju je donio ministar kulture dr. Hasanbegović bila je: raspustiti Povjerenstvo koje je pljačkalo hrvatsku riznicu u antihrvatske svrhe.

To je bio smrtonosni udarac partizanskim parazitima, koji su svojim pozivom na uzbunu čak i Europu digli na noge! Oglasio se i ravnatelj centra Simon Wiesenthala Efraim Zuroff iz Izraela: ''Pozivam hrvatsku vladu da odmah smijeni ministra kulture... šokiran imenovanjem fašista Zlatana Hasanbegovića ministrom kulture apeliram da ga se zamijeni prikladnom osobom...'' Milanović ne zaostaje, pa kaže: ''Šteta je već načinjena Hrvatskoj, Hasanbegović neće biti nigdje primljen u Europi.''? Big deal! Europa je otkazala dobrodošlicu  republikanskom kandidatu za predsjednika USA Donaldu Trumpu, zbog njegovih stavova za sigurnost Amerike, što bi Hasanbegoviću mogla biti čast, jer i on se bori protiv neprijatelja Hrvatske. Činjenice su da je odluka ministra Zlatana - vrijedna zlata!

Ne treba se ustručavati u zauzimanju odlučnih stavova kada su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, što je ovih dana primjerno pokazala predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović, izbacivši savjetnika Vladimira Šeksa iz Pantovčaka i razriješivši s dužnosti šefa tajne službe Dragana Lozančića, jer su oba bili - zmije u njedrima.

Predsjednica RH je također odlučno postavila uvjete srbijanskom predsjedniku (četniku) Tomislavu Nikoliću: a) pitanje nestalih u ratu, b) pitanje imovine, c) pitanje kulturnog blaga, d) povratak arhivske građe, e) rješavanje problema granice na Dunavu – te će ga tek onda pozvati u posjet Hrvatskoj. To je državnički čin i stav (ocjena: 10 +) predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, koja je „inom i činom“ pokazala hrvatskom narodu i svojim prethodnicima - velikosrpskim podanicima Mesiću i Josipoviću, kako se brane hrvatski nacionalni interesi u Lijepoj našoj  kao i - izvan hrvatskih granica.

Pročitavši jednu izuzetno vrijednu analizu političkog sadržaja s povijesnog stajališta, glede hrvatske državotvorne ideje da ''Nije NDH uzročnik prijepora, nego Titova Jugoslavija'' (Kazimir Mikašek-Kazo, hrsvijet.net, 08.02.2016.) teško mi je bilo umiriti se, vratiti se od ljutog osvetnika u stanje razumnog čovjeka. Tko je imao priliku pročitati gore navedeni osvrt (a to stvarno treba pročitati!) shvatit će da je Država Hrvatska dovedena na rub izvanrednog, odnosno opsadnog stanja. Jer, ukoliko Vlada ne zauzme odlučne stavove u odnosu na petu kolonu, koja potpiriva ratno-huškački okršaj s ciljem rušenja Vlade i neovisnosti Države Hrvatske, hrvatska će Vlada izgubiti kontrolu u vlastitoj državi.

Milanovićeva militaristička požuda
Dokazi probuđenog boljševizma u Hrvatskoj su očevidni na ulicama, u protuhrvatskim medijima, kojima upravljaju dvije strane i neprijateljske tiskovne kuće, te glavni televizijski (anti)fašistički kanali, koji sustavno iznose ukradene državne tajne, kako bi uzdrmali koalicijske partnere nove hrvatske vlade Domoljubne koalicije i Mosta. Već je ustanovljeno kako iz Ureda predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović cure tajne informacije, kopije strogo povjerljivih dokumenata (mnogi su tajni arhivi u torbama odneseni u četničko-partizanska uredništva) koji će u ''pravo doba'' biti objavljeni u antihrvatskim ''jutarnjim'' i ''večernjim'' izdanjima i (NE)hrvatskim TV kanalima. ''I izrečena istina s lošom nakanom - gora je od svake laži.'' (W. Blake)

Ovdje više nije riječ samo o sumnji, nego o opravdanoj zabrinutosti da je Zoran Milanović organizator javnog i podzemnog pokreta za rušenje Hrvatskog državnog sabora, Hrvatske vlade i Predsjednice RH, mobilizirajući pobunjenike, kojima je izkliznula stolica ispod g..ice, u gerilski (partizanski) pokret u Hrvatskoj.

Da se više ne prijeti samo s izvođenjem ljudi na ulicu, najbolji je dokaz konkretna prijetnja, koju je usred zasjedanja Hrvatskog (državnog) sabora 11. veljače ove, 2016. godine, hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj, u kojoj živi i uživa “u svim slastima i vlastima”, javno uputio Milorad Pupovac (prema mnogima, po zanimanju Srbin), ispalivši svoj, doduše takozvani “verbalni”, ali ipak metak, koji mora zabrinuti svakoga Hrvata. Jer tko god je to čuo, mora se najozbiljnije zapitati, kada će taj zagrebački Puniša Račić možebitno pozvati u pomoć svoje četnike da mu se pridruže i da omraženu mu Hrvatsku konačno i jednom zauvijek pokore i posrbe. A ta jasno i javno izgovorena prijetnja u najvišem domu Republike Hrvatske nipošto nije slučajna: Što izravni, što prikriveni neprijatelji hrvatskog naroda i neovisnosti Hrvatske države, jedva da su ikada do sada (pa čak niti za vrijeme zločinca Tita) bili tako brojni, a već i samim time tako sveprisutni, da bi bili toliko ohrabreni, da hrvatskom narodu zaprijete čak i na tako očiti i zastrašujući način.

Naše je mišljenje da za ohrabrenje tako snažnog protuhrvatskog, ne samo raspoloženja, nego i djelovanja usred Hrvatske, postoji nekoliko bitnih razloga:
1. Sve grlatije i drskije mrzitelje svega hrvatskoga ne ohrabruje samo njihova do sada neuobičajena brojnost, ideološka šarolikost i sveprisutnost, već i politička nedozrelost i lakoumnost, nažalost, prevelikog broja hrvatskih birača, koji su svojim bilo neodzivom na izbore ili pak eksperimentom davanja svojih glasova tek ”bilo kome”, upravo svim mogućim Pusićima, Milanovićima, Josipovićima, Mesićima, Radmanima, Frljićima, Stazićima, i kako se već sve ne zovu, omogućili da se hrvatskom narodu nameću ne samo kao odlučujuća politička snaga, nego čak i kao moralna vertikala; nešto kao da su baš oni tek sada na vlasti.

2. Takvi i takvima slični dodatno su ohrabreni i, nažalost, prilično nesretnom i nespretnom novom hrvatskom vladom, u kojoj partneri MOST i Domoljubna koalicija kao da nemaju ništa zajedničkog, osim da se ni u čemu ne slažu! A za takav slučaj, ma iz koje ljudske domene bio, već su pametni Latini imali poznati izraz: Duobus litigantibus tertius gaudet! (Dok se dvojica svađaju, treći se veseli). A ovdje je svakome i previše jasno, tko je taj treći. Naime, to što sve radi i kako postupa MOST, kao partner s daleko manjim brojem zastupnika, nasuprot Domoljubnoj koaliciji s većinskim brojem zastupnika, pomalo prelazi svaku mjeru ne samo dobrog ukusa, nego i političkog razuma, pa se nameće pitanje, gdje je granica strpljivosti i podnošljivosti onog jačeg partnera.

3. Dopuštamo da i nismo baš o svemu obaviješteni što se sve i kako u toj našoj novoj hrvatskoj vladi dogovara, ali za odluke (bolje reći za nedonošenje odluka) koje su do sada procurile u javnost, mislimo da brojnija strana (Domoljubna koalicija) svakodnevno gubi na političkom ugledu i vjerodostojnosti, što također ohrabruje sve protuhrvatske elemente, pa bi, ne samo za Domoljubnu koaliciju, nego i za trenutačnu političku situaciju u Hrvatskoj, možda ipak bilo najbolje, ma kako s našeg položaja ne možemo predvidjeti sve posljedice takvoga čina, da iz takve vlade, u kojoj slabija strana gotovo ucjenjivački želi dominirati, brojnija i jača strana ipak čim prije - izađe! Jer, i za takvu situaciju imamo izreku, ovaj puta domaćeg, ali zato ne i manje vrijednog podrijetla: Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se obiju! Da se vratimo Milanoviću, koji se je, nota bene, kao predsjednik hrvatske vlade, na pitanje o opredjeljenju za Tuđmana ili Tita jasno opredijelio – za Tita. U anketi, koju je na tu temu proveo u ime hrsvijeta.net autor Mikašek, rezultat u „Domoljubnoj koaliciji“ glasio je: - Tuđman 100%, Tito 0%; a u koaliciji „Hrvatska raste“ - Tuđman 0%, Tito 100%. Iz toga jasno proizlazi da su u Tuđmanovoj Hrvatskoj, oslobođenoj od srpskočetničkog agresora, ne samo vladali sljedbenici zločinca Tita i poražene Jugoslavije, nego da oni još i danas drže konce u svojim rukama u svim ključnim službama u Republici Hrvatskoj!?

Zorana Milanovića i njegove (anti)fašiste, odnosno boljševičko-četničke horde, koje rade na regrutiranju i aktiviranju militantno nastrojenih struja (poput ISIS), treba zbog ugroze nacionalnih interesa i pripremanja puča, odnosno nasilnog rušenja demokratskog poretka u Hrvatskoj, svim zakonskim sredstvima onemogućiti, možda čak, uz možebitno postojanje odgovarajućih dokaza, i uhapsiti i strpati u Remetinec. Jer, Hrvatska je, usput rečeno, i članica demokratske Europske zajednice i NATO-a, pa tko bi nasilno rušio Hrvatsku - posljedično bi rušio i Europu.

Milanović je izišao iz okvira oporbe, uobičajenog političkog protivnika, i stavio se na stranu neprijatelja; njegovo ''ciljanje'' u dr. Zlatana Hasanbegovića je de facto ''pucanje'' u Vladu, u demokratske temelje Republike Hrvatske. Takozvani „verbalni metak“, ali ipak – metak, ispaljen od Milorada Pupovca, očito je na tom tragu, a to se svugdje u svijetu zove pravim imenom - veleizdaja. U diktatorskim režimima veleizdajnicima se stavlja uže oko vrata, a u demokratskom sustavu oduzima građanska prava i izriču dugoročne zatvorske kazne. Periculum in mora. (Pogubno je u odgađanju.)

Država Hrvatska i naci-fašistička politika
Tito je bio na čelu partizansko-četničkog udruženog zločina, koji su on i njegovi sljedbenici maskirali na najbrutalniji način (statistika u navedenom osvrtu). Još i danas, nakon Domovinskog, Osloboditeljskog rata, čelnici komunističkih i četničkih partija usuđuju se vrijeđati i prijetiti hrvatskim braniteljima i domoljubnim strankama kako tobože osnažuju ustaštvo s nakanom oživotvorenja NDH-a.

Žrtva toga linča je i ministar Zlatan Hasanbegović - i to iz više razloga. On je prvi ministar kulture u Hrvatskoj vladi koji dolazi iz nacionalne manjine i islamske vjerske zajednice koja je na udaru zbog terorizma. U oporbi se međusobno pitaju: ''Kako može ustaša, fašist i bošnjački balija biti hrvatski ministar.''!? Ali, to se ipak nisu javno usudili reći, nego su se radije priklonili teoriji velečetnika Pupovca: ''Sve što je hrvatsko - to je ustaško, a što je ustaško to je fašističko''!

Mnogima nije jasan pojam - ustaštvo, jer su četnici, partizani i komunisti u Jugoslaviji i u svijetu ocrnili i izopačili smisao riječi i značenje ustaštva. Mnogi Hrvati u povijesnim, intelektualnim i političkim krugovima smatraju prof. Ivana Oršanića jednim od najboljih ideologa hrvatske državotvorne ideje prošlog stoljeća. Mi bismo Oršanića nazvali modernim Starčevićem, jer je u svojim studijama razradio do u tančine Starčevićeve ideje te ih potkrijepio i svojim prosudbama, koje u hrvatskom idejnom i državotvornom osmišljanju čine ukupnost zbrinjavanja hrvatske nacionalne sveobuhvatnosti.

U svojim raščlanjivanjima prof. Oršanić je u najširoj obradi upravo biblijski razradio pojam i svrhu ustaštva, u razdoblju u kojem je ustaštvo imalo presudno oslobodilačko i državotvorno značenje u ostvarenju vjekovne težnje hrvatskog naroda za svoju slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Primjera radi evo samo kratki ulomak teksta:

Tako zvani ustaški fašizam ili nacizam, odnosno ustaška ideološka identičnost s fašizmom ili nacizmom, dolazila je do izražaja samo u potrebama formalne naravi, u potrebama da se savezništvu, koje je neprestano hramalo i spoticalo se u stotinu vojničkih, političkih, ekonomskih, ideoloških, propagandističkih, špijunskih, osobnih kamena i kamenčića, dade hrana za održavanje koje je u kompleksu događaja moralo biti održavano, jer ni za jednu stranu nije bilo bolje solucije. Niti smo mi mogli okrenuti protiv Njemačke i Italije, a niti je Njemačkoj i Italiji ikada naišao povoljan čas da obračunaju otvoreno i definitivno s hrvatskom državom.

Ustaštvo nije imalo ni vremena ni tehničkih mogućnosti izgraditi se u bilo kakvu ideološku formaciju, jer je trebalo ratovati, jer je trebalo braniti hrvatsku državu, jer je u tom smislu sve trebalo spremati, pa prema tome ono nije bilo ni fašističko, ni nacističko, ni demokratsko; potpuno se iscrpljivalo i konkretiziralo u borbi za državu, prihvaćajući pri tom forme koje su imale dobar odjek među našim saveznicima, kao i autoritativne, pa čak i diktatorske metode, kojima je sve pogodovalo: rat, revolucionarno stanje, ignorancija i osobne naklonosti.

Činjenica je, međutim, da su mnogi osjećali s jedne strane opterećenje u tome da se ustaštvo smatra fašističkim (nacističkim), dok su drugi mislili da ustaše trebaju smatrati supstancijalno (ideološki), u smislu unutarnjih političkih realizacija, fašizma odnosno nacizma. Činjenica je da su nas smatrali, uz stalne sumnje, i nacisti i fašisti sebi srodnim pokretom, činjenica je da smo mi mnogu prigodu iskoristili da to tako izgleda, ali je isto tako činjenica da to općenito tako nije bilo.U postanku i djelovanju ustaštva bitno je bilo samo jedno: borba za hrvatsku državu. Sve drugo su bili nebitni dodaci, ma koliko snažno dolazili do izražaja.

Tko ima pravi ustaški, nacionalni, hrvatski osjećaj, taj mora zadrhtati od žalosti i od zebnje da bi fašizam i nacizam opet bili nosioci promjena prema kojima bismo se trebali okretati. (Ivan Oršanić, Vizija slobode, Buenos Aires 1979., st. 251-252.)

Ovim smo tek neznatno ukazali himbenom Milanoviću i njegovim priljepcima na povijesno tumačenje ustaštva, ali smo svjesni da će učinak biti isti kao da se pjeva pred gluhim, jer oni bez ikakva povijesnog poznavanja svih relevantnih činjenica, izmišljaju ustaštvo s razlogom kako bi se mogli okupljati u i oko svojega fašističkog antifašizma. Hrvatske akademske, intelektualne, braniteljske i mnoge vjerske udruge, kao i tisuće pojedinaca, dali su sa svojim potpisima na peticiju podršku ministru kulture dr. Zlatanu Hasanbegoviću sa željom da junački izdrži napade i uvrede i da nastavi s čišćenjem srpskokomunističkog ološa iz svih segmenata hrvatske kulture. Vatra se hrani vjetrom, a vjetrom se i gasi. (Ov.Rem.am 807)
Mi bismo dali preporuku hrvatskim ministrima i domoljubnim saborskim zastupnicima da u ovim velikim korizmenim danima ignoriraju provokacije u medijima i verbalna vrijeđanja od (anti)fašista, jer to je njihova jedina tanka grana na kojoj još kratko vrijeme vise. O ljudima koji se ozbiljno bave djetinjarijama ili silom hoće da kažu nešto duhovito, to su teške trice (difficiles nugae).

Usput si dopuštamo poručiti Miji Crnoji da smo došli do zaključka da bi bio najbolje napravio da je svoju namjeru o registru izdajnika ostavio u torbi samo tjedan dana dulje. U tom bi slučaju, naime, mnoge izdajnike sada imao kao na dlanu, jer su mnogi od njih kao guske protiv ministra kulture digli glavu u Saboru, na HTV-u, u medijima, na ulicama pa i na Markovu trgu. Ovako je pak ispalo da je Mijo - preglasno mislio!



Glas iz Toronta

(OPET) IMAMO HRVATSKU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. veljače 2016. u 22.15 sati

Autor: Rudi Tomić

Bivši premijer hrvatske vlade Zoran Milanović sa svojom, sada već također na sreću bivšom hrvatskom vladom (kao i njihove ''svite'' SDP i  ''Kukuriku koalicija'') valjda su nas zauvijek naučili da se više nikada ne bi smjelo dogoditi da zbog svoje političke zaslijepljenosti, kao slobodni ljudi i hrvatski glasači, olako stavljamo na kocku opstojnost te naše najveće svetinje - Hrvatske države!

To treba vrijediti bez obzira na nedostatke i poteškoće s kojima će se ova nova, ovaj put ipak hrvatska vlada, suočiti. Jer, bivša vlada (KK) imala je sreću doći na vlast i zato što hrvatski glasači nisu mislili o mogućim dalekosežnim posljedicama (Kakva je sreća za državu što ljudi ne misle! - Hitler), što najbolje proizlazi iz činjenice da dosadašnje vlastodršce niti njihov odlazak s vlasti nije promijenio, nakon što su očito još uvijek opsjednuti mržnjom svega što nosi hrvatsko znakovlje, da ne kažemo i samo ime.

Gnjusno je bilo, osobito nama iz dijaspore, gledati i slušati konstituiranje Hrvatskog (državnog) sabora (22.01.2015.) kada su se Milanovićevi poslušnici, njih tridesetak, poput nekih „vampira“, ili – da usporedba bude svakoj mašti pristupačnija – poput gladnih australskih (divljih) pasa zvanih ''dingos'' - derali na zastupnike Domoljubne koalicije i Mosta. Bijesni oporbenjaci malone su u Hrvatskom saboru pokušali - kao što su to Moskalji (pogrdan naziv za Ruse u Ukrajini) učinili u Ukrajinskom parlamentu (12.02.2015.) - izazvati krvavu tučnjavu. Zahvaljujući sabranosti novoizabranog predsjednika Sabora akademika Željka Reinera, izbjegnuta je tragedija, ne daj Bože, slična onoj u beogradskoj skupštini (20.06.1928.) - Nenad Stazić, Peđa Grbin i još nekolicina njih, kao da su bili spremni na sve - poput Puniše Račića (prije gotovo jednog stoljeća u Beogradu). (Usput rečeno, Račiću je 27.05.2013. u Srbiji dodijeljeno herojsko odličje za izvršeni zločin.) 

Kao i pri konstituiranju Hrvatskog (državnog) sabora, uskoro potom slično se dogodilo i kada su u tom istom domu bili predstavljeni ministri nove hrvatske vlade i kada se lavina izmišljotina i uvreda sručila na dvije žrtve: Miju Crnoju, koji je rekao da treba uraditi ''registar izdajnika'' i Zlatka Hasanbegovića, za kojega su izvukli iz konteksta izjavu da je antifašizam floskula. I dok je većina tih „fašističkih antifašista“ (ovaj naziv za mnoge iz dosadašnje vladajuće nomenklature nije contradictio in adjecto, već nažalost za njihova stajališta posve adekvatan izraz) morala utihnuti pred snagom argumenata znanstvenika dr. Zlatka Hasanbegovića, Mijo Crnoja je u međuvremenu podnio ostavku, ne zbog toga što bi se osjećao krivim, nego da ušutka provokatore, koji su valjda mislili da će se s njime ''zabavljati'' još dugo vremena i tako paralizirati učinkovitost novog Hrvatskog (državnog) sabora. Amerikanci bi rekli: ''Mijo, If you can take it, you can make it!''

Hrvatski su branitelji obnovili hrvatsku Državu
(Anti)fašisti u Hrvatskom (državnom) saboru ključaju u bijesu, kao bosanski gulaš u loncu. Naime, dok su bili na vlasti nikakve prigovore ili optužbe od oporbe ili naroda nisu uzimali ozbiljno – ta, oni su bili vlast. Ali, sada se itekako pozivaju na ustavnost i zakonitost kako bi spasili sebe i zaštitili svoj ''antifašizam'', posebno i svoga Tita, jer, kažu: ''antifašizam je ugrađen u temelje Hrvatske države''! Tu, inače činjeničnu misao, nažalost, nikada nisu razradili do kraja, jer bi morali dodati da su četničko-komunistički zločinci na čelu s Titom antifašizam ugradili u temelje Jugoslavije na kostima hrvatskih mučenika. Aleksandar Ranković je rekao: ''Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. godine prošlo je 3,777.776 zatvorenika.'' (''Politika'', Beograd, 1. veljače 1951.) 

Nijemi svjedoci tih ''antifašističkih'' zločina jesu sablasne jame, njih 1700, u kojima leže tijela narodnih neistomišljenika, odnosno Hrvata koji su ubijeni bez prava na suđenje i obranu. Za mnoge od tih najstrašnijih zločina znamo, kao na primjer za one na Bleiburgu, u Kočevskom polju, Teznom, Hudoj jami, Jazovki, Maceljskoj šumi, Jasenovcu i drugim mjestima, dok podaci o još i drugima nisu objavljeni jer je režim zaustavio daljnje istraživanje.

Dakle, laž je da je ova Hrvatska država stvorena na temeljima ''Zavnoj-a''. Naime, u Ustavu stoji...''da se taj kontinuitet hrvatske države nastavlja u uspostavi temelja državne suverenosti...''  U ustavnim osnovama također jednako tako stoji da je ''na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski narod na prvim demokratskim izborima 1999. godine slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.''

Ovdje se ne može govoriti o zaluđenosti naroda, nego o onima koji su pažljivo školovani, a koji su iz bilo kojih razloga ostali sve do danas tako zaslijepljeni da opravdavaju Tita (jednog od najvećih zločinaca u svijetu) od odgovornosti za pokolj, odnosno hrvatski holokaust i progone hrvatskog naroda od 1941. do 1991. godine.

Sve gore navedeno kao da ne drži vodu, jer se stječe vrlo mučan dojam da u Hrvatskoj danas vladaju ne samo komunisti i njihovi sljedbenici, nego čak i srbočetnici, što je uvreda i politička pljuska ne samo Hrvatima, nego i svim onim građanima srpske nacionalnosti, koji su se zajedno s hrvatskim braniteljima borili protiv srbočetničke agresije. Istovremeno Titovi trgovi, ulice, bulevari i portreti u uredima visokih državnih dužnosnika, te brojne biste u parkovima diljem Hrvatske, činjenice su, koje se protive ne samo svakom zdravom razumu nego i  ljudskom dostojanstvu. 

''Antifašizam'' u Hrvatskoj je - besmislica
''Antifašizam'' u današnjoj Hrvatskoj je već i zbog toga besmislica što je u istoj toj današnjoj Hrvatskoj i „fašizam“ čista besmislica, kao što neupitno dolazi vrijeme kada će uskoro u Hrvatskoj i ''kumunizam'' organski, a time i zauvijek nestati. Jer, obje te zločinačke ideologije, i fašizam i komunizam,  nanijele su bezbrojna i najgora zla ne samo hrvatskom narodu, nego i velikom dijelu ostalog čovječanstva. (O kakvoj se tu zapravo nemogućoj sprezi radilo, na svoj je način, ali vrlo duhovito, izrazio Ivo Lučić, napisavši na portalu Direktno.hr (20.01.2016.): „Smrt domu slobodi i narodu, za fašizam i antifašizam spremni!)

Nova hrvatska vlada još nije ni počela s radom, a već je optužena za ''rušenje demokracije'' i uvođenje ''fašizma i ustaštva'' - vraćanje u NDH. Takvom „fašističkom antifašizmu“ predvodnik i autor je Zoran Milanović, koji ne propušta nijednu od bezbrojnih prilika koje dobiva na (ne)hrvatskoj televiziji i drugim medijima da napada redom sve zastupnike Domoljubne koalicije i Mosta, a s jasnom svrhom da destabilizira i po mogućnosti sruši vladu, ako se ukaže prilika – možda i pučem! Tako je, vidjevši koliko je ljudi izišlo na mirni prosvjed u Zagrebu (više od 10.000) protiv gašenja Z1, najavio ''nove mjere'': ''Jučer smo vidjeli filofašistički marš u Zagrebu, to je ono što donosi HDZ, to nećemo dozvoliti, to se neće raditi u Zagrebu, najstrašnije u toj priči, da je to predvođeno dvojicom filofašista, a jedan od njih je podpredsjednik Sabora, koji je ulični huškač, mora biti smijenjen. Pokazuje kako se desnica okuplja u Hrvatskoj. Nemojte nas izazivati da izvedemo ljude na ulicu.'', kazao je Milanović. Oštro je zaprijetio HDZ-u ''Ne bojimo Vas se ni i Zagrebu ni u Imotskom!'' (narod.hr, 27.01.2016.)

Milanović, izgleda, ne misli izvesti svoj karavan na mirni prosvjed, već kao da prijeti izazovom građanskog rata. Zoka je patološki narcista koji razmišlja poput Hitlera: ''Ne vidi razloga zašto ljudi ne bi bili tako okrutni kao i priroda.'' Dakle, kad mogu gromovi paliti, oluje rušiti, poplave nositi, potresi drmati, zašto Milanović ne bi bio isto tako okrutan naspram domoljuba i branitelja, jer oni su samo - ljudi! Ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali ne sa problemima - Tin Ujević

Nova vlada ima veliki zadatak
Prije svega Hrvatsku treba izvući iz gospodarske krize, jer gladan želudac ne priznaje zakone. Za očekivani probitak treba imati čvrstu Vladu, koja će s rezultatima ušutkati provokatore i zlobnike u oporbi i tako im staviti ''kost'' u njihova usta. (Po onoj: Kada pas ima kost u ustima ne može lajati niti ugristi!)  Milanovićevo licemjerno političko igranje ping-ponga sa zastupnicima u Mostu, obilo mu se o glavu, iako su neki već bili i ''prešli preko mosta'' na drugu stranu, čime su pokušali razbiti partnerstvo Domoljubne koalicije i Mosta. Podpredsjednik vlade Božo Petrov ne smije smetnuti s uma da opasnost, da Milanović i u novim uvjetima s takvom rabotom nastavi, još nije posve prošla.

Kao posebnu zanimljivost navedimo da je Peđa Grbin prvi osudio ''registar izdajnika'' ne samo u Saboru, nego čak i u interviewu za srpski ''Blic'', rekavši da bi to ''narušavalo temelje prava i sloboda građana Republike Hrvatske.'' Na upit novinara što se podrazumijeva pod ''izdajom nacionalnih interesa'', Grbin je  kazao kako nitko ne zna što je to izdaja nacionalnih interesa, niti koje bi bile kazne za nas - ''izdajice''. (''Blic'', 26.01. 2016.). Pa ako Grbin ne zna što je izdaja, mi mu možemo savjetovati da se obrati Stipi Mesiću, Ivi Josipoviću, Vesni Pesić, Zoranu Milanoviću, Fredu Matiću i drugima – a neka pogleda i sebe na ''selfie''. 

Zanimljivo je čuti i Milorada Pupovca na RTV Vojvodine, koju vode Lički četnici, ''da ne može zamisliti da bi Beograd mogao imati dobre odnose s ovakvom politikom Zagreba. (Hina, 29.01.2016); pa Acu Stankovića, koji je na Al Jaaziru Balkan u Sarajevu ustvrdio, da ''U Hrvatskoj ima desetak proustaških  medija koji lišo prolaze ispoda radara i šire mržnju.''(29.01.2016.); kao i Olivera Frljića koji je izjavo na HRT: ''Nakon stranke opasnih namjera dobili smo i vladu opasnih namjera... svi koji rade u kulturi trebali bi biti duboko zabrinuti, jer fašizacija Hrvatske dobiva i formalni okvir.'' (večernji.hr, 29.01.2016.)

Zaključna misao
Uvjereni smo da se za ovako vulgarnu i - nažalost moramo to tako reći - izravno neprijateljsku verbalnu ofenzivu na novu hrvatsku Vladu, ministre, stranke i pojedince, sličan primjer ne može naći nigdje u svijetu; zašto baš u Hrvatskoj!? Protuhrvatski nastrojene stranke i pojedinci predugo su bili na vlasti i tako  usadili i učvrstili svoja antihrvatska stajališta u svim državnim, društvenim, kulturnim, intelektualnim, sveučilišnim i medijskim središtima, pa i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja se nije ogradila od četništva.

S druge strane, nezamislivo je da predstavnik hrvatske nacionalne manjine u parlamentu Srbije progovori jezikom prijetnje, ucjene, ultimatuma i sl., dok u Hrvatskom saboru razni Stazići, Pupovci i sijaset drugih, njima sličnih, predstavljaju grlatu skupinu, koja samo što ne postaje moralna okosnica hrvatske politike, od koje se ne može doći do riječi i kojoj se gotovo ne smije ni riječima suprotstaviti jer se odmah dobije etiketa nacionaliste, ustaše, naciste, ksenofoba, srbofoba, fašiste i sl. U takvoj bizantijskoj raboti toj se skupini nažalost često pridružuju i neki drugi saborski zastupnici, tzv. hrvatski anacionalci, kao njihova moralna podloga i kao ideološki bliski pogubnom jugoslavenstvu.'' (Mile Prpa, HRsvijet.hr, 29.01.2016.)

Iz iznijetoga proizlazi druga važna i teška zadaća nove hrvatske vlade, a to je, uklanjanje s odgovornih mjesta onih ljudi, koji su dobili poslove po komunističkim zaslugama i drugim, prije svega, protuhrvatskim osobinama i podobnostima. Da pritom treba učvrstiti pravosuđe i osnažiti zakonitost, samo je po sebi razumljivo. Jer, Hrvatska u kojoj Hrvat ne smije reći da je Hrvat, a da ne bude proglašen fašistom, a kakvu, eto, nasljeđujemo od bivše nenarodne vlasti, gotovo kao da i nije više hrvatska. Na predsjednici i novoj hrvatskoj Vladi je da ju sačuvaju od pada u ponor nad kojim se nalazimo, nažalost, ne i bez naše vlastite krivnje. Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov! (Job, 27, 7)



Pismo iz Švicarske

HRVATSKOJ TREBA MINISTARSTVO ZA DIJASPORU

Hrvati u svijetu nisu iseljenici, nego Hrvati u dijaspori.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. siječnja 2016. u 9.00 sati


Piše mr. sc. Dragan Hazler - predsjednik HAZUD-a u Baselu


Hrvati, mjereno brojnošću u matičnoj državi, u usporedbi s drugim narodima spadaju u vrh europskih država po zastupljenosti u rasijanosti ili dijaspori, ali Republika Hrvatska nema sređene odnose sa svojom dijasporom.

Molim zaljubljenike u izraz iseljeništvo i iseljenici, da izbjegavaju te izraze jer Hrvati u dijaspori nisu iseljenici u pravom značenju tog izraza, nego su se našli u dijaspori ili rasijanosti raznim progonima, bijegom pred opasnošću od neprijatelja, odlazkom u svijet "trbuhom za kruhom", radi izobrazbe...

Ne ulazeći dublje u povijest, Hrvati su počeli brojnije napuštati svoju domovinu pojavom okrutnih turskih osvajanja. To vrijeme se približno poklapa s odkrićem Amerike pa među prvim Europljanima nalazimo u Americi i Hrvate. U to doba radi turske okrutnosti počinju i hrvatski eksodusi u europske države, primjerice u dijelove Italije do Verone i na jugu u Molešku pokrajinu, k tomu u razne dijelove Habsburgškog carstva, primjerice: Gradišće, Šopronj i dalje sve do Moravske... Dakle, Hrvati izvan iskonske domovine nisu iseljenici, nego su Hrvati u rasijanosti ili u dijaspori.

Odlazili su Hrvati u Zapadnu Europu i drugdje na školovanje i znatan broj takovih je ostajao u novom obitavalištu. Među takovima je veliki broj istaknutih učenjaka i umjetnika svjetskog glasa, od kojih evo primjerice samo nekoliko imena kroz povijest do danas: Herman Dalmatin, Ivan Stojković, Andrija Jamometić, Pavao Skalić, Matija Vlačić Ilirik, Antun Dalmatin, Stjepan Konzul,, Bartol Kašić, Juraj Križanić Ruđer Bošković, Ivan Vučetić, Nikola Tesla, Zlatko Baloković, Ivan Meštrović, Lovro Matačić Lavoslav Ružićka, Ivo Andrić, Vladimirr Prelog... Iza ovih, mahom pokojnika tisuće istaknutih hrvatskih znanstvenika u svima životnim dobama djeluju u dijaspori.

Tisuće Hrvata je napustilo Hrvatsku bijegom radi velikosrbske diktature, u Kraljevini Jugoslaviji. Ista i još strašnija nevolja je prisilila Hrvate na bijeg ispred zločinačke komunističke diktature u poraću iza Drugog svjetskog rata i kao ekonomska emigracija, napose od 60-ih godina 20. stoljeća. Nazivani su gostujući radnici na privremenom radu u inozemstvu, a većina je ostala trajno u dijaspori.

Znatan broj Hrvata ostao je živjeti u hrvatskim krajevima, koje su okupirali pohlepni Srbi i Crnogorci (Srijem do ušća Save u Dunav, Bačka, Boka Kotorska...) Veliki val bijega Hrvata napose iz BiH uvjetovala je velikosrbska genocidna agresija na Hrvatsku i na BiH od 1991. nadalje.

Nijedna od spomenutih skupina Hrvata nisu iseljenici i taj pogrješni izraz bi trebalo napustiti i rabiti pravi izraz: Hrvati u dijaspori ili rasijanosti pri čemu valja dati prednost internacionalnom pojmu "dijaspori" jer je razumljiv u cijelome svijetu... Što više, ako je čak netko od vrlo malog broja Hrvata bio iseljenik, njegovi potomci u novom obitavalištu nisu iseljenici, ali jesu Hrvati u dijaspori.

Grčku riječ diaspora prvi su primjenili Židovi u progonstvu
Pojam di(j)aspora uveli su Židovi oko 500 godina prije naše ere za svoj prognanički status u Babilonu, da bi se kao pastirski narod odhrvali asimilaciji u najkulturnijoj državi toga vremena.

Dijaspora je Židovima značila svojevrstno državljanstvo na tuđem prostoru, što im je omogućilo da su se unatoč brojnih inkvizicija održali kao narod i konačno su 1948. obnovili svoju državu Izrael, iz koje su prognani početkom naše ere. Ima još naroda, koji su se održali u tuđini pod pojmom dijaspora (na primjer Armenci) ili pod sličnim državotvornim pojmovima u rasijanosti ili dijaspori. Primjerice, Švicarci se održavaju trajno u dijaspori kao "Auslandschweizer", što traje stoljećima upisom novorođenih u Švicarskim diplomatskim službama. Nitko u svijetu ne naziva svoje sugrađane izvan domovine iseljenicima, nego samo Hrvatska.

Naziv iseljenici uvele su tuđinske vlasti u Hrvatskoj
Tuđinske vlasti u Hrvatskoj su Hrvatima izvan Hrvatske nametnule naziv iseljenici da ih se tako zauvijek riješe. Pojam iseljenik/useljenik u stranim državama nema nikakav status nacionalnog obstanka, nego je objekt integracije i asimilacije u naciju novog zavičaja.. Zato, za razliku od Židova, koji su se tisućama godina održali kao dijaspora, Hrvati kao "iseljenici" gube svoj nacionalni status već u prvim generacijama.

Radi zaštite od denacionalizacije Hrvata "iseljenika" u svima državama svijeta Hrvatska treba uvesti pojam dijaspora (međunarodno priznati status naroda izvan matične države) za Hrvate rasijane po svijetu i nazivati ih Hrvati u dijaspori. Tomu shodno suverena država Hrvatska - Republika Hrvatska treba ustrojiti Ministarstvo za hrvatsku dijasporu, a ne Ministarstvo za iseljeništvo, kakovo je postojalo za Tuđmanove Hrvatske.

Hrvati u dijaspori su krajnje zanemareni od države Hrvatske! Iza smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana komunistička (Račan) i orjunaška (Sanader) vlast u RH je posve zanemarila Hrvate u dijaspori, ali rado prima od Hrvata iz dijaspore oko dvije milijarde eura godišnje, koje se šalje obiteljima i rodbini u Hrvatskoj... Komunistički zoroklik Milanović je u predizbornoj kampanji promukao od uvrjedljivih i odbojnih govora protiv Hrvata u dijaspori.

U dijaspori ima podjednaki broj Hrvata kao u Republici Hrvatskoj, a Hrvatska nema čak niti ministarstvo za dijasporu, Hrvati iz dijaspore nemaju nijednog svoga zastupnika u hrvatskim vlastima. Zavarava se dijasporu s trojicom Hrvata iz BiH, koji nisu Hrvati iz dijaspore, nego građani svoje suverene države BiH. Hrvatima u dijaspori je krajnje otežano glasovanje na svima hrvatskim izborima pa od oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori odazove se na glasovanje jedva nekoliko tisuća Hrvata. HTV emitira tjedno jednu oko polasatnu emisiju za Hrvate izvan domovine, a većina dijasporskih država imaju cjelodnevne TV-emisije za svoje sugrađane u dijaspori. Čak susjedna Srbija i Republika Kosovo imaju Ministarstva za dijasporu i svakodnevni 24-satni TV-program za dijasporu.

Pri popisu stanovništva RH ne obuhvaća Hrvate u dijaspori
Godine 2011. Hrvati u dijaspori nisu bili obuhvaćeni popisom. Republika Hrvatska sprovodi u svemu državno maćehinstvo prema Hrvatima u dijaspori. Od brojnih primjera evo samo dva:
1. Za ishođenje nekih dokumenata, Hrvati u dijaspori moraju plaćati enormno više iznose, nego drugi narodi u dijaspori. Primjerice, Mađari daju gratis svojim sugrađanima u dijaspori mađarske osobne karte, putovnice i drugu dokumentaciju.
2. Republika Hrvatska je obznanila Zakon, kojim zabranjuje Hrvatima u dijaspori uporabu sintagme "Hrvatska akademija". Taj Zakon je višestruka hrvatska nacionalna sramota, utoliko više, što su kroz čitavu povijest Hrvati u dijaspori stvarali prije Hrvatske akademije, nego Hrvati u domovini i k tome hrvatski zakoni ne vrijede u državama domadarima Hrvata u dijaspori. Hrvati u dijaspori imaju dvije hrvatske akademije: Hrvatska Ademija Amerike - HAA osnovana 1953. u New Yorku i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dijaspore - HAZUD u Baselu, osnovana 25. ožujka 1978. Titova Jugoslavija je poduzimala sve da ukine Hrvatske akademije u dijaspori i nije uspjela. Titovim stopama i metodama protiv Hrvatskih akademija nastavila je komunistička i orjunaška Republika Hrvatska na svoju sramotu. Taj sramni Zakon treba Republika Hrvatska ukinuti i stvarati sve suradničke odnose sa znanstvenicima, umjetnicima i stručnjacima, učlanjenima u Hrvatskim akademijama u dijaspori. To će biti obostrano koristno.

Republika Hrvatska ne poziva na povratak Hrvate iz dijaspore
Sve države svijeta su otvorene za povratak svojih sugrađana iz dijaspore i čak ih službeno pozivaju na povratak u matičnu državu. Jedino Hrvatska se odnosi odbojno, nemarno i maćehinski prema svojoj dijaspori. Nema službenih poziva iz Hrvatske za povratak Hrvata iz dijaspore, a sigurno bi se vratile tisuće hrvatskih obitelji iz južno-američkih država, u kojima je životni standard niži, nego u Hrvatskoj. Demografija u Hrvatskoj je u zabrinutom padu i jedino Hrvati iz dijaspore, masovnim povratkom mogu dati pozitivni trend hrvatskoj nacionalnoj demografiji.

Glavna svrha ovog pisma/članka jest ukazati Republici Hrvatskoj na potrebu poboljšanja svih odnosa matične RH sa svojim žiteljima u dijaspori i osnovati Ministarstvo za hrvatsku dijasporu, što će biti obostrano koristno.