Luka Rupčić

Luka Rupčić (Rastoka 1894. - Zagreb 1980.) slikar i profesor romanistike. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu; u slikarstvu samouk. Boravi do 1925. u Parizu, odakle šalje priloge o likovnom životu grada za zagrebački "Jutarnji list". Radio je u ulju, akvarelu i gvašu figuralne kompozicije, pejzaže i portrete. Tridesetih godina približava se slobodnijem kolorističkom izrazu. Povodom Rupčićeve smrti S. Dvoržak je u Školskim novinama napisao: - Osnovnu i srednju školu završio je u Gospiću a studij francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znanje jezika produbio je višegodišnjim boravkom u Parizu, gdje se intenzivno bavio i slikanjem. Nakon završetka školovanja službovao je u Ogulinu, gdje mu je učenik bio i Vladimir Bakarić, zatim u Karlovcu i najzad u Zagrebu, u I. gimnaziji na Rooseweltovom trgu. U radu je pokazivao svu svoju širinu kulture i znanja, isticao se svojim pedagoškim taktom i humanim, demokratskim stavovima i odnosima. Uz slikanje se bavio i pisanjem. Pod pseudonimom Lucijan (Luciano) objavio je roman o poznatom Landr-u. Družeći se s istaknutim umjetnicima, od kojih u prvom redu treba istaknuti A. G. Matoša, slikare Milivoja Uzelca, Vilka Gecana i Ljudevita Šestića, upijao je nešto njihova duha i stvaralaštva otkrivajući im istodobno sebe i svoje spoznaje. Valja spomenuti da je 1913. godine, na nastupu s našim omladincima na sportskim natjecanjima u Lausanni, postigao svjetski vrijedan rezultat u skoku u dalj s mjesta (3,30 m) koji do sada nije premašen. Prema kazivanju Mate Duića, 2009., Rupčićeva nećaka, Rupčić je stigao u Zagreb zahvaljujući stricu Tomi Rupčiću, koji je bio ravnatelj bolnice Vrapče. Luka je bio prvo od devetero djece, pet sinova i četiri kćeri oca Mate i majke Mare Rupčić rođene Pavelić iz Bužima. Rupčić, Luka, Lučina ili kako je sebi volio govoriti Lukreca, zapisao je 11. travnja 1974. dio svoje bogate biografije što čuva Mate Duić koji je dio dokumenta predao Muzeju Like u Gospiću. Rupčić je 1906. u Smiljanu u Nižoj pučkoj školi dobio svjedodžbu-otpusnicu V. razreda. - Nakon pučke škole u Smiljanu nastavio sam školovanje 1905. u Zagrebu u realnoj gimnaziji na današnjem Rooseveltovom trgu. G. 1914. sam položio maturu u toj školi i odmah morao u austro ugarsku vojsku. Bio sam na bojištu u Galiciji kao kaplar i obavljao telefonsku službu, vukao žice po bojištu. G. 1915. obolio na bojištu u Galiciji i vraćam se na liječenje. Početkom 1916. vraćam se u svoj kadar artiljerije u Peštu. Tokom 1916. premještan u Skadar na Bojani, kao poznavalac više jezika da bude knjigovođa u vojnom bečkom dućanu. U Skadru obolio od malarije. U bolnici bilo nas je 70 i samo su tri preživjela. Prema sjećanju Mate Duića, Rupčić je pješice otišao iz Pešte do Skadra. Pješačio je preko Like i rodne Rastoke. Kad je nastavio put iz Rastoke do Jadovnog pratila ga ja majka Mara, i više ga nikada nije vidjela jer je umrla od tuge za njim. Prvi svjetski rat, iz koga je Rupčić izašao kao 25 postotni invalid, omeo je njegovo školovanje. Svjedodžbu zrelosti u I. realnoj gimnaziji u Zagrebu je dobio 1914. i jednoglasno je proglašen sposobnim za polaženje tehničkih nauka. Školovanje je nastavio tek 1918. do 1921. kada je dobio apsolutorij, odnosno otpusnicu rektora i dekana mudroslovnog fakulteta da je svršio mudroslovne nauke. Godine 1921. ponovno je većinom glasova proglašen zrelim za polaženje sveučilišnih nauka. Dekretom iz 1922. postavljen je namjesnim učiteljem u kraljevskoj I. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Ispitna svjedodžba Luki Rupčiću kandidatu srednjoškolskog učiteljstva izdana je 1923. da može učiti francuski jezik u svim razredima srednjih škola a hrvatskosrpski i njemački jezik u nižima. Iz potvrde izdane u Parizu 12. lipnja 1925. na Universite de Paris Fakulte des Letters na Sorboni vidljivo je da je na filozofskom fakultetu završio tečaj francuskog jezika za studente u studijskoj 1924./1925. godini. Za taj studij dobio je stipendiju francuske vlade. Nakon povratka sa Sorbone Rupčić je bio suplent (profesorski vježbenik u državnoj službi) na gimnaziji u Slavonskoj Požegi 1928./1929. godine a već iduće školske godine bio je profesor u gimnaziji u Ogulinu, pa je ponovno premješten za godinu dana u Karlovac na učiteljsku školu i gimnaziju gdje je ostao do 1935. Tada je premješten na II. realnu mužku gimnaziju u Zagrebu na kojoj je ostao do 1942. kada je premješten na I. mužku realnu gimnaziju u Zagrebu. Tu je ostao do umirovljenja 2. prosinca 1954. Umirovio ga je predsjednik NO grada Zagreba Većeslav Holjevac pošto je ispunio uvjete za starosnu mirovinu. U slobodnim trenucima pisao je pjesme i prevodio



Akt, 1941

Bitka 2

Kolekcija 1

Kolekcija 2

Kolekcija 3

KOlekcija 4

Majka Luca, 1932

Mate Duic

Mongoli u Zagrebu 1242

Otac Mate, 1929

Proljece, 1943.

Ptice

Rupcic_autoportret

Rupcic_kistovi

Rupcic_rad_Milivoja_Uzelca

Rupcic_zahvalnica

Rupcic_zivotopis

Tri gosta, 1918

Zaljubljeni