POČETNAARHIVAwww.biskupija
ČOVJEK JE STVOREN ZA VJEČNOST
GODIŠNJI SUSRET ŽUPNIH PASTORALNIH VIJEĆA
PROSLAVA ZAŠTITNIKA LIJEČNIKA
PJESMA KARMELIĆANKAMA
PROSLAVLJEN DAN HRVATSKIH MUČENIKA
PLODOVI JESENI
OTVOREN JE I POSVEĆEN SAMOSTAN PRESVETOG SRCA ISUSOVA
PRVA MISA U SAMOSTANU KLAUZURNIH SESTARA KARMELIĆANKI
OTVARANJE SAMOSTANA KARMELIĆANKI
KATEHETSKI DAN VJEROUČITELJA
OPROŠTAJ GOSPIĆKIH SVEĆENIKA
LJETOVANJE BOGOSLOVA
Ne sudite i nećete biti suđeni.
IMENOVANJA I RAZRJEŠENJA SVEĆENIKA
VAZMENO BDIJENJE
VELIKI PETAK U GOSPIĆKOJ PRVOSTOLNICI
ČETVRTA SJEDNICA

Uz blagdan Svih svetih

ČOVJEK JE STVOREN ZA VJEČNOST

Molitva na grobu sestre Žarke
Molitva na grobu sestre Žarke
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. studenoga 2022. u 20.10 sati

Pripremila s. Robertina Medven
Snimila Lucija Starčević


GOSPIĆ - Molitveno bdijenje uoči svetkovine Svih svetih pod nazivom "Holywin - svetost pobjeđuje" predvodio je u ponedjeljak 31. listopada u katedrali Navještenja BDM u Gospiću tajnik i kancelar Mišel Grgurić. Nakon euharistijskog slavlja u 18 sati, slijedio je film u 20 sati u dvorani Caritasa o bl. Chiari Luce Badano, a potom euharistijsko klanjanje u katedrali koje su pjesmom i molitvama animirali mladi katedralne župe. Za vrijeme euharistijskog klanjanja na kojem je sudjelovao i biskup mons. Zdenko Križić, svećenici su ispovijedali i bila je prigoda za duhovni razgovor.

Danas na Svi svete središnju sv. misu u 10 sati u kapeli Svih svetih na gradskom groblju Sv. Marije Magdalene, predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom o. Antom Kneževićem i umirovljenim svećenikom vlč. Milom Rajkovićem. Asistirao je bogoslov Marko Butković i ministranti. Pjevao je katedralni zbor uz glazbenu pratnju i pod ravnanjem Nikole Perišića.

Biskup Zdenko je na početku propovijedi istaknuo da se na ovaj dan u mnogim župama naše Domovine, sv. mise slave na grobljima, jer danas i na Dušni dan koji je sutra, obilazimo grobove naših pokojnih, uređujemo ih, kitimo cvijećem, za njih i za njihove žrtve zahvaljujemo Bogu kao i za darovanu ljubav, za sve ono što su nam za života pružali. Molimo za one koji su pokopani u ovom groblju, kao i za one naše pokopane na drugim grobljima. Ima i onih koji ne znaju za grobove svojih pokojnih. Na svakom groblju podignuti su križevi. Molimo pred njima za svoje drage pokojne gdje god su pokopani. Vjerujemo u uskrsnuće i znamo u vjeri da ćemo se jednog dana svi susresti u vječnosti. Isus nam je svojim uskrsnućem pokazao da smrt nema zadnju riječ u životu čovjeka. Da učenici nisu susreli uskrslog Isusa, nikada oni ne bi dali svoje živote za tu istinu. Čovjek nije stvoren da umre i nestane, nego stvoren je za vječnost.
U propovijedi biskup je nastavio:
- Na blagdan Svih svetih spominjemo se svih onih pokojnika koji su proživjeli svoj zemaljski život u nastojanju da budu što vjerniji Isusu. Ima i puno živih koji su uistinu sveti, jer su suobličili svoj život Isusovom životu, ali Crkva nikada službeno ne proglašava svetima one koji su još živi.
Dušni dan je spomendan na sve vjerne mrtve. Zahvaljujemo Bogu i za toliku našu braću i sestre koji su živjeli uzornim kršćanskim životom, ali nisu službeno proglašeni svetim samo zato što nije nitko za njih službeno pokrenuo proces kanonizacije. To ne znači da su manje sveti od onih koji su službeno od Crkve proglašeni svetima. Sigurni smo da i na ovom našem groblju postoji puno onih koji pripadaju zboru svetih, iako nisu službeno proglašeni svetima, pa mi i njih molimo da nas zagovaraju kod Gospodina na našem zemaljskom hodočašću.
Na ovaj dan svake godine slušamo evanđeoski odlomak iz Isusova Govora na gori gdje je on službeno proglasio svetima mnoge čiji su životi, često veoma patnički, priskrbili našoj zemlji puno Božjeg blagoslova. U jednoj propovijedi nije moguće pojasniti svih osam Isusovih blaženstava da bi nam bilo jasnije zašto Isus pojedine kategorije ljudi, ili pojedina stanja ljudi, proglašava blaženima. Danas ćemo se zaustaviti samo na prvom Isusovom blaženstvu: 'Blago siromasima u duhu njihovo je kraljevstvo nebesko.'

Tko su ti ljudi koje Isus naziva 'siromasima u duhu' i proglašava blaženima? 'Siromah' i 'siromaštvo' su u Svetom pismu vrlo različiti pojmovi. Za razliku od 'siromaštva' koje je u Starom zavjetu uvijek negativno, jer od siromaštva čovjek trpi, riječ 'siromah' ima uglavnom, pozitivno značenje. To je često sinonim za poniznost. Neki i danas prevode semitski izričaj 'siromašni u duhu' sa 'ponizni u srcu'.
Vidimo, naglasak blaženstva nije na materijalnom siromaštvu nego na 'siromaštvu u duhu'. To znači da nije siromaštvo po sebi blaženo, nego siromaštvo u duhu, a to siromaštvo je suprotnost oholosti, egoizmu, isticanju sebe, nadmoći nad drugima, itd. Osoba 'siromašna u duhu' je ponizna osoba, iskrena, velikodušna, požrtvovna, osoba koja sluša Boga i služi mu u bližnjima.
Dana je možda, teško govoriti o poniznosti kao blaženstvu, jer mnogi to ne razumiju. Mnogi na poniznost gledaju kao na neki oblik poniženja, pa se uvjere da je poniznost prikladna samo za neke male, nemoćne i slabe ljude. Tada ispada da, ako hoćeš biti velik, ne smiješ biti ponizan. To je potpuno nerazumijevanje ove evanđeoske krjeposti. Poniznost je 'hod u istini', kako je to definirala prva žena naučiteljica Crkve sv. Terezija Avilska. Poniznost isključuje bahatost, egoizam, sebeljublje. Isključuje ono što mi definiramo nazivom: 'praviti se važan'. Zato Isus traži od svojih učenika da se odreknu sami sebe, tj. sebeljublja, gledanja samo na sebe i svoje interese.

Blažena Djevica Marija definira sebe kao neznatnu sluškinju Gospodnju i svima nama svjedoči da Gospodin baca silne s prijestolja, a uzvisuje ponizne. Ivan Krstitelj kaže da nije dostojan odriješiti obuću na Isusovim nogama, a Isus za njega veli da je najveći rođen od žene. To su Božji kriteriji. Svi mi vjerojatno, poznamo neke ugledne osobe koje su otvorene svima. Znaju razgovarati s istim srcem, s jednakim poštovanjem, kako s osobama izobrazbe i znanosti, tako i sa osobama koje se jedva znaju potpisati. To su osobe koje ispred sebe uvijek vide prvo čovjeka, a tek poslije sve drugo. Tako rade ponizni ljudi i zato su veliki.
Oni koji to nisu, prvo gledaju tko je taj drugi, kakvu poziciju zauzima u društvu, kakav ugled uživa, kakvog je imovinskog stanja, može li se od njega u nečemu profitirati? I u evanđelju vidimo kako neki ljudi višeg staleža dolaze Ivanu Krstitelju s pitanjem: 'Tko si ti?' To je prvo pitanje koje nalazimo u Ivanovu evanđelju. To nije pitanje poniznih ljudi, nego ljudi interesa. Njih jedino to zanima. Oni žele vidjeti kakvo značenje ima Ivan u društvu da mogu odlučiti trebaju li ga ili ne trebaju uvažavati.

Evanđelist Ivan potom donosi Isusovo prvo pitanje učenicima koje glasi: 'Što tražite?' Vidi se bitna razlika. Dok je tamo u prvom planu interes, ovdje je želja da se osobama pomogne naći ono što traže, ono što trebaju. U prvom slučaju je interes, u drugom velikodušnost. Velikodušnost je karakteristika poniznih osoba. Ovdje govorimo o velikodušnosti osoba koje ne traže da zvona zvone kada oni nešto drugima daruju, nego to čine u diskreciji, svjesni da to Bog vidi. Pored toga treba naglasiti da ponizna osoba nije plašljiva, ne boji se reći svoje mišljenje, reći istinu koliko god to koštalo. Ponizne osobe su hrabre u borbi za istinu i pravdu.

Poniznost se na latinskom jeziku naziva 'humilitas'. Od te riječi dolazi naša riječ 'humus'. Humus je plodna zemlja, zemlja na kojoj se može sijati i sve dobro uspijeva. To je zemlja koja sve što prima u život pretvara. Ovo se može reći i za poniznu osobu: sve je kadra pretvoriti u život, u blagoslov. Bilo da se radi o uspjesima ili porazima, o pohvalama ili uvrjedama, o postignućima ili poniženjima. Istina, nije lako živjeti poniznost. Nije lako biti jednostavan, iskren, velikodušan, pošten, milosrdan, uslužan … To je heroizam. To mogu samo sveci jer imaju Kristovo srce i njegovu misao. Tu je razlika između njih i onih koji to nisu. Ohol može biti svatko, za to ne treba nikakva askeza, ali biti ponizan, to se može razumjeti samo snagom Božjeg Duha.
Isus sebe definira kao osobu 'ponizna srca', onoga koji je 'došao služiti, a ne da bude služen', onaj koji 'ne traži svoju slavu nego onoga koji ga posla', onaj koji se ne bori za prva mjesta nego sugerira zadnja, koji traži bezuvjetno opraštanje i ne dozvoljava da se na zlo uzvraća zlom. Sve ove evanđeoske vrijednosti, koliko god bile teške ili čudne, nazivaju se blaženstvima i obilježavaju čovjeka koji je 'siromašan u duhu'. To je čovjek koji se trudi u svim životnim situacijama biti vjeran i dosljedan. Isus, kada govori o tome, zna da neki ljudi u trpljenjima i patnjama mole, dok drugi psuju i proklinju. I jedni i drugi jednako fizički trpe, ali nisu jednako blaženi. Isto tako, kada je u pitanju siromaštvo ili koja druga poteškoća, znači, potrebno je, u odnosu na takva stanja, prihvatiti novi oblik ponašanja koji proizlazi iz vjere u Krista.

Zato apostol Pavao, govoreći o svojim poteškoćama, veli: 'Naučio sam biti zadovoljan svojom sudbinom. Mogu oskudijevati, mogu obilovati. Navikao sam na sve: biti sit i gladovati; obilovati i oskudijevati. Sve mogu u onome koji mi daje snagu' (Fil 3,11-13). Evanđeosko siromaštvo je pouzdanje u Providnost, povjerenje u Boga, stav koji proizlazi iz vjere, nutrina preobražena Duhom. Pavao veli za sebe: 'Mogu obilovati, mogu oskudijevati, sit biti i gladovati.' To ima značenje: kada obiluje ne završava u oholosti i sebičnosti; a kada oskudijeva ne dramatizira, nego zna biti zadovoljan s onim što ima. Kako uspijeva? On sam daje odgovor: 'Sve mogu u onome koji mi daje snag.' Taj Pavlov stav slobode ima svoje uporište u Bogu, i u tom smislu to je blaženstvo, ili siromaštvo u duhu."
Biskup je na kraju propovijedi pozvao: "Molimo Gospodina da nam pomogne da u svim životnim situacijama sačuvamo pouzdanje u njega, ostanemo njemu vjerni, a on nas sigurno neće iznevjeriti. Amen.

Poslije sv. mise Biskup, koncelebranti, ministranti, pjevači i svi ostali vjernici pošli su u procesiji do glavnoga križa i izmolili odrješenje za sve pokojne na groblju i potom se za sve pomolili na grobu sestre Žarke Ivasić, milosrdnice, koja je ubijena i pokopana na gospićkom groblju prije 76 godina i vodi se postupak za njezino proglašenje svetom. Na kraju smo završili pjesmom "Kraljice neba raduj se, aleluja"!

Otočac

GODIŠNJI SUSRET ŽUPNIH PASTORALNIH VIJEĆA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. listopada 2023. u 22.10 sati

PIŠE: s. Robertina Medven

OTOČAC - Popodne je u župnoj crkvi susret je počeo Službom Riječi koju je predvodio i održao homiliju gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, prema evanđeoskom odlomku današnje nedjelje. Isus nam u današnjem evanđelju donosi dva primjera molitve. U Hramu se mole farizej i carinik. Farizej zahvaljuje Bogu što nije kao ostali ljudi i nabraja njihove grijehe. Pritom izričito spominje prisutnog carinika, sretan što nije u njegovom položaju. Molitva treba biti ponizni čin vjere koja se ne pouzdaje sama u sebe, nego u Boga. U molitvi trebamo biti ustrajni, naglasio je biskup Križić te nastavio, "pazimo da ne upadnemo u zamku kao farizej koji u svojoj molitvi prezire carinika. Carinik drukčije moli: 'Bože, milostiv budi meni grješniku.' Isus veli: 'Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj (farizej).' Poniznost je oznaka istinske molitve. Spasenje je dar, plod Božje ljubavi. Molitva, ako nije takva, onda nije molitva. Biskup je završio riječima: "Nemoguće je procijeniti vrijednost prave poniznosti i njezinu snagu u duhovnom životu. Poniznost je jedini ključ vjeri, kojom počinje duhovni život, jer su vjera i poniznost neodvojive."

Nakon Službe Riječi preč. dr. Richard Pavlić, župnik u Senju i profesor na Teologiji u Rijeci, održao je predavanje u dvorani Gackog pučkog otvorenog učilištana temu: "Uloga laika u sinodalnom hodu Crkve."

Predavač je najprije protumačio dvije ključne riječi u naslovu, a to su sinoda i laici. Cijelu godinu u Crkvi se intenzivno čuju riječi kao što su: sinoda, sinodalnost, sinodalni hod… Dobar dio prisutnih vijećnika znaju značenje tih riječi, jer sudjelovali su na biskupijskim sinodalnim susretima koji su se održavali između prošle jeseni i proljeća. Međutim, mnogi vjernici, pa čak i svećenici, još uvijek ne znaju značenje riječi sinoda.
Riječ sinoda grčkog je podrijetla, dolazi od grčke riječi sy´nodos, a to je složenica od dvije grčke riječi: veznika syn (s ili sa) i imenice hodo´s (hod, put);
tako izraz sinoda označava zajednički hod, ic´i zajedno, ili zajedno biti na putu.
Prvi kršćani koristili su riječ synodia (ići zajedno, okupiti se) za označavanje liturgijskog skupa, a prije svega Crkve kao takve.

Sv. Ivan Zlatousti kaže: "Crkva je naziv za saziv i zbor". Polazeći od ovih temelja, u tradiciji Crkve se riječ sinoda (lat. synodus) ustalila za označavanje događaja zajedništva u jednoj partikularnoj Crkvi ili u jednoj crkvenoj pokrajini (metropoliji). Događaj je to koji omoguc´uje zajedničko promišljanje života i djelovanja iz vjere, kao i predlaganje smjernica za buduć´nost, a sve pod vodstvom nadležnog biskupa. U tom smislu možemo reći da i ovaj današnji skup ima neko značenje sinode… sinodalne je naravi. U povijesti Crkve, riječ sinoda uzimala se često i kao sinonim za riječ koncil (concilium), iako je koncil obično događaj šireg značenja. U svakom slučaju, polazeći od riječi sinoda, kako smo je upravo protumačili, danas se u Crkvi koriste tri snažna izraza za označavanje crkvenog zajedništva: sinodalnost, koncilijarnost i kolegijalnost. Ovim zadnjim izrazom izražava se međusobna kolegijalnost biskupa, dok riječ sinodalnost zadržava svoje šire značenje, i označava: "sposobnost svih vjernika sudjelovati, u snazi njihova krštenja, u aktivnom životu Crkve, u izgradnji njezina Tijela. Sinodalnost znači da se svaki krsštenik, kao član crkvene zajednice, osjec´a sudjelovateljem ostvarivanja temeljnog zajedničkog dobra Crkve koje je zajedništvo."
Ovako dolazimo do pojma vjernika laika a to ste svi vi koji niste svećenici
U svakodnevnom govoru riječ laik upućuje na osobu koja nije stručnjak u nekom životnom području ili vještini. Čujemo često izraz: "ja sam ti za to laik", to znači: ja ti se u to slabo razumijem. Međutim, koje je crkveno značenje riječi laik? Vraćamo se opet na grčki jezik. Riječ laik dolazi od grčke riječi laos, koja se u biblijskom duhu koristi za označavanje naroda - i to naroda Božjega.
Interesantno je da u NZ riječ laik nema svoje određenje u suprotnosti prema kleru - vjerskim službenicima, tek prvi crkveni oci riječ laik koriste u suprotnosti prema riječi klerik npr. crkveni otac Tertulijan (2/3 st.) ovako piše: "Razliku između reda i naroda ustanovila je crkvena vlast."

DRUGI VATIKANSKI KONCIL
Nakon što smo protumačili značenje dviju bitnih riječi: sinoda i laik, usmjerimo se sada prema našem današnjem pitanju: Uloga vjernika laika u sinodalnom hodu Crkve. Prije deset godina, obilježavali smo 50. obljetnicu početka II. Vat. koncila. Mnogi od Vas sudjelovali ste na petogodišnjem Tečaju vjere za teološku kulturu laika, koji se tijekom pet godina održavao u Otočcu, od 2012. do 2016. godine.
Jedna od tema ovog Tečaja bila je upravo uloga laika u životu Crkve i to stoga, što je upravo II. Vat. koncil dao snažan poticaj sinodalnom stilu crkvenog djelovanja ne samo na višim crkvenim razinama, nego i na baznim razinama župa u kojima temeljnu ulogu imaju upravo vjernici laici. Taj koncilski impuls slijedio je papa Franjo kad je u listopadu prošle godine otvorio sinodski proces na općoj razini Crkve koja je dakle, koncilska vizija uloge vjernika laika u životu Crkve i kako se ona iskristalizirala unutar Crkve u posljednjih skoro šest desetljeća od završetka Koncila? Upravo je ovo bila tema vodilja na nedavno održanom Teološko-pastoralnom seminaru na Teologiji u Rijeci, 28.09.2022.

Oblici i izazovi sinodalne Crkve
U prvom planu su župne zajednice, iako se prvotno teološko mjesto testiranja sinodalnosti odnosi na sinode i koncile na razini cijele Crkve. Sinodalnost kao stil života i djelovanja Crkve, obuhvaća sve razine crkvenog djelovanja, a kad
su u pitanju vjernici laici, u prvi plan dolaze župne zajednice. Župna zajednica je u određenom smislu privilegirano mjesto ostvarivanja crkvene sinodalnosti.
Suvremeni pastoralni teolozi ovdje razlikuju dva oblika "laičke" sinodalnosti,
implicitnu i eksplicitnu.
Ovaj prvi - implicitni oblik sinodalnosti pokriva široko, više "neformalno" područje životne stvarnosti, odnosi se zapravo, na vjernički život župljana koji ga ostvaruju u svakodnevnom okružju u kojem se nalaze. Upravo tu ulaze u obzir široka područja društveno-kulturalnog i profesionalnog života u kojima vjernici daju svoje kršc´ansko svjedočanstvo.
Drugi, eksplicitni oblik sinodalnosti ostvaruje se kroz frome suradnje na župnoj razini pri čemu su u prvom planu - što? župna vijeć´a (pastoralno i ekonomsko). Pored župnih vijeća, tu su i drugi oblici crkvenog zajedništva na župnoj razini: molitvena zajednica, župni zbor, karitativna zajednica, zajednica mladih… prof. Šimunović, župa = zajednica …
Kako su sve župne zajednice organski i pravno uključene u biskupiju, tako je i svaki svećenik koji živi i djeluje na području neke biskupije, bio on župnik ili ne, a tako i svaki vjernik laik, upućen na svog biskupa u duhu sinodalnosti, sve župne pastoralne i druge aktivnosti, usklađene su na biskupijskoj razini. U tomu veliku ulogu imaju dvije forme biskupijskog djelovanja:
- biskupijski pastoralni plan te biskupijska pastoralna vijeća. Vjerojatno smo svi upoznati da je nedavno u našoj biskupiji pokrenut postupak izbora novih članova Biskupijskog pastoralnog vijeća… i to predstavlja konkretan oblik življenja sinodalnosti na biskupijskoj razini, kao i ovaj današnji susret…

SINODALNI HOD, PAPA FRANJE
U duhu koncilskog shvaćanja sinodalnosti, gotovo 60 godina nakon početka II. Vat. koncila, papa Franjo je prošle godine, 9. i 10. listopada, otvorio trenutni sinodski proces na općoj razini Crkve. Slijedila su otvaranja Sinode na biskupijskim razinama. U našoj biskupiji bilo je to prošle godine, u subotu 16. listopada 2021. Od tada su se u svim biskupijama svijeta održavali brojni sinodalni susreti na kojima se promišljalo o sljedećoj temi:
Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje
Nije se samo promišljalo, nego se i molilo, razmjenjivala su se iskustva i raspravljalo se na biskupijskim, međubiskupijskim, dekanatskim, župnim, formalnim i neformalnim razinama i skupovima unutar cijele Crkve Važno je naglasiti: na sinodalnim susretima sudjelovali su jednakopravno vjernici laici te svećenici i redovnici, u zajedništvu s mjesnim biskupima. I u
našoj biskupiji održano je nekoliko takvih susreta na biskupijskoj i dekanatskoj razini, na kojima su velikim dijelom sudjelovali i vjernici laici. Cilj je bio do travnja ove godine (2022.) pripraviti sinodalne zaključke/sažetke/sinteze na biskupijskim razinama. Od tih su se sažetaka pripremale sinodalne sinteze na razini biskupskih konferencija i sinoda Istočnih katoličkih Crkava. Pored toga, u Generalno tajništvo Sinode, do 25. kolovoza ove godine, pristigle su sinodalne sinteze s još tri crkvene razine (ne-biskupijske):
Unije generalnih poglavarica, sinteza na temelju priloga redovničkih kongregacija i ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života (muških i ženskih).
Vatikanski dikasteriji (uredi), među kojima je i dikasterij za laike, obitelj i život (!)
Državno tajništvo, koje je izradilo sintezu na temelju izvješća apostolskih nuncija.
Uz ove kategorije, prikupljeno je više od tisuću priloga od pojedinih vjernika ili crkvenih skupina odnosno skupina koje nisu službeno priznate od strane mjesne crkvene vlasti. Svi ovi materijali trebali bi poslužiti kao polazište za izradu dvaju radnih dokumenata poznatih kao Instrumentum laboris u cilju održavanja Biskupske sinode - na razini cijele Crkve - koja će biti vrhunac sinodskog hoda, a trebala se održati u listopadu 2023. godine.

Međutim, krajem kolovoza ove godine u Vatikanu je predstavljena druga faza sinodalnog hoda Crkve. Predstavljanje je, među ostalima, imao kardinal Jean-Clode Hollerich, SJ, luksemburški nadbiskup, generalni relator XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode. On je, između ostaloga, istaknuo da je srž sinodalnih iskustava bilo: slušanje Boga kroz međusobno slušanje, nadahnuto Božjom Riječi a za spomenutu sinodalnu sintezu rekao je da je treba shvatiti kao vrhunac zajedničkog duhovnog razlučivanja. Ovdje naslućujemo jednu bitnu ulogu laika u suvremenoj Crkvi: zajedničko duhovno razlučivanje Donosim zaključne riječi nadbiskupa Hollericha: Iz svih tih podataka, uvjeren sam, vidljivo je da se nalazimo pred crkvenim dijalogom bez presedana u povijesti Crkve, ne samo zbog količine primljenih odgovora ili broja uključenih osoba, nego i zbog kvalitete sudjelovanja. Proces slušanja i razlučivanja sigurno nije bio savršen. Znamo to, ali znamo isto tako da se trudimo biti sve više slika sinodalne Crkve, učimo i na svojim pogrješkama.

Prošlu nedjelju, 16.10.2022., papa Franjo najavio je da Sinoda ipak neće završiti u listopadu 2023. godine, nego će se nastaviti u svom drugom dijelu u listopadu 2024. godine. Razlog tome su očito razlozi koje je naveo kardinal Hollerich. Papa Franjo je zbog toga odlučio da neće žuriti te je u nedjelju rekao da su "brojni plodovi sinodskoga hoda ali im je potrebno dozrijevanje" i dodao je:
Stoga sam, u svrhu što dužeg vremena za razlučivanje, odredio da će se ova sinoda održati u dva dijela. Prvi dio od 4. do 29. listopada 2023., a drugi u listopadu 2024. godine. Vjerujem da ta odluka može pomoći u razumijevanju sinodalnosti kao konstitutivne dimenzije Crkve te svima pomoći da je žive u hodu kao braća i sestre koji svjedoče radost Evanđelja.

SINODALNI ZAKLJUČCI - SINTEZA
Biskupska sinoda u Gospićko-senjskoj biskupiji otvorena je u subotu, 16. 10. 2021. Najprije je bila sv. misa u katedrali, a nakon toga svečana sjednica, prva u nizu. U radu Biskupske sinode sudjelovalo je aktivno 35 članova, među kojima su bili zastupljeni klerici i laici. Svećenika je bilo samo 11, među kojima dva svećenika redovnika. Ostalo su bili vjernici laici: dvije redovnice, vjeroučitelji, znanstvenici, zdravstveni djelatnici, predstavnici kulturnih djelatnosti te zauzeti članovi ŽPV-a. I ovo nam dosta govori o konkretnoj ulozi i vrjednovanju vjernika laika u našoj biskupiji… Održano je ukupno 5 zajedničkih sjednica članova Biskupske sinode, po jedna u listopadu, studenome i prosincu, te dvije u veljači. Pored toga, u studenome i prosincu prošle godine, radno povjerenstvo Biskupijske sinode sastavljeno od tri člana održalo je susrete po dekanatskim središtima naše biskupije. Na tim susretima sudjelovalo je po 10 - 40 osoba.

Što je na kraju zaključeno u biskupijskoj Sintezi?
Citiram:
Uočeno je da je većina vjernika Gospićko-senjske biskupije po pitanju Sinode prilično pasivna, tj. nezainteresirana ili smatra da od svega toga nema ništa. S druge strane, manjina vjernika se vrlo aktivno uključila u zajedničko promišljanje, raspravu, davanje primjedbi i sugestija. To su činili s velikom otvorenošću jedni prema drugima, poglavito prema crkvenoj hijerarhiji. Svi članovi Sinode ističu da se uočava kako Crkva ima probleme s kojima se sve teže nosi i treba žurno tražiti rješenja kako to stanje popraviti. Svjesni su da Crkva ne može učiniti nagle i radikalne promjene, ali može i treba učiniti korake koji će na duge staze donijeti pozitivne učinke. Biskupska sinoda je vrlo dobar korak na tom putu. U deset tematskih točaka, doneseni su brojni zaključci, iz kojih izdvajam samo neke detalje koji mogu poslužiti i za diskusiju:
Na pitanje tko čini Crkvu i tko su njezini suputnici izvan nje, članovi Sinode dali su sljedeće odgovore:
- zajednicu čine oni koji su aktivni u župnom pastoralu, oni koji idu na svetu misu i molitvene susrete;
- od zajednice su odvojeni oni koji su sami to htjeli, oni kojima se ne sviđaju oni koji su u župi aktivniji, neki se boje svećenika, propovijedi su im dosadne;
- mladi se boje dolaziti u Crkvu jer smatraju, tj. boje se da će ih društvo zbog toga odbaciti.
Na temu slušanja i osluškivanja drugoga u Crkvi, istaknuto je sljedeće:
Slušanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu usko su povezani. Slušati nekoga znači poštovati ga. Vježbati se u ljubavi znači vježbati se u slušanju drugoga.
Problem kod kršćana je i česta dvoličnost i paralelno podržavanje Božjeg i svjetovnog, ovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi.

Crkvenoj hijerarhiji nedostaje bolja komunikacija s vjernicima.
U Gospićko-senjskoj biskupiji nema katoličkih medija u kojima bi Crkva mogla objasniti neke svoje poteze i odgovoriti na neka pitanja.
Treba vidjeti kako riješiti problem vjernika koji se dijele jedni od drugih jer brojne male zajednice često se karakteriziraju kao sekte. No, treba paziti i dobro razlučivati jer više puta male zajednice donose više dobra nego neke velike zajednice. Razdore među vjernicima stvara i politika. Vlada stav da je Crkva bogata i da se njezina hijerarhija udaljuje od naroda i time gubi svoje značenje. To se događa zbog manjka komunikacije. Djelovanje Crkve komentiraju vjernici, ali problem je što ga na krivi način komentiraju i oni koji su nevjernici, koji ne idu u crkvu i svoje gledište prenose na druge. Vjernici imaju sve više sliku da se veliki broj svećenika ponašaju nerazborito. Negativan primjer jednog svećenika utječe na druge.

U područjima koja su tijekom Domovinskog rata bila više zahvaćena ratnim strahotama još uvijek se osjećaju posljedice, vlada netrpeljivost među običnim ljudima...
Ljudi se često trude izbjegavati biti aktivni u svojim župnim zajednicama, u biskupiji i Crkvi općenito. Rijetki su laici koji su spremni preuzeti odgovornost i aktivno djelovati. Trebalo bi uvesti neobavezna druženja u župnim zajednicama gdje bi se laici više upoznavali i zbližavali jedni s drugima i s klericima i u duhu tog zajedništva odlučivali se na uključivanje u različite aktivnosti koje postoje u toj župnoj zajednici pa i šire…
Kod mladih, a nažalost i kod djece nema kontinuiranog života i rasta u vjeri. To će se sve više odražavati u životima novih obitelji i u praksi primanja sakramenata. Događa se vrlo često da veliki broj vjernika uspostavlja vezu sa svojom župnom zajednicom samo po potrebi, odnosno kada treba primiti jedan od sakramenata ili sakramentala. Treba više poraditi na cjelovitom odgoju u vjeri, od krštenja pa sve do smrti.
Budući da se nakon pošasti korone koja je vladala u cijelom svijetu vraćamo normalnom svakodnevnom životu, treba poraditi na tome da se vjernici ponovno vrate u crkvu i slave sakramente redovitim putom kao i prije. Treba obnoviti različite susrete vjernika laika i klerika na svim razinama: župnoj, dekanatskoj, biskupijskoj, metropolijskoj i općecrkvenoj, dakle, obnoviti i širiti zajedništvo. Ovo svojevrsno duhovno pročišćenje treba iskoristiti u razlučivanju bitnog od nebitnog u životu i vjeri.
Predavač, dr. Richard Pavlić istaknuo je zaključno: "Treba nastaviti put Biskupske sinode, promišljati i dalje o gorućim problemima Crkve i uz pomoć Duha Svetoga tražiti rješenja za njih."
Slijedila je rasprava u kojoj su prisutni pastoralni vijećnici postavljali pitanja koja se odnose na aktualno stanje u kojemu se kao društvo i Crkva nalazimo.
Potom je- mons. Marinko Miličević, generalni vikar predstavio Pastoralni program Gospićko-senjske biskupije za 2022./2023.
- Zaključnim riječima biskupa mons. Zdenka Križića završio je ovaj susret.

GOSPIĆ

PROSLAVA ZAŠTITNIKA LIJEČNIKA

Liječnici  u Ordinarijatu u Gospiću
Liječnici u Ordinarijatu u Gospiću
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. listopada 2022. u 19.15 sati

Piše: s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Liječnici gospićke Podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva proslavili su svog zaštitnika sv. Luku evanđelista na njegov blagdan, jučer u gospićkoj katedrali, svečanom sv. misom koju je predvodio generalni vikar biskupije mons. Marinko Miličević, a koncelebrirali su kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, koji je i duhovnik liječnika gospićke podružnice i župni vikar o. Domagoj Jelača.

Propovijedao je mons. Miličević tumačeći Evanđelja po Luki (10,1-9) u kome evanđelist piše: "Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći… U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš… Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: Približilo vam se kraljevstvo Božje!"
Krist želi biti apsolutni Gospodar naših života, i to s pravom jer: Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! (1 Kor 6,19-20).
Predanje Bogu ima dvije dimenzije: izvanjsko predanje u ruke Božje i nutarnje predanje - pozivanje Isusa da uđe u naše srce. Učinimo li to dvostruko predanje, dajemo Gospodinu Isusu utočište u svome srcu, da Sin čovječji ima gdje glavu nasloniti. Onaj tko se predao Bogu na takav način i u radosti obnavlja to predanje, stavlja se na raspolaganje Gospodaru žetve. "Molite Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju."
Gospodin nam govori da nisu toliko bitne metode rada za buduća zvanja koliko molitva za njih. Molitva pokazuje naš trud i koliko nam je stalo do pravih pastira, a Bog ih onda prema našoj molitvi šalje na korist i posvećenje narodu i sebi na slavu. Amen."

Nakon sv. mise u dvorani biskupskog doma okupljene liječnike pozdravio je njihov duhovnik preč. Mišel Grgurić, čestitao im je Dan liječnika i izručio pozdrave odsutnog biskupa mons. Zdenka Križića. Sve prisutne pozdravila je i predsjednica ogranka dr. Marija Vrkljan-Ilijevski. Nakon toga mons. Marinko Miličević održao je zanimljivo izlaganje na temu "Molitva pod znanstvenim povećalom.

"Vjerski svjetonazor nas uči da je Bog dobar i da ljubi čovjeka te mu želi na svaki način pomoći, ne samo da dođe u Nebo, nego i ovdje na zemlji da mu bude dobro i da bude zahvalan. Budući da imamo sliku o Bogu da je dobar i da je ljubav, tada mu slobodno pristupajmo u molitvi, bez straha.
- Psalma 23. veli: 'Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam.'
- Mt 6,2: 'Kada moliš, uđi u svoju sobu i pomoli se u tajnosti. Otac koji vidi on će ti uzvratiti.'
1. Znanstvena istraživanja o utjecaju molitve na naše zdravlje, potvrđuju da je važno poznavati "Božji karakter" (Njegovu dobrotu, ljubav, nježnost, opraštanje), jer to određuje učinke naše molitve koja će se rasprostraniti na naše mentalno i tjelesno zdravlje.
a) lstražitelji sa Sveučilišta Baylor (SAD), otkrili su kad se mole Bogu koji je dobar i daje zaštitu i oslonac, osjetit će manjeg intenziteta poremećaje povezane s anksioznošću i depresijom, za razliku od ljudi koji se mole, ali ne očekuju da će dobiti bilo kakvu utjehu ili zaštitu od Boga.
b) Kada je za molitelja Bog onaj koji je izvor utjehe i snage, tada molitelj lakše stupa u prisni odnos s Bogom, jer mu to daje emocionalnu utjehu, što rezultira manjim simptomima anksioznih poremećaja.
c) Ljudi (molitelji) koji nemaju pravu sliku o Bogu dobrote i ljubavi, često molitvu doživljavaju kao neuspješan pokušaj ostvarenja bliskog odnosa s Bogom. Taj osjećaj odbacivanja ili "neuslišane" molitve može dovesti do ozbiljnih simptoma poremećaja povezanih s anksioznošću. Ljudi znaju reći, 'ni Bog me ne voli.'

ZAKLJUČAK: Znanstvena otkrića sve više potvrđuju da je realna povezanost između toga kako Boga doživljavamo i onoga što se događa u našoj duši dok molimo. (Molimo li za milost, usvajamo li krjeposti, primamo li mir, i na koncu primamo li zdravlje?).
2. Dokazano je da vjera i molitva dovode do dvije različite, ali
komplementarne zdravstvene koristi.
a) Vjerska pripadnost i redovito prisustvovanje nedjeljnom bogoslužju, povezano je s boljim zdravstvenim navikama, uključujući manje pušenja i konzumiranja alkohola. A osobna duhovnost (molitva, meditacija i sl.) pomaže u reguliranju naših emocija.
- Još jedna nedavna studija Sveučilišta Columbia otkrila je da prakticiranje redovitog razmatranja Božje riječi, ili bilo koje molitve koja nas smiruje, daje dobre učinke na mozgu, tako što zgušnjava dijelove moždane kore, i to bi mogao biti razlog kako se sam organizam molitvom štiti od depresije, posebno u osobama koje su izložene riziku od bolesti.

Promatranje mozga (EKG) za vrijeme molitve
Zanimljivo kako svjetovna znanost sugerira da smo s Bogom povezani, odnosno, da su naši mozgovi dizajnirani za druženje s Bogom. Čak su neki znanstvenici došli do zaključka, ako čovjek ne moli oboljet će prije od onih koji mole.
Studije sestara karmelićanki i franjevki koje su imale znanstveno promatranje molitve, pokazale su pozitivne promjene u brojnim anatomskim strukturama mozga (okcipitalno-parijetalni krug, parijetalno-frontalni krug, frontalni režanj, talamus, amigdala, striatum i prednji cingulatni gyrus. Nastavno medicinsko polje psihoneuroimunologije (vidi: "Razmšljanje utječe na zdravlje")
lstraživači su zaključili na čelu s dr. Gail lronson: "Čini se da okretanje Bogu, jača naš imunološki sustav i sprječava bolest gotovo pet puta učinkovitije, nego kada ne molimo." Dokazano je da: - zajedničko bogoslužje (ili bilo koja zajednička molitva), ima zdravstvene učinke.
- redovita posjećenost crkvi povezana je sa smanjenjem vjerojatnosti smrti za 30-35% i smanjenjem vjerojatnosti moždanog udara.
- u velikom longitudinalnom istraživanju, oni koji ne redovno pohađaju crkvu imaju višu stopu smrti od krvožilnog, probavnog i respiratornog poremećaja.
- otkriveno je dok ljudi zajedno pjevaju i iskreno slave Boga, to ima blagotvorni učinak na njihovo srce, otkucaji srca se zapravo, sinkroniziraju.

U jednoj privatnoj školi cijeli odgojni kolegij, zajedno s ravnateljem, proveli su testiranje: zavjetovali su se da neće nikoga ogovarati, a vide li što neprikladno na kojem kolegi (kolegici) molit će se Bogu da mu pomogne svladati tu manu. U samo mjesec dana takve prakse, ta škola dobila je najveći ugled i postala najpoželjnije mjesto za zaposlenje. (Naravno da su nastavili s tom praksom i dalje).

Tko širi vedrinu, komunicira dobro iz očišćenog srca, pokazuje višu razinu socijalne osjetljivosti i ljubavi. Takve osobe su uglavnom, imune na depresivne simptome; ako ih i imaju, onda su izrazito u nižem stupnju. Takva raspoloživost utječe dobro na druge, ali i na same sebe.

Molitva vjere može bitno utjecati na kvalitetu života, jer iz duhovnosti i molitve proizlaze učinci koji pridonose pozitivnim psihološkim stanjima kao što su unutarnji mir, vjera, nada, mistično iskustvo i pozitivno vjersko suočavanje sa životnim poteškoćama.
Snaga molitve
Da bismo bolje razumjeli snagu molitve, istraživanje Carsona i Hussa u okviru kojeg su pokušali dokučiti utjecaj molitve na šizofreniju, pokazala su sljedeće na 20 pacijenata:
Svakom od pacijenata dodijelili su jednog asistenta i podijelili ih u dvije grupe. I dok su pacijenti iz jedne grupe, pored standardne terapije, pomoću svojih asistenata, čitali molitve i druge vjerske tekstove, druga grupa koristila je samo konvencionalnu terapiju. Nakon perioda od deset tjedana, u grupi koja je čitala i slušala molitve primijećeno je da pacijenti uspješnije izražavaju svoje emocije, pozitivnije gledaju na promjene u svom životu i manje se žale na tjelesne smetnje. (Eto, zašto je dobro i samo slušanje audio Biblije kao i molitava).

Molitva koju čovjek čini u svoje ime je učinkovita i korisna, tako može biti i za nekog drugoga. U okviru istraživanja provedenog u Kardiološkoj klinici Koroner Opće bolnice u San Franciscu, dr. Byrd testirao je 393 pacijenta pokušavajući shvatiti utjecaj tuđe molitve na zdravlje pacijenata. Ljudi koji su bili izvan bolnice molili su se za pacijente sve dok nisu otpušteni. Istraživanja su pokazala da su pacijenti za koje su molili imali manju razinu začepljenosti krvnih sudova, trebalo im je manje antibiotika, obolijevali su rjeđe od pneumonije (upale pluća) i u manjim su količinama koristili kisik.
(Isto je tako iskustvo i s trudnicama, koje lakše rađaju kada se za njih moli)

Krjepost nade kao zaštita od anksioznosti i straha
U kakvoj god se situaciji vjernik nalazio on na sve treba gledati s pouzdanjem u Boga! Nada je mučno iščekivanje dovršenja naravnog ili nadnaravnog dobra!
Nadati se (vlastitom) dobru je temelj nade.
Krjepost nade nužno uključuje teškoću radi budućeg dobra jer ga iščekujemo.
Obično želje i emocije čovjeka pokreću, dok je nada teška, jer ne spada u emotivna stanja, ali ona jedina rađa autentičnu hrabrost i jakost duha!
- Nada nam pomaže da ne padnemo u dva ekstrema: očaj ili u preuzetnost.
Očaj: ništa se ne može, sve je gotovo.
Preuzetnost: bit će sve dobro zato se neću ništa truditi.
Nada nas stavlja u istinu tj. u realnost. Sv. Toma Akvinski rekao je o nadi:
"Nada daje vjerniku snagu da se suoči s poteškoćama koje su sastavni dio života."
Nada nas oslobađa bolnog sjećanja na počinjene ali oproštene grijehe.
"U nadi protiv svake nade povjerova Abraham." (Rim 4, 18)
Nada počiva na vjeri i vodi nas prema ljubavi, ne temelji se na našoj riječi, nego na Božjoj riječi.
Predavač je završio riječima Pape Franje:
"Volio bih postaviti vam jedno pitanje: Jesmo li uvjereni da nas Bog ljubi i da je sve ono što nam je obećao spreman ispuniti? Ali, oče, koliko moramo platiti za to? Jedina cijena koju treba platiti je 'otvoriti srce'!

Marija Vukić-Perković:

PJESMA KARMELIĆANKAMA

Povodom svečanog otvaranja samostana Presvetog Srca Isusova klauzornih sestara karmelićanki u Gospiću, 3. rujna 2022.

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. rujna 2022. u 13.10 sati

Kako ostati nijema, slijepa i gluha nakon veličanstvenog događaja u našem Gospiću; otvaranje samostana klauzornih sestara karmelićanki. Ponesena sjećanjima, radošću i srećom, napisah ovu pjesmu sa željom da je objavite u Ličkim novinama.

GOSPIĆKIM KARMELIĆANKAMA

Bosim stopalima
Mutila sam bistrinu Novčice
Ispod velebnog zdanja
Probudiše se trenutci sjećanja
Val radosti zapljusne mi lice
I nosi me u visine.

Došao je i taj dan
Otvara se gospićkim
Karmelićankama samostan.

Mnoštvo ljudi, svećenici, biskupi, opati ,
Kapelani,časne sestre, apostolski nuncij
Giorgio Lingva.
Devet smeđih golubica
Prekrivenih bijelim plaštevima
Prenuh se na nježni cilik zvona
Misa počinje

Vihore barjaci
Lagani povjetarac miluje mi obraze
A suze radosnice teku, teku...
Oče i majko, hvala na odgoju
Hvala biskupe, Zdenko Križiću!

Veliki samostan i moj neostvareni SAN
Ali SRCE moje pomoglo ga tkati!

Drage sestre, molite za naš Gospić
Našu napaćenu Liku
Ali kroz povijest hrvatsku DIKU
Molite za svakog čovjeka , za čitav svijet
Molitve su vaše ozdravljenju lijek!

Danas je za Gospić bogat, svečan i SVET dan
Ures mu je samostan!

Zadar, 7. rujna 2022.

U Likapediji pronalazimo i autoricu pjesme s kratkim životopisom:

VUKIĆ- PERKOVIĆ, Marija, nastavnica i pjesnikinja (Gospić, 8. VIII. 1942.). Rođena u obitelji Stipe i Kate rođ. Vukić. Osnovnu i Učiteljsku školu te Pedagošku akademiju završava u rodnom gradu (1962). Nakon završetka školovanja službuje kao učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika u okolici Zadra (Ljubač, Ražanac, Crno), a zatim u Zadru do umirovljenja (2002). Rano je počela pisati pjesmice u osnovnoj školi. Pjesme objavljuje u Narodnom listu, Zadarskom listu, Hrvatskom narodnom listu, Ličkom planinaru i Zadarskom regionalu.

DJELA: Sunce iza oblaka. Zadar. 2003 - Velebite postajo moje ljubavi. Zadar 2006. - Što ljubav može… Zadar. 2009 - Uzdah. Zadar. 2018. - Lika i velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti. Zastupljena s dvije pjesme. Gospić 2017. - Iz životne torbe jedne nastavnice. Zadar, 2022.


Udbina

PROSLAVLJEN DAN HRVATSKIH MUČENIKA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. rujna 2022. u 17.45 sati

UDBINA - Današnju svetu misu povodom Dana hrvatskih mučenika suslavili domaćin gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, splitsko-makarski nadbiskup i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije Dražen Kutleša, krčki biskup Ivica Petanjak, šibenski biskup Tomislav Rogić, dubrovački biskup Roko Glasnović, riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić, umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića mons. Tomislav Subotičanec, izaslanik bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka mons. Stjepan Tiček, generalni tajnik HBK preč. Krunoslav Novak, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Dalibor Renić, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Juro Šimić, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Ivo Martinović, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić te drugi svećenici.

Dobrodošlicu i pozdrav uputio je domaći biskup Križić, riječima: "Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, sve vas pozdravljam ovdje na Udbini na jednom od tolikih stradanja našeg naroda. Ne moramo dugo tražiti takva mjesta gdje su sve mučenici stradali. Nijedan narod ne smije zaboraviti svoje mučenike kao ni ideale za koje su život dali. Ovo svetište je posebna zahvalnost i molitva za njih, a također molimo da nas kod Boga trajno zagovaraju. Ovo mjesto nas poziva da mi živimo one vrednote za koje su oni stradali."

Biskup Radoš u homiliji je promišljao o poruci Kristove ljubavi koja, kako je rekao, odjekuje po Kristovim učenicima koji su, natopljeni njegovom ljubavlju, postali mučenici. Oni, poručio je biskup Radoš, natapaju zemlju i čine ju plodnom. Želimo na ovome mjestu ponovo ponijeti njihovu poruku kao sveti zavjet. Želimo ju čuti na razini srca jer je na toj razini ona i poslana. Samo se na toj frekvenciji može razumjeti poruka koja je ispisana krvlju. Stoga, istaknuo je propovjednik, moramo toj poruci pristupiti s posebnim poštovanjem kako bismo ju očuvali neokaljanom od naših ljudskih interesa, naglasio je.

Naše su misli, rekao je biskup Radoš, usmjerene na mučenike Crkve, na sve mučenike našega hrvatskoga naroda. Njih želimo ovdje na ovom mjestu častiti. Nekima imena znamo, a nekima ne, naglasio je. Mučenici su svjetlo koje svijetli u našoj kući, u Crkvi. Naši mučenici osobito svijetle u životu našega naroda iz kojega su potekli i u kojem su propovijedali.

Osvrćući se na evanđeoski odlomak o domaćinovu sinu kojega vinogradari pogubiše, propovjednik je istaknuo da od Sina koji je ubijen teče krv prema svakome koji daje svoju krv za Boga. On je došao na hodočašće po zemlje da dotakne svaku ranu, da obriše svaku suzu, da odnese tjeskobe, ubije beznađe smrti, da nas utješi, osvježi i vrati nam dostojanstvo, naglasio je biskup Radoš te dodao da ljubav traži promjenu.

Ljubav traži od nas da naše srce počne drugačije kucati, da se promijeni. Bog koji dolaze traži od nas da promijenimo ritam našega srca. Da ono ne kuca samo za nas, nego da uvijek kuca s Bogom i za ljude. Da kuca tako široko da čovjeku daje prostor za novi život i novi početak. Traži promjenu na koju nismo uvijek spremni, dodao je.

Ističući da je Krist zaglavni kamen prema kojem teži naš život, propovjednik je pojasnio da je Krist središte povijesti čovjeka i središte Crkve. Došao je ugraditi sebe u ljudsku povijest. U njemu je sva građevina povezana. U njegovoj je glavi povezano nebo i zemlja. Posebno mjesto imaju svjedoci čiji je život natopljen Božjom ljubavi. Iako je smrt možda strašna, oni odlaze u smrt pjevajući. Oni znaju da smrt nije kraj. Oni znaju da je zadnji izdisaj prvi udisaj novoga života. Za njih smrt nije kraj, nego prijelaz u kraljevstvo Božje, rekao je biskup Radoš.

Osvrnuo se i na krik mučenika, rekavši da je on uvijek molitva Bogu upućena za one koji ih ubijaju. To je molitveni vapaj za ljude koji ne poznaju Boga, koje Božja ljubav nije dotaknula. Ne znamo sva njihova imena, no to nije ni važno jer ih Bog već ima urezane u svojim dlanovima, rekao je, između ostaloga, varaždinski biskup Bože Radoš.

Na kraju mise svima je zahvalio biskup Križić te biskupu Radošu darovao sliku Krbavskog križa koji je modruški biskup Krištofor bježeći pred Turcima ponio sa sobom. "Križ je jedino što je mogao nositi", rekao je biskup Križić te dodao: "neka bude znak koji ćemo nositi u srcu a našem biskupu Radošu uspomena na ovo svetište i mjesto".

Pjevanje na misi predvodio je zbor Gospićko-senjske biskupije, uz orguljsku pratnju Marija Mićunovića i pod ravnanjem Ivana Prpića - Špike.

Proslava Dana hrvatskih mučenika na Udbini počela je trodnevnicom od 7. do 9. rujna, a prije današnje svete mise Križni put od crkve Sv. Marka Groba na Krbavskom polju prema Crkvi hrvatskih mučenika vodio je fra Marijan Radman. (IKA)

SMILJAN

PLODOVI JESENI

Početak svete mise u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
Početak svete mise u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. rujna 2022. u 13.45 sati, video dopuna ua 15.20

SMILJAN - Danas je u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije od Karmela izgrađene 1864. msgr. Nikola Turkalj, smiljanski župnik slavio svetu misu povodom početka jeseni. Smiljanski vjernici za tu su prigodu na oltaru izložili nešto svojih ovogodišnjih proizvoda na čemu rad nije bio nimalo lak zbog dugotrajne suše.

- Ova je godina teška godina, sušna godina. Teško je i bilo dočekati da uberemo nešto iz naših vrtova i naših polja. Činili se kao da će i Ličani morati kupovati krumpir, bilo je teško očekivati dobar urod voća i povrća. -rekao je župnik Turkalj.

Pred kraj slavlja grupa mladih vjernika donijela je plodove jeseni iz Smiljana i okolice. (Ln)

Evo i video zapisa:
youtu.be/2d_mMxsxbOw

Završena je gradnja Samostana karmelićanki u Gospiću

OTVOREN JE I POSVEĆEN SAMOSTAN PRESVETOG SRCA ISUSOVA

Gradnja je trajala samo 26 mjeseci.

Okupljanje vjernika i uzvanika u dvorištu novoizgrađenog Samostana karmelićanki u Gospiću/Snimio Marko Čuljat
Okupljanje vjernika i uzvanika u dvorištu novoizgrađenog Samostana karmelićanki u Gospiću/Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. rujna 2022. u 16.45 sati, dopuna u 22.15 sati

GOSPIĆ - Prije 26 mjeseci, točnije 17. srpnja 2020., u organizaciji Gospićko-senjske biskupije postavljen je kamen temeljac za gradnju Samostana Presvetog Srca Isusova klauzurnih sestara karmelićanki. Plac za gradnju poklonili su brat i sestra Marija Vukić-Perković i Ivan Vukić iz Gospića. Bio je to njihova očevina na kraju Ulice kneza Lovre Milinkovića na desnoj obali rijeke Novčice, negdje u visini pola Kaniške ulice.

Po lijepom sunčanom i svježem danu do 11 sati i početka svete mise okupilo se mnoštvo. Parkiralo se uz pomoć redara po obližnjim njivama, a do samostana je vodio crni tepi asfalta koji su ovih dana postavili radnici Lika ceste iz Gospića. Protezali su noge i brojni svećenici među kojima je bilo najviše fratara. Redari su pazili kako se parkira, ali i kako se vozi. Na prvom parkiralištu bila su i dva autobusa, jedan splitske, a drugi zagrebačke registracije. U dvorištu Samostana već se okupilo mnoštvo, a neki su prije mise jaužnali ponijete sendviče, a na jaužnu su se dozivali i čuvari u žutim biskupijskim prslucima.

Svečano misno slavlje predvodio je apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, koji je i blagoslovio kamen temeljac.

-Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua rado se odazvao pozivu da predvodi ovo euharistijsko slavlje i da na određeni način zaokruži izgradnju ovoga doma molitve. - rekao je na početku slavlja mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup i pozdravio đakovačko-osječkog metropolitu Đuru Franić, iz čije biskupije dolazi ova zajednica sestara karmelićanki.

Uz sestre karmelićanke na svečanosti su bili brojni gosti i uzvanici, a među njima splitsko-makarski mitropolit mons. Dražen Kutleša, riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, biskup krčki mons. Ivica Petanjak, biskup šibenski mons. Tomislav Rogić, nekada kancelar u Gospiću i izaslanik zadarskog nadbiskupa mons. Josip Lenkić, te predstavnici senjskog kaptola, brojni svećenici, redovnici i redovnice. Bili su i Ernest Petry, ličko-senjski župan i Karlo Starčević, gospićki gradonačelnik i izaslanstva gradova i općina s područja Biskupije.

Ukupna vrijednost je vrijednost radova 15 milijuna kuna, a izvođač je bila građevinska tvrtka "AB gradnja" iz Karlovca.

Pripremila: s. Robertina Medven

POZDRAV BISKUPA MONS. ZDENKA KRIŽIĆA
Biskup domaćin mons. Zdenko Križić pozdravio je i zahvalio svima da su došli na ovu proslavu blagoslova novog samostana sestara karmelićanki koje žive zatvoreni stil života, posvećen prvenstveno molitvi i žrtvi za Crkvu, za narod, za obitelji, napose za one koji trpe i pate te nastavio: "Pozdravljam zajednicu sestara i želim im dobrodošlicu u ovaj kraj naše domovine sa željom da ih Bog u svemu prati svojim blagoslovom i da po njima Bog bude blagoslov za sav puk naše biskupije i naše domovine.

Srdačno pozdravljam Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua koji je, sigurno se mnogi od vas sjećaju, 2020. g. blagoslovio kamen temeljac ovog samostana. Odazvao se rado kompletirati ono što je započeto, tj. predvoditi ovo euharistijsko slavlje pod kojim će blagosloviti ovaj samostan sestara karmelićanki, odnosno, ovaj dom molitve. "Grazie eccellenza!"

Srdačan pozdrav našim nadbiskupima i biskupima. S nama su danas i koncelebriraju: nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić iz čije nadbiskupije dolazi ova zajednica sestara; nadbiskup i metropolit splitsko-makarski mons. Dražen Kutleša; nadbiskup koadjutor riječki mons. Mate Uzinić; biskup krčki mons. Ivica Petanjak; biskup šibenski mons. Tomislav Rogić; izaslanik zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića mons. Josip
Lenkić. Uz biskupe i nadbiskupe koncelebrirali su sedamdesetak svećenika i redovnika.

Biskup je potom, pozdravio kanonike Senjskog kaptola, sve nazočne svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove, ministrante. Pozdravio je napose Provincijala karmelićana i zajednicu karmelićana koji su prije deset dana došli u Gospić gdje će pastoralno opsluživati Gospić i neke okolne župe. Biskup Križić uputio je i pozdrave: županu Ličko-senjske županije, gradonačelniku grada Gospić te svim drugim gradonačelnicima i načelnicima gradova i općina na području Gospićko-senjske biskupije. Pozdravio je i sve predstavnike važnih ustanova našeg grada i županije: školstva, zdravstva, policije, državnog arhiva, vatrogasne službe, Gorske službe spašavanja, predstavnike hrvatskih branitelja i drugih. Pozdravio je posebno direktoricu Građevinske tvrtke "AB Gradnja" Mariju Janžetić i partnere koji su gradili ovaj samostan i zahvalio na izvrsnoj suradnji.

Biskup je na kraju pozdravio sve dobročinitelje u gradnji ovog samostana, "a to ste gotovo, svi vi prisutni i puno onih koji nisu s nama ovdje. Hvala vam svima koji ste došli da zajednički zahvalimo Bogu za ovo djelo i preporučimo mu život i budućnost ove redovničke zajednice.

Na sv. misi pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića, uz glazbenu pratnju župnog vikara o. Marka. Nakon pričesti biskup Križić izrekao je Molitvu blagoslova i pozvao apostolskog nuncija da pođe sa sestrama blagosloviti samostan.

RIJEČ NUNCIJA
Pozdravio je oce biskupe, braću i sestre karmelićanke te izrazio radost da se ovaj samostan izgradio tijekom sinodalnog puta Crkve. U djelima sv. Terezije Avilske 600 puta ponavlja se riječ put, put k savršenstvu koji je nju vodio iz prostorije do prostorije. Ovo putovanje nije bilo samo u slikama nego u stvarnosti. Proputovala je cijelu Španjolsku utemeljujući svoje zajednice. Bila je neumorna žena i "skitnica". Unutarnje putovanje uvijek je vanjski hod do braće i sestara. Terezija inzistira na međusobnoj ljubavi. Osuđuje osuđivanja i ogovaranja u zajednicama jer to narušava slogu bez koje su sestre uznemirene. Sv. Terezija je također rekla: "Nemojte zaboraviti da duša tako može izgubiti mir."
Nuncij je pozvao: "Hodajte zajedno, pružajte jedna drugoj ruku do savršenstva.
Ljubite jedna drugu kao sestru. Isus će pitati: 'Gdje ti je sestra?' Koristite prilike da se napunite ljubavlju kojom ćete ljubiti jedna drugu i cijelu ovu biskupiju."

ZAHVALA BISKUPA KRIŽIĆA
Iskrena zahvalnost svima vama koji ste došli sudjelovati u ovom svetom činu blagoslova novog samostana u kojem će živjeti, moliti i raditi sestre karmelićanke koje još jednom pozdravljamo želeći im Božji blagoslov u svemu što ih čeka u služenju Bogu i narodu. Neka po njihovu zagovoru dobri Bog udjeljuje trajno svoj blagoslov za narod ovog kraja, cijele naše biskupije i cijele domovine.
Hvala Apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj koji se rado odazvao predvoditi euharistijsko slavlje i blagosloviti ovo novo zdanja, kao i na prekrasnim riječima podrške našim sestrama. Hvala i našim nazočnim nadbiskupima i biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama.

Hvala mnogim dobročiniteljima bez čije pomoći ovo zdanje ne bi bilo ostvareno. Pouzdano znam da su mnogi izdvajali od svojih skromnih prihoda i davali za izgradnju ovog samostana. Najvažnije je da su pojedinci i obitelji to činili s vjerom i s ljubavlju zato su njihovi darovi veliki bez obzira na veličinu priloga koji su davali. Uvjeren sam da će svima njima sestre to vratiti svojim molitvama.
Izdvajamo zahvale:
Riječkoj nadbiskupiji i nadbiskupu koadjutoru mons. Mati Uziniću, Zadarskoj nadbiskupiji i nadbiskupu Želimiru Puljiću, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i nadbiskupu Đuri Hraniću iz čije nadbiskupije dolaze ove sestre, sestrama karmelićankama iz mnogih samostana u Italiji i iz drugih zemalja za pomoć. Ne malu pomoć dala je dobrotvorna organizacija "Kirche in Nott" iz Njemačke kojima od srca zahvaljujemo.

Zahvaljujemo Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova europske unije na njihovu prilogu; sveučilišnom profesoru u miru zagrebačkom svećeniku Matiji Berljaku, mons. Juraju Batelji postulatoru za kauzu blaženog Alojzija Stepinca, Davoru Vukmiriću i njegovim prijateljima koji su samoinicijativno skupljali donacije i usmjeravali u ovaj projekt, obitelji Mande i Karla Starčević na velikodušnoj pomoći, Gradu Gospiću s uredima na čelu sa gradonačelnikom, Lika cestama na izgradnji pristupne ceste, obitelji Sokolić iz restorana "Maki", Davidu Čipliću iz "Klesarstva Čiplić" na vrijednom doprinosu u kamenoklesarskim radovima, obitelji Ive i Marije Vukić te Marije Perković koji su darovali cijelu ovu parcelu za ovaj projekt. Iskrena zahvalnost Građevinskoj tvrtki AB Gradnja iz Karlovca, posebno direktorici gospođi Mariji Janžetić, s kojima smo imali izvrsnu suradnju. Hvala i projektantima ovog objekta Petru Luši i svima koji su u njega ugradili svoje znanje, ljubav i trud. Posebna zahvalnost ekonomu naše biskupije preč. Nikoli Turkalju koji se nije štedio prateći ovaj projekt uz mnoge žrtve, kao i Marijanu Šegi, voditelju biskupijskog graditeljskog ureda. Hvala i svećenicima naše biskupije koji su, u okvirima svojih mogućnosti, pomagali realizaciju ovog projekta i radovali mu se. Hvala sestrama Presvetog Srca Isusova na mnogim uslugama koje nemaju cijene. Hvala i svima koji su pridonijeli u organiziranju ove proslave: posebno vlč. Mišelu, volonterima, pjevačima i voditeljima zbora, policiji, bogoslovima i mnogim drugima. Neće mi zamjeriti mnogi drugi dobročinitelji čija su imena zapisana u knjizi dobročinitelja. Neka Gospodin uzvrati svima koji su na bilo koji način sudjelovali u realizaciji ovog djela, a svi će oni biti prikazivani Bogu u molitvama ovih sestara.


GOSPIĆ:

PRVA MISA U SAMOSTANU KLAUZURNIH SESTARA KARMELIĆANKI

Misu je slavio mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup.

Propovjed mons. Zdenka Križića
Propovjed mons. Zdenka Križića
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. rujna 2022. u 18.20 sati

Piše s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić slavio je danas svetu misu u kapeli Presvetog Srca Isusova u novoizgrađenom samostanu klauzurnih sestara karmelićanki u Gospiću. U koncelebraciji su bili ekonom biskupije Nikola Turkalj i kancelar i tajnik Mišel Grgurić, dok su kod oltara posluživali bogoslovi Karlo Špoljarić i Marko Butković.

Svetoj misi prisustvovale su i sestre Presvetog Srca Isusova koje djeluju u Biskupskom domu u Gospiću. Na početku sv. mise biskup Križić je rekao:
- Danas treba više moliti, a manje govoriti. Zahvalimo Bogu na ovom daru. Prema riječima sv. Terezije, samostan je otvoren kad se u njemu slavila Euharistija. Evo, mi danas slavimo ovdje prvu sv. misu. Zahvalimo Bogu na cijelom ovom putu od odluke naše biskupije sa svojim svećenicima da ovdje sagradimo samostan za vas koje svoj život prikazujete za Crkvu i cijeli narod. Sv. Terezija smatrala je pozitivnim ako su osnutak samostana pratile poteškoće, kao što i ovdje ima još toga što treba riješiti. To je znak da ima sila koje se protive.

Mi blagoslivljamo Vašu kapelu, kuću i sve vas koje ćete ovdje živjeti i ovdje moliti, uzdizati molitve za narod. Zazovimo dragog Boga da blagoslovi ovo mjesto po Njegovoj i vašoj svetosti. Zamolimo Ga da svojom milošću i silom blagoslovi ovu vodu kojom ćemo sve blagosloviti. Mi smo živa Crkva da budemo znak ljubavi kojom Bog ljubi sve. Ljude obasiplje ljubavlju. Danas slavimo prisutnost euharistijskog Isusa. On boravi na nekom mjestu zbog ljudi.

U SZ stoji da je Bog napustio svoje prebivalište u narodu koji je pokazivao svojim grješnim životom da mu Bog ne treba. Prorok Ezekiel govori: "Dolazit će nevolja za nevoljom, jedna zla vijest za drugom! I tražit će se viđenje u proroka; u svećenika neće više biti zakona ni u starješina savjeta! Kralj će protužiti, a kneza će spopasti užas i ruke će puku zadrhtati, jer ću ih nagraditi prema putovima njihovim i sudit ću im prema sudovima njihovim. I znat će da sam ja Jahve."( EZ 7, 26-27).

U Knjizi Postanka, nakon što je Abraham saznao za Božji plan o uništenju Sodome i Gomore, pitao je Boga, bi li On želio poštedjeti gradove ako se u njima nalazi pedeset nevinih, bogobojaznih ljudi. Bog je rekao Abrahamu da će, ako pronađe pedeset pravednika, zbog njih poštedjeti grad. Abraham je pitao za sve manji i manji broj sve dok nije došao do deset ljudi, dok mu Bog nije odgovorio: "Zbog desetero pravednih ljudi neću uništiti grad." (Postanak 18, 32).

Vaša prisutnost, drage sestre, u ovom samostanu bit će poslanje molitve i blagoslova. Tijekom cijele povijesti spasenja, ako je bio jedan molitelj, Bog je poštedio to mjesto. Budite posrednice blagoslova. Na početku je radost. To raspoloženje, oduševljenje zadržite, jer vaš život ima posebno poslanje i smisao. Budite znak božanskoga da po Vama Bog daje blagoslov na narod i na ovaj grad. Budite sretne, zračite radošću i ozračite sve koji vas dolaze pohoditi iz bilo kojih motiva.

Biskup je uvodni nagovor završio riječima:
- Mi smo u samostanu koji nosi naziv Srca Isusova. Ovdje su i sestre Srca Isusova koje djeluju u biskupskom domu. Budimo drugima znak koji će drugima izazivati pitanja i davati odgovore. Zahvaljujem Bogu na ovom daru. Molimo ga da njegove oči budu i obnoć otvorene za ovo mjesto i zajednicu. Amen.

U subotu u Gospiću

OTVARANJE SAMOSTANA KARMELIĆANKI

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. KOLOVOZA 2022. U 17 SATI

GOSPIĆ - Svečano otvorenje Samostana Presvetog Srca Isusova klauzurnih sestara karmelićanki biti će u subotu, 3. rujna s početkom u 11 sati u Ulici kneza Lovre Milinkovića 27. Svečano misno slavlje će predvoditi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua ispred zgrade novog samostana.

KATEHETSKI DAN VJEROUČITELJA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. kolovoza 2022. u 10 sati

Piše: s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Katehetski dan za vjeroučitelje Gospićko-senjske biskupije održan je jučer. Početak je bio u gospićkoj katedrali gdje je u 9 sati Pokorničko bogoslužje održao predstojnik Katehetskog ureda mons. Marinko Miličević, a nakon toga bila je prigoda za sv. ispovijed. Svečano misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u koncelebraciji s generalnim vikarom i predstojnikom Katehetskog ureda Marinkom Miličevićem, tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem, župnikom o. Antom Kneževićem, župnim vikarom o. Domagojem Jelačom i preč. Lukom Blaževićem, ravnateljem Karitasa. Posluživao je bogoslov Karlo Špoljarić. Pjevali su vjeroučitelji uz glazbenu pratnju vjeroučitelja Franje Puškarića.

Biskup se u propovijedi osvrnuo na navještaj sv. Pavla da Isusov križ imamo stoga, jer je križ srce spasenja svijeta. Pavao je potpuno svjestan težine ovog navještaja dok osoba ne prodre dublje u misterij križa, a to je misterij Božje ljubavi prema ljudima. Križ je izričaj ljubavi, a ljubav je nedjeljivo povezana sa žrtvom. U životu je tako. Dijete se rađa uz boli, ali majka koja želi dijete, prihvaća svjesno tu bol i odgaja dijete sve dok ne postane samostalno i to uz cijenu velikih žrtava. Ali koja majka stavlja to u prvi plan? U prvom planu je ljubav prema djetetu i radost zbog djeteta, a žrtve su gotovo sporedne.
Kada se otkrije vrijednost križa, odnosno vrijednost Božje ljubavi, onda sve drugo postaje sporedno. Psalmista veli: "Bože, ljubav je tvoja bolja od života." Svi Isusovi učenici dali su živote za tu ljubav. Zato Pavao veli da je križ Božja snaga i Božja mudrost, a za Židove križ je sablazan jer oni u njemu, odnosno, u smrti na križu, vide samo prokletstvo, užas, Božju kaznu. Za Grke je križ ludost i samo luđaci mogu vidjeti u križu nešto dobro, stoga ga treba izbjegavati, odbacivati, od sebe, a ni slučajno predstavljati križ kao nešto veliko, napose ne kao nešto božansko. Unatoč svemu, Isus izjavljuje: Tko ne prihvati svoj križ ne može biti moj učenik." Kako to razumjeti?
Kada se ljudima, ne samo površnim vjernicima, spomene križ, djeluje to uvijek nekako zastrašujuće, opasno. Pa i naša spoznaja križa je takva da se uvijek ne može nazvati evanđeoskom. Mi o križu puno bolje znamo govoriti drugima nego što ga razumijemo u našem konkretnom životu. U mnogočemu iskvarili smo Kristov križ promatrajući ga uvijek kao neko razapinjanje u najdoslovnijem smislu riječi. Križem naziva se sve ono što nam je u životu teško, bolno, zahtjevno. Neke patnje mi prouzročimo sami sebi svojom nerazboritošću, neodgovornošću ili ludošću. I onda to nazovemo imenom "križ". Križ je presveta stvarnost u kršćanskom životu i ne može se pripisati koječemu. .. Ono što se čini bez ljubavi, bilo ne znam kako veliko, ne može se nazvati križem. Patnja koja se nosi bez ljubavi, koliko god bila velika i bolna ne može dobiti naziv "križ". Što je zapravo, križ? U čemu je Isusov zahtjev "uzeti svoj križ"? Križ je ljubav, darivanje, predanje. Nisu to samo dvije grede. Nije to svaka patnja, nego samo ona koja se prihvati i nosi s ljubavlju ili je nikla iz ljubavi. U ovom smislu razumljivo je zašto đavao želi spriječiti Isusa da ide na križ. Ne zato što je đavao dobar ili osjetljiv za ljudsku patnju, nego zato što je Isusov križ ljubav, darivanje.
Zašto đavao huška na užitak? Zato što je to sebičnost, egoizam, a to čovjeka duhovno ubija, prazni ljubavlju. Kada čovjek nešto nosi s ljubavlju to izgubi svoj trpeći aspekt. Kad nešto voliš to prestaje biti teško. Kakve sve žrtve čovjek prihvati da bi išao ne znam gdje, ako ga zanima, ako nešto voli. Neki se ispričavaju da ne idu na misu jer im je crkva daleko, a zapravo, petnaestak minuta pješačenja. Ali nemaju problema poći u susjednu zemlju gdje se može bolje vidjeti pomrčina sunca ili gdje će biti kakav zabavni sadržaj. Kad se nešto voli onda to prestaje biti žrtva ili križ. Isusov govor učenicima da moraju uzeti križ, znači da se moraju opredijeliti za ljubav koja je sposobna žrtvovati se i nesebično darivati. Ako je istina da je ljubav objava Boga i da se bez ljubavi ne može upoznati Boga, onda je posve razumljivo zašto je baš na križu, prema najstarijem evanđelistu, Isus prepoznat kao Bog. Patnja nošena s ljubavlju i strpljivošću objavljuje Boga. Patnja je, stoga najprikladniji moment da čovjek susretne Boga. Nije čudno što se najveći broj ljudskih obraćenja dogodio u trenucima trpljenja. Križ se tako predstavlja kao nužnost jer bez njega nema prave ljubavi. Svi mi, kada nekoga posebno volimo, imamo i potrebu za tu se osobu žrtvovati i sretni smo što smo joj na taj način pokazali ljubav. Križ i žrtva za nekoga su najjači dokazi ljubavi. Kada se netko prestane žrtvovati za drugoga to je najsigurniji znak da je ljubav ishlapila, napose u braku. Čovjek ništa ne može voljeti kao ono što ga je stajalo napora, muke i žrtve.
Kada čovjek izgubi sposobnost trpljenja, izgubio je sposobnost promjene. Kada čovjek u svom životu počinje odbacivati križ, odbacuje i mogućnost životne preobrazbe, mogućnost da postane bolji, plemenitiji, svetiji. Kada Isus govori o potrebi da njegov učenik uzme križ i ide za njim, napominje da treba uzeti "svoj križ". Evanđelist Ivan i za Isusa veli: "A on noseći svoj križ uziđe na mjesto zvano lubanja" (19,17). Naglasak je na "uzeti svoj križ". To znači znati trijezno živjeti i s onim poteškoćama koje život donese, a tih će uvijek biti. A kada se poteškoće ne znaju nositi one se dramatiziraju, postaju razlog optužbi, sukoba, traženja krivca, nemira i razdora. Osoba ili cijela obitelj tada gube radost, vedrinu, a kućom zavlada tjeskoba, nervoza, prigovaranja, sukobi. Gubi se osjećaj radosti i sreće. Često to bude zbog sasvim malih stvari. Križ je takav: ili osobu oplemeni ili deformira. Zato je važno znati svoje patnje ili patnje obitelji trijezno promeditirati, integrirati, prihvatiti kao neizbježan dio života. To je moguće samo snagom Božje ljubavi. Ljudi su skloni u patnji jadikovati bez traženja uzroka. Svaka patnja ima svoje zašto, ali ima i svoju konkretnu ponudu. Čovjek neke stvari ne može upoznati ako ne iskusi neku patnju. Patnja ili križ imaju snagu otvoriti nam oči nekim istinama do kojih ne bismo mogli doći nikakvim drugim putom. Zato izbjegavanje križa nikada nije put čovjekovog ostvarenja. Stoga, Isus veli: "tko želi sačuvati svoj život izgubit će ga". Ako netko misli da će, izbjegavanjem svega što je teško i naporno, ili prebacivanjem svega toga na leđa drugih, tako sebi produžiti život, učiniti ga ljepšim i sretnijim, taj se vara. To nije put na kojem se može ostvariti punina života. To je put osiromašenja i praznine.
Zato Isus dodaje: "Tko izgubi svoj život naći će ga", tj. tko u životu prihvati put darivanja i ljubavi ne može život izgubiti. U patnji i križu skloni smo vidjeti samo teret, ali ne i ono misteriozno što križ daje. Nekada se to otkrije tek poslije dužeg vremena. Neki u križu vide samo neku kaznu, a ne Božju vrijednu ponudu. Nekada pomislimo da je naš križ najteži i rado bismo ga zamijenili s nekim drugim. Istina, najteži je samo zato što ga mi nosimo. Križ koji nose tuđa leđa nikada ne izgleda tako težak. Nositi svoj križ znači: prihvatiti križ sebe, križ svoje ograničenosti, svoje bolesti, svojih neuspjeha, neispunjenih želja, itd. I također znati prihvatiti križ drugoga kao različitog od sebe, ili drukčijeg od onoga što bih ja želio.
Biskup je završio molitvom velikog Dostojevskog koji napisa: "Gospodine, ne molim te da me oslobodiš križa, nego da me učiniš dostojnim moga križa Amen."
Na kraju sv. mise biskup Križić podijelio je kanonske mandate vjeroučiteljima koji su zaposleni na određeno vrijeme.

Drugi dio programa Katehetskog dana nastavili su prisutni u biskupijskoj dvorani. Najprije je svoju riječ uputio biskup ordinarij mons. Zdenko Križić. Zahvalio je predstojniku mons. Marinku Miličeviću za požrtvovni rad u Katehetskom uredu, potom je zahvalio vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima za njihovo zalaganje i naporni rad u školi gdje su pod povećalom više nego drugi nastavnici. Pozvao ih je da se nastoje u školi biti znak, jer u školi su ne samo za teoretsku nastavu nego i kao svjedoci.
Biskup je, potom spomenuo Sinodu u prošloj školskoj godini koja je bila jedno lijepo iskustvo za našu mjesnu Crkvu jer se uključilo više laika. Bilo je lijepih sugestija i zdrave kritike. Neki su imali prvi put priliku javno izreći svoje mišljenje o Crkvi.

Laici su premalo uključeni u donošenje odluka i smjernica.
Biskup je zatim, objavio dolazak klauzurnih sestara karmelićanki u Gospić. Njihov rad nije manje važan od aktivnog rada. Dapače, njihov život je u snazi molitve i žrtve. Sveta Mala Terezija živjela je u Karmelu i proglašena je zaštitnicom misija, iako nikad nije bila u misijama.
Mladi nadbiskup - koadjutor dr. Alojzije Stepinac doveo je sestre karmelićanke u Brezovicu. Tom prigodom rekao je: "Kad zatvorim klauzuru Karmela, bit će to za mene najsretniji dan. Ali hoću uzoran Karmel ili nikakav… Dok podižemo ovaj samostan, gajimo čvrstu nadu, da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi na Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod…" Blaženik je također rekao da čovjek svoj križ treba nositi ne samo strpljivo nego i s ljubavlju, radošću, osmjehom na licu, jer tek tako pobjeđujemo svako zlo i neprijateljstvo i sve ono što nas udaljuje od dragog Boga.
Većina znamo napamet njegove riječi: "Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od nikoga natkriliti."

Biskup je nastavio: "Ovaj samostan je također blagoslov za našu biskupiju koja je najsiromašnija po redovnicama i redovnicima. Ove redovnice su u zatvoreni samostan ušle iz ljubavi prema Bogu. Svečano otvorenje i blagoslov ovog samostana bit će 3. rujna s početkom u 11 sati. Svečano misno slavlje predvodit će apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua.

Salezijanci odlaze iz Pastoralnog centra Plitvice, jer nemaju mlađih članova.
Naša biskupija siromašna je sa svećenicima. U Gospić su došli i redovnici karmelićani, njih četiri koji će upravljati župom Navještenja BDM u Gospiću i nekim susjednim župama. Nije bitno gdje tko radi, nego kako radi.

Osvrnut ću se na vjeronaučno znanje krizmanika. Svećenik koji ih dođe ispitati neposredno prije dijeljenja sakramenta sv. potvrde nailazi na osnovno neznanje. Neki ne znaju ni broj sakramenata, ni koji su. Za krizmu govorimo o sakramentu zrelosti, a ta zrelost je zapravo, neznanje. Na vama je dobar dio odgovornosti.

U nekim našim krajevima gase se razredi jer nema dovoljno učenika, pa onda dolazi i do manjka sati za punu satnicu. Još jednom vam zahvaljujem za sve i zazivam Božji blagoslov na učenike i vas u školskoj godini pred nama.

Slijedilo je predavanje mons. dr. sc. Maria Tomljanovića na temu:
"Mir srca u nemirnim vremenima."
Isus reče svojim učenicima: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši ..."
Sv. Augustin definira mir kao "spokojnost reda". Red je pravilan raspored stvari prema njihovoj prirodi i njihovoj svrsi. Istinski mir može se definirati kao tišina i smirenost entiteta koji je zadovoljan situacijom u kojoj se nalazi, ne zbog nemara, samozadovoljstva i zastoja, nego zato što u njoj ispunjava svoju svrhu. - Da bi se stvorio istinski mir, mir mora proizići iz istinskog reda, Nije uzalud sv. Augustin definirao mir kao "spokojnost reda".

Istinski mir plod je Duha Svetoga - može se razumjeti samo u svijetlu Božanske Objave. Crkva nas uvijek podsjeća na plodove Duha Svetoga koje spominje sv. Pavao u Poslanici Galaćanima: "Plodovi su Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost (Gal 5,22)…

Ljubav je najvažnija vrlina i prva od plodova, "izvor i kraj kršćanske prakse. Milosrđe jamči i pročišćava našu ljudsku sposobnost ljubavi. Uzdiže je do nadnaravnog savršenstva." Daleko od toga da je to jednostavan osjećaj, on podrazumijeva čovjekovu predispoziciju prema Bogu u stavu sinovske podložnosti i poslušnosti kao što naš Gospodin uči: "Ako me volite, izvršavat ćete moje zapovijedi." (Iv 14,15).

Samo u Bogu ljudsko srce nalazi odmor. Mir koji proizlazi iz ljubavi i radosti zahtijeva "odsutnost uznemirenosti". Ništa ne može narušiti sigurnost onih koji znaju da su uz Svevišnjega. "Ako je Bog s nama, tko će protiv nas?" Rim 8,31).

Prorok Izaija rječito opisuje preokret onih koji preziru Gospodina: "Al' opaki su poput mora uzburkanog koje se ne može smiriti." Njegove su misli poput "uzburkanog mora" u kojem se smišljaju izdaja i zabluda. Zauzvrat, pravedan čovjek uživa istinski mir čak i usred muka i poteškoća. Sa sljedećim pitanjima završio je predavanje mons. dr. Tomljanović:
"Koji put predlaže đavao za postizanje mira u svijetu? A koje putove nudi Krist?"

Nakon kratkog odmora i osvježenja uz kavu, sokove i kolače, održano je prvo stručno vijeće za šk.g. 2022./ 23. Nakon "Primjera dobre prakse" koje su prezentirali vjeroučiteljice Mirjana Car Stojković i Josipa Češarek te vjeroučitelj Franje Puškarić, vjeroučiteljica voditeljica stručnog vijeća Ivona Rendulić izložila je Plan tema za 2022./23. g.
Slijedio je odlazak na zajednički objed u Pastoralni centar župe Lički Osik.

U nedjelju

OPROŠTAJ GOSPIĆKIH SVEĆENIKA

Dolaze novi dušobrižnici iz reda karmelićana.

Dona Kaćunko i msgr. Miličević prilikom blagoslova križa posvećenog Nikoli Tesli u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
Dona Kaćunko i msgr. Miličević prilikom blagoslova križa posvećenog Nikoli Tesli u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. kolovoza 2022. u 18.30 sati

GOSPIĆ - Po planu i odluci gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića, temeljem njegovih dekreta koje je podpisao u lipnju, u biskupiju dolaze svećenici reda karmelićana, koji će voditi župe Gospić, Bilaj, Lički Ribnik i Bužim.

Stoga se u nedjelju, 21. kolovoza, mons. Marinko Miličević, don Anđelko Kaćunko i vlč. Stanko Smiljanić, opraštaju od gospićke župne zajednice. Ujedno se zahvaljuju svim župljanima na suradnji za dobro cijele zajednice te se preporučuju u molitve za uspješan rad u novim sredinama - vlč. Miličević i Kaćunko odlaze u Otočac, a vlč. Smiljanić u Ogulin.

Novi dušobrižnici su o. Anto Knežević, župnik, o. Marko Maglić, o. Domagoj Jelača i o. Tihomir Radan, iz reda tzv. bosonogih karmelićana. Oni će primopredajom 23. kolovoza službeno preuzeti župu Gospić i ostale župe, a vjernicima će se predstaviti na misama u nedjelju 28. kolovoza. (Ln)

LJETOVANJE BOGOSLOVA

Bogoslovi su obišli veći dio Like.

Bogoslovi kod msg. biskupa Zdenka Križića
Bogoslovi kod msg. biskupa Zdenka Križića
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. SRPNJA 2022. U 10.30 SATI

GOSPIĆ - Ovogodišnje ljetovanje bogoslova Gospićko-senjske biskupije upriličeno je u Udbinskom dekanatu. Okupili su se u Biskupskom domu u Gospiću, u ponedjeljak 18. srpnja poslijepodne: Dalibor Janković, Krunoslav Brajdić, Karlo Špoljarić, Kristijan Pajdaković, Marko Butković i Petar Huseinović. Nakon pojedinačnih razgovora s biskupom mons. Zdenkom Križićem krenuli su voditeljem kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem u župu Sv. Jurja u Korenicu gdje su smjestili u župnom stanu.

Drugog dana nakon molitve i doručka krenuli su put Udbinegdje ih je dočekao dekan preč. Josip Šimatović. Sudjelovali su na svetoj misi u 10 sati. Potom su pohodili župnu crkvu Sv. Jurja u obličnjen Podlapcu, odnosno Podlapači, župi velikih stradanja u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Udaljena je dvadesetak kilometara od Udbine. Ovdje je nekada živjelo 1800 stanovnika, a danas ih nema ni 150. Vratili su se na objed na Udbinu, nakon okrjepe krenuli su u najmlađu župu Gospićko-senjske biskupije, župu Sv. Ivan Pavla II. u Donji Lapac.

Tamo ih je dočekao župnik vlč. Igor Lulić koji se uz tamošnjih stotinjak obitelji, brine za dva katolika u susjednoj župi Boričevac i u filijali Srb za 55 vjernika. Nekadašnja župa crkva srušena je u 16. stoljeću. Gradnja nove crkve počela je u svibnju 2015. Završena je za godinu dana i posvećena 8. listopada 2016. Iz ovog kraja su Hrvati protjerani u Drugom svjetskom ratu, a katolička vjera počela je ponovno nicati dolaskom prognanika iz Bosne i Hercegovine sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Bogoslovi su posjetili i izvor rijeke Une u Suvaji kod Srba, a na kraju dana su večerali u župnom stanu u Donjem Lapcu.
Župnik ih je počastio večerom u župnom stanu.

Trećeg dana, 20. srpnja, jutarnju svetu misu su slavili u Korenici i nakon doručka krenuli u obilazak župa u Lovincu, Sv. Roku, Ričicama, Gračacu i Palanci. Ovim župama upravljaju franjevci Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja - Split. Provincija Presvetoga Otkupitelja uz potporu države 2000. izgradila je novu redovničku kuću, a 2001. podigla je novu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Gračacu. U tim župama župnik fra. Ivan Savić živio je dugo, bio je i u opkoljenom Lovincu sa svojim vjernicima, a većina ih se, spašavajući goli život, 24. rujna 1991. povukla pješice preko Velebita u Starigrad. Oni koji nisu mogli bježati, zarobljeni su i odvedeni u Knin. Nakon toga crkve su uništene. U Lovincu je župna crkva sv. Mihovila obnovljena je uz pomoć Ministarstva useljeništva, razvitka i obnove, Ministarstva kulture RH, Provincije Presvetog Otkupitelja i donacijama pojedinaca te blagoslovljena na sv. Mihovila 1999. godine. Na sličan način obnovljene su i župne crkve sv. Roka u Svetom Roku i sv. Marije Magdalene u Ričicama.

Bogoslove su franjevci u Gračacu počastili objedom, a zatim su se zaputili u dolinu Rijeke Zrmanje, u najjužniji dio Like. Bili su na izvoru rijeke Zrmanje nedaleko sela Zrmanja, a zatim su krenuli niz Zrmanjsku dolinu i posjetili Palanku, selo na rijeci Zrmanji koja tu čini lijepi vodopad i tjera mlinove. Od 1807. u Palanci postoji rimokatolička crkva Rođenja Blažene Djevice Marije i ima oko 155 župljana.

Treći dan su završili posjetom Pastoralnog centra Plitvice gdje borave četvorica salezijanaca, obišli su kapelu Sv. Ivana u Smoljancu i večerali u Korenici.

Četvrti dan, u četvrtak, 21. srpnja, nakon svete mise i doručka u Korenici, obišli su Plitvička jezera koja su ih očarala žuborom vode, hukom slapova, a sve u zelenom zagrljaju šume. Bogoslovi su zatim otišli u Gospić gdje je u katedrali upriličena Trodnevna priprema za blagdan sv. Marije Magdalene, zaštitnice grada Gospića. Sv. misu u 19 sati predvodio je i održao propovijed preč. Mišel Grgurić. Nakon sv. mise formirana je procesija iz katedrale do kapelice sv. Marije Magdalene u groblju u kojoj su gospićanke u narodnim nošnjama nosile sliku ove svetice u njezinu kapelu. Uz kapelu bilo je odrješenje za pokojne i molitva ispred groba s. Žarke Ivasić. Nakon večere u župnom stanu u Gospiću vratioli su se u Korenicu.

- Petog dana, u petak 22. srpnja, doručkovali smo ranije nego inače, u 7 sati spakovali svoje stvari, pospremili sobe, zahvalili našem domaćinu mons. Mili Čančaru koji nas je očinski ugostio i otišli smo u Gospić na slavlje blagdana sv. Marije Magdalene, zaštitnice grada Gospića koje je počelo na Gradskom groblju sv. Marije Magdalene. Vjernici su se okupili na groblju ispred spomen- križa poginulim braniteljima. Župnik mons. Marinko Miličević predvodio je molitvu za sve pokojne. Potom su gospićanke u narodnim nošnjama u procesiji nosile kip Marije Magdalene u katedralu gdje je u 10 sati naš biskup mons. Zdenko Križić predvodio svečanu sv. misu, u zajedništvu s deset svećenika. Sudjelovali su gradonačelnik i župan sa suradnicima, postrojbe iz Domovinskog rata. Pjevao je katedralni zbor. Mi bogoslovi smo asistirali. Biskup je izrekao poticajnu propovijed. S ovim slavljem i objedom u župnom uredu završili smo zajedničko ljetovanje.- kažu bogoslovi u svome priopćenju i dodaju da su zahvalni dragom Bogu za sve čime nas je obdario ovih dana, također našem biskupu mons. Zdenku, našem voditelju preč. Mišelu Grguriću, dekanu i župnicima Udbinskog dekanata koji su nas primili, ugostili, posebno domaćinu mons. Mili Čančaru.

Proslava Tijelova u Gospiću

Ne sudite i nećete biti suđeni.

Proicesija u gospićkoj katedrali
Proicesija u gospićkoj katedrali
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. lipnja 2022. u 20.45

POIše: s. Robertina Medven
Snimci: Lucija Starčević

GOSPIĆ - Na današnji blagdan Tijelova, odnosno na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, euharistijsko slavlje u katedrali i tijelovsku procesiju ulicama grada predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom i generalnim vikarom mons. Marinkom Miličevićem i župnim vikarima Stankom Smiljanićem i Anđelkom Kaćunkom uz asistenciju bogoslova Marka Butkovića.


Biskup je u propovijedi povezao Veliki četvrtak, Posljednju večeru, Euharistiju, NOVU ZAPOVIJED LJUBAVI i njihovo značenje za svakog pojedinog kršćanina - kako slijedi:

- Večera koju je Isus imao sa svojim učenicima na Veliki četvrtak, nazvana Posljednja večera, nije bila prerana proslava Pashalne večere koju su Židovi svetkovali svake godine kao spomen na izlazak iz Egipatskog ropstva. Isus na toj Posljednjoj večeri izričito traži od svojih učenika da obnavljaju spomen na sve što je On te večeri učinio. Iako taj spomen na sve što je učinio, nije obično sjećanje, nego ponavljanje onoga što je učinio s istim njegovim učinkom. Kruh postaje Isusovo Tijelo, a vino njegova Krv.

Isus tada govori o svom Tijelu koje se predaje za spasenje ljudi i o svojoj Krvi koja se prolijeva za ljudsko otkupljenje. Isus tako naviješta svoju smrt, ali istovremeno naviješta i svoje uskrsnuće, naviješta svoju pobjedu nad smrću i novi život. Euharistija je slavlje jedinstva i znak novoga saveza. To je ono što i mi slavimo kod svake svete mise. Iza pretvorbe svi govorimo usklik: "Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo".

Sveti Ivan evanđelist donosi dva važna događaja iz dvorane Posljednje večere, a to su Isusova nova zapovijed ljubavi i Isusovo pranje nogu učenicima.

Isus je tada svojim učenicima naredio da moraju ljubiti jedni druge onako kao što je on njih ljubio. Kako ih je Isus ljubio, oni su to dobro vidjeli i iskusili i zato svoju ljubav moraju trajno uspoređivati s Isusovom. To je izuzetno važno jer uvijek postoji opasnost da se ljubav deformira i pretvori u egoizam, u interes, u ljubav prema samima sebi. Ljubav mora biti vidljiva u djelima ljubavi. Isusovo pranje nogu učenicima simboličan je čin s konkretnom porukom. Isusov učenik mora biti onaj koji će služiti sestrama i braći i voditi iskrenu brigu za njih. Donoseći ove dvije važne poruke iz dvorane Posljednje večere, evanđelist Ivan želi kršćanima svratiti pozornost da nema valjane i plodne euharistije bez ljubavi i služenja drugima. Kada apostol Pavao upozorava kršćane na opasnost nedostojnog primanja Isusovog Tijela i Krvi misli, prije svega, na kršćane koji pristupaju pričesti, ali se u konkretnom životu ne daruju drugima, ne žrtvuju se i ne služe potrebitima. To znači da beskorisno primaju pričest jer po njoj ne primaju Isusove osjećaje za potrebe ljudi.

Današnje evanđelje po Luki, prikazuje Isusa koji se, dok naviješta Radosnu vijest, istovremeno brine za ljude i njihove egzistencijalne potrebe. Evanđelist naglašava da Isus naviješta kraljevstvo Božje i ozdravlja sve koji su bili bolesni. Isus je cijeli dan propovijedao i primijetio da su ljudi koji ga slušaju gladni, ali nije htio intervenirati jer je čekao da to primijete i učenici. Učenici to primjećuju i govore Isusu: "Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju." Prijedlog učenika je, ljudski govoreći, mudar, ali to je samo ljudska mudrost koja ništa ne rješava. Naime, prijedlog učenika je više u smislu da sebe rasterete odgovornosti ili neugodnosti.
Oni ne razmišljaju da se ovdje radi o narodu koji je, većim dijelom, vrlo siromašan. Od čega će oni kupiti hranu i gdje bi mogli prenoćiti? Isus je svjestan da učenici ne mogu svojim snagama riješiti problem, ali ne odobrava način na koji ga učenici žele riješiti. Isus bi htio da učenici pokažu sućut prema tom gladnom narodu i postave barem pitanje, može li se nešto za njih učiniti. A ne, da sve rješavaju na način: "Idite i snađite se!" Zato Isus odlučno reagira: "Podajte im vi jesti!" Isus želi da učenici malo zastanu, stave se u situaciju tih ljudi i razmisle mogu li za njih nešto učiniti, a ne samo da ih hladno pošalju neka se sami snalaze, kako znaju. Učenici odgovaraju Isusu: "Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe". Drugim riječima to znači: 'Mi imamo nešto hrane, ali to ni za nas nije dovoljno.' Potom imamo i drugi dio njihovog odgovora koji je doista ironičan: "Ili da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod?" Znaju da je to nemoguće. Evanđelist naglašava da je samo muškaraca bilo oko pet tisuća. Gdje bi oni mogli kupiti hrane za sve? Kako bi tu hranu dovezli? Čime bi to platili jer ne vjerujem da im je kasa bila puna.

Isus sve ovo dobro zna, ali žao mu je da učenike situacija gladnog naroda ne smeta. Iznenađen je što učenici nisu njega pitali kako pomoći narodu, jer toliko je s njima da su imali prilike vidjeti Isusove božanske moći i čuda. Zašto napokon, ne shvate da Isus može riješiti svaki problem. Njihovo povjerenje u Isusa još je na niskoj razini. Isus ne ulazi u diskusiju s njima nego im samo veli da ljude posjedaju po skupinama kako bi ih se lakše moglo poslužiti. On potom umnaža kruh i ribe i svjesno daje učenicima da poslužuju mnoštvo. Ne traži volontere iz mnoštva nego želi da se učenici uče dijeliti i darivati. To im je pouka. Čovjek postaje darežljiv praksom, a ne teorijom. Isus želi da mi budemo milosrdni kao što je Otac naš milosrdan.

Evanđelist Luka zabilježio je Isusove riječi: "Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti." (Lk 6, 37-38). Čovjek se ispunjava i postaje bogatiji dajući. Zato u Svetom pismu nalazimo tvrdnju da je blaženije davati nego primati, Davanje je znak velikog srca i bogate nutrine. Evanđelist ne navodi kakva je poslije bila reakcija učenika. Jesu li su postali malo svjesniji tko je Isus? Je li im je poraslo pouzdanje u njega?"

Biskup je propovijed završio riječima: "Draga braćo i sestre! Mi smo danas ti Isusovi učenici. Isus nas okuplja na euharistiju na kojoj nas hrani kruhom s neba, sa svojim tijelom i krvlju. I mi se trebamo zapitati, ulaze li po toj nebeskoj hrani u nas Isusovi osjećaji za Boga i čovjeka? Euharistija nam je darovana kao snaga i lijek na našem životnom putu. Isus želi po nama biti snaga i lijek mnogima koji su umorni i opterećeni. Takve je pozvao k sebi s obećanjem da će ih on odmoriti. On to želi činiti danas po svojim učenicima, a to smo mi.

Nećemo biti u mogućnosti nahraniti pet tisuća ljudi, ali ćemo možda, moći nahraniti jednoga. Nije uvijek to i najvažnija pomoć koju možemo pružiti. Nekada može biti važan i dovoljan jedan iskren osmijeh, jedna lijepa riječ, neka mala gesta pozornosti, neka sitna usluga, jedno sućutno pitanje: 'Kako ti je?' Nema nikoga tko ne bi mogao dati nešto od ovoga. Po takvim darivanjima prepoznat će nas kao Isusove učenike, a Isus će po nama biti prepoznat kao ljubav i dobrota. Amen."

Prije završnog misnog blagoslova, krenula je tijelovska procesija središtem grada. Na početku je bio križ te baldahin koji su nosili vatrogasci. Nakon biskupa i svećenika bili su ministranti, katedralni pjevački zbor pod ravnanjem Nikole Perišića, prvopričesnici u bijelim haljinama s košaricama cvjetnih latica koje su prosipali ispred Presvetog. Bili su tu i krizmanici i ostala školska djeca, mnogo vjernika, gospićka garda "Vukovi", puhački gradski orkestar.
Tijelovska procesija zaustavljala se na četiri postaje koje označuju: euharistiju kao trajnu prisutnost Kristovu; euharistiju kao Kristov i naš Vazam; euharistiju kao žrtvu i euharistiju kao gozbu. Na svakoj postaji čitao se odlomak iz Evanđelja i novozavjetnih poslanica te prošnje.

Kad su se svi vratili u katedralu, otpjevali su himan Tebe Boga hvalimo za čudesnu i beskrajnu ljubav Božju i završili blagoslovom s Presvetim.

Gospićko-senjska biskupija

IMENOVANJA I RAZRJEŠENJA SVEĆENIKA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. lipnja 2022. u 12 sati

GOSPIĆ - Danas smo iz Ordinarijata Gospićko-senjske biskupije dobili priopćenje da je Odlukom gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića došlo je do novih imenovanja, premještaja i razrješenja u Gospićko-senjskoj biskupiji.

Mons. mr. Tomislav Šporčić razriješen je službe župnika župe Presvetog Trojstva u Otočcu i excurrendo upravitelja župe Sv. Mihovila u Dabru te se umirovljuje (237/2022). Također, mons. Šporčić razriješen je i službe povjerenika za Pastoral obitelji i Pastoral Župnih-pastoralnih i Ekonomsko-financijskih vijeća Gospićko-senjske biskupije (222/2022).

Mons. Mile Pecić razriješen je službe župnika župe Presvetog Trojstva u Slunju i excurrendo upravitelja župe Sv. Duha u Hrvatskom Blagaju te se umirovljuje (238/2022). Također, mons. Pecić razriješen je i službe povjerenika za Pastoral medija Gospićko-senjske biskupije (223/2022).

Vlč. Mile Rajković razriješen je službe župnika župe Sv. Ivana Krstitelja u Švici te se umirovljuje (239/2022).

Mons. Marinko Miličević razriješen je službe župnika katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću i excurrendo upravitelja župa Pohođenja BDM na Baškim Oštarijama i Sv. Martina, b. u Brušanima te se imenuje župnikom župe Presvetog Trojstva u Otočcu i excurrendo upraviteljem župa Sv. Ivan Krstitelja u Švici i Sv. Mihovila u Dabru (240/2022). Također, mons. Miličević imenovan je povjerenikom za Pastoral obitelji Gospićko-senjske biskupije (225/2022).

Vlč. Anđelko Kaćunko razriješen je službe župnog vikara katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću te je imenovan župnim vikarom župe Presvetog Trojstva u Otočcu, Sv. Ivana Krstitelja u Švici i Sv. Mihovila u Dabru (241/2022).

Vlč. Stanko Smiljanić razriješen je službe župnog vikara katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću te je imenovan župnim vikarom župe Sv. Križa u Ogulinu (242/2022).

Preč. Nikola Turkalj razriješen je službe župnika župe Sv. Terezije Avilske u Bužimu te je imenovan upraviteljem Pastoralnog centra Baške Oštarije (243/2022).

Vlč. Herbert Berisha razriješen je službi excurrendo upravitelja župa Sv. Jakova, ap. u Bilaju i Sv. Petra i Pavla, ap. u Ličkom Ribniku te je imenovan excurrendo upraviteljem župa Pohođenja BDM na Baškim Oštarijama i Sv. Martina, b. u Brušanima (244/2022).

O. Anto Knežević, OCD, na prijedlog Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, imenovan je župnikom katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću (245/2022).

O. Domagoj Jelača, OCD, na prijedlog Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, imenovan je excurrendo upraviteljem župa Sv. Jakova, ap. u Bilaju i Sv. Petra i Pavla, ap. u Ličkom Ribniku te je imenovan i na službu župnog vikara katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću (246/2022).

O. Marko Maglić, OCD, na prijedlog Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, imenovan je župnim vikarom katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću (247/2022).

Don Petar Belina, SDB, na prijedlog Hrvatske salezijanske provincije, razriješen je službe župnika župe BDM Majke Crkve na Plitvicama i excurrendo upravitelja župe Sv. Jelene Križarice u Rakovici (250/2022).

Don Stjepan Tribuljak, SDB, na prijedlog Hrvatske salezijanske provincije, razriješen je službe župnog vikara župe BDM Majke Crkve na Plitvicama (251/2022).

Vlč. Josip Tomljanović razriješen je službe župnika župe Uznesenja BDM u Brinju i excurrendo upravitelja župa Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i Sv. Ivana Krstitelja u Lipicama te je imenovan župnikom župe BDM Majke Crkve na Plitvicama i upraviteljem Pastoralnog centra "Plitvički Emaus" (252/2022). Također, vlč. Tomljanović imenovan je na dužnosti zamjenika ekonoma Gospićko-senjske biskupije (77/2022) i povjerenika za Pastoral ministranata Gospićko-senjske biskupije (221/2022).

Vlč. Goran Antunović razriješen je službe župnika župe Sv. Ane u Plaškom i excurrendo upravitelja župe Sv. Ivana Nepomuka u Saborskom te je imenovan župnikom župe Uznesenja BDM u Brinju i excurrendo upraviteljem župa Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i Sv. Ivana Krstitelja u Lipicama (253/2022).

Vlč. Bruno Lovaković razriješen je službe župnog vikara župe Sv. Križa u Ogulinu te je imenovan župnikom župe Sv. Ane u Plaškom i excurrendo upraviteljem župe Sv. Ivana Nepomuka u Saborskom (257/2022).

Vlč. Nikola Prša razriješen je službe privremenog upravitelja župe Sv. Jurja, mč. u Zagorju (258/2022).

Vlč. Mario Vazgeč razriješen je službe excurrendo upravitelja župe Uzašašća Isusova u Cerovniku te je imenovan excurrendo upraviteljem župa Sv. Jurja, mč. u Zagorju i župe Presvetog Trojstva u Modrušu (259/2022). Također, vlč. Vazgeč razriješen je dužnosti zamjenika ekonoma Gospićko-senjske biskupije (57/2022).

Preč. dr. Željko Blagus imenovan je excurrendo upraviteljem župe Uzašašća Isusova u Cerovniku (260/2022).

Vlč. Dino Rupčić imenovan je excurrendo upraviteljem župe Sv. Jelene Križarice u Rakovici (261/2022).

Vlč. Šimo Božić razriješen je službe župnika župe Sv. Nikole, b. u Cvitoviću i excurrendo upravitelja župe Sv. Jurja, mč. u Lađevcu te je imenovan župnikom župe Presvetog Trojstva u Slunju i excurrendo upraviteljem župe Sv. Duha u Hrvatskom Blagaju (262/2022).

Vlč. Ivica Tolla imenovan je excurrendo upraviteljem župa Sv. Nikole, b. u Cvitoviću i Sv. Jurja, mč. u Lađevcu (263/2022).
Vlč. Mišel Grgurić razriješen je službe povjerenika za Pastoral ministranata Gospićko-senjske biskupije te je imenovan povjerenikom za Pastoral medija Gospićko-senjske biskupije (220/2022).

Mons. Mile Čančar imenovan je povjerenikom za Pastoral Župnih-pastoralnih i Ekonomsko-financijskih vijeća Gospićko-senjske biskupije (224/2022).
Biskupski ordinarijat Gospić


Gospić

VAZMENO BDIJENJE

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. travnja 2022. u 9.15 sati

Piše:s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Sinoć, na Veliku Subotu u gospićkoj katedrali na Vazmeno bdijenje počelo u 21 sat, a predvodio ga je gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić, u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem i generalnim vikarom i župnikom mons. Marinkom Miličevićem. Asistirali su pustinjak Marinko Klaić i bogoslov Marko Butković, posluživali su ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Počelo je blagoslovom ognja kraj katedrale na kome je, nakon blagoslova upaljena uskrsna svijeća koja označava uskrslog Krista, a zatim je procesija krenula u katedralu koja je u mraku. Na uskrsnoj svijeći vjernici su upalili svoje svijeće i slijedio je svečani hvalospjev -"EXULTET" u kojem se poziva nebo, zemlju i svu Crkvu da se raduju ove noći kad se "nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje". Pjevao ga je župnik Miličević. Slijedila su biblijska čitanja iz starozavjetne i novozavjetne povijesti spasenja i svečana sv. misa uskrsnuća.
Biskup Križić održao je sljedeću propovijed koju je vrijedno čuti i pročitati:
"Velika subota dan je tišine i šutnje, dan koji zahtijeva meditaciju, jer je to dan tame Boga, odnosno, skrivenosti Boga. U drevnoj homiliji na Veliku subotu čitamo: 'Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.'

Ovo je dan tame za razočaranu Isusovu prvu zajednicu koja je ostala bez nade nakon što je na križu umro i u grob sahranjen onaj od koga su puno očekivali. Isusovi učenici su u strahu, zaključani u nekoj kući, i ne znaju što oni zapravo, u toj kući čekaju. Nemaju nikakvih nada i očekivanja, ali im se teško vratiti nekom novom početku. Ili je možda, u njima postojala neka tajanstvena sila koja ih je prisiljavala da čekaju, koja je u njima još čuvala djelić nade koju tjelesnim osjetilima nisu mogli nazrijeti? Vjerojatno su se u sebi teško borili između otići i ostati. Nije lako dugo živjeti u tami! Itekako je teško kada se velika očekivanja pretvore u velika razočaranja! Teško je, dakako, biti u patnji bez ikakvih znakova Božje blizine! Kako je teško ostati bez nade!

Dvojica učenika na putu u Emaus, kojima uskrsli Isus dolazi u susret a oni ga nisu prepoznali, tom neznancu iskreno priznaju kako su se oni nadali da je Isus onaj koji će osloboditi narod. Imali su velike nade koje su sada postale samo ruševina. Zato napuštaju Jeruzalem i vraćaju se prijašnjem životu. Teški kamen navaljen na Isusov grob bio im je poruka da je tu kraj svih njihovih nadanja.
Svi mi smo u svom životu imali oblike Velike subote, oblike životnih tama kada nam se činilo da nema nikakvog izlaza. Tada nam se život lako ispunio očajem i tjeskobom. Pored toga, postoji i jedna velika tama s kojom se svatko od ljudi jednom mora susresti, a to je tama i sjena smrti koje su nadvijene nad životom svakog čovjeka. Velika subota je i dan u koji smo pozvani razmišljati o tami smrti, odnosno o prihvaćanju smrti u našem životu. Smrt ne smijemo prihvaćati u tami nekog fatalizma, nego u svijetlu nade, u svijetlu uskrsnuća. Da nema Uskrsa, da nema uskrsnuća, tama bi posve ovladala našim životom i živjeli bismo bez nade, bez smisla. Stoga je Uskrs odgovor na sva čovjekova pitanja. U Uskrsu i patnja i Veliki petak, pa i sama smrt dobivaju svoj smisao.

Obredi u ovom vazmenom bdijenju puni su simbolike. Kao što ste mogli vidjeti na početku, sva su svijetla u crkvi bila ugašena. To je simbolika tame današnjeg dana, ali i tama u našem ljudskom životu. U toj tami pali se oganj, simbol Duha Svetoga, simbol unutarnje vatre koja jedina može rasvijetliti naše životne tame koje napadaju vjeru i nadu. Zato smo na tom ognju zapalili uskrsnu svijeću, simbol uskrslog Krista, od koje smo onda zapalili naše svijeće s molitvom da nas svijetlo uskrslog Krista prati trajno na našem životnom putu, da nam ga nikada ne uzmanjka u tamama koje su u životu neizbježne.

Vazmeno bdijenje je u ovaj dan simbol iščekivanja Gospodinovog povratka. Mi znamo ono što prvi učenici nisu znali, da je Gospodin uskrsnuo i zato je naše bdijenje, naše iščekivanje prožeto radošću. Bdijenje Velike subote je, od samih početaka Crkve, nazvano 'majkom svih bdijenja'. To je noć bdijenja u čast uskrslom Gospodinu i njegovoj pobjedi nad smrću. Tako su i Izraelci slavili svoje oslobođenje iz sužanjstva. U Knjizi Izlaska čitamo: 'Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svim Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdijenja u čast Jahvi' (12,42). Nakon tame Velike subote dolazi svijetlo Uskrsa. Nakon šutnje koja je ovijala Isusov grob na Veliku subotu, evo se iz groba čuje jaki glas koji viče prvim posjetiteljima groba u nedjeljno jutro: 'Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio.'

Ni učenicima, ni ženama koje su prve vidjele prazan grob, nije bilo lako povjerovati. I dok žene prenose učenicima sve ono što su doživjele na grobu, evanđelist veli da se sve to učenicima činilo kao tlapnja te izričito kaže da im učenici nisu vjerovali. Spominje se Petar koji, nakon što je sve čuo, trči k Isusovom grobu da sam provjeri informacije koje je dobio. I vidi sve onako kako su ispripovjedile žene, ali ne piše da je povjerovao, nego samo da se čudio onome što je vidio. Petar, kao i drugi učenici, nije povjerovao kada je vidio prazan grob, nego tek onda kada se susreo s Uskrslim. Može se reći da ni Petar, ni učenici, nisu povjerovali čak niti prvom Isusovom ukazanju, nego tek nakon puno Isusovih ukazanja.

Koliko god su gledali uskrslog Isusa, koliko god su ga mogli opipati, s njim razgovarati, uvijek je u njima ostajao dio sumnje je li to istina ili neka vrsta tlapnje. Ne treba se tomu čuditi. Učenici se nikada nisu susreli s nekom uskrslom osobom, a i sama vjera u uskrsnuće u tom vremenu bila je još na jako klimavim nogama. Pored toga, imaju pred očima sliku Isusovog teškog stradanja, sliku njegovog na križu izmrcvarenog tijela, a sve te slike su još svježe, i zato nije bilo lako vjerovati da je to živi Isus. Zbog toga apostol Toma želi vidjeti sve ožiljke patnje na njegovom tijelu i tek tada povjeruje.

Jednom, kada je Isusu uspjelo u njima razbiti svaku sumnju, oni se više nisu bojali svjedočiti Isusovo uskrsnuće i za njega dati svoj život, podnoseći najrazličitija mučeništva. To nije bio problem ni kasnije za mnoge druge kršćane koji nisu upoznali povijesnog Isusa, ali su ga uskrslog duboko doživjeli u svojoj nutrini, u svome srcu, i to im je dalo snagu za mučeništvo. Iskusili su istinitost riječi koje je Uskrsli rekao učenicima: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.' S ovim je započeo jedan novi dan kojemu sunce nikada neće zaći. Amen", završio je biskup Zdenko.

Nakon propovijedi slijedio je blagoslov krsne vode i obnova krsnih obećanja. Biskup je blagoslovljenom krsnom vodom poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavljeno je euharistijsko slavlje kojim se gospićka Crkva pridružila proslavi Kristovog uskrsnuća.

Na kraju župnik Miličević zahvalio je biskupu za predvođenje večerašnjeg Vazmenog bdijenja i svih slavlja u Velikom tjednu na kojima nam je dao duhovnu hranu posebno u propovijedima i čestitao mu svetkovinu Uskrsa.
Biskup je nakon toga vjernicima blagoslovio hranu, podijelio svečani blagoslov, uzvratio uskrsnu čestitku župniku i čestitao Uskrs prisutnima, a po njima uputio je čestitke odsutnima, posebno bolesnicima.

UZ blagdan Uskrsa

VELIKI PETAK U GOSPIĆKOJ PRVOSTOLNICI

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. travnja 2022. u 23.45 sati

Piše:s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Danas na Veliki petak predvečer gospićku katedralu ispunilo je mnoštvo vjernika. Obrede je predvodio gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, generalnim vikarom i župnikom Marinkom Miličevićem, župnim vikarom Stankom Smiljanićem, uz asistenciju pustinjaka Marinka Klaića i bogoslova Marka Butkovića. Posluživali su ministranti. Nakon prostiranja biskupa i svećenika pred oltarom u tihoj molitvi slijedila su čitanja iz Knjige proroka Izaije i iz Poslanice Hebrejima. Potom se čitala Muka Gospodina našega Isusa Krista, po ulogama. Prigodne psalme i pjesme pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Biskup je na početku propovijedi rekao, da je "Veliki petak dan u kojem je čovjekov grijeh dosegnuo vrhunac razapinjanjem Sina Božjega na križ" i nastavio: "U taj isti dan Isus moli Oca da ljudima oprosti jer ne znaju što čine. Je li čovjekov grijeh više posljedica neznanja ili zloće? Odgovor ostavimo Bogu. Isus se za ovaj dan pripremao od početka svog javnog djelovanja. Naziva ga svojim časom, s naglaskom da je zbog toga došao. I pored sveg spremanja na svoju muku i smrt, nije mogao potpuno pobijediti strah i tjeskobu, jer bio je čovjek kao i mi.

Kada je majka sinova Zebedejevih tražila od Isusa posebna mjesta za svoje sinove u njegovom kraljevstvu, On im postavlja pitanje: "Možete li piti kalež koji ću ja piti?" Isus se ovdje pokazuje kao onaj koji s mirom i vedrinom prihvaća kalež iz Božje ruke, spreman ga prikazati za spasenje ljudi. Međutim, nešto kasnije u Getsemaniju moli Oca da ga mimoiđe ovaj kalež. I tu jasno vidimo kako je Isus samo jedan od nas: kada je kalež još daleko, prihvaća ga mirno i vedro, ali kada dođe sasvim blizu ponaša se malo drukčije.

Petar želi skrenuti Isusa s puta muke, ali Isus reagira odlučno i kori ga jer to nije u skladu s voljom Božjom. Međutim, kada se patnja približila, zavapio je: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež" (Mt 26,39)… (Znamo iz iskustva: ako mlađu osobu pitamo boji li se smrti, odgovor je uvijek odvažan: "Ne bojim". Ali ako to pitamo čovjeka koji je po godinama ili bolesti bliže smrti, njegov odgovor je drukčiji). Petar, dok je bio na sigurnom, izjavljuje da je spreman za Isusa dati život, a kada je nastala teška situacija bježi i da bi sebe spasio čak izjavljuje kako on Isusa uopće ne poznaje, s njim nema ništa. Vidimo da se boji patnje! Ne treba se tome čuditi. U strahu djeluju više instinkti negoli razum.

Dok se Isus krvlju znojio, učenici spavaju. Kada su se probudili, pobjegli su brzo. Istina, učenike pobjeđuje strah, ali ni Isusov strah nije manji, nego još veći. Kao i učenici i Isus bi najradije pobjegao, ali On ostaje. U čemu je razlika? Razlika je samo u ovome: dok je Isus bdio i molio, učenici su spavali. Ovo nije neznatna razlika. Kakva je Isusova molitva u tim najtežim trenutcima njegovog života? O tome nam govori odlomak iz Poslanice Hebrejima koji smo čuli u drugom čitanju. Tu se navodi da je Isus "prikazivao molitve i prošnje sa silnim vapajima i suzama Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti" (5,7). Uočavamo da je Isusovo ponašanje u teškoj patnji jednako našem. Njegova tjeskoba i molitva su posve ljudske, naše. Strah od patnje i smrti isti je kao i naš. Isus u tom momentu Bogu upućuje molitvu s "jakim vapajima i sa suzama". To nije molitva za spas svijeta i njegovu tjeskobu nisu izazvali ljudski grijesi. Isus, zahvaćen jakim strahom, moli za sebe. On je čovjek kao i mi i bori se sa svojim ljudskim snagama. Pokazuje nam kako pred Bogom smijemo biti ono što jesmo. Smijemo pokazati svoj strah, svoju krhkost, svoju tjeskobu i paniku. Nema potrebe pred Bogom skrivati svoju istinu i glumiti neke izmišljene junake iz romana.

Isus, kako navode evanđelisti Matej i Marko, i umire s vapajem, s jakim krikom (Mk 15,37; Mt 27,50). Isus ne umire kao nekakav heroj iz priča i legendi, nego kao običan čovjek. Tako je i živio. Nije se ponašao kao neki nadčovjek koji nema sličnosti s običnim ljudima, nego kao jedan od nas. Takav je bio cijelog života. Luka navodi da je plakao promatrajući Jeruzalem i njegovu skoru katastrofu (19,41). Ivan bilježi da je zaplakao za umrlim Lazarom (11,33). Marko izvješćuje da ga je pred muku spopao "užas i tjeskoba" (14,34). Često ga evanđelisti predstavljaju ganutim pred ljudskim patnjama. Kao čovjek, Isus ima ljudske osjećaje i ne trebamo se čuditi što je znao drhtati i plakati. Pisac Poslanice Hebrejima izričito piše da se Isus moli s jakim vapajima i suzama "onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, i bi uslišan zbog svoje predanosti" (5,7). Isus moli jer duboko vjeruje da ga Bog može spasiti od smrti. Da to ne vjeruje, molitva ne bi imala smisla. Međutim, zbunjuje tvrdnja svetog pisca da Isus "bi uslišan zbog svoje predanosti". Kako je bio uslišan kad je završio na križu?

Ovdje treba istaknuti da je Isus cijelog svog života molio i želio samo jedno: vršiti volju Božju. Bez obzira je li se volja Božja podudarala s ljudskom naravi ili joj bila suprotna. On izjavljuje da je njegova hrana vršiti volju Očevu (Iv 4,34) i nije došao vršiti svoju volju nego onoga koji ga je poslao (Iv 5,30; 6,38). Ispuniti volju Božju: bila je Isusova najdublja želja, za to je najviše molio. I bio je uslišan: ispunio je volju Božju do kraja. Zato je mogao reći prije posljednjeg daha: "Svršeno je!" (Iv 19,30). Sve je izvršio onako kako je Bog htio. Tada je mogao mirno umrijeti. Evanđelist piše: "nakloni glavu i predade duh" (Iv 19,30).

Još jedan važan detalj donosi Poslanica Hebrejima kada veli da Isus "iz onoga što propati iskustveno nauči poslušnost" (5,8). Poruka je vrlo jasna: čovjek najviše nauči u patnji. Mnoge važne životne stvari ne mogu se naučiti ni od jednog učitelja, niti iz jedne knjige, nego samo iz iskustva osobnog života. Stoga je važno znati meditirati događaje iz svog života i izvlačiti iz njih važne životne poruke! Isus je patnju pretvorio u iskustvo, u blagoslov. U patnjama se najčešće susreće Boga zato što Bog želi biti blizu čovjeku koji pati. Isus je u patnji najbolje shvatio što je i što može čovjek sa svojim snagama. Ima iskustvo svega što pripada čovjeku. Ali iskustveno zna i to da se samo molitvom može naći snaga, smirenost i pouzdanje u stresnim životnim situacijama.

Isusovo pouzdanje u Boga mogli su svi uočiti za vrijeme njegovog javnog djelovanja. I neprijatelji njegovi to dobro znaju. I u trenutku dok on visi na križu oni ga ismijavaju govoreći: "Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'" (Mt 27,43). Kako su užasne ove đavolske poruge! S njima se želi poručiti svima: "Ovako prolaze oni koji se uzdaju u Boga."

Ni danas nije rijetkost čuti slične riječi. Kada neko zlo pogodi osobe koje se mole, koje redovito idu u crkvu na euharistiju i sakramente, začuju se glasovi koji poručuju: "Kakve koristi su imali računajući s Bogom, pouzdavajući se u njega? Kakva korist od njihovih molitava i obilaženja oltara?" Kako je teško podnijeti ove demonske glasove! Kako lako mogu uzdrmati vjeru!

Isus je tijekom svog djelovanja i svojih kateheza puno puta ponavljao narodu da Bogu nije ništa nemoguće, zato i u najtežim situacijama trebaju staviti svoje pouzdanje u njega. Kada je govorio o učinkovitosti molitve, naglasio je kako molitva ima takvu snagu da s njom mogu i brda premještati (Mk 11,22-24), a evo sada on iskreno moli da ga mimoiđe ovaj kalež, i čini se kao da nije uslišan, kao da se njegova molitva odbija o zid Božjeg ignoriranja i njegove šutnje. Djeluje zbunjujuće: Zašto Bog, kao otac, ne zaštiti svoje dijete od patnje i smrti, a to može učiniti? Istina je da u situacijama patnje prvo, instinktivno, čovjek moli da ga patnja mimoiđe. I Isus je pravi čovjek, u svemu kao i ostali ljudi. Čovjeku nije uvijek Božji plan jasan, pa onda lako pomisli da su druga rješenja puno bolja. I tada, pun tjeskobe, traži Boga da mijenja svoj plan. To je puno lakše negoli postati svjesni da bismo mi trebali promijeniti naš plan.

Evanđelist ništa ne skriva. Izričito veli da je i sam Isus "zapao u strah i tjeskobu" (Mk 14,34). Zanimljivo je, kako se u cijelom Novom zavjetu molitva tjeskobe spominje samo u ovom slučaju. Kao da ju je samo Isus iskusio i tako u svoju molitvu uključio tjeskobe svih ljudi. Uzeo je tjeskobe tolikih koji su se u svojoj muci osjetili sami i napušteni, u tami u kojoj se ne nazire nikakav izlaz.
Unatoč svemu Isus je, koliko god instinktivno želio neko drugo rješenje za svoj slučaj, snagom pouzdanja u Boga mogao nadodati: "Ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!" ( Lk 22,42). Isus se ne predaje Božjoj volji beznadno, nego duboko svjestan da će sve što Bog želi biti najbolje za njega, iako se to ljudskim osjetilima ne nazire. Dogodi se često u našem životu da se poslužimo ovim Isusovim riječima te i sami govorimo: "Neka bude volja Božja", ali to ne bude u obliku povjerenja u Boga, nego više iz nekog fatalizma: kao da kažemo: "Nek' bude volja Božja kad ne može nikako drukčije." To onda i nije prava molitva pouzdanja."

Biskup je propovijed završio iznoseći činjenicu da se "Isus nije pokajao što je prihvaćao volju Božju. Nikada se zbog toga nitko nije pokajao, iako je volja Božja nekada bila jako zahtjevna i ljudskom umu teško razumljiva. Bez muke i smrti ne bi bilo uskrsnuća. Bez uskrsnuća ljudski život ne nalazi smisao. Molimo Gospodina da i mi, poput Isusa, budemo sposobni Bogu reći "budi volja tvoja" bez obzira kako teške bile situacije u kojima se nalazimo. Vršiti volju Božju jamstvo je života, kako ovoga na zemlji tako i onog vječnog. Amen."

Nakon homilije slijedila je Sveopća molitva koja uključuje deset molitvenih nakana i nakon toga Klanjanje križu. Obredi Velikog petka završili su sv. pričešću. Nakon pričesti vjernici su odlazili u šutnji, ali punog srca ljubavi i zahvalnosti Isusu koji nam je, suočivši se s mukom i smrću, zaslužio milost spasenja i otkupljenja.

PRIPREMA SINODE

ČETVRTA SJEDNICA

U Ličkom osiku održana je četvrta sjednica za pripremu Sinode.

Rukovodstvo današnje sjednice u Ličkom Osiku
Rukovodstvo današnje sjednice u Ličkom Osiku
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. veljače 2022. u 20.30 sati

PIŠE: s. Robertina Medven
Snimila: Lucija Starčević

LIČKI OSIK - Četvrta sjednica Biskupijske sinode Gospićko-senjske biskupije održana u Pastoralnom centru osičke župe. Rad sjednice otvorio je, s uvodnom molitvom, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić.

Pozdravio je prisutne i predao riječ mons. Marinku Miličeviću koji je, u ime Povjerenstva za Biskupijsku sinodu, predstavio dnevni red. Do sada je obrađeno pet pitanja i na redu je 6. točka pitanja.

Nju je izložio župnik župe Sv. Jurja mučenika u Gračacu fra Ivan Šimunac. Budući da uz Gračac upravlja i župama Sv. Rok i Sv. Mihovil u Lovincu organizirao je dva susreta župnih pastoralnih vijeća ovih župa na temu "O dijalogu u crkvi i društvu", kako je predloženo u dokumentima za Sinodu što je i prihvaćeno jer su se sudionici sjednice složili s početnim polazištem ove točke, da dijalog iziskuje ustrajnost i strpljivost, ali isto tako omogućuje međusobno razumijevanje.

- Ovdje na ovim prostorima trebali bismo se okupljati na dijalog katolici i pravoslavci iza kojih su povijesni krvavi sukobi koji to sprječavaju. Ujedno postoji problem što druga strana ne želi otvoreno razgovarati. Ipak, pronašli smo mjesto gdje je dijalog moguć. On se provodi na radnim mjestima, kao i između roditelja djece koja pohađaju isti razred. Manjak u takvim susretima je nepoznavanje vjere i života po vjeri, npr. pravoslavci mnogi nisu kršteni, ali smatraju se pravoslavcima jer pravoslavlje izjednačuju sa srpstvom. Dijalog koče i određeni događaji u društvu koji se direktno ne tiču vjere, npr. izbori stvaraju podijeljene tabore. - istakao je fra Šimunac i nastavio:
- Dijalog s muslimanima priječi isključivost. Tu je i problem migranata. Kako promičemo suradnju sa susjednim biskupijama, redovničkim zajednicama na našem području, udrugama, pokretima laika itd.?
U raspravi postignuta je suglasnost bi naglasak trebalo staviti na vjernike u Crkvi koji se prvi međusobno dijele i zatvaraju jedni od drugih. Podijeljenost sprječava istinske svjedoke Radosne vijesti drugima i drukčijima. Kako Crkva vodi dijalog i uči od drugih društvenih instanci; svijeta politike, ekonomije, kulture, civilnog društva, siromašnih…?

Politika utječe na i na svećenike i na laike - i stvara podjele. Živa rasprava zaključena je naglašavanjem da Crkva u civilnom društvu treba pronalaziti prostore za svoje poruke. Vjernici ne mogu samo čekati da im ljudi dođu u crkvu, nego trebaju izaći među njih i biti s njima kad se bore za svoja prava.

O pitanjima pod točkom 7. o dijalogu među kršćanima različitih vjeroispovijesti, ujedinjenih jednim krštenjem izvijestio je župnik Sv. Ane Plaški i župe Sv. Ivan Nepomuk Saborsko vlč. Goran Antunović.
- Pokolj u Saborskom bio je ratni zločin koji su Srbi počinili nad Hrvatima i tu je teško govoriti o bilo kakvom dijalogu. Isto tako u Plaškom kamo su izbjegli Hrvati iz Banja Luke pred Srbima, što reći? Utješno je da naš narod ima vjeru i tu je njegova snaga. Rekao je vlč. Antunović.

Osička rasprava mogla bi se svesti na slijedeći zaključak:
- Dok se čovjek ne sredi sam u sebi, u svojoj nutrini, neće moći uspostaviti mir s drugima. Samo osobe koje žive u Božjem svijetlu mogu izbjeći tamu. Učenik ne smije ići drugim putom nego onim kojim je Učitelj išao.