<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="65001"%> _Ličke novine_Lički vjesnik_Ljudikanje

arhiva
ličke novine
ljudikanje



Ljudikanje o našima i vašima

ZAMAGLJIVANJE PROBLEMA

Predizborna kampanja u lokalnom HDZ-u svi se više zahuktava i potpiruje podjele na vaše i naše.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. kolovoza 2018. u 13:15 sati

Priredija Marko ČULJAT

GOSPIĆ – Ljudi moji nisam moga više durat, pa sam se mora latit tipkovnice i nešto nadrljati o unutarstranačkim izborima u lokalnom HDZ-ju. Sve j' počelo prolitoska kada je došlo do smjene čelnika Plitvica. Dado, kako sam sebe voli nazivati, dr. Darko Milinović, prisidnik Županijskog HDZ-a i ličko-senjski župan je bija nezadovoljan izborom Vlade jerbo j' ima svoga kandidata, odnosno kandidatkinju, iz redova radnika Plitvica.

            U znak prosvida podnija j' ostavku u HDZ-u na sve funkcije osim u Središnjici u Zagrebu, računajući da će tako uspiti progurati svoju kandidatkinju. Međutim, ne lezi vraže, Središnjica stranke je donila odluku i raspustila sve lokalne organizacije i imenovala povirinstva da u roku šest miseci provede unutarstranačke izbore. Tim se samo situaciji pogoršala jerbo su izabrani, bolje reći probrani, ljudi koji do sada nisu bili politički eksponirani, počevši od mladića Ivice Radoševića, ravnatelja gospićke osnovne škole koji je prisidnik Povirinstva i kandidat za prisidnika gospićkog HDZ-a. Drugi je novo-stari kandidat Milan Kolić. Mario Kustić, iz Novalje, saborski zastupnik, kandidat je za novog prisidnika županijskog HDZ-a, a novo-stari je DArko Milinović. Osim toga, prisidnik županijskog Povirinstva je Darko Nekić, nekadašnji gradonačelnik Senja i državni tajnik u Ministarstvu uprave, koji je izjavio da se ne misli kandidirati ni na jednu fukciju u lokalnoj stranci.

            Međutim, umisto da se situaciji protekli miseci smiri, ona se zahuktava i postaje sve očitija podjela na vaše i naše. Nije to mimoišlo ni lokalna priopćavanja, političari su ih razvrstali u svoje redove, što je očito po objavljenim materijalima. Ni ta podjela novinara na vaše i naše, ili njihove, nije poželjna zbunjuje svekoliko pučanstvo, ali ne i starije jerbo to i ne čitaju. Nažalost ritki su napisi u tiskovinama, a i kad se objave su aferaški. Novinari bi tribali biti po strani politike, a ne u njojzi ka' poslušnici. I među novinarima bi tribalo, ka u HDZ-u, napraviti axzmiš – stari kartaški izraz za novo mišanje i diljenje karata kad niko počne paktati s kartama. Primirice, neki se od novinara raspituju se o stravu od osvete prema novim kandidatima, našima i vašima. Na obadvi strane ima povratnika u stranku, ali i oni' koji minjaju nijanse dresa - prebjega. Kao da nikome nije jasno da se ovog lita tribalo odmarati i skupljati energiju za nove radne pobide. Međutim, tom halabukom s obadvi strane samo je još više zamagljena situacija u ciloj Županiji, a to je njeno raspučivanje i užasno gospodarsko stanje osim u dilovima di se tradicionalno živi od litnji' miseci i turizma do iduće sezone, a priko zime se vodi politika.

            Bez obzira ko pobidija, imat će vratriji posa smirivanja uzavrili strasti u stranci, kako bi potakao bolji život i suživot na cilome području. Više će se znati nakon gospićkih izbor koji su zakazani za 2. rujna, i naročito potlje županijski koji su tidan dana potlje.



Gospićki susrit i ljudikanje

majerović
Doktor Matan (prvi s desna) s gospićkim kolegama na gospićkom sastanku Hrvatskoga društva kirurga 2011. godine u Gospiću/Foto arhiva Lika pressa

NOVO PRIZNANJE DOKTORU MATANU

Poznati lički doktur prof. dr. sc. Mate Majerović, dobio je novo priznanje za svoj rad – postao je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. kolovoza 2018. u 21 sat

Ljudika Marko ČULJAT

GOSPIĆ – U jeku je puna sezona kiselih krastavaca, barem za nas novinare, iako je ona turistička u punom jeku. Znam da neki novinare i slična piskarala ne podnose, ali nisam im ja ni zerica kriv za to psiho-fizičko stanje, majke mi.

            Kako nije petak, kada su nekada bećari išli na šišanje kako bi na placi išli u zagledačinu, sinoć sam odlučio da skoknem do mojih frizerki Željke i Katice, di se uređujem samo prošle 32 godine. Čuo sam od 'edne gospođe da joj je tamo osta' muž da se glacne jer sam ga zva' na mobitel, a una se javila. Do frizerskog salona Pino, u kući di je bila stara apoteka u Kaniškoj ulici poita sam upopriko nakon Starog mosta da bi što prije stiga do salona. Brzo smo se ispozdravljali, a Željkina kantiga bila j' prazna i odmah sam bija na redu, al sam se latio mobitela da prijatelju Ivanu pokažem mail koji ga je zanimao i da se dogovorimo o nekim detaljima oko impresuma njegove nove knjige. Obično moram pričekati da frizerka koga završi sa šišanjem. Nisam ni obraćao pozornost na susida s live strane koga je uređivala Katica, dok ga nije priupitala 'oće li mu ostaviti kose do ušiju ili neće. Uto se oglasio i Ivica Šuper iz Rizvanuše i počela je priča nji' dvojice o Ličkom Novom. Slušao sam razgovor kao što su se nekada vodili u kod brice Ivice, Ivana, Zvone, a vele da se pričalo i kod Pape Kremenića koji je bio vicmaher.

Konačno sam sastavija koga to Katica uređuje, a bili smo uskoro gotovo istovremeno gotovi. Bio j' to poznati i popularni doktor Matan, odnosno prof. dr. sc. Mate Majerović, koji je inače zera mlađi od mene. Da to je onaj doktur i rođeni Gospićanin koji je pravi lički ambasador dobre volje u Zagrebu kad je nekome zdravlje u pitanju. Svima je spreman pomoći. Prava je to ljudina, koji mnogima pomogao, stalno je imao vremena i volje da svakome pomože. Kada je navršija godine starosti oša j' u mirovunu. Pozva sam ga na kavu, ali smo se kod Harija najprije morali ispozdravljati s prijateljima. Kad smo zaljudikali, nije moga durat da ne rekne:

            - Znaš morat ćeš moju biografiju malo dopuniti, posta sam professor emeritus.

            Premda sam očekiva' nešto slično, zinije sam od iznenađenja i vrce mu čestita na tome laskavom zvanju koje mu je dodilija Senat Sveučilišta u Zagrebu, a to znači da će se i dalje baviti znanošću i svojom starom ljubavi – kirurgijom i da će moći raditi i na Medicinskom fakultetu. Matan je dobija počasno zvanje koja se dodiljuje zaslužnim umirovljenim redovitim sveučilišnim profesorima koji su se posebno istakli svojim znanstvenim radom, imaju posebne zasluge za razvoj i napredak Sveučilišta, te su ostvarili međunarodnu reputaciju na temelju međunarodno priznate nastavne, znanstvene ili umjetničke izvrsnosti.

            Matan je ostavija dubok trag u 'rvackom zdravstvu. Špicnamet po imenu je dobija jošte u ranoj mladosti, čak mu je i razrednik u maturalnoj svidodžbi gospićke gimnazije bija napisa da j' Matan, a ne Mate, pa j' to mora ispravljati prije prijemnog ispita u Zagrebu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1976). Liječnički staž odradio je u Bolnici Medicinskog centra Gospić i nakon vojske specijalizaciju iz opće kirurgije započinje 1979. na Klinici za kirurgiju Rebro.

U novoj knjizi koja se priprema za tisak, Likapediji pronalazimo i druge podatke o njem:

Specijalistički ispit je položio 1983., magistrirao je 1985. s temom,a 1991. je položio doktorat s temom Eksperimentalni model transplantacije tankog crijeva. U KBC Rebro voditelj je Službe za laparoskopsku kirurgiju od 1993. do 2001., docent (1998), izvanredni profesor (2003), redoviti profesor (2009) i profesor u trajnom zvanju (2015). Zamjenik ravnatelja KBC-a Zagreb od 2004. do 2011. i predstojnik Klinike za kirurgiju od 2007 ‑ 2016.
Tijekom specijalizacije iskazao širok interes za sva područja kirurgije, da bi se kasnije stručno usavršio i dobio superspecijalističko znanje iz kirurgije probavnog trakta u više klinika širom svijeta što mu je omogućilo slijediti tijekove razvoja struke u svjetskim okvirima. Do umirovljena bio je predstojnik Klinike za kirurgiju, pročelnik Zavoda za onkološku kirurgiju, pročelnik Zavoda za gastrointestinalnu kirurgiju, predsjednik Hrvatskoga kirurškog društva, glavni urednik časopisa Acta Chirurgica Croatica, redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik i dopredsjednik niza kirurških društava. Funkciju predsjednika Hrvatskog Kirurškog društva obnašao 2018. M. je djelovao znanstveno i stručno niz godina.  Do ove godine Majerović je objavio ukupno 165 publikacija. Bio je voditelj i glavni istraživač Eksperimentalna transplantacija tankog crijeva, 2001. i Radiofrekvencijska gastroenterologija – primjena i razvoj novih tehnologija 2004. Aktivni je sudionik projekta Intervencijska gastroenterologija – primjena i razvoj novih tehnologija, voditelj projekta prof. dr. sc. Roland Pulanić, 1999. godine. Konzultant – suradnik Akutna stanja u ginekologiji, voditelj prof. dr. sc. Josip Đelmiš, 2000. i Molekuarna detekcija gena rezistencije na karbapenemsku skupinu antimikrobnih lijekova u izolatima Klebsielle pneumoniae (KPC) kod kirurških bolesnika, 2015., voditeljica Zrinka Bošnjak.
M. je dobio i brojna javna priznanja: Prva nagrada u natjecanju specijalizanata u prikazu znanstvenog i stručnog rada na Intersekcijskom sastanku kirurga Hrvatske i Slovenije, 1982. godine. Pristupnik je dobio nagradu za konstrukciju vlastitog modela aparata za vanjsku fiksaciju kostiju pod nazivom „Fiksateur extern tip Rebro“. Priznanje Hrvatskoga liječničkog Zbora (1996), Zahvalnica Hrvatskog liječničkog Zbora (2002), Javno priznanje Ličko-senjske županije (1999), Zahvalnica Opće bolnice Vukovar (2003), Povelja Hrvatskog liječničkog zbora (2003), Priznanje Udruge Ličana Vila Velebita, Zagreb (1998), Priznanje Zajednice udruga HVIDR-a Grada Zagreba (2013).
U Sveučilištu u Zagrebu saznajemo i na stranicama Hrvatskih sveučilišnih novina Universitas saznajemo da je to zvanje dobilo samo 12 sveučilišnih profesora i da će tim povodom krajem godine biti posebna svečanost na kojoj će im biti uručene i medalje.

Poznanici su nas tili častiti pićem, ali se Matanu žurilo za poslom, ali sam sazna da je u punom jeku priprema za znanstveni skup 600 kirurga jer je predsjednik Hrvatskog kirurškog društva.

Neka i ovo ljudikanje bude čestitka našeme dokturu Matanu Majeroviću.

Da ste mi debeli i dovidova.


Ljudikanje o ličkom ljekarništvu

ljekarna gospić
Panorama gospićke Kaniške ulice s najstarijom ljekarnom u Lici /Foto arhiva Lika pressa Snimio Marko Čuljat (Apoteka je niska kuća poslije crkve)

250 GODINA PRVE APOTEKE U GOSPIĆU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. kolovoza 2018. u 19:40 sati

Ljudika Marko ČULJAT

Poštovane čitalici i čitatelji,

u Gospiću je 1768. sagrađena prva likarna, i to nasuprot kuće u kojoj bijaše stan za majora. Napisa j' jošte 1941. dr. Rudolf Horvat u svojim dvima knjigama Lika i Krbava povijesne slike, crtice i bilješke u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu. Dugo se godina u javnosti, mislim gospićkoj baratalo, s godinom 1872. kada je stiga Slovenac Valentiln Vouk koji je kupija tu apoteku K crnom orlu koja j' bila u današnoj Kaniškoj ulici priko puta kapelice sv. Ivana Nepomuka di j 'danas neuređeno parkiralište, umisto pametniji' stvari.

Tu je edan gospićki šef posli privrata planira napravit kućerke za placu i trgovine!? Nije ništa napravije ka ni na autobusnom kolodvoru ali je platije Zagrepčanima debele novce, i to preračunato u marke, dabome une njemačke orliće, za idejne projekte koji su odbačeni i pali su u debeli zaborav zaborav.

Privi sam puta čuje za tu apoteku kada je dr. Krešo Petrović, direktur Medicinskog centra u Gospiću, a inače perušićki doktur, divanije na otvaranju nove aporteke, isto u Kaniškoj ulici u zgradi koju ja i dan danaska zovem Europom. Naime, tutekar je nekada bija otel imena Evropa koji je bija napušten jošte kad sam ja iša u gimnaziju. U otelskim sobama je ilegalčije jedan moj kolega iz razreda, tu se edan jadnik, koji je isto ilegalčija, nikome ništa nisu plaćali za stanovanje, obisija na žnjoru u kadi. U prizemlju je bija šank bez ijedne boce i čaše al' j' bija i biljar na kome smo pokušavali odgonetati tu igru, bilo je nešto štapa i nikolke kugle. Nije nam ima ko pokazati kako se to igra sve dok nije otvoren novi Dom armije u Budačkoj di je danaska KIC u koje je uz šah bila i biljar sala sa dva stola za biljar zvan karambol – edna kugla i nekoliko figura koje treba rušit štapom na čijem je vrvu bila koža koju je svako malo tribalo strugati u nikakvu plavu kredu.

            Kad sam počeja raditi ka novinar, otel u kome je bila i Kremenića Pape brijačnica, samoposluga jedina u cilome svitu, je srušen i napravljen je prvi gospićki neboder, a u prizemlju suvremena knjižara Ličkih novina i apoteka koja se jošte uvik nalazi na tome mistu. U staroj apoteci Ličke novine su otvorile trgovinu birotehničke opreme a b ilaj u Hermanovoj kući isti u Kaniškoj. Rezbareni namištaj je netragom nesta. Bilo je to u prvoj polovici sedamdesetih godina XX. stoljeća čini mi se 1974.

            Ipak, u Muzeju Like sam ovizi dana uz kristalni luster iz apoteke koji je tamo završije uz pomoć nekad uglednog gospićkog ginekologa dr. Stojana Miloša, i za koji sam zna od prije, naša i računsku kasu. Na tipkama su iznosi u krunama. Ovi dana nabavija sam knjigu prof. Vladimira Grdinića Kronologija ljekarništva di sam naša potvrdu Horvatovog podatka. Gospićka bolnica dobila je ljekarnu 1865. Nadalje, Gračac je dobija apoteku tekar 1912., Korenica 1939., a Otočac 1881. (ovo j' po abecedi Grdinića).

            Iz gimnazije sam zapamtija staru latinsku poslovicu – Historia est magistra vite. – Povijest je učiteljica života. Evo zašto mi to sada pada napamet, bolje i to neg' cigla na glavu ili komad šute s koje gospićke oštećene ili stare kuće. Apoteka je otvorena za vrime Vojne krajine kada je tibalo ličit i vojnike i civile. Vouk koji je stiga u Gospić i nastanija se u istoj kući di je bila i apoteka koju stariji Gospićani pamte kao birtiju K Novčici ili kao Bicijina birtija, di se nekada gledala i televizije i di je na kraju bila caklarska radionica, tu dobija više sinova koji su umnogome doprinijeli hrvatskom ljekarništvu jer su Bruno i Konstatin imali i ljekarne u Zagrebu. Posebice je u hrvatskoj znanosti ostao zapažen zbog postignuća u biologiji akademik Vaklentin, unuk i imenjak starog Valentina koji je doša' u Gospić.


Jopet sam zastranja s teme u daleku prošlost. Tija sam komparirati početak onog i ovog stoljeća. Magistar Mirko Draganac je bija vlasnik te stare gospićke apoteke, pa je niko tija otvorit jošte ednu, a on se boja konkurencije. Zahtjev je podnilo Hrvatsko farmaceutsko društvo apotekarskih suradnika Općini Gospić, ali to nije prošlo. Slično se dogodilo i u ovome stoljeću kada je nadležno ministarstvo odobrilo otvaranje treće apoteke u Gospiću, ali una ipak nije otvorena.

gospićgospić

Ljudikanje o ličkom bardu riči

rupčić grga

PUSTO JE BEZ GRGE

Prošlo je deset godina od smrti književnika i profesora Grge Rupčića iz Gospića.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. kolovoza 2018. pridveče

Ljudika najviš' sam sa sebom Marko ČULJAT

Poštovane čitačice i čitatelji,

ovizi vrući kolovoški dana ne morem ni prst promoliti ispod krova kolika j' jara vanka. Svaki dan primaši bar za edan tricet stupnjeva Celzijusevaca. Prošli misec skoro svaki drugi dan padala j' nikaka kiša i nije dala narodu spremit sino za blago priko zime. Drva se naveliko spremaju, a čini mise da će zbog suše ranije i kumpiri dospit.

Kako ne merem van držim se računala i pokoje knjige koje nabavljam i posuđujem na sve strane jer i ja bi rada ednu napisat. Kopajuć' po, kako se to danaska veli, pismohrani, natrevija sam na neke zanimljive podatke, al ću najprvo koju rič napisati o Grgi, Grgi Rupčiću, kako to dinave Merikanci kada se vrate u domovinu. Ljudi moji, nije za virovat da će u prosincu biti okruglo deset godina kako j Grga, ili kako j' un sam pisa Grgo, umra. Patija se un s boleštinama jošte od rane mladosti. Sušicu je zaradija na unoj potljeratnoj izgradnji. Zbog nje j' mora prikinut i školovanje, al je ipak rveći se sa tom boleštinom uspija. Uspija j' završit visoku školu u Zagrebu na Vilozovskom fakultetu i doš j' u svoj Gospić ka profesor i pridava j' rvacki jezik, koji se tada nije tako zva jerbo je ima edan prilipak koji danaska nema.

            Brojnim generacijama sridnjoškolaca u Gospiću, a bome i u Zadru u tehničkom centru, te studentima Pedagoške akademije u Gospiću, ostat će u trajnom sićanju. Dosta j' njegovi učenika nakon sridnje škole krenulo u velika mista i nastavili su obrazovanje da bi postali cinjeni stručnjaci, dokturi, inžinjiri, a bome i ministri…

            U Gospiću je iza njeg' ostala edna praznina, koji niko i ništa nije popunilo, a borami i neće tako dugo. Pusto je bez njega, njegovih stihova, bez njegovih divnih riči bilo da se radi o dositkama i šalama, o promociji čije knjige ili o posljednjem oproštaju iznad rake pokojnika. Zna j' on to sve lipo sročit i napisat, ali bome i objavit bilo u knjizi, zborniku ili u Ličkim novinama, Ličkom vjesniku, Školskim novinama, a potlje i u Novom Listi, Večernjem listu i Vjesniku. Un je i tim dnevnicima ima i svoje kolumne britko pisane na ličkoj ikavici koji smo već gotovo – odbacili na našu sramotu, umisto da nam je na ponos i diku.

            Književnik Jure Karakaš prid deset godina j' priredija j', a ja sam objavija u prolice 2008. knjigu Blistaju đačke oči Grga Rupčić – njim samim. Korice je izradija gospićki profesor informatike Anton Orzes. Predgovor je napisa prof. Dragutin Rosandić, i između ostalog naglasija:
- Rupčić je učitelj-pjesnik. Svoj učiteljski poziv prožeo je poezijom. Poezijom je oplemenjivao didaktičku komunikaciju oslobađajući je, na taj način, hladne racionalnosti i ukalupljenosti. Iskricama poezije obogaćivao je nastavne metode.

Radili smo skupa na drugom izdanju te knjige. Naime, kad je knjiga objavljena, profesor Grga je imao jošte snage i volje, iako su ga mučile i druge bolesti ka štoj cukar, tlak …da knjigu nadopuni i proširi. I započeli smo posa. U ednom primirku je na papirićima zapisa sve podatke koje treba ili korigirati ili prominiti ili drugačije prilomiti na stranici. Karakaš je nama napisa pridgovor. Osim toga, ja sam ga bija natenta da počne pisati svoja sićanje na školovanje u Gospiću dije potlje rata stiga na školovanje ali i u đački dom. Međutim, ne lezi vraže, ednog petka bija sam na placi kod Golubice iz Smiljana. Una me pitala što j' s Grgom kad nije doša po surutku. Nisam zna odgovora, al sam uzeja bocu surutke i dito oša u zgradu iza gospićke pošte di je stanova Grga sa suprugom Jelonom. Jelenu sam naša svu uplakanu. Grga je tog jutra, dok se brija, ima moždani udar i završija j' u bolnici. Nije se izvuka. Zaklopija je oči 27. prosinca 2008. Saranili smo ga u Grackom groblju u 76-oj godini života. Od njeg' se biranim ričima i molitvama oprostija tadanji gospićki župnik mladi pop Ante Luketić, a lipe riči je reka i prof. Stipe Golac.

Kako je Grga bija i dobar šahist, bija j' majstorski kandidat, i učenike je osim rvackom učio i šahu, na njega sada već četiri godine svake Mandeline, kada se slavi Dan Grada Gospića podsića Memorijalni šahovski turnir koji nosi njegovo ime, a i jedna nagrada za sportske novinare Županijskog saveza sportova također nosi njegovo ime.


Ljudikanje o rvackom zlatnom srebru

marta

VATRENA MARTA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. srpnja 2018. u 19 sati

Poštovane čitalice i čitatelji,

U poslidnje vrime nema nikaki reagiranja o Ljudikanju, koje sam eksperimentalno pribacije i u druge rubrike portala. To činim namirno želeći pokazati da se ikavica more i dan danaska upotribiti u svakodnevnom govoru asimilirajući nove riči koje neumitno prodiru iz ostatka svita.

Protekli misec dana Rvackom je vladalo nogometno ludilo, koje je kulminiralo dočekom srebno-zlatnih nogometaša iz Moskve. To je čisto prosto nevirovatno kako je lopta ujedinila sve u Lipoj našoj državici za koju se od nikidan zna i u najmanjem kutku Zemlje. Milijarde ljudi je klikalo i tražilo tu Rvacku koja ima stanovnika ka edan kvart u većoj gradurini, recimo u Kini, Tokiju ili Njujorku. Nikome nije jasno kako je dvadesetak dobro uigranih, i ne baš grmanja, tako moglo ćulati loptu da su pokorili gotovo cili svit.

            Ti momci, neću spominjati imena jer bi mora navesti sve, a svi su bili naj iradili ka vekerica. Iza nji je staja stručni tim koji je brinuo na Svitskom prvenstvu u nogometu, ali o njima se veoma malo ili ništa i ne zna je su u sjeni savršeno radili svoj posa. Ta dva uigrana tima svima su pokazali da se more kad se oće, naime ako čovik ima jasno zacrtan cilj more ga i ostvarit bez obzira na žrtve. Srebrna medalja je dokaz za to. Pod dobrom komandom izbornika momci koji igraju nogomet u ponajboljim svitskim klubovima u Rusiji su lili znoj, suze i krv za Rvacku.

            Tribaju nam odeka u domovini biti uzor, dika i ponos, i moramo se u nji' ugledat', i unda nam niko u svitu neće bit ravan. Moremo bit' i doprvaci u gospodarstvu. Naši državnici i lokalni čelnici trebaju iskoristiti pozitivnu energiju koju su nogometaši prenijeli na svakog stanovnika ove zemlje i pokrenuti državu iz učmalosti i to brzinom sto na sat, a ne obazdirati se na nekakve sitno sopstveničke interese na uštrb općih.

            U Gospiću se finalna utakmica gledana na Glavnom trgu i na velikom monitoru, a jošte prije tehme pojeden je junac pečen na ražnju. Veselju i pjesmi nikad nije bilo kraja, a i vodarica Marta isprid katedrale dobila j' navijačke rekvizite. Prije rata on j' na placi igrala košarku, a sada j' pstala Vatrena Marta.

Da ste mi debeli i do vidova!

Pozdrav od vašega Marka Čuljata


Usputnica iz gospićke škole

razred
NAJPRVIJI RAZRED U GOSPIĆU


Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. lipnja 2018. u 12:15 sati

Drage čitalice i čitatelji,m drage učenici i učenici,

Danaska me put nanija piške Ulicom Miroslava Kraljevića i poprikim putom do zgrade Osnovne škole dr. Jure Turića. Velička je to škola izgrađena jošte 1972. godine po projektu Projektbiroa iz Budačke ulice u Gradu. Una i danaska diluje suvremeno i moderno, kako izvana takoć i iznutra.

Nakon preseljenja dviju osnovnih škole, edne iz Banke, a druge iz Biskupije, iste godine uz pomoć šumara dičurlija j' zasadila i mali botanički vrt sadnica iz rasadnika Vujnović Brdo Šumarije Gospić. Prije toga direktor škole Nikola Stanić, je ima ednu veličku muku. Od uglednog rvackog kipara Vanje Radauša dobije j' plastiku, odnosno brončani spomenik dvi ličke žene zaogrnute šalo. Problem je bija što je spomenik prije podizanja mora imat uzemljenje da slučajni grom ne bi povridija ili ne daj bože ubija koje dite.
Po svemu sudeći zbog proboja edne uličice iz Budačke do Kraljevićeve dije tog vrtla će morati pagati. I neka, bit će sigurniji promet do škole, a to se radi kako bi se odala dužna posta Hrvatima koje su pobili partizani u poraću i nalaze se ispod asfalta. Dije njijovi ostataka je 1976. bačen, zamislite, na smetlište. Nadam se da će tako završiti i tadanji nalogdavci koji jošte šećkaju i kočopero po nikad neosvojenom Gradu.

            Eto ja jopet zastranja u ultradesničarstvo koje mi je milo kada se sa vakim bitangama i vagabundama moram javno obračunavati. Zato se sada vraćam u realnost, pravo u centar zbivanja, a nisam ni centrumaš, a odavno sam prista biti ljevak, odnosno ljevičar, jerbo sve radim desnom rukom, a ne šuvakom, koja mi dođe onako usput, za razliku od Tesle koji je bija ljevak, al' ne po politici. Ljevorukost nešto znači, al' o tome drugizi puta.

            U vrtu sam snimija edan kalemljeni japanski javor. Sićam se te sadnice iz rasadnika di sam provodija litnje gimnazijske ferije radeći s brojnim Bilajčanima i Ribničanima s kojim i danaska rado popričam, ali nažalost sve i' je manje na ovome svitu. Sićam se Roje i Jose Popravak, Štablije koja j' nikolka dana pomagala u obračunu plaća za pedesetak radnika i sezonaca u Rasadniku, pa Nikole Kočijaša Štimca, iz Pazariške ulice, pa Mate Krtine iz Žabice koji je motikom fata krtine da ne ruju po gredicama sadnica, pa dobro ne zaboravi Ivana Gegu i Škulju iz Bilaja. Škulji je sin poginija u nome busu kad ga je dernula lokomotiva na pruzi u Bilaju….Na privremenom radu u rasadaniku nisam bija sam bilo je jošte dosta cura i momak iz Grada, između inih bija j' drago, sin Ante Daje, danas poznati likar internista u Bolnici Drago Ratković, bijaj i Brko Ivica Brkić, iz Jasikovačke ulice …
1
Moram se jopet vrnut na temu. Što ćete posenilija sam. Zbog prošle zime i velikog sniga odebelo stablo kanadaskog kalemljenog javora je prepuklo na koji metar od zemlje, i sada dobiva nove grane na tom ostatku debla. Kalemljeni kanadski javor inače ne podnosi obrezivanje, ka primirice lipa, bagrem, kesten, tisa, jerbo tamo di je pririzan počinje gnjit i propadat. Taki javora je bilo dosta po Gradu. Edan se prid nikolke godine srušija u Ulici specijalaca, dobro da nije bilo tragedije. Mladice na školskom javoru su me iznenadile.
Kad sam zaobiša prid nikolke godine izgrađeno novi krilo škole, iznanadija sam se baciklinima. Ravnatelj će očito morat' jošte naručitivat novi' stalaka, jer dica masovno bicikliraju, a to poradi zdravlja triba podržavati bez obzira na cinu stalaka.

            Bilo je nešto manje od osam uri, i planira sam da ću sist', i predanut, za katedru najprvijeg razreda u hodniku škole koje je postavljeno prošle godine kada je obiližena 250. oblitnica školtstva uGodpiću. Misto je bilo slobodno, ali je u dnu razreda na starinjskim školskim klupama bila grupa učenica. Uspili smo se na brzinu dogovoriti za slikanje, i taman je zvonilo za početak nastave.

            Taj razred je načinjen od starog školskog inventara škole iz Ličkom Novog. U njemu je nešto klupa, stol odnosno katedra, ploča i dva ormara… morda bi to jošte tribalo nadopunjavati i proširivati. Ja sam im danaska obeća dat kartu Like koju je izradila Pedagoška akademija, jerbo na "zidu" odnosno prozorima hodnika imaju staru cestovnu kartu, a kojeg li iznenađenja, i reljef djelića Velebita s idejom TKV-a tunela kroz Velebit za koji je za života zalagao Gospićanin Ivan Šikić Juno, bankarski činovnik, koji je sedamdesetih godina proglašen nacionalistom.

Da ste mi debeli i do čitancije!


O jeziku rode da ti pojem

Zbogom jeziče rvacki/Good bye Croatian language

Osvrt na divan tu i okolo nas.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. svibnja 2018. u 8 sati

Pribiližija Marko ČULJAT

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
Rodu o jeziku Petar Preradović (1818. – 1872)
general, pjesnik i prevoditelj.

Poštovani čitatelji,

Već nikolka miseca (zlo)namirno biližim bisera u našem lipom rvackom divanu. Zimuska je edan digitalni novinar doslovno javija:
"…bijeli pokrivač bit će dostatan medijator užitaka." Piše edan digitalni novinar iz Like. U Klajićevu Ričniku za tu rič stoji tumačenje da znači posrednik, sudac i arbitar, a ne po lički rečeno - mamac. Lipu rič voditelj zaminila je pidžinska moderator, pa čak i u Gospiću. Una po Klaiću znači usporivač, usklađivač i nema blage veze s onim što se zbiva, a to je vođenje RTV emisija ili javnih programa. Ti javni programi mogu biti koncerti, promocije knjiga i slično, koje se ni u kom slučaju ne smislu usporavati, možda ponekad usklađivati. Una se rabi i na zatvorenim sastancima kad niki prisidava kakvom skupom i slično.
Drugi najavljuje pomjeranje satova umjesto pomicanje kazaljki na satu sukladno europskoj praksi razlike između lita i zime.
Ćosavi Šešelj kako ga j' nazva prid sam rat Jakov Blažević, i dalje priti Rvatima u Srbiji, a nedbeski narod i njijovi čelnici ćute, al' šute i rvacki čelnici il' mlako reagiraju. U birtijama i na ulici se čuje engleski divan umisto rvackog il' ne daj bože ličke ikavice. Naš divan postaje pidžinski kako je to procinili profesorica Nives Opačić, a nadam se da ste ju po koji put čitali, slušali ili gledalik kada brani rvacki divan.

Evo još edne moje kombinacije:
Pidžinski rečeno ja sam vam, dragi moji, hibridni novinar. Pridjev – hibridni – posta popularan u Rvackoj posljednji miseci, rabi ga svak di tribi i di ne triba. Klaić piše da j' to značiukršten, miješan, križan i raznorodan.
A zašto sam hibridan? Pa zato jerbo razmišljam i pišem na starinski način, a koristim novu tehnologiju di god stignem. Neću se dalje fali, jer koga se fali toga se kvari, a posebice sam sebe. Ispaneš blentav.
U nikolka navrata moje hibridnosti bija sam iznenađen postignutim rezultatima. Kad sam kod Prpe na Oštarijama snimija starom tehnikom, odnosno dijapozitivom mojim Pentaconom sixom i posuđenim mijom za makro snimanja na rol film 6 x 6 cm i to digitalizirao dobija sam slikicu od samo 120 gigabajta veličine čije je otvaranje trajalo dugo, predugo. Kad se slika otvorila nama sam ju smanjija jer tada nije bilo ni CD-a ni DVD-a, ili po rvackim prevoditeljima nosača slike,da to pospremim za daleku budućnost, koje u diditalnim fotografijama morda neće ni bit kako se pokazalo do dana današnjeg.

            Drugi puta sam radija slike za depilijan, odnosno za vodič kroz Arheološku zbirku Muzeja Like u Gospiću. Nisam bija zadovoljan digitalnim slikama iz moga Nikonića, pa mi je Tanja Kolak, današnja direktorica Muzeja i dokturica za arheologiju, na lipu rič dala, pazite sad, japodsku jantarsku ogrlicu koja je izgledala ka da je na dimu visila skupa s kobasicama. Dva puta sam bija iznenađen. Bilo je lito, još sam bija podstanar kod mojih staraca jer mi je stan uništen ratnim dilovanjima i potpalama. Bija sam u boravku i priprema skeniranje ogrlice. Pa probaj ovo, pa probaj uno. Odednom nema ogrlice. Uvfatila me panika. Pa esam li lud il' mi noge smrde, scm sam u sobi, di je mogla nestat, pita sam se naglas. I odednom je razaznam na sidalici di je podužnjak bija s tigrovskim šarama i boje su se stopile u edno tilo. Kada sam doša nase, i uspija dobiti dobar sken Umaxovim scenerom Astra 5400 jopet sam bija iznenađen. Naime, svitlo haubskog skenara, kako ih je zva Mak, moj negdašnji urednik u Večernjaku, prosvitlilo je ogrlicu. Dobija sam fantastične boje. Napravija sam dva snimka. Edan u tizim bojama i drugi koji je bija viran originalu. Drugi dan sam oša do Kolakice i una j' na moje iznenađenje bila oduševljena bojama jantar i otprilike kazala:
- To je to, Japodi su jantaru pridavali velike moći, to ćemo objaviti.
I slika je završila na naslovnici depilijana.
I danaska ponekad sam sebe, a i druge priupitam što su to naši pređi Japodi imali kada su mogli nabavljati jantar mam u Sibiru.

I na kraju, aa ednim vratima (portalu) edne gospićke institucije crno na bilo piše da su u atriju smištene jošte neki podstanari. Jopet sam virnija u Klaića. Un napisa da j' to 1. predsoblje: predvorje, trijem; natkriven ulaz; 2. anat.. pretklijetka srca, srčana predkomora.

Zbogom rvacki jeziče.

PS.: Za moto ovog Ljudikanja namirno sam stavja stihove Petra preadovića za koga se otimaju čiji je pisnik i đeneral, el srbijanski il rvacki, a pisa j' na lipom rvackom divanu i živija u austrougarskoj Rvackoj. Privođenje naslova obavija j' unaj vratriji Google.

 

REAGIRANJE

28. svibnja 2018. u 7:30 sati

Dobro jutro, Marko!
Evo, pijen kavu i čitan Ličke novine. Uživan u tvomen domaćen, ličkon  govoru, i jadin se na une koji, praveć se pametni, masakriraju jezik;  to est - alat koji in je Bog da kako bi mogli zarađivat za kru, Ti pametnjakovići svojin neznanjon ponižavaju ne samo struku u kojoj rade, nego i mater, i ćaću; potiru sami sebe  jer čovik je jezik. Nakoncu, potiru i Preradovića čiju si pismu uzeja za misa vodilju, i sve une koj su se kroz stolića borili za najvažnije nacijonalno utemeljenje -. za jezik. Est, osta nan je žal što je zadarsku jezičnu skupinu nadvladala skupina oko Gaja, al, što se tu sad more, tu smo di smo. Pa kad smo već to što esmo. - poštujmo to, jer službeno tako divanimo skoro dvisto godina. Kažen službeno, jer privatno najčešće divanimo glason svoji ognjišta. Nu, kako taj službeni, književni jezik ubija sve te naše drage lokalne govore, svako nastojanje da ji se očuva zaslužuje poštovanje.
Zato kličen: S poštovanjen, Marko, i srdačan pozdrav!

Samo naprvo, dragi prijatelju!

Milan Krmpotić

Usputnica samo za moje čitatelje svih mogućih rodova muškarce, žene i dicu

london
Gospićki autobus na kat

GOSPIĆU NIJE RAVAN NI LONDON

Grga Rupčić se sprdao s gospićkim Klošmelom, a nakon desetljeća što j' umra Gospiću, oli ti Ćipsogu, nije ravan ni nekaki London!!??
Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. svibnja 2018. u 14 sati

Poštovani čitatelj (Ličani i Ličkulje),

Na zadnjoj sidnici Grackog vića edan od vićnika tzv. oporbe pravaš Marijan Brkljačić, poznatiji po obiteljskom nadimku Marijan Miš koji je za NDH zaradija njegov ćaća Mate – postavija j' pitanje, isto pravašu i desničaru, Karlu Starčeviću, gradonačeljnjaku ličke motropole, što se ne sanira lokva, odnosno jezero, na autobusnom kolodvoru.

Nastalo je nadmudrivanje ko j' vlasnik lokve, koja j' danas izgledala ka' jezero nakon jučerašnje popodnevne obilne kiše. Šteta što gracke vlasti nisu danas putnicima, a bilo i' je bome dosta u svim smirovima, dilili buce da mogu doću do kuće suvi' nogu kad ne meru sanirati gospićko jezero.

Na Viću su se Starčević i Brkljačić nadmudrivali ko j' vlasnik lokve. Miš je tvrdija da j' po internetu Grad, a Starčević da j' nekakvo preduzeće koje neću ni spomenut jer to ne zavriđuje zbog odnosa prema gradu, a koje j' kolodvor i Croacijatrans iz Gospića dobilo za šteku Opatije.

U prošli utorak, a to j' unaj, utorak nakon Prvog maja, posla sam ednoj rođakinji izvade iz katastra da more rvackim vlastima dokazat da j' vlasnica zemlje u KO Ričice di sam rođen i da tu zemlju uz pomoć aktualnih vlastodržaca koriste osobe tzv. poljodjelci, a koji od marve imaju samo po koju mačku, a došli su u pemziju i glume seljačin. To su u stvari privaranti njijove Lipe državice. Nemaju ni ovaca, ni koza, a kamoli krava ili neke druge stoke krupnog zuba.


Izvadak iz katastra u Gospiću posla sam u utorak po tzv rvackim poštarima i nije doša do jučer, odnosno do 10. svibnja, mora sam jutroska podranit i otić u gospićki katastar u općini u Budačkoj jer unaj u Lovinjcu ne radi da bi ponovio platija takse i dadžbine Lipoj Njijovoj i po kosinjskom busu Velebittursa posla u Zagrebijensis. Naime, nikome je palo na pamet, a šteta što mu nije pala cigla na glavu, da tuđu zemlju dodili samozvanim Velikim Rvatinama povratnicima u zavičaj, a vlasnicima zemlje daju drek na šibici. Priklani su mi u državnoj agenciji za zemlju, koja radi u gospićkoj pošti, di više nema poštara, rekli da su takizi zakoni. Dakle, u Zagrebu, a meni je svedno 'el' to Beograd, Bukurešt oli ti Beč ili Brisl, neću da mi kroja uske gaće od šperploče. Oću slobodno i mirno disati u mojoj domovini.

            Nakon po godine konačno sam jutroska u Tušaka popija prvi kapučino jerbo nisam ima snage ić iz općine kući pa na bus. Pričleka sam bus da pošaljem izvatke. Kod Tušaka sam popija dobar kapuciner i srija se s nikolko poznanika, a onda sam poša na peron dočekat bus. Bilo j' sve u redu. Pismo je kosinjskim busom stiglo u Zagreb. Znači, ljudi izbigavajte tzv. rvacku poštu kojoj se ne radi jerbo za pišljivo pismo, a tu spada i materijal za sidnicu Gradskog vića ili Županijsku skupštinu, oni su sami sebi odredili rok dostave od samo šest (6) dana unutar naselja koje se zove Gospić. More i' bit' sram takve pošiljke tribaju bit uručene unutar sat vrimena od donošenja na šalter. Tija sam reklamirat nedolazak izvadaka u Zagreb, rekli su mi da sam se zajeba što nisam posla priporuku, koja je pet puta skuplja, koja j' isto nesigurna jer se zavodi ako slučajno dođe na odredište. Navodno se ta priporuka more potraživat nakon 15 dana neisporuke. (????). Mene kao polupoštara koji tzv. HP koristi do danas zanima ko j' toliko blesav u upravi rvacke tvrtke da ne reagira na bacanje i uništavanje pošiljaka, kako i unu zovu jošte od MArije Terezije - pismonosna pošiljka.

Evo jošte ednog primira iz mojega dragocinog iskustva s rvacim poštarima koji su u stvari lopovi na čelu s upravom. Poštari kukaju da imaju malu plaću i da im se ne isplati radit, a takozi kukavelja ima i u drugim tvrtkama. Takve budalaštine slušam jošter iz une bivše države. Ka primirice, direktora PPK Velebit, da mu se ne isplati peći kruv (?????). U studenom prošle godine edva sam se dovuka do pošte u Kaniškoj ulici u Gospiću, koja j' izgrađena 1917. godine, i posla uglednom rvackom profešuru imena i prezimena prof. dr. sc. Dragutin Rosandić, rođenom Kanižaru i osobnom prijatelju, u Zagreb HP ekspesom 450 stranica rukopisa edne knjige da mi učini recenziju. Bija sam prisritan kada je na to prista jer to mi puno znači u mom životu. Međutim, ja sam u međuvrimenu pogodija najprvo u bolnicu u Zadru, a zatim u poznati bolnicu za kardiovaskularne bolesti Sv. Magdalena u Krapinskim Topicama. Prošlo je samo edanaest dana od mog slanja rukopisa prof. Rosandiću u Zagreb, iako sam platija dostavu drugi dan do 12 sati. Pitam se ko to pljačka i zajebava obične građane Rvacke i di su inspekcije da vataju te lpopvske lopove lopove. Ovo neka posluži kao kaznena prijava nadležnim braniteljima tzv. Lijepe Njiove.

S pravom se, nažalost, pokojni Grga Rupčić, drugi član Hrvatskog društva književnika iz ličke metropole, sprdao s ratnim godinama u Gospiću. Lička metropolo nikad nije imala javni aborat, pa su ljudi išli pišat i srat u ruševinu novog otela Lika na Trgu Stipice Radića. Un je to nazva Klošmerl po romanu poznatog francuskog spisatelja Shevalijera po kome je, to znaju sridovični ljudi, napravljena i francuska humorna, tako se danaska veli, umisto humoristička, TV serija koja j' bila veoma gledana i u Rvackoj.

Danaska sam se uvirija da ni London nije ravan Gospiću. Ako niste znali, sada znajte da u Gospiću voze autobusi na kat. Prije dugo godina samo su dva grada u svitu imali takve autobuse London i Sarajevo, imao sam priliku voziti se u takvom ednom autobusu, 1968. na relaciji Sarajevo - Rajlovc, i bio mi je to odista novi doživljaj voziti se na katu.

Slika koju objavljujem snimio sam danaska oko 9:45 sati dok sam čeka bus koji iz Zadra vozi u Zagreb. I dobra je vist da su moji izvodi iz katastra stigli u Zagreb, a oni rvacki pošta jošte nigni nema, nisu se ni meni vratili kao pošiljatelju iako su tamo poštari mogli učiniti barem deset puta. Što to govori??? Jasno o lopovlukuod Gospića do Zagreba i nazad.

Da
ste mi debeli i do vidova.


Životna usputnica iz Ćipsoga (čitaj ekčapoan)

ČIJA JE RVACKA POŠTA

Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
9. svibnja 2018. u 16 sati

Poštovani čitatelji,

(ovo je množina koja uključuje muški, ženski i srednji rod za razliku od današnjeg nobl oslovljavanja politikusa i novinarikusa koji su diplomirali OVO i ONO)

Krajem prošle godine završija sam pisanje edne knjige za koju su mi tribale dvi recenzije. Za razliku od 2004. godine kada mi u ovoj državi niko nije tija napravit recenziju ličke ikavice koja j' trebala bit standardni jezik stanovnika Rvacke, ne srpska đekavica, odlučija sam upregnuti ličke snage. Zovnija sam sveučilišnog profešura Antu Bežena, rođenog Gospićanina i brzo smo dogovorili te sam mu posla rukupis ednim mailom. Tija sam da mi i drugi recenzent bude isto Likota pa sam zazva sveučilišnog profešura Dragutina Rosandića rođenog Kanižara, koga su komunističke vlasti protirale iz Gsića potlje unog rata jerbo j' čita dila  Svetoročanina Mile Budaka. Kako je un stariji gospodin i piše nalivperom, otprintao sam 542 stranice rukopisa i posla mu pakte u Zagreb nekakvih HP ekspresom, odnosno navrat nanos službom tzv. rvacki pošta. Platija sam paprenu poštarinu s dostavom na adresu.

            Time sam dobija marjanovu kitu. Umisto drugog dana nakon slanja rukopis moje knjige je uglednom europskom profešoru, koga struka smatra utemeljiteljem nove metodike rvackog jezika, isporučen za samo edanaest dana. U međuvremenu sam poradi srca završija i zadarskoj bolnici, i ubrzo u Magdaleni koju sam preživija jer ovo ne b i ni pisa. Drago, kako ga oslovljavaju intimusi, moj je rukopis dobija za pišljivie edanaest dana umisto drugog dana što sam i platija. Pa se pitam ko tu goga zajebava i pljačka?

Pitam se pitam ko j' dozvolija tim tzv. poštarima da imaju prijedv da su rvacki jer su sporiji od deleženca koji je počeja vozit 10. travnja 1892. Prometovanje je bilo između Gospića i 126 km udaljenog Ogulina gdje je bila najbliža željeznička postaja. Tadašnji ravnatelj pošta i brzojava za cilu Rrvacku i Slavoniju bio je Škender pl. Vučetić, podrijetlom iz Brinja i razumio je nevolju Ličana. Ta poštanska kola vukla su četiri konja, a prevozila su poštu i putnike. Postaje je bil u konjušnici u Gospiću di su sew putnici odmarali i zaminjivali konji, a to j' danaska nikakvi otel Like. U to doba izrađeno je osam diližansi po četiri za zimske i litnje uvjete. Zimska je mogla prevoziti četiri putnika, a ljitnja tri uz besplatan prijevoz prtljage do 10 kg. Deleženac je put s četiri konja prevaljivao za 18 do 19 sati. Karta je koštala sedam forinti. Obična lička kola put su prevaljivala za tri dana. Kola su iz Gospića polazila u 18 sati, u Otočcu su bila u 1 sat iza ponoći, a u Ogulinu oko podne ili najzad u 13 sati idućeg dana. Putnici su iz Ogulina imali vezu vlakom za Rijeku i Zagreb. Diližansa je imala postaje u Osiku, Perušiću, Lešću, Otočcu, Brlogu, Žutoj Lokvi, Jezeranima i Josipdolu. Na ovim postajama mijenjali su se i konji.- piše te u knjizi Lika iz ednog novinara.
Znači, taj je deleženac samo prije 126 godina bija brži od današnje tzv. rvacke pošte (ovo pišem zlonamjerno malim slovima jer drugo ne zavriđuju). Kako sam, ja školovani učo, volim baratati zornim primirima. U prošli utorak 3. svibnja, oli ti maja, kako oćete, posla sam izvode iz katastra i jošte do danas. 9. maja nisu stigli, ne u Novi Zeland, vengo u neko selo što se zove Zagrebom. Daanaska swu mi u gs pošti rekli što nisam posla priporuku pa mogu pismo tražiti nakon 15 dana, a katastarski izvodi su morali biti u petak 11. svibnja na sudu u Zagrebu.
Ja sam ipak dilomično uspija, danaska sam kroz podne od Ovverseas exspresa dobija prva dva primirka knjige koju su iz zagrebačke tiskare Ispis poslani jučra. Nadam se da je to i budalama jasno, a posebice tzv. rvackim poštarima koji se bave i nekakvim sporednim poslovima, a pisma su im nevažna i glume tzv. državnu firmu, a što se mene tiče treba ju što prije likvidirati da nam ne zagorčava život.


Vaš Likota Makica oli ti Okram Taljuč


Ljudikanje o vodurini

bbb
Nabujala voda Novčice snimio Marko ČULJAT Lika press

JEZERO IL' RETENCIJA?

Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

31. ožujka 2018. u 18,55 sati

Piskara i slika Marko ČULJAT

Drage čitalice i čitači,

jezero od ličke vodurine proteže se od Markova ponora na dnu Lipova polja u Kosinjskoj dolini uzbrdo koritom rike Like i Novčice u dužini od 107 kilometara ne računajući manje potoke, ka recimo, Bogdaicu u Debelom Brdu i Čanić Gaju, Brušanku u Brušanima, Jadovu u Barletama, Otešicu u Čovinima i Velikom Žitniku, il' primirice Balatin u Ličkom Osiku, po kome je nazvan i edan viski.

Ukupno slivno područje ove vodurine iznosi 1570 četvornih kilometara na kome visoki vodostaj poplavi bentove, izvore pitke vode i usput izapere tisuće septičkih jama i gnojnica koje završavaju u Kosinju. Ovo je današnja slika Novčice s moga penžera. Popodne j' za dvi ure narasla barem po metera.Bila j' duboka priko četiri metera jerbo j' prilazila zid na livoj obali. Bio bi tragičan da nije smišan prijedlog predstavnika Rvatskih voda da HEP ponovo izbuši Velebit i spasi Kosinj od poplave kao da vodni doprinos plaćamo HEP-u. Treba znati da je postojeći tunel za vode Like i Gacke dug samo 13,5 kilometara. Bože koliko je to novaca stajalo, a količko bi tek stajalo bezveno bušenje Velebita za odvod vode u more???? A tekar njegovo farbanje? Za ovogodišnje zimsko-prolitnje poplave izbacili su lažni podatak da ponori u Lipovu polju gutaju 150 kubika vodurine. Što je smišljena laž, jer prema biobliografskim izvorima oni mogu progutat samo 100 kubika i to za bure, a ne za juga kad su boca i ne gutaju. Znači kad je južina voda u Kosinju raste li raste, a snig se na Velebitu topi.

Po svemu sudeći, zaključija sam u ovoj mojoj tikvi na ramenima, ispada da Gornja Lika, kako posprdno govoridu Otočačani, retencija za Otočac, a ne HE Senj. Sada u proliće Gacka ima dosta vode za turbine u Senju – 60 kubika. Postavlja se pitanje novog rvackog Obrovca, odnosno promašene investicije iz prošlog stoljeća na području Like koja ne samo Kosinjanima pravi probleme da polude i sami se isele, što izgleda neko i želi, pa da to sve džabe poplavi.

Već je sazrilo vrime da se obnove bentovi, obeštete vlasnici mlinica na Lici, Novčici, Ričici… Da se narodu na vdotopnom području osigura dostojan život izgradnjom pristojne komunalne infrastrukture i njene alternative u slučaju poplave. Uz to trebali bi se svi skupa ekološkije ponašati i na bentovima umisto mlinica, il' skupa š njima, pa i u njima umisto ednog mlina, postaviti mini hidroelektrane. Samo na Lici je od sastavaka s rikom Novčicom zbog akumulacije Kruščica uništeno je mam sedam mlinica. Kako se 2006. sjećao Jure Franić Šure iz Mušaluka, po jedna mlinica je bila u Budaku i Mušaluku, po dvije su bile u Malom Selu i Malom Polju, po jedna u Kaluđerovcu i Pezeljima. Kako bi se osigurao protok vode bentovi su minirani, a mlinice je odnijela voda nakon prvog probnog punjenja akumulacije. Vlasnici nikada nisu obeštećeni.

Do prid koju godinu sva gospićka kanalizacija završavala je pod mojim pendžerom u Novčici, a otočačka u Gackoj i pila se na Pagu, na Rabu i na potezu od Jurjeva do Karlobaga, pa Lukovčanima ne treba bit ža' što nisu pili pročišćenu kanalizaciju.

Nije za odbacit ni ideja obnove hidrocentrale u Švici, ne u Švicarskoj, kako Likote zovu tu prebogatu i samostalnu konfederaciju, koja fino federira u srid razvrstane starice Europe, koju su Englezi već načeli. Usput kazano, ne vele u Lici džabe: pravi se lud ka Englez!

Dabome da bi tribalo svratit' nešto malo vode iz Like i Gacke nazad u Švicu, nastli bi nestali švički slapovi i jezero. Morda bi dojahali i turisti s limenim konjima, ali svakako bi došli strastveni ribolovci na pastrvu sa svojim dugim rakačima od kevlara. Najzad, triba obnovit i centralu koja j' tutekar oziđana 1936., pa obnovljena 1954. I jošte j' na uzgoru. U početku je HE Švica imala snagu od samo stotinu konja, pa je proširena je za još dva agregata po 250 kW. Konjica j' naresla na priko 600 grla. Do Otočca je izgrađeno i prvih šest kilometara 10 kV dalekovoda u Lici. Pristala je raditi izgradnjom HE Senj jer je livi krak Gacke (zlo)namirno prisušija. Koje li ludosti. U stara doba čak je i ponor Perinka dobija tunelčić kojim je voda lakše i brže odlazila u podzemlje. Struju su dobili Švica i Otočac, te željezničke stanice Vrhovine, Sinac, Ramljani, Ličko Lešće, Studenci i Perušić, a i kuće usput.

Prije dosta godina, slična kosinjskoj, bila je i ričička priča. Letvari, odnosni mirnici, su sve uzduž i popriko primirili od Svetog Roka priko Ličkog Cerja i Ričica do Štikade jer je tadanja Elektroprivreda Dalmacije iz Splita tila to sve potopit za akumulaciju poradi struje koja triba više Dalmaciji neg Liki. Al, na vrime j' usta i zakukurika na bunjištu Nikica Ivezić, poznatiji ka Nikica Mašin, prisidnik Općine u Gračacu. On je od električara, a svađa se i s potpridsidnikom Izvršnog vijeća dr. Todom Ćuruvijom (to j' današnji zaminik premijera) da neće Gračani i Ričičani živit od turizma i tražija j' pravičnu naknadu. Odnosno, da se svima koji će biti pod vodom unaprvo kupi ista veličina zemlje, te izgradi kuća, štala i sve drugo da mogu priselit i nastavit živit ka prije o svom trošku, a ne o trošku države i socijale. Odustali su i napravili revelzibilnu centralu koja po noći vraća vodu u jezero na Gračačkim barama. Takove su sve idrocentrale u onoj Švici.

Evo nešto i s Fejsa:

Ej Liko prekrila te voda.
Po tebi se šeću gospoda
iz Hrvatski' voda.

Kosinj polje poplavila Lika
samo nije gdje je moja dika.

Da ste mi debeli i do – čitanja.


Ljudikanje o vodotopini


kosinj Kosinjska mornarica /Foto arhiva Lika pressa

KOSINJANI BLAGO LI JE VAMA

KAD VAM VODA TIRA MIŠE S PODA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. ožujka 2018. u 14 sati

Biliži i istražuje samo za Ličke novine Marko Čuljat

 

Poštovane čitalice i čitatelji,

Nismo se već čuli već je prošla ciganska godina. Što ćete, taka su vrimena. Svak se zabavija sam sa sebom, a političari  s nama svima. Javljanje započinjem ličkom stoljetnom rugalicom, ne samo Kosinjanima, već i Lotićanima, Gračanima, Otočačanima i ostaklim ljudima na području između, a i priko opivanih, lički' brda i planina.

            Ovi dana najprvo vodotopina u nizinskim krajevima. Ka primirice u Karlovcu di niki nisu dali komad zemlje da se stavi koja kištra pržine, pa su plivali. Velika je tragedija u Hrvatskoj Kostajnici di je je proodalo 'edno brdo, a vele da neće brdo k Muji vengo Mujo k brdu. Vodotopinu na kosinjskom području pratim već desetljećima ka novinar i snimatelj. Gradnja je počela 1959. Jošte sam iša u gimnaziju kada je završena umitna akumulacija Kruščica u Gonjem Kosinju i kada je gradilište HE Senj koja se vrti u Sv. Jurju, bilo dugačko mam 60 kilometara – od Perušića do Jurjeva. Svi su mislili da je time sve završeno te 1966.

            Nažalost, pamtim, kada sam 1970. ka snimatelj Televizije Zagreb bija na brani, odnosno na bentini, Kruščice kada je počela vrtanja pribranske HE Sklope. Sve je tutnjalo ka potres, ka da će se brdo sručiti na nas i branu. Orili su se svi vrazi i palivrazi u podzemlju. Ubrzo je počelo nikakvo mirenje, stigli su mirnici s letvama i rekli da prave plan za jošte veće jezero i nova potapanja na tome području. Eto planovi su stari i prestari, a stari su i problemi.

            Proteklih pola stoljeća, ili točno 48 godinica, bezbroj sam puta pisa' o problemima u kosinjskom dilu Like, di je vikovima tekla istoimena rika i ponirala na kraju Lipova polja u Markovom i drugim ponorima. Markov ponor je dubok neki' 60 metara onda Lika pravi jezero i iž njeg ističe potlje Senja prema Jurjevu, sve je ukupne dužine 1725. metara. Odma da rečem, spoznaju koju sam ovizi dana čuja od dva Kosinjana – Markov ponor je za juga boca, a vodu tekar guta kad okrene na buru, to niko ne spominje, nego se samo kuka. Kukaju više novinari i ostali doklen Kosinjani plivaju skupa sa stokom, stogovima sijena, krevetima, fližiderima …

            U protekla tri dana Novčica j' bila spala za dva metra, a jutros je ponovo prešla svoje korito i počela plaviti i hitati u Kosinj. Tamo j' već nikolka dana izvanredno stanje, da ne kažem nešto gore, što nije za novine i javnost. Uzletali su se svi iz Općine Perušić, pa specijalci, spasioci, Crveni križ … Čamcima se polovi po novo/starom ličkom jezeru. U desetine kuća j' ušla vodurina. Struja j' isključena, a dovoze se agregati, samo da ne bude smrdljive rane iz smrzivača.. Čujem da j' juče župan Milinović proglasija elementarnu nepogodu. Eto šanse Kosinjanima da iduće godine od države dobiju mam pet ili šest kunica, ka Dalmatinci za požare.

            Kruščićka brana je na koti od 554 metra nad morem. Tadare ima zapremninu od 122 x106 m3 vode i unda počinje priliv u dolinu. Rekordan dotok s 1200 km2  oborinskog područja bija ' 1966. od iljadu i stotinu kubika vode u sekundi. Ponori nakon izgradnje i neredovitog održavanja uspiju progutati koji kubik više od stotine u sekundi, a za rad turbina u Jurjevu treba samo 60 kubika u sekundi.

            Višegodišnji prosjek priliva vode je 396 GWh, ili za protekli 50 godina 19.800 GWh ili 19,8 TWh. Ako se to pomnoži s prosičnom, cinom struje u kući dobije se lipa sumica novaca koji su izgubljeni – bliže dvacet milijarda kunica.

            I na kraju, jošte u bivšoj državi od proizvođača lektrike, danaska HEP-a, prema njihovoj prošlogodišnjoj objavi, lokalna (samo)uprava u Gospiću, Perušiću, Otočcu i Senju dobiva godišnje oko osam milijuna kuna što je za sav period rada iznos od priko 400 milijuna kuna. Ne treba smetnut s uma da Kosinjani prošlih desetljeća nisu smili ništa gradit ni sadit trajne kulture. Naročito Gornji Kosinjani, jer im je sva imovina popisana i procinjena na nešto. Takva je prljava igra bila i na području lovinačkih sela Ričice i Štikada.

Pitam se pitam, samo kolika će šteta od vodotopine bit na ozimim usivima.

Maloprvo slušam HRZ i veli Rvoje da je jučer bio kod ovih stabala koja su danaska potopljena. Nazdravlje i hvala (ne)urednicima š radija koji zorno oslikavaju s(r)tanje u Kosinju.

Da ste mi debeli i do vidova.

REAKCIJE S FEJSA

Stjepan Ivanov Brajković Jadno je i licimjerno od naše vlasti:gradske ,županiske i državne koji neće da puste vodu u Švicu (stari tok Gacke) prema "PERINKI" jami koja je gutala svu vodu od pamtivjeka i nije bilo poplava u Kosinju i dalje ali ti nesretnici moraju naplatit i zadnju kap te vode i pod cijenu da svoj narod tope i poplavljuju pa se onda igraju spasitelja i jadne ljude j… u zdrav mozak. FUJ - jadnici jadni.
Elli Svetić Zar se ovo nije moglo predvidjeti nakon zadnje poplave? Ovo su prioriteti i financije treba usmjeravati na prava mjesta.
Marija Potnar Sarić Strasno jadni ljudi
Marica Matijaš Pa zasto se onda visak vode ne pusta, ako postoji mogucnost.
Anna Dichiera Bog bas mi je zao toga naroda Bome su bas jadni.
Marija Kresic Uh
Nevenka Tušek zbog tih velikih voda Kosinjani su odlazili iz Like
Nada Jurgec Ovakve poplave su se večinom događale u jesen tj. Uvijek za Dan Republike jer se voda morala pustati iz brane na Kruščici da nebi pukla i potopila cijelo područje Like. Ali nas tada mlade ni poplave nisu zaustavile da redovito idemo u Liku na prela i to preko brda iznad sela. Iaki bilo tesko nama tada mladima bilo prekrasno jer smo uzivali i druzili se ali nije bilo ovoliko stete. Tada Lika bila puna mladih a danas mlade možeš nabrojit na prste. Držite se ličani moji.
Marija Kresic Eto gdje vodoprivreda trosi novac gradjana Hrvatske. Iz godine u godunu se isto ponavlja i svaki put su iznenadjeni. A sirotinja pliva.....strasno
Slavica Jurković Jadni oni ljudi koji se nalaze tamo.
Slavica Škopelja Strasno
Rozalija Abramovic Rozy A to je braco moj isao po svoju seku
Nada Jurgec Kosinj polje poplavila Lika samo nije gdje je moja dika. Tak meni popeva moj dragi.
Marija Kresic Ej Liko prekrila te voda. Po tebi se secu gospoda iz Hrvatski voda.
Jurica Niksic Kroz Velebit kamioni zure voze crnce Fraetica Jure.