ličke novine KULTURA /arhiva do 1. kolovoza 2011.


Nove pjesme Buce Krstića, napisane na ljetovanju na Brču ove godine

www.licke-novine.hr


Gospić, 24. srpnja 2011. u 12.45 sati

ČUVANJE

 

Romana i Vid su otišli u Supetar
Po neke stvari
A Lea i ja smo ostali kod kuće.
Vruće je već ujutro
I mi se čuvamo u hladovini
Ja Leu, a Lea mene, uz njezine opojne osmijehe
Mislim da je to sasvim dovoljno.
Ma šalim se, naravno, ipak ja čuvam nju
Jer je još sasvim mala
Ali neće proći mnogo vremena
Kada će se stvari promijeniti
I ona će čuvati mene
Naročito, kako to već djeca znaju,
Da u nekim situacijama ne popijem
Koju čašu vina previše.

21. lipnja 2011.

 

ZRNCA

Sakupljam zrnca iz prošlosti
I spremam u tajnu kutiju uspomena
Sa veseljem djeteta
I isto takvim zanosom.
Svega tu ima i ja sam sretan
Zbog tog raznolikog sadržaja,
Svega doživljenog i viđenog,
Isprobanog i promašenog,
Ali isto tako moram reći
Da si ti Romana moje najdraže zrnce,
A sada su tu još, naravno, Vid i Lea,
I vas troje, tri zrnca, veličate moje vrijeme
I držite sve moje konce,
Nadam se, skroz do kraja.

22.lipnja 2011.

GLAVNO DA JE ŽIVA GLAVA

Ljeto je kalendarski počelo jučer
A sunce je zavladalo već i prije
I danima nema oblačka na nebu.
Blagi vjetrić provlači se kroz masline
I leluja oko kuće, puže
Milujući oprani veš na štriku
U perivoju ispod terase.
Vruće je, a ja sam još u kući
Gdje je još toplije jer se sva ta vrućina
Zalijepila za stvari,
Ali nema to veze,
Govorim o tome jer to jako volim,
Beskrajno, tako da se zna
Meni to godi, iskreno, zaista
I previše mi znači,
Čak toliko da to ne mogu ni objasniti
Jer nakon duge zime, hladne i mučne,
I čestih odlazaka u bolnicu
Glavno da je živa glava, i nadasve topla
A sve drugo nije važno
Nije čak ni zanimljivo,
Samo je, moram priznati,
Prolazno.

22. lipnja 2011.

DALEKOZOR

 

Vidim ih sasvim dobro
Dolje na kamenolomu
Kako su se raštrkali po plaži
A sve to zbog dobre pozicije na brdu
I, naravno, zbog dalekozora
Tako da imam osjećaj i da ih čujem.
Zbilja, ne izmišljam, jer dalekozor
Valjda nudi neki osjećaj čujnosti.
Gledam ih i čujem Vida,
Koji također ima dalekozor i voli
Razgledati okolinu,
Kako kaže kroz veseli smijeh –
Eno tate na terasi,
Mama, mama, eno tate na terasi.

22.lipnja 2011.

NA TERASI

 

Sjedim na terasi
Sam
I uživam, to moram priznati
Iako mi je lijepo i kada je terasa
Onako, obiteljski, puna.
Ali sada,baš mi paše ovako
Jer svi su otišli spavati poslije ručka
Jednostavno ih je umorilo kupanje u moru
I jako sunce
Pa sada lijepo provodim nekoliko sati sam
I u miru se posvećujem
Svojim prijateljima bumbarima
Koji neumorno oblijeću
Mirisne grmove lavande.

21. lipnja 2011.


Piše književnik Jure Karakaš

DRUGI BUDAKOV ROMAN O ZAGREBAČKIM UMJETNIČKIM KRUGOVIMA

Pero Budak, Atelje, Bil Commerce, Zagreb, 1994.


22. srpnja 2011. u 23.00 sati

            Radnja romana Atelje smještena je u Zagreb neposredno pred početak Drugog svjetskog rata. Sam početak rata (napad na poljsku) tek se usput spominje, ali atmosfera skore svjetske kataklizme ne utječe na tijek zbivanja. Glavni likovi žive svoj život, bore se za svoje mjesto u društvu nastojeći izbjeći i pomisao da bi se to zlo moglo približiti njihovu gradu i unijeti nove traume u i onako napetu atmosferu njihove sredine.
Fabula
Dvojice tek diplomiranih studenata Likovne akademije, slikar Paul Martić i kipar Ivan Vikić, napuštaju podstanarsku sobu i iznajmljuju novi stan na mansardi višekatnice u Martićevoj ulici. Stan je dosta skučen, no veća soba je upravo idealna za atelje, a manja će poslužiti kao spavaća soba za obojicu. Tu je i čajna kuhinja te kupaonica i WC. Za mladiće značajno je i to što se mogu služiti dvama stubištima: jedno za stanare a drugo za poslugu i dopremu namirnica.
Oba studenta su iscrpila svoje financije a još su se i zadužili, no pred njima stoji blistava karijera (barem tako predviđaju njihovi profesori i likovni kritičari) pa će se lako riješiti dugova i materijalne bijede na koju su kao studenti (naročito Ivan) bili navikli.
Prema Paulovoj ideji (iako se Ivan protivio) organizirali su svečanost u  povodu useljenja u atelje. Na svečanost su pozvani ljudi od ugleda koji mogu pomoći da se mladi umjetnici afirmiraju i lakše prodaju svoja djela.
Tako se u malom prostoru nađu cijenjeni pjesnik Petar Balog, bogata gospođa Marek sa suprugom doktorom Fredyjem, popularni glumac Marko čiji nastupi pune HNK, mlada dramska glumica Magdalena, zvijezda zabavne glazbe Suzy, Petrova pratilja Zdenka za koju se ne zna kakve veze ima s popularnim pjesnikom. Zdenka je vrlo životan i zanimljiv lik, ali se poslije potpuno gubi i ne pojavljuje se do kraja romana. Zadnja se pojavljuje vrlo inteligentna i lijepa studentica povijesti umjetnosti Irena Schrey a najavljena je i njena majka koja nije došla s ostalima.
Svi pozvani uglavnom poznaju mlade umjetnike, naročito Paula, i zabava prolazi u dobrom raspoloženju.
Paul je posebno očekivao Ireninu majku gospođu Mary Sshrey, vrlo uglednu, bogatu i utjecajnu predstavnicu zagrebačkog visokog društva, suprugu poznatog ginekologa Oskara Schreya, jer je s njom imao dugoročnije planove. U tim planovima ona je trebala biti glavni oslonac za njegov prodor u svijet bogatih i uglednih.
Gosti se relativno brzo razilaze i tek onda dolazi gospođa Mary Schrey. Namjeravala je odvesti kćerku kući jer su ona i suprug tako odgajali Irenu da ni najmanja mrlja ne padne na njeno ime, a noćne zabave mogle bi loše utjecati na njen apsolutno neporočni život.
Irenu je otpratio Ivan i gospođa Mary nalazi samoga Paula u ateljeu koji je znao da će ona, po običaju, doći poslije ostalih pa je ostao iza društva.
Radnja se poslije odvija vrtoglavom brzinom. Paul je nagovorio gospođu Schrey da mu pozira za portret. Ona dolazi redovito i zaljubljuje se u mladog slikara do te mjere da traži i dobiva razvod od supruga koji joj je do tada bio sve u životu. Ona je naime kao maturantica prevarena od lijepog i pokvarenog zavodnika i ostala u drugom stanju. Nad njenom sudbinom sažalio se ginekolog dr. Schrey te ju je oženio a dijete, djevojčicu Irenu, prihvatio kao svoju kćerku. Doktor Schrey je prilično stariji od Mary, vrlo je bogat i ugledan te ona uz njega postaje jedna od najuglednijih dama u Zagrebu. Žive u sretnom braku i nitko ne zna da Irena nije njegovo dijete, pa ni sama Irena.
Paul i Ivan priređuju izložbu koja postiže veliki uspjeh. Senzaciju je izazvao akt lijepe žene čije lice prekriva kosa. Svi nagađaju da bi to mogla biti gospođa Schrey, no nitko se ne usudi javno reći, a Paul mudro šuti te tako privlači još više uglednih dama za portretiranje. Paula inače prati glas velikog ljubavnika kojem ni jedna žena ne može odoljeti (što je ustvari istina) i on na neki način postaje izazov za kreposne dame. Njegove slike se prodaju bez problema i uz visoke cijene, a on neumorno slika i kuje dalje planove. Cilj mu je pridobiti što više uglednih žena. Bivše ljubavnice i modele odbacuje čim ocijeni da mu više nisu potrebne bez obzira na žrtve koje su za njega podnosile. Potpuno je upropastio mladu Luciju. Ona se u njega tako zaljubila da se odala kriminalu i prostituciji samo da bi mu namaknula novaca dok se ne osamostali i postane slavan. Odbacio ju je na vrlo grub način.
U međuvremenu je pridobio bogatu gospođu Marek. Izradio joj je portret, postala mu je ljubavnica i popularizirala njegove slike gdje god je dopirala njena moć i utjecaj
Nagovorio je i mladu Irenu Schrey da mu pozira. Zaklinjao joj se na vjernost i vječnu ljubav sve dok nije popustila. Potpuno mu se predala premda je duboko u duši osjećala da je on užasno loš čovjek, da u njemu ima nešto dijabolično, zlo. Krišom od njezine mame izradio je i njen akt.
Kad je nakon rastave gospođa Schrey priopćila Paulu da joj je suprug ostavio kuću koja donosi lijepe prihode, a kćerki vilu u Tuškancu i sve ostalo, on planira oženiti kćerku jer bi tako dobio veći dio bogatstva. Majka je u euforičnom raspoloženju i puna planova o budućem životu s mladim i slavnim suprugom. Uopće ne primjećuje što radi Paul niti je u stanju shvatiti njegove planove jer jednostavno ne bi mogla ni zamisliti da netko može tako nešto smisliti. Sva treperi od uzbuđenja.
Do kulminacije dolazi kad gospođa Schrey ugleda akt svoje kćeri u Paulovu ateljeu i konačno shvati istinu. Uslijedila je žestoka svađa i Paul je ubijen s dva revolverska hica.
Došlo je do velikog skandala. Na sudu su majka i kćerka jedna drugu pokušavale zaštititi tako što je svaka govorila da je ona ubila slikara. Senzacionalni obrat dolazi na kraju kad mlada izmanipulirana Lucija priznaje da je ona ubila svog zlotvora iskoristivši trenutke žestoke svađe. Kao dokaz predala je pištolj.
Sve se završilo hepiendom. Kipar Ivan oženio je Irenu, usvojio njeno dijete koje je začela s Paulom i poslije imao još djece s njom. Mary se vratila svom suprugu. On joj je, naravno, sve oprostio. Ivan je postao vrlo poznat i cijenjen kipar. Njegova ideja o poštenom odnosu prema umjetnosti, radu i životu je pobijedila, a Paulova ideja da novac čini čovjeka sretnim je pobijeđena. Tako je zlo kažnjeno a pravednost i poštenje trijumfiralo.
Kompozicija
Roman ima 245 stranica džepnog formata i nije podijeljen na poglavlja u klasičnom smislu. Sastoji se od 25 cjelina nejednake dužine. Tako npr. prva cjelina ima 81 stranicu, središnjih pet cjelina zauzima svega tri stranice, a zadnje  trideset i tri stranice.
Sve se zbiva uglavnom u zatvorenom prostoru, u ateljeu, a taj zatvoreni prostor pogodan je za stvaranje dramskih sukoba
Centralni lik je Paul, glavni pokretač svih radnji. Sve se vrti oko njega i svi likovi su neposredno ili posredno u kontaktu s njim.
Radnja u početku teče relativno sporo i što više odmiče, sve se više ubrzava. Razlog onih kratkih cjelina umjesto poglavlja upravo je ta brzina događanja. Kulminacija dolazi negdje blizu kraja kad gospođa Schrey saznaje pravu istinu i kad su odjeknuli revolverski pucnji. Rasplet se događa na sudu.
Sva događanja komponirana su tako da izazovu što veću napetost i dobiva se dojam da je sve podređeno toj napetosti, a zanemareni su oni detalji koji književno djelo dižu na višu razinu.
Roman je kompozicijski tako organiziran da čitatelj s velikom radoznalošću prati događanja od početka do kraja i da knjigu ne ispušta iz ruke dok ne sazna kako se sve skupa završilo. Gutači zabavne literature uvijek očekuju sretne završetke i bogatu nagradu poštenim junacima i autor im je ispunio to očekivanje.

Likovi
Sve likove susrećemo na samom početku. Pojavljuju se pred nama kao na maloj pozornici i odmah saznajemo skoro sve o njima: njihovo porijeklo, zanimanje, društveni status, materijalnu stranu pa i životne stavove.
U početku se dobiva dojam da će dominirati dva lika oprečna po svemu: po izgledu, po naravi, po pogledu na umjetnost, po životnim stavovima… Bilo bi zanimljivo pratiti suodnos takvih karaktera gdje do izražaja dolaze autorove mogućnosti dublje analize ljudske prirode u vrijeme kada se nad svijetom nadvija zlokobni veo svjetskog rata, vrijeme pogodno da svaki čovjek pokaže svoju pravu prirodu.
Međutim, nametnuo se jedan lik i odveo autora u smjeru suprotnom od očekivanog. To je lik slikara Paula Martića. Njegovo pravo ime je Pavao, no Paul zvuči otmjenije u sredini gdje se sve strano, naročito zapadno, štuje više od domaćeg.

Paul je rođen u Kutini, u obitelji iz nižeg činovničkog sloja i roditelji mu nisu bili u stanju osigurati sve troškove školovanja na gimnaziji u Slavonskom Brodu, a posebno ne na studiju slikarstva u Zagrebu. A on je uvijek živio iznad svojih materijalnih mogućnosti. Snalazio je jako dobro baveći se svim i svačim: od šverca i sličnih poslova na rubu kriminala do zavođenja gazdarica kod kojih je stanovao. Bio je odličan učenik i briljantan student, ljepotan sličan filmskim zavodnicima i lako je pridobivao ljude za svoje ideje, a žene su se naprosto lijepile za njega. On je to obilato koristio.
Njegovo životno geslo je domoći se što više novca, probiti se u visoke društvene slojeve i uspjeti kao slikar čije će se slike prodavati za velike svote. Zato svim silama nastoji privući pažnju bogatih i uglednih osoba, naročito žena. Nakon prve uspjele izložbe postaje samouvjeren, drzak; neumorno slika portrete građana od ugleda, zanemaruje opaske kritičara da sve više prelazi u kič, da mu slike gube na umjetničkoj snazi. Njemu je glavno da se domogne statusa građanina iz visokog društva i da pod svaku cijenu postane bogat. Žene su za njega sredstvo pomoću kojega će ostvariti svoje ciljeve, a one mu lako padaju u zamke. Čim postigne određeni cilj, odbacuje ih ne obazirući se na traume koje se zbog tih grubih raskida javljaju u njihovim životima. One će mu na kraju doći glave.
Paul Martić je izraziti negativac bez ijedne pozitivne osobine. Častohlepan, gramzljiv, podao, beskrupulozan, okrutan, licemjeran, bezosjećajan. Upravo zbog svih tih osobina ne djeluje uvjerljivo. To je knjiški negativac koji se u realnom životu zaista rijetko javlja, kakav zapravo ne postoji. Podsjeća na slične likove iz jeftinih romana za masovnu razbibrigu, krimića ili ljubića svejedno, što ovom romanu daje pečat zabavne literature za široke slojeve.

Kipar Ivan Vikić sušta je suprotnost Paulu Martiću. Potječe iz seljačke obitelji, neugledne je vanjštine: nizak, krupan, nespretnih pokreta. Jedino što je na njemu lijepo, to su oči. Naivan je, prostodušan i seljački racionalan. S Paulom se sprijateljio još u gimnaziji u Slavonskom Brodu i od tada su nerazdvojni. Sve što Paul radi on ili ne vidi ili ne uzima za ozbiljno jer naprosto ne može vjerovati da bi njegov najbolji prijatelj mogao biti zao i pokvaren. Nije bio tako dobar učenik ni student kao Paul. Njegovi pogledi na poziv umjetnika oprečni su prijateljevim. Čovjek sebe cijelog mora dati u svom umjetničkom djelu, unijeti dušu u djelo, nadahnuti ga životom toliko da i običan promatrač shvati da to djelo ima ono nešto što ga čini istinskom vrednotom.
I ovaj lik po svojim karakteristikama (simpatičan do banalnosti, bez ijedne negativne osobine) spada u sferu zabavne literature.
Mary Schrey je žena iz visokog društva. Lijepa je, bogata, elegantna, posjećuje birane skupove i vrlo je ugledna. Imala je nesretnu mladost, no pojavio se kao princ iz bajke ugledni i bogati ginekolog te joj učinio život sretnim. Ona ga iznad svega cijeni. Život joj je bio besprijekoran sve dok nije srela Paula Martića i zaplela se u njegovu mrežu. Javlja se ljubavni odnos tipičan za zabavno štivo: ugledna, lijepa, bogata dama – mlad, ambiciozan, beskrupulozan ljepotan. Njihovi sastanci su, naravno, tajni. Ona mu se predaje tijelom i dušom, a na kraju mu nudi sve što posjeduje gluha i slijepa za njegove nečovječne namjere. Rasplet je tipičan za ovu literaturu. Pokvareni ljubavnik je kažnjen, a zaljubljena dama se otrežnjava i vraća svojoj obitelji.
Gospođa Marek predstavlja onaj sloj bogatih Zagrepčana koji svoje bogatstvo zahvaljuju nasljedstvu. Njezin otac se obogatio na sumnjiv način. Od siromašnog zanatlije postao je multimilijunaš i veleindustrijalac te kao takav cijenjen u poslovnim krugovima. Njegova jedinica, gospođa Marek, polako gricka to bogatstvo i uživa. Nedoškolovana je, ali joj to puno ne smeta. Osjeća se superiornom u svakom društvu. O svemu ima svoje mišljenje i izražava ga glasno i bez ustručavanja. Glasna je, samouvjerena, nametljiva, iskrena i u biti dobroćudna debeljuškasta dama koja puno drži do toga da se njezino ime i fotografije pojavljuju u modnim časopisima te da bude nazočna na svim značajnijim kulturnim i javnim manifestacijama. Ne usteže se mnogo ni od tjelesnih užitaka te se upušta u ljubavnu avanturu s Paulom Martićem samo zato što o njemu kolaju glasine kao o opasnom zavodniku i nezasitnom ljubavniku. Kad su tolike ugledne dame prošle kroz njegov atelje i krevet, zašto ne bi i ona.
Gospođica Irena Schrey, vanbračna kćerka Mari Schrey, pastorka doktora Schreya, oličenje je ljepote, šarma, inteligencije, djevojačke bezazlenosti i iskrenosti. Roditelji je čuvaju kao kap vode na dlanu i žele joj omogućiti vrhunsko obrazovanje. Upravo šokantno djeluje njeno upadanje u šape razvratnog i hladno proračunatog Martića. Ovaj lik podsjeća na nježne djevice iz pustolovnih romana koje padaju u ruke razbojnika pa se glavni junak bori svim silama da ih spasi. Ovdje takvog junaka nema (kipar Vikić je isuviše prostodušan) i djevica nastrada, no na kraju se ipak sve završava sretno. Ljepota je nagrađena brakom s čovjekom prepunim pozitivnih osobina.
Ostali likovi defiliraju romanom radi pojačanja dramske napetosti. Doktor Schrey je dobričina koji sve oprašta bez obzira koliko mu se nevolja nanijelo. U radnji sudjeluje indirektno, tj. prisutan je samo u dijalozima glavnih likova ili u komentarima sveznajućeg pripovjedača.
Doktor Marek, suprug gospođe Marek, sveden je na pratitelja svoje agilne supruge kao neki pandan njezine brbljavosti. Dok ona neumorno brblja, on samo potvrđuje sve što ona kaže i uvijek odgovara jednom eliptičnom rečenicom: Da. Što god ona priupita, on samo odgovori: Da.
Lucija Famek, model i odbačena djevojka slikara Martića javlja se kao izvršiteljica osvete. Nije detaljnije opisana, a njezino mjesto u romanu svodi se na to da osvijetli joj jednu stranu slikareva negativnog karaktera. Ona također podsjeća na likove siromašnih i grubo iskorištenih lijepih djevojaka u pustolovnim romanima. Takvi likovi redovito nastradaju vjerojatno zbog svog niskog porijekla za razliku od bogatih djevojaka za koje se bori neki hrabri i pošteni junak. Ona također, u stilu sličnih supatnica, priznaje svoj grijeh da bi spasila lijepe i bogate dame, žrtvuje sebe priznajući ubojstvo iz osvete.
Drugi likovi s početka romana pojavljuju se tek tu i tamo, mada se s obzirom na njihovo početno prezentiranje očekivala veća uloga u razvoju radnje.
Jezik
Jezik Pere Budaka je bogat i sočan. Pripovijedanje teče glatko, no osjeti se utjecaj kazališta. Sve je podređeno vanjskom efektu. Kad likovi govore, ne možemo se oteti dojmu da smo u kazalištu i da slušamo dijaloge s pozornice. A u tim dijalozima svaka je rečenica sračunata na to da izazove jači dojam. Malo je ili nimalo unutrašnjih monologa. S obzirom da se likovi kreću u zatvorenom prostoru, nema eksterijera, dok su interijeri (atelje) prikazani tek toliko da dočaraju ambijent u kome se kreću likovi. Pomalo nalikuju didaskalijama u kazališnom tekstu.
Najveći dio romana zauzimaju dijalozi, a oni predstavljaju Budakovu jaču stranu. Većinu likova zapravo i upoznajemo preko njihova govora, upoznajemo njihov karakter, intelektualni nivo, pogled na život i vlastitu sredinu. Govorom je najbolje okarakterizirana gospođa Marek. Njezina urbana (zagrebačka) kajkavština izdvaja se svojim koloritom od standardne štokavštine svih ostalih likova, što romanu daje izvjesnu notu regionalizma. Teško je zaključiti zbog čega samo ovaj lik govori kajkavskim dijalektom. Da se radnja odvija u nekoj drugoj srdini (mpr. Slavoniji ili Lici), onda bi to bilo jasno, no Zagreb je ipak kajkavsko područje pa kad je već uvedena kajkavština, bilo bi logično da više likova govori svoj lokalni govor.
Rezime
Atelje je drugi Budakov roman s tematikom iz umjetničkog života, ovaj put likovnog, čija je radnja smještena u Zagreb. Dosad poznat po komedijama naglašene socijalne problematike vezane uz ličko selo, Budak se kao romanopisac okreće zagrebu u kojem se školovao i proveo najveći dio života. U tim romanima oslikava sredine koje najbolje poznaje, a to je umjetnički svijet. Ovdje je to svijet likovnih umjetnika, njihovo poimanje općeljudskih načela i moralnih vrijednosti.
Sve se događa u centru grada. Spominju se i znameniti Zagrepčani iz zabavljačkog miljea ili likovnih krugova, ali se sam grad ne opisuje. Nastoji e prikazati i pridobiti simpatije za gradsku elitu prema kojoj gravitiraju svi likovi. Tu elitu predstavljaju s jedne strane ugledni intelektualci a s druge za naše prilike enormno bogati ljudi koji posjeduju  vile u Tuškancu, tvornice, veletrgovine, stambene i poslovne prostore u centru grada. U tim se krugovima pliva u bogatstvu, vode se razgovori o glazbi, slikarstvu, sportu, modi; redovito se ide na koncerte, posjećuju kazališne predstave i likovne izložbe, prate se elitni sportovi kao što su konjičke trke ili tenis, premda kod nas konjske trke nisu baš na nekoj visokoj cijeni niti su tako popularne. Dobiva se dojam da u tim elitnim krugovima teče med i mlijeko i da se samo uživa i troši novac koji netko drugi zarađuje ali ne zna uživati u njemu pa ga olako daje svojim najbližima da im život bude što lagodniji.
Samo se u jednom segmentu javlja umjetnički snažnije prikazana situacija. To je epizoda odbačene i prevarene propale djevojke Lucije, njezin odnos prema ocu, riješenost da se ide do kraja u ostvarenju životnog cilja i tipična djevojačka zabluda beskrajne vjere i potpunog predavanja muškarcu svojih snova. Budak je ipak najbolji kad oslikava socijalnu tematiku, no ovaj roman je imao sasvim drugi cilj.
Atelje ima sve atribute lakog zabavnog štiva: uzbudljiva fabula, naglašena erotika, škrti opisi interijera a puno zanimljivih događaja; glavni lik je čovjek lijepe vanjštine a prepun negativnih osobina što svakako pridonosi zanimljivosti. S obzirom da je negativac, na kraju ga sustiže zaslužena kazna.
Sve se završava sretno, a to je ono što ljubitelji ovakve literature traže.
Atelje je još jedna lijepa knjiga za razbibrigu i tko je u toj namjeri pročita, neće se razočarati.



Bilo je pravo ime:

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

  • NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio.To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu

 19. srpnja 2011. u 0.10 sati

Piše: Rudi Tomić

Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja hrvatskog Brazilijanca Ilije Barbarića: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA /BILO JE PRAVO IME/ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskog naroda i nadljudske izdržljivosti hrvatskog bojovnika, ustaša i domobrana u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.
Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH ( Hrvoje Markovića,  Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.  
Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskog naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.
Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz II. svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutno istina o Domovinskom ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan.
Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju sa ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskom ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvati kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i dana aktualna povijesna zbivanja iz II. svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskog rata.
''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo.'' (M. Vidović) 

Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskog Holokausta, prof. J. Ivan Prcela, iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku – svjedoku i mladiću,  koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce:  ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti.'' (str. 5.)
Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika.'' (Zajedničar, 15. rujna 2010., str. 11.)

Evanđelje po Iliji

Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu  u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o nadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi hrvatsku državu i hrvatski narod.
Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom  Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu,  zapadnim saveznicima, da se predaju (po ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici  oružanih snaga , a ne kao ratni zarobljenici. 
Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titu, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.
U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedan od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli  mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i  najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941, donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić,'' (str. 15.)
Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednikom Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskom Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titovi partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden  točno za 15 sati.  Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare.'' (str. 28. – 32.) . Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!
U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede.
''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik…krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed  našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni…. s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13  vojnika, s četvorici su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.)
Napomena: Uz ovaj gnjusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su lijesa ubijenih ustaša donesena u  Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu  oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

Razoružanje Talijana i pregovori sa partizanima

''Dne 8.  rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9 rujna 1943, god. Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika.''
(str. 41.)
Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori sa Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše , ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima.
''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se  Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe.'' (str. 42.)
Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba  u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu sa partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati.
''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S nače strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je  Italija kapitulirala i oni nemaju  više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat , hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu.''   (str. 44.)
Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim nadležnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje  u Vrgorcu  u Stilju.  Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli  od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji je od Auswitscha!

Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvog obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu.

Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'':  partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'' , također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkve u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.    
U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auswitscha? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano – 700 studija,  dočim o Auswitschu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (procentualno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu!   
Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka – cca. ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drugačije:
Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin.'' (str. 98.)
Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru  ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana  ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata.'' (str. 99.) 
Adil Zulfikapašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u  kojoj je objavio tajne papire, Titove dokumente o tom logoru, rekao je: '' U Jasenovcu nikad  nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.)
Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!
Na Institut for Reseach of genocid Canada, July 27, 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 – 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.''. Dakako, Broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70% veći od  broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. na ogled.
''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem  porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima – lažov i ubojica.'' (M. Vidović,  H. Fokus)
Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više  neće pročitati (na žalost!, podcrtao rt) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika.'' (str. 100.)
Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji  su obavljali poslovne dužnosti u logoru. 
Naime, mnogi od antihrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda,  i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera  komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

Bleiburg – Golgota Hrvata

''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tita. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade.
''Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. Engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titu na milost i nemilost. ''Nitko ne može opisati divljački postupak Titovih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titove armije.'' (str. 46. – 47.)
Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su  stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremano u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja:
''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12 tisuća vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7 000 ljudi, oko 1.700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu. '' (str. 47 - 49)
Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovo su odvojili  njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6 000 ljudi s kojima je preko Senova  stigao  u Zaprešića . Nemoguće  nam je u ovome osvrtu slijediti Iliju ''odiseju'' - od  Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskog Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''. Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva puta, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno  pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi sa obitelji.

Doživljaji Ilije Barbarića

Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za  film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu. Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno neće doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i dijaspori; niti će biti predstavljena na globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić) , a sigurno neće ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH na program ''Nedjeljom  u 2'', kako  što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupavca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.
- U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenog križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaša (02. 08. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća.
- Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana  jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala  dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen – Dido Kvaternik i drugi.  Najpoznatiji Izraelsko general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki  broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji  sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i  Miljenko Jergović - oni će napisati  scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!).
- Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo – i to datumski kada i gdje.
- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. – 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te  gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je  150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao SPOMENICA ŽRTVAMA hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobržnjicima.  
U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače  1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Soa Paulo u Brezilu. Ne samo što govori više jezika, osim hrvatskog, govori talijanski, španjolski i portugalski jezik; ima isto toliko i državljanstava:  bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo.
Zbog gore svega iznesenoga preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskog naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nje jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe. Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković,  Tijardovićeva 22, 21000 Split, Republika Hrvatska  E- mail: boskovic@stt-com.hr.



Prikaz književnika Jure KARAKAŠA

PJESNIK VELEBITSKOG BUNJEVAČKOG KRŠA

Milan Krmpotić, Bunjo dida moga, Senjsko književno ognjište, Senj, 1993.


16. srpnja 2011. u 13.20 sati

            Pjesnik, prozaik i dječji pisac Milan Krmpotić rođen je 1945. u Veljunu primorskom kod Senja. Najistaknutiji je član senjskog književnog kruga (pisci koji se okupljaju oko časopisa Usponi što povremeno izlazi u Senju). Dosad je objavio trinaest knjiga, od čega devet zbirki pjesama, jedan igrokaz, jednu zbirku priča i dva romana. Piše humoreske i vjerojatno će ih jednog dana objaviti u posebnoj knjizi. Neke su mu pjesme objavljene i na poljskom jeziku. Član je Društva hrvatskih književnika.

Simbolika bunje

            Zbirka se sastoji od pedeset i tri pjesme koje nisu razvrstane po ciklusima pa se tako dobiva dojam cjelovitosti i tješnje tematske povezanosti.
Već sam naslov Bunjo dida moga govori o osnovnoj Krmpotićevoj preokupaciji. To je uži zavičaj, točnije Krivi Put i prostori u senjskom zaleđu, oni prostori u kojima je autor odrastao stječući prva životna iskustva. To je kraj u kojem se oduvijek teško živjelo i stalno nekamo odlazilo: krš, posna zemlja, surove zime, žarka ljeta i ljudi otporni, žilavi, skromni a ponosni do neba.
Čini se da je bunja kao svojevrsni simbol ponosa i tvrdog života svojom skromnom arhitekturom i dugovječnošću dala nešto od svojih karakteristika i ljudima što egzistiraju na vjetrometini između mora i Velebita, između tvrdog Nehaja i oporog velebitskog terena.
Prva pjesma (prema kojoj je naslovljena i cijela zbirka) predstavlja putokaz, usmjerava na tematiku, ali i na skrovite staze jednog bogatog unutarnjeg svijeta.

Djetinjstvo kao inspiracija

            Odmah iza naslovne pjesme slijede stihovi inspirirani djetinjstvom. Pred nama iskrsava život seoskog dječaka neobično bogat emotivnim proživljavanjima.
S jedne strane imamo slike siromaštva, onog siromaštva koje graniči s očajnom borbom za golo preživljavanje, a s druge strane čitavu lepezu upečatljivih pejsaža, personificiranih detalja prirode, dječjeg poimanja životne stvarnosti te prelamanje ozbiljnih događaja kroz svijest iznenađenog dječaka.
Tu je majka, temeljni oslonac dječje sigurnosti, «mlađa od planinskog cvita», seoska žena koja nikad nema odmora, težakinja koja crpi snagu u sreći odrastanja vlastitog djeteta, i upravo zbog te sreće prevladat će bijedu i bolest, kišu i ljetnu žegu, i neprekidno će sanjati o nečemu što će doći i uljepšati joj patnički život.
Tu je otac kao sinonim snage u borbi s prirodnim elementom:
Kroz sleđene prozore gledan
di ćaća zimu slama

I dok «ćaća» zimi vodi borbu sa snijegom i studeni, u proljeće
Čim crtalo zore
na mokroj njivi
brazdu razore,
ćaća već pluži
mamuran pljucka
i viče na volove

Sa ćaćina čela
razorana brazda
teče do crtala,
a meni se čini
da iz njenog znoja
niče jedro sime.

U dječačkoj svijesti ostaje neizbrisiva slika oca i majke, radišnih, neumornih, neuništivih djelatnika vječno zaposlenih, pogleda uprta sad u zemlju, sad u nebo u iščekivanju neke nove nevolje koju može donijeti nepredvidljivi Velebit. U njegovim očima njih dvoje su veći od Velebita i jači od zemlje kojoj iz škrtih njedara otimaju ono što im treba. Oni su njegov svemir.
U ovom tematskom bloku ima i nekoliko pjesama anegdotskog tipa s tipičnim zgodama senzibilnog razigranog ali  svojeglavog seoskog dječaka, primjerice Mali skijaš, Drinak pripun šiba, U bandiži, ali i nekoliko izvanrednih pejsažnih s vrlo dojmljivim olfaktivnim i taktilnim slikama.
Bajkovita pjesma Ednoga davnoga Božića odiše nekim čudnim religijskim raspoloženjem:

sve je bilo nekako uzneseno
u tomen Božjamen danu
u srcu u viri i ufanju posvećenu…

… i naivnom dječjom začuđenošću, što joj daje čar svježine, čar zimskog blagdanskog raspoloženja i dječje ustreptalosti pred nekim što treba doći, nekim velikim, svemoćnim; čar dječje zabrinutosti da taj svemogući ipak ne zaluta u velebitskom bespuću:
Po Donjin rupan sigurno će lutat:
tamo di se janješce moje prolitnje
niki dan zagubilo.

O učiteljicama i školi u nas se dosta i pisalo i pjevalo, no Krmpotićeva Moja učiteljica nešto je najljepše i najtoplije što je ikada itko napisao o ovim ženama što su svoju mladost istrošile po dalekim i zabačenim selima da bi, kako to samo one umiju, odškrinule prozor u svijet znanja i proširile djeci vidike izvan njihovih seoskih carstava:
Una je meni Meriku moju otkrila
pustinje afričke
i puste ruske stepe,
una je meni i Rvacku moju
u krilu materinu krilatu
otkrila…

Čovjek i priroda – jedno
Uronjen u njedra velebitskog krša, Krmpotić se naprosto stopio s florom i faunom rodnog podneblja.
Mirišu jaglaci kljucajući rosu uz rub bukvika, sunčana kruna plamsa na kosi, trava iz otkosa doziva Dikulju, po rascvjetanim škrapama treperi svirka pijanog cvrčka… Dok se razigrani Pan veseli zrelom žitu, žedna pjeskulja vapi nebeski blud, a vrijesak vrišti u ljubičastoj vatri u srcu planine.
Sve se tu ori od zvukova ljeta, sve miriše od zdravog planinskog zraka – čovjek i priroda su jedno. Ali negdje duboko u podsvijesti kao da je prisutan strah od te iste prirode, strah od nečega što bi iznenada moglo poremetiti sklad, nečega što miriše na fatalizam, onaj čudni osjećaj blizine nesreće koji ne dopušta čovjeku da se svim svojim bićem prepusti uživanju.
Priroda ima svoje drugo lice pa ako čovjek želi opstati, mora poznavati njenu narav, mora joj znati uzeti ili oteti ono što mu treba. U tom hrvanju čovjeka i zemlje sastoji se čitav život na velebitskom kršu, život često gorak i prečesto tvrd:

Neš kamene slomiti i mene.
Zdrobit ću te ovin gladnin rukan,
na našin će zajedničkin mukan
žeti žito ruke moje žene.

Blago

Valjda nitko na svijetu ne može bolje iskazati svoju ljubav prema blagu od seoskog dječaka ili djevojčice koji po cijele dane čuvaju stoku, zebu na kiši i mrazu ili se prže na ljetnoj vrućini. Još ako je dijete siromašno pa ima samo jednu kravu, onda se tu uspostavlja poseban odnos gdje se blašče doživljava kao član obitelji, spasiteljica i hraniteljica.
Pjesma Bušica već svojim naslovom (deminutiv, tepanje) govori da se radi o dragom biću, o nečemu ljupkom i bliskom. To je zapravo duga i dirljiva priča o dječaku i njegovoj kravi, o sukladnosti boja, mirisa i osjećaja; to je idila planinskih pašnjaka i svijet beskrajne, lepršave dječje sreće. Djetinja razdraganost pojačana je deminutivima njuškica, bušica, vimešce, zvončić, kravica i mi naprosto vidimo sretno dijete u igri na livadi dok pokraj njega mirno pase njegova kravica. Zltko Tomičić ovu pjesmu smatra najboljom u cijeloj zbirci.
U pjesmi Izdržati izvanredno je dočarana napeta atmosfera teškog fizičkog rada u kojoj dječak naprosto osjeća fizičku bol od silne želje da pomogne volu u jarmu:
Kitonjine oči
od teškog tereta vlažne i krvave
kao dvi gladne zgrčene pijavice
za srce ujidaju…
Napetost se pojačava ponavljanjem poticajnih rijči: ča Kitonja, ča kitonja! Da bi na kraju dostigla vrhunac u tri puta ponovljenom glagolu: izdržati, izdržati, izdržati!

 Ljubav
Pjesme s ljubavnom tematikom imaju u sebi nešto od one momačke podrugljivosti gdje se momak, pod utjecajem okoline u kojoj odrasta, ironično odnosi i prema sebi i prema predmetu svoje čežnje. U svojoj osnovi narativnog su karaktera. Iznose zgode iz života a efektni završeci kao neka vrsta kontrasta daju im draž šarmantne ironije. Izrazitijeg erotskog naboja ima u pjesmi Čobanska ljubav:
Dodir ruke po kolinu
mamija je uzdisaje.
Drćala je kano šiba
i cičala: Grijota je!

            Simpatična je magareća ljubav u Obolija od ljubavi:

                                                     …
Od zanosa ga liskova grana ličila
ali je ljubavna bola
sve druge bole nadjačala…
U šaljivoj pjesmi baba i Mara prikazana su dva svijeta, dva pogleda na ljubav: konzervativne babe i mlade vesele mare koja puno ne mari za tradiciju i seoske običaje:

Ne smi se vražja mare
slušaj što baba veli:
prid oltar njega vodi,
il se iz kuće seli.

                                               Odmane rukon Mara:
Mani se ti i kuća!
O ko vesela tica
Do gaja odskakuće!

Snažna socijalna podloga
Krmpotićeva lirika iz tvrdokornog života velebitskog i podvelebitskog čovjeka. To je život seljaka-svaštara (zemljoradnika, stočara, drvosječe, zidara, stolara, privremenog ekonomskog emigranta…), onog seljaka koji na svojoj škrtoj zemlji proizvodi sve što mu je potreebno za život, a nikada dovoljno da bi mu obitelj koliko toliko mogla normalno živjeti. Bilo koja prirodna nepogoda (suša, veliki snjegovi, slaba ljetina) može biti katastrofalna i imati tragične posljedice kako za obitelj tako i za cijela sela. Zato u njegovim pjesmama sa socijalnom tematikom prevladava izvjesna gorčina, neka vrsta tvrdoglavog suprotstavljanja višim i jačim silama, seljačkog bunta i inata u borbi za komadić kruha.

Ne tiraj me, Sveti moj Ilija
ne tiraj me na grije paklenske!
Kletva bi moja mogla spaliti
ta tvoja kola silna, plamena.

Čuje se kletva očajnog čovjeka, jadikuje otac zbog sina koji zanemaruje obiteljske tradicije, odzvanja «sikira suđenica» velebitskim dulibama, zaprepašćujuće odjekuje mukli pad drvosječina tijela:
Pogibe Martin, sto ti bogova!
Oko mene svit se okrenija
kad je, nesrića, o zemlju tresnija…
I jadikovka i kletva kao vid bunta predstavljaju neku vrstu obrambenog mehanizma u čovjeklovu životu. Čovjek je ovdje zemlja, a zemlja čovjek:        

                             
Sve više i više
Bože mi prosti
zemlja Ivon postaje
a Ive zemljon…
Opstati može samo onaj kome je ta zemlja u krvi, u genima, onaj tko na ovim prostorima ima svoje korijene i ti mu korijeni daju snagu da istraje, da se uvijek vraća i obnavlja.
Odlasci u daleki svijet ovdje su nešto tako normalno kao što je normalno da je na ovim prostorima život neprekidna borba s nedaćama svih vrsta. Zato u pjesmama sa socijalnom tematikom nema ni smijeha ni radosti ali ni pretjerane tuge, niti one povišene tenzije patetičnosti tako karakteristične za socijalnu poeziju dobrog broja pjesnika.
Vraćanja su rjeđa nego odlasci i svaki povratak na rodni komadić zemlje ili u opustjelu kuću izaziva snažne emotivne reakcije. Odzvnjaju glasovi prošlosti, vrte se slike iz mladosti s neizbježnim licima oca i majke ili prijatelja kojih više nema. U toj tamno obojenoj lirici punoj gorke istine osjećaj za realno nadvladava emocije, ali se ipak provlači izvjesna nota sentimenta: nitko ne može ostati ravnodušan pred pragom opustjele rodne kuće:

Dok leži pusta, zametana snigon,
ja, nejačak, jurin bilin brigon
i dok sritan treperin u sanan,
zadnje zbogon kopka mi po ranan.

                                               Saminjon njezinon vitri će vijati,
zavijat vuci, snigovi kijati,
al moje srce dok mu iskre bude
iz dičje je buke nikon neće dati.

Rodoljublje
Krmpotićevo rodoljublje nije ni plakatno ni galamdžijsko, niti je nametljivo. Ono je utkano u velik broj pjesama kao sastavni dio lirskog iskaza. To je rodoljublje ponosnog čovjeka zasnovano na čvrstoj vjeri u bolje sutra. Ni siromaštvo ni sva dramatična zbivanja u prošlosti ne mogu potisnuti njegovu vjeru u opstojnost hrvatskog čovjeka na hrvatskoj zemlji.

U prošlin cajtin nespokoja
nemilo su nas znale ist
ka niki otpad ljuckog soja
vitrine razne kroz povist

I kad pjeva o rascvjetanim proplancima ili snijegom zametenim predjelima – to je ljubav za rodnu grudu. Kad govori o Bunjevcu koji brani carsko kao svoje i hrani tuđe vojske, gradi tuđe mostove i tuđe tunele – to je ljubav prema vlastitom puku, prema čovjeku s kamenjara kojega biju sve nedaće ovoga svijeta a on istrajava i trajat će kao što Velebit traje.

Rodni naš kraju, pusti, mili,
sa svojin ti se kunen grobon:
Svaka se radost sa tobon dili
i svaka tuga tuguje s tobon


Neki čudan osjećaj sjete i nostalgičnosti provlači se kroz ove stihove bremenite rodoljubljem, ispunjene tamnim zvucima prošlosti i kratkim bljeskovima sjećanja na možda jedine sretne trenutke – igre iz djetinjstva. I baš ta kolijevka djetinjstva i silna želja za povratkom jamstvo su da naša zemlja neće opustjeti:

Ali dok je bunjevačkog imena,
ostat će ode simena
za sva sadanja
o buduća vrimena.
K kolivka naša jošte uvik nuna!

Jezik

Čovjeku naviklom na standardni jezik, ova će zbirka djelovati i kao iznenađenje i kao osvježenje. Nenadano će se naći u kraju iz kojega struje neki drukčiji vjetrovi, odzvanjaju drukčiji zvukovi i sve to čini mu se odnekud poznato, a opet tako daleko. Kao da je uronio u djetinjstvo pa se maglovito prisjeća starih ljudi, njihova jezika i priča o tome kako je nekad bilo teško živjeti ali je sve bilo nekako jednostavnije i ljepše.
Pjesme su pisane jezikom kojim govore ljudi Krmpotićeva rodnog kraja (Krivi Put, Veljun Primorski, Mrzli Dol i druga sela iznad Senja), simpatičnim govorom punim lokalnog kolorita i dragih starinskih riječi
To je štokavski dijalekt-ikavski govor, s puno primjesa primorske čakavštine. Po leksiku je vrlo sličan govoru ličkih ikavaca, samo što je bogatiji čakavizmima i ima više sačuvanih arhaizama.
Karakterističan je nastavak –n umjesto štokavskog –m u instrumentalu i prezentu: svojon, snagon, lipoton, životon… crpin, trpin, stojin, umivan…
Često se dodaje i -an, -en u nekim riječima: koraciman, pastiriman, šumarciman;  božjemen, njomen…
Glas h gubi se u svim pozicijama: Rvacka, lad, iljada; uzdanula, privatit, svatit; stra, iz bunjevački, od moji… ili se zamjenjuje sa v
Glas j ili se ne izgovara na početku riječi: esam, adan, ednom… ili dolazi do prejotacije: jopet, jorgule… ili se dodaje tamo gdje ga u standardnom jeziku nema: doveja, srija, tija, zaljubija, naumija…
Štokavsko o često se zamjenjuje sa e: iztesla, teplog, tepšlom… a u nekim zamjenicama postaje u: una, uni, unda…
U skupovima st, ts, ds često prevladava jednostavnije c: caklo, ljucki, Rvacka, a česti su i arhaizmi: rasprećava, drćala, skakućala, šapćala…
Zamjenice ovaj, taj u množini imaju oblik koji se također često čuje u ličkih ikavaca: ovizi, tizi, onizi…
O jeziku ove zbirke kao izuzetnoj njezinoj kvaliteti mogla bi se napisati čitava rasprava i odati Krmpotiću priznanje za čuvanje izvornog zavičajnog govora. Jezik je svakako jedan vid rodoljublja i Krmpotićeva vraćanja vlastitim korijenima pa može poslužiti i drugim pjesnicima kao primjer kako se njeguje govor predaka i čuva od zaborava spomen na junačku prošlost svoga naroda.

Rezime
Zbirka pjesama Bunjo dida moga u neku se ruku može smatrati kao osvježenje u našoj suvremenoj poeziji. U nekim elementima pojedine pjesme podsjećaju na narodne pjesme kakve su se njegovale u primorskim gradovima pa nam se pričinja kao da čujemo osamljenog mladića kako negdje na obali pjeva o čežnji za svojom dragom ili pak objesne, raspojasane momke kako se rugaju curi koju je zaveo neki pustopašni bećar. Neke opet po ritmu i osnovnom ugođaju nalikuju najljepšim Vidrićevim stihovima. Međutim, cjelokupna zbirka predstavlja jedan poseban svijet čovjeka obuzetog rodnim krajem, uronjenog u traume prošlosti i vlastite intime.
Zbirka bi se tematski mogla podijeliti na slike iz djetinjstva, ljubavne pjesme, pejsažne i refleksivne, s tim da ova podjela nije strogo ograničena.
Krmpotić se služi i vezanim i slobodnim stihom, no skloniji je slobodnom stihu kojim su ispjevane i najljepše pjesme u cijeloj zbirci (Moja učiteljica, Ednoga davnoga Božića, Bušica, Ivina tužaljka, Pogibe Martin…)
Znakovita je najduža pjesma u zbirci (Krivopucka) s jakom povijesno-socijalnom podlogom i snažnim emotivnim nabojem. Pisana je vezanim stihom i ima dvadeset katrena, a u njoj je sadržana povijest bunjevačkog čovjeka s velebitskih i podvelebitskih prostora.
Krmpotićeva poezija doimlje se čitko i jednostavno, no ispod te jednostavnosti lako se može očitati slojevitost najrazličitijih osjećaja, metaforičnih vizija i vrlo dojmljivih slika prepunih boja, mirisa i zvukova škrtog i kamenitog podneblja.
Posebnu vrijednost ove zbirke predstavlja jezik. To je jezik primorskih Bunjevaca, štokavska ikavica izmiješana s čakavskom ikavicom, lokalni govor senjskog zaleđa prepun sočnih izraza, jezik obojen patinom prošlih vremena pa djeluje kao svojevrsno iznenađenje i izaziva radoznalost.
Zbirka je popraćena osvrtom Vikovična zemlja iz pera Zlatka Tomičića i rječnikom manje poznatih riječi.
Pjesme su likovno osmišljene ilustracijama Ivana Blaževića.
Jure Karakaš


Tesla izložba u Smiljanu

Otvaranje izložbe o Nikoli Tesli rezultat rada Otvorenog ateljea iz Karlobaga koji vodi slikar Sergije Mihić /Foto Lik@ press Gospić

155. GODIŠNJICA ROĐENJA NIKOLE TESLE U SMILJANU

LIKOVNJACI TESLI ZA ROĐENDAN

Umjetnik Sergije Mihić predao je danas Memorijalnom centru Nikole Tesle donaciju slika slikarske kolonije Otvoreni atelje iz Karlobaga.

tesla Jedan od poklonjenih radova

www.licke-novine.hr
10. srpnja 2011. u 14.15 sati

SMILJAN - Skromnije nego ikada prije danas je obilježena 155. godišnjica rođenja znanstvenika Nikole Tesle. U 11sati u Memorijalnom centu Nikole Tesle okupila se grupica ljudi kako bi nazočila otvaranju izložbe poklonjenih slika Udruge Otvoreni atelje iz Karlobaga. Izložbu je otvorila Marta Grgurić, gospićka dogradonačelnica.

- Udruga Otvoreni atelje djeluje devet godina u Karlobagu. Tema Tesle je rađena 2006. godine na međunarodnom likovnom simpoziju- rekao je Sergije Mihić, utemeljitelj Otvorenog ateljea.

- Likovna kolonija organizira se u sklopu Baškog ljeta u kolovozu zahvaljujući obitelji Marine i Sergija Mihić koja je osigurala uvjete za rad u Fortici.Nema turističke budućnosti bez kulture. Posebno je značajno što Udruga pozornost posvećuje radu s djecom - rekao je na izložbi karlobaški pročelnik Marko Vukelić.

Od danas u Smiljanu se nalaze 23 različita rada 17 umjetnika iz Hrvatske, Švedske, Grčke, Austrije, Slovenije i Bugarske. I ranije su umjetnici poklanjali djela za Galeriju Nikole Tesle.

Tesla

Detalji s likovne izložbe povodom 155. godišnjice rođenja Nikole Tesle u Smiljanu

tesla
Gledatelji na otvaranju izložbe slika o Tesli u Smiljanu

Usputnica iz Gospića

IZLOG PUN LIKE

 

U izlogu Školske knjige nalazi se dosta knjiga o Lici i Ličanima.


www.licke-novine.hr


25. lipnja 2011. u 19.15 sati

GOSPIĆ - Na najeli-tnijoj trgovačkoj lokaciji u ličkoj metropoli već nekoliko godina nalazi se knjižara zagrebačke Školske knjige. Lokal je to u Ulici dr. A. Starčevića u Staroj robnoj kući koja je izgrađene pred stotinjak godina. Jedan od njihovih izloga djelomično je uređen s knjigama o Lici i Ličanima. Tako se tu nalazi drugo izdanje Čuljatova Ričnik ličke ikavice, Envera Ljubovića Grbovnik Gacke, Krbave, Like, Senja i Vinodola, Ane Tomljenovićni Smiljan i okolica, monografija Plitvičkih jezera, nekoliko knjiga u Tesli, vodič po Velebitu, drugo izdanje knjige Velebit i njegovo bilje od Sergeja Forenbachera i Velebit od Krunoslava Roca.

ličke knjige

Lički dio izloga u Gospiću

U izlogu je i prvi uradak Ivice Došena Žutig Krvop'ja, MirkaMarkovića Ličani koji koštaju svega 29,5 kuna, te knjiga o Krbavskoj bitki 1493 od Anđelka Mijatovića.
Tu je i CD Cerovačkih pećina i dvije knjige o Nikoli Tesli. Saznali smo da će u prodaju uskoro knjiga o poskocima velebitaša Vlade Prpića Prve s Oštarija.

 

Prikaz Jure Karakaša

PRVI BUDAKOV ROMAN O ZAGREBAČKIM UMJETNIČKIM KRUGOVIMA

Pero Budak, Sonata u d-molu, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994.
www.licke-novine.hr

25. lipnja 2011. u 18.45 sati

            Roman Sonata u d-molu, za razliku od većine djela Pere Budaka, bavi se urbanom sredinom, točnije, jednim slojem urbanog društva, onim slojem zagrebačkih građana koji sebe smatraju značajnijim i uglednijim te nastoje taj status zadržati pod svaku cijenu, bilo na području kulture i umjetnosti, bilo u domeni privrede ili politike ili bilo kojeg segmenta društvenog i javnog života.
Fabula
Okosnicu radnje čini ljubav između Borisa u Blaženke zvane Beci.
Boris je student Muzičke akademije u Zagrebu, usput studira na Filozofskom fakultetu. Potječe iz provincije, siromašan je, patrijarhalno odgojen i iznad svega drži do obećanja danog majci na samrti da će završiti gimnaziju i fakultet, i studij glazbe. Pored dva fakulteta uči strane jezike jer smatra da moderan čovjek nije kompletna ličnost ako ne pozna barem jedan strani jezik. Vrlo je talentiran i svi mu proriču blistavu karijeru i kao skladatelja i kao reproduktivca. Uzdržava se od davanje instrukcija gimnazijalcima i sviranjem po raznim zabavama.
Beci je sušta suprotnost Borisu. Otac joj, doktor Foretić, umirovljeni direktor banke, i majka Gizela pružaju sve što dobrostojeća zagrebačka obitelj može pružiti svojoj jedinici. Ona to obilato koristi i uživa u životu do krajnjih mogućnosti. Studentica je ali ne polaže ispite i nije se makla od prve godine studija. Lijepa je, komunikativna, bez problema sklapa poznanstva i osvaja svakog muškarca koji joj se dopadne.
Ova dva lika u svemu su oprečna: ona bogata – on siromašan, ona iz viših društvenih slojeva – on provincijalac beznačajna podrijetla, ona sve podređuje osobnim užicima – on studiju i glazbenom usavršavanju, ona prevrtljiva – on dosljedan u svemu, on cijeni samo rad i poštenje – ona novac i vanjski sjaj.
Ljubav između ovo dvoje mladih javlja se u burnim vremenima Drugog svjetskog rata, točnije 1943. godine u vrijeme kapitulacije Italije.
Prevrtljiva i razmažena Beci toliko je opčarala Borisa da on poput zaljubljena tetrijeba jednostavno ne vidi kako ga ona vara na svakom koraku. A da stvar bude kompliciranija, ona voli Borisa jer odgovara njenom tipu idelanog muškarca: pametan lijep, cijenjen u društvu, vjeran, ulijeva sigurnost, predstoji mu lijepa budućnost, druge djevojke joj zavide… Jedino joj smeta njegov patrijarhalni odgoj i zastarjeli pogledi na ljubav i brak.
Vjenčanje je obavljeno u stilu bogatih Zagrepčana usprkos ratnim okolnostima i dvoje mladih počinju živjeti u vili Foretićevih.
Pored osnovne teme: ljubav dvoje mladih, u roman su ukomponirana i druga zbivanja tipična za obitelj, grada i društvo uopće. Rat se osjeća u svim životnim porama, no glavni junaci nisu direktno umiješani ni na jednoj strani, premda su Borisove simpatije na strani partizana.. On čak potajno odnosi lijekove u violinskoj kutiji na punkt u Gundulićevoj ulici i zbog tog ilegalčenja lako je mogao izgubiti glavu. Domobrane jako simpatizira a uveden je u vojnu evidenciju domobranske glazbene postrojbe. Ustaše ne podnosi, četnici se usput spominju isto kao Nijemci i Talijani isključivo u negativnom kontekstu. Rodoljub je, ali iznad svega drži do svoje umjetnosti i smatra da jedan umjetnik u ratu može više doprinijeti pobjedi nego običan borac s puškom u ruci.
Kraj rata i dolazak novih vlasti dočekan je bez euforije. Atmosfera tih događanja dana je kroz govor likova, posebice ženskih s tipičnim ženskim procjenama novonastalih prilika. Foretići se opet snalaze, samo što sada žive u sjeni Borisovih uspjeha. Bogatstvo im je svedeno na minimum (od cijele vile dopušteno im je živjeti samo u jednoj sobi i kuhinji), osjećaj sigurnosti i zadovoljstva statusom uglednika postupno je ispario, do izražaja dolaze neki novi uglednici i nova životna pravila, a ozbiljna glazba, za čudo, privlači više ljudi nego prije, koncerti su posjećeniji a i na radiju se ta glazba više emitira.
Boris uživa ugled vrhunskog majstora violine a i velika je potražnja za njegovim skladbama. Putuje cijelom zemljom, često gostuje u inozemstvu, njegove stvari sve se češće čuju s radija, honorari pristižu. Beci se razvila u prekrasnu ženu, često putuje s njim i svojim šarmom opčinjava muškarce što joj posebno godi. Boris obožava kćerkicu Zdenkicu kao i ona njega i nema toga na svijetu što ne bi za nju učinio. Živi se na visokoj nozi, Foretići opet primaju goste, opet se vode razgovori o umjetnosti, modi, visokoj politici…

On pored mnogih skladbi što se posvuda izvode pokušava stvoriti jedno izuzetno djelo, jednu sonatu koja će predstavljati vrhunac njegova stvaralaštva. Tu sonatu odavno je zamislio, nosi je u sebi cijeloga života i stalno je dotjeruje, usavršava. Ima osjećaj da je ta sonata njegov život, da sadrži smisao umjetnosti u ljudskom životu uopće, sve ono što se riječima ne može a tonovima može izraziti.
Beci međutim ne može pobjeći od sebe. Zov puti jači je od poštivanja bračnih normi i straha od skandala. Premda Boris dobiva anonimna pisma o nevjeri svoje žene, on i dalje vjeruje u ljubav zanesen zrelom ljepotom zanosne Beci i idilom bračnog života. Upravo kad je dovršio svoju sonatu u d-molu, svoj životni san, doznaje da Zdenkica nije njegovo dijete, a ni drugo koje je na putu također nije njegovo. Sve što je do tada stvorio u životu odjednom se ruši: žena ga vara, brak je razoren, obožavano dijete nije njegovo, sonata je konačno dovršena… Ima osjećaj da je život jedna praznina i sve što čovjek pokuša stvoriti, nema smisla. Sve je uzaludno. Uzima otrov i uz pokušaj da prvi put izvede svoju sonatu, svoje životno djelo, umire pred zaprepaštenim gostima koji ništa ne shvaćaju.

Kompozicija
Roman nije podijeljen na poglavlja. Predstavlja jednu koherentnu cjelinu u kojoj su pojedine zaokružene cjeline odvojene zvjezdicama. U komponiranju događaja osjeća se rutina dramskog pisca: relativno miran uvod, pažljivo razrađen početak zapleta a zatim dramatičan slijed događanja koji drže čitatelja u napetosti, da bi kulminacija došla Borisovim samoubojstvom. Slijedi rasplet kao neki vid relaksacije nakon burnog i uzbudljivog putovanja.
Likovi
Pored Borisa i Beci javlja se mnoštvo epizodnih likova među kojima važno mjesto zauzimaju doktro Foretić i Gizela
Doktro Fretić i rječnikom i postupcima i životnim nazorima podsjeća na neke Krležine likove iz Glembayeva. S jedne strane strogo osuđuje Becikine postupke, poštuje Borisa kao čovjeka i kao umjetnika uzimajući ga kao primjer mlada sposobna čovjeka, a s druge strane popušta pred hirovima razmažene kćeri i pod pritiscima žene. Ljubav prema kćeri jača je od moralnih načela kojih se inače dosljedno pridržava.
Becikina majka Gizela potječe iz bogate pravoslavne obitelji. Udala se za Foretića uz uvjet da ovaj promjeni vjeru, no kad su se promijenile prilike, oboje su prešli na katoličanstvo.. To je žena visokog obrazovanja koja nikad u životu nije radila, ali zahvaljujući suprugovu ugledu i dobrim primanjima živi na visokoj nozi i kreće se u najbiranijim društvima. Sve kućne poslove obavlja joj kućna pomoćnica, čak i u ranim poslijeratnim vremenima. Novu vlast ne prihvaća jer je primitivna i prečesto nasilna, za razliku od supruga koji je lojalan. Po ponašanju i pogledima na život slična je kćeri i njena bračna nevjera koju je Becika još kao dijete otkrila umnogome je djelovala na formiranje Becikina karaktera. Gizele je u neprekidnim sukobima s vlastitim suprugom, čvrsto ga drži pod kontrolom te upravlja i njegovom i kćerkinom sudbinom. Svjesna je Becikine naravi, ali uvijek nalazi opravdanje za njezine ispade. U stanju je sve poduzeti da zaštiti kćer. Tipična je materijalistica bez osjećaja za tuđe nevolje i probleme.
Od ostalih likova zanimljiv je hohštapler i ženidbeni varalica Stiv koji se predstavlja pod raznim imenima ili zanimanjima: Džeki Marić, inženjer Marčec, ustaški poručnik, trgovački putnik, predstavnik inozemnih firmi i slično. Neodoljivo podsjeća na Šenoin stereotip negativca (pisar Mikica, Grga Čokolin, Marić…) i svojim uplitanjem u radnju pridonosi dramskim obratima i oslikavanju karaktera glavnih likova. Ovako oblikovan lik ne pridonosi umjetničkoj vrijednosti djela, nego baš obratno, ali zato privlači manje manje zahtjevne čitatelje koji osim napete fabule i ljubavnih peripetija i ne traže drugo od romana.
Rezime
Sonata u d-molu ubraja se u red onih knjiga koje se čitaju u jednom dahu. To je knjiga o zagrebačkom miljeu, o umjetniku i njegovom sudaru sa stvarnim životom, o snažnoj umjetničkoj ličnosti koja se pokazuje nesposobnom kad treba riješiti problem kakav običan čovjek rješava uz malo više trzavica i stresova bez tragičnih posljedica. Knjiga o čovjeku koji je sav svoj život podredio umjetnosti i postigao zavidne uspjehe, ali je pokleknuo zbog neshvaćanja svoje najuže sredine, sredine kojoj je davao cijeloga sebe i jednostavno nije mogao shvatiti da mu vraća onako kako je vratila.
U pozadini glavnih događaja naslućuje se slika ratnog i poratnog Zagreba gdje su autorove simpatije na partizanskoj strani. Oslikan je onaj sloj ljudi koji su Zagrebu uvijek davali pečat gospodskog grada, ponosili se svojim statusom i uvijek isticali svoje zagrebačko podrijetlo pa bilo to nekom krivo ili pravo.
Roman Sonata u d-molu može se shvatiti kao zabavno, uzbudljivo i čitko štivo o nesretnoj ljubavi, koje nema drugih pretenzija, ali i kao studija ljudskih karaktera, primjerice karaktera istinskog umjetnika koji gubi tlo pod nogama kad treba riješiti problem izvan njegovih umjetničkih preokupacija, i karaktera žene razapete između iskrene ljubavi i zova puti, žene kod koje je eros nadvladao osjećaj odgovornosti.

Prikaz knjige piše književnik Jure Karakaš

NAJTROFEJNIJI LIČKI KLUB

Milan Ilić, Lika u Zagrebu, Hrvački klub «Lika», Zagreb, 2001.

18. lipnja 2011. u 20.30 sati

            Hrvački klub Lika iz Zagreba slavio je trideset i pet godina postojanja. U povodu tog jubileja profesor Milan Ilić objavio je simpatičnu knjižicu od osamdesetak stranica, obogaćenu brojnim crnobijelim fotografijama, u kojoj na jednostavan način, tipičnim rječnikom sportaša nenaviklog na duge metaforične govore i slikovite opise, daje cjelovitu sliku ovog poznatog sportskog kluba.
Autor je u predgovoru pomalo sentimentalno i toplo komparirao urbanu velegradsku sredinu i idilične ličke krajolike iz kojih su dolazili mladi snažni ljudi u potrazi za životnim napretkom. Mahom su to bili srednjoškolci, studenti ili obični radnici; uglavnom su se gubili u anonimnosti velegradskog mravinjaka. Zato je bilo potrebno da se u Zagrebu osnuje sportski klub koji će uz svoju osnovnu djelatnost imati zadatak okupljati tu mladost da se što lakše saživi s novom sredinom i da se pruži mogućnost onima koji su imali hrvačkog talenta neka ga potvrde. U uvodnoj napomeni autor između ostalog kaže: «Ovo je priča o Klubu i ljudima koji su ga stvarali i održavali 35 godina. Napisana je na temelju sačuvane arhivske građe i dostupnih dokumenata, a šturu faktografsku građu nastojao sam oplemeniti izvornim kazivanjem i sjećanjem onih najzaslužnijih.»

Knjiga se sastoji od više poglavlja.
U prvom poglavlju su intervjui u kojima najistaknutiji članovi govore o svom viđenju osnivanja i djelovanja kluba. To su književnik Pero Budak- prvi predsjednik; Josip Čorak – dugogodišnji hrvač i trener, lički sportaš stoljeća; Karlo Bem- dugogodišnji hrvač i aktualni predsjednik kluba; dr. sc. Antun Palković – hrvački sudac i aktualni tajnik kluba; Ante Asić – prvi tajnik i pokretač hrvačkog sporta u Lici; dr. Josip Marić – dugogodišnji hrvač i trener; Milan Špalj, prof. – dugogodišnji hrvač i trener; Franjo Balažević, ing. strojarstva - dugogodišnji hrvač; otac i sin Stevo i Petar Prodanović – uspješni hrvači dviju generacija; Mate Šuper, prof. - dugogodišnji trener; i Robert Ribarić – mlada hrvačka nada. Ti intervjui su zapravo toplo ispričane priče,  ponegdje prožete humorom, a sve odišu iskrenošću i skromnošću svojih kazivača.
Iza ovog poglavlja slijedi kraći esej o povijesti hrvanja od antičkih vremena do modernih olimpijskih igara.
Drugo poglavlje, po kojem je i naslovljena knjiga, kronološki iznosi sva događanja u klubu do 2001. godine. Jezgrovito je prikazan njegov razvoj od prvih početaka, preko visokih dometa kada klub postaje značajan faktor i na evropskoj sceni, do stagniranja i pada u niži rang natjecanja te do ponovnog buđenja u najnovije vrijeme.
Treći dio knjige su statistički podaci:  Pregled rezultata Hrvačkog kluba «Lika» u razdoblju 1966. – 2001;  Abecedni pregled članova Kluba od 1966. do 2001. godine; Gdje su i što sada rade. U ovom zadnjem prilogu navedeno je dvadesetak najznačajnijih članova u povijesti kluba od kojih su nmogi već u mirovini ili se bave svojim osnovnim zanimanjima izvan sporta, ali još uvijek kontaktiraju i aktivno surađuju sa svojom Likom.
Knjiga Lika u Zagrebu vrijedan je doprinos našoj sportskoj literaturi i dobra promidžba hrvačkog sporta koji je nekad bio gotovo «nacionalni sport» Ličana.

NOVI URADATK TATJANE UDOVIĆ

REPKA U BESKRAJNIM DUBINAMA MORA

16. lipnja 2011. u 20.00 sati

www.licke-novine.hr

VIŠKOVO– Tatjana Udović mlada je novinarka i spisateljica s Marinića, općina Viškovo. Vrlo rano pokazuje zanimanje i talent za literarno stvaralaštvo. U osnovnoj i srednjoj školi redovito sudjeluje u novinarskim i literarnim grupama, kao i na natječajima, od kojih se posebno ističu Susreti mladih umjetnika "Čakavčići pul Ronjgi". Pohađala je Oš "Sveti Matej" u Viškovu i srednju Hotelijersko-turističku školu u Opatiji te se doškolovala za web-dizajnericu pri Veleučilištu u Rijeci, za turističku animatoricu pri Fakultetu za turistički i hotelijerski menadžment, a kao turistička animatorica je više godina i radila. Trenutno je studentica kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci
Članica je Hrvatskog književnog društva, Ogranka Matice hrvatske u Viškovu i Čakavske katedre - Ronjgi u sklopu kojih sudjeluje na raznim književnim i poetskim večerima, kao i u samoj organizaciji istih.
2007. godine izdan je njen prvi roman za mlade Triesduja. 2008. izlazi i njen drugi roman Ludilo koji se također bavi problematikom mladih. Oba su romana vrlo dobro prihvaćena od mlađe i starije publike te se redovito održavaju promocije po osnovnim i srednjim školama te učeničkim domovima i knjižnicama.

repka

Kroz svoj literarni rad Tatjana Udović najviše zanimanja pokazuje za mlade i djecu. Mnogo vremena provodi sa svojim malim nećacima, koji su je na neki način vratili u svijet dječje mašte i zaigranosti. Iz tog izvorišta nastale su bajke Plavobradi čarobnjak (2009.) te Vjerkina pekara (2009.) koje nam kao i sve bajke na jednostavan način prenose vrijedne životne pouke. 2010. izlazi i njena prva bajka na čakavštini Rožica va koloreh mavrice.
S bajkama za djecu Tatjana tijekom školske godina održava književne radionice i susrete u dječjim vrtićima, osnovnim školama i knjižnicama čime kod mlađe djece budi osjećaj za stvaralaštvo, pisanu riječ i kulturu.
Ove godine izašla je i knjiga koja svjedoči o nekadašnjem življenju žena s područja Kastavštine, „Mlekarice“ autorica Jadranke Cetina i Duše Slosar Cernjar, a čija je Tatjana suautorica

Ndavno je objavila i bajku „Repka u beskrajnim dubinama mora“, čija je promocija 17. lipnja u 10 sati Gift-shopu INES u Viškovu.


Mogućnost narudžbe knjiga na:

http://www.tatjanaudovic.com/narudzba.aspx

 

KNJIŽEVNIK JURE KARAKAŠ O DJELU ANTE RUKAVINE

O VELEBITU OČIMA PLANINARA

Ante Rukavina, Velebitskim stazama, Planinarski savez Hrvatske, Zagreb, 1979.
Knjiga Velebitskim stazama zbirka je od osamnaest putopisnih reportaža i esejističkih zapisa nastalih između 1971. i 1979. godine a objavljenih najvećim dijelom u časopisu Naše planine.


To je ujedno i prva knjiga Gospićanina Ante Rukavine, doktora veterinarskih znanosti, književnika, novinara, sakupljača etnografskog blaga i strastvenog planinara, dakle, čovjeka širokog kruga interesa, intelektualca podjednako uspješna na svim područjima na kojima je bio angažiran.
Za nas obične smrtnike planinari su pomalo čudna čeljad i često puta ih ne shvaćamo ozbiljno, a lički seljak i stočar još manje. Možda ih je najbolje okarakterizirao velebitski pastir u reportaži Ne tuguju pustinjo kamena rečenicom: «Mili Bože, al ste dokoni.»
A jedan od tih «dokonjaka», neposredan i komunikativan, naprosto je zaljubljen u Velebit i jednostavno nije mogao zamisliti život bez njega. Prokrstario je uzduž i poprijeko njegovim bespućima, pročitao i proučio svu dostupnu literaturu o ovoj našoj planini-ljepotici, upoznao floru i faunu, proplanke i vrhunce, staze i klance – i ljude čija je egzistencija bila vezana za Velebit.
I kad govori o ljudima, osjeća se prizvuk nostalgije za starim vremenima. Kao da mu je žao što dulibe ne odzvanjaju od ovčje bleke, rike osiljenih bikova ili ojkanja brojnih čobana. Ljudi koje susreće mahom su usamljene starice i starci, čeljad navikla na samoću i tvrd planinski život.
Pred nama kao da iskrsavaju likovi iz jednog prohujalog vremena, živi svjedoci često dramatičnih zbivanja na prostorima gdje su susreti među ljudima rijetki, ali se dugo pamte.
Međutim, kao čovjek suvremenih shvaćanja autor je svjestan da novo vrijeme donosi lagodniji život u urbanijim sredinama, pruža veće šanse mladima pa prema tome i ljudima s Velebita. Zato se oni, premda teška srca, opraštaju od pradjedovskih ognjišta, napuštaju mukotrpni način življenja planinskih stočara i odlaze tamo gdje se korica kruha lakše zarađuje, novac brže pritječe i djeca lakše školuju.
Tako su polako opustjela velebitska sela, naročito ona udaljenija od suvremenih prometnica. Ostali su samo najtvrdokorniji, oni koji nisu mogli zamisliti život bez Velebita.
Većina reportaža ove zanimljive knjige zasniva se na tehnici opisivanja i pripovijedanja:
Grupa planinara odlazi na neko određeno mjesto s određenim ciljem, a autor u prvom licu množine (mi) bilježi ono najzanimljivije s toga puta. Na taj način čitatelj dobiva dojam da i sam putuje s tom grupom, da je neposredan sudionik svih zbivanja i opažanja.
Tako će doći do obilja podataka o obilježenim i neobilježenim planinskim putovima, o najpogodnijim prolazima do određene lokacije, o malo poznatim velebitskim predjelima, o opasnim i manje opasnim usponima, o našim znamenitim planinarima koji su dobar dio života utkali u istraživanje fenomena zvanog Velebit, o zbivanjima iz daleke prošlosti, povijesnim spomenicima i ličnostima, o planinarskim kućama, skloništima, izvorima, imenima pojedinih vrhova, o Velebitu u našem slikarstvu i književnosti…

U sve to ubačena je tu i tamo poneka anegdota što reportažama daje draž lako čitljivog štiva.
Neke od reportaža čista su lirika. U njima Rukavina dolazi do izražaja kao čovjek s istančanim za vezu čovjek s prirodom, za onu ustreptalost koju u pojedincu izazove surovi pejsaž sa svojim smrtonosnim zamkama i zastrašujućom ljepotom, za tjeskobu usamljenika zatečenog u kamenom bespuću punom zmija, za osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti u neistraženom prostoru.
U drugim je pak reportažama realist novinarske rutine, precizan u opažanjima i racionalan u prosudbama koje su uvijek potkrijepljene dokazanim činjenicama.
Neke reportaže, kao ona o kirijašima, vlakačima i samarašima osim što imaju izrazitu literarnu vrijednost, mogu poslužiti i kao etnografska i povijesna građa o životu našeg čovjeka ovim prostorima.
U priči o djevojčici i runolistu, dirljivoj crtici o duhovnom bogatstvu planinarskog života, autor se otkriva u još jednoj dimenziji: poznavatelj dječje psihe, dječjeg poimanja prirode i svijeta, ali i kao majstor detalja.
Djeca su u ovoj zbirci inače dosta nazočna u epizodnim situacijama, a prikazana su upravo onako kako ih lički čovjek općenito doživljava: bez patetike i prevelikog sentimentalizma, s punim razumijevanjem za njihove želje.
U ovoj će knjizi svatko pronaći nešto što će ga oduševiti. Nekoga će privući npr. podaci o izvoru Pizdica kod Brušana koliko zbog svog «bezobraznog» imena toliko zbog vjerovanja u njegovu ljekovitu djelotvornost; nekoga podaci o grobu Stojana Jankovića; nekoga probijanje ceste preko Velebita gdje kilogram zlata probija kilogram kamena; nekoga opet mnoštvo znanstvenih podataka koji svakako puno znače planinarima kako početnicima tako i veteranima; nekoga pak detalj o veličanstvenom stijenju Paklenice…
Tko god je pročita, neće ostati ravnodušan.
Pažnju može izazvati i autorov odnos prema zbivanjima iz Drugog svjetskog rata.
Premda su se na Velebitu i oko njega događale značajne stvari tijekom tog razdoblja prema kojima nitko nije mogao biti indiferentan bez obzira s koje ih strane prosuđivali, Rukavina se i njih dodiruje, ali na jedan poseban način. On izrijekom ne spominje ni partizane ni ustaše, ni četnike ni domobrane jer zna da bi to njegovoj knjizi dalo druge dimenzije i odvuklo pažnju od onog bitnog.
U vrijeme kada je knjiga objavljena bilo je prilično škakljivo govoriti o Drugom svjetskom ratu u Lici a ne preuveličavati ulogu partizana i uz to prečesto spominjati riječi Hrvat, Hrvatska, hrvatski bez socijalističkog znamenja i partizanske patetike, no Rukavina je upravo to uradio.
Da bi izbjegao optužbe zbog hrvatskog nacionalizma i ekstremizma i javne prozivka, pribjegao je svojevrsnom lukavstvu: u zadnjoj reportaži pod naslovom Da se ne zaboravi hvali službene vlasti i razne drugove na položajima, među kojima i drug a Jakova, zato što su pomagali planinarima u renoviranju i otvaranju Gojtanova doma i uopće prikazuje ih kao ljude sa sluhom za planinarske djelatnosti u Lici.
Posebnu vrijednost ovoj knjizi daje jezik. Pripovijedanje teče glatko i na mahove se dobiva dojam da sve to što se zbiva govori anonimni narodni pripovjedač, onaj blagoglagoljivi  pojedinac u čijoj priči sve postaje značajno, zanimljivo; izaziva znatiželju i potiče na razmišljanje.
S druge strane osjeća se utjecaj klasika realističke proze, onih realista što su majstorski opisivali krajolike i ljude srasle s tim krajolicima. Ima tu nešto i od matoševskog stila, Matoševe emotivne uznemirenosti kad se nađe u nekom pitoresknom zakutku svoje drage domovine pa se u njemu uznemire potisnuti osjećaji.
Jezik ovdje odaje čovjeka iz naroda, čovjek koji je sav svoj vijek proveo među ljudima čija egzistencija zavisi od zemlje, stoke i šume pa mu je prema tome i leksik prilagođen tome miljeu.
Knjiga Velebitskim stazama mirne se duše može uvrstiti u red boljih ostvarenja u našoj putopisnoj literaturi.

Pjesme Buce Krstića

www.licke-novine.hr
8. svibnja 2011. u 14.55 sati


VOYAGER I JA I TI

Voyager se muči da prođe
Makar mali dio puta, Sunčani sustav,
Kratka stanica, sitna instanca i pitam se
Kakav to pogon ima
Kakvu silu tjeralicu, kakvu žudnju,
Koje vrste sanjariju.
Malo mi ga je žao
A opet, baš me briga,
Jer dok ja preskačem galaksije,
Milujem zvijezde, s meteorima plešem,
Strašim crne rupe
I čini mi se, širim svemir,
Sve drugo mi nije važno
Sve drugo zaista mi nije važno.

 

CRVENO

Pitam se tek sada
Jesu li i tvoje misli
Bile crvene boje
Kao i haljina u kojoj si ponosno išla
U kojoj si mi prvi put zaljubljeno prišla
Osamdeset šeste ili tamo neke
Godine daleke, godine meke
Godine sunčane, godine jeke.
Ja sam te samo gledao
Zagrijanu i mladu
A vjetar je raznosio
Proljeće po gradu
I boje su pred nama vodile ljubav
Miješale se bez muke
Kao i naše u zanosu ruke,
A crvena mi je naročito
Ostala u sjećanju
Zbog tvoje haljine i obraza tvog
Zbog ugodne klime i čuđenja mog.

 

 

 

DVADESET ČETVRTI

 

Dvadeset četvrti je možda običan datum
Za čovjeka pod kišobranom
U jesenjem času
Koji želi neki drugi dan
Možda sunčan
Možda mračan,
Ali svakako ne kišovit
Tužan, pomislio je.
A ja ga gledam u njegovoj pokunjenosti
(On to i ne zna)
Pred naletom vode
I mislim
Sretan, razdragan, očaran
Na taj dan koji poslale su zvijezde,
Sudbina, kažu ljudi
Kada rođeni smo mi.

KRUŽNICE

 

Nas dvoje
Dvije čaše
Dva prelijevanja
Dvije kružnice
Dvije cijele čaše
Dva razbijena bića
Rastanimo se osmjesima
I pustimo konobara da obriše
Naše posljednje kružnice sa stola.


PUT

Ja još spavam
(I sunce također),
A ti si već budna,
Spremna za novi dan
Onoliko koliko je to uopće moguće
U četiri ujutro
Kada je vrijeme noćnog života
Još u punom zamahu.
Svejedno, ja razgrćem sate
Dok ne svane dan, na svoj način,
I ti znaš da sam s tobom
Da udišem jutro mirisno, drago,
Nepokolebljivo, neminovno.
Sanjam pokret ruke
Što ispravlja kontrolne zadaće
I smiješim se tvojoj životnoj vještini

Koja raste u mom snu
Jednako kao u tvojim pospanim očimaKoje već grle put do posla
Sveobuhvatno
Zaljubljeno.
Miris tračnica u proljeće
Možda bi se predao zaboravu
Da nema djece u školi
Sto kilometara udaljenoj
Koja me podsjeća na Matu Lovraka
I njegove divne, tople knjige
Koje veličaju život,
Kao i ti
I kad si umorna i kad si vesela,
Bez predaha.
A i sunce,
Ono s početka pjesme,
Isto je kao i ti u školi
Strogo ali pravedno:
Pravedno jer izlazi nam svima
Obraćajući se umilnim toplim ticalima,
A strogo jer dozvoljava
Da se moja najdraža diže snena
Iz kreveta prije njega
I korača…korača…
Meni najmilijim korakom.

 

Pjesme Mice Šaban, Gospić

8. svibnja 2011. u 13.45 sati

CVIJEĆE JE SUNČEVA LJUBAV

Sunce u svojoj raskošnoj
ljepoti i predivnom
spektru boje
podari cvijeću svoju ljubav.

ĐURĐICI

božanstven miris i
bjelinu svoga sna .
Svake noći osluškuje
njezin zvon.

NARCISU

zanosnu ljepotu i
žutu boju svoje duge.

BOŽURU

pamteći grimiz
svog zalaska.

RAZLIČKU

plavu boju azura
u kojem Sunce živi.

RUŽAMA

sunce darove
svu ljepotu svoje duše.
Mirise pune tajanstvenosti,
dodire pune strasti.

KAMELIJAMA

Sunce je dalo
svoje srce.
Pa tko može odoljeti
toj ljepoti.
Nitko.
Jer cvijeće je sunčeva ljubav.

LIČANIN

Svatko će pripoznati Ličanina
Visokog i jakog ,
Kao odvaljeni komad
Velebitskog krša.
Divovske snage
I  mišićavih ruku,
Naoko grub,
Ali u duši dobričina.
Duša mu puna
Lipote i nižnosti.

Kad zagrli ženu
Svojim –
kako ona kaže medviđim šapama –
koščice joj pucaju.
Ali, to je za nju najlipši zagrljaj.
To, je snaga ljubavi
Umivena rosom
Mirisnog cvića
U kojem zagrljaj završava .

ROMANSA

Snježno inje
ukrasilo breze.

Bijele breze
na dalekom sjeveru.

Romantično.

Zaleđenom stepom
jure sanjke.

Praporci zvone.

Konji u kasu.

Sretan par umotan
u toplo krzno putuje.

Uz put zvuk balalajke
iz neke kavane dopire .

Mjesec stidljivo proviruje
kroz breze .

PALENTA MOJE BAKE

Najljepše
na svijetu
palentu je skuvat znala
moja baka.
Uvijek ju kuvala
u kotliću
koji je visio
iznad ognjišta.
Da bi potpalila ognjište
drva su morala biti
miješana, bukova, grabova
hrastova.
Kad bi se u kotliću
ugrijala voda, baka ju posoli
i u nju stavi mrvicu putra
kojeg je istapala tog jutra.
Voda ne smije zakuvati
dok ona ne uspe brašno
ne smije se miješati
već samo krčkati.
Onda moja baka
uzme ševarku
i izvadi polovicu vode
iz kotlića,
palenta miriše
a ona miješa
drvenom mješajom
i palenta se pretvara
u mrvice.
Kad se skuva palenta
mrvičarka
u slasti se pojede
začinjena putrom
polivena kiselinom.
Već dugo nisam jela
palentu mrvičarku
jer bake
više nema.

Tri pjesme Bilje Karić, Gospić

www.licke-novine.hr


8. svibnja 2011. u 14.00 sati

PROLJEĆE

OPROŠTAJ ŠALJE SUNCE ZIMI,
ZASPALU TAMU TOPLINA BUDI,
RADOST OBUZIMA ZEMLJINE GRUDI,
MOŽDA I MENE PROLJEĆE PRIMI.

ČAROBNO GNIJEZDI SVOJE VRIJEME
U SRED PUPOLJKA TREŠNJINOG  CVIJETA,
IZ KOJEG NASTAT  ĆE PLOD SLATKI,
A ONDA  PROSUTI SVOJE SJEME.

SUNCE PROSIPA PREGRŠTE BOJA,
DUGA SE SLIJEVA KROZ LIVADU ROSNU,
ŠETAJUĆ'  NJENOM MEKANOM STAZOM,
ČUJE SE ZUJANJE PČELINA ROJA.

DOK PČELA NA LATICE SPUŠTA KRILA,
NIZ GRLO JOJ TEKU SOKOVI SLATKI,
NE BOJI SE PASTI OD TEŽINE
JER  TRAVA JE MEKANA KAO SVILA.

LEPTIRI PLOVE DOK LAHOR IH NOSI,
I NA TREN  SLIČICU KRASE BOJOM,
NESTAJU  TAMO U DALJINI,
GDJE SUNCE  OD ZIME SREĆU PROSI.

 

ZALAZAK

 

Kada u suton kiša pada – umirem,
Tužna je kap koja klizi i pogled mi muti,
Okrutno tiha je noć koja krade mi čar,
Da zalazak sunca uljepša mi dan.

Misliš da umirem ja?
Vidjet ću ga od jednog puta više,
Al' ovaj tren,
Kad zreli klas ga štiti,
Nikad isti neće biti.

SPARINA

 

Noć je,
Vreli dah ljeta me ruši,
Guši me njegova snaga, jar,
-          Da zapuše bar.
Nebo je bajno i čilo,
Trepti i sjaji k'o žar,
-         Da zapuše bar.

BUDAKOV HUMORISTIČKI ROMAN

(Pero Budak, Dokumentarac, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2001.)


Jedanaesti roman Pere Budaka objavio je mali nakladnik iz malog mjesta kao četvrtu knjigu u svojoj biblioteci Roman.


www.licke-novine.hr
8. svibnja 2011. u 12.00 sati

PIŠE KNJIŽEVNIK JURE KARAKAŠ

            Pero Budak (rođen 1917.) kao da je doživio drugu mladost pa je u zadnje vrijeme svake godine objavljivao ili roman ili zbirku pjesama i neprekidno je bio u akciji kad god se radilo o kakvim kulturnim manifestacijama
Dokumentarac je pomalo neuobičajena knjiga za naše prilike. Ide u red rijetkih humorističkih romana, po čemu će svakako zauzeti istaknutije mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti, a zanimljivo je i to što je Budak preradio svoju komediju (lakrdiju) Teštament i pretvorio je u roman. Uobičajenije je da se pripovjedno djelo adaptira za kazalište ili film pa je tako poznata Vrdoljakova ekranizacija Mećave koja je svojevremeno imala prilično uspjeha kod filmskih gledatelja.
Dokumentarac je vrlo kratak roman, svega osamdesetak stranica džepnog formata i ne treba puno vremena za čitanje, a fabula je tako intrigantna da se čita u jednom dahu.
Radnja je (kao i u Teštamentu) smještena u ličko podvelebitsko selo. Po govoru likova i njihovu mentalitetu to je svakako Lovinac. U komediji selo nije imenovano, a ovdje se zove Petrovac. Sve se odvija nešto iza sredine dvadesetog stoljeća kad su u Hrvatskoj strane TV-serije privlačile gotovo čitavo pučanstvo pa su u vrijeme njihova emitiranja ulice ostajale puste, a u isto vrijeme snimali su se i vrlo kvalitetni dokumentarni filmovi. Tako i ovdje redatelj Ivo Krešić dolazi sa svojom ekipom u Petrovac snimiti dokumentarni film o narodnim običajima. Od prvoga dana sprijateljuje se sa seoskim šaljivdžijom Ljudanom koji u malom prstu ima sve o narodnom životu u ličkim selima: prela, svadbe, krstitke, maškare, sprovodi... A Ljudan je i svjetski čovjek. Obišao je pola svijeta radeći kao fizički radnik. Dospio je čak i u partizane, ali se nakon rata nije time okoristio kao njegov rođak Maka koji u Zagrebu živi na velikoj nozi uživajući sve privilegije pobjedničke elite. Ostao je u selu potpuno se saživjevši sa svojim sumještanima.
I tako se Ljudan dogovorio s Krešićem da će odglumiti mrtvaca u dokumentranom filmu o pogrebnim običajima u svom Petrovcu.

Jednoga dana pronio se glas da je Ljudan iznenada umro od neke opake bolesti. Bliska rođakinja Kika, postarija žena, dobila je zaduženje da kao domaćica pripremi sve kako bi se »pokojnik« dostojno i prema tradiciji ispratio na drugi svijet. A napisao je i testament koji će se pročitati točno u ponoć pred svim okupljenim rođacima što bdiju uz odar u njegovoj kući.
Od vijesti o iznenadnoj smrti do ponovnog oživljavanja odvija se urnebesna komedija u budakovskom stilu. Do izražaja dolaze različiti karakteri: ozbiljni i strogo moralni Boban; umišljeni i lakomi Maka; vesela, živahna Starica što voli čašicu, a zna mnoštvo pjesama i običaja; zaljubljeni par s vrckavim dosjetkama; glagoljivi Martin; gradski čovjek redatelj Krešić koji će snimljeni materijal te urnebesne noći iskoristiti za još jedan dokumentarac; snalažljiva Kika koja strepi da se ne otkrije Ljudanova gluma; seoski retardirani momak Ludonja koji zbog svoje naivnosti i iskrenosti dovodi Kiku i »mrtvaca« u nemoguće situacije...

***

Roman Dokumentarac neujednačene je kvalitete. Sam početak podsjeća na novinsku reportažu o vremenu kad se u Hrvatskoj javljaju prve TV-serije i kad se pojačava opći interes za dokumentarne filmove svih žanrova pa tako i one o tradicijskom životu našeg sela. U to je ukomponiran prilično sladunjav prikaz života ličkog sela koje je donekle sačuvalo starinske običaje unatoč prodoru suvremenih medija. Taj stil novinske reportaže ponavlja se na svim mjestima gdje se nešto opširnije javlja sveznajući pisac ili narator.
Svakako je najvredniji sloj lakrdijanje oko lažnog mrtvaca, naročito u onim dijelovima gdje su u akciji Ludonja, Kika i Ljudan.
Sve je podređeno izazivanju smijeha. U funkciji humora su i lascivne dosjetke kako muških tako i ženskih likova, a svakako i karakteristični govor lovinačkog kraja – štokavska ikavica snažno obojena lokalnim koloritom, poznata iz najuspjelijih Budakovih drama i komedija.
Kako je Dokumentarac očito pisan u žurbi, žurba je uzela svoj danak, pa se u govoru potkradaju greške. Likovi ponekad umjesto autentične domaće riječi izgovore tu i tamo knjišku, ili autor kao narator umjesto knjiškog upotrijebi lokalni izraz tamo gdje mu nije mjesto. Toj hitnji mogu se pripisati i pravopisne pa i tiskarske greške tipične za kajkavsko govorno područje. Tako likovi izgovaraju futur prvi kao jednu riječ: ostaće, a otisnuto je ostače, ili umjesto šaljivdžija stoji – šaljivđija. Ime države napisano je krivo na jednom mjestu: Austro-ugarska.
Roman Dokumentarac unatoč isforsiranim dokumentarističko-žurnalističkim mjestima, sladunjavim dijelovima o patrijarhalnim vremenima i jezičnim nedosljednostima, u najvećem dijelu je vrlo uspješno humorističko djelo. Pojedini njegovi dijelovi toliko su smiješni da se čitatelj naprosto mora glasno smijati. To nije humor koji izaziva blagi smiješak, nego onaj zdravi, seljački, urnebesni gromoglasni smijeh u kojem ni vulgarnosti ne djeluju vulgarno:

  • - Pusti ga zericu, mora na tren otrčat. Muka ga je spopala. Idi Ljudane dok ne bude kasno jer ćeš se sav ulitat.
    - Kasno jי – govori on s olakšanjem.
    - Što si to učinio od nas, od sebe?! – prekori ga Maka.
    - Usra sam se!

Nova knjiga prve Karakaševe trilogije

Jure Karakaš: jure karakaš
TREĆA KNJIGA O TURCIMA U LICI OBJAVLJENA U OTOČCU


Književnik Jure Karakaš je u kratkom roku ove godine objavio i drugu knjigu o Turcima u Lici čime je zaokružio svoju trilogiju na temu Turaka i osvajača s dalekog istoka.


www.licke-novine.hr
6. svibnja 2011. u 21.00 sati


Piše Tomislav Čanić

  • OTOČAC – U srijedu je u prepunim prostorijama Narodne knjižnice u Otočcu promovirana nova knjiga ličkog književnika i pjesnika Jure Karakaša Ratnik, koju je izdala Katedra čakavskog sabora pokrajine GAcke u Otočcu.
  • O knjizi su govorili doc. prof. Željko Holjevac, prof. Snježana Orešković, Milan Kranjčević, predsjednik Katedre čakavskog sabora i urednik ovog povijesnog romana koji „izvlači“ iz zaborava povijesnu pobjedu Petra Zrinskog kod Jurkovih stijena u Gackoj kod Otočca. Petar Zrinski se sredinom XVII stoljeća isticao izvanrednom hrabrošću i strategijom u borbi protiv Turaka na hrvatskim prostorima, pa su ga europski vladari proglasili štitom kršćanstva i odlikovali visokim počastima. Poznatom pobjedom kod Jurjevih stijena je sa svojih 2500 ratnika porazio četiri puta brojčano veću osmanlijsku vojsku, čime je naznačio početak kraja turske vladavine u hrvatskim zemljama. Čak je zbog bojazni od moguće odmazde moćnog Otomanskog carstva, od strane austrijskih generala i zapovjednika Vojne krajine bio sputavan prigodom vojnog napredovanja na bojištima.
    Na kraju promocije, o knjizi je govorio sam autor knjige Jure Karakaš koji je najprije završio Pedagošku akademiju u Gospiću, pa zatim Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je diplomirao komparativnu književnost. Rradio je kao knjižničar u Osnovnoj školi Ivan Cankar u ZAgrebu, a od 1988. kao profesor hrvatskog jezika i knjižničar u OŠ Mladost u Zagrebu. Ponajviše se bavio pjesništvom pa je objavio više zbirka pjesama, a u mnogim, časopisima i tiskovinama objavljuje književne kritike, eseje, razgovore, članke i izvješća. Objavio je više romana, uglavnom povijesnog značenja.
  • Ovo je treća Krakakaševa knjiga o Turcima u Lici, prve dvije su se odnosile na temu krbavske bitke i bitke u Vrpilima.

karakaš jure
Jure Karakaš se dugo potpisivao u svoju najnoviju knjigu

Jure KArakaš
U redu za potpis Jure Karakaša bio je i direktor medvjeda iz Kutereva Ivan Crnković Pavenka
JUre Karakaš
Otočačka promocija treće knjige Karakaševe trilogije

O ROMANU PERE BUDAKA u izdanju Matice hrvatske, 1996.

Nailaze vode

  • Uzbudljivo, napeto, i zanimljivo štivo o patrijarhalnom ličkom selu pod Velebitom gdje selo Žarak "glumi" selo Lovinac.
PIŠE KNJIŽEVNIK Jure KARAKAŠ

1. SVIBNJA 2011. U 13.35 SATI
  •             Radnju ovog romana Pero Budak je smjestio u Liku, u izmišljeno selo Žarak podno Velebita (prema govoru likova mjesto bi odgovaralo Lovincu i okolnim selima), a sve se zbiva negdje u drugoj polovici 19. stoljeća, dakle, u vrijeme Habsburške Monarhije i Vojne krajine. Konkretno je teško odrediti godinu, no u govoru starijih likova spominje se kako su njihovi očevi i djedovi ratovali za Napoleona i ginuli na bojištima po stranim zemljama.
    Središnji lik je bogati seljak Marko Sandalj, čovjek snažan, otresit, vrijedan, no beskrajno nesretan zato što ne može imati djece. Živi s majkom i suprugom. Prva žena mu je umrla od zmijskog ujeda, ali kako nije mogla roditi, nije dugo žalio za njom  nego se odmah ponovo oženio. Druga žena, Marija, lijepa je, vrijedna, nadasve poštena i časna, no ni ona ne može roditi, a Marko naprosto ne može shvatiti da svaka šuša u selu ima po čopor djece, a on tako bogat, ugledan  i fizički privlačan – ništa. Okrivljuje ženu da je neplodna pa dovodi mladu i zdravu sluškinju Anku. Siromašna i bespomoćna Anka mora mu silom popustiti, podaje mu se kad god mu se prohtije samo da udovolji njegovoj silnoj želji za nasljednikom, a ujedno se nada da će, ako mu rodi sina, postati njegova zakonita žena, što joj on obećava. I majka silno želi nasljednika, ali ne odobrava Markove postupke, no njezini savjeti ne pomažu.
    Marija teško podnosi muževljevu nevjeru, no zbog mira u kući i straha od seoskog tračanja šuti nadajući se da će se Marko opametiti. I Marija i Anka potajno odlaze staroj vračarici ne bi li im pomogla. Njezini napitci i vradžbine, naravno, ništa ne pomažu.
    Marko konačno shvaća da je neplodan i da uzalud mijenja žene pa kuje novi plan: dovest će mladog i zdravog siromašnog momka s kojim će Marija začeti dijete, a onda će se momka riješiti i više nitko neće moći reći kako Marko ne može imati djece. Odvodi Anku njezinoj kući, odbacuje ju kao nepotrebnu stvar i dovodi njezinog brata Iliju. Dalje se sve odvija u pokušavanju da se Ilija približi Mariji, što konačno i uspijeva. Marija je zatrudnjela, Marko je izvan sebe od sreće, no dogodilo se ono što nikako nije predviđao: Marija se zaljubila u Iliju i svaka pomisao na zajednički život s Markom postaje joj nepodnošljiva. On ima i tu rješenje: odvodi momka u šumu po drva, ubija ga inscenirajući nesretni slučaj, što su potvrdili i žandari, i on je pred svijetom čist. Marija mu se teško osvetila. Kad je došlo vrijeme poroda, zahtijeva da rodi na štali. Ispunili su joj želju. I dok Marko slavi rođenje sina (doveo je svirače čak iz Gospića), u općoj pijanoj halabuci odjednom plane štala sa sijenom. Mariji i djetetu nije bilo spasa, oboje su izgorjeli. Tako se ponižena i uvrijeđena supruga osvetila surovom suprugu. On taj poraz nije mogao podnijeti. Ubrzo mu je umrla majka. Ostao je sam, lud i nesposoban da se brine o samom sebi. Ognjište se ugasilo.

  • Roman počinje pastoralnim ugođajem. Opisuju se prilike i ambijent u kojem živi glavni junak. Isječak iz života pastira kod torova na velebitskim pašnjacima prava je arkadijska slika jednog davno prohujalog vremena. Tu se javlja nekoliko zanimljivih likova ličkih čobana koji kroz razgovor iznose svoja poimanja časti, poštenja, pogleda na svijet i život uopće. Iz njihovih razgovora dosta se toga saznaje i o Marku Sandalju i o njegovim problemima. Nešto upečatljiviji su likovi Miće i Ive, dok su Lovro, Matan i Ikan tek naznačeni s nekoliko crta kao dopuna općoj slici iz života ruralne sredine. Očekivalo bi se da će ovi likovi više utjecati na daljnji tijek događanja, no oni se javljaju tek pri kraju romana, i to usput, i nemaju nikakvog utjecaja na sudbinu glavnog junaka.
    Pastoralnom ugođaju pridonose deseteračke pjesme i svirka na gajdama, a u sve to se nekako uklapaju i poslovi oko žetve gdje je također umetnuta žetelačka pjesma.
  • Marko Sandalj, središnji lik, izraziti je primjer negativca. Bezosjećajan je, grub, sirov, gazi sve što mu stoji na putu do postizanja glavnog životnog cilja. Ima sve atribute muškarčine ličkog podneblja, pravi mačo tip: krupan, snažan, oštra jezika, sebe smatra vrlo uglednim i cijenjenim među ljudima - do čega mu je jako stalo. Bogatstvo mu je toliko udarilo u glavu da prkosi svim normama tradicijskog ponašanja. Povaljuje žene kad se sjeti, potentan je preko svake mjere, i upravo to što je »muškim priborom« obdareniji od drugih čini ga nesretnijim jer ne može imati djece. Njegovi razgovori s majkom o seksualnim odnosima čine ovu prozu vulgarnom i nikako se ne uklapaju u sredinu i vrijeme zbivanja radnje. Takvi razgovori jednostavno su nemogući u Lici, jer je katolička tradicija isuviše jaka, a obiteljski moral ne dopušta tu vrstu razgovora između majke i sina, pa čak ni između oca i sina. Možda bi o tim problemima mogle razgovarati majka i kći, ali na suptilniji, obzirniji način.
    Marija je sušta suprotnost Marku. Iz siromašne je obitelji i za njega se udala po volji svojih roditelja. Marljiva je, poštena i svojim je radom još više pridonijela Markovu bogatstvu. Stalo joj je do ugleda kuće i svoga braka te šutke podnosi muževu nevjeru. Kao žena lišena je bilo kakvih prava, a čvrstog karaktera, odlučila se na tragičan korak da se osveti za sva zla koja joj je Marko nanio.
    Anka je još jedan tragični lik. Nakon što ju je Marko iskoristio, ona se udaje, no mladoženja ustanovljuje da je izgubila nevinost pa je tjera. Nije mogla više istrpjeti još jedno poniženje pa se sunovraćuje niz strmu pećinu.
    Ilija, Ankin brat, također je platio ceh svom siromaštvu. Oličenje je ljepote,  dobrote, siromaštva i naivnosti. Nakon silnih Markovih nagovaranja i obećane dobre nagrade pristaje da obljubi Mariju, a sa zarađenim će novcem moći započeti samostalan život i oženiti se djevojkom koju je već ranije zagledao. Situacija se mijenja kad je bolje upoznao Mariju. Zaljubljuje se u nju i predlaže joj da pobjegnu. Kad je obavio posao za koji je bio plaćen, jednostavno je odstranjen.
    Markova majka je jedina osoba kojoj se on povjerava. Pokušava sve kako bi usrećila sina. Savjetuje ga, odobrava ili ne odobrava njegove postupke, cijeni Mariju i teško joj je što Marko postupa s njom na takav način, no želja za nasljednikom jača je od svih etičkih normi. Bez obzira koliko ju je pisac htio prikazati kao patrijarhalnu ženu, razgovori s Markom o potentnosti i seksu čine je atipičnom i neuvjerljivom i njezin lik djeluje samo kao skica za portret.
    Vračarica Marta tipičan je lik iz trivijalne literature: ružna, stara, bezuba, živi daleko izvan sela u trošnoj kolibi, kuća joj je puna raznih preparata i napitaka kakve koriste vještice. Dobro je upućena u sve tajne, a pomaže i pri porodu žena.
    Ostali likovi pojavljuju se usput. Pastiri su na neki način klišeizirani, djeluju pomalo idealizirano i romantično.
    Piščevi opisi, pripovijedanje i komentari (sveznajući pripovjedač) pisani su standardnim književnim jezikom, a svi dijalozi vode se na lokalnom govoru lovinačkog kraja, onom govoru kakvim govore likovi njegovih najpoznatijih djela (Klupko, Mećava, Na trnu i kamenu...). To je ikavica s puno arhaizama, sočnih narodnih izraza i eliptičkih leksema. I upravo taj jezik daje ovoj prozi specifičnu težinu i posebnu estetsku vrijednost pa nam se na trenutak čini da pred nama iskrsavaju likovi jednog prohujalog vremena: orači, drvosječe, čobani, planinke (domaćice), žetelice, mlade snaše i jedre cure... a mi zavirujemo u njihov svijet, razgovaramo s njima, sudjelujemo u rješavanju njihovih problema, odobravamo ili ne odobravamo njihove postupke...
    Zahtjevniji čitatelji će zbog jezika vjerojatno oprostiti autoru vulgarizme i pretjerivanje u opisima lascivnih scena.

*** 

  •             Roman Nailaze vode uzbudljivo je, napeto i zanimljivo štivo. Za osnovu ima općeljudsku temu: očinstvo, očuvanje obitelji od izumiranja, a Budak je vještim fabuliranjem tu temu tako zakomplicirao da se čita kao najnapetiji kriminalistički roman. Uz smjele opise erotskih prizora, koji pojačavaju napetost, autor drži čitatelja u neizvjesnosti do kraja, sve do stravičnog požara kad se konačno rasplinu sve želje glavnog junaka.
    Uz sva zbivanja umetnute su narodne pjesme kojima se oslikava jedno vrijeme (Ankina tužbalica i kletva, Martino čaranje, Ivinina pjesma o Ivandi ili ona o sudbini čovjeka bez potomstva). Te pjesme odražavaju i određeni mentalitet kao i pogled na svijet, a roman pomalo približava scenskom uprizorenju.
    Svojim petim romanom Pero Budak se opet okrenuo Lici, kao i u najpoznatijim scenskim djelima s početka svog spisateljskog rada.
    I Klupko i Mećava postala su najznačajnija kazališna djela o Lici uopće, a roman Nailaze vode, bez obzira na svu autorovu spretnost, vještinu u vođenju dijaloga, profesionalnu rutinu u fabuliranju građe i suvereno vladanje lokalnim govorom, nema one težine koja bi ga digla na razinu velike literature, ali u svakom slučaju predstavlja značajan doprinos suvremenom hrvatskom romanu.


KOMIČNI TEATAR MILANA BEGOVIĆA

(Jasminka Brala-Mudrovčić, Putovima hedonizma: komediografski rad Milana Begovića, Lika@ press, Gospić, 2006.)


PIŠE KNJIŽEVNIK JURE KARAKAŠ

24. travnja 2011. u 22.20. sati

  • Knjiga Putovima hedonizma novi je prilog suvremenoj hrvatskoj teatrologiji, a ima za temu manje poznati kazališni opus Milana Begovića. Jasminka Brala-Mudrovčić odabrala je njegov komediografski rad i svestrano ga analizirala na oko dvjestotinjak stranica.
    Predgovor je napisao dr. sc. Boris Senker. Uvaženi teatrolog oslikava Begovića i njegovo djelo, kao i vrijeme stvaralaštva te daje osvrt na knjigu Jasminke Brala-Mudrovčić, profesorice hrvatskog jezika na gospićkoj gimnaziji.
    Knjiga je inače kompozicijski podijeljena na dvadeset poglavlja, a najvažnija su: Uvod, Životopis Milana Begovića, Dramsko stvaralaštvo Milana Begovića, Drame i komedije u hrvatskoj književnosti Begovićeva doba, Begovićev komediografski rad i njegove značajke i Repertoarni pregled scenskih uprizorenja Begovićevih komedija.
    Centralni dio zauzima peto poglavlje: Begovićev komediografski rad i njegove značajke.  Tu su obrađene kraće komedije: Menuet, Venus Victrix, Slatka opasnost, Biskupova sinovica, Čičak, Pred ispitom zrelosti i Cvjetna cesta. To su tzv. Male komedije, objavljene u Zagrebu 1921. u zasebnoj knjizi. Ovo poglavlje obuhvaća i njegovo najznačajnije komediografsko djelo: Amerikanska jahta u splitskoj luci.
    Za Male komedije autorica navodi da su «zanimljive slikovitošću miljea, posebnom atmosferom, dobrim dijalogom i rečenicom, virtuoznom scenskom tehnikom, karakterizacijom likova, osobito ženskih, rukovođenih nagonima, kao i u ostalim njegovim djelima. Sve se završava harmonično, praštanjem i s malo ironije, baš onako kako želi publika…»
    Svaka od ovih komedija podvrgnuta je reduciranoj analizi sa sadržajne i estetske strane s navođenjem dijaloga i priloženim kazališnim afišem tako da se može dobiti potpun uvid u ove male Begovićeve bisere. Nešto opširnije analizirana je Amerikanska jahta u splitskoj luci.  Uspoređujući tematiku Vojnovićeva  Sutona s ovom komedijom, autorica navodi: «… postoje samo vanjske sličnosti u ambijentu, a u svemu ostalom sasvim su različita i čak suprotna ova dva djela, kao što su sasvim različito i doživjeli

Bgović

Naslovnica Braline knjige o Begoviću / Snimio Marko ČULJAT

  • autori propadanje dubrovačkog odnosno splitskog plemstva: Vojnović je propadanje dubrovačke vlastele shvatio tragično, s njihovim nempremostivim klasnim odvajanjem i gordim ponosom; Begović je splitsko propadanje shvatio humoristički, klasnih sukoba nema između plemstva i puka, ni između siromašne Điđete i bogate Phoebe – sve je površinsko i površno, svršava lako i sretno, komika vedra i laka, često i plitka…»
    Autorica se u petom poglavlju posebno osvrće i na druge elemente Begovićeva komediografskog stvaralaštva, pa analizira dramski prostor, dramsko vrijeme i likove, kao i recepciju njegovih komedija navodeći ga kao «svakako najizvođenijeg hrvatskog dramatičara u inozemstvu svih vremena», a ujedno i «najnapadanijih i najosporavanijih pisaca hrvatske književnosti».
    Ova ukusno opremljena knjiga tvrdoga uveza obogaćena je brojnim ilustrativnim prilozima u crno-bijeloj tehnici koji su uzeti iz Zavoda za povijest hrvatske književnosti kazališta i glazbe HAZU, Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta.
    Korice je izradio poznati gospićki informatičar i akademski slikar prof. Anton Orzes. Knjiga je tiskana u digitalnom tisku Studija Žiljak u Zagrebu.


Lički književnici i pjesnici


PJESME SRUŠENIH IDEALA

 

(Jure Prpić Posljednji svibanj, Školske novine, Kršćanska sadašnjost, Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Zagreb, 1990.)

 

PIŠE KNJIŽEVNIK JURE KARAKAŠ

17. travnja 2011. u 22.10 sati

  •             Zbirka pjesama Posljednji svibanj prvi put je objavljena 1973. u Rimu /Zajednica izdanja Ranjeni labud, kraće ZIRAL) kao deveta knjiga ove domoljubne izdavačke organizacije što je objavljivala knjige ocrnjivanih hrvatskih emigranata-intelektualaca kojih su se komunističke vlasti užasavale i onemogućavale ih na sve moguće načine. Knjiga, naravno, u to vrijeme ni u snu nije mogla doći do čitateljstva u Hrvatskoj.
    Autor je  Jure Prpić, profesor povijesnih znanosti na sveučilištu John Carroll University u Ohiu, doktorirao na temu Hrvati u Americi, čovjek koji je 1945. uspio emigrirati u Austriju pred naletom partizana, izvjesno vrijeme proveo po austrijskim izbjegličkim logorima i dokopao se slobode u Novom Svijetu. Prpić je 1944. diplomirao pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu i pripremao doktorat, ali ga nije uspio položiti jer je morao bježati pred novim vlastima. Otac mu je Ličanin iz sela Ledenika iznad Karlobaga i bio je oružnik pa je zbog službe često mijenjao mjesto boravka tako da je Jure, najstariji od sedmero djece, rođen 1920. u Đali u Banatu.
    Ova zbirka ima ukupno pedeset i osam pjesama podijeljenih u pet ciklusa. Najviše pjesama nastalo je upravo u logorima odmah poslije svibnja 1945. i predstavljaju odraz stanja svijesti mladog hrvatskog intelektualca kojem su srušeni svi ideali.

    Ciklus Posljednji svibanj prvi je po redu, a prema njemu je naslovljena i cijela zbirka. Tematski se odnosi na bleiburšku katastrofu i na sve ono što je ta tragedija izazvala u dušama mladih, slučajno preživjelih ratnika.




  • U devet pjesama ovog ciklusa dominira tuga, bol, ogorčenje i – smrt. Sve je tu mračno, beznadno i hladno, a tek na kraju simbolično se javlja krijes na vrhu brda.
    Ciklus Mrtvi drugovi također se odnosi na masakr s Bleiburškog polja. Ovdje se najčešće javljaju motivi kolona, naroda, noći i smrti, i cijeli ciklus naprosto odiše gnjevom.
    Tu se nešto više razlikuje pjesma Zapadu nastala u Klagenfurtu 1945. u kojoj do izražaja dolazi gorka ironija na račun Engleza (vjerojatno zapovjednika engleskih trupa Aleksandera) koji su izručili hrvatsku vojsku (koja im se dobrovoljno predala) partizanima na milost i nemilost:
  • «Sir» zapuši lulu u koruškom kraju,
    poslavši na klanje bezbrojne kolone.
    Čudna jedna priča kruži kroz salone
    o čitavoj vojsci što nesta u maju.
    Ciklus Mrtvi brat najkraći je (pet pjesama) i kroz individualnu sudbinu hrvatskog ratnika dana je tragična sudbina čitavog jednog naroda.

    Najopširniji je ciklus U žici. Ima dvadeset i šest pjesama a sve se tematski odnose na psihozu u izbjegličkim kampovima po Austriji.
    Ovaj ciklus literarno je najsnažniji, a oslikava očajno stanje «Displaced Persons» tj. raseljenih osoba strpanih u prljave barake i žicu hladne negostoljubive Austrije u kojoj tada nadziru stanje pobjedničke savezničke vlasti i ruske crvene horde:
    Žice, svud okolo žice…
    Barake.
    Hodnici dugi.
    Logor. Di  Pi
    Dolazi kamion sa Em Pi…
  • (Di Pi – Displaced persons – raseljene osobe; Em Pi – Military Police – vojna policija.)
    Cijelim ovim ciklusom struji hladnoća, osjeća se tjeskobnost, izgubljenost i beznađe u surovoj stvarnosti gdje je čovjek sveden na bezvrijednu suvišnu individuu koje se treba što prije riješiti. Evidentan je i strah od izručenja «crvenima» jer su se «di-pi-ovci» i osobno uvjerili što čeka onoga tko dođe u ruke «pobjednicima» s druge strane granice:

    Čovjek je zvijer koju svi gone.
    Vječno lebdi žica, avet, izručenje…

    Bolno se doimlju nostalgične čežnje za toplinom domaćeg ognjišta, a tog ognjišta više nema:
    U srcu zvone zamrla zvona dragoga kraja.
    O, Bože, gdje su Badnjaci da gore vječno u noć.

           

 

  •        Ciklus Velika očekivanja ima devet pjesama i predstavlja neku vrstu izlaska iz deprimirajuće atmosfere logorskog života:

Samo naprijed, daleko i što dalje!
Neka kiša i vjetar izbrišu stope.
Tamo ćemo gdje ne grizu zvjerske ralje:
Na Zapad, preko mora, iz Evrope!     

Međutim, kamo god se išlo, ubijena i razapeta Hrvatska ostaje u srcu.
Knjiga završava optimističkom Novom pjesmom koja budi nadu u ljepšu budućnost.

  • *            Već na prvi pogled može se uočiti da je ove pjesme napisao mlad čovjek. U prvom planu su emotivna proživljavanja i silna želja sa se zabilježi istina. Da bi ta istina bila što upečatljivija, autor je napravio dvadeset realističnih crteža krajolika i logora u kojima borave raseljene osobe tako da crteži nadopunjavaju ono o čemu govore pojedine pjesme. Ta nastojanja da se zabilježi realnost i stravična istina potiskuje u drugi plan umjetničke vrednote pa ove pjesme poprimaju karakteristike dokumenta, bilježenje autentičnog događaja na pjesnički način.
    U to strašno vrijeme i na tim strašnim mjestima nije se moglo drukčije pisati. Pisati o nečemu drugom za mladog domoljuba i pjesnika bilo bi ravno izdaji.
    Dobar dio pjesama pisan je vezanim stihom s obgrljenom rimom (abba), no autor se ne služi samo jednom pjesničkom formom. Premda kod strofa prevladavaju katreni, ima i dužih strofa, a ima i pjesama pisanih slobodnim stihom sa slobodno raspoređenim rimama. Rime ponegdje djeluju upravo mladenački nategnuto i nespretno, naročito u slobodnim stihovima
    Osjeća se utjecaj Matoša, naročito ritma Matoševih soneta, a u pojedinim pjesmama nazočna je atmosfera kaotične More. Nema sumnje da je i Nazorova domoljubna lirika iz ranijih perioda ostavila traga u ovim pjesmama. Na mjestima se može uočiti i utjecaj Cesarićevih suptilnih opservacija na temu života i smrti.
    Prpićev doprinos hrvatskoj emigrantskoj književnosti uz Vinka Nikolića, Borisa Marunu, Viktora Vidu i mnoge druge svakako zauzima vidno mjesto u povijesti naše literature.



ŠOKANTNA KNJIGA


(Dražen Mileusnić, Neočekivano putovanje, Udruga za neuropsihijatriju,  Zagreb, 2011.)


PIŠE KNJIŽEVNIK JURE KARAKAŠ

Zagreb, 10. travnja 2011. u 20. 00 sati


  • Ova neobična knjižica ima ukupno 44 stranice i predstavlja ispovijest jednog gospićkog mladića, zapravo mučenika i patnika.

  • Na samom njenom početku su dva priloga o ljudima koji su doživjeli kliničku smrt pa se vratili u životi i o njihovom sjećanju na izvantjelesna putovanja i doživljaje na tim putovanjima. Prilozi su uzeti iz knjiga Život poslije života dr. medicine i filozofskih znanosti Raymonda Moodyja i Put kojim rijetko putujemo dr. Morgana Scotta Pecka.
    Takvo izvantjelesno putovanje doživio je i autor Dražen Mileusnić.
    Nakon tih priloga slijedi Uvod (3 stranice)u kojem autor iznosi svoja razmišljanja o tim prilozima, zatim poglavlje Moja mladost (3 str.) pa Polazak na putovanje (6 str.), Duhovni mir (4 str.), Svjetlosni put (3 str.), Savršeno stanje svijesti (2 str), Susret s tatom (3 str.), Multidimenzijalno postojanje (2 str.), Dugoočekivani izlet (2 str.), Na samom rubu (2 str.), Stvarno stanje 2 str.), Bog 3 str.)i Buđenje (3 str.)
    Tekstovi su nadopunjeni izvanrednim ilustracijama, a u pojedinim poglavljima neki su pasusi otisnuti plavim slovima, što znači da ih je autor smatrao posebno važnim za razumijevanje onoga što je htio reći.
    *
    Sve je počelo bezazlenim izletom. Dan prije nego što je trebao otputovati u Zagreb da se ispiše s Građevinskog fakulteta i upiše na Arhitektonski gdje je odabrao smjer dizajn interijera, brat ga je pozvao na zabavu. Naime, grupa mladića i djevojaka organizirala je 13. VI. 2002. „tulum“ u staroj napuštenoj pilani petnaestak kilometara od Gospića prema Velebitu i Karlobagu. Skupilo ih se priličan broj i uz gitare, pjesmu, roštiljanje i smijeh sve je teklo u najboljem redu. Negdje iza pola noći odlučio se vratiti kući jer ujutro mora krenuti u Zagreb. Evo kako prikazuje početak svoje tragedije: ... oko 22 h pridružio nam se jedan mladić koji je bio godinu dana mlađi od mene. Dovezao se u svim novom Porcheu, Carrera 911 kojeg je dobio za svoj 18-ti rođendan. Nepun mjesec dana prije tog tuluma... Budući da smo svi bili zainteresirani za taj Porche, kakav je, koliko brzo ide, koliko goriva troši, koliko je udoban i tako dalje... svi smo pričali o tome glumeći kao da razumijemo moć tog bijesnog automobila. Jakost takvih motora je ogromna. Odraslim osobama, s velikim iskustvom u pogledu sigurnosti vožnje, predstavlja opasnost u prometu jer u trenu, postižući neopisivu brzinu u odnosu na većinu ostalih automobila, može iz najbanalnijeg trenutka nepažnje  stvoriti kardinalnu pogrešku, pa i pogibeljnu...
    ...Najtužnija stvar je bila kad smo nas dvoje odlučili vratiti se kući u tom bijesnom automobilu. Ja i prijateljica koja je na fakultetu imala najbolje ocjene u odnosu na ostale studente. Svojom ljepotom svakoga je očaravala, a pristupom prema drugim osobama stvarala je neopisivu ljepotu i u meni...
    Imao je predosjećaj da će se nešto loše dogoditi, ali je brzo otjerao te crne misli. Sjeo je do vozača i vezao se sigurnosnim pojasom. Djevojka je sjela iza njih i krenuli su prema Gospiću. Automobil je brzo postigao dostigao ¨stotku“. Zbog silne brzine vozač je na jednoj krivini izgubio kontrolu nad volanom i pri brzini od oko 110 km na sat udario je u drvo kraj ceste: Taj udarac u stablo bio je potpuni kaos, a potom odbačen od stabla, nakon leta od 50-ak metara automobil je završio udarcem u zid neke štale gdje je završilo naše putovanje. Let je bio poput filmske scene. Nemoćni i bez ikakve kontrole silovito smo se zabili u tu nastambu, pri čemu je automobil probio zid.
    Djevojka je poginula istog trena, vozač je ostao živ, a autor ove knjige, sav polomljen i u dubokoj nesvjestici ostao je vezan na sjedalu. Kad su stigli vatrogasci i hitna pomoć, morali su rezati vrata da bi ga izvukli.
    Prije nego su ga izvukli iz karamboliranog automobila, liječnici hitne pomoći su ga morali reanimirati. Uslijed silnog gubitka krvi i strašnih povreda stalo mu je srce pa su ga povratili u život elektrošokovima. Na putu do riječke bolnice još su mu sedam puta u kolima hitne pomoći davali elektrošokove da bi mu pokrenuli srce koje je malo, malo pa prestajalo kucati.
    *
    Osim što je bio izudaran po cijelom tijelu i imao teške vanjske i unutarnje povrede, slomljen mu je vratni kralježak, napukla rebra, a mozak pomaknut na lijevu stranu za 1, 2 cm. Četrdeset je dana bio u komi i rijetki su vjerovali da će se vratiti u život. U tom komatoznom stanju s njim se događalo nešto neobično. Osjetio je kako napušta vlastito tijelo i prelazi u nove, neobjašnjive sfere:


          

  ... Počela mi je nestajat jasnoća moga pogleda. Obuzimati me tama sve više i više. Odjednom, pred očima sva su mi se svjetla ugasila. Sam. Pomalo zbunjen s osjećajem kako mi zauvijek sve nestaje. Mnogi dragi ljudi više me neće vidjeti za života. Ljubav koja me uvijek držala sa smiješkom na licu isto nestaje u obliku fizičkog tijela! Duhovna pak sve jača i jača... Ljutnja tada u meni nije postojala. Samo mirnoća u duši. Spokoj. Same noge su me vukle nekamo. Za trenutak dva slobodno sam klizio naprijed. Iz mraka mi se počelo pričinjavati da je prostor svjetliji i svjetliji. Naposljetku , stvorio sam se u koloni ljudi ispred i iza mene. Sjaj, blještavilo, čista bjelina.

  • Smirenost je vladala. Doza straha je u trenutku nestala. Svi oko mene zračili su istom lakoćom... Previše je bilo svega, ali shvaćanje je deseterostruko snažnije nego u ovom stanju tijela i uma. Samo je jedan trenutak bio potreban kako biste shvatili doslovno sve! Što god da sam se zapitao, u idućem trenutku bih doznao..
                Opisati taj prostor je nemoguće...
                Takva ljepota nigdje, pa čak ni u najudaljenijoj galaksiji u čitavom svemiru ne postoji. Čisto savršenstvo! Neopisivo!...
    Prolazeći tim astralnim prostorima  uočio je da su odnosi među ljudima u koloni besprijekorni i uhvatili su ga takvi osjećaji u kojima se javljaju opomene radi grijeha počinjenih za života. Shvativši to, počele su mu suze teći jer je pomislio na to kako među tim ljudima u koloni on jedini ima grijehe. Plakao je. No javio se osjećaj da ima anđela koji ga čuva. Okrenuo se i ugledao anđele u čijim je pogledima vidio beskrajnu dobrotu. Svirali su na maloj harfi. Bilo je prelijepo. Prestao je plakati.
    Ne zna kako dugo je hodao u toj koloni. Tijek vremena tamo nije postojao, barem ne u našem obliku..
    *
    U tim astralnim prostorima neopisive ljepote i kristalne jasnoće susreo je i oca. Otac mu je umro prije četiri godine od raka pluća:
    Razgovor nam je bio telepatski.
                Nismo ni jednu riječ izrekli. Sve o čemu sam razmišljao, svaku misao izravno sam mu govorio putem telepatije. On mi je uzvraćao istom protočnošću misli. Pričali smo o svemu. Prošlosti, „sadašnjosti“i mogućoj budućnosti. O realnom postojanju čovjeka, njegovoj unutarnjoj svjesnosti. koja je u ovom realnom stanju zemaljske zbilje zaključana u svojoj nemogućnosti čovjekova uma.
                Osjećaji su bili toliko snažni da ih u ovom obliku svijesti ne mogu opisati.
                Najzanimljivije je bilo da se time nisam iznenadio. Protok tih misli je bio
    neopisivo snažan, brz i jasan.
                Čarobno!
                Vidio sam se s tatom!...
    *
    Njegovo duhovno tijelo razdijelilo se na više dijelova:
    Zatim sam došao u situaciju da se razdjeljujem poput niza kurira koji su poslani da obave svoj zadatak.
                Prva:dimenzija na Zemlji. Gdje zaželim da se nađem u trenu se stvorim.     
                Druga: kolona ljudi koja hoda naprijed prema blještavilu u daljini.
    Treća: čarobna azurna obala koja na zemlji ne postoji s takvom ljepotom i odsjajem mirnoće...
    U vrijeme kad mu se dogodila tragedija imao je tetku koja je živjela u Australiji. Maštao je da će se jednom preseliti k njoj. Često si se dopisivali putem interneta ili telefonom. Razgovarali su na engleskom jer je prilično dobro savladao taj jezik. Uživao je u tim razgovorima. I u vrijeme svog komatoznog stanja našao se u Australiji, u krajevima koje je prije želio posjetiti. Savršeno je poznavao engleski jezik koji mu je sad bio kao prirođeni, materinski:
                ...Proputovah Adelaie, Melbourne, Sidney, Canberru, Perth, stepe, pustinje, drevnu planinu Uluru i sve ostalo što mi se negdje u mislima sakrilo, Sve sam posjetio, čak i više od toga, kao Aladin na čarobnom tepihu...
    Na tom putovanju Australijom i susretima s domorocima, raznim životinjama i za naše podneblje neobičnim pejzažima uočio je još jednu sposobnost koju je dobio: čitanje ljudskih misli. Koga god bi susreo s upitom o čemu razmišlja, njegove misli je čitao kao na dlanu.
    *
    Kako je već dugo ležao u komi, liječnici su odlučili da ga skinu sa svih aparata, no na molbu fra Ante iz Karlobaga ostavili su ga priključenog još devet dana:
    ...tri tjedna nakon našeg prometnog udesa liječnici su odlučili da će me isključiti s aparata. Ništa im nije pokazivalo da ću se ikada probuditi iz duboke kome. Da li će mi srce samostalno početi funkcionirati, hoće li mi se razum uspjeti vratiti ili ću postati kao biljka, vegetirajući do kraja života?
                Uz Božju pomoć i molbu fra Ante iz Karlobaga u bolnici u Rijeci na Sušaku su me liječnici još devet dana ostavili na aparatima. Zadnja slamka spasa. Nekima je to postalo čak smiješno. Sarkastično poimanje moga vraćanja u život s molitvom prema Bogu da se vratim natrag među žive?


               

  • Tijelo mu je bilo potpuno okopnjelo. Omršavio je do neprepoznatljivosti, trideset kilograma mršaviji. Čitavo tijelo izbodeno sa svih strana. Igle za infuziju, aparati za praćenje otkucaja srca, disanja, protoka krvi, pluća kako se šire i uvlače, kanile preko  kojih ga hrane.
    U tim najkritičnijim trenucima svoje stanje prikazuje ovako:
    Čas prepletenosti svih svojih odvojenih, zasebnih dimenzija je bio pred završnom fazom spajanja sviju u jednu cjelinu.
                Upravo tada, u bezvremenski neograničenom vremenu, koje sam proveo hodajući u koloni ljudi, preda mnom se sjajila blistava kugla i u istom trenu prelijepi mladić nježnog pogleda, koji je sjedio ispred mene.
                Shvaćajući, miran kao u snu, prišao sam „im“Isusu-Bogu-kugli. Ne znam kako drukčije da to opišem. U odnosu na njihove slike u crkvama, uključujući čovjekovu viziju o Njemu, smatrajući kako izgleda, prava slika tog prikaza ispala je drukčija i o mome poimanju svega o tome.
                Neopisiva ljepota staloženosti, mirnoća
                „On“ je preda mnom sjedio na malom tronu.
                Izgled? Pa mogu priznati običan momak. Istodobno i blistava kugla koja se okretala, prikazujući beskrajnu ljepotu koja je odisala čistom savršenošću.!
                Njegov glas i jezik kojim smo se sporazumijevali bio je kao naš esperanto, univerzalni jezik...
                „On“ me pogleda te mi kaže:
                - Stigao si, Dražene, malo ranije nego sam mislio...
                Staloženo sam ga upitao:
    - Je li ovo moj put prema kraju moga života...
                Tako dragim pogledom kazao mi je:
  • Pogledaj svoj čitav život koji si proveo na Zemlji. Da vidiš svoje dobra i loše
    trenutke koje si činio. Shvatit ćeš
    Slijedi preispitivanje postupaka u vlastitom životu (on kaže: svih mojih provedenih života na zemlji) uz bolna prisjećanja na teške i bolne trenutke i užasan stid zbog negativnost kojih je bilo. Susret završava iznenađujuće:
    - ...pogledao me ugodnim očima te nježno rekao:
                - Nisi spreman ostati!
                Odmah sam shvatio da me vraća u život.
    Pucnuvši prstima poput orkestra s tisućama i tisućama činela, odjednom sam čuo neopisivo ugodan prasak. Pred očima mi se polako počelo smračivati. Tama me uhvatila poput ponora. Vratio sam se u potpunu tamu
    *
    U komi je bio, kako je već navedeno, punih četrdeset dana. Nitko nije znao što će biti poslije tako duge nesvjestice, hoće li  se moći psihički oporaviti ili će ubuduće vegetirati poput biljke. Ono što je bilo frapantno, zaboravio je svoj materinski jezik. Engleski je znao, ali u Krapinskim toplicama njihov dijalekt nije razumio. Ni mamine riječi u početku nije mogao shvatiti:
    Odlazeći kod psihologa i logopeda iznova sam počeo učiti svoj materinji hrvatski jezik, a on mi je bio popriličan zalogaj. Uz neprestane bolove zbog neishranjenosti, zbog hranjenja preko sonde tijelo mi je izgledalo strašno blijedo. Sličio sam kosturu više nego mladiću..
    Oporavak je trajao četiri godine. Redovito ide na rehabilitaciju na more, odlazi u teretanu, bavi se jogom radi jačanja duha i tijela, odlazi u crkvu kako bi se zahvalio Bogu što ga je vratio u život.
    Svjestan je da je ostao doživotni invalid: Iako sam postao doživotni invalid, u sebi to ne osjećam. Svako jutro se budim sa smiješkom, jer ljepota je u nama i oko nas. Čemu bogatstvo kada u sebi čovjek treba imati samo čistu sreću, iskren smiješak na licu, što je neprocjenjivo u odnosu na sve ostalo.

    Ispovijest ovog mladića je bolna, prebolna. Može netko vjerovati ili ne vjerovati u njegovo putovanje s one strane života, no činjenica je da ga je nesreća promijenila u svakom pogledu, psihički ga ojačala. Istinski vjernici, naročito oni u poodmakloj životnoj dobi, svakako će mu vjerovati jer takvo vjerovanje umanjuje strah od smrti i povećava nadu u nastavak bliskih odnosa sa svojim najmilijima, u vječni život. Agnostici će po običaju sumnjati u  beskrajno, bezvremensko putovanje „s onu stranu zvijezda“, dok će ateisti samo odmahnuti rukom i reći a su to puke tlapnje i da se još nitko „odande“ nije vratio s opipljivim dokazima.
    Tko god pročita ovu knjigu, duboko će se zamisliti nad tragedijom ovog mladog čovjeka i poželjeti mu svu sreću u ovom životu.

PREDSTAVLJAMO LIČKE PISCE

 

dAMIR kARAKAŠ

IMA JEDNA, DA PROSTIŠ, ZEMLJA BOSNA

 

(Damir Karakaš, Bosanci su dobri ljudi, vlastita naklada, Split, 1999.)

Zagreb, 3. travnja 2011.

PIŠE KNJIŽEVNIK JURE KARAKAŠ
  •             Bivši novinar Večernjeg lista Damir Karakaš, lički »Dalmoš« ili dalmatinski »Likota«, studirao u Zagrebu, bio nastanjen u Splitu, rođen inače u selu Plašćici kod Brinja, lutao je posvuda pa je izvjesno vrijeme boravio i u Francuskoj preživljavući kao ulični svirač, a naročito se volio zadržavati tamo gdje se događa nešto neuobičajeno.
    Naglo je postao popularan kad je Dalibor Matanić, također porijeklom Ličanin, po motivima njegove zbirke priča Kino Lika snimio istoimeni film (u njemu Karakaš glumi epizodnu ulogu harmonikaša – to je onaj visoki ošišan na nulericu).
    Ta njegova strast za opasnim i nesvakidašnjim (uostalom izvjesno je vrijeme bio Večernjakov izvjestitelj crne kronike) odvela ga je kao novinara u Bosnu u vrijeme tamošnjih predizbornih aktivnosti, na teren opasan, bremenit svježim ratnim ranama, podjelama i mržnjama. Obišao je mnoge gradove i sela: Sarajevo, sela oko Banjaluke i Zenice, Travnik, Vitez, Jajce, Sanski Most, Šipovo, Mrkonjić Grad, Tuzlu, Ilijaš, Uskoplje ili Gornji Vakuf, hrvatska sela na Majevici stiješnjena između srpskih i muslimanskih sela, srpsku vojarnu u selu Kula; gledao IFOR-ove vojne vježbe na Glamočkom polju, bio u helikopteru koji je osiguravao put u Sarajevo princu Charlesu...
    S IFOR-om u zaleđu, naoružan fotografskim aparatom, novinarskom drskom znatiželjom i slabo glumljenim govorom svih triju bosanskih entiteta (Slabo glumiš Srbina... Iz Hrvatske si... znao sam nakon tvoje prve riječi... Ma nemaš se čega bojati. Nismo u Hondurasu...), lutao je tako  »Bosnom ponosnom« i rezultat tih lutanja je knjiga od dvadeset i pet izvanrednih reportaža pod naslovom Bosanci su dobri ljudi.

 

  • Knjigu upotpunjuje devet fotografija s terena, jedna karikatura muslimana s fesom, a na naslovnoj stranici je fotografija razigranih dječaka: u polusrušenoj kući jedan drži tri uzdignuta prsta a drugi dva, što je svojevrsna simbolika dramatičnih bosanskih događanja. I karikatura i fotografije djelo su samog autora.
    Ovih dvadeset i pet reportaža oslikava katastrofično stanje u zemlji, visoku tenziju netrpeljivosti između muslimana, Srba i Hrvata, pojedinačne životne tragedije i silno nezadovoljstvo na svakom koraku. A sve to garnirano je crnim humorom, anegdotama i masnim, sočnim psovkama.
    Svi ljudi s kojima autor komunicira djeluju isfrustrirano, ogorčeni su, deprimirani, ali i isključivi u svojim razmišljanjima: istina je samo ono što oni govore, a oni drugi su opasni, opaki, lažljivi, ogrezli u zločinu i – nisu u pravu: - Ide mi, bolan, na živce što ovi dole kažu da su Hrvati. Koji su oni kurčevi Hrvati. Ti si, bolan, Hrvat, a oni su katolici iz Bosne – veli jedan od mladića...
    Razgovara tako Karakaš s muslimanskim i srpskim novinarima, s taksistima, recepcionarima, sa seljacima sva tri entiteta, radnicima bez posla, s vojnicima svih triju vojski, slučajnim prolaznicima, s gostima po kafićima i krčmama, bivšim i sadašnjim činovnicima, svećenicima, s djevojkama i mladićima... i svaki razgovor predstavlja krhotinu bivšeg života, a sve zajedno daje mozaičnu sliku jedne zemlje u kaosu.
    On kao novinar i čovjek iz Hrvatske često dolazi u nezgodne situacije: bezočno ga »odere« recepcionar užasno zapuštenog sarajevskog hotela, taksisti bezobrazno skupo naplaćuju svoje usluge, verbalno ga napadaju srpski novinari, brutalno ga pretresaju muslimanski policajci i ukradu mu putovnicu, u zadnji čas uspijeva pobjeći pred razjarenim Srbima u Mrkonjić Gradu kad otkriju da je iz Hrvatske, uspaniči se kad pijani četnik, koji se hvali da je poklao mnoštvo »đubradi... ali uglavnom Turke« i da je kandidat za Hag, prepozna u njemu hrvatskog novinara, ostaje iznenađen kad nekontrolirano izvali pred neurotičnim pripadnikom »belih orlova« da je iz Brinja, a ovaj mu veselo izdeklamira onu poznatu ličku pjesmu Ličko Lešće, Otočac i Brinje... i još doda da je služio vojsku u Gospiću i da su tamo cure za pet te trabunja o ponovnoj uspostavi Jugoslavije.
    Susretat će i poznate ljude pa tako i muslimanskog generala Atifa Dudakovića, čovjeka s čudnim sklonostima prema opasačima, i Harisa Silajdžića koji baš i nije omiljen u nekim dijelovima Bosne.
    U ovim reportažama ne istražuju se uzroci niti se izvode zaključci, one jednostavno konstatiraju stanje onakvim kakvo je na terenu, kako ga vidi hladno oko novinskog reportera koje nastoji biti nepristrano. Ta reporterska hladnoća i prividna nezainteresiranost za srž problema primorava čitatelja da se duboko zamisli nad svim onim što se tu događa.

kaRAKAŠ dAMIR
Naslovnica Karakašove prve knjige

  • Karakaš svoje reportaže gradi tako da sugovornici govore o onome što ih tišti ili odgovaraju na pitanja koja u tekstu nisu postavljena, no iz konteksta je uočljivo da su postavljena prethodno. Dobar dio tih odgovora zapravo su monolozi, ispovijesti nezadovoljnih ljudi i te ispovijesti ocrtavaju njihove intelektualne, političke i socijalne konture. Ponegdje se u tekst ugrađuje autorovo pripovijedanje: opis interijera ili eksterijera (uglavnom sumorno, prljavo, opustošeno, zapušteno), kraći opis samog sugovornika (dio odjeće, ruke, lice ili oči) ili dočaravanje opće atmosfere pred polazak na određeno mjesto. Osim izmjenom dijaloga, monologa i opisa, dinamičnost u ovim reportažama postiže se i unošenjem anegdota ili duhovitih zapažanja.
    Jezik odaje iskusnog reportera onog tipa reportaža što se odnose na senzacionalistička događanja: otkriva se uglavnom tamna strana, sve ono što će izazvati povećani interes čitatelja: oduševljenje, zgražanje, pokude ili pohvale. Rečenice su jednostavne, ogoljene do srži, tek tu i tamo se pojavi niz epiteta ili kakva metaforična misao koja pojačava interes za bitno. Ono što ovim reportažama daje specifičan ton, što otkriva i naglašava sliku jednog podneblja – to je psovanje. Psuju svi: i muškarci i žene, i seljaci, i građani, i vojnici, i činovnici... Nekome će to psovanje biti simpatično i smiješno i reći će da je to normalno ne samo za Bosnu nego i za sva podneblja ovoga svijeta, a nekome odurno, degutantno i krajnje neukusno i ovu će knjigu jednostavno nazvati prljavom prozom.
    I upravo taj rječnik pun vulgarizama čak i onda kad se radi o teškim tragedijama, ovim reportažama daje privid crnog humora tako da stravični događaji i ne izgledaju tako stravično.
    Osim ove putopisne knjige (koja mu je ujedno i prva), Karakaš je objavio i sljedeće: Kino Lika (priče), Kako sam ušao u Europu (roman), Eskimi (priče), Sjajno mjesto za nesreću (roman) te dva scenarija kao koautor: Stolica za ljuljanje i Kino Lika.

RONJENJE U DUBOKOM

(Marijana Rukavina-Jerkić Unutrašnja geografija, Radničke novine, Zagreb, 1990.)

PIŠE JURE KNJIŽEVNIK KARAKAŠ

27. ožujka 2011.

  •             Marijana Rukavina-Jerkić rođena je u Perušiću 1952. godine. Za razliku od većine pjesnika podrijetlom iz Like, koji njeguju tradicionalističku poeziju, ona se opredijelila za hermetički izraz.
    Objavljivala je po svim ozbiljnijim književnim časopisima, a pjesme su joj ušle i u Zbornik mladih hrvatskih pjesnika te u Zbornik off poezije. Ubraja se u cjenjenije pjesnike svoje generacije, a to je ona generacija mladih ljudi što je odrastala daleko iza Drugog svjetskog rata i nije bila opterećena NOB-autoritetima ni društvenim šablonama. Svoje neprihvaćanje ustaljenih društvenih normi ovi mladi ljudi prikrivali su «nerazumljivim» pjesmama, ironijskom distancom od oficijelnih svakidašnjih zbivanja i hladnim odnosom spram socijalističke ikonografije.
    Marijana Rukavina je i nagrađivana za poeziju, a posebnu težinu ima nagrada namijenjena mladim pjesnicima što joj je dodijeljena na Goranovom proljeću 1973.
    Godine 1990 objavila je zbirku pjesama Unutrašnja geografija u nakladi ondašnjih «Radničkih novina». Te novine bile su pokrenule biblioteku «Tri osmice», a recenzenti ovoj zbirci bili su Branko Maleš i Vladimir Reinhofer. Maleš autoricu zbirke svrstava u «neformalnu skupinu genetskih naturista».
    Po svom životnom i profesionalnom opredjeljenju ona je pravnica. Gimnaziju je završila u Gospiću a studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Pjesme je počela objavljivati vrlo rano, još kao djevojčica, na stranicama «Ličkih novina» a ti njezini sastavci već su se onda razlikovali od većine ostalih dječjih sastavaka, djelovali su nekako ozbiljniji, odrasliji.
    Marija Rukavina-Jerkić živi u Zagrebu i radi u svojoj struci.
    Zbirka pjesama Unutrašnja geografija sastoji se od 43 pjesme podijeljene u tri ciklusa:Zemljopis, Trgovi i Interieur. Šest pjesama je bez naslova. Ciklusi su nejednaki po obimu, a najduži je Interieur.

Zemljopis

  •             Ovaj ciklus ima četiri pjesme: četiri strane svijeta od kojih je jedna bez naslova, što bi trebalo značiti da u ovoj prirodi gdje obitavamo nešto nije u redu, da je nešto poremećeno, obezglavljeno.
    Sve tu djeluje nekako izokrenuto, izvan logike prirodnih zbivanja, a opet prepoznatljivo, odnekud poznato. Priroda je tu stvarnost, ali i odraz stvarnosti na subjektivnu svijest, njezino prelamanje kroz optiku djeteta, ali i optiku suvremenog obrazovanog čovjeka.
    Postoji jedna zemlja podjednako puna grobova i živih i mrtvih, nastala mimo Darvinove teorije o evoluciji, Zemlja LYKO koja miriše na nestajanje.
    Jedino što je tu neminovno i stalno jest stalnost nemira i laži, i nije potrebno tražiti vlastita izlazišta jer smo ionako svi začeti u smrti. Dakle, pesimističko viđenje zemlje Lykos, no tom se pesimizmu kasnije suprotstavlja bezazlenost i naivnost djetinjeg viđenja vlastitog okruženja.
    Priroda je napuštena, ni drveće nema neke dublje veze sa zemljom; sve je drukčije i treba tražiti novi način prilagodbe. Traganje nam ne da da zapadnemo u letargiju i ono pobuđuje nadu da ipak veza s prirodom nije izgubljena.
    Na sjevernom Velebitu čovječja ribica (proteus anqinus) kroz svoje prozirno tijelo nudi zastrašujuće poslije, bez imalo snova. Nije li to animalno biće dokaz čudesnim mogućnostima prilagodbe?
    S druge pak strane, suprotno hladnom rezoniranju i halucinantnim, deprimirajućim opservacijama odraslog subjekta, nudi se priroda sačuvana u dječjim realitetima:                   
    djevojčica s virom bezdana u očima
    u oblake i nebo propada
    (strašna dubina u lokvi)
    žedna stola u prisoju
    …………………….
    tu su me slikale vode
    ……………………
  •             Kad bismo pjesme ovoga ciklusa pokušavali osmisliti na osnovi izrečenog sadržaja poput onoga u standardnoj poeziji, teško da bismo mogli izvući neku općepoznatu tvrdnju, smisleniji zaključak s kojim bi se svaki čitatelj složio
    Riječi svakodnevnog govora nižu se kao u proznom tekstu razlomljenom u stihove, astrofično, a onda se pojavi metafora koja djeluje nelogično i zbunjujuće, kao da odvlači pažnju od prethodno izrečene misli.
    Jezik ovdje nema funkciju normalnog, kolokvijalnog govora kako se na prvi pogled čini, nego baš suprotno: jednostavnost kolokvijalnog sporazumijevanja s jedne strane, apsolutna nerazumljivost s druge strane. Treba tražiti vezu na liniji realno-nerealno, razumljivo-nerazumljivo.
    Česta je retardacija u funkciji zadržavanja na određenoj slici kao da se time želi sugerirati vraćanje u prošlost, a ta prošlost skoro uvijek ima autobiografsku konotaciju. Učestalost retardacije pa i česta uporaba zagrada podsjeća na montažne spone u filmu, gdje npr. rez ima i vremensku i prostornu dimenziju.
    Rijetko se javljaju rimovani stihovi, i kad se pojave kao da imaju blagi prizvuk ironije….
    Najizrazitija snaga pjesama iz ovog ciklusa i njihova osnovna poruka ježi upravo u kontrapunktiranju: paralelno se nižu realne i irealne slike (unutrašnje vibracije izazvane viđenim) zajednički čineći strukturu svake pjesme.
    Ako se četiri pjesme ciklusa Zemljopis shvate kao nekakav odnos prema prirodi – čovjekovu obitavalištu, dobit ćemo poraznu sliku napuštenosti, prividne ravnodušnosti, potpune izmijenjenosti i uzaludnog vraćanja u prošlost gdje slike naivne dječje začudnosti djeluju još samo kao slabašna nada. Perspektiva je u prilagodbi i neumornom traganju

 

Trgovi

  •             Šest pjesama ovog ciklusa oslikava urbanu sredinu i čovjekove napore da se saživi s tim za njega u biti neprirodnim okruženjem.
    Tako je npr. u jednoj pjesmi prepuni tramvaj za vrijeme prometne špice zapravo špilja u kojoj se guraju i gnjetu praljudi. U trramvaju-špilji vladaju zakoni čopora: rasne ženke imaju prednost, vodi se borba za plemensko preživljavanje, čuju se neartikulirani glasovi, izlaz na zadnja vrata je bijeg pred medvjedom…
    Sve što se zbiva, ta stiješnjena uznojena tjelesa, izmiješani mirisi rasnih ženki i mužjački nagoni, podmetnuti laktovi, pucnji s prigušivačima, jurnjava kući da se spremi objed članovima «plemena» - tragikomični je isječak iz svakidašnjice betonske džungle.
    Pjesma Izdaja zgusnuta je, zbijena i zamršena ispovijest boležljiva intelektualca. U atmosferi stiješnjene nezagrijane sobe njega iz navučenih vunenih rukavica proganjaju ovce. Iz ove neobične metafore rađa se nova metafora: on ovcama daje soli, kroti ih plahošću ne bi li ih se riješio, ali ga one ne ostavljaju i dolaze iz noći u noć; pa opet nova metafora: ovce s nožem u sluti… Slijedi nagli obrat – svijet zbilje: «našli su me u krevetu ukočena» i nastavlja se nova metafora puna razbijenih slika: bijele glasnice, galaktička frekvencija, ovce koje su izgubile pašnjake, ruke se mogu odložiti nekorisne… Tu se miješa realnost, halucinantne vizije, podsvjesni impulsi i tipična uzrečica suvremenog urbanog čovjeka: nisam imao vremena.
    Nagomilavanjem metafora, ubacivanjem hladnih racionalnih iskaza (našli su me u krevetu ukočena… moje ruke su dobile artritis… svi lijekovi su bili neefikasni…), učestalom uporabom logički nepovezanih misli – postignuta je napetost, ona vrsta tenzije koja svaki čas može dovesti do rasprsnuća. Dobila se tako konačna slika neprilagođena pojedinca razjedana osjećajem neke davne nesvjesne krivnje, pojedinca koji je izgubio vezu s prirodom (on nema vremena) i ona ga kažnjava zbog izdaje. «Izdaja» je (moguća) slika urbanog čovjeka odvojenog od svog pradavnog načina života, slika njegove devalvacije.
    Čovjek zbijen u betonske košnice i na asfaltne površine gubi vezu s prirodom, sve se više okreće samom sebi, svom unutrašnjem svijetu. Otuđenost je sve veća, sve smo dalji jedni drugima premda živimo stiješnjeni, zbijeni i tako nagurani sa «tražimo vezu s kisikom». Je li urbani čovjek davljenik, jesu li u njemu «usahnule vode» i je li zaista došlo vrijeme da nitko nikome ne pruža ruku spasa?
    Užad lahku od ruke
    bacimo prolaznicima
    Ni jedan ne stisne je
    i mi se spravama spasilačkim
    kušamo spasiti sami

    Trgovi su svojevrsna povijest civilizacije, spajanje primitivnog s najnovijim dostignućima, mitska prošlost i urbana stvarnost, a sve to povezuje čovjeka s vjelnim problemom: prilagođavanje i preživljavanje.

Interieur

  • Interieur je ciklus s najviše pjesama većinom okrenutih prema «unutra». U tom unutrašnjem prostoru traga se za mogućim tolerantnijim suodnosima, za apsolutnim razumijevanjem; dodiruju se eros i thanatos a pjesnički subjekt naklonjeniji je erosu, više je njime zaokupljen – sumnja u njegovu objektivnost i iskrenost savršenog sjedinjenja, a zna da bez njega žena nije žena niti je muškarac – muškarac; naglašen je osjećaj neke čudne praznine, neobjašnjive napuštenosti i ODLASKA kao mogućeg krajnjeg rješenja.
    Interieur je refleks vanjskog svijeta na subjektove osjetljive senzorske centre. Vanjska zbivanja različito se reflektiraju, ovisno o percipiranom objektu.
    Perzijski sag oživljava darežljive pustinjske životinje, javljaju se namučene sedefaste tkalje, pod stopalima bubre protoplazme…
    Mona Lisa ima urokljive oči a ramena su joj rastočen krajolik, njene ruke dovode se u vezu  s nemirima ratara…
    Raskoljnikov ne ubija staru lihvarku, nego obratno…
    Jozefina K. pristigla iz srednjovjekovlja radi kao službenica na izdavanju rješenja o raznim vrstama nesposobnosti i predstavlja suvremenu ženu u hladnom bešćutnom urbanitetu lišenom bilo kakve emotivne povezanosti…
    Sklad suvremenog svijeta je problematičan: problem je u koncentričnim krugovima jer «oni se kao tangente prihvaćaju i ne izazivaju pažnju uzajamnim davanjem i nadopunjavanjem» dok je u prirodi, na površini mutne vode, ta pojava nešto sasvim drugo…
    Školska fotografija izaziva niz asocijacija: dječja lica zaustavljena i stisnuta u okvir su «mrlje oka uredno poslagane», oči su «čisti jauk i rupa u svemiru» i sva lica na papiru ne podnose vlagu kao ni drveni lijes i organska tvar u njemu. Vječna je samo ANORGANIJA. Sve što je prirodno podložno je rastakanju, nestajanju:
    Klanjam ti se, dakle
    vječna ANORGANIJO
    O dijete moje,
    neću te u školu dati

  • Koliko su ovakve poruke odraz neminovnih zbivanja u prirodi na stanje trenutačne svijesti subjekta, koliko bunt, a koliko pjesnička drskost i destruktivna poruka, ostavljeno je čitatelju da sam prosudi.
    Ovaj ciklus predstavlja unutrašnji svemir, mikrokozmos u kojem ustaljeni zakoni prirode razaraju subjektove želje jer ga prisiljavaju da se pridržava općepoznatih kanona. Njemu ostaje ili mirenje sa stanjem ili bijeg u neki drugi svijet, no drugih svjetova, osim fiktivnih, nema.
    Ostaje nam jedino da trajemo u već odavno izdanoj prirodi, drugo nam ne preostaje. Premda se priroda mijenja (u negativnom smislu), mijenjamo se i mi i tako se sve nadopunjava i prilagođava. Unutrašnja geografija – vanjska geografija: obje su podložne eroziji, no pozitivni impulsi prevladavaju, želja za životom i ljepšim ozračjem može ovaj svijet učiniti podnošljivijim:

 

  • Tako ću rasti posvuda, nesagledivo
    dok ikra buja, dok rijeke traju
    kada se objasni sve nepredvidivo
    o mojoj će naklonosti i ušća da znaju

    pa ni riba, ni čovjek, i mrtva i živa
    uzvodno će teći, do suglasja
    ti ćeš me prepoznati: tako se sniva
    od jakih matica bremenita ozračja
O stihu i stilu

            U strukturiranju svojih pjesama Marijana Rukavina se pretežno služi slobodnim stihom, uglavnom izbjegavajući interpunkcijske znakove tamo gdje bi oni mogli razbiti zamišljenu metaforičnu sliku pa stihovi kao da izviru jedan iz drugoga. Dosta se često služi dvotočkom koja ima funkciju vrlo naglašene pauze, one pauze gdje se hvata dah za nove napore:
A: o zavjese se razliježu
tvoji likovi

samo:
DUBOKA NESVIJEST JORGOVANA           

To: s odlaženjem sve postaje poezija

Pjesme su joj mahom astrofične s ponekom pojavom sintaktički nelogične rečenice, i s češćim javljanjem stihova otisnutih velikim slovima:
Za tebe sam kraća
VRLO NEDOSTAJEŠ
već poodavno treba izbrusiti
dvije rupe u zidu

            Zagrada kao rečenični znak djeluje kao buđenje iz sna i vraćanja u realnost da bi se opet krenulo u zamršenu i vrlo složenu metaforiku, ali djeluje i kao retardacija, zadržavanje između dviju pjesničkih slika:
Usplahirena postelja
simptomatična anemija
i plahe plahte zraka u nedoumici
(potreba odlaska nudila se
neodložno, kao spasenje)
Osanjan čovjek
u sobnoj slici drijema
…..
Rado se igra riječima upotrebljavajući arhaizme (odazivi tiji…, užad lahku), crkvenoslavenske riječi preuzete iz liturgije (Savsjem pohožaja na menja…), anglizme (made in), razbija grafičku strukturu riječi (sam sam a sa me su mi dvije oči… Stani s lava…) što pridonosi naglašenom ironijskom pristupu određenim temama.
Ironija je, inače, jedna od bitnijih odrednica njezine poezije, a upravo one pjesme u kojima do izražaja dolazi podsmješljivost daju pjesničkom subjektu atribut aristokratske nadmoćnosti, neke vrste distanciranosti od svijeta ili predmeta oservacije.
Običan novinski članak pretvorit će se u predložak za pjesmu pa će tako vijest o božićnim blagdanima biti pretočena u grotesku o potrošačkom mentalitetu tipične građanske obitelji.
Jukstapozicijom će postići paralelizam između nespojivih, dijametralno oprečnih pojava: povezat će prošlost, sadašnjost, olfaktivne i akustične slike te stvoriti novu složenu metaforičnu sliku deprimirajućeg sadržaja.
Vrlo su nazočni elementi iznenađenja, neočekivanosti i začuđenosti, ali ne u osnovnoj poruci nego u pravljenju slika: spajanje nespojivog, pojava grotesknih slika (Komad od snaše s bijelim stogovima pod vratom prepolovio rijeku), gubljenje značenja vremenskih i prostornih dimenzija, sjedinjavanje, tj. poistovjećivanje realnog i apstraktnog…
Premda je većina pjesama ispjevana u ja formi, nemaju izraziti ispovjedni karakter.
Pjesnički subjekt (pretežno ženskog roda, no ponekad muškog ili neutralnog) kao da govori sam sebi i raščišćava sam sa sobom neke račune razmišljajući o onome što se zbiva oko njega i u njemu samom, osobito je okrenut podsvjesnom. Isprepleću se slike realnog i irealnog, roni se u tamu podsvijesti, u vizije iz dječjeg ili mladenačkog životnog iskustva, unose se istrgnute rečenice iz novinskih članaka, stručni izrazi iz medicinskih i drugih enciklopedija, fraze iz svakidašnjih dijaloga kolokvijalnog jezika…

Ponekad se nameće dojam da čitamo zadnje poglavlje Uliksa i da nikako ne možemo pohvatati niti snatrenja polusnene Molly Bloom pa ne znamo što je san a što zbilja.
I upravo ta dilema oko nejasnoća, ta začaranost riječi, krije u sebi poruke Unutrašnje geografije. Kada se otkrije gola istina, uvijek se pokaže da to nije ono što smo očekivali pa ostajemo iznevjereni u očekivanju i razočarani. Čovjek po svojoj prirodi želi ono što će ga usrećiti, učiniti mu život ljepšim, a Unutrašnja geografija uglavnom otkriva onu manje lijepu stranu suvremenog čovjeka ali i čovjekovu spremnost da prihvati činjenice onakve kakve jesu, da trezveno rezonira, da se ne prepusti fatalizmu i da ne lamentira patetično nad usudom koji mu je dosudio život na zemlji punoj otuđenih i slabo prilagođenih individua.
Ima u toj poeziji puno ženstvenosti, one tipične ženske uplašenosti i zabrinutosti nad sitnicama i nad životno važnim situacijama, ali bez nazočnosti patetike. Emotivnost je svedena na najmanju moguću mjeru. Proplamsa poneka iskrica nježnosti no vrlo brzo je priguši intelektualizam koji ovoj poeziji daje privid hladnoće.
Njezina poezija doimlje se kao ronjenje u dubokoj vodi. Onaj tko dobro poznaje teren umorit će se ali i uživati u podvodnim ljepotama, a nevješt ronilac brzo će izroniti hvatajući dah i neće ništa otkriti usprkos sunčevim zrakama što prodiru ispod površine.
Opredjeljujući se za hermetizam, Marijana Rukavina-Jerkić opredijelila se za one književne tijekove koji svijet tumače jezikom nerazumljivim običnom čovjeku, onom tvrdom realisti za kojeg je npr. kamen mrtva materija za gradnju i ništa više.
Ishodišta njezine poezije treba tražiti u klasicima moderne svjetske književnosti, u francuskim «prokletim pjesnicima», u Vlatima trave W. Whitmana, u Maskama E. Pounda, u Ciganskim romancama i dramama F.G. Lorce, u poemama V. Majakovskog, u Dostojevskom i Kafki te u pjesmama našeg Josipa Severa, u krugovaškoj generaciji i najmlađoj plejadi njezinih istomišljenika.
Naši su je kritičari svrstali u OFF GENERACIJU, u one mlade i neovisne literate, buntovnjake i «otkvačenjake», mladiće i djevojke u trapericama, ljubitelje pop i rock glazbe, grafita i underground literature za čiju umjetnost oficijelna publika nema baš puno afiniteta.
Njezine pjesme nimalo ne zaostaju za našim poznatim i priznatim pjesnicima čija nas poezija uči da život nije šarena razglednica s plavog Jadrana ili iz bijelog Zagreba, da se ispod tog šarenila (ili sivila) krije nešto mnogo, mnogo dublje i složenije.


KNJIGA PONOSA, PRKOSA I OTPORA

(Ponosna Hrvatska, zbirka domoljubnih koračnica i popijevaka od Ilirskog preporoda do danas, Časnički klub 242, Zagreb, 1999., priredio Ante Asić)

www.licke-novine.hr
23. ožujka 2011. u 9.50 sati

Piše književnik Jure Karakaš
  • U posljednje vrijeme u nas nije rijetkost da značajne knjige ne tiskaju poznati izdavači sa svojom  velikom promidžbenom mašinerijom, nego da te knjige objavljuju pojedinci ili grupe intelektualaca-entuzijasta živo zainteresirane za određeno kulturno područje. Tako je svjetlo dana ugledala i nesvakidašnja knjiga, prava rijetkost u našem novijem nakladništvu. Riječ je o zbirci domoljubnih koračnica i popijevaka od prve polovica XIX. st. do danas Ponosna Hrvatska.
    U knjizi je sakupljeno 120 uglazbljenih domoljubnih pjesama podijeljenih u sedam poglavlja, uređenih tako da je na prvom mjestu notni zapis, a za njim slijedi originalni tekst. Poglavlja su nejednaka po broju uglazbljenih pjesama.
    Prvo poglavlje nosi naslov Svečane pjesme. U njemu su dvije pjesme: hrvatska himna Lijepa naša domovina i cijeli tekst Mihanovićeve Horvatske domovine iz koje je Josip Runjanin uglazbio prvu i zadnju strofu kao našu himnu. Druga pjesma je Zajčeva Bože živi na stihove istoimene Preradovićeve pjesme.
    U drugom poglavlju pod naslovom Nabožnice je osam duhovnih pjesama od kojih su dosad najizvođenije Zdravo, Djevo, kraljice Hrvata i Cesta mira i ljubavi.
    Najviše je koračnica. Podijeljene su u tri poglavlja: Koračnice, Domoljubne koračnice i popijevke od 1918. do 1945. i Koračnice Domovinskog rata. U ta tri poglavlja sakupljene su 83 pjesme. Među njima je puno onih koje su u Hrvatskoj bile zabranjivane dugi niz godina i zbog kojih se išlo na robiju te danas djeluju kao osvježenje, kao npr. Domobranska koračnica nepoznatog autora i tekstopisca:
    Marširala, marširala domobranska garda.
    Korak ide za korakom,
    a ja junak za barjakom
    Boj se bije, bije,
    zastava se vije
    Za slobodu Hrvatske.

                                   

Istrčale, istrčale zagrebačke frajle.
Korak ide…

                                    Jedna ih je, jedna ih je porodila majka.
Korak ide…

Kad u borbu, kad u borbu bojna naša krene.
Korak ide…

Branimo mi, branimo mi stare slave sjeme.
Korak ide…

Napadača, napadača satremo do zemlje.
Korak ide…

  • .           Ili npr. originalna verzija splitske popijevka Marjane, Marjane i još mnoštvo drugih za koje šira javnost prvi put može saznati tek iz ove knjige.
    Neke koračnice nastale u Domovinskom ratu već su postale općenarodna svojina kao što je to slučaj i s onima iz prethodnih poglavlja, a neke će to vjerojatno, ukoliko se budu češće izvodile, također postati.. Asić je iz ovog perioda prikupio sljedeće: Dok je Hrvat uz Hrvata (glazba i tekst Dražen Žanko), Hrvatine (Mario Mihaljević), Hrvatska mati  (Siniša Doronjga), Hrvatski pleter (glazba Zoran Markulj, tekst Ana Bešenić), Križ na grudima (glazba Nikica Kalođera, tekst Drago Britvić), Mi smo garda hrvatska (Mladen Kvesić), Mi smo hrvatski mornari (glazba Zdenko Runjić, tekst Nenad Ninčević), Naša garda, ponos naš (Mario Kinel), Nazdravičarska (glazba Siniša Leopold, tekst Davor Ban), Prva bojna zagrebačka (glazba Nikica Kalođera, tekst Siniša Novak), Srušit ćemo JNA (nepoznati autor), U boj, u boj, u boj (Zvonimir Tolj), Vivat Croatia (Đani Maršan), i Za Hrvatsku kao tigar (glazba Pero Gotovac, tekst Mišo Doležal.
    Posebno lijepe su  Domoljubne popijevke u šestom poglavlju koje su stvarane u Domovinskom ratu. Skupljeno ih je 26 a neke su već tako popularne da se smatraju pravim narodnim pjesmama: Bože čuvaj Hrvatsku, Čavoglave, Gospodine generale, Hercegovina u srcu, Moja domovina, Ne dirajte mi ravnicu, Od stoljeća sedmog… U ovom poglavlju su i dvije pjesme koje je uglazbio priređivač zbirke Ante Asić pokazavši se i kao skladatelj i kao vrstan poznavatelj hrvatske glazbene povijesti.
    Zbirka završava dirljivom pjesmom Drage Britvića Listek od tam; posvećena je 900. obljetnici Zagreba a u njoj Zagrepčanin, poginuo za vrijeme granatiranja svoga grada, govori da neće moći doći na proslavu. Uz nju su još Mirozov po notnom zapisu Siniše Leopolda i Epitaf Pere Gotovca na tekst Ilije Jurića.
    Ponosna Hrvatska je zbirka izuzetne vrijednosti. To je knjiga koja je otela od zaborava velik broj skladbi i za pretpostaviti je da će brzo ući u red onih knjiga koje će postati nezaobilazna lektira glazbene kulture u osnovnim i srednjim školama, knjiga iz koje će generacije mladih ljudi učiti kako se voli i brani domovina.
    Asić je zaista učinio veliko djelo.


In memoriam

Dragoj profesorici Manji,

Nedavna iznenadna smrt gospićke profesorice dr. sc. Manje Mandice Frković-Kovačević, mnoge je ožalostila. Imala je prijatelje širom Hrvatske, ali i u svijetu. Danas smo dobili pjesmu jednog njenog studenta Buce Krstića iz Zagreba. Buco već poodavno živi u Zagrebu, a u Gospiću je kod profesorice Manje učio hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji. Voli kazati da mu je ona otvorila oči i počeo je – pisati. (Marko Čuljat)

www.licke-novine.hr

 

ZVIJEZDO VODILJO

Manji Kovačević

Valjda je upravo tako trebalo biti
Da te baš sada prvi put oslovim sa – ti
Zvijezdo
Zvijezdo vodiljo mnogih
Koji su se našli pod kišobranom
Tvoga prostora i vremena.
Zadovoljno, bez kićenosti i velikih riječi
Bez euforije i uzvišenosti,
Bez svih takvih stvari
Koje jednostavno ne volim,
Iako se možda baš očekuju u pjesmi,
U pjesmi s porukom
Ja ti želim reći samo jedno,
Što si vjerojatno oduvijek i znala,
Zvijezdo
Zvijezdo vodiljo,
Da te volim.


Buco Krstić, Zagreb, 20. ožujka 2011.

MAnja Frković

Dr. sc. Manja Mandica Frković-Kovačević

Snimio Marko ČULJAT



In memoriam
U 82. godini umrla je dr. sc. profesorica Manja Frković-Kovačević, koja je odgojila generacije studenata učitelja u Gospiću.
www.licke-novine.hr
6. ožujka 2011. u 22.45 sati

Piše Marko Čuljat Makica

GOSPIĆ – Večeras je u svojoj kući iznenada preminula poznata gospićka profesorica i doktorica znanosti Manja Mandica Kovačević - Frković. Manja, kako su je zvale brojne generacije gospićki studenata za učitelje i nastavnike, umrla je u 82. godini. Potječe iz obitelji Frkovića, i to Gucinih iz Gospića i Ličkog Novog.
Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Gospiću gdje je maturirala 1949. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala hrvatski jezik 1954. Kratko radi u Gospiću na gimnaziji, zatim godinu dana u Kutini. Ponovno dolazi u Gospić predaje dvije godine na gimnaziji i na Nastavnom centru izvanrednog studija Više pedagoške škole Zagreb.


UMRLA JE
PROFESORICA MANJA FRKOVIĆ-KOVAČEVIĆ

Za predavača na Pedagošku akademiju u Čakovec odlazi 1962. Godinu dana kasnije izabrana za profesora više škole i dolazi na Pedagošku akademiju u Gospiću gdje je predavala više kolegija na nekoliko studijskih grupa. Doktorirala teoriju književnosti 1980. Prva doktorica znanosti na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Od 1982. do 1984. član Komisije za obranu doktorske disertacije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveni istraživač i savjetnik Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku od 1986. Sudjelovala u tri znanstvena državna projekta. Napisala brojne recenzije knjiga i udžbenika, objavila preko 60 radova u znanstvenim i stručnim časopisima. Surađivala u Školskim novinama Zagreb, Ličkim novinama Gospić i brojnim zbornicima.

Plaketu Likanala dobila 1976., državnu nagradu Ivan Filipović 1982., odličje Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Javno priznanje Ličko-senjske županije 1998., Priznanje Grada Gospića 2000., Priznanje Sveučilišta u Rijeci, Visoka učiteljska škola u Gospiću, za poseban doprinos Visokoj učiteljskoj školi 2003. Dobitnica brojnih priznanja i zahvalnica.

Objavila je tri knjige: 1. Obrada pejzaža u književnom djelu (1974.),

2. Književno metodička motrišta (2001.) i

3. Na najvišem valu (2010)


Pjesme Bilje Karić iz GOSPIĆA

Gospić, 20. ožujka 2011. u 14.30 sati

JESEN

Žuti, i zeleni,suhi i rumeni,
Listovi su u jeseni.
Usta su puna slatkoga daha,
Sapranog , bez cvjetnog praha.

Novčica nosi misli sjete,
Čari mladosti  kroz vodu lete.
Vrba do vrbe i njene grane,
Viseći kriju ljetne dane.

Oči se slade gledanjem boja,
Što daje mala rijeka moja.
Bacit ću u nju jedan groš,
Želja su puni dlanovi još.

Nek' jesen dugo traje,
Neka se njene boje sjaje.
Nek' bude što dulje boja vrelo,
Led može kasniti godište cijelo.

 

SAN

Mala ručica tanka i nježna
Moleći pomoć okreće dlan,
Lice je bijelo cijeli dan,
Stidljivi smiješak šalje kroz san.

Gledam je pitajuć´ se što čekam do sad,
Pomoći sebi ne može sama,
usud ostaje među nama,
Osjećam jad  jer hvata je tama.

…budim se…strah me
Što li to znači?
Da li mi  san poruku šalje ?
Il´ sama bojim se misli
Da ima i goreg
- što slijedi dalje!

ZIMA

DOK DIMNJAK PO NEBU CRTA I ŠARA,
DIM MU SE STEŽE I SPORO KLIZI,
JER NEBO JE GUSTO I TEŽAK JE ZRAK,
SLIČICA BIT ĆE KAO U KNJIZI.

ČESTITKA ZIMSKA, BIJELA I  SJAJNA,
IGLICE BODU, INJE SE ŠIRI,
PAHULJE NJEŽNO I GUSTO SIPE,
DA NOSI POKRIVAČ JELA SE MIRI.

STAJEM NA TEPIH BOGAT I  MEKAN ,
ŠTO PRIJEĐOH PRAG ŽAO MI NIJE,
JER OSJEĆAJ NE BIH MIJENJALA TAJ,
ZATO ŠTO ISTI JE KAO I PRIJE.

 

ODRASTANJE

Nije to ludost,
Odjednom mi sine,
u balonu sam bila,
a balon je puko.
Vidim sve bolje,
Ko' da je maglu odnijelo rukom.

Ne znam u čemu tajna se krije,
al'sada znam više no što znala sam prije.
Iznad stabla u dvorištu nešto sinu,
Je li to zvijezda il' najmlađi list mu
poleti u daljinu.

 

 

JUTRO

Tišina prosipa riječi u žitu,
Dok plodne me vlasi dodirom prate,
Osjećam miris crnice plodne,
U ove rane jutarnje sate.
S makom u ruci,
Nosi me poljem,
Šum vjetra u žitu i žuti sjaj,
Izlazi sunce neizbježno - što će mi raj.


SMIJURIJA OD KNJIGE

Vlado Karakaš, Mozak na paši, Vihor, Derventa, 1989.

6. OŽUJKA 2011. U 17.22 SATI

Piše književnik Jure Karakaš

            Humoist i pisac epigrama Vlado Karakaš rođen je u Podlapcu (Podlapači) 1961. gdje je završio osnovnu školu, a potom su mu se roditelji preselili u Slavonski Brod. Tamo je završio srednju školu. Studij strojarstva završio je  na Fakultetu strojarstva u brodogradnje u Zagrebu. Dugo je radio kao strojarski inženjer u „Đuri Đakoviću“ u svom, kako on kaže „najvećem brodu na svijetu. Široj javnosti postao je poznat i kao sudionik brojnih  TV-kvizova gdje je pokazao zavidno znanje iz najrazličitijih područja. No ono po čemu je postao najpoznatiju su dvije knjižice neobično dopadljivih aforizama.
U vrijeme kad se već počeo nazirati kraj Jugoslavije i kada je »točak istorije« na ovim našim prostorima, slabo podmazivan komunističkom ideologijom, ozbiljno  zaškripao, Vlado Karakaš je prošvercao svoju drugu knjižicu aforizama i dao joj naslov Mozak na paši. Nije ju objavio ni u Zagrebu ni u svom »najvećem Brodu na svijetu«, nego preko Save – u Derventi.
To je knjižica nešto veća od dlana, tiskana na zahodskom papiru (Bosanci ne pate od finoće), mekog uveza i raspada se nakon prvog malo nepažljivijeg listanja. Na naslovnoj stranici je karikatura starog Karakaševog prijatelja Svetislava Pinjuha: činovnik za stolom, pred njim telefon, šalica kave i nekakav formular; činovnik je srastao s foteljom, velik dio glave mu je prevučen debelom plavom crtom iza koje se vidi dio lica s naočalama i dvije vlati kose na ćelavoj glavi, a on još drži u lijevoj ruci golemi pečat sa srpom i čekićem.
Recenzenti su dvojica naših eminentnih aforističara: Joža Ščrbašić i Pajo Kanižaj i obojica su napisala vrlo pohvalne recenzije u svom već poznatom zafrkantskom stilu.
Mozak na paši je zbirka od 150 aforizama, točnije 151, koji nisu razvrstani po temama ni poglavljima nego su jednostavno razbacani s lijeva na desno, ukoso, okomito, naopako, jedan preko drugoga, jednom riječju – smijurija. Kao da su rasuti iz torbe pijana poštara pa se slučajno preslikali na papiriće i onda u žurbi pokupljeni. Stranice, naravno, nisu numerirane i s koje se god strane počne čitati, dobiva se dojam da je upravo ta strana ona prava.
Aforizmi pisani u prvom licu jednine ili množine djeluju najoriginalnije i najiskrenije. To je onaj otkvačeni humor gdje se autor pravi lud rugajući se sam sebi a zapravo govori o društvenim devijacijama, o pojedincima čija moć doseže daleko i može utjecati na egzistenciju drugih, o malom čovjeku koji nema velikih ambicija i nema što izgubiti pa bez ikakvog ustezanja »izvaljuje fore« i na svoj i na tuđi račun.
Tako on, iako zna da šala na račun vlasti može imati i negativne posljedice za njega samoga, ipak bocka tu vlast i ovako rezonira:
*
Kažu mi da imam žicu za humor i satiru,
                        samo se bojim da ne završim iza nje.
                                                *
Rugajući se sam sebi aludira na širi društveni kontekst:
*
Samo ograničeni mogu imati neograničeno povjerenje u vas.
                                                *
                        Stajao sam ja iza vas, a onda sam osjetio da tu nešto smrdi.
                                                *
                        Teško je pobjeđivati u borbi sa samim sobom kad znaš s kakvim gadom imaš posla.

            Socijalizam sa svojom ideologijom, moćnicima i simbolima vrlo često je izazov za Karakaševa »istraživanja« i »analize«:
*
Diktatura proleterijata: proleteri rade kako im se diktira.
                                                *
                        Opasno je igrati se srpom i čekićem.
                        Možeš se porezati i dobiti po prstima.
                                                *
                        Srp i čekić je grafički prikaz zaostalosti naše privrede.
                                                *
                        Revolucija koja teče došla mi je do grla.
                                                *
                        Neprijatelj koji nikad ne spava opet se budi.

            Političari svojom golemom moći utječu na društvo i formiranje kako kolektivne tako i svijesti pojedinca. Njih je »izabrao« narod pa ga prema tome mora slušati i slijediti na putu u svijetlu budućnost, a oni su tu da drže govore i budno prate kako narod diše:
*
Jednom funkcionaru vrana popila mozak i ostala – žedna.
                                                *
                        Oni što nam vade mast žive kao bubreg u loju.
                                                *
                        Neka imena treba obilježiti precrtavanjem.
                                                *
                        Ako je politika kurva, jesu li političari kurvini sinovi?

            Partija je godinama bila nedodirljiva kao vodeća, avangardna, ideološka snaga društva u koju su mnogi ulazili s različitim ambicijama i računicama. Očito je negdje opekla autora i on joj posvećuje »ozbiljnu« pažnju pokušavajući rasvijetliti njen značaj:
*
Mnogi su za partiju. Zato se toliko dijeli.
                                                *
                        Partija je jedna, ali se dugo igra.
                                                *
                        Slika nekih komunista sve je bljeđa,
                        a toliko nam piju krv.

*
                        Ne pravite budale od nas,
                        znate da nema dovoljno ludnica.

            Narod u čije ime mnogi govore i zaklinju se da su mu posvetili sav život i sve svoje sposobnosti podredili njegovu napredovanju ovako je oslikan:
*
Narod laje naveliko. Dosadile mu kosti.
                                                *
                        Vlast se kune u narod. Narod kune vlast.
                                                *
                        Narod je riješio pitanje ishrane.
                        Jede se živ.
                                                *
                        Konačno se čuje glas naroda – auuuu!

            U vrijeme kada su postignuti »golemi« uspjesi na svim privrednim područjima i novine o tome donosile bombastične članke, poljoprivreda je sve više nazadovala a zemlja ostajala pusta i neobrađena. Autor koji potječe sa sela ima poseban odnos prema zemlji i zato često poseže za poljoprivrednim temama:
                                                *
U besklasnom društvu i pšenica slabo klasa.
                                                *
                        Ovo je slobodna zemlja – i neobrađena.
                                                *
                        Ne kopajte po prošlosti pored toliko neobrađene zemlje.
                                                *
                        Umjesto poljoprivrednog dobra uzoran je metalski kolektiv.

            Bez žene i njenog sudjelovanja u svim vidovima života nigdje se ne može pa tako ni u humoru i satiri. Karakaš međutim ženu stavlja uglavnom u kontekst erotskog i lascivnog bez obzira na kakvoj funkciji ona bila pa neki od tih aforizama djeluju prilično vulgarno i ubrajaju se u red onih koji se ne bi smjeli pričati u pristojnom društvu ni pred djecom:
*
Treba što više žena političara.
                        Brže će doći do prodora stranog kapitala.
                                                *
                        Ni suknje nije lako dizati – ako su uske.
                                                *
                        Kad god joj muž ode na službeni put,
                        ona se nađe pogođena.

            Karakaševi aforizmi su kratki, jednostavni i lako pamtljivi. Najčešće je to jedna složena rečenica otisnuta u dva retka, a ima i prostih rečenica u kojima je drugi dio, osobito zadnja riječ, zapravo poanta, nagli obrat – i djeluje kao šok.
Ovi aforizmi su ustvari duhovite metafore iza kojih se krije neuništivi duhoviti pojedinac iz naroda koji će dugo i strpljivo slušati one »odozgo«, marljivo i redovito obavljati svoje građanske dužnosti tako da će oni što drže vlast biti uljuljani u svoju sigurnost i obljubljenost u narodu. No taj tako poslušni i marljivi građanin ima i te kako otrovan jezik i sve ono što mu se zamjeri u času će biti razgolićeno i vrlo često hiperbolizirano. Nema te moći (ni partije, ni vojske, ni policije) koja će ga spriječiti u »lajanju« i skratiti mu dugi jezik.
Kao čovjek iz naroda, Karakaš se rado služi i vulgarizmima, no njegovi vulgarizmi nisu sirove bezobraštine, nego riječi u funkciji smiješnoga.
Kad on kaže: Proleteri svih republika i pokrajina, jebite se – bit će vas više!, onaj imperativ nije vulgarizam u doslovnom smislu nego metafora s višestrukim značenjem.
Budući da je rođen u Lici, a odselio u Slavoniju u pubertetskom periodu svog života, zacijelo su mu u sjećanju ostale masne šale seoskih momaka koje se manje više sve odnose na seks, one šale od kojih žene propadaju u zemlju od stida, a muškarci se previjaju od smijeha hržući kao konji. To razdoblje odrastanja ostavilo je traga i u njegovim aforizmima:
*
Muškarac je punoljetan čim navrši osamnaest – centimetara.
                                                *
                        Seks leži svima kojima stoji.
                                                *
                        Ne vadi pa vladaj.
                                                *
                        Bez hrane i vode ljudi umiru,
                        a bez seksa izumiru.

            Mozak na paši druga je knjižica aforizama Vlade Karakaša. U prvoj (Idemo dalje) iznenadio je javnost oštrinom zapažanja, jednostavnošću izraza i duhovitošću, a ovom drugom uvrstio se u red naših najboljih satiričara dokazavši da prva knjižica nije samo trenutni bljesak nadobudnog vicmahera, nego da se tu radi o književniku od formata čije će djelo ući u sve antologije naše humorističko-satiričke literature.
Za pretpostaviti je da će Vlado Karakaš i dalje nastaviti s pisanjem jer živi u burnom vremenu bremenitu događajima svih vrsta.
On, kao i svi mi danas, ima sreću da živi u onom vremenu o kojem su Hrvati sanjali tamo još od Petra Svačića, a nisu ga dočekali ni brojni Zrinski i Frankopani, ni Jelačić, ni Kvaternik i Starčević, ni braća Radići... ni toliki drugi što su sanjali samostalnu Hrvatsku.
I upravo sada kad se javili brojni maheri kojima je hrvatstvo postalo profesija pa u ime tog hrvatstva zgrću bogatstva na račun onih romantičara, malih bezimenih heroja koji su zapravo iznjedrili samostalnost svoje domovine, baš sada je vrijeme da naoštri svoje satiričko pero i osvijetli onu drugu stranu medalje, jer je to tako lijepo rekao u jednom aforizmu:
Druga strana medalje leži na srcu.




VULGARIZMI I SEKSIZMI U RIČNIKU LIČKE IKAVICE

27. veljače 2011. u 18.15 sati

Piše književnik Jure Karakaš

 

Krstareći Likom u potrazi za vijestima, dopisnik Večernjeg lista Marko Čuljat usput je sakupljao i riječi tipične za govor ličkih ikavaca. Nalazeći se uvijek tamo gdje se nešto važno događa, upoznao je velik broj ljudi najrazličitijih zanimanja. Komunikativan i blagoglagoljiv lako je sklapao poznanstva i još lakše počinjao razgovor o zanimljivim izrazima sela ili gradića u kojem bi se našao. Tako je nastao njegov „Ričnik“. Posebna zanimljivost te pozamašne knjige su „bezobrazne“ riječi kojih ima podosta jer se Čuljat nije libio zabilježiti ni one najvulgarnije koje čovjek izgovara kad je srdit ili kad se posvađa s nekim pa ga nastoji uvrijediti što opakijim psovkama ili koje jednostavno služe kao poštapalice u svakidašnjem govoru. Osim vulgarizama ima i riječi koje asociraju na seks. Sudeći po ovom rječniku, Ličani, kao uostalom i žitelji ostalih naših krajeva, vole razgovore na tu temu pa su stvorili mnoštvo izraza koji i izravno i metaforički govore o „onim stvarima“.
Spomenuti u govoru izraze kurac ili pička nekim ljudima je tako normalno kao da kažu dobar dan ili dobro jutro. Čuljat, koji i sam preobilno „ukrašava“ svoj govor takvim riječima u jednom nevezanom razgovoru utvrdio je da je imenica kurac zarez u govoru Ličana. I nitko ga ne može uvjeriti da nije tako.
Tako npr. postoji slikovit izraz za neću, kad netko odbija obaviti kakav posao.

Čuljat to ovako uprizoruje:
-Joso, oćeš mi dovest voz drva?
-Oću kurac! Ni ti meni nisi pomogla strić ovce.
Evo kako se objašnjavaju pojedini vulgarizmi i seksizmi:
kurac – penis, imenica vrlo često spominjana u psovkama, svađama i frazama
kurajber - dječak
kurcu svirat – uzaludno raditi
tuđem kurcu praviti veselje – uzaludno obavljati kakav posao
kure-vare, kure-vare – dječje riječi kad nešto neće raditi
kurcat –bezobrazno govoriti, često govoriti kurac; jako ložiti vatru
nakurcat – jako naložiti vatru: Zašto si tol'ko nakurcala, oćeš kuću zapalit
kurčevit – velikog penisa; ponosit, ohol, samodopadan
kurčit se – praviti se važan
nakurčit – napraviti se važan, biti ukočen od ponosa ili srdžbe
nakurnjak – platnena zaštita za muško spolovilo, prezervativ, kondom
čarapica bez točkica – kondom koji se mogao kupiti poslije Drugog svjetskog rata bez tadašnje zamjene za novac - točkica
napnikur – momčić, pubertetlija
kure- tepanje muškom djetetu: Kure moj mali, kuronjica babin
kuronja – pubertetlija, adolescent       
klinac – kurac: Koji tri je klinac danas – obraća se nekom tko se zbog nečeg naljutio
kitica – kurčić, dječje muško spolovilo
dokurčit – dosaditi
drkadžija – pubertetlija, onanist; dosadnjaković; zanovijetalo; besposličar
drkati – 1.onanirati, 2. dirati nešto bez potrebe, 3.uzaludno raditi, gubiti vrijeme: Cili dan drkam po toj autini i ništa ne radi
fukati – spolno općiti: Mali, bil ti što fuka
mlatimudan – stari momak; dokonjak
nježnik – penis – izraz kojim se nastoji izbjeći vulgarnost u prikazu ljubavnog čina
puzdra – spolovilo svinje, volovska žila, spolovilo magarca ili konja: Nečija se kobila mami dočim je angir izvuka puzdru.
puzdrajica – dokon mladić, bitanga
muda – testisi: Podvaliti muda pod bubrege – prevariti; Marijanova muda – podvala, odbijenica, prevara; Opet je dobio muda Marijanova - ništa od posla
mudonja – muškarčina; muško dijete od milja
jaja – muda, testisi: Obisila mu se jaja do kolina; Jaje je jaje, dva jaja muda, tri kajgana, a šesnaest nasad
jajan – koji jevelikih jaja; snažan
naguziti – nagnuti se tako da stražnjica izazovno strši
jarko – upotrebljava se u psovci: Jebem ti sunce jarko
kesa – mošnja: Gle onog ovna koliku je kesetinu obisija




pizda – 1.vagina, ženski spolni organ koji se često rabi u svakidašnjem govoru, u poslovicama, frazama, 2. loš čovjek: Bojim te se ko pizda kiše – ti si nitko i ništa
Po' pizde ladne vode – loše, bezvrijedno; Pizdin/pičkin dim – nešto bezvrijedno, nešto što je uzalud prošlo
popizditi – pobjesniti od srdžbe, jako se naljutiti
mrkulja – ženski spolni organ: Oj bećaru,dobro me zajaši, moja te se mrkulja ne plaši
muf – ženski spolni organ
runja – stidna dlaka
golopizd – siromašak
gologuz- bijedan, siromašan
sikilj – klitoris
bruca – stidna dlaka: Kako to sidiš, eto ti se bruce vide; Ma 'esi li ti već bruca kad tol'ko gledaš za curama

bručka – stidna dlaka
sikiljuša – ženski spolni organ s naglašenim sikiljem
tandarača – najduža ženska stidna dlaka
picolog – ginekolog
picodavalica – medena rakija
picota – muškarac ženskastog ponašanja
pickura – dvospolac
pican – čovjek koji voli raditi žensk poslove
pičiti – brzo voziti, brzo obavljati neki posao
otpičiti – otići daleko, odmaći: Dok smo mi pili kavu, on je već otpičio do nakraj sela.
zatamburat – pojebati
zagondžija – ljubavnik, lovac na suknje
zagnati – obaviti snošaj
zagoniti – spolno općiti
zaprditi – obaviti snošaj i ostaviti, pojebati
okinut – obaviti seksualni čin
zarajtati – stegnuti: Moja mala krive noge ima, voz bi drva zarajtao s njima; Nemoj dragi, nemoj pivat tako, krive noge zarajtaju jako.žaba – badava, besplatno: Reci mala il 'oćeš ili nećeš da baraba ne dolazi džaba; Nema džabe ni u stare babe
srepit se – spojiti rogove, sinonim za spolni odnos kod životinja, ali (pej.) i kod ljudi
sprcat – zaslijepiti za nečim ili nekim: Ajme, druge moje, sprca on na me…
šorat –ljubakati se na sve strane: Stipurina ti voli šorat i pored rođene ženeuspalit se – seksualno se uzbuditi: Mala moja,vruća vareniko, i umrije ne udrobi u te
narajcat se – seksualno se uzbuditi: Narajca se Stipe na onu malu iz Mušaluka…
ćorak – nemoć u spolnom odnosu
mrkoćat – zadovoljno tepati, umiljavati se: Nešto tvoj Joso okrenije mrkoćat oko Mandine Anice.
naparit oči – dugo gledati za lijepom zgodnom ženom
jebozovna – radodajka, ona koja lako stupa u seksualni odnos, koja rado daje onoi što muškarci traže
drpati – štipati i dirati erogene zone u ljubavnoj igri
prokomušat – provaljati djevojku u komušini (kukuruzovini, slami): Volije bi je jednom prokomušat nego boga za bradu uitit
prodrpart – isto što i prokomušat
nuzljub – rival u ljubavi, drugi po redu ljubavnik, suljubavnik
rajcati – izazivati u eksualnom smislu
JOKS – skraćenica za veliku stambenu zgradu, uglovnicu, u Gospiću koja znači: Jeba vas onaj koji vas je sasta
vio, jer su u njoj stanari nesložni i slabo održavaju zgradu od prvog dana
junfer, junferica – djevac, djevica
nedojeba – mlada udovica
Jebem ti nebesa, dal jebem – česta psovka
skalat se – skinuti gaće, svući odjeću: Ajme, narode, eno se onaj benać skala do gole guzice, jaja mu se vide.
spanđat se – uspostaviti ljubavnu vezu, spariti se: Jopet  se naša Ane spanđala s onim Vranjolom
spartati se – spojiti se, postati ljubavnicima: Ona se s njim spartala i prokurvala
ići u brnduše – kriomice ljubakati: Odoše oni dvoje u brnduše, bit će nešto
ljoska – ružna, debela žena
zvižda – žena slobodnog ponašanja: Jopet je ona moja zvižda nekud odbaćokala
žvižda – žena slobodnog ponašanja: Došla ona žvižda i svi se muškarci sjatili oko nje
suložnica – žena koja spava s drugim
šajnoga- žena krivih nogu
šantaža – žena koja šanta, tj. šepa
šlundra – drolja




flundra – kurva, uličarka, prostitutka
fuca – laka žena
fuksa -  kurvašoc – ljubavnik: Sinoć sam se posvadila s ocem, tija me je posvadit sa šocem
šoca – ljubavnica oženjenog čovjeka: Ma zamisli, Milan  pored žene ima još i šocu
štajkurva – kurvetina
švlerka – ljubavnica
treba – zgodna žena
bakulja – djevojka koja ne da k sebi
bedevija – mlada žena orlovita, otvorena ponašanja
angiruša – muškobanjasta žena, žena neobuzdana ponašanja, napaljenica
tkanica – tanki šareni ženski pojas: Dobiti pod tkanicu - zatrudnjeti
ćoškarica – prostitutka
nogača – žena dobrih, jakih nogu
palandra- bludnica, kurva: Un j' palandra poštena na laktu
zabačit se – ojačati, postati jak kao bak (bik), od klapca postati momak: Vide, eno se onaj mali Tomelji već zabačio, i za curama gleda.
prčevit – silovit, ratoboran

sperit – naumit: A di si sad sperio, jopet memaš mira ko da su ti pomravi u guzici
bakovina – porez na neženje
donjoguz – čovjke kratkih nogu
dupe – stražnjica: Bište pete, posrat će vas dupe.
dupeglavac – onaj koji ništa ne shvaća, budala
linguza – lijenčina
luftiguz – lijenčina, dokonjak, danguba, neradnik
nabiguznica – lakom čovjek, nezasitan čovjke koji se uvijek nađe tamo gdje se dobro i besplatno jede
naprditi se – nabosti se
naprčiti se – naguziti se
oguzina – žilište stabla, najdonji dio debla koji je bio do zemlje, koji je tvrd, teško cjepiv i služi kao podloga za cijepanje drva
otprditi – odsjeći, otpiliti velik komad: Koliki si to komad slanine otprdio?
palentuša – stražnjica
dvoguza – dvolitra vina
guica – guzica, prkno: On je pola guice.
guzat – koji ima veliku guzicu
guzica – prkno, beskarakteran čovjek, amoralan, pokvaren čovjek
gužnjak – kraj debelog crijeva
jatiserka – ime izmišljene ptice kojom se u šali varaju djeca: Rano moja, doneside mi zeru drva na ognjište pa ću ti dati jaje od jatiserke.
jutropad – velika nužda. Često se govori kad se šali s mlađarijom: 'Esi li se namaza jutropadom kad tako mirišliš.
uspišat se – često mokriti
udriskat se – zasrati se, onečistiti se izmetom
ukruškat se – usmrditi se, postati smrdljiv: Ukruškala se Ane na prelu pa se ukočila i primirila ka prasica kad piša.
švorljat – glasno i obilno mokriti
zašvorljat - zapišati
zadriskat – zasrati se: Evo se jopet zadriska, pa kad si se brže zadriska, nesritno dite!
prdekana – zatvor
prdeknuti – jako prdnuti; naglo umrijeti
prdit – glasno puštati vjetrove
prkno – stražnjica: Igra kolo, prkno golo
rasprđok – veliki raspor na suknji
vukojebina- zabačen kraj

Da je Čuljat kojim slučajem skupljao riječi iz dijaloga u našim suvremenim filmovima ili iz djela pojedinih mlađih književnika (npr. Damira Karakaša prema čijim novelama je Dalibor Matanić, također porijeklom Ličanin, snimio film Kino Lika) našao bi obilje materijala za svoj rječnik. Prema nagomilanim vulgarizmima kojima obiluju ti filmovi i pojedine proze, Čuljatove sakupljene riječi su pravi mačji kašalj.
Naš rječnici u pravilu izbjegavaju ovakve riječi jer djeluju neukusno, prostački. Čuljat je imao hrabrosti da ih uvrsti u svoju knjigu i tako otkrije još jedan segment narodnog govora. Je li bilo potrebno takve izraze uvrštavati u „Ričnik“, procijenit će sami čitatelji koji ga budu prelistavali. Uvijek će se naći puritanaca koji će se nad tim zgražati, ali i onih koji će reći da je to bilo potrebno jer najbolje oslikava stvarni život, bez šminke i uljepšavanja.
   

POEZIJA TAMNIH TONOVA

Nina Novak, Sahranjene iluzije, Matica hrvatska, Perušić, 1999.

Piše književnik Jure Karakaš

GOSPIĆ, 20. veljače 2011. u 12.40 sati


Čovjek, ma gdje živio, kuda god se kretao, bio on daleko od rodnog kraja ili čvrsto ukorijenjen u domaćem tlu, kretao se u mnoštvu nepoznata svijeta u nekom stranom velegradu ili stajao sam u nekom zakutku prirode – uvijek nosi sobom svoja sjećanja satkana od lijepih i manje lijepih slika, svoj mali svemir u kojem je on centar.
Jedan takav mikrokozmos otkriva nam se u zbirci pjesama Nine Novak (pravim imenom Marija Bašić) Sahranjene iluzije.
Zbirka sadrži pedesetak pjesama koje su podijeljene u tri ciklusa.

***

U ciklusu Dolina suza prevladavaju tamni tonovi i upitanost nad smislom ljudskog egzistiranja u ovoj «dolini suza». Nazire se neki nedefinirani osjećaj nemoći i pokušaj traganja za jednom drukčijom vizijom života. Pjesnički subjekt kao da je razapet između osude i opraštanja, između nepomirljivosti i pomirljivosti, između smirenja i lutanja, između domovine i vanjskog svijeta koji je također podložan traumama. Naprosto se osjeća bipolarnost, sukob dobra i zla i pokušaj da se profinjenom ženskom senzibilnošću neutralizira zlo:
Ne mora
glas moj biti
glas vapijućeg
u pustinji
može glas moj biti                 
u groblju
glazba čempresa
utjeha poraženom
i pobjedniku opomena.
Snažno uporište nalazi se u vjeri, u biblijskim temama gdje se ističe Isus kao otkupitelj, kao nositelj svjetlosti. Biblijski motivi ne donose ovdje ugođaj blage smirenosti, nego osjećaj patnje, kataklizmičkih vizija, sumnje, i nade da će doći bolja vremena. Riječi koje daju osnovni ton biblijskoj tematici su dolina suza, Judeja, Sinaj, majka s djetetom, Judin poljubac, Pilat, križ, grobovi, izbavljenje, svijet…
. . .
vijest o rođenju
svijetom bruji
nestaje mraka
a pitanje struji
u visine, u daljine
da l' raduje ili brine
Nema sumnje da bestijalna razaranja hrvatskih gradova i sela, pojedinačne tragedije i surovost agresora u Domovinskom ratu imaju također svoj odraz u ovom ciklusu. Ovdje je rat doživljen ženskim senzibilitetom, nekako na distanci. Duboko negdje u podsvijesti bojažljivo se javlja želja za pomirenjem, pokušaj da se na onoj drugoj strani nađe mrva humanosti i sposobnosti za miran suživot jer ima mjesta za sve; budućnost je u sreći djece:
. . .
hajde da desnice stisnemo umjesto noževa
i zastani… pozdravimo se s mališanima.

U to ozračje ukomponirana je i Prevertova Barbara. I dok se Prevertova Barbara javlja samo u kontekstu, ovdje ona pokapa svoga vojnika:
Oblak negdje daleko već mrtvu ogrlicu niže
Ona u raku pregršt pijeska prosipa
Ona u raku pregršt pijeska prosipa
kao Barbara.
Vrlo snažno se doimlju refleksivne pjesme s različitom tematikom: Jutra su izgubila oči, Čekaj… zastani, Cvjećarica, Hranitelji golubova, Spašavam bezimenu rijeku, Tko će ušutkati…
U pjesmi Spašavam bezimenu rijeku bude se sjećanja na djevojaštvo. To su sjetne i bolne uspomene istovremeno, pune topline i neke neobjašnjive tuge koja kao da zamagljuje sve ono što je nekad bilo lijepo. Mladost je nepovratno otišla, ostaju samo sjećanja na pitoreskne krajolike djetinjstva, na djevojačke tajne koje su nekad bile tako uzbudljive, na mladenačke zanose Lorcinom i Jesenjinovom poezijom, na neprolaznu ljepotu Krkinih slapova.
Kao kontrapunkt toj mladenačkoj punini života, u pjesmi Jutra su izgubila oči javlja se donekle rezignirani osjećaj utopljenosti u mravinjaku stranog velegrada gdje je sve tako obično i poznato a opet tako daleko i nekako otuđeno.
Cijelom ovom ciklusu osnovni ton daje fantazmagorična pjesma Crne slutnje gdje dominira jeziva crnina apokaliptičnih crnih konjanika koji «jezde preko crnih poljana». Suprotstavljen im je sitni žuti cvijet što bojažljivo virka ispod mraza i nagovještava svanuće i toplinu sunca. Ova borba mraka i svjetlosti mogla bi se tumačiti na više načina, a za pretpostaviti je da se odnosi na rješavanje problema na relaciji pjesnički subjekt-unutarnji konflikti-rodni kraj-ratne strahote-svijet u globalu.

 


Balada o leptiru slojevita je i suptilna slika o čovjekovoj vezi s prirodom gdje nas i naoko neprimijetne stvari kao što je zgažena latica mogu potaknuti na razmišljanje o našem odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Sugestivna Balada o maćehi svojevrstan je rekvijem za žene čiji je život vrlo često zbog uvriježenih predrasuda sve više nego normalan život.
I u ovom ciklusu poseže se za biblijskim motivima. Tako se u Baladi o Judeji naglašava patnički život naroda koji je iznjedrio tvorce najraširenije vjere u svijetu.
Cijelim ciklusom provlači se socijalna komponenta kao podloga na kojoj se grade slike suodnosa u nesavršenom ljudskom društvu.

***

            Ciklus Sve što magija nije pravi je kovitlac emotivnih proživljavanja zasnovanih na iskustvenim slikama.
Sve ono što je doživljeno i proživljeno od mladosti na perušićkim proplancima preko vizura ličkih i primorskih krajolika, srednjoškolskih drugovanja do zrelih emigrantskih godina na širokim kanadskim prostorima reflektira se u ovim zgusnutim, metaforičkim iskazima.
Ovaj ciklus pun je boli, nostalgije, dilema, bjegova u daleku prošlost gdje se pokušavaju naći korijeni i nevolja, i zala, i ljudske plemenitosti; korijeni svega onoga što ovaj svijet danas čini tako složenim i nesretnim.
Za ovaj ciklus znakovita je pjesma Ja sam rijeka gdje je rijeka simbol ženske senzibilnosti i želje za duhovnom čistoćom, i čežnje za savršenim mirom u ovom tako kompliciranom svijetu u kojem se prečesto viju crne zastave:
Nikada mi više ne diraj u misli
tu su grobovi zastava, iluzija
poduči šutnju da pošuti nad tišinama
i pusti rijeku da ušću svome teče.
U pjesmama posvećenim Marini Cvetajevoj, velikoj ruskoj pjesnikinji nesretnog životnog puta, i Juri Kaštelanu, našem pjesniku rođenom uz bistru Cetinu, donekle se otkriva i poetski kredo autorice ovih stihova: upornost u istrajavanju na putu vlastitih svjetonazora bez obzira na nesklonost sredine, i tako tipično žensko apsolutno povjerenje u intelektualnu snagu i dobrotu plemenita čovjeka u čijem se djelu također iskazuje vjera u plemenitost, dobrotu i životnu snagu crpljenu iz rodnog podneblja:
Tebi mogu prići
kada zaraćeni
mostove poruše
ne postoje žice
u koje bi da nas zasužnje
dobrotvori
u sjajnoj odori
okrunjeni, uvaženi
a manji od mrava
što migolje
u travi
Neobično je lijepa i topla epistola Poslanica Ličanima u Vankuveru. Za razliku od većine pjesama zgusnute metaforike, ova je jednostavna, sentimentalno-baladnog ugođaja, s naglašenom narativnom podlogom. Podsjeća na narodne romance i balade a u osnovi oslikava naše ljude u dijaspori, njihovu nostalgičnu povezanost s rodnim krajem, potrebu za druženjem, plemenitost… Cijela pjesma odiše domaćom atmosferom prisnosti, jednostavnosti i osjećaja sigurnosti među vlastitim ljudima:
Među Ličanima
topline nikada ne fali
u kutku ličkog srca
uvijek se prostora nađe
za još nečiju samoću
za još jednu suzu
za najnoviju bol i tugu

***

Zbirka pjesama Sahranjene iluzije otkriva jedan pomalo neobičan svijet u kojem prevladava tuga, zabrinutost, crne slutnje i upitanost. Često je prisutna smrt, umiranje, grobovi… Naprosto se osjeća opsjednutost smrću, i smrt kao simbol u neku ruku znači i optužbu, i svršetak, i prelazak u druge, nama nedokučive sfere. Uz smrt i patnju usko su vezani i biblijski motivi. Unutarnji nemiri koji izviru iz ove poezije otkrivaju mnoštvo nesporazuma i dilema na relaciji pjesnički subjekt-društvo-povijesno i kulturno nasljeđe. Vidno mjesto zauzima i rat kao uzročnik najnegativnijih silnica. Rat se ovdje doživljava kao izdaja, iznevjerene nade, pokopane iluzije; doživljava se na suptilni ženski način koji više preferira posljedice, razočaranje i osudu, manje se traga za uzrocima i mogućnošću sprečavanja tog zla. Vidna je i socijalna tenzija, i pjesma s takvom tematikom jednostavnije su, čitkije, toplije i pune neke ženske brižnosti, prijateljske suosjećajnosti – one topline koja često može dovesti do ganuća.
Vrlo značajan simbol u ovoj poeziji je cvijet. Često se javlja, naročito u refleksivnim pjesmama. To nije cvijet koji svojim bojama i mirisima dočarava životne radosti nego krhka biljčica koja usprkos mrazovima, studeni i grubostima začuđujuće istrajava i na neki način predstavlja neuništivu snagu vjere u ono ljepše u čovjekovu životu.
Većina pjesama pisana je slobodnim stihom. Pjesnički instrumentarij je u stilu moderne poezije više orijentiran na poruke upućene preko simbola i zgusnutih metafora te zahtijeva popriličan napor da se u pojedinim pjesmama uđe u srž poruke. U pjesmama sa socijalnom tematikom poruke su čitljivije i lakše dopiru do srca.
Ova poezija svoje izvore ima u opusima suvremenih pjesnika koji su u nas bili na velikoj cijeni šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvenstveno se osjeti ljubav prema Lorci, Jesenjinu, Kaštelanu, Krleži, Jacquesu Prevertu i Marini Cvetajevoj.
U nekim segmentima može se osjetiti utjecaj narodnih balada i američke countri glazbe.


TRI PJESME I PRIČA NAŠEGA BUCE KRSTIĆA

12. VELJAČE 2011. U 18.30 SATI www.licke-novine.hr


IPAK JE OVO SAMO PJESMA

Ipak je ovo samo pjesma
Ništa tu nije tako ozbiljno
Ipak…neka na papiru živi uvijek
Jer uvijek me nešto podsjeća na nešto:
Cvrčak – djetinjstvo
Sijeno – žena
Rijeka – Tom Sawyer
Mak – nestvarnost
Biokemija – Sibila Stern
Nebo – san
Zima – neko daleko doba
Tisuću devetsto osamdeset treća – dragulj godina
Sinoć – mladost
Magla – radost
I sve nešto tako…do beskraja,
A ti, gore navedena,
Moja si sada najveća daljina
I moje te misli svaku noć grle
Ti to i ne znaš
I nadam se…
Ma ništa…neka se zaboravi sve
Ipak je ovo samo pjesma
Ništa tu nije tako ozbiljno.

 

 

 


JAGODE

                 Kada je rekla da će mi ostaviti jagode
Rekao sam da ne treba, neka se pojedu,
Vjerojatno bi ih netko pojeo s većim tekom od mene
Jer jagode nisu moje voće, u principu,
I nije važno hoće li me dočekati
Navečer u frižideru.
-Malo ću ih zašećeriti, kako ti već voliš, rekla je
I te su jagode u mojoj glavi zasjale novim sjajem,
Odjednom su postale slađe i ukusnije
Bez obzira što sam dotad mislio o njima.
-Dajte ih mojoj ženi, ipak, ona će ih pojesti u slast
To sigurno znam, ja, čovjek koji ne ljubi voće
Koje traje kratko vrijeme, nekoliko sati.
Ponekad sam takav, grozan i mrgodan,
I jadne jagode misu tomu krive, ali svejedno,
Ne mogu protiv sebe, pomislio sam,
A vjerojatno ni ona ne može protiv sebe
Kad kaže da ih ima za sve,
Da ih sigurno za sve ima dovoljno,
A ja, ja ih najviše volim zgnječene i zašećerene,
Još odmalena,   
Tako da su mi sline počele teći,
Nadasve.
O tom smo mogli raspredati dugo,
Ali svaka daljnja rasprava
Toga trenutka
Bila je suvišna, jer moja ih je punica,
Majka moje žene, to želim naglasiti,
Ostavila za mene da se osvježim,
Da se osvježim kada navečer umoran
Dođem sa posla.

 

 


KAO DA JE VATROMET
Kao da je vatromet
Zvijezde snene rasule se nebom
A mene netko zove
I nevidljivu mi pruža ruku, meku.
Zbunjuje me
Čini mi se
I cijedi,
A opet, donosi mi
Što u snu
Što u zbilji
Pjesme dalekih mora
I zamamne plesove
Nikad kušanih žena
Igrajući se sa mnom
Kao vodenom bojom
Kojom crta sebe
I zadovoljan odlazi.


U MOJOJ ZGRADI ŽIVI JESSE JAMES


Piše Buco Krstić        


Tako je glasila prva rečenica u Jakobovoj priči gdje se spominje ime čuvenog odmetnika i vođe bande na Divljem zapadu koji je, samo za ovu priliku, svoje mitsko ime velikodušno podario susjedu od nekih četrdeset i pet godina ( njegova slobodna procjena), koji je stanovao u istoj zgradi dva kata iznad tog iznimnog dječaka. Zadaća koju su dobili u školi bila je da napišu priču o bilo čemu i bilo komu, izmišljenu ili stvarnu, ali nadasve čitljivu i zabavnu. Profesorica im je dala neke natuknice, ali to Jakoba nije pretjerano zanimalo jer je on već tada, u ranoj dobi, odlučio postati pisac i nije želio nikakve savjete, crtice i moguće smjernice koje bi ga udaljile, slučajno ili namjerno, od njegove prvobitne zamisli. Ali, svejedno, ona je na taj način kod njega potakla baš tu priču. Njegova razigrana mašta u načelu nije podnosila tu vrstu dodatne inspiracije premda je imao razumijevanja za profesoričino pričanje jer je ona samo provodila program koji je i njoj osobno vjerojatno ponekad bio nezgrapan. Mašta je bila temelj svakog njegovog pokreta tako da se uvijek doimao kao najvažniji član svakoga društva, gdje god se pojavio. Nije to potencirao, ali je jednostavno primjećivao tu svoju pokretačku snagu, nadnaravnu crtu, ili je to ipak bila malo prenaglašena osobina koja bi ga s vremenom čak mogla odvesti na krivi put.
Ovoga trenutka nije imao vremena za filozofske rasprave sa samim sobom, što je tako često i zdušno volio raditi, već je prionuo na najdraži posao na svijetu – pisanje zadaće uz slobodni izbor teme. Odmah se odlučio za Jesseja Jamesa, ali ovoga iz njegove zgrade, gospodina Konrada Maračića, kauboja današnjeg vremena, kakvo je i sam Jakob proživljavao, upijao, trošio nemilice i, nadasve, uživao u njemu. Upravo se on jedini od svih ljudi oblačio poput kauboja sa Divljeg zapada i normalno je onda da je postao glavni lik priče. Jedino su naočale odavale jednu modernu verziju čuvenog odmetnika, a također i romantičara, koji je pobio svu silu ljudi, tko zna kakvih sve osobina i pogleda na život. Doduše, Konrad mu nije baš sličio, a to je Jakob uvidio vrteći internetske stranice na kojima je podosta saznao o mitu Jesseja Jamesa, ali to u konačnici i nije bilo toliko važno jer je sve bitno ipak trebala učiniti Jakobova mašta. A upravo je tu Jakob bio kao kod kuće, kako znaju reći stariji i iskusniji članovi njegove obitelji. Bio mu je dovoljan samo jedan pogled na zanimljivog susjeda i priča bi u njemu počela tinjati. Znao je to već i prije, a sada je sve još samo dobilo jedan jači i ozbiljniji zamah. Tijelom su mu prošli trnci i to je bio znak da ga posjećuje najdraži osjećaj, ono titravo stanje kreativne energije.
Nije imao pojma čime se  u životu bavi gospodin Konrad Maračić, a to ga i nije previše zanimalo. Najvažnije mu je bilo da je taj simpatični sredovječni čovjek, otac dva sina starija nekoliko godina od Jakoba, upravo u njemu stvorio neizbrisivu sliku Jesseja Jamesa, romantičara i bandita, kako je pročitao na Internetu. Za razliku od pravoga Jesseja, koji je Jakobu  izgledao čak i pomalo nezgrapno, Konrad je bio naočit i visok muškarac, vitke građe i skladne cjelokupne vanjštine, koji se često šetao sa svojim kao snijeg bijelim bulterijerom Zeusom po čitavom naselju, a i šire. Zeus je bio nabit, jak kao bik, rekli bi stariji, a Jakobu se čak činilo da je pomalo i lijen budući da ga je njegov gazda uvijek morao vući, gurati, moliti da malo pruži korak. A možda je to bila samo njihova igra, znao je često pomisliti.
Jakob je pratio svaki Konradov korak, u stvari, činio je to samo kada je bio u prilici, a obično se to odvijalo u vrijeme kada je svoga ljubimca Zeusa vodio u šetnju. Znao je točno vrijeme njihovog polaska i ako je slučajno bio slobodan nalazio bi načina da im se stvori na putu ili makar u vidokrugu. Tako su se i sprijateljili. U tim bi se suočavanjima Jakob zaneseno igrao sa Zeusom po nekoliko minuta, a Konradu je bilo drago da se taj dječak ne boji psa kojega su i odrasli promatrali sa strahopoštovanjem. A Zeus je zaista izgledao opasno više nego što je stvarno bio. Dobar odgoj, rekao bi na rastanku sebi u bradu Jakob sjećajući se djedove drage izreke.
-Gospodine Konrad, mogu li vas zvati Jesse? – upitao je Jakob jednoga popodneva svoga novog prijatelja, gledajući ga molećivo. Za to je vrijeme klečao milujući Zeusa po leđima osjećajući veliku knedlu u grlu jer nije znao što će mu Konrad odgovoriti.
A on se samo nasmiješio znajući, onako, nasumce da u Jakobu postoji jedan topli svijet ispunjen maštom, dobrotom i veseljem, kakav je i on svojevremeno posjedovao. Kod njega se kroz mnoge godine to promijenilo u ozbiljnost jer  je život donosio nove zakonitosti i mnogobrojne varke koje su mijenjale njegov pogled, dok je čežnja za djetinjstvom jednostavno morala ustupiti svoje mjesto borbi za opstanak. Sva sreća da njegov knjižničarski posao nije iziskivao opasnije stresove tako da je svakoga dana bio miran i sretan, a čim bi napustio radno mjesto posao bi zaboravljao skroz do sutradan. Smatrao je da mu bolje i ne može biti, a za razliku od brojnih kolega, bio je zadovoljan i sa plaćom. U mladosti je radio i mnogo teže poslove ( građevina, danonoćna vožnja tramvaja, brodogradnja), to su bili samo neki od poslova dok nije pronašao svoje mjesto pod suncem i tako se usidrio. Malo se stresao od pomisli na te, hvala bogu, davne dane.
-Možeš Jakobe, možeš, to će mi samo imponirati. Je li to možda po Jesseju Jamesu – pitao ga je pljesnuvši dlanom o dlan u znak zadovoljnog razgovora i osobnog pogotka u cilj. Usput mu je još rekao da je rođen istoga dana kada i taj čuveni odmetnik, i romantičar, nadodao je. Još je pogladio brkove i rijetku bradu koju je već nekoliko dana planirao obrijati. Osmijeh mu je bio topao i uglađen, tako je barem Jakobu izgledao, a on je imao nos za te stvari, bez obzira što je bio još dječak.
Zeus im se motao oko nogu, umiljato i prpošno, valjda zbog toga što je i on želio na bilo koji način sudjelovati u razgovoru.
-Znaš Jakobe, počeo je Konrad svoju ugodnu priču, kad sam bio mladić znali su mi se smijati zbog moje zaljubljenosti u Divlji zapad, ali mene to nije previše brinulo. Redovito sam pratio western filmove i živio živote glavnih junaka, ali i onih sporednih koji su mi bili simpatični. Najvažnije je da su bili dobri, da su pomagali slabijima, da su bili ispravni, po mome, naravno. Danas imam najmanje tri stotine western filmova i u slobodno vrijeme ponovno živim živote junaka koje sam volio kao dijete. Eto tako, a Zeus mi je zamjena za konja budući da nemam uvjeta posjedovati, ili bolje rečeno, držati jednu tako veliku plemenitu životinju. Živim u zgradi, nažalost, i tako to, ali ti ne mogu opisati silinu sreće što sam u tebi našao jednu srodnu dušu. Ti si taj, vidim ja to dobro,  ushićeno je sažeo u tri riječi priču o bliskosti želeći je na taj način zapečatiti. Vidio sam ja to još i prije, puno prije nego što smo postali prijatelji. Prijatelji smo, ha?
-Pa naravno. Meni je čast biti prijatelj Jesseja Jamesa. Surfao sam po internetu pa sam pročitao neke stvari  o tom, za mene, romantičaru, a tek onda odmetniku. Bio je zanimljiva osoba bez obzira što je ubio dvadesetak ljudi, a možda i više. Vjerojatno je imao debele razloge za takvo ponašanje iako je meni osobno to teško shvatiti. Što ti misliš o tome, Jesse? Valjda smo na „ti“ kad smo prijatelji. Kako bilo da bilo postao je mitska osoba, a ja bih i njemu, da uskrsne, govorio „ti“. Da mi je samo znati što Zeus misli o tome.
Jesse se nasmijao cijelim licem, a Zeusu se od veselja treslo cijelo tijelo. Jakob je naglo, onako dječački, potrčao prema samo njemu jasnom cilju uz glasan povik da će se uskoro vidjeti. Konrada je obuzela neshvatljiva radost, što zbog novog prijateljstva, što zbog činjenice da je napokon postao Jesse, tako da je brzim dugim koracima pohitao kući da uz kavu ispriča ženi svoje zgode o kojima je sanjao još kao dječak.
Jakobu su danima kroz glavu prolazile svakojake misli. Možda Konrad želi biti poput Jesseja jer se na taj način lakše obračunava sa brojnim negativnim likovima koji ga okružuju, a možda samo želi napokon proživjeti svoj dječački san, da bude opasan i grub, ali isto tako pošten i romantičan. Tko zna kako si je i od čega izgradio svoj unutarnji život. Takva su razmišljanja pohodila i uveseljavala Jakoba tim više što im je on sam dodavao jednu novu crtu, možda izmišljenu, a možda skroz stvarnu.
Najveći dio slobodnog vremena provodio je u igri s vršnjacima, s time da je svakoga dana ostavljao barem petnaestak minuta za druženje sa Jessejem i Zeusom. Pratio je njihove jednostavne navike, ali se svejedno čudio kada su se susretali u točno određeno vrijeme uvijek na istim mjestima. Nije znao odgovore na ta pitanja pa je te stvari pripisao sudbini. To ga je u velikoj mjeri umirilo.
-Ne volim nove putanje, različite smjerove, to me uznemiruje. Na poslu točno znam kako će mi proteći svaki sat, znaš, radim kao knjižničar, a isto tako želim znati kako ću proživjeti i preostalo slobodno vrijeme. Jednostavno volim mir, komociju, jednostavnost i predvidljivost, nastavio je sažeto, a Jakob je brzo uvidio da Jesse nije čovjek od mnogo riječi. Valjda mu je i taj njegov posao takav, pomislio je. Ne volim iznenađenja, pustolovine, nepoznate predjele, tu se malo stresao zbog riječi koje je prevalio preko jezika, pa se naglo zaustavio u svome izlaganju.
-To je sasvim u redu – kratko je potvrdio njegovo izlaganje Jakob i toga časa nije ga želio ispitivati zašto i kako. 
Ali opet, bilo kako bilo, njegova dječačka radoznalost znala je s vremena na vrijeme biti Jesseju čak pomalo i naporna, ali to nikada nije pokazivao jer je iz osebujnog debelog iskustva znao da sa djecom ne smije biti previše odrastao, što više, treba biti na njihovoj spoznajnoj razini. Znao je da to nije lako, ali se dosta trudio, kao što su se davno i neki drugi ljudi, sada već pokojni, trudili s njime.
Na kraju svake njihove seanse pogladio bi Jakoba po glavi, trenutak prije nego bi se dječak dao u trk. To je već bila opće poznata scena. Jurio je zaneseno, a Konrad se sa sjetom prisjetio svoga djetinjstva koje je odavno prohujalo.
A Jakob, koji se u jednom trenutku dovoljno udaljio od Konrada i zadihano nešto vikao, što on nije mogao čuti, ali je pokušavao naslutiti o čemu se radi, povrh svega je još i veselo mahao rukama kao da im šalje samo njima znane signale.
Zeus je naćulio uši i treperio samo jedan čas prije nego se upustio u trk prema Jakobu. Zajedno su preskakali drvene ograde, od pola metra, lokalnog boćališta gdje su u popodnevnim satima umirovljenici igrali svoju omiljenu igru. Nakon toga ponovno bi se približili Konradu koji je netom ranije sjeo na klupicu i zapalio cigaretu, svoj najdraži porok. Kada su se našli u njegovoj neposrednoj blizini prstima je dodirnuo šešir i na taj način pozdravio svog razdraganog prijatelja, dok je Zeusa lupkao po leđima i trbuhu.
-Ipak sam doživio da budem Jesse, makar se to u mojim godinama tretira kao ludost. Ali, nema veze, prija mi ta uloga i tvoje društvo pa neka traje dok traje – oglasio se Konrad, zadovoljno iščekujući vrijeme koje će provesti sa ženom pričajući joj o Jakobu. On je za nju bio samo mali susjed tako da nije znala što sve vrvi u njegovoj dječjoj glavi.
-Meni je velika čast provoditi s tobom vrijeme – rekao mu je Jakob klanjajući se poput glumca na pozornici. Uvijek je volio najviše glumiti kada je izgovarao najiskrenije riječi. Sada moram požuriti kući jer i tamo imam obaveza koje me željno iščekuju, a danas smo se baš zaigrali pa da me slučajno ne zatekne noć prije nego se dovučem kući. Znaš, prvenstveno me čeka matematika ( okrenuo je očima), moja neumorna prijateljica koja će me valjda mučiti do kraja života. A i profesorica iz hrvatskog jezika zadala nam je temu, još prije sedam dana, da razmislimo o kome i čemu ćemo napisati sastav, ili bolje rečeno, priču.
Nasmijao se svome izlaganju, a Konrad je ugasio čik od cigarete i lagano se podigao sa klupe. Jakob je već odjurio preko jedne livade.
-Ne boj se moj vrli prijatelju, ako jašeš sa mnom drugi će se bojati čak i tvoje sjene – doviknuo mu je Jesse dok je dječak ulazio u zgradu.
A tek roditelji, pomislio je. Opet ću se morati opravdavati sve do večere, a onda je tu Dnevnik, moj saveznik i pomagač, tako da ću u svojoj sobi stići napraviti zabilješke glede Jesseja Jamesa. Ili ću odmah početi pisati, onako, bez pripreme, što me briga. Hrabrio se jer je želio lijepu priču, a nije dugo ni čekao pomicanje olovke koja je, rukom pokrenuta, izazvana, u isto vrijeme uzbuđeno zapisala i kraj i početak: „U mojoj zgradi živi Jesse James“.


Osvrt na knjigu

PATNJE MLADOG UČITELJA

Ivica Šikić Mokropoljske priče, Školske novine, Zagreb, 2004.

Za Ličke novine piše književnik Jure Karakaš,

12. veljače 2011.

*
Eidetske slike su žive i jasne predodžbe ranije viđenih predmeta tako da oni izgledaju kao da su pred nama; slike tih predmeta zadržane su u našoj svijesti gotovo isto tako žive i potpune kao da ih neposredno doživljavamo i vizualno i akustički.
Upravo takvim slikama započinje svoju zbirku priča profesor Ivica Šikić, nekadašnji učitelj (nastavnik) u Mokrom Polju:
Prvih obrisa krajolika između Zrmanje i Krke sjećam se još kao srednjoškolac kada smo iz Prijedora preko Zagreba ličkom prugom krenuli na maturalno putovanje prema Hvaru.
Putujući tako vlakom kroz Liku prisjeća se krajolika kakvih do tada nije vidio (kamenjar, ponikve, kamene ograde, kraška polja), a posebno su ga osupnuli krajevi s druge strane Velebita:
... u meni je ostao neizbrisiv trag Bukovice. U njoj ne bih želio  živjeti.
Igrom slučaja naći će se upravo u toj Bukovici i nakon dosta traumatičnog bosanskog djetinjstva provesti još traumatičniji period svoga života.
Slučaj u njegovu životu ima prilično sudbonosan utjecaj. Slučajno će se i upisati na Pedagošku akademiju u Gospiću i tu po prvi put kao 21-godišnjak spoznati svoj nacionalni identitet:
... i tako daleko od kuće, ja saznajem da nisam samo katolik već i Hrvat. Kod nas se u Ljubiji o tome šutjelo, mada smo znali tko su pravoslavci a tko muslimani. To smo razlikovali po imenima i prezimenima, ali i po vjerskim običajima. No svi smo bili «Bosanci».
I postat će dobar student, a kao član SK penjat će se na partijskoj ljestvici i biti izabran za predsjednika Saveza studenata gospićke akademije. Istinski je vjerovao u bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda. Po partijskoj liniji naći će i posao. Slučajno ga je dobio u Mokrom Polju. – zabitnom i raštrkanom selu u Bukovici, smještenom između Pađena, Ervenika i Radučića, selu bez struje, vode i normalnih putova. Dospio je tamo gdje u pravilu dospijevaju partijski mladi idealisti: što teže, što zabitnije mjesto kako bi svojim radom pripomogao prosvjećivanju djece u zabitnim krajevima.
*  
Nakon prve dvije uvodne priče Šikić nas uvodi u stvarnost nove sredine o kakvoj se ni u najcrnjem snu nije mogao nadati.
Niže se tako dvadeset i osam kratkih priča, proznih minijatura, i svaka na svoj način otkriva poneki detalj iz života mladog seoskog učitelja.
Prva noć provedena u zagušljivoj skučenoj sobici bez namještaja, koju mu je iznajmio mještanin, ne nagovještava ništa dobro:
Već u pola devet bilo je tako vruće da su mi se prnjavi madraci lijepili za golo tijelo. Sav znojav izađem se osvježiti na terasi vukući za sobom repove pamuka…
Ostaje stanovati u toj sobici bez ikakvih uvjeta za održavanje tjelesne higijene. Vodu donosi s «gustijerne» gdje se i umiva, a hrani se kod drugog mještanina. Nastavu drži u školi koje zapravo nema:
Glavni dio satnice odvijao se u parohiji, a ostali u zadružnim skladištima, u dvije mračne tijesne učionice pedesetak metara dalje…
Predaje «srpskohrvatski» jezik 22 sata i engleski jezik 12 sati (nestručno) plus slobodne aktivnosti (literarana, dramska i novinarska grupa te školski list). Radi u dvije smjene, nema slobodnih subota.
Za nastavu se često priprema u zbornici, zapravo sobičku iznad popova stana. To je ujedno i direktorova soba.
Na prvoj sjednici Nastavničkog vijeća upoznaje svoje kolegice i kolege. Neki od njih su domaći ljudi, direktor je realan čovjek, shvaća probleme novajlije i nastoji mu pomoći koliko može, ali mu rad s djecom nije jača strana. S jednim se kolegom sukobljava već prvoga dana:
Kolega… baš me zanima kako će jedan bosanski Hrvat koji je studirao u Gospiću predavati u čisto srpskom selu…
Ta će se netrpeljivost na nacionalnoj osnovi između njih dvojice provlačiti kroz cijelu knjigu. Kolega će posebno likovati kad «novajliju» izbace iz Partije zato što je bio član Matice hrvatske (učlanio se samo zato da može nabavljati knjige po povoljnijim cijenama). Proglašen je šovinistom, opasnim nacionalistom i ustašom. Kad je jedno kraće vrijeme za školskih praznika otišao u rodnu Ljubiju, proglasili su da je poginuo negdje u Bosni kao član ustaške diverzantske grupe koja je ubačena iz Australije. Osjeća se nepoželjnim i izoliranim, a nema kamo.
Osim podvala na nacionalističkoj osnovi, pokušavaju mu podvaliti i seksualni skandal s učenicom kad mu je jedan mještanin doveo iz Knina svoju nećakinju na instrukcije, a zapravo ga je htio prisiliti da oženi djevojčicu:
- Je li te dira?
            - Nije me ni pipno! Baš mu ja trebam! Ima on svoji učiteljki kolko oće! – kroz suze objašnjava moja osmašica. 
- Pazi, Nado, sutra kad budeš išla na poduke, rasplači se i baci na krevet. Možda te priđe utješit. Nastoj ostat što duže moreš…
Bilo je pokušaja seoskih djevojaka da ga zavedu, udaju se i tako se riješe bijede. Posebno je zanimljiv slučaj lijepe Duške koja je gaće vezala žicom obećavajući mu da će mu dati sve samo neka je oženi. No kad je ustanovio da je teška alkoholičarka iz alkoholičarske obitelji, brzo se ohladio. Čak joj je posvetio i pjesmu u zbirci Šetač objavljenoj 1978.
Dobar dio slobodnog vremena provodi u seoskoj gostionici «Kod Momčila», glavnom  sastajalištu svih mještana gdje se odvija sav javni život.Tu se javlja čitava galerija likova, vrlo slikovitih, upečatljivih i originalnih. Taj segment ovih priča predstavlja izuzetnu literarnu vrijednost i na momente podsjeća na Kočićeve junake okupljene oke Simeuna đaka uz rakijski kotao, samo što su Šikićevi likovi uvjerljiviji i životniji. Naročito su zanimljivi likovi «doktura» Milandže, Mirkutina, Ceconje…
Upoznat će puno ljudi na krsnim slavama i u drugim prigodama pa će tako susresti i Simu Dubaića, vrlo moćnog hvalisavog partizanskog junaka kojem u društvu svi povlađuju, a kad ode, otkrivaju njegovu pravu prirodu i boje mu se bilo čime zamjeriti. Susrest će puno vrijednih, poštenih i zanimljivih ljudi, primjerice popa Jovu Ćakića, klesara Iliju Bjedova-Koviljca, opančare…
Ono što ga je održavalo i davalo mu snagu da izdrži – bio je rad s djecom. Tu se Šikić otkriva kao istinski pedagog i čovjek predan svom pozivu. Izvanredno su oslikani likovi dječaka i djevojčica, njihov rad, obiteljske prilike, nestašluci pa se i taj sloj ovih priča izdiže iznad ostalih po svojoj umjetničkoj kvaliteti.
Iz ovih priča otkriva se i socijalno stanje sela i cijelog kraja, mentalitet ljudi s kamenjara, njihovo razmišljanje o društvu i životu općenito.
*   
Posebnu dimenziju ovoj knjizi daje autorov odnos prema sredini u kojoj se našao. Unatoč svim nedaćama, provokacijama, otvorenoj netrpeljivosti pojedinaca i prijetnjama – nema mržnje, čak ni primisli na mržnju. On je jednostavno objektivan pripovjedač (ukoliko je to uopće moguće) preko čijeg se «ja» sve prelama, no ipak se na kraju osjeća izvjesna nota razočaranja i gorčine. Čovjek je otišao pun ideala, a vratio se pun ožiljaka
I jezik ovih priča je zanimljiv. To je standardni književni jezik s dosta primjesa govora bosanskih Hrvata. Vrlo je slikovit govor domaćih ljudi – mješavina lokalne ikavice i jekavice s mnoštvom vulgarizama.
Šikić svoje likove gradi prvenstveno na dijalogu i pripovijedanju. Tu i tamo dade škrti opis vanjštine, ubaci opširniju pričicu o prošlosti određenog lika i njegovu mjestu u društvu, a osnovne etičke karakteristike najviše dolaze do izražaja kroz dijaloge, i to uvijek lokalnim idiomom.
Jedan od najslikovitijih likova je «doktur» Milandža, čovjek bogate političke prošlosti koji se razočaran u Partiju i društvo povukao u rodno selo i liječi ljude kao nekadašnji sanitetski oficir JNA, bez penzije i boračkih dodataka; veseljak je, «zajebant» i hedonist, bez dlake na jeziku..
Dosta pažnje Šikić je posvetio i opisu krajolika. To su škrti kamenjari, ljeti sprženi od silne žege, a zimi šibani burom i snježnim vijavicama. Tim opisima se služi kad obilazi udaljenije predjele sela i ljude po zabačenim zaseocima pa su krajolici ugrađeni u ljudske sudbine. U pravilu su to surovi i negostoljubivi predjeli koji su od ljudi stvorili žilave i otporne pojedince navikle na sve nedaće, a nenavikle na blagodati suvremene civilizacije.
*  
U komponiranju priča nije dosljedan. Dok većina njih ima besprijekornu kompoziciju, određeni broj pak djeluje poput skica koje služe kao građa za opširniju priču. Tako npr. u priči Prvi susret uvodi lik susjede Ruže:
U razgovor upada susjeda Ruža s preslicom o pojasu i vretenom u ruci…
a da se ne zna tko je ta susjeda, koje joj je mjesto u okružju, niti se uopće javlja do kraja priče, pa čitatelju ostaje da sam nagađa koja joj je funkcija u kompoziciji priče. Ima dosta takvih likova koje je teško smjestiti na njihovo pravo mjesto.

***    
Mokropoljske priče slika su jednog vremena. Otkrivaju jedan segment našeg suvremenog društva o kojem se malo zna: život prosvjetnih radnika u dubokoj provinciji. Oslikavaju psihologiju seoske sredine gdje ljudi muku muče oko preživljavanja i školovanja djece nakon osnovne škole. Ispod naoko mirne i politički indiferentne površine ključa pritajeni nacionalizam najgore vrste.
Knjiga je to zanimljivih i slikovitih likova, sočnih dijaloga, ljudske zlobe i ljudske dobrote, knjiga o sazrijevanju mladog čovjeka koji vjeruje u sebe i u misiju svoga poziva.


SENJSKI VIJENAC

MILANA

KRMPOTIĆA

 

www.licke-novine.hr

4. veljače 2011. u 18.15 sati

 

I.
Pod Orlovim gnjizdom drago njazlo spava.
Umorno svjetluca na uzglavlju mora.
Osula se davno zaslužena slava
hrvatskoga, nekad sjajna meteora.

Uvijek je u njega za Dom bilo srca.
Braneći Ognjište točila se snaga.
Danas se, ko leptir, u mreži koprca,
zaborav je splete njemu ispred praga.

Još umorno čeka radosnu nit s neba
da okrpa tugu pohabana ruha.
Toliko mu toga ostarjelom treba,
no nebo je škrto, nijemo i bez sluha.

Uzalud mu spomen na prastara djela.
Hlapi kao zadnja kap iz mrtva vrela.

II.
Hlapi kao zadnja kap iz mrtva vrela
jer se ne da živjet od davnašnjih sjena.
Gorčina je nadu u utjehu splela:
Posljednja je kaplja uvijek dragocjena!

A u njoj se grče i očaj i snovi
bore se za iskru sačuvana sjaja.
Kao krhka ljuska suhim morem plovi.
Grad u svojoj kaplji putuje do raja.

Zidine su zato otvorile vrata
da u tvrdu starost uđe mladost nova.
Još ih kiti maska od lažnih pozlata,
stare veličine, prohujalih snova.

Ko samotna zvijezda staro gnijezdo spava
ogrnuto krutim nebom zaborava.

III.
Ogrnuto krutim nebom zaborava
gradilo bi zipke, trgnut bi se htjelo.
U vrijeme novo teži nova java,
nova zipka novo najavljuje djelo.

No ptići, čim prhnu, razmile se svijetom
i ne mare mnogo za sudbinu gnijezda.
Ko kometi bljesnu, zaslijepe se letom
i izgore brzo na putu do zvijezda.

Odletje još jedno doba sokolova.
Hrlili su smjelo, ko i ptići davni,
uz topovsku riku i kišu olova.
Sad ranjeno pati gnijezdo, ratnik slavni.

Ko da mu se sudba narugati htjela.
Vrijeme je kad mačem ne mjere se djela.

IV.
Vrijeme je kad mačem ne mjere se djela.
Prekovati treba željezo i dušu,
radovat se djeci, miru, znoju s čela.
Oklopi su prošlost, drugi vjetri pušu.

Drukčiji su ljudi i Potok je novi,
smanjilo se more, okraćali puti.
Srce brže kuca, mirniji su snovi,
ostali su isti samo trošni skuti.

On, ko stari boem izlizanih skuta,
u svom krhkom svijetu novi kaput snatri.
Ko plutača katkad bez vizije pluta,
katkad nošen nadom izgara u vatri.

S mnogih on banketa nepozvan izosta.
Sve kraj njega prođe, samo smrt zaosta.

V.
Sve kraj njega prođe, samo smrt zaosta,
ali život vječni što mu Bog ga dao
i usprkos svemu u srcu mu osta.
Besmrtnim je sjajem nebo obasjao.

Već se, evo, budi; čujem cvrkut zore!
Zorit joj se ne da, klonuli joj kapci.
Kliktalo bi gnijezdo da se gore ore,
no orlova nema, pa cvrkuću vrapci.

Poneko se zrno uvijek može naći
za pjevača sitna, ali vedra kljuna
pa iz sita oka radost sretno zrači
jer vrapcu od truna duša bude puna.

A on ima snažnu volju, žednu rada
i cvijetak u duši što se nečem nada.

 

 

VI.
I cvijetak  duši što se nečem nada
na najvećoj siki pun radosti nikne.
Potom se upita kako će i kada
napustit svoj kamen. Ali se navikne

i zavoli grotu što mu dušu hrani.
Uživa u vjetru, divi se svom cvijetu.
Sretan s tim što ima, radosno obznani
da je njegov kamen najljepši na svijetu.

Na kamenu vječnom sve uzlete gradi,
opija se nebom zagledan u more.
Slanu vodu pije, u kamenu sadi.
Iz dana se u dan množe samo bore.

Skamenjenih krila, gladan leta osta.
Ponekad se čini, svega mu je dosta.

VII.
Ponekad se čini, svega mu je dosta.
Gladan je i žedan, hrvatska nebesa
držao ko Atlant, a sad mu preosta
dugotrajni drijemež, vjera u čudesa.

Vremena su ista, ne podnose skromne.
Sve što čeka na cilj cilja vidjet neće.
Vjetar ravnodušno krši travke lomne
i pretvara u prah nekadašnje cvijeće.

Za dom samo srce veže pravog sina
i predivne bore na očevu licu.
Ispod starih streha miluje toplina,
majčin vedri pogled stalno bodri dicu.

Još su bolne rane od stoljetna pada,
ali dom je radost, snaga, duša mlada.

VIII.
Ali dom je radost, snaga, duša mlada
te ponosa, žara i inata ima.
Dosta mu je bilo stoljetnoga hlada,
ne može se živjet od prastarih rima.

Baš je teška radost u sebičnu svijetu.
Jedva štap ti pruže, nitko ne da ruku.
Štap, a ti si sokol i pripadaš letu,
vjetru kiši, žezi i morskome huku.

Štap, a ti si svemir, imaš čast i ime
i uspravno hodaš otkad znaš za sebe.
Znaš čije si dite, znaš čije si sime
i ne želiš živjet u svijetu amebe.

Samo uspravno se teške rane liječe
kada mač sudbine do kosti zasiječe.

IX.
Kada mač sudbine do kosti zasiječe,
sva se mudrost svijeta u ranama sledi.
Mnogi svjetovi se poput crva zgnječe,
od silna bogatstva samo krasta vrijedi.

Ranjeno se krilo ne odriče leta;
zasječeno nebo na nov uzlet čeka.
Sjekire su srcu draže od raketa.
Čak i rajska vrata stvori bradva neka!

Ranjivost je duši redovito stanje
U raj se bez rana ni ne može stići.
Jednom svatko bude žrtvovano janje,
k žrtveniku svaki život mora prići.

I svecu i vragu ispred rajskih dvora
krv i suze briznu na tisuće pora.

X.
Krv i suze briznu na tisuće pora
jer i strašni ratnik katkada zaplače.
Još se i sad hrve s milijunom mora,
što ga stoljećima i more i tlače.

Obzore mu nove stara nemoć žudi.
Mir mu ne osviće, tišina ne zori.
Niti tužan spava nit' se sretan budi.
Zagledan u prazno katkad promrmori.

Odjednom se trgne pa orlovski krikne:
Još sam uvijek ovdje, zaboravni svijete!
Iz ziđa u trenu sto mačeva nikne,
a vrapci na okup ko orlovi slete.

Orlovski se hrabre, gnijezdom pjesme ječe.
Pod Potokom potok prkosno poteče.

 

 

 

 

XI.
Pod Potokom potok prkosno poteče,
čujem ga dok bučan žilama mi struji.
Ništa nije mrtvo, davne sablje zveče
u pisanoj krvlju uskočkoj oluji.

Mutni potok nosi svoje mutno vrijeme
bolestan od slave i neslavne bijede.
Stotinama ljeta taloži probleme
što nam i sad teški na ramenu sjede.

Jao si ratniku kada rat završi!
Neslućene tada proliptaju rane.
Krv najviše teče kada san se svrši,
dosanjana zora nikako da svane.

Sit si, stari grade, nesvanulih zora
Ipak, mora svanut, pa makar i s mora!

XII.
Ipak, mora svanut, pa makar i s mora!
Donijet će zoru osunčane ruke!
Kruh je senjski vazda grč sa sedam kora,
pa i kada svane kamen je od muke.

Svaki kamen moli za mogućnost novu,
stvaralačkom snagom bubri svako sjeme.
Nova mladost žudi k novom zazovu,
nove ruke spremno traže novo breme.

Burno na Nehaju, u gradu prevruće,
Velebit u snijegu, Kapela u magli.
Vrapci puni sjene čekaju svanuće,
opasan je uzlet, ako se prenagli.

Dok u gnijezdu mnogi o poletu snuju,
iz zidova kule još se mise čuju.

XIII.
Iz zidova kule još se mise čuju
što već stoljećima u kamenu traju.
Molitelji davni sretno poručuju:
Osvanut ćeš, grade, u nebeskom sjaju!

Više nisi kula utvrđenih vrata.
Više nisi šaka, pružena si ruka;
ni predziđe nisi, nit si čedo rata,
niti više rasteš iz kobna jauka.

Sad si svoj na svome takav kakav jesi,
odavno su svoje otplovile šajke.
Neka te upornost stvaralačka resi
pa ćeš jednom i ti biti princ iz bajke!

Sretne svud po svijetu rado dočekuju!
Srcem starog grada zvona odjekuju!

XIV.
Srcem starog grada zvona odjekuju.
Posustale hrabre, spremne podsjećaju
da u svakom dobu Božji nešto kuju
i tek za kovače mjesta je u raju.

Uličice uske, magla je još gusta
pa se jeka zvona samo srcem sluša.
Jaka kiša jutru zatvorila usta,
no već buru rađa stara senjska duša.

Zora mora vidjet komu je svanula,
a staro je njazlo dostojno svanuća.
Napokon je nježno kroz oblak granula
i počela šetat po krovima kuća.

Razišla se magla, živi potok linu.
Bujan, teče dalje, po Oci i Sinu…

XV.
Pod Orlovim gnjizdom staro njazlo spava.
Hlapi kao zadnja kap iz mrtva vrela,
ogrnuto krutim nebom zaborava.
Vrijeme je kad mačem ne mjere se djela.

Sve kraj njega prođe, samo smrt zaosta
i cvijetak u duši što se nečem nada.
Ponekad se čini, svega mu je dosta,
ali dom je radost, snaga, duša mlada.

Kada mač sudbine do kosti zasiječe,
krv i suze briznu na tisuće pora.
Pod Potokom potok prkosno poteče.
Ipak, mora svanut, pa makar i s mora!

Iz zidova kule još se mise čuju,
srcem starog grada zvona odjekuju.

 

 



Šest pjesama

MICE ŠABAN Gospić

www.licke-novine.hr

4. veljače 2011. u 18.15 sati

 

LIČKO PRELO

Večeras se
čija perje
u Lucinom dvoru.
Mlade cure
dočekat će
u veselju zoru.
Bit će ića, a i pića,
kupusa i mesa, šljivovice,
uštipaka,
ali ništa bez ličkih momaka.
Kad zasvira tamburica
zapleše se poskočica.
Cure, snaše, podvriskuju,
a babe ih dočekuju
-Vraga i vi iščijale
budete li ludovale.

DANAS

Danas je drhtaj jutra
utopio ljepotu dana
u tvoje oči.
Zalutali osmijeh proljeća
zaustavio se
na tvom licu.
Ruke su tražile
dodir.
Negdje u ljubičastom sutonu,
miriši tratinčica mirisom proljeća.

 

JABLAN

Na kraju
moje ulice
stoji jablan.
Ujutro
kad ga okupa
zora
i vjetar očešlja
on pjeva zaljubljeno brezi.

TRAŽIM TE

Tražim te
u uglovima
mojih sjećanja.
U mirisu dječje kose.
U bijeloj nježnosti krizantema.
Tražim te
šapatom mojih usana.
Tražim te
tamo gdje zvijezde gore
za tvoje oči,
a mjesec umire radi zore.
Tražim te u pjesmama svojim.

ZIMSKO JUTRO

Zelene jele
zabijelio snijeg.
Raskošnost
na granama
obasjava sunce.
Zimsko sunčano jutro.
Hladno.
Pucketanje zaleđene
brezine grančice.
Sunčeve zrake
ih pretvoriše u biserje.

NIKOLI TESLI

Liko!
U tvojim kamenim
klisurama rodi se
čovjek jak kao div.
Podarila si mu
mudrost tvojih planina,
jakost tvojih izvora,
bistrinu neba i ljepotu šume.
Tvoja su njedra bila
njegova kolijevka
u čijim je nježnostima
odnjihan.
Tvoje ga ruke i sada grle,
obavijajući ga svjetlošću
koju je stvorio.

 


BOŽIČEVIĆEVE PJESNIČKE PROSUDBE

Ivan Božičević, Pjesnički proplanci, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2009.

ZAGREB, 23. SIJEČNJA 2011. U 16.00 SAT

Književni kritičar Ivan Božičević, urednik u tjedniku „Hrvatsko slovo“, rođen je 1955. u Križpolju, mjestu gdje je rođen i Luka Perković, autor Škrinje, jedne od najljepših novela u hrvatskoj književnosti, inače prvi poslijeratni (1945.) predsjednik Društva književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika).

PIŠE književnik Jure Karakaš

Ivan Božičević je do sada objavio tri knjige kritika. U ovu, treću,  uvrstio je četrdeset i pet eminentnih pjesnika. Prikazana su uglavnom recentna djela, po jedna zbirka pjesama svakog od tih cijenjenih literata čije su pjesme ušle u antologije hrvatskog pjesništva. U knjizi su zastupljeni sljedeći pjesnici i njihove zbirke (s navedenom godinom izdanja): Nikola Milićević: Pjesme tišine (1994.), Zvonimir Golob: Rana (1996.), Miroslav Mađer: Putna glazba (1996.), Joja Ricov: Nijema narikača (2002.), Vlado Gotovac: Crna kazaljka (1991.), Nikola Kraljić: Vodotoč (2002.), Ivan Slamnig: Dronta (1981.), Antun Šoljan: Prigovori (1993.), Petar Gudelj: Po zraku i po vodi (2002.), Anđelko Vuletić: Čitači vremena (2001.), Veselko Koroman: Na dnu svega (1997.), Tonči Petrasov Marović: Job u bolnici (1992.), Želimir Falout: Štrik (1982.), Vladimir Reinhofer: Ubljuvani cvijetak (1981.), Alojz Majetić: Odmicanje pučine (2003.), Zvonimir Mrkonjić: Šipanski soneti (1992.), Nikica Petrak: Izjava o namjerama (1989.), Ante Stamać: Žalostinke (1991.), Stijepo Mijović Kočan: Prevlaka, ćaćina tamburica (1996.), Tonko Maroević: Black and Light (1995.), Gojko Sušac: Bijelo brdo (1993.), Branimir Bošnjak: Posude za vrijeme (1996.), Vinko Grubišić: Druženje s tijelom (1995.), Željko Knežević: Lijepo svjetlo dana (2000.), Luko Paljetak: Inventar (1993.), Borben Vladović: Lirika (2000.), Ivan Kordić: Cesta izvan krajolika (2008.), Jakša Fiamengo: U situ jeziku (1996.), Slavko Jendričko: Naslov (1983.), Nikola Đuretić: Kao zvuk otoka (2006.), Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva (1998.), Đurđica Ivanišecić: Večernji snijeg (1990.), Božica Jelušić: Kopernikovo poglavlje (1983.), Petar Opačić: Sutikva (1995.), Diana Burazer: Druga kuća (2003.), Dražen Katunarić: Nebo/Zemlja (1993.), Jagoda Zamoda: Knjiženstvo van sebe (1981.), Anka Žagar: Zemunice u snu  (1987.), Mile Stojić: Libreto za sviralu i strojnicu (1994.), Tomislav Domović: Službena verzija ljubavi(1995.), Davor Šalat: Košulja tišine (2002.), Lana Derkač: Tko je postrojio nebodere (2006.), Ivica Prtenjača: Uzimaj sve što te smiruje (2006.), Ivan Herceg: Nepravilnosti (2007.) i Alen Galović: Vatra, kovačnica (2006.).
Obuhvaćene su zbirke izdane u rasponu od 1981. (Slamnig, Reinhofer, Zamoda) do 2007. i 2008. (Herceg, Kordić).
Božičevićeve kritike odnose se prvenstveno na interpretaciju pjesničkih promišljanja, na razumijevanje onoga „što je pjesnik htio reći“ a ne na davanje strože ocjene stvaralačkog opusa pojedinih  odabranih pjesnika. To je vjerojatno zato što je izabrao etablirana imena o kojima je oficijelna kritika već dala svoje mišljenje pa je smatrao da još jedna ocjena nema svrhe kad se već zna koji su dometi primjerice jednog Gotovca, Milićevića, Fiamenga, Paljetka... Zato su, manje više, sve prosudbe pozitivne, pohvalne.  On sam na jednom mjestu kaže da „o  posve neuspjelim 'djelima' nema svrhe pisati“, da nema smisla pisati „o takvim tvorevinama kojih u svakoj produkciji, svake sezone ima nemali broj...“  Pisati o njima znači samo im praviti svojevrsnu reklamu, a „nije neka vrlina i hrabrost osporavati i 'sjeći' male i periferne pisce. Na razvikanim, nekad i diskutabilnim veličinama, valja demonstrirati svoju kritičarsku snagu i okretnost...“ Bez obzira koliko bio sklon etabliranim imenima, ipak je oprezan i prema svakom novom djelu treba pristupiti kritički, pošteno
On se više zanima za hermetičku poeziju , za višeznačenjske i sadržajne segmente pjesničkog djela nego za njegove strukturne i stilske oblikovanosti, jer mu višeznačenjska, slojevita poezija omogućuje višekratno, raznorazno čitanje, i odgonetavanje pjesnikove ili pjesnikinjine metafore. I upravo na tim elementima gradi svoje kritike, ponire u zagonetnost poetskih vizija. Međutim, upitno je koliko u tome uspijeva, koliko pogađa bit pojedine pjesničke poruke bez obzira koliko uvjerljivo djelovalo njegovo tumačenje. Neki će drugi kritičar istu pjesnikovu misao uvijenu u metaforičnu viziju protumačiti ne drugi način, treći opet na svoj način, i svaki od njih će djelovati uvjerljivo. I sam pjesnik, autor analiziranih stihova, najčešće će dati za pravo svakom od tih analitičara. Suvremena poezija, i ne samo suvremena, u sebi nosi mnoštvo nerješivih zagonetaka. Krleža je za motto jednoj svojoj pjesmi uzeo riječi jednog srednjovjekovnog učenog svećenika: „U poeziji postoje još neke neiskaziva stvari, stvari koje se ne mogu objasniti, ove stvari su kao misterija“. Stari svećenik je potpuno u pravu, jer poezija je zbog svoje ljepote, zbog  svojih „nejasnoća koje su sunce od jasnoća“ uistinu jedan veliki misterij, a kritičari koji pokušavaju odgonetnuti taj misterij su jednako tako čarobnjaci riječi kao i pjesnici.
Teško je reći kojoj vrstu kritike pripadaju Božičevićevi eseji. Ima u njima nešto od nove engleske i američke kritike gdje se naglasak uz ostalo stavljala i na književno-umjetničku vrijednost djela. Nazire se i utjecaj njemačkih književnih teoretičara Wolfganga Kaysera i Emila Staigera koji su (kako tvrdi M. Solar) isticali potrebu da se u književnokritičkoj analizi pođe od osnovnog umjetničkog dojma djela tj. od umjetničkog doživljaja na osnovi kojega moguća svaka znanstvena analiza, takva analiza koja se neće zaustaviti samo na nabrajanju pojedinih elemenata književnog djela, nego će uspjeti kazati  i način kako su ti dijelovi povezani u cjelinu da bi omogućili umjetnički doživljaj. Božičević se vrlo često služi i biografskom kritikom gdje pomoću detalja iz biografije pojedinog pjesnika crpi građu za analizu izvjesnih pjesama, ili cijelih zbirki, primjerice Gotovac, Petrasov Marović, Mijović Kočan...  Osim biografizma, kod njega se u pojedinim kritikama javlja i historizam paralelno s biografskim elementima, kao npr. kod analize zbirke pjesama Mile Stojića Libreto za sviralu i strojnicu ili Mile Pešorde Knjiga ljubavi i gnjeva.  Međutim, on ne pripada ni jednoj od tih  nabrojenih kritičraskih struja, mada se koristi njihovim razultatima, on je jednostavno samosvojan i na poseban način originalan.
U ovoj knjizi, osim nekoliko usputnih blago-negativnih prosudbi, gotovo da i nema kritike koja bi osporavala vrijednost pojedinih pjesničkih ostvarenja. 
Govoreći o Reinhoferovoj zbirci neobičnog, pa i iritirajućeg naslova (Ubljuvani cvijetak), uz obvezatne pozitivne primjedbe navodi i one karakteristike te poezije koje i ne idu u prilog ovom cijenjenom pjesniku: „I kad pokušava neočekivanim verbalnim gestama postići efekt iznenađenja, pjesnik se ne udaljuje radikalno od shematike svog kazivanja. Iznenađenja, ako i jesu u početku donekle djelotvorna, poslije se, bez dodatnih intervencija i promjena u tekstovima, istroše, postanu monotona i neučinkovita. Pokazuje se, naime, da uzak motivsko-idejni okvir ove poezije uzrokuje i njenu značenjsku oskudnost, jednoličnost i prepoznatljivost. O nekoj semantičkoj ambivalentnosti tekstova jedva da je i moguće govoriti. Ovoj poeziji, također, nije stran ni konformizam, to jest pristajanje na provjerljivu konvenciju. To je najbjelodanije onda kada se aktualizira 'nemoć riječi'. Mnogi pjesnici, kada nemaju što suvislo reći, počinju mudrovati o jeziku žaleći se zbog njegove navodne nesposobnosti da izrazi svu njihovu kompleksnu osjetilnost i duhovnost. To zazivanje i iščekivanje 'pravih riječi' ostaje nažalost tek na razini pukog, pasivnog verbalizma i kod Reinhofera, koga jednako muče 'neizgovorene riječi'. Međutim, ta skeptična konstatacija, postaje samo alibi da se ne krene u istraživanje jezika i izbjegne rizik kojemu pjesnik nije sklon. Govorenje o nemoći bilo bi vjerodostojno kada bi se zasnivalo na aktivnom pjesnikovu odnosu prema jeziku, kada bi se u nutrini razorenih riječi otkrivala njihova nemoć i praznina.“
Kad analizira pjesme Božice Jelušić u knjizi Kopernikovo poglavlje  pohvalno govori o njenoj ljubavi za klasične forme i vrhunskom umijeću u skladanju soneta, ali joj zamjera klišejiziranost i dosta česte banalnosti.
Za pjesničke vizije Tomoslava Domovića, kojega inače cijeni i respektira, na kraju analize zbirke Službena verzija ljubavi navodi sljedeće opaske: „Domović, naime, drži da njegova pjesma ne može funkcionirati bez patnje, da mora biti njome kontaminirana. Učinak je, međutim, nerijetko posve kontraproduktivan. Kada ima odviše deklarativne patnje, ima malo ili nimalo respektabilne poezije. Transparentna, eksplicitna, razbarušena, vrištava bolećivost guši, potiskuje poetsku vjerodostojnost...“
Za zbirku pjesama Dronta Ivana Slamniga,  koji spada u sam vrh hrvatskog pjesništva, utvrdit će da baš ne ide u red njegovih vrhunskih ostvarenja: „Stoga se može reći da u Dronti više prisustvujemo radu rutine negoli radu nadahnuća. Priličan je broj pjesama što su spretno sklopljene pa su na prvi pogled komunkativne i atraktivne, ali takvi osvrtaji ma koliko bili domišljati, čitatelja ostavljaju ravnodušnim, ničim ga ne obvezuju, jer je riječ o pjesmama čije su 'poruke' kratkog dometa ili im dosjetljivi govor 'ide u prazno'...“
Božičevićev stil je težak, bliži znanstvenom nego novinarskom, premda se on deklarira kao novinar. Obilno se služi stručnom terminologijom tako da običnom ljubitelju poezije, koji iz ove knjige želi nešto više saznati o uvrštenim pjesnicima, treba rječnik stranih riječi ako želi u potpunosti razumjeti tekstove. Teško da će svaki običan ljubitelj poezije razumjeti izraze kao što su aksiologija, amblematska konvencija,  erotografska vokacija, metafizički habitus, opserviranje stvari, simplifikacija, nonkonformizam, disparatnost, narativna faktura, imaginacijska konstruktivnost.... Ova je knjiga očito namijenjena obrazovanijem sloju čitatelja. Oni manje obrazovani ionako ne čitaju ništa, naročito ne poeziju.
Zanimljivi su i izrazi kao npr. ispjevak, pjesmotvor, pjesnikovanje, stihovani sastavci, stihozbirka, ukoričeni stihovi...Božičević ih upotrebljava kako bi izbjegao monotoniju ponavljanja riječi kao što su pjesma, zbirka, knjiga... Ti izrazi nemaju ironijsko značenje nego su u funkciji stilske dotjeranosti.
Pjesnički proplanci su svakako jedno od značajnijih djela naše suvremene književne kritike, bez obzira sviđalo se to kome ili ne.


Tri priloga Mice Šaban iz Gospića

Gospić, 21. siječnja 2011. u 22.00 sati

N O V Č I C A

KRAJ ZABORAVLJENOG  MLINA
RIJEKA NOVČICA
BLISKA SE NA SUNCU
KAO PRAVA LJEPOTICA .
VJETAR SE POIGRAVA
I POVRŠINU JOJ
U SVILU PRETVARA.
MREŠKA SE ZELENO - PLAVA  SVILA
U VALOVE NJEŽNE
I PREKO BENTA
PRESKAČE
U SLAPOVE SNJEŽNE.

0=0=0=0

Zapis iz mladosti

GOSPIĆ-NEKAD

            Šezdesetih godina prošlog stoljeća Gospić je slovio za lijep gradić. Lijep život i ugodno druženje stanovnika bile su odlike toga grada. Gradska uprava vodila je brigu o čistoći cijelog grada. Neke su ulice bile popločane kockom, a neke makadamske, ali gradska čistoća je funkcionirala. Ulice su se čistile i redovito u kasnim večernjim satima prale vatrogasnim autom.
Vodu nije nitko plaćao. Parkovi su održavani i imali su svog čuvara, g. Juru .
Ne daj Bože da bi tko pogazio sadnicu ili ubrao cvijet ili sjeo s cipelama na klupe.
Klupe u parku su se svako proljeće bojile u zeleno.
Djeca su svakodnevno prolazila kroz park Kolakovac na putu do škole, ali nitko ni u snu nije pomislio da bi klupi otkinuo naslon. Veoma su važne te klupe bile za zaljubljene.
Društveni i kulturni život u gradu je bio na visini. Kino «Jedinstvo« je radilo i svakodnevno su se prikazivali filmovi, a posjećenost je bila velika. Subotom i nedjeljom gradski korzo «od kina do benzina«, bio je prepun šetača.
Plesne večeri kao i razne prigodne zabave održavale su se subotom u Vatrogasnom domu, Domu kulture, u kavani hotela «Lika«, u gimnaziji «Nikola Tesla«.
Goste su zabavljali lički tamburaši i džez – sastav Tomljenović - Đaković .
A naročito su popularna bila ta dva muzičara, Joža Tomljenović, svirao je malu harmoniku, a Dragan Đaković, popularni mladić s trubom – saksofon. Ponekad bi im se pridružio i Nikola Franić, učenik učiteljske škole, prekrasno je svirao gitaru. Profesor glazbe Jenda Kubiček (ili Pane Jenda, kako smo ga zvali mi dičurlija, op. urednika) nekada bi ih pratio na klaviru, a kao osnivač Limene glazbe grada Gospića dugo i uspješno ju je vodio.
Oni su većinom svirali na zabavama u Vatrogasnom domu i to sve najpopularnije strane hitove tako da je sala bila prenapučena.
Ni jedan glazbenik od ove četvorice nije više živ.



LOVAC, ALI NE U ŽITU

Milan Krmpotić, Divlje sjeme, Senjsko književno ognjište, Senj, 2001.

16. siječnja 2011. u 21.00 sat

Piše Jure Karakaš

Milan Krmpotić, autor dvadesetak knjiga poezije i proze, među kojima je i Tek braća, jedan od ponajboljih povijesnih romana u najnovijoj hrvatskoj književnosti, ovaj put se javlja zbirkom pripovijedaka Divlje sjeme. To je knjiga od trideset i dvije kratke priče s tematikom iz lovačkog života. Radnja je uglavnom smještena u predjele Gorskog kotara i na Velebit, no ima priča koje se odvijaju i na drugim lokacijama, i to onim gdje se govori kajkavskim dijalektom,.ali ne goranskom kajkavštinom.
Priče su fino iznijansirane, a povezanost čovjeka i prirode toliko je isprepletena da se doživljavaju kao nedjeljiva cjelina. I sve odiše čistoćom i svježinom. Naprosto se osjeti strujanje čistog planinskog zraka, tišina tajanstvenih šuma i blistava hladnoća rose na visokim vlatima neugaženih travnjaka.
U Krmpotićevim pričama dominira pojedinac, strastveni lovac, ljubitelj planina i samotnih šetnji po bespućima. Taj pojedinac, bio intelektualac ili neškolovani gorštak izvanredan je poznavatelj psihologije divljih životinja i veće mu je uživanje praćenje tragova, promatranje i sačekivanje nego sam čin odstrjela. Zato u njima i nema ubijanja, naročito ne krupne, plemenite divljači u onolikoj mjeri koliko bi se očekivalo od lovaca.
Dobar dio priča ispripovijedan je u prvom licu (ja forma), pa tako i dirljiva, antologijska Džeki u kojoj se varira tema općepoznate povezanosti psa i njegova gospodara.
Ništa u toj priči nije rečeno što već nije napisano u brojnim pričama slične tematike drugih autora. Tu je starac što živi sam u planini, s njim je pas odan svom gospodaru; dolazi pripovjedač-lovac, otkriva prisnu povezanost čovjeka i psa... Nakon izvjesnog vremena starac umire, lovac odvodi psa u grad, no premda se bolje hrani i udobnije spava, pas bježi u planinu. Kako su snježne mećave spriječile lovca da vrati životinju natrag, dolazi po njega tek kad se pročiste putovi i nalazi psa smrznutog pred vratima starčeve kuće.
Premda je tema općepoznata i premda se lako predvidi tijek zbivanja i kraj, događaj je sročen tako lijepo, skladno, a toliko jednostavno da zadivljuje do ganuća.
Susrest ćemo tako u ovim pričama snažne, ljubavnom strasti obuzete jelene, elegantne i zavodljive košute i srne, neuhvatljive veprove, medvjede, vukove, lisice, zečeve, ježeve, fazane..., domaće životinje, naročito pse, mačke, konje, kokoši... I različite ljude – od neiskusnih lovaca početnika do iskusnih lovokradica (Mata i Moro), od uvaženih lovnih inspektora i njihovih ulizica (Fazan za šefa) do domaćica kojima lovačka strast njihovih muževa djeluje neozbiljno, predstavlja djetinjarije i gubljenje vremena, a ti »djetinjasti« zaljubljenici u planinu imaju u sebi naglašenu plemenitu crtu (Iva iz priče Gnijezdo ili dječak Davor iz priče Bodljan ) sve će poduzeti da spase ugroženu divljač.

Krmpotićev stil je jednostavan, čitak, s osjećajem za mjeru u kompozicijskom slaganju detalja. Rado posiže za mudrim izrekama bilo da ih iznosi kao sveznajući pripovjedač, bilo da ih izgovaraju pojedini likovi.
Vjerojatno i sam lovac, dobar je poznavatelj psihologije lovca kako onog iz grada, tako i onog seoskog, a često oslikava obiteljsku atmosferu u kući seoskog lovca i izvanredno dočarava dječačku uzbuđenost pri susretu s divljači i brižnost za male, nemoćne životinje.
Ono što ovim pričama daje dodatnu draž, to je humorističnost. Mnoge od njih protkane su humorom tako čestim među lovcima, zasnovanom uglavnom na kontrastima: spretnost-nespretnost, naivnost-iskustvo, strah-hrabrost, laž-istina, iskrenost-neiskrenost, muško-žensko... Pojedinci često upadaju u nezgodne situacije ili zbog neiskustva ili što im drugi lovci »namjeste pušku«. To je fini humor bez namjere da se netko ili neka pojava u društvu izvrgne ruglu.
Priličan je broj priča u kojima likovi govore kajkavskim dijalektom, i te su uglavnom humoristički intonirane. Ipak, snažnije i uvjerljivije djeluju priče ispričane standardnim književnim jezikom.
I ljubav je česta tema u ovoj prozi. Autor joj očito daje posebno mjesto jer knjiga počinje i završava pričama s ljubavnom tematikom.
Krmpotićeve kratke priče imaju sve karakteristike crtica: malo likova, uzbudljiva fabula i na kraju nagli obrat – poanta.. Pojedine crtice tako su lirski intonirane da predstavljaju prave pjesme u prozi.
Divlje sjeme je knjiga koja nam otkriva jedan naoko periferni segment ljudskog društva, otkriva ljude okrenute prirodi u kojoj se toliko toga događa i iz koje se toliko toga može naučiti. Uloga čovjeka-lovca ovdje je u funkciji promatrača i zaštitara, onoga koji je svjestan vrijednosti prirode i zna da njena zaštita znači sretniju budućnost.


EMOTIVNO O NIKOLI TESLI

Stipe Tonković, Nikola Tesla: genij s ličkih vrleti, Požeška kronika, Požega 2006.

ZA LIČKE NOVINE PIŠE KNJIŽEVNIK JURE KARAKAŠ

Umirovljeni učitelj i publicist Stipe Tonković, rođen u ličkom selu Brušane nedaleko od Gospića i Smiljana, veliki poznavatelj i štovatelj Nikole Tesle, želio je pridonijeti obilježavanju 150. obljetnice izumiteljeva rođenja, a smatrao je da je to najbolje uraditi prigodnom knjigom.
«Uzrok ovoj knjizi», kako navodi u uvodu Pavao Bucić, «je autorova opčinjenost životom i djelom njegova sunarodnjaka…Pokušao je i uspio povezati podneblje, porijeklo, karakteristike ličnosti i značenje genijalnog uma. Tako smo dobili čitko i blisko štivo o Nikoli Tesli…»
Tonkovićeva knjiga ima 78 stranica na kojima je i četrdesetak crno-bijelih ilustracija (najviše fotografija). Mekanog je uveza. Sama građa iznošena je u formi dužih ili kraćih novinskih reportaža, a redoslijed im je , nakon opširnijih uvodnih  razmatranja, kronološki: od podrijetla obitelji, djetinjstva u Smiljanu i Gospiću do odlaska u Ameriku te života i rada u toj velikoj zemlji. Na kraju knjige je autorov PRIPOMENAK, zatim kronološki pregled života i rada, bibliografija, popis najvažnijih izuma i dvije pjesme: Gvido Tartalja Tesla i Grga Rupčić Sonet o Tesli.
Stil je jednostavan, lagan, s prilično emotivnog naboja; na mjestima (naročito kad se radi o Lici, ličkoj prošlosti i njenim ljepotama i o Hrvatskoj kao Teslinoj domovini) pun patetike. Stil odaje učitelja koji nastoji biti što jednostavniji tako da bi ga razumjela i djeca. Jezik dotjeran, sočan, prava lička tvrda štokavica. Tonković iz Teslina života izdvaja one događaje koji se lako pamte a imali su važno mjesto u životu: djetinjstvo i dogodovštine u Smiljanu, bratova smrt, gospićka epizoda, teške bolesti, uloga profesora Sekulića, studij u Gracu…Simpatične su anegdotalne pričice kao ona o lovu na žabe ili zgoda s vatrogasnom proslavom u Gospiću
Mnogobrojni podaci o Teslinim pronalascima koje će koristiti drugi izumitelji svakako mogu pridonijeti boljem sagledavanju značaja ovog velikog čovjeka. Toj problematici posvećena je reportaža VIZIONAR BEZ NOBELA. Tu ćemo npr. saznati da su mnogi znameniti fizičari dobili Nobelovu nagradu zahvaljujući Teslinom radu, dok on sam nikad nije imao čast da dobije to prestižno priznanje.
«Govorilo se i pisalo u novinama kako su Teslu potkradali, ne misleći na novac koji, kao nadasve neposlovan čovjek, nije ni imao, nego na njegove brojne ideje, pronalaske, otkrića, pa čak i patenTe. Iako ga je to ljutilo, profinjenom je uglađenošću odgovorio: Ne žalim što drugi kradu moje ideje. Žalim što nemaju svojih».
Neki od tih nobelovaca su J.J. Thomson, G. Marconi, Röntgen, R. Watson Watt, V. Zvorykin, Lawrence i Wolton, Hess…, a bilo ih je još. Tonković na nekoliko stranica donosi i izreke drugih znamenitih ljudi o Teslinu radu: Svijet će još dugo čekati um ravan Teslinom po stvaralačkoj sposobnosti i po bogatstvu mašte ((Armstrong)
Kad bi se u industrijskom svijetu isključili i oduzeli rezultati Teslina rada, kotači industrije prestali bi raditi, stali bi tramvaju i električni vlakovi, gradovi bi potonuli u mrak, a tvornice zamrle. (B.A. Behrend)
Plodan izumitelj koji je riješio najveći problem na području električne energije svoga doba, podarivši svijetu sustav njezina prijenosa i višefazni motor, izvršio je revoluciju u proizvodnji struje i udario temelje njezinog nevjerojatnog razvoja… (G. Dunn)
Kroz knjigu se na više mjesta nenametljivo provlači odnos između Tesle i Edisona. Ta dva velika izumitelja bila su pravi antipodi: jedan je bio praktičar koji je imao izvanredne poslovne sposobnosti i svoje izume pretvarao u basnoslovno bogatstvo, dok je drugi bio sušta suprotnost prvom: uopće nije imao dara za «biznis» i cijelog je života muku mučio oko nabavke sredstava za svoje pokuse, a mogao je zaraditi milijune i milijune dolara.
Pokušavajući ga osvijetliti sa svih strana, posvetio se i njegovu odnosu prema ženama. Poznato je da se Tesla nikad nije ženio, pa ni zaljubio, jer je smatrao da bi mu život u braku onemogućio znanstveni rad, da se istraživačkom radu ne bi mogao posvetiti u onoj mjeri koliko mu to dopušta život neženje. Tonković ga opravdava riječima: «Što u šali, što u zbilji, često se kaže da je brak smrt za ljubav. No jedan je 43-godišnji znanstvenik otišao korak dalje pa kaže da je brak smrt ne samo za ljubav, nego i za svaki oblik genijalnosti i kreativnosti. To dakako tvrdi na temelju istraživanja i proučavanja biografija nekoliko stotina znanstvenika… Tako kreativnost naglo opada nakon prvih godina braka, jer čak 23% znanstvenika nije poslije toga imao nijedno znanstveno otkriće. Samo 4% oženjenih postiglo je značajne uspjehe u karijeri nakon 50. godine života, dok je čak 50% neoženjenih znanstvenika došlo do važnih otkrića između 50. i 60. godine života.
Sam Tesla je rekao sljedeće kad su ga pitali što misli je li poželjan brak za mjetničke naravi: Za umjetnike da, za glazbenike da, za pisce da, ali za izumitelje ne. Prva trojica svoja nadahnuća moraju crpiti iz utjecaja žena i njihova će ih ljubav podstaknuti za bolja dostignuća. No izumitelj ima toliko intenzivnu prirodu, toliko divljeg i strastvenog u sebi da bi se, predajući se ženi koju voli, odrekao svega, pa tako i područja rada koje je odabrao. Ne mislim da mi netko može navesti mnogo uistinu velikih pronalazaka koje su izumili oženjeni ljudi.
U osobnom životu Tesla je u mnogo čemu bio neobičan, pa i čudan.  Cijelog je života ostao neženja, mada je uživao u ženskom društvu. i sam je jednom prilikom rekao da se bez žene i ženskog društva ponekad osjeća vrlo usamljenim. A sviđao se mnogim ženama jer je bio visok, vitak, komunikativan i vrlo galantan u društvu.
Imao je kompjutorsku memoriju i fantastični sposobnost vizualizacije. Naprosto je u mašti moga vidjeti izum o kojem je razmišljao. Bio je fenomenalan matematičar, no patio je i od nekih fobija. Strašno se, npr. bojao mikroba pa je stalno nosio rukavice i čim bi nešto dodirnuo rukavicama, odmah bi ih mijenjao i uzimao druge. Rijetko se rukovao. Kad bi objedovao, a hranio se u otmjenim restoranima, uvijek je dodatno brisao tanjure i pribor za jelo čistim ubrusima..
Tonkovićeva knjiga puno je ovakvih i drugih zanimljivosti i približava nam Teslu do te mjere da nam se čini kao bliski i dragi poznanik iz susjedstva kojim se ponosimo jer mu se divi cijeli svijet.


PJESME JOSIPA PAVIČIĆA

Josip Pavičić, Bjelovarski list, Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2009.

Piše JURE KARAKAŠ

            Josip Pavičić rođen je 1944. u Bjelovaru, a porijeklom je iz Like, iz Boričevca, odakle su mu roditelji morali iseliti 1941. Emotivno je vrlo snažno vezan za rodni kraj svojih predaka, pa je pripremio za tisak knjigu Dosje Boričevac – O životu nestalog sela.
Gotovo cijeli svoj život proveo je kao novinar radeći u zagrebačkim novinama Studentski list,Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik. Najduže se zadržao u Vjesniku (1978.-1991.) Nakon novinarske karijere odlučio se za drugi poziv: lektor hrvatskog jezika u Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu i na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu. U tim institucijama proveo je sedam godina. Kao novinar najčešće se bavio kazališnim i književnim kritikama te jezičnom problematikom, a poznat je i kao žestok polemičar. Godine 2005. ponovo se vratio Večernjem listu gdje kao gost suradnik jednom tjedno objavljuje kolumne o raznim društvenim i kulturnim problemima. Dvije godine ranije osnovao je nakladničko poduzeće pod imenom P. I. P. Pavičić u kojem je objavio na desetke vrlo zapažanih djela, primjerice Araličine romane s ključem ili Hrvatske političke viceve Stjepana Babića.
Poezijom se bavio još od školskih dana objavljujući po raznim novinama, časopisima i zbornicima. Na kraju je sve pjesme koje je uspio sakupiti objavio u zbirci čudnog naslova: Bjelovarski list i tako sačuvao od zaborava još jedan vid svoje literarne djelatnosti. Ta je neobična zbirka podijeljena na devet nejednakih ciklusa. Neki ciklusi sadrže samo po jednu pjesmu.
Već prvi ciklus Pet pjesama o smrti iznenađuje stilom i tematikom. Tu se hladno i medicinskom preciznošću iznose tehnike ubijanja životinja. Pjesme djeluju kao prozni tekstovi razlomljeni u stihove. Senzibilniji čitatelj mogao bi se zgroziti nad hladnokrvnim ubijanjem npr. tuna uzgojenih u kavezima ili uputa na koji se sve način može ubiti ptica. Tu je i dirljiva pjesma o malim plavim leptirima koji se okupljaju na masovnim grobnicama:
Kad
su
majci Kati Šoljić
koja
traži
četiri
mrtva
sina
rekli za divlji pelin i njegove ovisnike male plave leptire,
osmjehnula se i rukom pokazala na balkon:
„Sad znam sigurno da su mali plavi leptiri duše ljudi
iz skrivenih grobnica“
Otkad ne zna za sinove,
svakog joj dana
od proljeća do jeseni
u zagrebački stan dolijeću četiri mala plava leptira (…)
(Uloga malih plavih leptira...)

U ciklusu Dvije političke rugalice okomio se na SDP Ivice Račana i na HNS Stipe Mesića i Vesne Pusić. Za razliku od većine ostalih, ove su pjesme ispjevane vezanim stihom.
Sljedeća tri ciklusa sadrže četrnaest pjesama vezanih manje-više za studentski život ili razmišljanje o aktualnim temama vremena u kojem su nastale.
U jednoj od njih oslikava se atmosfera s filmskih matineja u kinu Studentskog centra gdje su gledatelji glasno dobacivali duhovite ili vulgarne primjedbe na pojedine scene:
Šiiiiic!
Navali, mali!
Ostavi to, seronjo!
Drkadžijo!
Curo, jel' ti zima!
Jebi, ne jedeš u studentskoj menzi!
Majmune, pusti to!
Udri!
Jebo te Mustafa Herenić!
(Filmska matineja u kinu Studentskog centra u Zagrebu)


Ili duhovita pjesma o opsjednutosti Krležom i njegovom veličinom:
On
sjedi
na Gvozdu
i jede
kokošju juhu
s rezancima,
a
oni
se
sa svih strana
pitaju
-Što on o tome misli.
(Krleža)

Ciklus Dvanaest samoupravnih zadire u vrijeme radničkog samoupravljanja i komunističke ideologije, gdje se karikiraju političke prilike i iznose zgode iz života radnika i seljaka:
Jebal im vrag mater,
Opet su nam digli porez.

 

(Seljačka)
Dvadest pjesama ciklusa Mladenačke nastalo je, kako se navodi, uglavnom 1953.i 54. To je poezija modernog izraza, psihološki intonirana često složenih i teško odgonetljivih metafora. Dotiču se univerzalnih pitanja, ali i svakidašnjih mladenačkih dosjetki i igre riječima  Zbog složene metaforičnosti ove pjesme poprimaju dublji smisao.
Ovom ciklusu blizak je i ciklus Dječačke pjesme koje kao da su nastale u glavi starca, a objavljene su većinom u Bjelovarskom listu do 1962. godine. Autor je rođen i odrastao u Bjelovaru, pa otud vjerojatno i naslov cijeloj zbirci. U taj dječački ciklus uvršteno je pet pjesama: Čežnja, Sumnja, Samo još jednom, Bez naslova i Nedovršeno putovanje.
Prasak
Rasprsla se kristalna kugla
starih uspomena
neiscrpno mnoštvo
trulih osjećaja
kulja
nagrizajući svijet ljubavi
prodirući bespućem očekivanja
mrzeći dane sadašnjosti
razarajući sve
sve postojano.
Tišina

(Prasak)
U zbirku su uvršteni i kupleti za koje autor kaže sljedeće:
„Svi su kupleti napisani sredinom devedesetih kao dio Gradišćanskohrvatskog robijaškog kabareta pod naslovom Ste čuli? koji je sastavljen prema knjizi Stjepana Babića Hrvatski politički vicevi, a s namjerom da budu izvedeni na pozornici. Radnja kabaretske igre zbiva se sedamdeset i neke u KPD-u Stara Gradiška. Zatvorenici i stražari nadmeću se u pričanju zabranjenih političkih viceva i pjevaju kuplete.“
U toj kabaretskoj igri ukupno je sedamnaest songova koje naizmjenca pjevaju sljedeći likovi:
Skupina zatvorenika: Andrija (Artuković), Dražen (Budiša), Ivan Zvonimir (Čičak), Vlado (Gotovac) i Franjo (Tuđman).
Zatvorski čuvari: Vladimir (Bakarić), Jakov (Blažević), Mika (Špiljak), Milka (Planinc) i Stipe (Šuvar).
Direktor KPD-a Josip (Broz), sekretarica Jovanka (Broz), vozač Marko (Aleksandar Ranković).
Malu ulogu Zlog Duha ima i KGB (Književnik Goran Babić).
Svi su songovi pisan vezanim stihom. Neki od njih su svojevrsne travestije pjesama naših poznatih pjesnika: Cesarića (Voćka poslije kiše), Tadijanovića (Dugo u noć), Pupačića (Dobro jutro more) i Šiška Mančetića (Blažen čas i hip)
Tako Jakov (Blažević), jedan od zatvorskih  čuvara govori Alojziju Stepincu Menčetićevu pjesmu Blažen čas i hip u stilu ličke ikavštine:
O Alojzije, duše blažene, kleta sudbino,
žrtvo moje niti crvene, nedjelo Udbino.
Vraženi časi kobni hip najprvo kade sam ja
vidija tvoj obraz babama lip, koj' zaludu sja.
Vražena sva mista kada tebeka gdigod vidih,
dni, noći, godišta koja te s(a) drugovim slidih.
Vraženi čas i vrime najprvo kade ja dočuh
kobnosti tvoje ime koje mi uze sav posluh.
Vražene radosti kojekarce ćutih noć i dan
zbog tvoje žalosti koja menika okrijepi san.
Vražena upornost tva, vražena tvoja dobrota,
pokli se meni sva darova ka vična sramota.
Oj, Alojzije, duše blažene, kleta sudbino,
žrtvo moje niti crvene, nedjelo Udbino.
U songu Paritet koji pjevaju Ivan Zvonimir (Čičak), Marko (A.Ranković) i Josip (Broz) uzeti su politički vicevi Stjepana Babića. Čičak pjeva ovo:
U predsjedništvu saveznom
ne mogu do pariteta
jerbo nikako da nađu:
tri Slovenca koji auto nemaju,
tri Hrvata koji Srbe vole,
tri Makedonca koji
su bez kredita potresnog,
tri Crnogorca koji
nemaju penziju,
tri Srbina koji
nisu šovinisti,
tri Bosanca koji
sve to mogu zapamtiti.
Ovaj ciklus završava songom Uznička balada koji pjevaju zajedno i robijaši i čuvari.
Zbirka pjesama Bjelovarski list jednim dijelom predstavlja mladenačke preokupacije srednjoškolca i studenta pretočene u stihove krugovaških predstavnika, jednim dijelom političke satire na račun socijalističke Jugoslavije i njene vrhuške, a dotiče se i suvremene neovisne Hrvatske s izrazitim simpatijama za Tuđmanovu politiku, dok su mu manje simpatični Račan, Mesić i V. Pusić, dok jednim dijelom obuhvaća mnoštvo tema i motiva koji se dotiču najrazličitijih životnih područja.


Osvrt na novi roman književnika J. KarakašaKarakaš

POVIJESNI ROMAN O HRVATSKOJ POBJEDI

 

www.licke-novine.hr
30. prosinca 2010. u 20.15 sati


Prikaz napisao Marko ČULJAT


GOSPIĆ – Rijetko je tko od Ličana sugrađanima krajem godine dao novo štivo za čitanje kao što je to ove godine napravio književnik Jure Karakaš. On je uz pomoć Državnog arhiva iz Gospića objavio svoj najnoviji roman Vrpile, koji je posvećen malo znanoj, ali slavnoj, bitki Hrvata s osmanlijskim osvajačima u istoimenom ličkom selu na sjevernom rubu Krbavskog polja.
Ovo je dvanaesta Karakašova knjiga i druga s povijesnom temom. Karakaš je nekoliko godina prikupljao materijal, što je trajala duže nego samo pisanje romana koji se čita u dahu. Brojne činjenice koje Karakaš koristi da bi čitatelja uveo u ona stara, ali slavna doba, zapisane su u brojnim dokumentima koje je autor istražio i proučio i spretno na pravim mjestima ukomponirao u radnju romana.
Cijela priča počinje s dvojicom putnika jahača iz Komića koji kroz maglu preko Krbavskog polja izbijaju u Vrpile ispod brda Mrsinja, gdje se nalazi istoimeni stari hrvatski grad Mrsinj, čiji se ostaci danas nalaze na litici iznad poznatog plitvičkog motela Borje kod Korenice gdje se račva cesta za Vrhovine.
Adam Butković, odrasli jahač iz Komića u Mrsinju preuzima obvezu nabavke konja te kreće pu Slavonije, a usput prenosi poruke i u tvrdi grad Modruš gdje vlada jedan od Frankopana. U Slavoniji nabavlja konje, od zemljaka Ilije Podlapčanina, koji je robijao u kod Turaka i željan je osvete i zajedno kreću u Liku s krdom konja. U međuvremenu, osmanlijska vojska kreće u svoj pohod iz Bosne i prodire u Hrvatsku i Kranjsku. U povratku osmanlijska vojska kreće put Like s napljačkanim blagom i velikim robljem.
U međuvremenu, hrvatsko se plemstvo dogovara i spremno dočekuje osvajače sa svojom vojskom u klancu Vrpilama. Bila je to sjajna pobjeda Hrvata 1491. godine koja je gotovo zaboravljena nakon 1493. godine kada je bila legendarna bitka na Krbavskom polju kada je uništeno hrvatsko plemstvo. U bitki u Vrpilama osvajačka vojska je izgubila veliki ratni plijen i roblje te devet tisuća vojnika.
Kakarakš se potrudio i čitatelju priredio i mali rječnik nepoznatih riječi koje je uporabio u romanu bilo da su turske, ličke ili zagorske. Pored toga, detaljno je opisao i neke dječje, pastirske igre. Tako seoska djeca uče plemićkog sina prasičanju ili krivanju. U tom cilju Karakaš koristi dijalog svojih likova.
- Što se tu ima objašnjavati! – Tomajko ispruži svoju palicu prema Ivanu. – Ovaj zakrivljeni štap je kriva. Tim zakrivljenim dijelom naganjamo ovu drvenu kvrgu, a zovemo je prasica. Jedan od igrača, nazovimo ga gonič, mora prasicu utjerati u ovu rupicu u sredini krivališta. Krivalište je igralište, bilo kakva malo ravnija ledina kao ova tu gdje smo se igrali. Rupica u sredini u koju moramo utjerati prasicu zove se maslo. A ove tri rupice sa strane desetak koraka udaljene od masla i raspoređene u krugu jednako daleko jedna od druge, to su kuće. Svaki od igrača ima svoju kuću. Koliko igrača toliko kuća. Onaj koji naganja prasicu pokušava je na sve moguće načine utjerati u maslo, a braniči svojim palicama to ne dopuštaju i tjeraju prasicu izvan krivališta. Istovremeno moraju paziti da gonič zakrivljeni dio svoje palice ne zabode u neku od njihovih kuća. Ako mu uspije, onaj čiju je kuću osvojio mora tjerati prasicu i gonič postaje branič.Braniči moraju paziti da ih prasica ne pogodi u novu. Čim nekog pogodi, taj također mora postati gonič, a gonič zauzima njegovu kuću. Braniči moraju biti jako spretni: istovremeno brane maslo, svoju kuću, a čuvaju i noge jer gonič neprekidno vreba.
- Dobro, a kad završava igra? – Ivan je odmah shvatio pravila.
- Završena kad gonič uspije utjerati prasicu u maslo … pridoda Tomajko.
Karakaš je dobar i u opisivanju pejzaža:
-Osvanulo je lijepo prohladno jesensko jutro. Mraz je pokrio grane drveća i travu na proplancima i cijeli je prijevoj od Koreničkog do Krbavskog polja izgledao kao da je posut srebrnim prahom. Kad je sunce malo odskočilo iznad plješevičkih vrhunaca mraz se počeo topiti i nestajati.

Knjiga se može nabaviti kod izdavača, Državni arhiv Gospić, Kaniška ulica 17( kod kapelice) po cijeni od 50 kuna.


SJEĆANJE NA PERU BUDAKA

BUDAK JE BIO SVESTRAN UMJETNIK

26. PROSINCA 2010. U 21.30 SATI
PIŠE književnik Jure Karakaš

            Pero Budak ima pomalo neobičan životni put. Rođen je 1917. u Trebinju u Bosni i Hercegovini koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske. Otac mu je tu službovao u straži financijske kontrole. Kako je bio financ, često se selio pa se tako selila i cijela obitelj te je u novonastaloj Kraljevini SHS dospjela u Nikšić (Crna Gora) gdje je Pero pošao u prvi razred. Razred nije završio jer je otac umirovljen i vratio se u rodno selo, u Sveti Rok kod Lovinca i Pero je nastavio školovanje u Lovincu. Završio je prvi i drugi razred, a onda se obitelj seli u Bosnu, selo Međeđe, no ostaje samo dva mjeseca dok se konačno nije preselila u Zagreb 1927. Tu mali Budak nastavlja daljnje školovanje, a školu pohađa u Horvatima jer su stanovali na dubokoj periferiji Zagreba, odmah uz Savu – na Trešnjevci.
Za vrijeme ljetnih praznika redovito je odlazio k rodbini u Sveti Rok i Lovinac i o tim svojim putovanjima i doživljajima u lovinačkom kraju ispripovijedao je mnoštvo anegdota .
Nakon završene osnovne škole pohađa Drugu realnu gimnaziju u Zagrebu  kada kao i većina budućih pisaca počinje pisati pjesme i dopadljive prozne sastave te mu profesori proriču lijepu spisateljsku budućnost. Kao gimnazijalac počinje se zanimati i za kazalište pa je čest posjetitelj zagrebačkih predstava sa slavnim i popularnim glumcima. Za buduće zanimanje nikako se nije mogao opredijeliti. Poput svih dječaka jedno vrijeme mašta o časničkom vojničkom zvanju zbog sjajnih odora, pa onda na majčino veliko veselje želi postati svećenik, zatim kemičar, da bi se naposljetku opredijelio za liječničko zvanje i upisao medicinu jer su to učinili mnogi gimnazijalci njegove generacije. Redovito je pohađao predavanja i polagao ispite, a onda se »inficirao« kazalištem i bez znanja roditelja upisuje se na kazališnu akademiju. Paralelno je »gurao« dva studija. U medicini je došao do apsolventa i prestao polagati ispite, a kazališnu akademiju je završio i diplomirao 1942. Još od 1937. povremeno nastupa kao glumac, a kako ima lijep glas, nastupa i u opernim zborovima. Tako se mirne duše može reći da Budak više od šezdeset i pet godina djeluje na umjetničkoj sceni. U vrijeme NDH dobiva poveću epizodnu ulogu u prvom hrvatskom igranom filmu o Vatroslavu Lisinskom te je postao i filmski glumac.
Profesionalni glumac postao je 1940. i to u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu kao član dramskog ansambla i tu je ostao do 1950. Nakon HNK prelazi u Kazalište »Komedija« na Kaptolu gdje i glumi i režira, a onda je imenovan za direktora Zagrebačkog dramskog kazališta kasnije nazvanog Gavella po slavnom redatelju i osnivaču tog kazališta. U Gavelli je ostao punih sedamnaest godina (1953.-1970.) nakon čega se prebacuje u književne vode; imenovan je naime direktorom Nakladnog zavoda Matice hrvatske i na toj dužnosti ostaje do umirovljenja 1980.
***
Cijeli njegov život prenapregnuta je akcija. Nikad nije mirovao, posvuda ga je bilo i neprekidno je bio angažiran na više različitih područja kulturne i javne djelatnosti.. Uz spisateljski, glumački, ravnateljski i redateljski rad prihvaćao se mnogih drugih funkcija: predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, Društva književnika Hrvatske, Saveza dramskih pisaca Jugoslavije, Odbora za kulturu grada Zagreba, Savjeta Akademije za kazalište, film i televiziju, Odbora za povratak spomenika bana Jelačića, Odbora za podizanje spomenika Augustu Šenoi... Jedan je od osnivača i prvi predsjednik Hrvačkog kluba Lika koji je iznjedrio velik broj  vrhunskih hrvača... Bio je i u savjetima i uredništvima mnogih novina i časopisa pa tako i nekadašnjih Ličkih novina; vidnu je ulogu imao u hrvatskoj kinematografiji... Gotovo da nema kulturne ili društvene djelatnosti u kojoj nije bio angažiran kao pokretač akcije ili barem savjetnik
U vrijeme Domovinskog rata svojim je golemim iskustvom i energijom pomagao i na kulturnom i na političkom planu u širenju istine o zbivanjima u Hrvatskoj. Odlikovan je odličjem Danice s likom Marka Marulića. Nositelj je mnoštva pohvala, diploma i nagrada za kulturni, umjetnički i društveni rad. Toliko ih je da ih je teško nabrojiti.

            Književni opus Pere Budaka je bogat i raznovrsan. Napisao je šesnaest drama i komedija, dva libreta, sedamnaest knjiga pjesama od kojih su četiri za djecu, pet slikovnica i dvanaest romana. Objavljeno je i šest posebnih knjiga sa izborom iz njegovih djela, što je sveukupno pedeset i osam knjiga. Pozamašan je to broj.
I dok se kao dramski pisac i komediograf uvrstio u red najcjenjenijih suvremenih hrvatskih književnika, kao pjesnika i romansijera naša oficijelna kritika još ga nije u potpunosti vrednovala. Posebno će biti potrebna podrobnija analiza romana kojima se posvetio u zadnjih desetak godina. Poslije Karanove sofe, romana koji je izazvao i žestoke kritike i panegirične pohvale (objavljenog 1990.), napisao je sljedeće romane: Sonata u d molu, Atelje, Kobna mržnja, Nailaze vode, Uzvitlane strasti, I norija je meštrija, Kad vitar zapiva oko kuće, Zluđeno srce, Mirisnice, Zabrđe, Dokumentarac. Među ovim djelima kuriozum je I norija je meštrija prvi hrvatski roman na kajkavskom dijalektu.
Začuđujuća je Budakova energija i vitalnost. Rijetki su primjeri i u svjetskim razmjerima da čovjek u devetom desetljeću ima toliko snage i volje godišnje objaviti po jedan ili dva romana. Po brzini pisanja i objavljivanja danas mu od naših pisaca može uz bok stati jedino Pavao Pavličić, gotovo trideset godina mlađi od Budaka.

Sredinom prošlog stoljeća, točnije 24. veljače 1952. u Zagrebu je, u Hrvatskom narodnom kazalištu po prvi put izvedena drama Mećava  autora Pere Budaka tada poznatog u zagrebačkim krugovima kao glumca i redatelja u Kazalištu  Komedija. Od te praizvedbe pa do dana današnjeg Mećava će postati kultna predstava i uz komediju Klupko zaštitni znak Pere Budaka.
U čemu je vrijednost Mećave i što je to što je ovu dramu učinilo tako popularnom i jednom od najizvođenijih kazališnih predstava u povijesti hrvatskog  glumišta uopće.
To je drama sa snažno izraženom socijalnom podlogom u kojoj likovi odražavaju ona socijalna, psihološka i društvena stanja kakva se susreću u svim vremenima i na svim prostorima gdje živi civilizirani čovjek. Prema tome, ona nadilazi i prostor i vrijeme u koje je smještena i poprima karakter univerzalnosti. A sve se događa u »ličkom planinskom selu između 1920. i 1930.« Okosnicu drame čini sukob između Jole i njegove kćeri Maše. Jole je dva dana nakon vjenčanja otišao u Ameriku i kod kuće ostavio mladu ženu Mandu. Planirao je da će zarađenim novcem sebi i ženi osigurati bolji život. Vratio se nakon četrnaest godina. Kod kuće je zatekao sina Makicu već pravog momčića. Radostan i pun elana počeo je pripremati građu za novu kuću, no na Velebitu se dogodila tragedija: drvo se srušilo na Makicu i usmrtilo ga. Jole se silno razočarao, propio se i opet krenuo u Ameriku. Sad mu se rodila kći Maša.On i dalje šalje dolare kući, no sve manje i manje, a dobar dio tih dolara završava u rukama nepoštenog seoskog trgovca kod kojeg neuka Manda kupuje najosnovnije potrepštine. Nakon izvjesnog vremena Jole se vraća kući, ali bez ušteđevine, izmučen i  narušena zdravlja. Napatio se po američkim rudnicima. Ipak je isplanirao kako olakšati život sebi i Mandi: udat će Mašu za bogatog mladića. Upriličio je zaruke još dok je Maši bilo petnaest godina. Momak koji će je ženiti sin je njegova prijatelja Marka, mladi Ivan.  I Marko i Jole i Ivan zajedno su radili u Americi, samo što su ova dvojica za razliku od Jole uspjela steći dovoljno novaca za solidan život. Maša je već dorasla za udaju i samo čeka Ivanov povratak iz Amerike, no događa se nagli obrat. Jedne olujne zimske noći u kuću dospijeva ranjeni seoski mladić Perelja. Maša ga liječi i među njima se rađa ljubav. Kasnije se potajno sastaju i ljubav se produbljuje. Zaljubljena djevojka  na strašnim je kušnjama. S jedne strane mora poštivati tradiciju i očeve zapovijedi – smrtna je sramota iznevjeriti zaručnika, a s druge strane dušom je i srcem za srčanog, iskrenog ali siromašnog Perelju koji je u nju već odavno zaljubljen. I da nevolja bude veća, Maša je zatrudnjela. Za to je saznao Jole i dolazi do žestokog obračuna između njega i Perelje. Maša spašava Perelju obećavši ocu da će se udati za Ivana. Perelja odlazi na rad u Slavoniju. Kad se Ivan vratio iz Amerike, priređena je svadba i Maša se udaje te odlazi k novim roditeljima. Nakon šest mjeseci Maša teba roditi i Ivan zaprepašten uviđa da dijete nije njegovo te tjera nesretnicu iz kuće. Ni Jole joj ne dopušta ulazak u kuću unatoč majčinim preklinjanjima. On ne želi kopile u svojoj kući. Maša ostaje u štali i dok opet bjesni mećava, ona rađa. Perelja se vraća iz Slavonije. Na kraju sve završava tako da Perelja unosi Mašu i novorođeno dijete kojem je Maša već ranije namijenila ime Makica po svom pokojnom bratu kojeg nikad nije vidjela. Kad srditi i povrijeđeni Jole prihvati na ruke zdravo muško novorođenče, najednom se u njemu sve preokrene i ponovo prihvaća Mašu koja u svom Perelji vidi puno veću sigurnost nego u Ivanu prema kojem je srce nikad nije vuklo, premda je Ivan i bogat i ugledan.
Osim dramatičnih događanja i sudbinskih preokreta, drama ima i elemenata humora, a nositelj humorističkog ozračja je seoski šaljivdžija Tomo. Taj lik će Budak kasnije, u komediji Klupko,  razraditi do pravog majstorstva i to pod imenom Josina i to će postati jedan od najpoznatijih likova našeg komičnog teatra.
Tako je Budak ovdje sažeo život jedne seoske sredine u napetu dramu  gdje do izražaja dolaze i patrijarhalni odnosi i fatalističko uvjerenje da je sudbinski sve unaprijed određeno, i mladenački bunt, i sukob staro-novo, i socijalna emigracija, i nostalgično domoljublje, i grubost, i nježnost, i mržnja, i opraštanje, i alkoholizam, i bijes, i ono što svaki život čini vrijednim življenja – istinska ljubav.
Likovi su psihološki pažljivo iznijansirani i, kako navodi Ljerka Šarić u predgovoru knjiga Mećava & Klupko objavljenoj 1992., »...fokusirani u situacijama u kojima se otkrivaju njihove najizrazitije osobine. Preko simbola mećave otkrivaju se motivi i porivi koji pokreću djelovanje glavnih likova...«
Specifičan kolorit daje joj jezik – štokavska ikavica kakvom se govori u Lovincu i okolnim selima. To je lokalni govor koji je Ličanima izvan Like drag i milozvučan (karakteristične riječi bije – bio, tije – htio, una – ona, esam – jesam, oša j`- otišao je...), a u drugim krajevima izazivaju radoznalost otkrivajući slojevitost i bogatsktvo hrvatskih dijalekata.
Ova drama je svojom životnošću i rustikalnom realnošću postala biserom hrvatske književnoumjetničke baštine. Sam autor u jednom pismu kaže: »... prije pedeset godina u HNK u Zagrebu izvedena je praizvedba u kojoj je u ulozi Jole proslavio svoj jubilej tadašnji najpoznatiji glumac Emil Kutijaro. Od toga dana krenula je »Mećava« na svoj pohod koji je bio više nego uspješan od Maribora do Bitole, od Kotora preko Mostara do Subotice i od Splita preko Sarajeva do Novog Sada primivši svuda velika priznanja. Igrala se od Rijeke i Šibenika preko Karlovca do Varaždina i Čakovca. Može se slobodno reći da gotovo nije bilo grada, gradića, sela ni mjesta gdje se nije u tih pedeset godina izvodila, pa čak i vani, u Engleskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj te u Trstu, a kazališta su gostovala na sve strane Jugoslavije. Tako se može ustvrditi da je »Mećava« najigranija drama hrvatske književnosti što se tiče broja izvođenja i broja lokacija. Izvodili su je i profesionalci u teatru i amaterske kazališne družine, pa tako u Sidneyu i Melbourneu i Adelaidi i u Kanadi...«
Uz to što je bezbroj puta izvođena, ova je drama objavljena i kao knjiga u nekoliko izdanja u desetak tisuća primjeraka, a prevedena je i na desetak stranih jezika.
Antun Vrdoljak, redatelj koji od svih naših filmaša najbolje umije adaptirati književno djelo za ekran (Raosove Prosjake i sinove, Krležine Glembayeve, Marinkovićeva Kiklopa...),  ekranizirao je Mećavu i taj film ide u red njegovih boljih ostvarenja. Velik je Budakov spisateljski opus, no ni jedno od njegovih djela, pa ma koliko bilo popularno i cijenjeno, nije nadmašilo Mećavu. Ta drama je svojevrsno čudo i fenomen, a nastala je u stvaralačkom grču za svega tri dana.
Umro je u dubokoj starosti, Zagrebu, 4. prosinca 2008., navršivši 91 godinu života.


Uz drugu knjige Mile Mudrovčića

MUDROVČIĆEV LIČANIN

Mile Mudrovčić, Ličanin ispod kore,vlastita naklada, Zagreb, 2010.


www.licke-novine.hr
Za Ličke novine piše književnik Jure Karakaš

21. prosinca 2010. u 22.30 sati

Nakon prve knjige (Priče ispod didove brčine, 2001.) u kojoj nadahnuto govori o ruralnoj sredini iz koje je potekao, Mudrovčić se opet vraća svom rodnom kraju, u svoje djetinjstvo, i ponovo prikazuje jedan svijet koji polako ali neumitno nestaje. U šesnaest kratkih priča-crtica oslikava se pitoreskni krajolik u podnožju Velebita i uz obale bistre Like, oslikava se selo Ribnik, realno, s izvjesnom notom sentimenta. Autor se u kratkom predgovoru izravno obraća čitatelju. U tom obraćanju ovaj zagrebački profesor hrvatskog i njemačkog jezika i ravnatelj osnovne škole otkriva svoje korijene, jezik kojim je progovorio i  niže sljedeće crtice: Naš Velebit, Na bunaru, U kotlu, Antina otkaza, Financi, Lovac, Naš Mate, Perišine tuke, Popletići, Štuka iz Nikodžine bare, Didova tabakera, Rakari, Siledžije, Utrka, Što sve može tehnika, i Promine. To su mahom kratki tekstovi ispričani u prvom licu, a sve što se događa uglavnom je viđeno kroz vizuru dječaka. Jedino je crtica Naš Mate  ispričana iz perspektive odrasla čovjeka. U njoj nam autor govori o svom ocu, osebujnoj i snažnoj ličnosti, o čovjeku moralnom i nadasve domoljubno nastrojenom koji je nakon Drugog svjetskog rata prošao mučan period sumnjičenja i provokacija od strane službenih komunističkih vlasti jer je bio u postrojbama Pavelićeve vojske, ali se nije ogriješio ni o Božje ni o ljudske zakone. Nitko ga ne može razuvjeriti da se borio za pravednu stvar, za samostalnost svoje zemlje i ništa ne vjeruje novim vlastima. Mudrovčićevi likovi po svojim svjetonazorima umnogome nalikuju likovima iz Tomićeva humorističkog romana Što je muškarac bez brkova.  „To su ljudi“ navodi Tomiću svojoj knjizi „ iz skromna ali čestita katoličkog doma s velikim loncem za iskuhavanje rublja na starome štednjaku na drva, s mirisom mlijeka i cikorije u zimskim jutrima sa smrznutim oknima... gdje je vazda tinjalo tiho ali odlučno neprijateljstvo spram režima i pomno se njegovala svakovrsna netrpeljivost osobito prema Srbima.“ Taj svjetonazor, odbojnost prema režimu i netrpeljivost prema Srbima dolazi do izražaja u već spomenutoj crtici Naš Mate i još dvjema: Financi i Siledžije.
Mudrovčićevi likovi ponekad znaju biti nabusiti i prgavi i djelovati kao obiteljski nasilnici, mada to u biti nisu. Tako u crtici Popletići djeluje Marko. Pomalo svojeglav i „na svoju ruku“ vodi sa sobom ženu u drva da mu pomogne tovariti na kola odsječene bukviće. Ona se u žurbi (bojeći se goropadnog muža) zaboravila prezuti u prikladniju obuću i na nogama su joj ostali popletići (ukrašeni vuneni nazuvci koji služe ka obuća po kući umjesto današnjih papuča). Jesen je, zemlja je vlažna, posvuda je blato i nevoljna žena prolazi pravi pakao u velebitskom bespuću tovareći drva na kola, a da nevolja bude veća, srditi Marko pretovario je kola pa slabašni konjić ne može sve izvući. Katastrofu spašavaju smještani koji su također išli u drva i pomažu izvući pretovareni voz iz blata.  Novi ukrašeni popletići ostali su u velebitskom blatu.
Velebit je inače Mudrovčićeva ljubav i inspiracija. Sve se odvija u sjeni te mitske planine. U svojim njedrim krije neviđene ljepote ali i nepredvidljive opasnosti. Kao i svuda po selima, tako i u ovim crticama mladi ljudi vole nadmetanja, naročito kad se radi o konjima bilo da je u pitanju snaga ili brzina. Dvojca pustopašnih momaka upregnut će konje u sanjke i dati se u jurnjavu po slabo prokidanom seoskom putu i doći će na glavnu cestu što vodi od Gospića. Tu će nastati luda jurnjava u kojoj će ponosni momci prestići autobus ne misleći na katastrofu koja je mogla zadesiti i njih i konje.
Ima u ovim crticama tema o lovu i ribolovu: Lovac, Rakari, Štuka iz Nikodžine bare. Crtica o štuki donekle podsjeća na Hemingwaya: Mate razgovara s golemom štukom koja je zagrizla mamac kao što je stari Santijago razgovarao sa svojom nesretnom sabljarkom. Za razliku od Hemingwayeva starca, Mate je bolje sreće. Dječje nepoopštine nisu zaobišle ni ovu knjižicu. U duhovitoj crtici Preišine tuke mladi čobani smišljaju kako se dočepati guske ili tuke starog Periše. To im uspijeva: „ ... tuka je otišla pod Jurinim kožunom pravo pod žar i to pod perjom. Edva smo dočekali da je izvalimo iz ilovače i smažemo. Take lipote nema....“ Zgoda završava kobno za jednog od stratega krađe.
Mudrovčić voli uzimati likove  „Amerikanaca“, tj. povratnika iz Amerike. To su u našoj literaturi obično karikirani tipovi koji su svoj jezik navodno zaboravili, a engleski nisu dobro naučili. Ovdje to nije slučaj. Mudrovčićev „Amerikanac“ je djed Josa, duhovit čovjek koji se voli šaliti i neukim babama objašnjavati neke njima neobjašnjive stvari. A bio je majstor u pripovijedanju i djeca su vjerovala njegovim šaljivim izmišljotinama pomiješanim sa zbiljskim događajima: „ Ja kao mali deran posebno pamtim ednu zgodu ka da je sad čujem nakon pedeset i više godina. Did je ima' tu svoju tabakeru koja je bila sva nekako posebno išarana. Pravili su je veli neki crni ljudi od ebanovine il' nekog drugog čudnog drveta. Ti su ljudi radili džabe na farmama, a tabakere su u slobodno vrime radili ne bi li iskamčili koji cenat. To su bili robovi. Niko nije moga povirovat da postoje ljudi crni, rećemo ka kolomaz... Doša je red da neko priupita od čega je tabakera. 'E baš dobro da si me priupita, sinovče.' Iako je pitanje bilo s neba pa u rebra, nije se did da iznenadit. 'To ti je, sunčeve mi majke,, od lisičijeg roga.' Svima se oduzima dah od zaprepašćenja. Samo se did ispod brčine smijulji sam sebi kako mu je to moglo past na um. Uvidio je da je i sam sebe nadmašijo. A dim se nastavijo motat oko njega, smatat i odmatat ka i priče koje će se ponovo ispod tog brka izvijat kad za to dođe zeman.“
Mudrovčićeve priče su toliko jednostavne da se dobiva privid kao da u zimskoj noći sjedimo u toploj sobi uz ognjište u nekom zabačenom ličkom selu i slušamo pričljivog starca kako šušljeta bezubim ustima iz kojih se toče riječi blistave poput kapljica bistre vode što pršte niz neveliki slap. Djed je neugledan, star i sav zgužvan, ali su riječi što se pretvaraju u priče pravi biseri. Tako i ova druga Mudrovčićeva knjižica krije u sebi pravo blago i čuva od zaborava jedno prohujalo vrijeme. On ne žali za tim vremenima i ne glorificira stare seoske moralne norme kako je to naglašavao Mile Budak, nego jednostavno priča kako je nekad bilo i kako sve to polako nestaje. Te su crtice puno životnije, bliskije stvarnom životu od crtica poznatih ličkih autora takve proze: Budisavljevića, Turića i Draženovića, tim više što su ispričane autohtonim govorom autorova rodnog sela, dok su oni pisali standardnim književnim jezikom. A taj govor daje i posebnu draž i posebnu vrijednost ovoj simpatičnoj knjižici.


DESETA KNJIGA AFORIZAMA STIPE GOLCA

ŽIVOT KOJI TO NIJE

(Stipe Golac, Život koji to nije, mtg-tipograf d.o.o, Velika Gorica 2010.

Samo za čitatelje Ličkih novina prikaz napisao književnik Jure Karakaš

16. prosinca 2010. u 21.17 sati

Aforizam je u pravilu sažeta misao, rečenica koja upozorava duhovito, ozbiljno ili humorističko-satirički na neku životnu istinu ili spoznaju... (M. Taritaš)

            Lički slikar i aforističar Stipe Golac u svojoj najnovijoj knjizi od gore navedenog najčešće se obraća čitatelju ozbiljno i satirički. Predgovore ovakvim knjigama obično pišu humoristi koji su se i sami okušavali u aforističkim tekstovima, i to su u pravilu šaljive opservacije na razne teme zastupljene u prikazanoj knjizi. S Golčevom knjigom to nije slučaj. Njemu je predgovor napisao gospićki svećenik, poznati bloger don Anđelko Kaćunko. Predgovor je vrlo ozbiljan, produhovljen i prožet biblijskim promišljanjima. S obzirom da je u naslovu knjige istaknuta riječ život, don Kaćunko polazi od te imenice: „ ...Biblija nas uči da svaki život dolazi od Boga, jer Bog je živi, i on nas zove na vječni život...“ i dalje potkrepljuje svoja razmišljanja brojnim citatima iz Starog i Novog zavjeta, a kako dobro poznaje Golca (žive u istom gradu) otkriva i njegov svjetonazor i motivaciju koja ga pokreće na pisanje ovako zahtjevnih tekstova: „ ... Slikar, pedagog i pisac Stipe Golac nastupa kao promatrač i opisivač života - ali ne kao nezainteresirani motritelj, već kao čovjek koji u mrak svijeta unos svjetiljku mudrosti. Ključni su pojmovi (teme) ovog djela  ŽVOT, ČOVJEK, SVIJET. Među njima je upravo „život“ najčešće spominjan, i to višeznačno, ali i svakom kontekstu sve su nijanse i značenja jasni. Zanimljivo je i autorovo spominjanje „sudbine“, ali ne kao slijepe sile koja nama upravlja...“
U ovoj pozamašnoj knjizi (180 stranica) nema obrojčanih poglavlja ni posebno naglašenih tema. Pojedini, deblje otisnuti aforizmi, kao neka vrsta naslova, predstavljaju tematske naznake. Iza tih naslova nižu se misli o sličnim problemima, npr. o odgoju, školstvu, ljubavi, mržnji, zdravlju, ekologiji, politici i sl. Puno je odužih tekstova u kojima se Golac predstavlja kao mudri starac pun životnog iskustva i kao takav daje savjete mladima kako da se ponašaju u životu, koje su temeljne životne vrijednosti, čega se treba pridržavati, a što odbacivati. Ti tekstovi nisu aforizmi, to su jednostavno savjeti kojima Golac kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik nije odolio pa sada kao sedamdesetogodišnjak u zasluženoj mirovini osjeća potrebu da svoje bogato životno iskustvo prenese mladima i neiskusnima duboko uvjeren da će barem neki od tih savjeta pasti na plodno tlo. Jedan od takvih tekstova je i govor studentima Učiteljske akademije u Gospiću održan krajem akademske godine 2008./09. Tekst ima tri i pol stranice i pun je pedagoških, metodičkih i didaktičkih opservacija na temu učitelj – učenik – škola. Ovaj i ostali slični tekstovi u mnogome podsjećaju na naše didaktičke pisce s kraja XIX. i početka XX. st. i njima u pravilu ne bi trebalo biti mjesto u knjizi ovakvog profila gdje bi sve trebalo prštiti od duhovitih izreka, ironičnih i sarkastičnih uboda.
U knjizi ipak prevladavaju kratki, jezgroviti i „otrovni“ ubodi, naročito u onim aforizmima koji se odnose na politiku, političare, privredu, svakodnevni život i uopće na stanje u Lijepoj Našoj:
Lijepu našu podobni su ogolili, sramota joj se vidi.

Kome se ne isplati na vlasti, ili je blesav ili pošten.

Ako ste na vlasti sve možete, i ono što ne možete

Vuk vuka neće kad je najgladniji. Čovjek je druga priča, kad je gladan, jede sve odreda. I kad se najede, niste sigurni.

Ne hvalite se da ste čovjek, već radite na tome da budete.
Ako vam mržnja useli u kuću, nitko vam ni pred kući neće.

Budala kad se obogati nije više budala, nego gospodin.

Najavili su bolje dane prosvjetarima.
Kiše neće biti.

Neće nas, tuđi ima svoje. Nas će naši.

Prvi put imamo svoju državu Hrvatsku.
Što će tek biti kad je budemo imali drugi put?

Bilo je svakakvih ljudi u prošlosti, ali ovakvih kakvi su danas nije bilo nikada.

Ako je siromašan debeo, a bogat mršav, neka i jedan i drugi idu k liječniku .

Dok progledamo, pitanje je hoćemo li imati što vidjeti.

            I tako Golac reda svoje aforizme, neki su duhoviti, neki manje duhoviti; u pojedinim segmentima knjige dobivamo dojam da razgovaramo s didaktičkim piscem koji nam daje savjete kako odgajati djecu, a u ponekima da imamo posla s mrzovoljnim starcem kojemu je prije sve bilo bolje i ljepše. I sam je i te kako svjestan da je aforizme teško pisati, da t vrstu literature rijetki uspijevaju stvoriti tako da njome budu svi zadovoljni, no pisanje aforizama njemu predstavlja užitak kao i slikanje: „Dok slikam, prepuštam se sebi iznutra i izvana. Uživam u svakom potezu kista... Kad pišem aforizme osjećam se gotovo kao kad slikam. Kad napišem dobar aforizam, nije mi nitko ravan.
Ima u ovoj knjizi podosta dobrih aforizama.


Nove knjige o Lici

MINI ENCIKLOPEDIJA LIKE

(Marko Čuljat, Lika iz bloka jednog novinara, Lik@ pres, Gospić, 2010.)

14. prosinca 2010. u 18.45 sati

Piše Jure Karakaš

Interesantan je taj Marko Čuljat. Još kao srednjoškolac inficirao se novinarstvom i taj neobični virus nikako da ga napusti, naprotiv, što je bio stariji, jače je djelovao. Pamte Gospićani Čuljata kao mladića s fotografskim aparatom kako se mota oko svakog mjesta gdje se nešto važno događa, kako škljoca svojim aparatom, blica i snima sve što mu se čini zanimljivim. I postao je Marko novinar- profesionalac, vječiti lutalica s blokom u džepu; dogurao je do glavnog urednika lokalnih Ličkih novina pa i do direktora tih nekad nezaobilaznih novina u gotovo svakom ličkom domu, a karijeru je nastavio kao cijenjeni dopisnik Večernjeg lista za područje Like. Gotovo da nema mjesta u Lici gdje se nije pojavio sa svojim automobilom s obveznom tablicom „press“ na vjetrobranskom staklu. I kad je otišao u zasluženu mirovinu, đavo mu nije dao mira: na internetu je pokrenuo svoju stranicu pod naslovom www.licke-novine.hr gdje svakodnevno riječju i slikom izvještava o svemu što se događa diljem Like. I tako on opet luta Likom i cijelom Ličko-senjskom županijom i opet izvještava javnost o svemu iole važnom.
Baveći se novinarskim poslom, usput je svašta skupljao. Tako je uspio sakupiti neobično velik broj fotografija i stvoriti vlastitu foto-arhivu. Sakupljao je on i – riječi. Rezultat tog „rječoskupljanja“ je poznati Ričnik ličke ikavice, knjiga od 350 stranica preko 12000 riječi o kojoj su se naši brojni lingvisti izrazili vrlo pozitivno.
Osim fotografija, riječi crteža..., usput je skupljao i podatke o svemu i svačemu, najrazličitije događaje: kako one važne i ozbiljne tako i naoko bizarne i nevažne. Svi ti podaci i događaji jednog su dana osvanuli na stranicama neobične knjižice džepnog formata pod naslovom  Lika priča ljepotom i knjižica je odmah izazvala silnu znatiželju i vrlo brzo nestala s tržišta jer je tiskana u malom broju primjeraka. Uslijedilo je drugo izdanje, pa treće, četvrto... Kako je poetski naslov izazivao nedoumice kod mnogih ljudi kad su po prvi put vidjeli korice jer su pomišljali da se radi o pjesmama ili kratkim pričama, Čuljat je promijenio naslov i od petog izdanja ona s zove LIKA iz bloka jednog novinara i to je bio pun pogodak. Jednostavno, novinarski sažeto, točno govori što se nalazi između korica. Nakon petog izdanja knjiga je tiskana još četiri puta i svako novo izdanje značilo je i dodavanje novih podataka, tako da deveto izdanje (za razliku od prvih, skromnih) ima ukupno 712 stranica i predstavlja pravu malu enciklopediju Like, enciklopediju džepnog formata, koja sada zbog debljine ne može stati u džep pa ju je autor tiskao u posebnoj ukusno dizajniranoj kartonskoj kutiji..
Obilje podataka razvrstano je na 31 poglavlje plus dodatak Drugi o knjizi gdje je prikupio dvadesetak osvrta objavljenih po raznim časopisima i novinama, mahom pozitivnih i afirmativnih, zatim obimna bibliografija s vrlo konciznim objašnjenjima odakle je sve crpljena građa pa bilješke o autoru i sadržaj. Na samom početku ove „enciklopedije“ autorov je proslov u kojem objašnjava kako je sve ovo nastalo i kako je izgledalo svako od devet izdanja.
Naslovi poglavlje su sljedeći: 1.Kalendar događaja (ovdje su navedeni datumi rođenja poznatih osoba porijeklom iz Like ili osoba koje su po nečemu vezane uz Liku, te nadnevci događaja od šireg značaja za Liku. Ukupno je 201 datum kronološki poredan od siječnja do prosinca.. Neki su događaji zabilježeni samo jednom rečenicom, npr. 8. IV. 1949. Sabor proglasio NP Plitvička jezera, a neki su zapisani na četiri stranice kao npr. podaci o slikaru Luki Rupčiću rođenom 22. I. 1894. u selu Rastoka kod Smiljana.), 2. poglavlje je Lika jučer danas sutra (ovdje ima 43 natuknice o Lici općenito kroz povijest, te geografske i klimatološke karakteristike, privredni i poljoprivredni podaci, zdravstvo...) 3.Regionalna uprava, 4. Ličko-senjska županija, 5. Lokalna uprava, 6. Tuđinska vlast (ovdje su uvrštene natuknice: Sukob civilizacija, Prodor Turaka, Krbavska bitka, Oslobođenje, Vojna krajina, Lička pukovnija, Brinjska buna, Buna u Lovincu i Bruvnu... Ribniku, Ličke bune, Dolazak Francuza, Ponovo Austrija, U Kraljevini, Brušanski ustanak, Velebitski ustanak, Lički ustanak, Žrtve Klanca i Žitnika, Senjske žrtve, Radnički pokret, Ustaška organizacija, Drugi svjetski rat, Gospićke žrtve, Izmišljena ustaška organizacija, Druga Jugoslavija, Domovinski rat, Naoružavanje Srba, Ličko bojište, Prvi napadi, Krvavi Uskrs, Prve postrojbe, Postrojbe, Žrtve Domovinskog rata, Čanačke žrtve, Žrtve Čoraka, Kulske žrtve, Ratne štete, Rat i katedrala, Mine, Ratni zločini.), 7. Katlička crkva, 8. Etnologija, 9. Školstvo, 10. Ceste, 11. Željeznica, 12. Planine i šume, 13. Velebit (34 natuknice), 14. Plitvička jezera (45 natuknica), 15. Pećine, 16. Polja, 17. Rijeke, 18. Ribogojstvo i ribolov,   19. Mostovi, 20. Struja, 21. Rude, 22. Naselja, 23. Hoteli, 24. Naj (Ovdje su natuknice npr. Naj čovjek, Naj ćuskija, Naj hrast, Naj hrvači, Naj janjci, Naj jarac, Naj krumpir, Naj krava, Naj krmača, Naj lubenica, Naj mljekari, Naj rakija, Naj studen, Naj snijeg - npr. godine 1929. na pruzi između  Vrhovina i Zrmanje snijeg dosegao visinu od šest metara, Naj vrućina...), 25. Prvi (ovdje su natuknice o nečemu što se prvi put javilo u Lici, npr. Prvi krumpir, Prva zlatica, Prvi kukuruz, Prve pošte, Prvi semafor, Prvo umećanje – tj. bacanje kamena s ramena, Prvi zatvor, Prva žičara...) , 26 Cake, 27. Razno, 28. Legende, 29. Lika za stolom, 30. Trenutak poezije (uvršteno 26 pjesama poznatijih i manje poznatijih ličkih pjesnika) i 31. Pozdrav iz Gospića i okolice (uvrštena 31 razglednica ličkih gradova i pejzaža s opširnim opisima i uvodnim  tekstom o razglednicama općenito).
*
Knjiga LIKA
iz bloka jednog novinara svojevrstan je fenomen. O Lici ima podosta raznih knjiga na različite teme, ali ovako nešto još nitko nije poklonio Ličanima i svima onima koji žele nešto više saznati o ovoj našoj kršnoj pokrajini, koji je žele bolje upoznati. „To je“, kako reče novinar Željko Valentić u jednom svom osvrtu, „bedeker kroz jednu od najživopisnijih hrvatskih regija...  prava mala škrinjica ličkih dragulja, putovanja kroz njezinu povijest te prirodne i geološke osobine. U njemu su opisana stoljeća povijesti regije, koja je, umjesto da bude jedna od najrazvijenijih u Europi, bespotrebno bila jedna od najnerazvijenijih u Hrvatskoj....Ova mala lička enciklopedija čita se i kao strogi sustav ličkih osobitosti, ali i kao fantastična događajnica, koja će, vjerujemo, uz dobitne kombinacije autocesta, bogatih vrela vode i uz jači uzlet turizma biti poticaj i budućim razvojnim čudima.“
Čuljat je najavio i daljnje proširivanje ove svojevrsne mini enciklopedije. Tko zna gdje će stati.


Dvije pjesme Mile Miće Serdara Zekina iz Svetog Roka

www.licke-novine.hr

11. rujna 2010. u 15.20 sati

CVITUŠI

LIKO NAŠA – SVETOROČKI KRAJU

 


RATNIK


Piše Dubravko Buco Krstić

Već je došao do praga doma
Kamenog,
Poznatog,
Suncem ugrijanog,
Stražnjicom isklesanog još u djetinjstvu
I zaustio tiho
Kao u pjesmi,
Dome, slatki dome,
Kad ga je u stvarnost
Vratio ponovni napad
Horde divlje
Tjerajući snove
U dubine pakla.


Tragom naših suradnika

PRIČA NAŠEGA BUCE I U VEČERNJAKU!

U subotnjem Večernjem listu objavljena je priča i našega suradnika Dubravka Buce Krstića, rođenog Gospićanina.

5. lipnja 2010. u 00.10 sati

(Post skriptum: Možda i nju ukradu iz Večernjaka lički "novinari".)


NADIN VIJENAC

MILAN KRMPOTIĆ

25. svibnja 2010. u 22.00 sati

www.licke-novine.hr

I.
Izjelo je vrijeme, poput gladne krave,
naše snove pune cvjetnog nepovrata.
Okivahu često stostruke ih brave,
skapavahu ispod sudbinskoga sata.

Vazda će nas biti - reći si mi znala. -
Nek' nas se izjeda nek' nas okiva.
Nisi konj da može sapeti te žvala,
ne da se okovat onaj koji sniva!

Putujemo krhki, blješteći kristali.
Neizvjesna staza troši nas i vodi
prema tihom kutku gdje borave pali,

prema vječnom svjetlu, istinskoj slobodi.
U životu, dušo, sve se na san svodi.
San je lađa s kojom i kroz zlo se brodi.

II.
Štošta što sam htio, štošta što sam znao,
rasulo se putom, nestalo u pijesku.
Na treptaje oka sav mi svemir spao,
stisnuo se pogled ko čvarak u tijesku.

Da je svega sito, govori tijelo,
da je žedna rose, govori mi duša.
Crv se rado gosti kad je voće zrelo
i mlad dub povene kad udari suša.

Više nego ikad opsjele me brige,
ali je tvoj osmijeh zaštitničko nebo,
glasi tvoga srca svete su mi knjige.

U naručju mome, u tom krhkom gnijezdu,
krilima zamahni, pjevaj moja zebo!
Pjesmom ćeš oživjet našu sretnu zvijezdu.

III.
S livade života popaslo je trave
pa od ogrizaka pletem ovaj vijenac.
Još u žudnji, davni mirisi se jave,
klokoče pun strasti nepresušni zdenac.

Još si kćerka sunca, još te je pun svemir,
još si radost tužnog srca gubitnika.
Još si vječna tajna, još si vječni nemir,
svjetiljka u noći i štit pobjednika!

Sanjamo o zori, a suton pred vrata
otrgnuto lišće ko darove nosi.
Primamo ga toplo, kao svoga brata!

Boravit će s nama ko u svojoj kući.
Brojit će nam bore i sijede u kosi,
i napokon, s nama u vječnost će ući.

IV.
Podmetnulo kamen gdje god da sam pao
nešto što kamenjem ljudske kobi vlada.
Što udarac jači, to bi jače sjao
pogled u dubinu, bljesnula bi nada.

S nadom sam ti ženo otkrivao rane.
Ljubav liječi bolje i od Eskulapa!
No bol nije mrtva ni kad radost grane,
već se samo skriva iza njena slapa.

Dogodi se mijena kada svjetlost klone
i nevidljiv negdje novi kamen čeka
Ali i u tmini ista zvona zvone,

istom strašću ruke uzbuđeno grle
i kriku se ista odaziva jeka.
Ljubav i bol i tu jedno k drugom hrle.

 

V.
Nestalo je cvijeća oko vječnih bista,
sve običnim posta što je bilo sveto.
Samo suza osta prozirna i čista
i prezreno biva sve što je raspeto.

Raspeto još uvijek uskrsnut bi htjelo.
Otima se moći osvetničkog čavla.
Dok na prsa pada izranjeno čelo,
posumnja u Boga i proklinje Savla.

Veronikin rubac ipak nadu budi
da će neko srce oprati mu lice,
da u tupoj masi jošte ima ljudi

koji će ustreptat pred tolikom mukom.
I ja, premda raspet, padam klonimice
pred krvavim rupcem i pred tvojom rukom.

VI.
Zdrobila je mijena i najmanju klicu
što u rajskom vrtu nedavno je cvala.
Odbacilo dijete dudu varalicu,
prezrena je, siva, u prašinu pala.

Najbrža se krila obeskrile jednom,
najbistrije oko jednom se zamuti.
Samo duša osta i gladnom i žednom;
zatočena mijenom sve češće zašuti.

Stvaralački krik se zgrčio u muku,
a htio bi obzor razbuditi jekom.
Kao gladno dijete, držim te za ruku

u kojoj još skrivaš zadnje tajne svijeta.
I krik se, ko zvonce, javi sitnim zvekom,
zuji kao bumbar nad krunicom cvijeta.

VII.
Kukuljim se zbunjen ispod suhog lista,
nemoćan ko leptir, sanjam svoja krila.
Teško mi se snaći u tom svijetu glista
i slušati roktaj podivljalih rila.

Vječnosti su lišće, svakog dana venu.
Odavno smo svjesni prolaznosti cvijeta.
Puževski se krotko sklanjamo u sjenu
jer nas svako svjetlo, svaki papak smeta.

U sjeni se, jao, krije sve što puže! –
zatočen u lišću, izgubljeno kriknuh.
Sjena je za lave, zapamti to, druže! –

rekla si mi puna neke nove snage.
Ja u sebi na to lavlje silno riknuh
dok skrit ispod lista gledam oči drage.

 

VIII.


Bore mi se dana kamene na licu –
geografski prikaz dugotrajna boja!
Gle, na čelu imaš raskriljenu pticu,
samo su joj krila kratka, ko u noja! –

rekla si u šali, ali ja sam znao:
Bešćutni je klesar, radeći bez volje,
silna sjajna krila hladno potkresao.
Njemu je sve isto - ni gore, ni bolje.

Učimo od noja o radosti hoda.
Otkrivamo nove poglede u travi.
Negdje cvrči cvrčak, negdje šumi voda

pa uznesen kličem: Zdravo novi svijete! –
Iz davnih visina tvoj se kliktaj javi
pa sam opet sretan kao malo dijete!

 

IX.
Uzaludno, bolno, tražim sebe dijete,
a nalazim samo napuštena gnijezda.
Tragovi su slični: samo pete, pete…
Bože, svuda peta surova najezda!

Uskoro će snijezi neviđenom snagom
i moj trag u blatu ravnodušno skriti.
Ostat će mi samo poći tvojim tragom,
poput pahuljice katkad zaiskriti.

Onaj davni dječak tko zna gdje sad luta?
Možda skuplja svoje rastrgane snove…
ko uklet Holandez, nekim morem pluta.

Ako se utapa, snažnu ruku treba.
Možda me u pomoć očajnički zove
jer ni jedan ruka ne pruža se s neba…

X.
Ubite godine, jadne mrtve ptice!
Ni jednoga orla nema među njima!
Slavujeva sjena, obris kukavice,
nevidljivi labud ranjen svojim snima.

Ne leti se više, sad se čvrsto hoda.
Otkine se krišom vedri komad dana.
Iskustvom se krpi trošni dio svoda,
uči se i dalje iz skrovitih rana.

Nesigurno kažeš da nam dobro ide,
samo su nam sada draže male stvari.
Stare oči gnjide mnogo bolje vide,

al' se mnogo teže snalaze u mraku.
Slutnja se sa strepnjom uvijek lako spari,
mirisi te strasti već gmižu po zraku.

XI.


Ni prhnut ne mogu, kamoli da slete,
zatočena krila u zlatnoj krletki.
Uzalud u čežnji na krošnju uzlete
kada krv ne kola u ranjenoj klijetki.

Krletko, naš svijete! – hrabreći te, kličem
dok se nijemo ljuljaš na bezličnoj pritki,
a u sebi zmijski, pun otrova psičem
i sam sebe gutam u još jednoj bitki.

Imamo, doduše, i vode i zrnja,
ali nigdje blizu potoka, ni klasa.
Ali nigdje cvijeta, ali nigdje trnja

za napit se soka i za gnijezdo sviti.
Zlati se krletka, ali nema glasa
da ozari prostor, da se može biti.

 

XII.
Ali zato uvijek, kada te se sjetim,
uzbuđeni Orfej u meni se budi.
Tad nadletim Letu i do tebe sletim,
ja krilati svirač, pa nek Had mi sudi.

Napokon te vodim iz svijeta sjena.
Pri svakom koraku patnički protrnem:
Hoda li to za mnom pregršt uspomena
il′ voljena žena? Ako se osvrnem,

zar ćeš i ti, dušo, postati stup soli?!
Prejaka je strepnja, tami nikad kraja,
osvrnut se mora srce koje voli.

Neizvjesnost griješna na razum mi sjela.
Onaj koji voli ne može do raja!
Sebična je ljubav, sve bi sebi htjela.

XIII.

Obasja me drago, nasmijano lice,
poljube još snene, najmilije usne.
Uzbude se vrapci, prhnu prepelice,
rasplinuti svijet se u trenutku zgusne.

Zatim grane sunce i samo još sneno,
pred kućom proključa uzavrela rijeka.
Staklo sna u trenu bude razbijeno
i dan se pokrene uz šalicu mlijeka.

Zadovoljan, mirno otključavam vrata
pa se vozim, svečan poput Apolona,
u kolima zlatnim, ulicom od zlata.

Oglušim od sreće, nov me zanos plavi,
i ne čujem jauk razbijenih zvona
što zaboravljena umiru u travi.

 

XIV.

I ja opet rastem, i ja opet letim!
Srce je još i sad poletno i mlado.
Samo neke trice smatram više svetim
i neki mi sveci postadoše stado.

U lavljoj se sjeni igramo skrivača –
u četiri zida uvijek nešto grije.
Svijet postaje ljepši ispod pokrivača
pa se srce lakše privida napije.

Od tvrđave sjajne to je zadnja kula
u kojoj još ima i zraka i vode.
No sapeti slutnjom napeli smo čula

jer se netko nezvan oko tvrđe mota.
Teškim batom lomi, oštrim kopljem bode
igračkice našeg skrovitog života.

 

XV.


Izjelo je vrijeme, poput gladne krave,
štošta što sam htio, štošta što sam znao.
S livade života popaslo je trave,
podmetnulo kamen gdje god da sam pao.

Nestalo je cvijeća oko vječnih bista,
zdrobila je mijena i najmanju klicu.
Kukuljim se zbunjen ispod suhog lista,
bore mi se dana kamene na licu.

Uzaludno, bolno, tražim sebe dijete.
Ubite godine, jadne, mrtve ptice,
ni prhnut ne mogu, kamoli da slete.

Ali zato uvijek, kada te se sjetim
obasja me drago nasmijano lice -
i ja ipak rastem, i ja ipak letim!


Kumedijicu, jednočinku za naše čitatelje i čitalice skitija je

Mirko Sanković.

Ako vam se dopane, bit' će i' jošte.

www.licke-novine.hr

DRUGA VRIMENA

(U kuhinji povezanoj s dnevnim boravkom nalazi se cijela obitelj: mama, tata, sin Marko, kćerka Marija i baka. Mama pravi ručak – sjecka mrkvu ..., tata čita novine, djeca pokušavaju učiti, a baka plete).

Marija: - Mama, ja ovo ništa ne razumin!
Mama: - Imaš ćaću on i tako ništa ne radi kad dođe s posla!
Tata: - Pa, mogu li ja na miru prolistat' ove vražje novine!?
Mama: - Aha, a za po' sata ćete svi pitat' – što ima za ručak? Mene ništa ne pitajte!
Marija: - Al' mama, ja ću dobit' jedinicu ako ne napišen!?
Mama: - Nek' ti brat pokaže on je stariji!
Marko: - 'Ko njoj može pokazat' kad je glupa ko tuka…
Tata: - Marko, pripazi na jezik da ne bi dobija po njemu!
Baba: - Dobro, dobro dico ne svađajte se ružno vas je čut'!
Marko: - Dobro, 'aj  daj da vidin! (Uzima Marijinu knjigu i gleda). Hm, znači nisi slušala ništa na satu pa sad
daviš sve oko sebe!
Marija: - (Zgrabi knjigu). Ako nećeš ne moraš!
Mama: - (Prilazi i krpom zamahne). 'Ajde da vas čujen još 'ednon! Rešavajte tu zadaću i šutite!

(Marko opet uzima njenu knjigu i nešto joj pokazuje tiho da se ne čuju).

Tata: - Evo, vele da će jope dizat' kamate na kredite! 'Ko će ovo priživit'?
Baba: - E, moja dico priživiće se sve, kako smo mi priživili i rat i glad i bijedu i ništa nan nije smetalo.
Mama: - E, nisu vas mučili ni krediti ni posa' ni zadaće!
Tata: - Samo ti muči, tebe sve muči! Požuri s ton užnon, znaš da moran još do noći zaradit' koju kunu!
Mama: - A, što ja moran još napravit' do noći? To ne vidiš? A, 'ko će oprat' suđe, počistit' kuću, oprat' veš,
spremit' dicu za školu i, i... 'ko zna što sve još!?
Marko: - Mama, sve san joj pokaza' al' ona veli da ne ide tako!
Marija: - E, pa ne ide! Učiteljica je radila drukčije na ploči!
Marko: - Pa ti onda radi kako 'oćeš! Mene više ne pitaj!

(Baca joj knjigu i slučajno sruši na pod posudu s voćem koja je stajala na stolu).

Baba: - Ajme, dico što van je!?
Tata: - (Skače se i izvlači remen iz hlača). E, sad ćete vidit' kako se ponaša u kući! (Kad izvuče remen hlače mu počnu spadati, a on ih diže i drži jednom rukom dok drugom zamahuje remenom).
Baba: - (Diže se). Ajme pazi... čekaj...!
Marija: - Tata nisan ja! Marko je!
Marko: - Pa, nisan namjerno! Sama je pala!
Tata: - Aha, sama, sad ću ti ja pokazat' kako će batine same past'!

(Marko se skače i bježi oko stola, a mama i baka priskaču mu u pomoć).

Mama: - Čekaj, nemoj ga!

(Tata maše remenom pokušavajući udariti Marka).

Tata: - Ma, što ga nemoj!?
Baba: - Ma, nije on ništa kriv!
Tata: - Niko to ne tuče zato su takvi! Svaki dan je ludnica u kući! Nemaju nikakve obaveze osim te vražije knjige
pa ni to neće! U sobu! Brže!

(Pokušava još Marka udariti nogom na izlasku).

Mama: - 'Ajte, 'ajte u sobu i učite. (Djeca izlaze).
Baba: - Sidi, sve će to bit' dobro, ma druga su to vrimena, moraš to razumit', nisu dica kriva neg' svi mi. Nisu oni
izmislili sva ta čuda koja su prominila onaj lipi život!

(Otac nevoljko sjeda i sluša baku).

Mama: - Evo, sad ću ja skuvat kavu! Sve će to bit' dobro, a dica ka' dica!
Tata: - Ma, neman ja više živaca za sve to!
Baba: - Ma, ko da ste vi bili bolji! Radili ste i vi svašta i bome dobivali batine za svaku glupost koju ste
napravili, a sada su druga vrimena pa bi trebalo nekako drukčije s ton dicon.
Tata: - E, lako je tebi reć' -  drukčije! Al' nema se kad drukčije. Da ne radin dan i noć ne bi imali ni za režije, a
kamo li za mobitele, konpjutere, printere i, i… i vrag više zna što će još izmislit! Ja san sve mora'
zaslužit' što sam dobija, a oni danas moraju sve dobit' jer su veliš – druga vrimena! E, jadna su to vrimena i nema tu budućnosti ako se tome ne stane na kraj!
Baba: - E, moj sinko nema tu više kraja, treba se živit ka' i drugi svit i što nam Bog dade tako će i bit'!
Tata: - (Ustaje i okreće se prema publici). E, onda pomozi Bože jer vrag je doša' po svoje na ovaj svit!!!
(Dok govori spadaju mu hlače jer nema remena. Kad se publika nasmije zgrabi hlače i brzo ih diže).
- Kraj -


Naša pjesma za danas

Marko, dobar dan. Evo mene. Buco Krstić Dubravko, to sam ja.
Šaljem Vam jednu pjesmu napisanu upravo sada gledajući stranicu Ličkih novina.
Javite se, ako hoćete.
Veliki pozdrav.
Buco


Zagreb, 30. travnja 2010. u 13.36 sati

BALKON

Cijelo ljeto lunjali smo
Centrom grada
Špica je postala naše
(Tako smo mislili)
Trajno odredište
Zauvijek
Ispred starog hotela „Lika“
Kojemu smo davali
(Prepričavajući priče starijih mladića)     
Gradski štih.
A uza sve to
Meni je želja
Ostala neispunjena
Možda samo zato
Što sam bio neodlučan
U pokušaju da se popnem
(Bilo kako)
Na balkon koji gleda na crkvu,
Na sami centar grada,
Na park gdje su pali brojni poljupci
Dok su nas cijelo to vrijeme
S nedostižnog mjesta
Gledali neki drugi ljudi
Prisjećajući se vlastite mladosti.


Naša kratka priča (www.licke-novine.hr)

POGLED KROZ PROZOR

Za vas piše Buco Dubravko Krstić

6. travnja 2010. u 22.47 sati

         Vrijeme koje bi neki ljudi provodili bez cilja ili još gore, bez užitka, Petar Gajdek bi sav uzbuđen od svakojakih misli, čuvao za gledanje kroz prozor. Vjerovao je da u tome uživa kao malo tko, a kako je bio povučen usamljenički tip čovjeka nije ni imao baš neku naročitu predodžbu o trošenju vremena drugih ljudi. Njemu je pogled kroz prozor značio sve jer sve što bi vidio u tom svom relativno uskom vidokrugu znalački bi oživotvorio dodajući izmišljene začine koji su ga beskrajno uzbuđivali i upotpunjavali njegovu naizgled mirnu i rutinsku svakodnevicu. Radio je u šalteru na pošti koja se nalazila vrlo blizu njegove garsonijere i taj ga je posao veselio jer od njega nije zahtijevao prevelike napore. Glavni životni cilj bio mu je da što više uživa, a uživati se može samo ako se čovjek prethodno previše ne izmori na poslu.
Nakon završenog radnog dana najprije bi malo prošetao po gradu, a onda bi laganim korakom ušetao u robnu kuću i tamo kupio sve što bi mu trebalo za pripremanje ukusnog obroka koji je morao pojesti do sedam sati navečer jer nakon toga sata sve što bi pojeo previše bi mu teško palo na želudac. Jedino što bi mu prijalo u bilo koje doba dana bio je čaj, a sva je sreća bila u tome što mu je to od djetinjstva bio najdraži napitak. Kavu nije pio jer bi ga hvatala nervoza iako mu je od svega najfinije mirisala. To su tjelesne zakonitosti, znao je reći naglas, sretan što je organizam barem donekle slušao njegove prohtjeve, a činilo mu se i hirove. Ta njegova glasna razmišljanja svesrdno su podržavale sve stvari u stanu jer ih je on tako naučio. Zbog toga je bio ponosan i sretan. Još samo da mi počnu odgovarati, pomislio je, blago se lupkajući po licu zbog te luckaste primisli.
A misli i primisli kod Petra Gajdeka bile su kakve su već bile. Što god je zamislio to mu se i ostvarilo, naravno u njegovom umu, budući da je bio pisac kratkih priča, njemu najdraže forme, koja je stvorila mnoge bisere kako u domaćoj tako i u stranoj književnosti. Silno je želio objaviti knjigu kratkih priča, ali nije bio dovoljno uporan, a doza one čuvene pozitivne bezobraznosti kod njega jednostavno nije postojala pa o njoj nikada nije ni razmišljao. Njega je fascinirao obični list platane koja se šepirila ispred njegovog balkona, poneki graciozni pokret žene u prolazu, mladi vozač koji juri subotom navečer njegovom ulicom vrišteći od sreće i gomile hormona i još poneka banalnost koja mu je ukrašavala vrijeme koje je pokušavao provoditi što mirnije i tiše. A najviše od svega ispunjavalo ga je boćalište na kome je ponekad promatrao starije ljude koji su istjerivali zaostali mladenački žar kroz svađu, a ne baš rijetko i kroz tuču da bi kasnije svi zalegli na livadu i častili se pivom. To su samo neke od slika koje su se u njegovoj glavi kasnije pretvarale u priče. Većinom je tako provodio dane. Bez neke naročite ambicioznosti, bez prevelikih želja koje mogu postati kobne za onoga tko si ih natovari na leđa, bez pretjeranog druženja (osim na poslu sa par kolega i kolegica), bez sustavnog vježbanja iako je želio da mu tijelo bude u formi, i najbolje je reći, bez nekog većeg značaja da ostavi dublji trag u povijesti.
Ali, bez obzira na sve, nekakav je trag već ostavio samim time što se rodio. To mu je ovoga trenutka bilo sasvim dovoljno. Možda sam i previše razmišljao o stvarima koje vjerojatno naiđu same od sebe, pomislio je, poput nekog istraživača kojemu odjednom bljesne neki izum i automatski ga svrsta u vječnost.
-Sve je to tako čudno – rekao je naglas rečenicu upućenu televizoru, zijevnuo i zadrijemao. Prespavao je Dnevnik i neke besmislene forenzičke serije i ponovno bio spreman za akciju, ako se akcijom može nazvati njegovo prikupljanje podataka pogledom kroz prozor.
Noć je za Petra Gajdeka oduvijek bila najznačajniji dio cjelokupnog dana jer je u sebi nosila neku mističnu snagu, usporeni mir, čak podlu obamrlost, što sve naposljetku stvara i zavjere i muke i bolesti i smrt, a bogami i život. Najvjerojatnije je baš zbog toga Petar volio noć, a noć ima svoju moć – najčešće je znao govoriti. Dugo je ostao budan bilježeći crtice koje će jednoga dana, kada sve dozrije i pravilno se posloži, postati priče. Koliko god je uživao u pisanju priča toliko je volio raditi zabilješke za nešto što će tek u budućnosti biti rođeno sa svim svojim manama i vrlinama. Isto kao i život.
Činilo mu se da je tek zaspao, a sat je zazvonio, žestoko, brutalno, nasilno, kao je rijetko zvonio. U stvari, znao je da je predugo čuo, kako su znali govoriti stariji ljudi, i da je ta teška zvonjava normalna posljedica za njegovo tijelo koje je jedva pomicao. Sva sreća da je danas petak, pomislio je, jer mu nadolazeća subota nije bila radna pa je znao da će vikend ipak proći u dobrom raspoloženju.
Tako je i bilo. Radio je možda više nego prethodnih dana, ali se nije žalio jer ga je čekao vikend u kojem će uživati kao nikada do sada. Istina, pomislio je dok je vagao pošiljke i obračunavao njihovu cijenu, za svaki vikend imao je identične misli. Ipak, kako bilo da bilo, nešto mu je govorilo da će mu se dogoditi značajna promjena. Mislio je da će odustati od tradicionalnog kuglanja petkom navečer, ali nije zbog toga što bi te lijepe i ugodne sate  prespavao, a za spavanje ionako ima vremena u subotu i nedjelju.
Kao što sve lijepo kratko traje tako je i ta aktivnost, najdraža od svih na svijetu, završila brže nego što je to želio. Iz kuglane se uputio ravno kući i to trčeći jer je počela kiša. Želio je biti na suhom i uživati u kiši gledajući mokre ulice kroz prozor. To je i učinio. Gledao je gledao i survao se u slatki neodoljivi mir. Nije znao koliko će to stanje trajati jer ga nije uspio kontrolirati.
Iznenadio se kada je ugledao mrava kako se bori sa mrvicom kruha barem četiri puta većom od njega samoga. Htio mu je pomoći, ali nije znao što uopće mrav namjerava s tolikom hranom.
-Otkud ti u mom domu dobri čovječe – našalio se Petar.
-Puhao je vjetar pa sam  nekako dospio u ovaj raj – vjerojatno se našalio i mrav.
-Znaš se šaliti, ide tebi to, ha? Kako se zoveš, ako uopće imaš ime? Ja sam Petar Gajdek, poštanski službenik, a za sebe sam pisac kratkih priča.
-Ja sam Mravić Danko – oglasio se mrav, ali je svejedno i dalje bio zabavljen komadićem kruha. Čini mi se da te znam, onako, iz viđenja. Ti si onaj što često i dugo gleda kroz prozor, nije li tako?
-Upravo tako, Danko – izgovorio je kratko Petar kojemu se taj razgovor činio iracionalan i čudan nadasve. Mislio je da je umor proizveo takvo stanje  kod njega, ali ga je i dalje nešto tjeralo da komunicira sa bićem koje nije posjedovalo govorne organe. Tako barem kažu knjige.
-Hoćeš da ti prenesem taj kruh na tvoje birano odredište – upitao ga je blago.
-Molio bih te. Možeš li mi ga prenijeti do moje izbe u kutu sobe, tamo gdje fali komad parketa, ako nije problem.
-Ma što bi bio problem – zapjevao je Petar sretan što je pronašao cimera s kojim će provoditi barem jedan dio vremena.
Sprijateljili su se brzo jer je Petru nedostajalo društvo bez obzira što se znao zabaviti na kuglanju ili izletu na Sljeme ili na putu za Stubičke toplice. Sve je to bilo lijepo, ali mu je stan bio prazan i sada se nadao da bi u ovom novom druženju trebao naći dodatni mir koji mu je izmicao. Tako mu se barem činilo.
U međuvremenu su se počeli dogovarati oko svega što ih je okruživalo. Petar je više vremena provodio razmišljajući kako pripremiti neka jela jer više nije bio sam, a usput je počeo i više pažnje pridavati uređenju stana. Do sada je upravo na tome najmanje radio, ali kako se iz dana u dan čovjek mijenja, tako je i on doživio dramatični preobražaj. Čak je i gledanje televizora popravilo do tada njegov odviše kritičarski pogled. Sve dok se nije pojavio Mravić Danko on je pljuvao po uredništvu programa, smijao se zabavnim emisijama u kojima su voditelji, za njega naravno, bili groteskni i samodopadni. Jadno i otužno, bila mi je omiljena izreka koja je u njegovoj glavi graničila sa ludilom.
A onda, odnekuda, tko zna kako i zašto, pojavio se on, marljivi mali stvor, biće drago i neopterećeno ljudskim izopačenostima. Za razliku od Petra koji je želio samo gledati western filmove i drame, Danko je volio gledati «Milijunaša» i «Najslabiju kariku». Dok su gledali kvizove izvalili bi se neobavezno na kauču i odgovarali na pitanja sporadično i pomalo tupo gledali ekran koji je, ruku na srce, imao neku neodređenu magičnu moć.
Nakon završenih emisija koje su ih zanimale, nekada više nekada manje, isključili bi televizor jer bi im poslije nekoliko sati neprekidnog gledanja organizmi bili iscrpljeni i mlitavi, a to Petar nije volio. Radije bi gledao kroz prozor ulicu i život na njoj koji se uvijek odvijao normalnim zanimljivim tokom bez pretjeranih događanja. A upravo je to Petar i volio jer je onda dobio tu nesvakidašnju nagradu, kako mu se činilo, da u pričama ispriča ono što se u javi nikada ni ne dogodi, barem ne u njegovom vidokrugu.
Danko ga je često znao pitati o prijašnjem načinu života, ali na tom polju Petar nije bio previše pričljiv. Znao mu je samo ispričati neke događaje iz djetinjstva, a što se tiče ove malo ozbiljnije dobi najviše ga je pogađala brza rastava od žene. Nikada nije znao točan razlog tog puknuća i to ga je jedino mučilo.
-Nešto zvoni – viknuo je Danku jer ga je ta vrsta buke posebno iritirala. Danko se nije ni pomakao, kao da se to njega ništa ne tiče.
-Nešto se čuje – opet se glasno javio, ali bez ikakve povratne informacije. Onda je naglo skočio iz kreveta i javio se na telefon. Nije mogao vjerovati da ga je san tako jako uhvatio.
-Molim – rekao je zijevajući. Gledao sam kroz prozor pa sam zadrijemao, to mi se ponekad dogodi, pogotovo kada dođem sa kuglanja – izrekao je u dahu opravdanje iako se u trenutku kada je podigao slušalicu veza već prekinula.

     

Šest pjesama

Buce Dubravka Krstića

www.licke-novine.hr  

MOŽDA

Planine su upijale razliveno sunce
Suton je skupljao krhotine dana
Tiho je kapao
Nebeski svod.
Možda će tek sutrašnji dan
Donijeti novi san
A možda će sutrašnji dan
Ipak
Ostati gol i sam.

ŠEST UJUTRO

Šest ujutro
Tišina
Mrak se igra u polju
I nema sjenka
Nema boja
Jer mjesec je zaspao na pola puta
I ničega nema
Samo se mrak igra u polju.
Šest ujutro
Magija
Još malo pa bježim u dan
Gdje stvari su vidljive
A neke opet nisu
I svejedno je
Jer mrak se više neće
Igrati u polju.

 

SNIJEG

Znao sam da neće pasti snijeg
bez obzira na prognozu
sasvim sigurnu
tako barem kažu
satelitske snimke.
A ja, skoro bezvrijedna
mala, slabašna pojava
odmah sam znao o čemu se radi
jer ti si uvijek dolazila
po snijegu, po buri,
po besprijekornoj bjelini,
jakoj hladnoći.
Sada te nema i ja znam
tajnu vremena,
koja me ne veseli, ne dira me,
a mogu čak reći da me
uopće ni ne zanima.

DIM

U vedro rano jutro
Lagano kroči
Svojom stazom dim
I toplim dahom ucrtava
Čarolije na nebu.
Svoje dane voli kao i ja
On je ja
Ja sam on
Dim
Miris izgaranja

Sjećanje na nešto

KIŠOBRAN I BRAT

Crni kišobran s plavim obrubom
Skoro svaki dan
Išao je u šetnju           
Sa mojim bratom
U obilazak gradske ulične zbirke
Skoro svaki dan
Bez obzira na vrijeme
Kišu ili sunce
Oni su udisali cijeli svemir.
Od sreće mu mogli plakati
Kišobran i brat
Spoj naizgled nespojivi
Koračali su tako sve do noći
Do dubokog mira
Posutog zvijezdama
Koje su začuđeno gledale
Tu zemaljsku ljepotu
I spuštale se u njih
Sve do sna.

HORIZONT

Gledam u daljinu
Kad ono
Smiješi mi se horizont
Zaljubilo se nebo u zemlju
I sada upravo ljubav vode

Valjajući se pred mojim pogledom
     

Lički pjesnici

www.licke-novine.hr


LIČKI PJESNICI U ŠKOLSKIM ČITANKAMA I DRUGIM UDŽBENICIMA

PRIREDIO

književnik Jure Karakaš, prof.

 

Grga Rupčić

BREZE MOGA OCA

Oče moj,
breze
što si ih posadio
u dnu naše njive
eno stasale
kao djevojke za udaju.

Bijele im se vjenčanice
poput ivanjskih noći
prepunih mjesečine.

Prozračne im krošnje istkane
od mojih i tvojih najljepših snova.

Oče moj,
one me ljepotom mame
i ja ne mogu odoljeti
da ih ne zagrlim
za tebe
i za sebe.
(Ante Bežen – Olga Jambrec: HRVATSKA ČITANKA za 5. razred osnovne škole, Naprijed, Zagreb,1997., Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. Pjesma je u svim izdanjima do danas, znači više od deset godina.)

Grga Rupčić

PRESUDA

Ja koji sam i travkama tepao,
zgražao se nad činom dječaka.
Kada bi pticu ranili,
svakodnevno pogledom velebitske vrhunce
milovao,
zore prizivao
i duge u njedra savijao
stojim na zgarištima
Lovinca, Svetog Roka, Ričica, Čanka,
Saborskog ...
i – arlaučem.

U vuka sam se pretvorio
vuka Ziranina.

Moj glas više nije moj,
vjetrovi kroza me kuljaju,
munje sijevaju, gromovi udaraju ...
to ja pred cijelim svijetom
presudu izričem:

Tko čovjeku ognjište razori,
svetu vatru postanka ugasi,
nek se skriva među divlje zvijeri,
nek se skriva u pećine tamne
bez božjega znaka je na sebi

Prezret će ga i ptice i ljudi,
prezret će ga i nebo i zemlja,
grobovi mu kosti izmetati,
žig prokletstva nikad neće sprati.

(Ante Bežen – Jure Karakaš: HRVATSKA ČITANKA 7 udžbenik za sedmi razred osnovne škole, Školske novine, Zagreb, 1998,str 31; - Godine 2000. i Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 28 – prestala izlaziti 2006.)

=0=00000=0=0000

 

0=0=00000==00

Manda Šikić-Matanović

Jesen i ja

Ona je mirisala dunjama
U plesnom vrtlogu s lišćem,
Ona me nježno grlila
U kosu prste uplitala svoje.

Niz dugu ulicu našu
Zagrljene jesen i ja odmičemo.

(Olga Jambrec - Ante Bežen: Hrvatska čitanka za VIII. razred, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.)

 

 

 

 

 

 

 

 

Jure Karakaš
 

LJETNI PRAZNICI

Pčela na cvijetu,
Ptica u letu,
Ljeto!

Škola bez đaka,
Usamljena baka,
Ljeto!

Torba u kutu,
Radost na putu,
Ljeto!
( AnteBežen – Vesna Budinski: HRVATSKA ČITANKA 2 čitanka za drugi razred osnovne škole, Profil, Zagreb,1998. str. 83)

Jure Karakaš

BOŽIĆNA ČESTITKA

Ništa lakše nego zaželjeti
Sretan Božić mami i tati,
Ništa lakše nego poljubac
Najdražem biću na svijetu dati.

Anđeo s neba neka vam spusti
Košaru punu zlatnih zvijezda;
U našem domu uvijek nek vlada
Toplina i nježnost lastina gnijezda.

(Vladimira Štanger Velički – Sanja Jakovljević – Ivan Vitez: ČITANČICA KNJIGULJICA za prvi razred osnovne škole, Alfa, Zagreb,2001, str. 66)

Jure Karakaš

HRVATSKA ZEMLJA

Ne bojim se nekoga
Kada branim dom,
Hrvatska je za me sveta,
Tu sam svoj na svom.

Hrvati su drevni narod
I ponosan soj,
Navikli su branit svoje,
Znaju što je boj.

Svakom želim mir i sreću,
Ali nek' se zna:
Tko god dirne u Hrvatsku,
Bit će puno zla.

Ne bojim se nikoga
Kada branim dom,
Hrvatska je za me sveta,
Tu sam svoj na svom.

(Dubravka Lazić – Ivo Zalar: HRVATSKA ČITANKA 3 iz književnosti za 3. razred osnovne škole Školska knjiga Zagreb, 1995. str. 16)

 

 

 

 

 

 

oOoOoOoo

Manda Šikić-Matanović

 Izlazim u polje rosno

Izlazim u polje rosno
Trave mi bose miluju noge
U daljini Velebit skrio mi more.

Sve oko mene okupano, čisto,
To miriše jutro.
U kapima rose ogleda se sunce.

Očekujem kosce
Da s pjesmom dođu
I slika ova
Da ostane idila,
Ko nekoć davno
Ovdje što je bila.

(Kata Milković: Priručnik Ličko-senjska županija, Školske novine, Zagreb 2009.)

     

Lički književnici

Jure Karakaš

književni opus vidi na adresi

http://jurekarakas.pondi.hr/

 

 


Dr. JURE TURIĆ, hrvatski književnik i pedagog, rođen je 3. travnja 1861.u Kaniži, Gospić, umro u Zagrebu 8. veljače 1944. Školovao se na Učiteljskoj školi u Petrinji, Visokoj poljoprivrednoj školi i Filozofski fakultet završio u Jeni, gdje je i doktorirao. Djelovao kao učitelj u Smiljanu, Trnovcu, Ogulinu i drugdje, bio srednjoškolski profesor u Sarajevu i Petrinji, te na ženskom liceju u Zagrebu. Prof. VPŠ-a u Zagrebu (1919-26). Na Pučkom sveučilištu u Zagrebu vodio školu narodnog zdravlja. Zastupnik radne škole i reforme pedagogije u Hrvatskoj. Pisao novele, crtice i pripovijesti u kojima je realistički prikazivao prilike u Lici Djela: Darovi svijeta, 1889; Igra životom, 1909; Djela, 1953.

U susretu s književnim djelom Jure Turića otkrivamo jedan specifičan svijet ličkog podneblja koji je u njegovoj viziji postao životna svjež, odnosno bogata sudbina slika jednog teškog, zlopatećeg trajanja. Naime na stranicama Turićevih novela izrasta lički seljak na raspeću životnih drama koje prerastaju u široku simboliku trajnih sudara i sukoba na škrtom i oporom tlu. U sudaru sa svakidašnjicom, u hrvanju s "novim" što ga bjesomučno pritišće i oduzima djeliće života, vodi taj gorštački čovjek iskonsku borbu za održavanje elementarnog življenja.
Upravo je Turić uveo tog ličkog seljaka – zlopatnika u svijet literature, na umjetnički način predočio istinu o malom čovjeku koji u dvostrukoj borbi protiv društvenog nasilja i oporosti prirode ulaže svu svoju snagu.Snagom poetske istine i snažnom psihološkom analizom Turić razotkriva osobitosti ličkog seljaka iz kojih proizlazi dramatska snaga karakteristična za njegove likove i njegovi stvaralaštvo. Svi ti likovi, otporni, uporni, grubi i surovi povezani su nitima zajedničkog trajanja u jednom povijesnom trenutku koji mu je nametnuo upornu i izdržljivu borbu.
Turić je svoje likove i situacije iz kojih izrastaju takvi kakvi jesu postavio u određene koordinate vremena i društva, na kraju XIX vijeka, u vrijeme razvojačenja Vojne Krajine. Ovo prijelomno povijesno doba nosi sudare staroga i novoga, razara stare običaje i


Jure Turić

SLIKAR LIČKOG ŽIVOTA

25. travnja 2010. u 21.00 , www.licke-novine.hr

Piše Manja Kovačević, Lički kalendar 1976.


staru etiku i donosi novi proces socijalne diferencijacije koja se intenzivno odrazila na području Like. Poresko-birokratski sistem razara ćelije patrijarhalnog i vodi Liku na kolosijek građanskog društva koje će  izazvati velike intimne i zajedničke traume.

Stoga osnovu Turićevih novela čini upravo socijalna motiviranost i istinsko svjedočanstvo o životu ličkog seljaka preko kojeg se neprestano prelijeva sva težina života. Zato Turićevi likovi nisu idealizirani i romantizirani, već pokazuju izvanrednu životnu snagu, grčevitost i otpor prema svemu onom što razara njihov ustaljeni svijet. Neprestana borba za elementarno življenje, sukobi sa imperativima viših  dovodi do drastičnih posljedica u pretvaranju "ličkih korenika" u tragične ličnosti čiji intimni svjetovi nalik su patnji.
Tako u Turićevoj prozi "Tko je kriv" pred nama izrasta zanimljiv i umjetnički najcjelovitiji lik Gajiše Mitrovića:"Blatnjavom i razrovanom cestetinom stupa Gajiša Mitrović, seljak od jedno četrdesetak godina, i tjera pred sobom mršavo i nakostrušeno prase. Ide tako Gajiša bosonog u blatnim i kratkim gaćama, a na ramenu mu stara vojnička kabanica. Prevalio je već petnaest kilometara, a ima još pet do trgovišta, gdje će sutra da proda to svoje prase. Cijelim se putem nije ni s kim sastao, a nije ni pomislio ni na što drugo, nego samo da će prodati prase, otkupiti se i poplatiti nekakve dugove, što ih tjera od njega općina. To isto prase zaplijenila mu je općina za dug, no on se nada, da će ga sam bolje prodati, pa je eto iz svog sela utekao s prasetom po pričacima. Tjerajući prase bio je neprestano u strahu, neće li se gdje sresti s kakovim općinskim službenikom."



Ne mogavši naći izlaz iz mreže financijsko-poreznog i birokratskog sistema Gajiša se podaje alkoholu koji ga vodi na ivicu propasti i postaje zločincem. On je naprosto "čovičina" koji se ne predaje, ali i ne pobjeđuje. Pisac ga svestrano analizira u svim situacijama. Otkriva nam čitavu skalu njegovih proživljavanja od plašljivosti do ogorčenja. U ovoj pripovjeci pisac je zapravo dao kroz lik Gajiše panoramu ličkog sela u to vrijeme. U galeriji likova prepoznajemo i vrlo uspjele likove Đukerine, Todorine, Pajice i Ajke.
U pripovjeci "Njihova ljubav" posebno je zanimljiv lik Ajke koju zahuktala strast nosi strujom života i progara veo potiskivanja žudnje. U Đukeriji otkriva čovjeka elementarne snage koji će s njom moći ponijeti teret istinskog života i boriti se za afirmaciju elementarnog u njemu.
"Ja sam eto željna čovjeka, čovjekove riječi i ljudskog obraza. Teško ženi koja se sveže uz kukavicu. Jer eto žena, dok je mlada i zdrava, željna je čovjeka, što će to tajiti kad se zatajiti ne može."
Na stranicama Turićeve proze susrest ćemo i ličku hajdučiju kao socijalni etički i politički sastavni dio ličkog života.
- U težnji da što autentičnije portretira likove i psihički ih iznijansira Turić je ponekad osakatio snagu poetskog izraza. Najveća njegova umjetnička vrijednost je u tome što je umio ostvariti atmosferu ličkog sela iz kojeg su izrasli likovi puni protivuriječnosti. I pored svih slabosti Turićeva izraza njegovo djelo znači veliki doprinos našoj književnosti, posebno ličkoj, regionalnoj, jer nosi draž slike ličke stvarnosti, ličkog čovjeka.

www.licke-novine.hr    

KNJIŽEVNIK

GRGA RUPČIĆ


(1932-2008.)


  • Profesor i književnik Grga Rupčić, u rodnoj je Rastoci završio osnovnu školu, gimnaziju u Gospiću, a studij književnosti u Zagrebu. Profesor i ravnatelj na srednjim školama u Gospiću i Zadru. Pjesme mu se odlikuju lirskom mekoćom, suptilnim doživljajima prirode i suosjećajnošću s ljudskom patnjom.
    Objavio je knjige:
  • Zvijezde na krovu, 1986. (pjesme), Tesli i zavičaju, 1986. (eseji i pjesme), Moć praštanja, 1993. (pjesme), Nad zgarištima zvijezde, 1993. (zajednička zbirka antiratne poezije), U ozračju Velebita, 1994. (knjiga novela i eseja, I i II), Hrvatska jest, 1995. (antiratne pjesme), Josina u Domovinskom ratu, 1997. (humoristični članci), Velebitski obzori, 1998. (eseji), Svjetlo domovine, Zagreb 1996. (zastupljen sa desetak pjesama), Sto pjesama deset gospićkih pjesnika, 1998. (zastupljen s petnaestak pjesama), Gargaše, 2000. (humoristični članci), Svjetlost ognjišta, 2004. (pjesme), Lički divani, proza u benevrecima, 2005, Hrvatska jest (II. izdanje) 2006, Nikola Tesla, nenadmašni vizionar iz Smiljana, 2006., Blistaju đačke oči, 2008. (priredio Jure Karakaš).
    Bio je član Hrvatskog društva književnika. Dobitnik je Državne nagrade “Ivan Filipović” godine 1990. i 2000. Višegodišnji suradnik Marulića, Školskih novina, Ličkih novina, Ličkog vjesnika, Novog lista, Ličke revije i Večernjeg lista. Pjesme su mu prevedene na talijanski, francuski, engleski i njemački jezik, a objavljene su i u čitankama. Godine 2009. posmrtno mu je dodijeljeno priznanje Ličko-senjske županije.


Rupčić Grga

Grga Rupčić/Snimio Marko ČULJAT

  • U obrazloženju županijskog priznanja se ističe da je kao prosvjetni radnik bio vrlo cijenjen od učenika i roditelja, a i kolege su ga izuzetno poštivale. Pisati je počeo još u gimnazijskim danima pod utjecajem profesora i pjesnika Ante Jakšića. Cijeloga života bavio se pisanjem i bio je jedna od ikona gospićke i ličke kulture uopće. Zvali su ga bardom ličkih pjesnika. Svojim radom i djelom neizbrisivo je obilježio zadnjih dvadeset godina XX. stoljeća i prvo desetljeće XXI. stoljeća kulturno-umjetničkog života Gospića i Ličko-senjske županije. Pjesme su mu ušle u nekoliko osnovnoškolskih čitanki, a posebno je zapažena antologijska lirska pjesma Breze moga oca koja ga karakterizira kao suptilnog, nježnog lirika.
  • Osim književnog i prosvjetnog djelovanja, Grga Rupčić trajno se zanimao za sport, poglavito šah. Bio je šahovski majstor i svoju ljubav za književnost, kulturu, umjetnost i šah prenio je na brojne gospićke generacije koje ga pamte kao izrazitog humanistu, zaljubljenika u svoj zavičaj i ljude s kojima je znao podijeliti svoju zaljubljenost i dobrotu. Priznanje je dobio za osobit doprinos kulturi, prosvjeti i izgradnji identiteta Ličko-senjske županije.