ličke pisma ARHIVA PISAMA

 

Pisma čitatelja

Pjesničko pismo iz Zadra

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. lipnja 2017. u 22:00 sati

UZDAH

(Povodom 55. obljetnice mature gospićke Učiteljske škole, održane 3. lipnja 2017.)

Pokucao si, Gospodine, na srce moje
I odlučih poći
Na susret moje mladosti
Ushićenja
Radoznalosti
Smijeha
Radosti
I pitanja koliko će nas doći?

Pula, Rijeka, Zagreb, Zadar, Otočac, Gospić
Svega desetero???

Uz zagrljaje, suze radosnice, poljupce, lagani humor
Ručak, moje pjesme
Umor
Taj dragi susret prođe...

Rastanak!
Uzdah! Uzdah! Uzdah!

A mene prati glazba sjene
I nedopjevana pjesma!

Marija Vukić Perković, Zadar, 10. lipnja 2017.

(Kolegi Draganu Pećini za organizaciju susreta i novinaru g. Marku Čuljatu za reportažu na ličkoj ikavici hvala! hvala! hvala!)

 
 

Pisma čitatelja

ZMIJA U ŠKOLSKOJ DVORANI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. rujna 2016. u 1:40 sati

GOSPIĆ - Prekjučer smo preko Fejsa dobili jednu sliku na kojoj je bgilo razvidno da fali dio parketa u gospićkoj srednjoj školi. i Nekoliko redaka teksta:

Pozdrav striče Marko, evo poslala sam vam ovu fotografiju da stavite u novine kakvu srednju školu imamo mi u Gospiću i gdje moramo raditi tjelesni!

Tek dan kasnije u jednim novinama, papirnatim, bila je nešto jasnija slika zmije na parketu u sportskoj dvorani, a objavljujemo i dobivenu fotografiju.

zmija

 
 

Tragom pisama naših čitatelja

ASISTENTI BEZ PLAĆE
Plaće uskoro stižu.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. travnja 2016. u 15.15 sati

GOSPIĆ - U četvrtak kroz podne od naše čitateljice Josipe Matić dobili smo mail u kome piše o problemu neisplate plaća asistentima u nastavi u Ličko-senjskoj županiji. Konstantno plaća kasni od 11 mjeseca, a plaće za 2 i 3 mjesec nisu isplaćene. Radno mjesto asistenta u nastavi financira Ličko-senjska županija projekt " Zajedno za budućnost". U vezi problema kontaktirana je županija koja odgovornost prebacuje na Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, a oni se ograđuju od svega te navode da je županija dužna isplatiti plaću. U razgovoru sa županijom su došli smo do znanja da plaće neće biti ni isplaćene te očito ne postoji način da ih se prisili da isplate zaređenu plaću. Došla sam do saznanja da je plaća za prvi mjesec isplaćena jer su vršili pritisak novinari na županiju te Vas molim ako možete bilo što učini u vezi toga.

Drugog dana uputili smo usmeni, odnosno telefonski upit u županiju i na kraju postavili smo pitanje Miri Jurišić, službenici za informiranje i danas smo popodne dobili odgovor koji objavljujemo, a koji je pisan u Upravnom odjelu za društvene djelatnosti.

Ličko-senjska županija u školskoj godini 2015./2016. provodi projekt „Zajedno za budućnost“, u okviru Operativnog programa „Učinkoviti ljudski potencijali“ 2014.-2020. Europskog socijalnog fonda. Od ukupne vrijednosti projekta 1.330.978,23 kn, Županiji su odobrena bespovratna sredstva u iznosu od 1.264.429,31 kn.

Međutim, Ličko-senjskoj županiji doznačeno je samo 252.885,86 kn u listopadu 2015. godine. U siječnju 2016. god. Ličko-senjska županija izvršila je obvezu, dostavila Zahtjev za doznaku sredstava te još uvijek nismo dobili sredstva za isplatu plaća pomoćnicima. Za Županiju to nisu mala sredstva s obzirom da se radi o mjesečnom iznosu od oko 130.000,00 kn.

Ličko-senjska županija je dana 25. travnja 2016. godine dobila informaciju od strane Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih kao Posredničkog tijela 2 kako je u tijeku pregled dostavljenog Zahtjeva za nadoknadom sredstava br.1, te se nadamo da će sredstva uskoro biti doznačena.

Bez obzira na poteškoće tijekom provedbe projekta, u interesu Županije, ali i škola kao partnera projekta, jest da se projekt provede do kraja, budući da se na taj način osigurava uključivanje učenika s teškoćama u redovni odgojno-obrazovni sustav, ali i osiguravaju uvjeti za poboljšanje obrazovnih postignuća učenika.

Ovim putem također zahvaljujemo pomoćnicima na razumijevanju i strpljenju. Svjesni smo da rade doista odgovoran posao, te se nadamo da će se situacija u kojoj se nalaze uskoro riješiti.


 
 

IZLET NA VELEBIT

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. PROSINCA 2015. U 20.10 SATI

velebit petra

Na Fejsu je bila kratka poruka i nekoliko fotografija:

Kaze tata da Vam posaljem sliku, jer smo bili na izletu i pogled sa Ure je predivan, a iznad Karlobaga je samo magla - javlja Petra Bošnjak.

 
 

Zimska pjesma našeg čitatelja

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. prosinca 2015. u 8.00 sati

LJUTA ZIMA

Branimir Mikić, Sveti Rok

Sakrili su meki sagovi livade
U gajiću drvo pucketa od studi,
Misec nebom tira oblačiće male
Budi sneno sunce zoru da zarudi.

I pahulje bile solile šumarke
Inje puže dolom sve tiše i tiše,
Primostio led pokraj druma jarke
Po pendžeru mraz sitnim perom piše.

Ljuta zimo duga u kuću nas tiraš
Uz ognjište sivo i vatricu žarku,
Slušamo ti note kad po krovu sviraš
Vodimo divane uz rakiju jarku.

Stigao je dido iz hrastova gaja
Odstrelio zeca i lisicu staru,
Bit će safta fina progovori baja
I mekana krzno za šubaru pravu.

 
 

Pisma čitatelja

POHVALE I ZAHVALE GOSPIĆKOJ BOLNICI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. kolovoza 2015. u 20.30 sati

Nakon naše nedavne teme o radu Opće bolnice Gospić, koju smo potkrijepili izjavom ravnateljice dr. Čubelić, s nešto fotografija i kratkim video zapisom dobili smo nekoliko reakcija čitatelja.

Poštovani,

pročitala sam Vaš članak o Gospićkoj bolnici i prije svega Vama čestitke na realnom izvještavanju, a djelatnicima Bolnice bi zahvalila, kao zdravstveni djelatnik druge zdravstvene ustanove, a i kao pacijent  na njihovom nesebičnom i ustrajnom obavljanu svog posla koji je u današnje vrijeme čini mi se zahtjevniji nego ikada.  U članku su izneseni realni pokazatelji dobrog poslovanja OB Gospić , ali i problemi naše Županije ( kronične bolesti, gerijatrijski odjeli ….). Mišljenja sam da bi ova informacija trebala biti podijeljena i ostalim dijelom Hrvatske nekim informacijskim sustavom koji je dostupniji i građanima drugih područja. Još jednom hvala na ovim informacijama.

Voditelj odjela epidemiologije Biserka Margaretić dr. med., spec. epidemiologije
_________________________________


Željko Mrla - Čestitke našoj bolnici i dr. Čubelić - upućene su preko Fejsa

Poštovana mr sc Sandra Čubelić dr. med.

Pročitala sam u Ličkim novinama napis o "Vašoj" bolnici .O poslovanju i brojkama malo znam pa ih ne mogu niti komentirati..Uravnotežiti s jedne strane realnu mogućnost društva ili države i s druge strane stvarne potrebe za zdravstvenom zaštitom odnosno očuvanjem zdravlja stanovništva vrlo je zahtjevan i složen proces. S jedne strane je financijska disciplina i bešćutnost, a s druge strane etička načela i empatija. Ovi prvi su obično pošteđeni neposrednog kontakta sa pacijentima/bolesnima a ovi drugi su gdje pripadate i Vi, u zdravstvenim ustanovama na prvoj liniji. E upravo o tom aspektu Vaše bolnice, pozivajući se na vlastito iskustvo, koje barem zbog godina ne bi trebalo biti upitno, osjećam se kompetentnom progovoriti par riječi. Bez okolišanja i bez zadrške mogu izraziti pohvalu za ono što sam vidjela i uočila tih petnaestak dana na odjelu hemodijalize. To se prije svega odnosi na profesionalan, brižljiv i human odnos prema pacijentima na čemu Vam mogu pozavidjeti i razvikanije bolnice u našem zdravstvu, gdje se vrlo često vlastite ambicije ispriječe između liječnika i pacijenta udaljujući ovog prvog od osnovne zadaće u bolnici a to je liječenje bolesnih. Svakodnevni jutarnji sastanci te rješavanje problematičnih bolesnika u neposrednom kontaktu s kolegama drugih odjela je na zavidnom profesionalnom i  ljudskom nivou.
Bilo mi je izrazito ugodno raditi sa Vašim zaista odgovornim i prije svega iskusnim sestrama Katarinom, Maricom i Kristinom te pomoćnom djelatnicom gđom Marijom..Pretpostavljam da za ustroj ovog malog ali vrijednog kolektiva svakako ima zasluge i dr Drago Poljak.
Cijenjena kolegice mogu Vam reći da sam ugodno iznenađena i obogaćena saznanjem da se dobra medicina može organizirati i u siromašnijim sredinama.
Nadam se da ćete i nadalje ustrajati na održavanju i proširenju djelatnosti povjerene Vam Ustanove.
Sve se može postići kada se srcem radi a to Vi upravo činite!!
Srdačan pozdrav Vama i svim znanim i neznanim djelatnicima OB Gospić!

Opatija 27. 08.2015                                            Prim. mr. sc. Iva Ratković-Gusić dr. med.

 
 

Pjesma našeg čitatelja

VRATITE NAM TOMU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
9. kolovoza 2015. u 18.30 sati

Ovih dana jedan je Hrvat završio u rukama pobunjenika u toploj Africi. Tomislav Salopek je otišao trbuhom za kruhom u Egipat gdje su ga oteli i prijete smaknućem. Mnogi su se o tome raspisali, a neki se i naslađuju do te mjere da je danas reagiralo i Hrvatsko novinarsko društvo i moli da se novinarske strasti stišaju.

Jedan naš čitatelj preklinje Bogove nila da poštede Tomu i spase ga.

KAP U PIJESKU

Mile Rupčić

Kako prolazi vrijeme
kada svaka sekunda
vrijedi kao vječnost
na užarenom pijesku-
gdje vrijeme nema značaj?

Pješčani sat života il' smrti
sporo prosipa zrnca
što munjevito promiču
ka isteku svih nadanja-
za pobjedom života.

Može li u tome beskraju
bolni krik i vapaj žene,
zbunjeni jecaj djeteta,
naše iskreno nadanje-
ostaviti traga na pijesku?

Ili je sve samo kaplja
na užarenom pijesku
gdje civilizacije na margini
rješavaju svoje sukobe-
s nožem u krvavoj ruci.

Molim se moćnom Ozirisu,
klanjam se Ramzesu i Tutankamonu,
preklinjem gordu Sfingu i
zazivam duh Nila:
pustite nevina čovjeka!

Vratite nam Tomu...


 
 

Komentar čitatelja

POZNATA LICA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. KOLOVOZA 2015.

Piše Dragan PURIŠIĆ

Je li djelovanje pojedinih javnih osoba pozitivno, nije uvijek lako prosuditi. U totalitarnim režimima javni govor bio je rezerviran samo za podobne da bi se jednoobrazno oblikovala svijest naroda. U slobodno uređenim društvima svatko može govoriti što želi. Sada nastaje problem, koju struju prihvatiti? Događa se da svojevoljnim odabirom nasjednemo lažnim prorocima.

Društvo je uvijek imalo barem jednoga pojedinca, koji bi svojom karizmom privlačio pozornost medija. Često sam za jednog lika, dok se još pojavljivao na crno-bijelim zaslonima, mogao čuti kako je pametan. Njegovo lice bilo je dugo prisutno na sceni. No, što ga je to u očima javnosti učinilo da bude iznad ostalih? Zar samo inteligencija i temperament? Zasigurno je s takvim potencijalom učinIo velike, uspješne stvari za društvo ili barem za sebe! Inteligencija nema pravu znanstvenu definiciju, a obzirom da je više spoznaja čovjeku nepoznato nego poznato, bolje je biti oprezan s kvalifikacijama o pameti. Mnogi su u prošlosti olako smatrani takvima, a samo jedan mali dio njih bili su vizionari. Sigurno se i danas događa da nas zadivljuju nevažni pojedinci, a ne prepoznajemo istinske veličine. Oni koji nešto spretnije rastresaju spoznajama od prosječnoga čovjeka imaju zapravo prolazan ugled, ali istodobno prolazi vrijeme i onih koji ih slušaju s odobravanjem.

Inteligencija jeste mentalna sposobnost vladanja pojmovima i znanjem, brzo snalaženje u novim situacijama, dok je znanje materijalno tkivo, ono što je netko usvojio. Oni su u važnim dijelovima povezane, ali nesretno je u govoru i poimanju zamijeniti ih. Zbog toga dolazi do veličanja inteligentnih pojedinaca i prihvaćanja njihovih uvjerenja, umjesto da cijenimo one koji imaju upotrebljivo znanje. Dok slušamo beskrajna teoretiziranja, oni s pravim znanjem grade kuće, mostove, podučavaju učenike, organiziraju funkcioniranje, prometa, ishrane... Bez njih svakidašnji život ne bi opstao, a bez prvih...

Više nego ljude, pametnim bi trebalo cijeniti odluke i poteze kojima se doprinosi općem dobru. U tom smislu, pametnija je ona osoba, posvećena jednome cilju, koja u tišini radi za dobro čovjeka, nego eksponirani intelektualci čiji rad nema opipljivih rezultata. Svi oni i pišu, jer imaju priliku. Iako već ima na tone praznih štiva, uvijek je tražen egzibicionizam.

Spomenutog gospodina u novije vrijeme uspješno nasljeđuje dama, koja zbog visoke razine oštroumnosti i cinizma svoja uvjerenja lako prenosi drugima. Mnoge privlači njezina smjelost, a podupire je većina iste lokal-patriotske pripadnosti. Malo tko se može oduprijeti zavodljivosti njezinog nastupa, a trebao bi iz razloga što ne stoji na zdravim nogama. Takve javne osobe su svjesne svoje posebnosti kojom plijene pozornost, ali ne i činjenice da su jedni od mnogih koji samo misle da misle dobro. Nikoga ne treba osuđivati zbog javne riječi, bolje je da imamo raznoliko društvo, ali se trebamo opominjati kako bi što manje ljudi bilo privučeno lažnim naukom.

 
 

Mandica Hrvoj

KONOPCI ŽIVOTA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. srpnja 2015. u 19.45 sati

GOSPIĆ - Niki dan je u redakciju došla edna nova pismica Mandice Hrvoj, koju smo odavno upoznali jošte ka' tajnicu škole u Klancu, a danaska radi u gospićkoj školi, milim osnovnoj. Rado objavljujemo njenu pismicu, jer una bome zna dobro to skititi, a u školi joj je u tome pomaga Grga Rupčić, poznati pisnik iz Gospića i profešur.


KONOPCI ŽIVOTA

Eh, ti konopci života, u nji nam
utkana
srića, griji, radost, lipota i sramota.
Nisu li krasota kad se na nji razgrne dičja roba
mirisna i meka, radost il tuga kad njišu
teška crkvena zvona?
Oni puštaju brode u beskraje mora,
i opet i vežu i vraćaju kući mornara.
Konopci, suše muku života i
čekaju smiraj i snažne ruke da svečano,
tiho stare kosti spuste u vječnost.
Eh, ti konopci života, u nji nam
utkana
srića, griji, radost, lipota i sramota.

 
 

Čitatelji suradnici

karlobag smeće

OPET GORI BAŠKO SMEĆE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. srpnja 2015. u 23.20 sati

Večeras smo dobili nekoliko fotografija jednog čitatelja na kojima je dobro vidljiv bijeli dim sa smetlišta Karlobaga. Očito je to doprinos turističkoj sezoni koja je taman počela. Ovo smetlište koristi se nekoliko desetljeća, a rije toga smeće je završavalo u - moru.

 
 

Pismo iz Umaga

MAJKA PRIRODA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. lipnja 2015. u 20.30 sati

Piše Dragan Purišić

           


Je li majka prava majka ili je samo tako zovemo? Ako s njom nema odnosa na osobnom nivou, ako na pitanja, poruke i molbe ne odgovara, onda se ne radi o majci. Majka uvijek i jedino želi svojoj djeci dobro, ona joj se mogu povjeriti, mogu s njom razgovarati i dobiti što žele.
Je li priroda majka?
Gotovo svako mladunče, ako izgubi majku, može prihvatiti majčinstvo i druge životinjske vrste. Neznanje i sljepoća čovjeka mogu dovesti do lažne majke jer je važno zadovoljiti psihološku potrebu za pokroviteljstvom.
Upravlja li majka priroda vjetrovima, kišom i suncem, kako to da ima srca sinovima i kćerima razrušiti sva dobra? Otac bi, vjerojatno u srdžbi, to mogao učiniti.
Ljudi čine puno toga protiv prirode, pa bi se moglo reći da ona uzvraća. Ipak, majčinstvo koje joj pripisujemo ne može biti stvarno. Ako priroda rađa kao majka, u tom slučaju je i sama rođena. Rođena od Nečega ili Nekoga, ne može biti pra-majka time niti nadmajka.
Ako je opasna i neupitno nadmoćna, zašto joj je potrebna pomoć? Fondacije za zaštitu prirode trude se spasiti je. Kako to da joj je potrebna zaštita, zar može dopustiti da je štiti onaj koji joj nanosi štetu? Ne može li se sama obraniti od uništenja, nije svemoćna?
Osnovno svojstvo majke je da je jedina. Zovemo li i Zemlju majkom, koja je od njih prava? Majka bi mogla biti i domovina, kuća, stranka, nogometni klub...
Svi kojima je zbog zablude postala majka govore o njezinim čudima, a zapravo se radi o čudima u prirodi, a ne čudima prirode.
Imati moć jedno je, a manifestacija moći nešto drugo. Doživjeti učinak nečije moći možemo, a da i ne znamo od koga je. Postoji li moć prirode?
Da bi nastao uragan, niz određenih čimbenika iz prirode mora se povezati. Kada protutnji i zavitla, vidimo interpretaciju moći koja je zapravo u onomu tko ga je oformio, tko ga je poslao.
Strojnica je ubila mnogo ljudi u ratu, ali moć koju je pokazala samo je oblik moći onoga koji ju je osmislio i(li) onoga tko se njome služi.
Ima li pravu moć, nastalu slučajnošću, tableta za pobačaj? Treba li nas zadiviti njezin učinak? Prava moć je zapisala podatke u svaku sjemenku, a nije sama sjemenka moćna. Kako je sve živo u prirodi nastalo iz sjemena (i priroda se razvila iz sjemena), jasno je da priroda nema moć niti je Stvarateljica. No, protiv uvriježenog mišljenja teško se boriti. Svakodnevno, globalni televizijski kanali s predznakom Nature, i dalje komentiraju svoje slike na način da prirodi daju svu kompetenciju.
Divljenje koje prelazi u zahvaljivanje upućeno je na pogrešnu adresu. To se neminovno moralo dogoditi, jer zbog zablude o nepostojanju Oca, ona je dobila zamjensku rolu.
Volim biti u prirodi, volim slušati pjev ptica i gledati lijepe krajobraze, ali to ne znači da volim prirodu. Volim Oca koji je kreirao sve to i ponudio mi da se divim prirodninama koje je stvorio!


 

 
 

POMOGNITE OBNOVU LIKE

boričevac
Škola u Boričevcu pusta je već 74 godine/© arhiva Lika pressa Gospić

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. lipnja 2015. u 20.15 sati

Cijenjeni,

Želim Vam zahvaliti na izvrstnim napisima koje objavljiva Vaš list, čuvajući i postupno obnavljajuć hrvatski jezik i našu potlačenu izvornu hrvatsku besjedu. Svaki puta obuzme me tuga u srcu dok čitam ili čtejem retke u Vašemu elektroničkom izdanju o negdašnjim hrvatskim mjestima Boričevcu, Prijeboju, Buniću i Rudopolju-Bruvanjskom, čitajuć ne mogu se oteti dojmu koji ste tako lijepo prenjeli. Doista ne shvaćam tko to još dan-danas u lijepoj našoj domovini Hrvatskoj prijeći obnovu mjesta i crkvi ter povrat vlasništva protjeranih Boričevljana, Prijebojčana, Buničana i Rudopoljaca.

Držim da ste Vi kano novinarska ekipa vrijedan kotačić koji može pomaknuti svekoliku obnovu i povrat tih hrvatskih bisera s trenutačne mrtve točke, stoga Vas najljepše prosim i Boga molim neka poduzmete mjere koje god možete uz Božju pomoć kako bi se pokrenula obnova Boričevca, Prijeboja, Rudopolja i Bunića, bit će to vjerojatno težačka zadaća, no vjeRujte da će na poslijetku vaše dijelo biti zauvijek ispisano zlatnim slovima u spomenutim mjestima i diljem domovine Hrvatske ter osobito u njezinu biseru, Ličkom kraju.

S poštovanjem,
dr Mark Mreza

 
 

Pismo čitateljice

DOBRO RADE U LOŠIM UVJETIMA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. ožujka 2015. u 8.30 sati

GOSPIĆ - U našu redakciji stigao je mail čitateljice Nade Brkljačić:

POŠTOVANI!
Bilo bi dobro da vi kao pošteni i objektivni novinar navratite u HZZO - šalterska služba. Naime u maloj prostoriji nagurano je TRI stola, šalter za dva radnika, printera čini mi se dva. Jedan ormar, gotova sva dokumentacija stoji na podu. Prostorija nije oličena najmanje deset godina. Jednom riječi ponižavajuće za djelatnike koji su zaista korektni i predobri kako im je raditi. Prostorija nije veća od 4X4. Nadam se da ćete otići i pogledati u kojim uvjetima radi pet vrijednih djelatnika.

 
 

Božićna čestitka

bbb
U BOŽIĆNOJ NOĆI


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. PROSINCA 2014. u 23.20 sati

Večeras smo dobili prvu božićnu čestitku našeg čitatelja Krešimira Butkovića, čiji su korijeni u Jablancu u Podgorju, a danas živi i radi na Rabu gdje je kolumnist Rapskog lista i portala Seebiza. Butković je književnik i pisac autobiografskog bestselera Fifty-Fifty, a prije par dana imao je promociju svog novog romana ''Molitelj''.

Njegovu pjesmu U Božićnoj noći uglazbila je Elma Burnić, poznata kompozitorica, kantautorica i pjevačica sevdalinki u jazz obradi. (221)
Pjesmu poslušajte na adresi:

http://youtu.be/AETGDlxYx5Y

 
 

Pismo (budućih) čitatelja

human

NOVI HRVATSKI SASTAV

Predstavljamo Human i njihov prvijenac- Kusur.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. studenoga 2014. u 19.00 sati

GOSPIĆ - Ovih dana dobili smo brojnu elekotrničku poštu, koja mahom završava u smeću, jer ne odgovara našoj koncepciji: brzo, kratko i - vjerodostojno.
Najviše pisama nije udovoljilo uvjetu - kratko, jer svi pišu kobasice, a to su vam tekstovi od nekoliko tisuća znakova, a rijetko tko od vas ima želju i vremena čitati beskonačne tekstove. Dobivamo povratne informacije da se takvi tekstovi redovito parcijalno pregledaju, provrlezaju, i prelazi se na druge ili što je najtragičnije napušta se sajt. Ovih dana zaredale su i razne reklamne kampanje za koje je uobičajeno zakupiti prostor, valjda misle da mi u ličkoj provinciji nemamo pametnijih stvari nego nekome praviti besplatnu reklamu, recimo, za satelitski internet i tome slično.

Međutim, večeras smo dobili molbu jedne mlade ekipe iz Zagreba, i samo zato što su otkrili da postoje ove Ličke novine, i što su uljudno zamolili, objavljujemo ga bez kraćenja:

- Obraćamo vam se sa zamolbom da objavite našu vijest i pomognete nam u daljnjoj promociji benda Human i prvog singla Kusur koji najavljuje album Plan B za dan D. Human postoji od 2013.godine. Bend svoj rad temelji na kreativnosti članova i raznovrsnosti muzike koju slušaju. U jesen 2014.godine izbacuju prvi singl Kusur koji govori na humorističan način o odnosu politike i naroda. Rock, indie i pop su žanrovi koji obilježavaju njihov prvijenac Plan B za dan D. Red tuge i sreće, politike i ponosa, ljubavi i drame i zapletenih međuljudskih odnosa. Publika je izvrsno reagirala na Kusur, a uskoro ćemo se svojim fanovima zahvaliti jednim videom!
Lijepi pozdrav
Human

Evo i linkova s Kusurom i profilom na Fejsu:

https://www.youtube.com/watch?v=G6wyz8Ge-D4
https://www.facebook.com/HumanZG

 

2034

 
 

Pitanje naših čitatelja

sss
Detalj iz Ličkog Osika/©arhiva Lika pressa Gospić

KAKO DO STANA NA OSIKU?

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. studenoga 2014. u 13.10 sati

GOSPIĆ - Danas smo preko Fejsa od jedne čitateljice dobili pismo koje u cijelosti objavljujemo, a nadamo se da će ga vidjeti i odgovorni i da će znati rješenje njenog problema:

Anita Rubčić Ličke novine 3 minuta ·Dokad ce stanovi bit zakljucani i zjapit prazni na Lickom Osiku dok mi listi cekamo i placamo podstanarstvo?

REAKCIJE ČITATELJA:

Elvis Asić dok se ne riješe imovinsko pravni odnosi sa bivšim stanaruma ( čitaj srbima ) koji su živili u tim stanovima do rata , barem sam ja dobio takvu informaciju kad sam se raspitivao o tome .

Anita Rubčić Zalosno je da u novoj zgradi stan koji je dodjeljen jednoj osobi koja zivi vani i ne zeli se vratit ali kaze da ga deset godina nesmije ni iznajmit ni prodat,roletne spustene na novom stanu i to ne samo na jednom.A ja vec cetvrti put selim iz stana u stan u godini dana i placam stanarinu sa petero djece.I ovaj stan u kojem sam sad prodan je i do bozica moram iselit a kuda vise pitam se?

Elvis Asić Bas tako oni ih hoce samo da ih movu prodati a ja bi im zabranio da ih smiju prodati ili iznajmiti na 50 godina

Anita Rubčić Zamisli da u jednoj zgradi od 16 stanova sad zivi samo 4 stanara a ostalo prazno,uzas!


 

Pjesma uz imendan i blagdan

SVETOG MARTINA

8. studenoga 2014. u 19.00 sati

Poštovani g. Marko. Uz blagdan Martinja prilažem Vam pjesmu o Sv. Martinu, čovjeku dobre duše. Otimajmo zaboravu naše svece jer uprkos nebrojenim mučenicima iz hrvatske poviesti, svetaca je u Hrvata premalo. Uz pozdrav Bog i Hrvati, Marija Dubravac Brisbane.

Srdačna imendanska čestitka svim Martinama i Martinima! Urednik dodaje Martama!

Sveti Martin hrvatski

Biskup i opat 11. studenog

Mračak pao panonskom nizinom,
U kućici  suha trijeska gori.
Otac  Hrvat s nejakim Martinom
O svecima katoličkim zbori.
U ruci mu knjiga pohabana,
A u knjizi divnoga li krasa!
Ljudi časni, milost Bogom dana,
Ljudskom rodu da izmole spasa.
Petar, Pav’o, Jakov i Andrija,
Filip, Toma, Šimun, Sveti Ivo…
Časnih ljudi cijela ”kupmanija!”
Otac čita, mališ prati živo.
Najedanput uzdisaj se krao,
Bol i tuga  ovladaše sinom.
”Ružno si mi ime oče dao,
Pa me zovu ”smrdljivim Martinom”.

Ličim kukcu od kojeg svijet bježi,
Kud god krenem ”Martin” sramoti me.
Svakim danom srdašce mi teži
Da promjenim to ogavno ime.
Što me nisi zvao Tomislavom,
Zvonimirom il’ možda Stjepanom?
Ličio bih Hrvatiću pravom,
Zvali bi me kraljem ili banom.
Je l’ ti oče krivo ili milo,
Slušaj molbu nesretnoga sina:
Daj mi ime ma koje god bilo,
Ne mogu se smislit na Martina.”
Malom sinku vrela suza vrca,
Niz obraze ko da biser pada.
Brižni otac stisnuvši kraj srca
Svog jedinca utješio rada:
- Moj sokole, mali Hrvatine,
Uzdanico našeg roda časnog.
Ime tvoje, ime od starine,
Poteklo je od čovjeka krasnog.
Međimurje kolijevka mu rodna,
Hrvatska nam dična pokrajina.
Othranila zemlja naša plodna
Crkvi svetoj velikoga sina.
Tvoj imenjak poganin bijaše
Vojnik – časnik, cara, sred Galije.

Jednog dana prosjak vapijaše:
”Pomoć ljudi, pomoć, hladno mi je!”
Svijet bezdušni bogca zaobiš’o,
A bila je, ranko, zima ljuta.
Tvoj imenjak siromahu priš’o,
Nema prosjak halje ni kaputa.
Dobri časnik tužno proplakao
Bolan pogled na jadnika svrni.
Svog mu plašta pola odrezao;
”Uzmi brate pa se zaogrni.”
Zasp’o Martin, a netko mu zbori,
Čuje riječi Isukrsta Boga.
Na leđima plašt mu se vijori,
Rukom nježno gladi slugu svoga.
-  O Martine, o moj dobrotvore,
Svojim plaštem ti me zaodjenu.
Kada stigneš u nebeske dvore,
Uživat ćeš plaću zasluženu.
”Tad se sinko Martin obratio,
Od pogana posta čovjek novi.
U Kristovu vjeru se krstio
Sveto pismo žarom srca slovi.
Propovijed’o ravnoj Panoniji
I još dalje odvela ga želja,
Italiji, slavnoj Dalmaciji…
Hranila ga snaga Spasitelja.
Slušao je mudrog Hilarija
Sakupljao sva nebeska blaga.
Jerbo sine, Bogu dragom prija
Stvor ponizan, a protivnik Vraga.
Ime ‘svetac’ zaradit se mora,
Strmi puti do svetačke slave.
Skromnost, patnja, kušnje odozgora,
Nema vijenca bez muke krvave.
Tvoj imenjak siromašak bio,
Odjeća mu sveđ u zakrpama.
S patnicima zalogaj dijelio,
Mio stvorak, a dobrota sama.
U čast Kristu diže samostane,
Opatom ga svetim braća zvala.
U pokori provodio dane,
Žrtva njeg’va blagoslovom cvala.
Pričalo se o njem nadaleko,
Pobožnost mu veličali ljudi.
I tad narod jednoglasno reko,
Oj Martine, ti nam biskup budi.
Zgražali se opati crkveni,
Zar će bogcu štap biskupski dopast?
Zar će pred njim klečat na koljenim’,
Neće l’ mahom biskupija propast?
Zar pastiru to stvorenje liči,
Blijedo, ružno, ispijena lica?
Biskupija da se njime diči?
Da im biskup bude neznalica?
A naš Martin pobjeg’o u sijeno,
Poput miša skrio se i moli:
-  Moj Isuse, nek je određeno

Da gladujem sred zemaljske doli.
Ostavi me s mojim bijednicima
Nek sam vječno siromaha slika.
Udobni me prijesto ne zanima,
Daj da živim životom patnika.
Martin moli, a narod dolazi,
Guska bijela gače oko sijena.
De Martine, iz sijena izlazi,
Biskupska ti halja donešena.
U Toursu gradu francuskome,
Siromašak biskupom se zvao.
Vječni ponos rodu hrvatskome,
Jer je Kristu pola plašta dao.
Jučer biskup, danas svetac pravi,
Krasan uzor čestitog življenja.
Hrvatski ga narod štuje, slavi,
Putokaz je sigurnog spasenja.
Po Martinu mnoge crkve slove,
Spomendan mu širom Domovine.
Po njem narod djecu svoju zove,
Po njemu si i ti nazvan, sine.
Kud ćeš ljepšeg imena od svoga,
Njim se diči kud ti noga krene.
Tvoj imenjak obuk’o je Boga,
Nek i tebe vjerom zaodjene.
Od starina, baka tvoja reče,
Ostala nam tradicija fina:
Na Martinje selo gusku peče,
Na Martinje blagoslov je vina.

Nigdi sinko lijepih običaja
Ko u Zemlji mrtvih pradjedova.
Sa svecima Hrvat prošlost spaja,
Čvrst mu temelj u vijeke vijekova.”
Otac prič’o, sinku lice sjalo,
Zagrlio brižnog roditelja.
Srdašce mu u grud’ma igralo,
Očice mu sjale od veselja.
Uskliknuo: ”Tato moj voljeni,
Stijeg Hrvatstva nek mi čelo kiti.
Dično ime nadjen’o si meni,
Ja sam Martin – i Martin ću biti!”

PJESMA UMJESTO PISMA

KUĆA SMRTI

31. listopada 2014. u 19.10 sati

Piše Marija Dubravac Brisbane

U spomen hrvatskim mučenicima spaljenim u Rajšićevoj pekari, u Vukovaru 1991.

Usred noći gluhe, crne, staricu ćeš Katu sresti.
Vukovaru kroči, grne, po Bogdanovačkoj cesti.
Krunicu u ruci stišće, na prsim’ joj svetost velja,
Sliku milu gle, pritišće, krasnog sina branitelja.
I tepa mu: ''Slatko moje, od srca mi srca dio,
Jesi l’ žedan, jesi l’ gladan, jesi l’ majku poželio?
Gdje ćeš noćas prespavati, hoće li ti biti hladno?
Hoćeš li me u snu zvati, milo moje čedo jadno.
Osamnaest te godinica majka brižno odgajala,
Bio si mi tek pupoljak Domovina kad je zvala.
Ispratih te s blagoslovom, jer dužnost je bila sine
Očuvati barjak stari na braniku djedovine.
Ne kajem se što si oš’o, bez borbe nam nema spasa,
Već brinem se, ne javljaš se; ne šalješ mi pisma, glasa…
Tražit će te tvoja stara, valjda ću te gdjegod naći.
S kraja na kraj Vukovara, u svaki ću kutić zaći.’’

Iznad bake lete sove, prkose joj mračne sjene,
Ona ime Božje zove. Naprežući oči snene
Čas posrne, pa ustane; otežaše već koraci.
Umori se pa oda’ne… Drvenoj će gle, pijaci…
Korak desno, korak lijevo, smalaksale noge stare.
Kući nekoj stigla evo, Đorđu Rajšić do pekare
Gdje no jučer Vukovar je mirisao svježim kruhom,
Gdje no Srbin hvalio se da kršćanskim diše duhom,
Da mu Hrvat brat je mio; kruh hrvatski, svetu hranu,
Đorđe Rajšić veličao da ga nema na Balkanu.
Klekla baka pored zida, crnoj zemlji ljubi lice.
Rane duše suzom vida i ponavlja: ''O, zemljice,
Znaš li sudbu o mom sinu, o majčinom suhom zlatu?
Branio je naš Vukovar u krvavom strašnom ratu.
Oj, ne taji, znaš li išta, možeš li me utješiti?
Nemam kuće ni ognjišta, nemam nikog da me štiti.
Gdje li nesta sivi soko, de žalosnoj majci kaži.
Napola mi slijepo oko dio srca svoga traži.
Preklinjem te, Zemljo, reci, istina se mora znati.
Gdje su spomi našoj djeci, gdje ih jugobanda sprati?''

Vukovarom usred tmice glas jeknuo iz dubina:
''Tužna majko Hrvatice, znam za sudbu tvojeg sina.
Svjedokom sam nijemim bila, strahota mi cijela znana,
U utrobi mojeg krila istina je upisana.
Pisala ju kob Hrvata nek kroz povijest vječno bdije
Tragedija groznog rata, mučeničke Kroacije.
Užas je to, kćeri draga, strahovito djelo gadno,
Zbog zločina jugovraga puknut će ti srce jadno.''
''Majko, Zemljo, neka puca, istina se mora znati;
Radi sinka srce kuca, rad’ njega ću umirati.''

Otpočela Zemlja priču, s bola teškog munja sinu
I odnese gorak vapaj, do Gospoda u visinu.
''Bilo je to onih dana kad Vukovar u boj tre’bo,
Kad lešinar sa Balkana na hrvatske ljude vreb’o.
Kad no dvanaest sokolova u Borovu smrtno strada
Srbijanskih od orlova; vadili im oči rada,

Pokazali ćud i znanje, Aleksandra krutog, sliku:
Mrcvarenje, silovanje, vlastitoga roda, diku.
Puška pukla, vatra planu, dom za domom plamen gut’o.
Koga stiže, or’o-hrišćan, uništio, ropstvom sputo…
Svud urnebes, strašni lomi, srbomržnja i osveta,
Reć bi, sudnjeg dana gromi najaviše konac svijeta.
Gledala sam Velepromet i hangare na Ovčari,
Naslušah se bolnog vriska… Srbi, grozni janjičari,
Kao ljuti divlji tigri hrvatskom se krvlju prali.

Uživali baš u igri, glave sjekli i bacali.
Ajme, kćeri, što sve vidjeh ne daj Bože više toga.
Neizmjerne bjehu muke naroda nam hrvatskoga.
Držao se naš Vukovar, jurišali moji lavi,
Junak Mile Dedaković bio mi je oslon pravi;
A pokojni Zadro Blago čija hrabrost djelo zlati,
Njegovo će ime drago knjiga dugo spominjati.
Borila se moja garda, goloruka, ispaćena,
Opkoljena četnicima, na nemilost prepuštena.
Junaka nam, samo šaka, u ranama, izgladnjeli,
Sto krvavih dugih dana jugobandi odoljeli.
Vojevahu za rod, za Dom, poštenje im krasi lice,
Gorda glava, pogled bistar, ne bijahu kukavice.
Gdje no jučer grad je staj’o, ruševina danas bila,
Vukovar nam draga majo sila vraga uništila.
Primati će kazne dosti zarad krvi i pomora,
Vječno ću mu drmat kosti, ne treba mu kazna gora.''

''Jednog dana, Bog nek prosti, po Bogdanovačkoj cesti
Srbin tjer’o roblja dosti, izmučenog do besvijesti.
Ti ubogi nesretnici, branitelji rodnog praga,
U lancima i u žici, bjehu žrtve srbovraga.
Dvjesto duša, dvjesto ljudi, ajme što će od njih biti?
Hoće li ih susjed hudi Boga radi požaliti?
Još im pamtim stravne zjene, još me pogled njini boli.
Bi međ’ njima i dječaka. Moljahu za život goli:
''Striko, striko, pusti mene, šesnaest mi je tek godina.
Nikog nisam uvrijedio… Striko, i ti imaš sina…''
''U dvorištu Rajšićevom napadoše janjce vuci,
Riječi nemam da ispričam… Ne bi mjere njinoj muci.
Nož i kandža grkljan hvata, malj i čekić Srbin prima,
Udarcima teškog bata mozak pršt’o Hrvatima.
Sjekira je zvjerski sjekla krv nevina mlazom lila,
Niz ulicu tekla, tekla, u rijeku se pretvorila.
Sred orgija luciferskih urlikale zvijeri pjane.
Vrištali su i pjevali: ''Daj salate, Slobodane!
Đorđe! Simo! Lazo! Gledaj, pečenke će slasne biti.
Peć je vrela, prasce redaj, al’ ćemo se počastiti!
Zenge, hajde, tko će prvi, da ste hrabri, netko reče.
Guraj Zenge u pakao da čujemo kako dreče.''
''Nasta užas, jaukanje, preklinjanje, otimanje,
A kroz vrisak razliježe se mučitelja hihotanje.
''Jao Kriste! Majko, jao!'' - Do Neba se vrisak čuo.
Glas janjaca vapijao i kroz vatru utihnuo.

Užarenih ispred vrata zadnja žrtva mirno klekla,
Na zlikovca glednu, pljunu, prkosnim mu glasom rekla:
''Proklinjem te vraže, vazda, krv hrvatska nek te guši.
Nek  Lucifer, pakla gazda, sudac bude tvojoj duši.''
Srpska četa ruknu, vrisnu: ''Daj bre Zengi jezik seci!''
Zadnju žrtvu u peć tisnu… ''Oj peci se, prase, peci!''
''Praštaj majko, moraš znati, taj junak je sin tvoj bio,
Sa Križićem oko vrata pozdrav ti je uputio.
Izgorjeli nesretnici, izgorjelo meso, kosti.

 

Nesta ime i prezime, tek pepela bilo dosti.
Željeli su vražji sini nek pepeo zemlja skrije,
Nek ishlapi trag istini, u dubini nek sagnjije.
Usmrtiše roblje golo, mene nisu mogli ubit.
Ja, kraljev’na Tomislava, pepeo ću sveti ljubit.
Klanjam vam se borci moji, branitelji časni, vrli.
Pokoj vječni vama budi, hrvatska vas Zemlja grli.
Nek vam pjeva uspavanku golubica sa Mitnice,
Nek vam slavu Dunav nosi preko brda i ravnice.
Vukovar će uskrsnuti iz krvavog vašeg praha,
Hrvat će ga na grud sviti i čuvati dok je daha.''

Zora sviće, budi ševu, sunce bijelom danu teži,
Uz pekaru Rajšićevu stara Kata mrtva leži.
Prepuklo joj bolno srce zarad sudbe dragog sina,
Kom na s’vijesti bje Vukovar, trobojnica, Domovina…
Tu je našla svoj počinak, tu završi vakat grubi,
Gdje prolio krvcu sinak, hladna usna kamen ljubi.
A hrvatska Zemlja mila, dobroj djeci blaga, meka,
Na grud’ tužnu kćerku svila neka sudnji danak čeka.

Kroz noć, a u gluho doba na Bogdanovačkoj cesti
Kad ustane duh iz groba, staricu ćeš jednu sresti.
Pomrčinom glas joj ječi, k pekari se Rajšić vuče,
Časkom cvili, čas zadreči, zid na kući grebe, tuče…
I nabraja: ''Ubojice, spalili ste mojeg sina!
Dabogda vam pokoljenje trla kazna sa visina.
O, pucajte neba gromi, munje šalji ruko sveta.
Pomozi mi osvetiti krv nevinu svog djeteta.
Dokle pravda ne pobijedi duša mi se smirit neće.
Pomozite Božji sveci da u miru snivam veće!''

Zalud tražit duši mira, zakon pravdu još ne reče.
Iz pekare Rajšićeve krv Hrvata i sad teče.
Uživaju ubojice, hrvatsko ih sunce grije,
Čemu skrivat oči, lice, čuvaju ih jugo zmije.
Nema pravde… Umrla je kad no Krist na križu mrio,
Kad no Hrvat na Blajburgu zlikovaca žrtva bio.
Kad čovjek zbog kese zlata crnom vragu dušu prod’o,
Kada izrod od Hrvata za crvenom zvijezdom hodo;
Kad Srbina Hrvat hvata, četir’ put mu ljubi lice,
Za svojeg ga piše brata, oprašta mu stranputice,
Ubijanje i mučenje, silovanje i zla ljuta,
A pekaru Rajšićevu nek zaborav vječni guta.
Nek izblijedi i Ovčara, Velepromet i hangari,
Strašna sudba Vukovara, nek umire, nek zastari.
Nema pravde… Ko i prije, grijeh će Hrvat prostit rado,
Praštanje mu dušu grije, dobrotom je gin’o, strad’o.
Stara Kata i sad jeca, i jecat će do kraj svijeta.
Lutat će joj bolna duša nepravdama razapeta.

Rode, dokle život teče neka vrijeme spom ne briše.
Pamti što no Radić reče: ''U Beograd nikad više!''
I dok jedeš kruh svagdanji ne suzbijaj srca gnjeve,
Spomeni se mučenika iz pekare Rajšićeve.
Eno, i sad kuća smrti stoji gdje je nekad bila,
Duša žene Hrvatice još se nije umirila.
U Vukovar brate pođi, svijeću pali, zemlju ljubi.
Gdje je sveta krvca tekla, nek se znamen ne izgubi.
Nek unuci tvoji znaju što im prošlost djeda piše,
Neka marno ponavljaju – U Beograd nikad više!

Prepiska s čitateljem

JAVIO SE SLAVONAC LIČKIH KORIJENA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. LISTOPADA 2014. U 22.10 SATI

Preksinoć je na našu adresu stigao slijedeće mail:

Postovani, na Vasem portalu procitao sam kratki članak o osnivanju 118 Brigade ZNG-a na datum 4.9.1991.godine
Nedavno sam procitao knjigu "Na prvoj crti protiv smrti" autora Davora Peitel u kojoj je u ime nakladnika i kao urednik pisao i gospodin Ante Nazor. Tako piše: Odlukom Kriznog staba Ličke regije 14.8.1991. počinje ustroja anje i zapovjedanje 118 brigade ZNG sa zapovjednim mjestom u Gospiću sa drugim zapovjednikom". Zbog povjesne istine molim provjerite navedeno.
Čestitam Vam što ste meni i drugima omogućili puno toga saznati, a trenutno pokusavam saznati proslosti Podlapca.
Hvala i s poštovanjem.                         Đ. Mesić

Provjera je trajala kratko, datum je točan jer je prepisan iz Spomenice slavne 9. gardijske brigade Vukovi iz Gospića, s napomenom da je prvi zapovjednik bio Mirko Norac.

 

Stiglo je novo pismo:

Poštovani gospodine Marko!

Bili ste brzi pa Vam evo javljam da sam podatak o 118 Brigadi našao na Vašim stranicama pod. Lički leksikon, mjesec Rujan, 04.09.
Kako sam pročitao onaj podatak i ponovno pogledao u knjigu mislio sam Vam pomoći ako je u pitanju greška. Ovako je još bolje.
Što se tiče monografije o Podlapcu pronašao sam podatak da se knjiga moze kupiti internetom sa poštarinom za 60 kn. Kako sam blizu g.Karakaša javio mi je da mogu kupiti kod njega ali skuplje.

Kod nas je nema u knjižnici pa ću je svakako nabaviti.
Znam da je on aktivan i na Vašem portalu kojeg povremeno koristim još iz vremena dok sam radio i dok smo se susretali.
Kako sam nemirni duh a u mirovini, malo istražujem o zavičaju i pretcima moje supruge r.Rosandić. Tako sam ovo ljeto bio i u gospićkom HDA, u Biskupiji, Korenici, Udbini, a spremam se i u Senj.
Prije sam to tražio o mojim pretcima u Brinju i Požegi te nešto i zapisao. Poznavali ste me kao pirotehničara a evo ima i drugih područja.

Vama čestitam na Vašim uspjesima jer tako mi udaljeniji znamo puno više čitajući o kraju i ljudima koje poznajem. Svako dobro.                                                        Đuro Mesić

P.S.: Ovaj Đuro Mesić i moja malenkost upoznali su se na pruzi u Vukšiću ubrzo nakon Oluje. Đuro je bio u ekipi pirotehničara koji su uklanjali mine s pruge i oko pruge. Kako je ličkih korijena dobro smo i dugo surađivali i u periodu kada je ostavio pirotehničarski posao i bio nadzornik na radilištima.
Nismo su već duže ni vidjeli ni čuli, ali eto i Ličke novine mogu nečem poslužiti.
Pozdrav svim čitateljima, a posebice čitalicama.

 

Pismo iz Toronta

ISLAMIZACIJA PREKO BOSNE

Današnje muslimansko političko i vjersko vodstvo u službi je turcizma, terorizma i islamizacije u svijetu. Jesu li u BiH jedno te isto Muslimani, Bošnjaci, Bosanci, Turci i islamisti?

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. rujna 2014. u 20.15 sati

Autor: Rudi Tomić

U starogrčkim dramama pjesnici su zaplet često rješavali dolaskom nekog boga; takav se bog spuštao s pomoću scenskog stroja s - ''gotovim'' rješenjem. Izraz se zadržao sve do danas za pojavu koja donosi nagli rasplet situacije. Ni grčki bogovi ni umovi svijeta ne mogu rasplesti, odnosno riješiti složenost današnjih problema: vjerske, nacionalne i kulturne netrpeljivosti (mržnje) među narodima, koji obitavaju na prostorima Bosne i Hercegovine.

Najezdom Turaka, najprije u Sandžak, zatim Bosnu i konačno u Hercegovinu osvojene su pokrajine ušle u sastav Osmanlijskog carstva. Islam nije smetao žiteljima ovih krajeva da se i dalje osjećaju Hrvatima. Stoga su mnogi hrvatski plemići, počevši od Vladimira Kosača pa nadalje, prelazili na islam i dalje se osjećali Hrvatima. Nije bilo vjerskih sukoba u Bosni do čuvene ''istrage'' u susjednoj Crnoj Gori, gdje su pod pokroviteljstvom vjerskog i ujedno svjetovnog poglavara vladike Danila, poklani Hrvati islamske vjere. Ovaj barbarski zločin i danas je predmet nekog divljenja i kao primjer ''čojstva'' (čovječnosti) prikazuje se djeci u školama.

Srpstvo je iznakazilo muslimane u BiH
Srpski političari iskorištavaju pravoslavnu crkvu, koja postaje kralježnica srpske ekspanzije i ističe se kao predvodnik u mržnji prema svima. Nižu se pokolji hrvatskih muslimana u Balkanskim ratovima, te kod osnivanja Prve Jugoslavije i kasnije. Inspiracije za zločin uvijek su dolazile od najvećih srpskih, crkvenih i državnih predstavnika. Poznat je slučaj Blažnavca, ministra kraljevine Srbije, koji je savjetovao, da se na ''Turke'' izda proglas: ''ol nek se odmah krste, ol nek odmah sele kuda znadu, ako ne misle biti sasječeni…''   

Sličnu, upravo istu ideju iznio je 1918. Stojan Protić, koji je u ime srpske vlade pregovarao s Jugoslavenskim odborom o stvaranju zajedničke države. On se zanosio mišlju, da će se sve dogoditi u roku od 18 sati nakon što srpska vojska pređe Drinu, jer po njegovom ''ne smije više biti 'Turaka' u Bosni. Hrvati su se čvrsto oduprli i osudili takav zločin. Srbi su uspjeli protjerati mnoštvo muslimana u Tursku, najviše za vrijeme okupacije od Austrougarske. Srbi su pronijeli vijest da će ''švabe'' skidati feradže i pokrštavati muslimane, što je ponovo došlo do masovnog iseljavanja. Od 1952. god. primijenjena je stara srpska politika progona muslimana, kojima su izdavane putovnice u Skoplju u kojima je stajalo da su ''turske narodnosti''. Po dolasku u Tursku obavezno su mijenjati prezime u skladu Turskom. Ostali su u Turskoj – bezimene poturice. (''Autonomaštvo Bosne'', Rudi Tomić, Republika Hrvatska, prosinac 1971.)

Muslimani oponašaju Srbe u BiH
Otkako je otac Alija Izetbegović namjestio svoga sina Bekira da vlada u Bosni, on čini sve da u taj svoj pašaluk dovede sultana Erdogana iz Istanbula, čime bi Turcima osigurao da Bosnom vladaju još petsto godina. Zato Beker iz Visokog, i nije slučajno izabrao taj franjevački gradić, čestita na predsjedničkoj pobjedi Sultanu. 'Tvoja pobjeda (Sultane) pobjeda je nešto više od milijardu muslimana od Kaira do Bosne i Hercegovine, od Iraka i Sirije do malog pašaluka kojeg ću ti predati u amanet, kako je to odano i vjerno učinio moj rahmetli otac Alija… (Bošnjaci!) visoko dignite zastave našeg lidera, za našeg predsjednika, sultana Tazipa Erdogana.'' (Vinko Đotln, Hrvatski fokus, 5. rujna 2014.)

Kako su Srbi zlostavljali muslimane za vrijeme Austrougarske monarhije, I. i II. Jugoslavije, tako sada muslimani postupaju naspram svojim predcima - hrvatskim katolicima u BiH. Veliki broj muslimanski vjerskih i političkih predvodnika prihvatili su politiku srpskog pravoslavlja, koji je pun mržnje naspram svemu što je hrvatsko i katoličko. U isto vrijeme, vjersko znakovlje – musliman nije definirano; nije niti vjersko nije niti nacionalno opredjeljenje, jer mnogima nije stalo do islama kao vjere, jer su opredijeljeni komunisti i ateisti, a veliko mnoštvo je iz miješanih brkova sa srpskim dunjalukom (svijetom). 

Na pitanje novinara muslimanskih novina ''Oslobođenje'' (18. 08. 2014.) ''tijekom rata su u našu zemlju dolazile stotine mudžahedina, islamskih ratnika…'' Šemsudin Mehmedović odgovara ''dok smo branili BiH od agresora s istoka, a poslije i sa zapada… ma što ko mislio o onima koji su se identificirali sa nama.'' Muslimani u izjavama o ratu u BiH, izjednačuju Hrvate sa Srbima, naglasio je V. Dotlin. Ne mogu se iskaliti nad Srbima u RS, onda su zlokobni na Hrvate.

Otvoreno se u Bosni poziva mladiće i djevojke da se priključe oružanim skupinama ''Islamske države'' i tako se ''uključe u džihad''. Ratni zločinci iz tog entiteta slobodno se kreću uzduž i poprijeko BiH, jer imaju zaleđa, naime sto milijuna Turaka koji će, u tren oka, na ratnim brodovima uploviti u Neum!

Islamske terorističke organizacije u BiH
Deutsche Welt (29. 06. 2014.) objavio je popis najopasnijih terorističkih organizacija u svijetu: ISIS - ''Islamska (Božja) država'', je najkrvoločnija skupina na Sjeveru Iraka, koju financiraju bogataši iz Katara, Saudijske Arabije i Bosne; Boko Haram, u prijevodu znači ''zapadno obrazovanje je grijeh'', poznata je po krađi djevojaka u Nigeriji; Al Šabab, njeno ime znači ''omladina'', koja je povezana i sa drugim terorističkim skupinama; Al Kaida, slovi kao krovna organizacija globalnog džihada. Njeno ime znači ''baza'', a cilj joj je osnivanje ''Božje države''. Oni stoje iza zločina od 11. rujna 2001. u SAD. Ona ima autonomne ćelije diljem svijeta; Front Al Nusra, poznata je kao jedna od vodećih grupacija u Siriji; Ansar al Šarija, pristaše islamskog (šerijatskog) prava. Raseljeni su diljem svijeta, a središte im je u Bengazi, gdje je 11. rujna 2012. ubijen američki konzul i njegovo osoblje. Još imaju dvije skupine: Hezbolah sa središtem u Lebanonu i Hamas, islamistički pokret otpora u Gazi. 

Ne bismo ni objavili ovaj popis da nije uhićeno 15 osoba pod sumnjom da su povezane s vrbovanjem državljana BiH za rat u Siriji i Iraku. Riječ je o istrazi povezanoj s financiranjem, organiziranjem i vrbovanjem. Selefiski pokret u BiH je prejak, teško ga je iskorijeniti. Iz Sirije se u BiH vratilo 50 unovačenih 'spavača', svaki je morao odrubiti barem jednu glavu. Mogu sada godinama čekati na teroristički zadatak, jer su prošli ''inicijaciju''. (dnevno.hr, 08. 09. 2014.) Dakle, današnje bosanskohercegovačko muslimansko političko i vjersko vodstvo u službi je turcizma, terorizma i islamizacije u svijetu. S pravom se pitamo: tko su zapravo naši sugrađani u BiH, jesu li: Muslimani, ili Bošnjaci, ili Bosanci, ili Turci ili islamisti?  S kime se mogu dogovarati druga dva naroda o sudbini BiH?

Izbori u BiH su farsa!
Koliko je god je smiješno toliko je i besmisleno provoditi izbore u Bosni i Hercegovini, ipak se održavaju, ali ništa se dobrog ne događa. Od uspostave Daytonskih republika (RBiH i RS) doneseno je mnogo novih zakona i uredba koje uglavnom štite one koji donose takve zakone. Bosna i Hercegovina nije država – nego protektorat, nad kojim protektorska država/e imaju vlast, jurisdikciju i politički utjecaj – izuzev vjerskog.

Srbi su se locirali na određenom prostoru, koje je definirano u Daytonu i imaju svoj socijalni, kulturni i politički poredak u manjoj polovici (49%) BiH. Njih ništa ne zanima što se zbiva izvan njihovih ''republičkih'' granica.  Hrvati su u Daytonu gurnuti u ''Federaciju'' s Bošnjacima kako bi se de facto spasilo BiH od rasula i zaustavilo stvaranje islamske države u Europi. Tijekom rata u Bosnu je došlo veliko mnoštvo muhadžina, koji su ostavili gnjusne tragove zločina u mnogim mjestima gdje je bilo većinsko hrvatsko pučanstvo. Nakon obustave rata većina njih je oženilo muslimanke i udomaćili se u Bosni, zbog čega su veoma zabrinuti u Washingtonu. 

Na izborima će svaki narod birati svoje predstavnike, samo će Bošnjaci, ''hrvatska braća'', vjerojatno opet birati i hrvatske predstavnike, poturice i vazale iz hrvatskog puka. Kome će dati svoj glas hrvatski muslimani u RH i BIH, ljudi koji imaju hrvatske putovnice? Istine radi, ovaj kratki osvrt, koliko god bio oštar i kategoričan govori s činjenicama, bez tračka insinuacije, niti nameće kolektivnu odgovornost bh muslimana, s obzirom da ima stanoviti broj čestitih ljudi, među kojima imam i osobnih prijatelja. Koliko god izbori bili nevaljani, oni će donijeti ''određene rezultate'' za domaću uporabu i svjetske čimbenike koji prodaju maglu. Laetificat stultum, qui scit promittere multum. (Jednostavno je razveseliti luđake, tko zna mnogo obećavati!)

Zašto se bosanski muslimani, odnosno Bošnjačka vrhuška stravično bore protiv hrvatskog entiteta u Federalnoj Bosni i Hercegovini? Razlozi su mnogo veći nego ih se želi prikazati u javnosti. Nije u pitanju bilo kakvo odcjepljenje hrvatskog entiteta iz BiH i pripajanje Republici Hrvatskoj. U hrvatskom slučaju takav bi postupak bio genocidan za bh Hrvate, jer bi se, u tom slučaju, samo zapadni dio Hercegovine mogao geografski spojiti s Hrvatskom, a što bi onda bilo s bh Hrvatima koji žive u drugim krajevima Bosne i Hercegovine? Dakle, treba Bošnjacima izbiti adut iz ruke: nema odcjepljenja trećeg - hrvatskog entiteta iz BiH! Treba također ukazati na prave razloge koje je Alija ostavio u amanet svojim nasljednicima. Tri se stvari ne mogu dugo skrivati: sunce, mjesec i istina! (Buddha)

Boje se ostanka Hrvata
Razlozi su, naime, kad Hrvati uspostave svoj entitet onda će većina njih ostati u BiH, u svojoj domovini, i neće biti prisiljeni da se sele u Hrvatsku ili u svijet. U tom slučaju, bošnjačka ekspanzija na hrvatska područja bit će nemoguća. U tom grmu leži zec! Kad se (uskoro) u Republici Hrvatskoj promijene vlast, izaberu državotvorni zastupnici, onda će i bh Hrvati lakše doći do izražaja svoje nacionalne posebnosti i ostvariti zakonske uvjete za uspostavu hrvatskog entiteta u BiH. (Mesić, Josipović, Pusić i drugi davali su upute Sarajevu kako treba ukrotiti Hercegovce.) U ovom slučaju, veliko mnoštvo hrvatskih muslimana i Bošnjaka koji danas žive u RH neće trebati, i neće moći, biti petokolonaši u svojoj domovini. Isto će biti i s onima koji imaju hrvatske putovnice, a borave u BiH.

Rat je obustavljen i vrijeme je da se uspostavi mir. Slobodu se ne može nametnuti silom, zakonskim odredbama, nego samo i jedino slobodnom voljom naroda. Dakle, jednaka prava moraju imati među sobom oni koji su građani u istoj državi. Samo tako BiH ima neku mogućnost da bude samostalna i slobodna država na Balkanu.

 
 

Pismo iz Toronta

ZABRINUTOST ZA SRBE (I SRBIJU) U HRVATSKOJ

Hrvatski se narod treba naučiti voljeti svoju domovinu


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. RUJNA 2014. UZ 19.00 SATI


Autor: Rudi Tomić

Vladajuća vrhuška u Republici Hrvatskoj (počevši od predsjednika RH, predsjednika Vlade, predsjednika Sabora, (x) ministara i (x) ministrica – sve do portira/portirka) zdušno su zabrinuti za Srbe u Hrvatskoj i Srbiju općenito, kao da su blizanci ili polubraća! Režimski medij u Hrvatskoj su toliko zagađeni favoriziranjem srboslavlja, što se sigurno gadi čestitim Srbima (ima još takvih!) jer je očevidna ulizička podložnost (podčinjenost, podvrgnutost i pokornost) poslušnika u RH. Dobiva se dojam (prividno) kao da je Srbija bila pobjednik u ratu! Kao da Oluje nije ni bilo!

S druge strane Šešeljeva Srbija prepustila je svoje (pobjedničke!) ovlasti Mesićevim antifašistima, Pupovčevim, Martićevim i Babićevim četnicima, Josipovićevim i Milanovićevim imbecilima da vladaju u Hrvatskoj. Koliko god ovakve tvrdnje izgledaju patetične, odnosno neuvjerljive, mogli bismo ih dokazati s nizom činjenica.

Srbima u Hrvatskoj i Srbijanskim čelnicima širom su otvorena vrata u svim državnim institucijama u RH, skoro kao što je bilo za vrijeme Jugoslavije! RH objavila je popis hrvatskih branitelja, s nakanom da u Beogradu znaju tko se je borio u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu i gdje. Hrvatska je poklonila prijevod (vrijedan 8 milijuna eura) za pristup Srbije u EZ! Hrvatska ima sa Srbijom mnogo neriješenih pitanja: u pogledu granice, nestalih hrvatskih zarobljenika, pokradene umjetnine i opljačkanih kuća i naselja, ratne oštete i XY drugih potražnja. No, i pored svega, današnja je Vlada u RH obećala Srbiji da neće praviti nikakve probleme u njihovom zahtjevu za članstvo u Europskoj zajednici! Tko je u Hrvatskoj odgovoran za ovakvu izdajničku politiku koja je nametnuta poslije smrti predsjednika Franje Tuđmana? Odgovor bi, vjerojatno, bio: udbaši, komunisti, jugonostalgičari, strane obavještajne službe, i da ne nabrajamo sve antihrvatske čimbenike u RH, ali sigurno bismo zaobišli kolektivnu odgovornost  hrvatski narod!

Hrvatski je narod teškom mukom obranio i utemeljio neovisnu, slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku, u kojoj su, nakon kratkog vremena, vlast preuzeli ljudi koji nisu bili za rušenje jugoslavenskog poretka. Možemo donekle shvatiti, da se narodu može prodati rog za svijeću, ali samo jedanput. To nije bio slučaj u hrvatskom – slučaju. Naime, narod je prevarom izabrao Stjepana Mesića za predsjednika RH. Nakon dolaska na Pantovčak Mesić nije sakrivao svoje nakane u rušenju hrvatske državotvornosti, da bi opet, nakon pet godina, bio ponovo izabran za drugi predsjednički mandat. (!?) Ishod je učitelj i za luđake (Liv. XXII, 39.)

Ivo Josipović, partizanski brat Mesića, ustoličio se na Pantovčaku s istim savjetnicima, koje je imao njegov predšasnik. Republika Hrvatska je za petnaest godina imala izdajničkog predsjednika i - izdajničku vladu. Narodna poslovica kaže: svaki narod dobije onakvog vladara kakvog zaslužuje. (Justece – is when people get what they deserve!)

Da li, stvarno, narod zaslužuje ovakvu vladu kakvu ima? Hrvatski će narod i građani RH odgovoriti na ovo pitanje na slijedećim predsjedničkim izborima. Josipović se već umiljava narodu s partizanskom kapom, zmijom u njedrima i s Titom. Dakle, hrvatski je narod bio uzastopno tri puta prevaren, što je neshvatljivo u demokratskom poretku: to je pučki nemar, zavedenost, ludilo i izdaja. Ljudi moraju vjerovati u sebe, jer su ljudsko biće; ljudi moraju vjerovati u svoj narod, jer su tek onda ljudska zajednica, nacionalno istovjetni i državotvorno svjestan narod. Grčki pjesnik Homer je bio slijep, ali bolje je vidio nego mnogi u Hrvatskoj, koji imaju očni vid - a ne vide rasulo svoje domovine!

Tko želi zajedništvo sa Srbijom?
Hrvatski narod ima bogato iskustvo i krvavu prošlost u bio kojem zajedništvu sa Srbijom. Ima skoro dva stoljeća od kako se Srbija nameće Hrvatskoj za ''branitelja'' jugoslavenstva na Balkanu. U među vremenu Hrvati su se djelomično oslobađali od monarhije, okupatora, imperija i istočnog susjeda, ali u svim poslije ratnim diobama pobjedničkih sila, Hrvati su uvijek bili pokradeni: u Berlinu 1878., u Parizu 1919., u Jalti 1945., u Dayton 1995., Brisalu 2013., i Berlinu 2014.

Zapadna Europa ne može funkcionirati bez Srbije! Srbi su bili i ostali ispostava engleske i francuske vanjske politike na Balkanu, a isto tako su saveznici s bratskom Rusijom s kojom ih povezuje pravoslavlje. Hrvatska se nije mogla ili nije znala snaći u igrama s velikim silama, kao što je to uspješno činila Srbija!

Ako analiziramo korijenje hrvatskog pučanstva, onda ćemo doći do zaključka, da je samo jedna trećina hrvatskog naroda autohtonog slavenskog podrijetla, a dvije trećine su asimilirani ostatci naroda koji su vladali hrvatskim zemljama tijekom stoljeća. Jedini su Srbi koji su se oduprli asimilaciji, jer su u Hrvatskoj imali Srpsku pravoslavnu crkvu. S toga se u Hrvatskoj uvijek moglo naći ljudi koji su bili skloni izdaji hrvatskih nacionalnih interesa, bilo iz osobnih razloga ili zbog privrženosti svojih mentora.

Skandal u Šibeniku, ili ''Bitka za Šibenik''
Pokop hrvatskog pravoslavnog branitelja u Šibeniku bio je skandalozan. SPC zabranila je izložiti hrvatsku zastavu i odati vojne počasti preminulom hrvatsko branitelju. U hrvatskoj državi Srpska pravoslavna crkva diskriminira hrvatske branitelje pravoslavne vjere, samo zato što su se borili u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Tko razuman može preći šutke preko ovakvog izazova Srba u RH? Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj nije ni pravoslavna niti je Crkva, nego četničko-srpska ispostava za regrutiranje pripadnika srpske nacionalne manjine u petu kolonu.

''Hrvatska pravoslavna crkva nailazi na velike otpore u svom priznanju, i to na svim institucijama, iako ima više od 17.000 pravoslavnih Hrvata'', rekao je za dnevno.hr hrvatski episkop Aleksandar, predsjednik Svetog Sinoda Europske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i član Svetog Sinoda Europske pravoslavne crkve sa sjedištem u Parizu. Da je, kojim slučajem, riječ o bilo kakvoj srpskoj instituciji, ili homoseksualnoj udruzi, već bi se digli na noge sve branitelj ''ljudskih prava'' i ''antifašističke'' udruge protiv diskriminacije. No, kad je riječ o hrvatskim pravoslavcima, onda nitko ne ustaje u njihovu zaštitu. I tome će doći kraj.

Tko već ne zna za aferu Azimuta, noćnog kluba u Šibeniku, preko puta Katedrale, u kojem se svaka noć provodi u ''glazbenom'' ludilu do zore. Kad je biskup Ivas upozorio policiju o bučnoj nesnošljivosti, a policija upozorila vlasnika kafića, Hrvatsku je uhvatila panika, pa su krenule hajke protiv biskupa, koji ''želi ugasiti kulturni život u Šibeniku''; biskupa se također optužuje da se bavi ilegalnim poslovima i krade crkveni novac. Kafić je bio samo povod za napad na biskupa Ivasa, koji piše pjesme za Thomsona, jer ovaj uzoriti dušobrižnik ne strepi pred prijetnjama i napadima od crveno-žuti imbecila koji imaju veliki prostor u javnom životu i zaštitu državne vrhuške.

Podnosi ili udari
Geslo kraljice Elizabete: Podnosi ili udari, da ne budeš udaren, udari (Fer aut feri, ne feriaris feri). Nekad se treba poslužiti i tuđim primjerima kako bismo se otarasili ološa koji stoljećima nagriza hrvatsko nacionalnu samobitnost. Nema dvojbe, aktualna vlast u RH prelila je čašu, te više nema ni oprosta ni zaborava, nego udari… uspostavimo pravednu nacionalnu vlast na svim razinama diljem Hrvatske. Oni, pak, koji su bili, i ovi danas na vlasti treba pozvati na odgovornost za veleizdaju, za krađu nacionalne imovine. Svima koji su se obogatili dok su bili na vlasti treba oduzeti imovinu, a njih strpati na Goli otok da se sunčaju.

Nova vlast treba preispitati sve ugovore koje su potpisali Sanader, Kosorka i Milanović u ime Republike Hrvatske, jer očevidno je da su rasprodali hrvatsko blago za jeftine šolde. Nova vlast, također, treba izbaciti sve manjinske zastupnike iz Hrvatskog državnog sabora, jer su povlašteniji od hrvatskog naroda. Hrvatska bi se trebala ugledati u države, najdemokratičnije u svijetu – Kanadi u Ameriku. Ni u jednoj ovoj državi nema osigurano zastupničko mjesto u Parlamentu ni za jednu nacionalnu manjinu, etničku skupinu (ima etničkih skupina koje broje milijunsko članstvo), ali su svi jednaki pred zakonom: imaju pravo birati i biti birani u klasičnim političkim stankama. Što se, pak, tiče kulture, jezika i navika, koje su njihovi predci donijeli u ove zemlje, njima se daje prednost jer su dio mozaika, ali bez političke konotacije.

Treba, također, omogućiti onima koji su dobro uhljebljeni, a mrze Hrvatsku, ili je ne znaju voljeti, neka se isele iz Lijepe naše. Isto tako, oni koji narušavaju hrvatsku nacionalnu posebnost, ruše mir i dižu nacionalne tenzije treba im oduzeti putovnice i protjerati iz zemlje. Pod hitno, treba okončati Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj i osnažiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kao što Bugari imaju svoju, Makedonci svoju i Crnogorci svoju - za Srpsku pravoslavnu crkvu mjesto je samo u - Srbiji!

Hrvatski se narod nalazi na velikom iskušenju, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Hrvati se konačno trebaju ponašati kao državotvoran narod u svojoj domovini. Hrvatskoj ne trebaju nikakve asocijacije balkanskog sadržaja. Republika Hrvatska može surađivati sa susjedima i s drugim državama u svijetu samo u bilateralnim odnosima. Hrvatski se narod treba naučiti voljeti svoju domovinu, jer bez domovine nema osobne ni nacionalne sigurnosti. Izbori su na pomolu, najprije za predsjednika RH, a potom za zastupnike u Hrvatskom državnom saboru. Često puta opačina zavarava izgledom vrline, stoga treba imati na umu koga birati. Valjda nema osobe u Hrvatskoj i dijaspori tko ne bi znao o kandidatima koji žele doći na vlast, na kojoj se strani nalaze. U RH nema ljevičara, ni desničara ni ''umjerenih'' centralista. Postoje samo dvije alternative: domoljubna ili izdajnička! Hrvatski narode otvori oči i odluči o svojoj sudbini i sudbini svoje domovine!

 
 

Pismo iz Toronta

PSOVKA RAK-RANA NAŠEG NARODA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. kolovoza 2014. u 20.30 sati

Piše prof. Mirko Visković

            Kad bi se, recimo, đavolskim nastojanjem upriličio međunarodni natječaj, tko će bolje, dulje i pogrdnije psovati Boga, Djevicu Mariju i svece, bez ikakve je sumnje, da bismo prvu nagradu dobili mi Hrvati. Naši susjedi Srbi dobili bi prvu nagradu, ako bi bio natječaj, tko će ružnije i sramotnije govoriti. Ali nagrada za najbolje psovače pripala bi nama. Sramota je to, ali bi bilo tako.

            Mi smo u psovci danas toliko dotjerali, da smo kao takvi ušli i u svjetsku književnost. Pred kratko vrijeme dobio sam u ruke njemački roman: 'Mirko und Alke' (pisac: J. G. Lettenmair, izdan u Berlinu), u kojem se nalaze najpogrdnije psovke (u hrvatskom izvorniku) protiv Boga i Majke Božje. Radnja romana se odvija u Dalmaciji. Da je psovka dobila gradsko pravo u našoj književnosti, dosta je zaviriti u djela Miroslava Krleže i njegovih prišipetlja. Što se čuje u južnoslavenskom filmu i televiziji to je svakome poznato. Nedavno je bečka televizija davala južnoslavenski film nekog Kljakovića pod naslovom: ''Kužiš, moj stari?'' (krasan hrvatski izraz!) Bečki su ga listovi, čak i katolički, preporučili kako najbolji film godine. Sumnjam, da ga je netko u Austriji do kraja gledao. Što je bilo u tom ''kuženju''? Prostota u najvećoj mjeri, nećudoređe, silovanje, pogrdni izrazi, a što je najdrskije: očite psovke. Da je tako samo u filmu, moglo bi se nekako progutati, ali poznavaoci vele, da je to sad stvarni život. Proizvođači i glumci ne samo da nisu pokazali dobar ukus, nego bi zaslužili da budu kažnjeni kao rušitelji ćudoređa i bogopsovači. Kad se ne bi radilo o tako važnim narodnim problemima, onda bi se za takav odgoj moglo reći: dobar tek!

            Istini za volju treba reći, da je bilo psovke u Hrvatskoj i prije. Samo nije bila uzakonjena. Svete uspomene svećenika Matija Stepinca, strica Kardinala Alojzija Stepinca, započeo je i vodio pokret protiv psovke u Hrvatskoj, ali su tako hvalevrijedni pokret omele političke prilike prvog rata, kao što su isto tako prilike drugog rata osujetile dugo pripravljeni pothvat nadbiskupa Stepinca, koji je pred četiri desetljeća bio navijestio rat protiv psovke, klevete i ružnih razgovora među hrvatskim narodom. Stepinac je za vrijeme NDH zamolio i ministra nastave dra Milu Budaka, da se i državne vlasti pridruže tome svetom ratu. Kako su se, nažalost, prilike razvile i koliko je taj pothvat uspio, dokazuje sramotni film ''Kužiš, moj stari?''

Nije svakako bez značaja, da mi posjedujemo veliku knjigu, koju je napisao bosanski franjevac i učenjak dr. fra Ignacije Gavran, a zove se: ''Bludna psovka''. To je učena rasprava s povijesnog i psihološkog stanovišta o ''bludnoj psovci'', ali bi knjiga po svome sadržaju trebala nositi naslov: ''Klevete, psovke i ružne riječi kod Hrvata''.

            Suvišno je dokazivati, koliko je mana psovka i psost, ili recimo točnije: koliko je to strašan grijeh. U Starome zavjetu postojala je za taj grijeh kazna smrti. Danas ljudski zakoni vrlo rijetko kažnjavaju psovače. Ali će Bog kazniti i psovače i narod u kojemu žive. Ustvari je psovka najveće zlo jednog naroda, pa Bog ne može gledati mirno, gdje psovači uživaju pravo i zaštitu, gdje muško i žensko psuju, pa čak i djeca. Ljutio se varaju, koji psovku smatraju dijelom narodnog folklora.

            Tko se imalo zamisli, što je Bog, tko je Bogorodica i sveci, s pogrdnim izrazima – uistinu zlo, neodgoj, nedostatak ukusa, napadaj na čist razum i pošteno srce. Plemenit je dar govor, što nam ga je Gospodin dao da ga slavimo, da ga hvalimo, da mu se zahvaljujemo, a ne da ga vrijeđamo, i tako sramotimo sebe i svoj narod.

            Bog je ne samo zabranio grijeh psovke, nego i uzaludno spominjanje njegova imena: ''Ne izusti imena Božjega uzalud.''

            Nije pretjerano reći, da će Bog uništiti i psovače i narod, kojemu pripada. To on s nama već i čini. Svaki naš čovjek, koji ostavlja svoju zemlju, propada za svoj narod. To je stvarnost. Gledamo potomke naših ljudi po svijetu. Većinom ne znaju svoj jezik, pa ni psovku: prestali su biti psovači, ali su prestali biti i Hrvati. Kad me godine 1964. zamolio župnik najstarije naše župe u Americi, sv. Nikole u Pittsburgu (osn. g. 1894.), da ga jedne nedjelje zamijenim, reče mi: ''Propovijedajte samo na prvoj misi, jer ima i starijih, koji još znaju hrvatski, ali na drugoj su samo mladi, recite im samo latinsku misu! Tako Bog kažnjava psovački narod. Nije ovo samo moje mišljenje. Tako su mislili obadva sveta Stepinca.

Možda još nije kasno. Čuvajmo se psovke. Nastojmo, da nitko kod nas u našoj kući ne psuje, ni brat ni susjed, ni sunarodnjak. Naš sv. Zemljak Jeronim je rekao, da nema ništa gore od psovke, da je to nešto đavolsko. Ne govorimo đavolskim jezikom, nego svojim, od Boga danim, hrvatskim.

            Danas nismo u stanju poduzimati pokrete protiv mane psovke, ali možemo svi nastojati, i moramo, da Bog oslobodi naš narod od te strašne mane i da nas  ne uništi. Molimo ga: '' Od gladi, rata i psovke – oslobodi nas, Gospodine!''

Napomena: R. Tomić

Prije četrdeset godina objavljen je članak pod gornjim naslovom u Vjesniku, glasilu hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj, 1974. godine, kojeg sam pospremio s ostalim izrescima iz hrvatskog tiska s uvjerenjem da će neki od tih vrijednih osvrta trebati ponovo objaviti. I evo momenta kad je došla ta neizbježiva potreba za objavu ovog osvrta, jer mnogima u Hrvatskoj nije jasno zašto nad našim narodom vlada toliko prokletstvo, nesreća i zlo.

Dnevni mediji ispunjeni su dokazima o korupciji, krađama, silovanjima, ubojstvima i samoubojstvima, obeščašćenju hrvatskih svetinja i Crkve u Hrvata, ponižavanju hrvatskih branitelja, provociranja s ćirilicom i ''hodočašćenjem'' predstavnika vlasti u Srb, u Brezovicu i Jasenovac, te isticanje komunističkih simbola i glorificiranje četničkih zločina. Gospodarska kriza, nezaposlenost i posljedično brojna iseljavanja sposobne hrvatske mladeži su uništavanje hrvatskog pučanstva: svaki naš čovjek, koji ostavlja svoju zemlju, propada za svoj narod.

U RH ni Bog mnogima više nje Bog. Oni imaju drugog  ''boga'', ili idola kojeg su stavili ispred pravoga Boga. Idol može biti neka osoba (a la Tito), stvari, novac, karijera, slava, šport, TV, auto, hobi… a Bog od kojeg  dolazi život ostao je po strani! Požuda, pošto začne, rađa grijeh, a grijeh, kad je gotov, rađa smrt. (Jak: 1, 15.)

Ali, psovka je toliko uvrzena u ''dušu'' hrvatskog čovjeka, da nas se može prepoznati na ulicama hrvatskih i svjetskih gradova. Ako psuješ Boga i Božje ime i Krv, teško zlo i prokletstvo dolazi na čitavu obitelj i - narod. Prokletstvo traje tako dugo dok ga čovjek ne prepozna i slomi.

 
 

PISMO IZ TORONTA

SKANDAL JE KAD MEDIJI OSUĐUJU SUCA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. KOLOVOZA 2014. U 10.45 SATI

Autor: Rudi Tomić

Nije skandalozno što je predsjednik Županskog suda u Zagrebu Ivan Turudić iznio činjenice o izvršnoj vlasti, odnosno o Vladi Zorana Milanovića, posebice ministra Ranka Ostojića i predsjednika Ive Josipovića, koji vrše pritisak na sudstvo u Hrvatskoj, nego je skandal kad režimski mediji osuđuju suca i brane krivce od optužbe.

U nedjelju (10. 08. 2014.), u razgovoru za Večernji list Turudić je otvoreno govorio o mnogim pitanjima koji se odnose na (ne)pravosuđe u Hrvatskoj, gdje je posebno istaknu angažman aktualne vlasti, koji se upliću u sudstvo, kao i o režimskim sucima, što je izazvalo veliku reakciju onih koji su pogođeni, odnosno onih koji su krivi. Odmah su se oglasili: predsjednik Josipović, glasnogovornici policije i crveno-žuti državno dežurni novinari kako bi diskreditirali suca Turudića, te konačno i umirovili, kao što su učinili s mnogim braniteljima iz Osloboditeljskog (domovinskog) rata.

Republika Hrvatska nije demokratska država, nije europska država, nije ni država hrvatskog naroda, nego država privilegirane srpske nacionalne manjine, gdje ni referendum s 600.000 potpisa nema nikakve učinkovitosti. Vrhovni je sud RH poništio potpise, omalovažio najizrazitiji oblik javnom osvjedočenja u demokratskom sustavu: proglasivši ništavnim referendum o ćirilici!  

Kad ljude mržnja vodi, onda i nehtijući iskažu razloge svoje bojazni, koje su - istinite. Naime, jedan od novinara iznio je , zapravo, sve ono zbog čega je počela hajka na suca Turudića. U jednom vladajućoj vrhuški podobnom listu, među ostalim, napisano je sljedeće:

Turudić i Sessa svojim su recentnim izjavama zapravo dovršili formiranje sudačkog stožera za zaštitu i promociju Hrvatske demokratske zajednice, čime se Karamarkova fronta za preuzimanje vlasti još malo proširila: sada su tu Katolička crkva, braniteljski stožer, razne laičke katoličke udruge (koje još nisu sigurne hoće li podržati HDZ, ali koje, razumljivo, ne žele ni čuti za sadašnju Vladu), vlasnik Dinama i Hrvatski nogometni savez, da bi im se, eto, pridružio i najuži hrvatski sudački vrh. (D.B.)

Dakle, vladajuću vrhušku, kao i njihove podrepine, već je obuzeo strah od oporbe koja će preuzeti vlast na slijedećim predsjedničkim i zastupničkim izborima, što u konačnici znači, da će mnogi od njih ostati bez posla i  bez privilegija. Neki će završiti  u zatvoru, jer su tijekom svoga mandata počinili najveće zločine: bili su izdajice domovine, progonitelji hrvatskih domoljuba u državnim institucijama, izdaja hrvatskih branitelja, izdaja hrvatskog naroda u BiH, izdaja Hrvata u dijaspori, rasprodaja hrvatskog blaga – poduzeća i nekretnina, te davanja podrške prekodrinskom velikosrpstvu i četništvu u RH.

Ne valja Vlada, ne valja ni oporba!
Na drugoj strani imamo medije koje su protiv aktualne vlasti, ali koji su, isto tako, ogorčene na oporbu, odnosno HDZ, a posebice predsjednika Tomislava Karamarka. Nije ništa bolje prošla ni HDZ-ova kandidatkinja za predsjednika Kolinda Grabar Kitarović, koju podjednako omalovažava vladajuća vrhuška, njen protivnik (još malo!) predsjednik Josipović, također i mnogi s ''centra'' i na ''desnoj'' strani!  Doduše, u Republici Hrvatskoj nema političke ljevice, nema političkog centra niti ima političke desnice – nego: oni koji su, pod svaku cijenu, protiv Republike Hrvatske, u bilo kojem obliku samostalnosti,  i oni koji su za  Republiku Hrvatsku u svim oblicima samostalnosti i državotvornosti. Dakle, izbor je kristalno čist: za Hrvatsku ili protiv Hrvatske.

Ako se kandidiraju za predsjednika RH, svi koji pretendiraju doći na Pantovčak, iz stranaka i udruga, koje su politički protivnici aktualnom predsjedniku Josipoviću, onda će bez sumnje Josipović dobiti još jedan predsjednički mandat. To bi bio najgori skandal u RH!

Državni vrh se boji HDZ-a, boje se Karamarka i Kitarovićke, oko kojih se okupljaju najvažniji politički čimbenici, navedeni u tekstu D.B. Treba biti pokazatelj i drugim političkim čimbenicima, da je spas Hrvatske samo u slozi hrvatskih državotvornih stranaka i udruga. U protivnom će George Bernard Shaw biti u pravu: političari su koji ne znaju ništa i misle da znaju sve.

Predsjednik Županskog suda u Zagrebu Ivan Turudić pokazao je hrvatskim političarima, hrvatskim intelektualcima i hrvatskom narodu (i građanima!) koliko znači imati ljudsko dostojanstvo, mušku odvažnost i osjećaj pravičnosti, te iznijeti uvjerljive dokaze o današnjoj vladajućoj kliki (neki ih čak oslovljavaju – elitom!) pa i pod najvišu cijenu odmazde. Hrvatskom branitelj i sudac Turudić treba dati javnu podršku, u prvom redu njegovi suborci, hrvatski branitelji, i svi oni koji imaju odličja (znamo da u Hrvatskoj ima 750.000 osoba koje su dobili odličja), moralno su obvezni dati potrebnu podršku sucu Ivanu Turudiću.

Isto tako, ljudi s odličjem morali bi se na sljedećim izborima ponovo odlučiti za opstojnost samostalne i demokratske Republike Hrvatske, odnosno srušiti one koji su danas na vlasti i koji svojim bićem mrze Hrvatsku, i sve što je sveto hrvatskom narodu: hrvatsko nebo i zemlja, hrvatska vjera i kultura, hrvatske granice i povijest - što nas čini velikim narodom u nacionalnoj svijesti. Hrvatski je narod doveden u položaj: Vincere aut mori –Pobijediti ili umrijeti! Petar Zrinjski.

 
 

Pismo iz Kanade

KNINSKO ŽVIŽDANJE

Zviždanje na proslavi Oluje ružna je skladba, neuspješnim Milanoviću i Josipoviću zviždanje je - naručeno!


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. kolovoza 2014. u 17.45 sati

Autor: Rudi Tomić


Zvižduci su posprdan način izražavanja nezadovoljstva naspram osoba na javnim skupovima, kod kojih je upitan moralni, domoljubni i intelektualni iskaz; zviždanje je također ukazivanje na promašaje igrača ili lošu ekipu na nogometnim utakmicama, na presude sudaca i slično. Zviždanje i bukanje su najizrazitiji emotivni odušak duše za uočene nepravde, ili (ne)promišljene uvrede, koje se uglavnom odnose na neke opće (zajedničke) izazove, bilo nacionalnog, vjerskog ili političkog sadržaja.

Zviždanja na proslavi Oluje u Kninu, za Dan pobjede, za Dan zahvalnosti hrvatskim braniteljima i za Dan sjećanja na hrvatske sinove i kćeri koji su dali svoje živote u konačnoj pobjedi okupatora i četništva, zločina nad svim zločinima – ružna je skladba, pa bila ona orkestrirana ili spontana.

Neprimjerno se ponio premijer Zoran Milanović, koji je optužio HDZ za orkestrirane zvižduke, s čime je mislio skupiti nekoliko političkih poena, jer osjeća da mu je oporba (HDZ) došla do grla, a guše ga i stranački kadrovi,  podmeću mu nogu ''kolege'' ministri i koalicijski partneri.

Dobro je što je se predsjednik HDZ-a oglasio pred javnošću: ''Ovo je za mene presveti dan i ne mogu se baviti lamentacijama – kazao je Karamarko, istaknuvši da apsolutno osuđuje zviždukanje.

Mi se danas (5. kolovoza 2014.) s ponosom sjećamo kako je sav hrvatski narod osjetio da treba odlučno ustati u obranu doma i roda. Trebalo je ući u teške borbe, micati balvane s cesta, ali još više one mnogo teže, one glavne krivce za sve što će se dogoditi, one balvane u glavama ljudi koji su dugo živjeli u sistemu  koji je kao crvena zmija dugo trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom civilizacije, komunističkom i partijskom.

Ona je pod paštom antifašizma nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije, kulturni i duhovni identitet i ime hrvatsko. Sve što je bilo hrvatsko bilo je pod etiketom 'nacionalističko', 'ustaško', 'fašističko',- istaknuo je u propovjedi biskup Ante Ivas na misnom slavlju u Kninu.

Premijer je spočitao HDZ-ovj kandidatkinji za predsjednika države Kolindi Grabar Kitarović, ''kako je izabrala pogrešnu stranu'' (!?) Još nije ni počela službena kampanja za predsjednika RH, a već su počeli učestali osobni napadi na Kolindu, kako će tek biti kad se puste u pogon antihrvatske protivničke i neprijateljske političke i osobne otrovne strjelice.

I pored svega Kolinda Grabar Kitanović nije se dala provocirati u Kninu, rekavši novinarima: zvižduci nisu bili potrebni u Kninu tijekom obraćanja najviših državnih dužnosnika u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te dana hrvatskih branitelja, istaknuvši da ta proslava nije mjesto bilo kakvom politiziranju. 

Hrvatski je narod ogorčen na Premijerove istupe u Saboru, nastupe na TV, izjave novinarima, bahato hodanje gradskim ulicama, jer se ne ponaša kao državotvorni državnik Republike Hrvatske, nego oponaša aristokratskog patricjija, odnosno 'plemića', socijalkomunistu po rođenju. Kod Milanovića se osjeća lažan ton govora, krivi zanos na pozornici  svojstven lošim glumcima, a publici krajnje odbojan. Milanović je kao avet, jer u njemu ljudi vide sablast, jako zao čovjek, koji može doći u Knin i govoriti o danu pobjede, danu zahvalnosti…, a postavio je u svoju vladu jednu trećinu Srba, neki su od njih stavljali balvane po kninskim cestama, palili i žarili hrvatske kuće i ubijali iznemoglo i nejako hrvatsko pučanstvo, te umjesto da su zaslužno kažnjeni oni su nagrađeni ministarskim foteljama i značajnim položajima u hrvatskim institucijama – samo i isključivo odlukom firera Milanovica.

Milanović istodobno  hodočastiti u Srb, Brezavicu, Jasenovac i duga za Srbe ''znamenita'' mjesta, gdje je okružen četnicima (u civilnoj odori) i kaluđerima koji su dijelili blagoslov s kamom u ruci, uvijek u pratnji blizanaca - Pupovca i Mesića. P. M. vodi ''znanstvena istražuju'' po provalijama Velebitu i diljem Hrvatske, tražeći kost, makar i od životinja, da na tom mjestu mogu podignu spomenik ''nevinim'' Srbima, odnosno margin srpstva.

Kako je uopće moguće da predsjednik vlade Milanović, predsjednik države Josipović, predsjednik sabora Leko i drugi visoki dužnosnici idu na velikosrpska slavlja, ili na oplakivanje ''nevinih'' žrtava, a da se u Kninu, Vukovaru i drugim mjestima gdje odaje počast hrvatskim žrtvama koji su oslobodili Hrvatsku – ne dolaze Srbi, koji su nosioci vlasti i dobro plaćeni u Republici Hrvatskoj? Zašto na životu ostaju zlikovci i što su stariji, moćniji bivaju? Potomstvo njihovo s njima napreduje, a izdajice im se množe pred očima.(Job, 21: 7, 8.)

Na dan proslave Oluje, 5, kolovoza 2014.

 
 

Dragan Purišić

LJUBAV NA UZICI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. srpnja 2014. u 18.20 sati

Ako ti nedostaje ljubavi, možeš psa kupiti.
Jesu li dvočlane zajednice dvaju različitih naraštaja koje žive sa psom obitelj?
Prema brojnosti četverenožnih ljubimaca i malobrojnosti djece na zapadnome tlu, možemo reći da je došlo do deformacije ove društvene ćelije.
Novim načinom života dolazi do pune afirmacije slobodonazorske opredijeljenosti pojedinca koji ignorira nastale probleme i samo slijedi vlastita osjetila. Formira se novi naraštaj koji je zbog hoda lakšim putem, zalutao. Oslanjajući se na pravo da uređuje život po svome, ne osjeća zavedenost s više razine.

Ljubav, pažnju i vrijeme ljudi osvojilo je, dakle, novo božanstvo, zbog čega je ometen prirodni razvoj društvenoga tkiva.
Nije neobično da ljudima nedostaje ljubavi, to je iskonska potreba. Jadan čovjek koji ju ne traži, a blago onomu koji pronađe istinsku! Takvu sigurno ne može kupiti. Tražeći je na pogrešnome mjestu, a slijedeći uzor okoline, prihvaća sugestiju za nabavkom psića. I eto, potraga za ljubavlju odlazi kamo ne bi trebala!

Krenimo sada na ulicu. Pored nas prolaze brojni parovi od kojih je jedan član na uzici.
Pogledate li s blagonaklonošću psića, dobit ćete blagonaklonost i vlasnika. Započnete li razgovor o sklonostima ljubimca, bez problema ćete dobiti sugovornika. Suprotno tomu, uputite li bilo kakvu kritičku gestu koja se odnosi na četveronošca, loše ćete se provesti. Dakle, dobivamo onoliko koliko dopušta pas. To još ne mora biti dokaz da su njihovi vlasnici neskloni ljudima.
Položiti vlastiti život za drugoga najviši je čin ljubavi (oduzeti ga s namjerom najteže je nedjelo). Tko bi žrtvovao život svoga ljubimca ako bi trebalo, za život čovjeka?
Ne mogu reći koliko ljubimaca spava u istom krevetu s vlasnicama, ali za neke primjere sigurno znam.

Gdje je nestao zdrav razum? Životinja postaje cjenjenija od čovjeka. Uskoro će biti uobičajeno upitati: Ti ne spavaš sa psom?   
Pravi boom nas tek očekuje, obzirom na širenje dogomanije i svega onoga što će tražiti buduća većina. Kako odavno postoje frizeri za pse, čak i hoteli, neće biti problema sa zahtjevom da svako vozilo ima sjedište za psa kao obvezan dio serijske opreme, niti s molbom da leže u učionici dok vodič ne završi s nastavom, tražit će se slika na novčanici itd.
Psi su ipak, divna stvorenja; korisna, vjerna, vrijedna, nezahtjevna, simpatična, ali imaju svoju ulogu. Vode slijepe, spašavaju nastradale, pronalaze tragove, čuvaju stada, vuku sanjke. Što je od toga potrebno nama? Je li to mudro držati ga radi društva i osobina koje ima? Da nije, govore postupno sve nezadovoljnija lica njihovih vlasnika. Na njima se može pročitati: Neka nas nitko ne dira, gledajte svoja posla! Koga se tiče kako živimo?

Ipak, svakoga bi se trebala ticati životna uloga. Možemo je zanijekati, relativizirati, ali da ona postoji, to je sigurno. U društvu pasa, obično je zanemarena.
Takva i tolika ljubav koja bi nas učinila sretnima, ne može nastati iz odnosa sa životinjom. To postaje gorka spoznaja malo kasnije. Starice koje još uvijek potežu uzicu iskazuju netrpeljivost prema drugima, umjesto da zadobivaju, gube unutrašnji mir.
Da bi ispunili životnu ulogu treba se odreći sebičnih navika. Predodređeni smo da dijelimo život s ljudima. Ako ga ne nastavljamo, znači da ga ne cijenimo. Prikladniji su biseri ispred svinja, nego necijenjeni život ispred čovjeka.
Kada bi i prekinuli ovakvo vladanje, ne bi bilo napretka bez prihvaćanja istine.
Ne treba puno da se čovjek vrati postupcima koji će mu osigurati ispunjen život. Posebno mladi ljudi vrijedni su pozornosti, stoga treba pribjeći i upozorenjima kako bi sretnije živjeli.
Jedino što nam može osigurati pravi put, ispunjenost optimizmom i nadom jeste pravi izvor ljubavi. Na njemu možemo piti, od njega možemo uzimati, jer to je izvor iz kojega struji život. Taj izvor je istina, taj izvor je Bog.

Oslobodimo ljubav s uzice da možemo naslijediti pravu nagradu!
Simpatičan psić, zgodna djevojka, ali je nezgodno što priča tu završava!

 
 

Pismo iz SMILJANA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. srpnja 2014. u 20.00 sati

Danas smo dobili pismo jedne čitateljice iz Smiljana, objavljujemo ga u cijelosti.

POSTOVANI UREDNICI LICKI NOVINA!!!!
U Srijedu 16.07 2014 u Smiljanu na dan Karmene slavila se 150 godisnjica postojanja Smiljanske crkve,na zalost  u Lickim novinama nije spomenuta niti jednom rijec  a kamoli slikoim.To mi je jako zao a malo me je iznenadilo da takav dogadjaj nije vrijedan da se spomene.Vidim da pisete o svemu i svacemu pa me  to ponukalo da vas upitam zasto ste zaboravili Smiljan?
Lijep pozdrav :
Mara Kovacevic

 
 

Pismo iz Toronta

U demokraciji se ne mijenja vlast samo na izborima

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. travnja 2014. u 18.30 sati

Piše Rudi Tomić

Usredotočena su razmišljanja, analiziranja, kritiziranja i ukazivanja na propuste, pogrješke i veleizdaju nacionalnih interesa: predsjednika države, predsjednika Vlade i ministara, te većine zastupnika u Saboru.

Činjenice govore o lošem gospodarskom stanju u državi, o velikoj nezaposlenosti, o masovnom iseljavanju (posebice mladih i školovanih ljudi, među kojima je, evo, i 417 liječnika s putovnicom i putničkom kartom u jednom smjeru); kriminalni čimbenik u državnim i u stranačkim vrhuškama, osnažena peta kolona predvođena srbo-četnicima, socijal-komunistima, hrvatskim jugoslavenima, homoseksualcima i stranim obavještajnih službama. Sve je objelodanjeno – i usmeno i pismeno – te zaključna je misao: Hrvatska je na rubu propasti! I, pitanje je: što učiniti u ovakvim okolnostima? Moramo se vratiti biblijskim mudrostima, koje nas upućuju da treba silnike obuzdati i kormilo dati u ruke onima koji znaju upravljati. Hrvatski narod ne može čekati do sljedećih izbora (još dvije godine!), jer kakvom se brzinom Hrvatska uronjava u propast, malo vrijednog će ostati u državi do zastupničkih izbora.

U demokraciji nisu samo izbori za promjenu vlasti, nego postoje i druga sredstva – rušenje vlasti. Organiziranje nesretnika i nezadovoljnika: sirotinju, nezaposlene - ali sposobne i školovane ljude, studente koje se antinacionalno i nemoralno odgaja u školam i na sveučilištima, takva sveukupnost nezadovoljnika okupila bi dvije trećine pučanstva u Hrvatskoj (jedna trećina je privilegirana: imaju vlast, položaj, novac, prijatelje, ili su obični uljezi). Nema vlade na svijetu koja bi mogla odoljeti takvom i tolikom narodnom pritisku bez uporabe sile oružja. Tko bi danas s oružjem branio ljude na Pantovčaku i Markovu trgu? One vlasti koje su posegle za oružjem bile su uništene: tko se mača lati od mača gine. Ali tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i uz nj prione, ne kao zaboravan slušatelj, nego kao zbiljski izvršitelj, tome će biti blago u njegovu rodu.(Jak:1, 25)

Ne valja hrvatsko državno vodstvo, ne valjaju režimski mediji - ne valja ni šutljiva većina Hrvata. Kad bi hrvatski narod bio spreman za obranu svoje domovine kao što je bio 1941. i 1991. godine, onda ne bismo imali ovakav ološ na vlasti nit bismo imali nikakva vidljiva obilježja komunizma ni srbizma u Republici Hrvatskoj. Ali, na žalost ugasila se ona domoljubna ljubav u narodu. Ostao sam šutljiviji od kipa kad sam pročitao poruku koju mi je poslao prijatelj iz Zagreba:

Dragi Rudi,
pročitao sam Oglase tuge. (moj osvrt objavljen u nekoliko hrvatskih portala, r.t.) Istina, ima puno siromašnih obitelji. Ima i branitelja koji su u lošem stanju. Htio bih ti ipak pokazati drugu stranu. Velik broj branitelja koji nisu ni ranjeni niti imaju PTSP, mogli su raditi ali su odabrali mirovinu. Jedni vuku mirovinu i rade privatno. Drugi primaju mirovinu i ne žele ništa raditi ili ne žele raditi poslove koji im ne odgovaraju. Dolaze muslimani iz Bosne. Prihvaćaju sve poslove i tu rađaju djecu. Ja sam obrađujem i nešto zemlje... Jedna kutija cigareta košta 25 kn, a za 25 kuna može se kupiti pet kruhova.

Danas evo čitam Goran Pring, vlasnik NCP grupe i predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca za Dalmaciju oglasio je za svoju tvrtku 50-ak zavarivača, cjevara, brodomoterea, strojara, električara i sličnih zanimanja s plaćom između 4000 i 5000 kuna plus nagrade i bonusi, a nitko ga nije nazvao da se informira o uvjetima. Živi se kod roditelja, čeka turistička sezona. Branitelji su, koji nisu bili stambeno zbrinuti, dobili stanove i kuće. Nemaju na njih hipoteke. Postoji mogućnost prekvalifikacije na otvorenim sveučilištima.

Opasno iseljavanje liječnika i medicinskih sestara
Lepa Brena nije pjevala u Zagrebu. Otišla je  u Krnjak. To je mjesto blizu Karlovca. Tamo je država dala kuće našim ljudima. Bili su većina u tom mjestu. U mjesnoj samoupravi bilo je devet Hrvata i dva Srbina. Hrvati su odselili u Kanadu, Australiji i drugdje, a Srbi su ponovno došli ne u bivše svoje kuće nego u bilo kakve nastambe. Sad su tamo su Hrvata u mjesnoj samoupravi i devet Srba. Vratili su se iz Srbije. Tamo se oženili doveli Srpkinje. Sve rade kod jednog Hrvata koji ima plastenike, uzgaja povrće. Nitko naše nije otjerao. Imali su svi dokumente, zdravstveno. Vlasnik plastenika je Hrvat i radije bi zaposlio naše ljude ali nisu htjeli taj posao. Trgovci ljudima i negativna promidžba tjeranju naše ljude na iseljavanje. Moj otac se predao na drugoj amnestiji 1947. Išao je u Sarajevo raditi za pola kg. brašna. Bolje nije bilo ni drugima. Od pet tetaka muževi su poginuli u Hrvatskim oružanim snagama i sve su svoju djecu same digle na noge. Danas je u naš narod ušao nered i nerad.

Ne želim ovim reći da nema sirotinje i mnogo ljudi doista ne može naći posao nego samo to da bi mnogi mogli naći posao da za to nisu izgubili volju. Potpis…Dakle, ne krivimo vrijeme, jer smo sami krivi svojoj boli! (Tempora ne culpes, cum sis tibi causa dolori!)

Nalazimo se velikim korizmenim danima u kojima razmišljamo o mukama Isusa Krista; razmišljamo i o mukama hrvatskog naroda koji je 10. travnja 1941. uspostavio svoju samostalnu i slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je nakon četiri godine rata bila slomljena, a narod mučki ubijan i poslan na Križni put. Nakon muke i smrti Isus je uskrsnuo, čime je pobijedio smrt. Hrvatska je također uskrsla nakon osloboditeljskog Domovinskog rata, pa ne smijemo dozvoliti da je ponovno unište izrod-Hrvati, domaći i strani neprijatelji i hrvatsko malodušje.Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djela. (Jak: 2, 26)
Želimo čestitati uspomenu na Deseti travanj i Sretan Uskrs onima koji vjeruju u uskrsnuće Isusa Krista!

 
 

Pismo na adresu www.licke-novine.hr

JEZOVITA JE STVARNOST

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. travnja 2014. u 20.00 sati

GOSPIĆ - Danas smo na službeni mail dobili pismo jednog čitatelja podrijetlom iz središnje Bosne:

- Pozdravljam!
Samo sam se htio javiti i ''povjeriti'' Vam se. Upravo sam procitao Vas clanak o MOL-u gdje se izmedju ostalog spominje i radijator koji je proizvodjen u MOL-u. Citam taj clanak i jeza me ne prolazi, ali ni nakon toga sto sam ga procitao i zato se javljam!

Suosjecam s Vama jer sam rodom iz Novog Travnika, srednja Bosna, zivim i radim u HR, ali nikako ne mogu prezaliti da takve tvornice propadaju i sto je najtuznije to se i dalje dogadja.

P.S.
Imam tokarski stroj i na njemu je stezna MOL-ova glava!
Veliki Vam pozdrav, i cim uzmognem, dolazim u Vas grad jer me jako podsjeca na Novi Travnik - identicna prica - tvornica/planski grad!

Alilović

 
  mmmm  
 

Pismo iz Australije

MOLITVA BRANITELJA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. travnja 2014. u 20.00 sati

GOSPIĆ - Ovu smo molitvu dobili iz daleke Australije uz srdačan pozdrav od Marije Dubravac, Brisbane.
Kao inspiracija poslužila joj je fotografija koju nam je poslala i koju također objavljujemo.

Koljena kleče, srce do srca,
Muževa hrvatskih čitav roj!
Usta šapuću riječ molitve…
Zar opet kreću u ljut boj?
Zašto im duša plače, grca,
Vape l’ od Boga vječni spas?
Hrabri borci hrvatskog puka,
Sinci – junaci, doma kras.
Ne mole za se. Rat i muka
Steče im žrtvom lijepi raj.
O Bože, osim rajske plaće,
U svece ih upiši, daj!
Gle, bogalja je među njima,
Proteza, štaka, teških rana
Neizbrisivih ožiljaka,
Spomen na tisuću groznih dana;
Na krvavu borbu za Dom
Kad đavo otimo Vukovar,
A Hrvat vjeran stijegu svom
Na oltar Majci Domovini
Polagao život na dar.
Žrtvovali su vrli sin’i
Neproživljenu sreću, radost,
Cvjetna polja i sunca sjaj –
Obitelj, ljubav, snove, mladost,
Dom očev i rodni kraj…

Koljena kleče, gore srca,
Junaka časnih cijeli roj!
Duša za mrtvom braćom grca,
Za sokolima koje proguta boj.
O dragi naši, Blago Zadro,
Saša, Mladene, Tomislave,
Ivo, Sebastijane, Mato,
Antune, Miroslave…
Hrvatske Zemlje zlato,
Borci neumrle slave,
Ponosu svojeg roda.
Iz vaših života i krvi
Niče slatka sloboda.
-------

Koljena kleče, brat do brata,
Živih patnika golem broj!
Čuj, žarko moli srce Hrvata
Za rodni prag, za narod svoj,
Za ljepše sutra i bolji dan,
Za Božji blagoslov, za sretan brak.
Nek Hrvatska Hrvatu bude stan,
U miru neka živi svak’.
Vraga nek satre sila Krista
U školi Raspelo neka vlada,
Djeca nek rastu nevina, čista,
Nek budu ponos sela i grada.
Nek mladost ima posla, kruha,
U svojoj zemlji neka cvijeta.
Od stranog neka bježi duha
I lažnih čari tuđeg svijeta.
Nek vladari rodu služe rado
Nek čine što je Bogu milo
I sakupljaju svoje stado
U Kroacije toplo krilo.
Nek cijene časne branitelje
I vrijednost  svete krvi njine,
Nek štuju mučenika žrtve velje -
Taj lovor-vijenac Domovine.
                --------

Ponizno moli brat do brata,
A u golemom mnoštvu Hrvata
Sklopljenih ruku čovjek kleči,
Ko i nekada tuguje, ječi…
Zabrinut prebire ‘’čudne niti’’
Jer ‘’Hrvat je opet teško biti.’’

 
  ppp
Bučno gospićko raskrižje

Peticija grupe Gospićana

TRAŽE SMANJENJE BUKE SEMAFORA

Dio stanovnika jedne gospićke uglovnice, poznate kao JOKS, traže ud nadležnih da se tijekom noći smanji buka semafora.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. travnja 2014. u 13.15 sati

GOSPIĆ - Danas je i u našu redakciju došla peticija grupe Gospićana kojom traže da se smanji buka koju pravi semafor na križanju Kaniške ulice, te Karlovićeve i Krešimirove ulice, koje je poznatije pod nazivom kod kapelice.
Čak 21 stanar, što je čini se petina od ukupnog broja stanara uglovnice, popularnog gospićkog JOKS-a, koja je useljena prije tridesetak godina, traži od gradonačelnika Gospića da se smanji danas nepodnošljiva buka sa semafora, odnosno uređaja koji je namijenjen slijepima i slabovidnima.
- Kao stanari i vlasnici stanova uz raskrižje zahtijevamo da se buka koju proizvode postavljeni uređaji, a koja je znatno, nesvrhovito i neprihvatljivo viša od dopuštene, da se svede na prihvatljivu, jer postavljeni zvučni uređaji remete javni red i mir građana. - kaže se u peticiji.
Peticija je poslana upravitelju zgrade i Hrvatskim cestama, a ukoliko se ništa ne poduzme stanari kažu da će zatražiti preko angažiranog odvjetnika inspekcijski nadzor Ministarstva zdravstva i Ministarstva zaštite okoliša. (MaČ)

peticija
Potpisnici gospićke peticije

 

Reakcije čitatelja:

Osim preko Fejsa reakcije možete slati i na naš mail licke-novine@licke-novine.hr

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/806321022730399?comment_id=8024593&offset=0&total_comments=2

Nikica Franić, Marija Ratković-Brajković, Ivica Pavletić i 4 drugih su rekli da im se ovo sviđa.
Maj Lika-doo A sto bi onda u vecim gradovima i u Zagrebu rekli na buku.....
Mar Žar Jednom je već buka bila smanjena, al neki "smrad" opet pojača, vrag mu uvo odnija

 

 
 

Šale naših čitatelja

PRVA ŠALA DRAGANA PURIŠIĆA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. ožujka 2014. u 8.50 sati

Ako objavljujete šale, evo jedne vlastite, pozdrav!

KRUŽNI TOK

- Tata, zašto smo stali?
- Radovi  na putu, sine. Moram čekati da se  upali zeleno na semaforu.
- A zašto nisu napravili kružni tok?
Dragan Purišić
Ovo je prva šala koja je stigla na naš mail. Rado ćemo objavljivati i šale drugih čitatelja. Osim toga, rado bi na našim stranicama imali i koju karikaturu.
Spremni smo otvoriti nove rubrike naših i vaših Ličkih novina za ovakve priloge. Jasno honorara još uvijek nema jer jedva preživljavamo.
Pozdrav od urednika Marka.
 
 

Sugestija čitatelja

POGLEDAJTE FILM O SINU I OCU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. OŽUJKA 2014. U 18.00 SATI

Kratka poruka našeg čitatelja Siniše Poljaka:

Dirljivi kratki film iz Singapura pod nazivom Dar priča je o sinu koji je mrzio svojeg siromašnog i neuspješnog oca dok nije otkrio njegovu tajnu.

 

 

 
 

Pismo iz Toronta

OGLASI TUGE

Siromaštvo je posljednje i najubojitije oružje.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. OŽUJKA 2014. U 14.50 SATI


Piše: Rudi Tomić


Siromaštvo je neimaština najosnovnijih životnih potreba, zbog čega se ljudi ne ustručavaju mašiti se za najubojitije sredstvo da se održe u životu, jer gladan želudac ne drhti od straha prijeteće zakonske opasnosti. A kad je još u pitanju obitelj, gdje gladne oči djece bulje u roditelje, a roditelji bespomoćno škripe zubima, stisnutih šaka užimlju ramenima. U nevolji ljudi tražiti lijek. Nema sile koje može zaustaviti gladnu masu svijeta.

Siromaštva mogu biti uvjetovana prirodnim nepogodama: velike poplavE, jake suše, proljetni mlaz, insekti koji opustoše poljoprivredna imanja i cijela naselja ili pokrajine postaju siromašna poprišta. U modernoj urbanizaciji, u pretvaranju sela u gradove ljudski životi vezani su uz poslodavce. Ako čovjek izgubi radno mjesto on je osiromašeni bijednik koji postaje ovisan od minimuma socijalne pomoći od koje ne može živjeti.

Ako se, odnosno kada se udruže sirotinje iz sela i grda – eto jada za državu. Svjedoci smo mnogi prosvjeda u svijetu, gdje su ljudi izišli na mirne prosvjede, koji su se kasnije pretvorili u krvave okršaje i izgon vlastodržaca s vlasti. Najnoviji narodni bunt u Ukrajini otjerao je s vlasti predsjednika Viktora Janukoviča i velikorusku vladu. Janukovič će vjerojatno biti uhićen i osuđen za zločine nad prosvjednicima.

Vlada u Republici Hrvatskoj, u posljednje dvije godine, od kada je na vlasti, gospodarski je upropastila Hrvatsku, osiromašili su narod u materijalnom pogledu, posrbili hrvatsku kulturu, degradirali nacionalnu samobitnost i obeščastili vjerske vrednote. Dotjerali su narod na rub ljudske strpljivosti, pa je samo pitanje vremena  kada će se na Markovu Trgu i na Pantovčaku okupiti nezadovoljnici i osiromašeni bijednici. Opći štrajk solidarnosti, održan 25. 02. 2014., od 12 do 12 sati diljem Hrvatske samo je bio pokusni balončić, onom što slijedi… Quid multa?

Oglasi tuge
Mučnina me spopala nakon što sam pročitao oglas tuge: ''Za 50 kuna prodajem Spomenicu Domovinskog rata, može i zamjena za hranu!'' Hrvatski branitelj Borna Deus kaže: ''Ja sam čistio ulice i skupljao smeće, a profesor sam. Tek sada, kad sam dotaknu dno, prodajem spomenicu domovinskog rata jer, eto.. ne znam… nemam izbora. Ne osjećam se dobro, što ću ovako javno ispričati svoju priču. Nisam sretan što prodajem svoje odličje. Ali, moram. Prije dvije godine ostao sam bez posla, moja supruga i dvoje djece više su gladni nego siti.''  Žalio se Borna da mu 'gori pod nogama' zbog dugovanja, ali kako mu financijska pomoć nije dugoročno rješenje, već – posao. (dnevno.hr)

Ne može se također ničim opravdati ponižavajući i samosmrtni položaj hrvatskih branitelja, koje se progoni u Hrvatskoj, u državi koju su oslobodili – kao ratne zločince. A ratni zločinci: Srbija, Srbi iz RH, četnici iz Jugoslavije i svijeta, partizani, komunisti i Jugoslaveni, odnosno etički Hrvati protiv koji su se branitelji borili - uživaju sve blagodati, kao partizani nakon ''oslobođenja'' u Jugoslaviji. (izvađeno iz 'hrvatskog Evanđelja' po Hazleru)

Niti jedan 'prvoborac NOB' nije imao potrebu brinuti se za svoju egzistenciju, jer je 'narodna vlast' osigurala njihove mirovine i mnoge druge privilegije: stanove u luksuznim zgradama, odmarališta u lječilištima i na plažama. Nakon sloma Jugoslavije, u oslobođenoj Republici Hrvatskoj, svim 'prvoborcima iz NOB' i jugoslavenskim oficirima ostale su netaknute mirovine, a nekima su čak ostale i 'zaslužne' privilegije u državi koja nije njihova.

Drugi primjer tuge, još tužniji - jer je drastičniji. Darko Butina poslao je Vladi otvoreno pismo u kojem traži da mu odmah vrate natrag njegov život. Od kako su prije tri godine on i supruga ostali bez posla u tvornici, radio jer različite poslove, a posljednji mu je gazda ostao dužan sedam plaća.

''Nemate pojma kako je to uzeti zadnje kune iz kuće kako bih otišao na posao od kojega na kraju nemam ništa. Ako smatrate da nisam zaslužio svoj život, pozivam vas da me javno pogubite. Nakon toga povadite i rasprodajte moje organe i tako se pobrinite za mog desetgodišnjeg sina '', poručio je Butina ministrima. (večernji.hr)

U jednim dnevnim novinama objavljen je oglas: ''Hrvati evo prilike. Nijemci traže 16.000 vozača autobusa…'' Opet se Hrvate gura u pečalbare u Njemačku, a posljedično tome Hrvatsku će napustiti 64.000 Hrvata, jer ljudi će sa sobom povesti i svoje obitelji, a u prosjeku obitelj ima najmanje dvoje djece: uz svakog iseljenog Hrvata RH gubi još četiri stanovnika.  

Strpljenju je došao kraj
Srbin Željko Jovanović tiska udžbenike za obrazovanje hrvatske mladeži, koje je provjerio i odobrio Beograda; Srbin Milorad Pupovac daje političke (velikosrpske) smjernice u Hrvatskom saboru i u Europskom parlamentu; Posrbljeni Žid Željko Puhovski predaje 'hrvatsku' povijest na hrvatskom sveučilištu i kao 'politički analitičar' tumači hrvatska povijesna zbivanja na svjetskim učilištima sukladno srpskim 'povjesničarima' i četničkim vojvodama.

Srpska nacionalna manjina u RH postala je vladajuća politička stranka u Hrvatskoj. Posebno su se angažirali oko Vukovara, grada hrvatskih vitezova, u kojem nasilno uvode ćirilicu i provode etničko čišćenje Hrvata iz tog grada. Primjera radi ''Veleučilište koje nosi ime Lavoslava Ružičke, u toj se školskoj ustanovi ubrzano provodi se etničko čišćenje Hrvata, pa je tako među njezinim zaposlenicima uz asistenciju ministra Željka Jovanovića, zastupnice Biljane Borzan pa i sestre predsjednika Josipovića, za godinu dana od 40 posto Srba među zaposlenima taj broj porastao na 90 posto, od pet članova Upravnog vijeća četiri su Srbina, a od tri pročelnika ureda njih su dvojica, dok je pročelnica također iste nacionalnosti.

Šalju mirovine pobunjenicima u Srbiju, izdvaja značajna sredstva za stambeno zbrinjavanje onih koji su pobjegli iz državnih stanova u gradovima izvan ratnih djelovanja, financira nimalo prijateljske novine, a ministar Jovanović svojim  kolegama u Beograd šalje udžbenike povijesti na recenziju.'' (pročitaj: 'Što je Hrvatskoj Srbija?', Josip Jović, dnevno.hr)

Ima li išta lijepog u Lijepoj našoj?
Vjerojatno ima. Ali, ali to nisu senzacionalna zbivanja koja bi bila zanimljiva čitateljstvu. Medijska sredstva priopćavanja skandale, objavljuju imena osoba kojima se pripisuju milijunske krađe, pljačke ustanova i pronevjere, ali nikoga se ne poziva na odgovornost – niti itko vraća ukradene milijuna!

Republika Hrvatska je postala 'javna kuća' u koju dolaze i neprijatelji hrvatskog naroda sa svih strana, posebice istočni susjed. Hrvatska je ugostila četnike iz Vlade u Srbiji, a predstavnici vlasti u RH idu u takoreći dnevne posjete Beogradu. Došla je u Zagreb i Lepa Brena, koju su dočekali s najvećim počastima i poljupcima uprava i osoblje HTV. Nakon Breninog dolaska u Zagreb i prijema kakvog je imala, upućen je poziv i drugima, koji su se borili protiv uspostave hrvatske države, da i oni mogu doći, jer Vlada u RH nema nacionalnog ponosa i nije joj stalo što sa svojim postupcima vrijeđaju najosjetljiviju bit hrvatskog suvereniteta. Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju. (Einstein)

Ovakvu vlast, kukuriku koaliciju, ne može se srušiti nikakvim slobodnim izborima, jer oni će biti on koji će prebrojavati glasove, stoga treba njih istjerati iz Banskih dvora, pa tek onda ima smisla izići na izbore. Počela su pregrupiranja na (nazovimo!) desnici, ali nema političke niti nacionalne osi oko koje bi se okupili i ujedinili svi fragmenti političkih stremljenja i njihovih čelnika u zajedništvo za spasenje hrvatske države. Hrvatska je u gorem stanju nego što je bila devedesetih, jer onda  smo imali vanjskog agresora, kojeg samo pobijedili, ali nije uništen komunizam koji je ojačao petu kolon, koja ima vlast u državi. Za ovakvo stanje u RH najodgovorniji su oni koji podržavaju ovakvu Vladu, pa i oni dobri ljudi.

Konačno se nešto lijepog dogodilo u Splitu. Hvale vrijedan je postupak jednog čovjeka, koji je u ime svih oni na koje se već godinama s… Ante Tomić iskrenuo kantu izmeta. Ante se je oprao od g......, ali ne može se oprati od srama i kad ga ljudi budu sretali na ulicama vjerojatno će simbolično začepiti nos. Nešto se slično može dogoditi i drugima, koji smrde u Hrvatskoj. Tko može biti siguran od 'uglednika' da neće biti počašćen fekalijama uz kavu - kao Ante Tomić?

 
ssss

Kamera naše čitateljice u Senju

ss
Ruglo u senjskoj zgradi

SMETLIŠTE U SRED GRADA

ličke-novine@licke-novine.hr
9. veljače 2014. u 11.15 sati

GOSPIĆ - Zorom smo dobili poštu od jedne čitateljice D. B. koja je prošetala po gradu Senju. U centru grada kraj Gradskog muzeja, kraj samog Muzeja sakralne baštine i senjske katedrale u jednoj zgradi u Ulici Milana Ogrizovića je samo smeće.
- Ne znam dali bi htjeli objavit' slike i malo teksta da se malo pomakne ovo mjesto s svog mjesta, jer ovo što se radi ovuda nema nigdje...Srdačan pozdrav.

sss
 

Pismo iz Australije

PJESMA BLAŽENIKU STEPINCU

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. VELJAČE 2014. U 9.30 SATI

Hrvatska braćo, ne zaboravimo našega Stepinca. Srdačan pozdrav, Marija Dubravac

Lepoglavska priča

 

"Navik on živi ki zgine pošteno."  Frano Krsto Frankopan

U Lepoglavi, u Hrvatskom Zagorju
Gdje nekoć Hrvat čekao mile slobode ''Zorju''
Koči  se ogromna tvrđa... Petsto godina broji!
Ne izjede ju vrijeme, tuča, ni grom ni hrđa,
Stoljeća klize, ona prkosno stoji.
I kao sijeda baka glava joj mudra, stara,
Pamti uljeze, bitke i monarhije:
Turčina, Habsburgovca i lukavog Mađara,
I tko sve za Hrvatskom ruku pružao nije
Jer htjede svaki Vrag na tuđi sjesti prag.

Sjeća se ''baka'' – u tvrđu dođoše pavlini,
Bijeli fratri, ljudi pametni, fini,
Hrvatski bio im duh. Tu molili, radili,
Stjecali svagdanji kruh, živjeli za svoj rod.
I donosili plod i bili Zemlji čast.
A onda carska vlast grabežljivoga stranca,
Josipa drugog, Austrijanca,
Uze pakleni mah. Zavlada jad i strah –
Pavline tjerahu van! I ništa odnijeli nisu
Tek oči suza pune. A voljom carske krune
Taj sveti samostan, strpljivo brojio dan po dan
I posta mnogom uzniku stan.
I zbore hladni zidi: – Čovječe, dođi, vidi,
Povijest sačuva spom. Ovdje su patnici bili
I krvlju poškropili zidine Lepoglave.
Bjehu to doba strave, doba krvavih muka

 

 

Kada je ''Crna ruka'' i jugobagre svita
U ime naroda i Tita krojila zakon svoj.
I kad je ''petokraka'' usred crnoga mraka
Lomila Hrvatu kost. Kada samice hladne
Pamtiše ljude gladne i plač, kletvu i post.
Rijeka suza je tekla, a jugopravda rekla
Da Hrvat mora patit i krivnju patnjom vratit
I ostat vječni crv. Junak koj' slušat neće,
Eto mu puste sreće! U Lepoglavu s njim!
Iscurit će mu krv, imat će neznan grob,
Stog slušaj ''ustaško đubre'' rob si i samo rob!

I tako jednoga dana na radost partizana
U staru Lepoglavu došao čovjek svet.
Visoko dignuo glavu, mrzio dušman ga klet.
Crna ga resila halja i dostojanstvo kralja
I osmijeh mio, blag. A cijelom Lepoglavom
Sa pritajenom stravom čuo se šapat drag:
Ljudi, Stepinac to je! Naš pastir i naš brat!
Čuvaj ga Bože s neba, on rodu svome treba
On će nam snagu dat. On je naš stanac kamen,
Utjeha, nada i kras. Vjere  i hrvatstva znamen,
Ponos nam, štit i spas. On bilo naše sluša,
I tužnog roda krik. Hrvatska njegova duša
Sa nama trpi bol. On naš je mučenik
Što patnju svaku kuša i drži ko čvrstu nit
Hrvatsku suznu dol.

Nepobjediv ko lav, dade se Domu sav
I trpio je rad. Čovjek  nevin i prav
Baš kao Isus Krist. Iz ponosnog mu oka
Sjala ljubav duboka, a obraz bje mu čist.
I samo Hrvat osta, nikada izdajica,
A nudiše mu dosta da bude kukavica,
Da im se proda, da se Vragu poda
I bude gazda u Crkvi vazda,
Da vlada s Titom i njegovom svitom,
Ih, kakav mu nudiše raj!
No takvom raju u paklu je kraj!

Vrijeme prohuja... Povijest zapisa
Lepoglavsku priču, neumrli spom.
Pobježe iz hladnih zidina klupko crvenih guja
Što trovahu život sinu hrvatskom.
Nestao Josip drugi, nesta i carstvo Juge,
Na doba suza i tuge, ostao spomen klet.
Al' naš Stepinac živi i nikad neće mrijet.
Danas je blaženik, a sutra bit će svet!
''Jer navijek živi koji pošten mrije,
U kome srce hrvatsko bije.'' Slava mu!

Marija Dubravac, Brisbane

 
 

Čitatelji suradnici Ličkih novina

UČENIČKI MJUZIKL

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. SIJEČNJA 2014. U 14.20 SATI

GOSPIĆ - Danas smo na redakcijski mail dobili pismo i link od naše čitateljice Ane Jelača, pa pročitajte i pogledajte.
Poštovani,
kao jedan od mnogih oduševljenih roditelja šaljem Vam link videozapisa 
Mjuzikl: Patnje jednoga vuka  koji je održan 20.01.2014. u kinu Korzo 
Gospić. Ovim Vas putem molim da naše oduševljenje, a i trud i rad 
naših mališana i njihovih učiteljica podijelite široj javnosti putem 
najčitanijih ličkih novina :)

PATNJE JEDNOG VUKA (21)

 

 

 

U POTRAZI ZA KORIJENIMA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
9. siječnja 2013. u 8.40 sati, dopuna u 14.40 sati

GOSPIĆ - Jutros smo dobili neobičnu elektroničku poštu s adrese lglprop30@gmail.com
i to na engleskom. Pismo prenosimo u orginalu:

I am trying to find information on the Dubravac family who lived in Udbina, Lika before and during WWII. Their land, today, is owned by the Republic of Croatia. Were they all killed? How did the Republic gain ownership?

Thank you, Janet Clark

Izvršili smo prijevod preko Googla i evo kako glasi:

Ja sam pokušava pronaći informacije o obitelji Dubravac koji je živio u Udbini, Lici prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njihova zemlja, danas je u vlasništvu Republike Hrvatske. Jesu li svi oni ubijeni? Kako je Republika steći vlasništvo?

Hvala vam, Janet Clark

Odmah smo se dohvatili telefona i zovnuli Državni arhiv u Gospiću. Dobili smo osobu zaduženu za genealogiju, međutim nije bilo koristi jer oni imaju knjige stare preko 150 godina.

Zatim smo zovnuli Ured državne uprave u Gospiću tu smo dobili konkretan naputak što treba uraditi Janet Clark:
- poslati pismo na mail bozena.butkovic@ls-drzavna-uprava.hr u kome treba obrazložiti interes za traženje obitelji Dubravac, navesti njihova pojedinačna imena, s bar približnom godinom rođenja i navesti srodstvo kao što je djed, baka, stric, ujak i slično.

Molimo i naše čitatelje da pomognu u istraživanju obitelji Dubravac.



Nakon nekoliko sati dobili smo novo pismo:
Dear Mr. Culjat,
Thank you! Thank Google!

I have written to Ms. Butkovic in Gospic.

What I know is that the Croats in Udbina were forced to leave on the night of Dec. 14, 1942. When they were gone, the town was set on fire, the well was poisoned, the church was destroyed. Some websites say that the Ustashe did this; some say that it was the Chetniks. I don't know who did it.

After the war, the people who had lived in Udbina were not allowed to return. I don't know why. I wonder if any survived? Serbs from Bosnia and Herzegovina were settled there. Before the war Udbina was a Croat town, and after the war it became mainly Serb.

My ancestors were Granicari. They protected the frontier for more than 150 years. They owned their land. They had houses and orchards in Udbina. Today, the Republic of Croatia owns their fields, and I can't even find where their houses were because the numbers on the house lots have been changed. The history of my family has been erased.

I hope someone can help me learn more.

Janet Clark


Poštovani g. Čuljat ,
Hvala vam ! Hvala Googleu !


Napisao sam da se gospođi Butković u Gospiću .
Ono što znam je da su Hrvati u Udbini bili prisiljeni napustiti u noći od 14. prosinac 1942 . Kad su otišli,grad je zapaljena ,ali je bio otrovan ,crkva je srušena . Neke web stranice tvrde daustaše to učinio , a neki kažu da je to četnici . Ne znam tko je to učinio .
Nakon rata , ljudi koji su živjeli u mjestu Udbina, nije bilo dopušteno da se vrate . Ne znam zašto . Pitam se je li bilo preživio ? Srbi iz Bosne i Hercegovine su naselili tamo . Prije rata Udbina bioHrvat grad , a nakon rata je postalo uglavnom srpske nacionalnosti .

Moji preci su Granicari . Štitili granicu za više od 150 godina . Oni su u vlasništvu njihovu zemlju . Imali su kuće i voćnjake u Udbini . Danas je Republika Hrvatska vlasnik svoja polja , a ja ne mogu naći ni gdje su im kuće bile , jer su se promijenili brojeve na kućnim puno . Povijest moje obitelji je izbrisana .


DIO TEKSTA O UDBINI IZ KNJIGE LIKA IZ BLOKA JEDNOG NOVINARA:

Tijekom II. svjetskog rata udbinski Hrvati našli su se u srpskom obuhvatu; 1942. djeca su evakuirana u Bihać, a u prosincu 1943. evakuirano je i preostalo hrvatsko stanovništvo. Nakon rata Hrvatima je onemogućen povratak, a mjesto je naseljeno Srbima - PIŠE U HRVATSKOM LEKSIKONU.
Četnici su Hrvate s Udbine protjerali na Sv. Luciju 13. prosinca 1942., u zbjegu do Gospića bila je 1.391 osoba.

 

Pozdrav i pjesma iz Australije

HEJ VI!

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

7. SIJEČNJA 2013. u 9.10 sati

Danas smo dobili još jednu pjesmu od naše čitateljice Marije Dubravac iz Brisbanea, sa srdačnim pozdravom iz Australije.
Evo pjesme:

HEJ VI!

Hej, vi što imate novca punu vreću
Što finim krznom ovijate šije!
Što sirotinji otimate sreću
I nedate suncu da im život grije.

Hej, vi što sjedite u fotelji skupoj
I divite se kristalu i zlatu,
Vječno predani fantaziji glupoj
Kupate duše u grijehu i blatu
I nečujete anđela jauke
Za korom kruha i mlijeka čašom;
I ne vidite da iz Božje ruke
Pada prokletstvo nad djecom vašom.

Hej, vi što krađom živite sred raja
Njegujuć trofeje i skupe portrete,
Dok radnik kunu s kunom jedva spaja,
A majka strahuje rodit drugo dijete.

Hej, vi sljedbenici tame i Demona
Što krnjite Hrvatskoj ugled i slavu!
Pradjedi našu bjehu ''on i ona''
Svetošću braka krasiše državu.

Hej, vi što štitite krvnike Hrvata
Što vas zanavijek opsjeni UDB-a
Pa ne cijenite krv mrtvog brata...
Zar su titovci i sad ''naša sudba''?
Nije l' diaspora krvlju polivena,
Padoše l' zalud sinci mnogih maja?

Ne čujete li jauk tužnih žena,
Nije l' Hrvatska i vaša Domaja?
Osvijestite se, zabasale ovce
Čuvari Juge i crvene klike.
Osudite složno roda svog zlikovce,
Ne gradite im vrle spomenike.
I ne uzdižite tuđeg roda pismo,
Latinicom Hrvati čitaju i pišu;

Rane Vukovara preboljeli nismo
Na Ovčari mrtvi za pravdom uzdišu.
Hej, vi što sudite naše domoljube
Dok siledžija srpski mirno kroči!
Na svoje pleme sveđ kesite zube,
Na tuđe grijehe zatvarate oči.

Hej, vi koje ''krasi'' trobojnica stara
S visokog vrha spustite se niže!
Osjetite muke braće i sestara...
Što ste bliže patnji, to ste Kristu bliže.

Oj, mili rode, grano Zvonimira,
Vapimo Nebu da nas sloga prati.
U ime Boga, ljubavi i mira,
Budimo opet složni ''Harahvati''.

 
 

Pismo i čestitka iz Senja

Čestitka i želja u stihu

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. prosinca 2013. u 10.20 sati

"S VELEBITA BURA PUŠE-TIHO,
I DUBOKO ŠAPUČE-KO OŠTRICA- HLADNOG NOŽA-DUŠMANA,
U SRCE ZABIJA"!@DRUGA"NA VRUČEM KAMENU- LJUTI POSKOK,
SE SUNČA-DODJI"STRANČE "MENI-
DOBRODOŠAO, SI"!
TREČA"KONJICA JURI-
KONJICA JURI-
JURI, JURI,TI-
NA NEPRIJATELJA-
NA NEPRIJATELJA TI-
NEPRIJATELJSKI STROJ-
LAKO PREGAZIT,
ČEŠ TI-U POBJEDU KREČEMOMI-
U POBJEDU KREČEMO MIIIII"!TREČA"@"X",
STARICE MOJA, NEMA,VIŠE NAŠIH, LIJEPIH DANA VEČ ZIDINE STARE ŠTO U NJIMA MRTVA TIŠINA OBITAVA,
MORE ŠTO NAM VJEČNO PRIČA,
DA JEDNOG DANA PRED ISTINOM,
PONOSNO STANEMO"!

@@@NEZNAM PISAT PA SAM CRTICOM I ZAREZOM OZNAČAVO KITICE@@@

VOLIO BI DOBITI ODGOVOR KAKO DOČI DO LIČKIH NOVINA DALI IH IMA U SENJU@       "

ČESTIT-BOŽIĆ" I 2014GODINAMA SVIM HRVATIMA


Redakcija se najtoplije zahvaljuje na ovoj božićno-novogodišnjoj čestitci koju smo odlučili objaviti iako su nam stigle brojne čestitke, ali su one sve unificirane i standardne.
Čestitku je poslana s adrese BAVEL VELKO.
Nažalost, više nema papirnatih Ličkih novina koje mnogi čitatelji željno očekuju već dugo vremena. Bilo je nekih pokušaja i obnove županijskih novina ali su neslavno propali. Nama nedostaje sredstava, ili kako bi rekli suvremeni političari i ekonomisti - nedostaje nam strateški investitor da obnovimo Ličke novine.
Još jednom pozdrav od urednika Marka Čuljata.

 

Razmišljam… opet se vratiti u Ameriku!

Etničko čišćenje Hrvata iz Republike Hrvatske

12. prosinca 2013. u 20.30 sati

Piše: Rudi Tomić

TORONTO - ''Ne želim Vam povlađivati, ali zaista pišete više nego odlično. No, sva ta pisanja su konstatacija i dobri zaključci, ali se ovdje pitamo (u Zagrebu), ako budu izbori, za koga glasati??? Postoje samo dvije stranke i nijedna nam se ne sviđa nimalo. Ja razmišljam, sada u mojoj 86-toj godini života, nakon 20 godina u domovini, opet se vratiti u Ameriku.'' Ove riječi dugogodišnjeg emigranta i povratnika toliko su potresne, jer su prožete sramotnim i pogubnim zakonima i uredbama vladajuće koalicije koja ponovo tjera povratnike u iseljeništvo, a obrazovanu hrvatsku mladež - u tuđinu.

Prošlog tjedna je u Saboru prihvaćen Zakon o porezu na dohodak, s većinom glasova, 84 glasa za i 42 glasa protiv, koji je isključivo donesen radi povratničkih mirovina. ''Slavko Linić (ne)svjesno drugi puta tjera Hrvate iz Hrvatske''. (Pavao Blažević: www.hrvatski-fokus.hr, 6.XII. 2013.) Naime, povratnici iz prekomorskih zemalja, koji su se vratili u domovinu i primaju mirovine u zemljama u kojima su stekli mirovinska prava, plaćaju porez (incom tax) u državama bivšeg prebivališta, a sada će po novom Zakonu morati još dodatno plaćati porez i u RH na teško stečenu mirovinu! Ovo je još jedna u nizu poruka Hrvatima u dijaspori, da se ne vraćaju u domovinu – izuzev mrtvi!

Hrvatska je emigracija, odnosno hrvatsko iseljeništvo, već nekoliko puta bila diskriminirana u Hrvatskoj. Vlada u Republici Hrvatskoj nije nikad stvorila povoljne preduvjete za povratak svojih sunarodnjaka iz tuđine – iz dijaspore! (pročitaj: ''Nema povratka u mirnu Hrvatsku'', Rudi Tomić: Pogled s Torontskog tornja, str. 148 – 178., Ziral, Mostar 1998.) Bili smo jedino pozvani kad se je trebalo boriti protiv srpsko-četničke agresije na Hrvatsku. Od nas je tražena i materijalna pomoć, pa možemo s ponosom reći, da smo pomogli hrvatskom narodu osloboditi Hrvatsku i u tom osloboditeljskom procesu - srušili smo i Jugoslaviju.

Etničko čišćenje Hrvata iz Republike Hrvatske
Ministarstvo vanjskih poslova Srbije obavlja većinu svojih poslova u RH. Njihovi diplomatski predstavnici zbrajaju antisrpske incidente i šalju po svijetu da upozore sve zemlje u kojima imaju diplomatska predstavništva o ''diskriminaciji'' Srba u Hrvatskoj, potvrdio je ministar Ivan Mrkić. ''Nakon toga uslijedilo je obilje reakcija i naravno da se nitko ne može suglasiti s takvim ponašanjem. Srbija je u stalnom kontaktu s hrvatskom Vladom, koja sama pokušava da se u svijetu ne profilira s takvim događajima'', ispričao je Mrkić.  (''Srbi prijavili Stožer, Šimunića i Mamića'': (www.dnevno.hr, 7.12.2013)

Srbija je natjerala Hrvatsku vladu da se mora braniti od njihovih insinuacija, te su na svaku od 14 nabrojenih incidenata na srpsku nacionalnu manjinu u RH pobožno odgovorili i pokajnički se ispričali. Na optužbe o sprečavanju povratka 50.000 Srba i obnove njihovih imovina, odgovor slijed: U hrvatsku se vratilo 133.000 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih je većina srpske nacionalnosti (93.969 povratnika iz Srbije, 14.362 povratnika iz BiH te 24.955 povratnika iz hrvatskog Podunavlja). Hrvatska je od rata uložila 5.5 milijardi eura proračunskih sredstava te obnovila 150.000 stambenih jedinica - mahom za srpske povratnike. Ima li RH podatke o zbrinjavanju hrvatskih prognanika iz Srbije, iz BiH i Crne Gore?

Srbija konstantno nameće neke provokativne optužbe na Državu Hrvatsku i preko sredstava javnog priopćavanja Hrvati se brane s dokazima - s činjenicama pobijaju srbijanske insinuacije. Umjesto da Vlada i mediji u Hrvatskoj ignoriraju srbijanske provokacije, oni strepeći uvjeravaju četničkog vojvodu Srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića kako su osjetljivi na njihove primjedbe. Šalju mu i školske udžbenike kako bi ga uvjerili, da se u RH ne poistovjećuje srpstvo s četništvom! Dok se god Hrvatska uporno brani od podignutih optužnica Srbija će žešće napadati, jer Srbi ne haju na hrvatske odgovore nego izmišljaju druge – nove podvale; zabavljaju se s hrvatskom Vladom i medijima kao mačak s igračkom.

Vlada u RH, koja je u stalnom kontaktu sa Srbijom, poradi zaštite srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i regionalnih odnosa), očinski su zabrinuti zbog tobožnje ugroženosti srpstva i srpskog pravoslavlja u Lijepoj našoj. Naime, Stožer prikuplja potpise za referendum o ćirilici u Vukovaru; Šimunićev je pozdrav razdragane hrvatske navijače ''Za dom'' i Mamić je okarakterizirao ministra Jovanovića da je Srbin. Dočim, Srbija se ne ispričava zbog paljenja hrvatskih zastava na javnim skupovima u RH, BiH i Srbiji - i transparenti: ''Vukovar je srpski grad'', ili ''…bit će mesa klat ćemo Hrvate'', ili ''Ubij Hrvata da Šiptar nema brata'' ili ''Nož-žica-Srebrenica'' i xy drugih nacionalnih uvreda.

 

''Ugroženim'' Srbima hrvatska je Vlada popravila porušene kuće, a onima koji su nakon Oluje pobjegli u Srbiju i bosansko-hercegovačku ''Srpsku Republiku''; uručuje mirovine iz hrvatskog budžeta. Na optužbe Srbije u svezi (ne)isplate penzija pobjeglim Srbima, evo odgovora: Hrvatska mjesečno isplaćuje 40.000 mirovina u Srbiju. Nisu to sirotinjske mirovine, kakve se isplaćuju hrvatskim braniteljima, koji nisu stekli staž u JNA, Martićevim i Arkanovim četničkim četama.

Vlada u RH prigodom svakog susreta, a susreti su veoma česti, sa srbijanskim predstavnicima vlasti - objeručke poziva izbjeglice, da se vrate u ''svoju'' domovinu - u Hrvatsku. S aboliranim četnicima popunjena je jedna trećina državnih službenika u RH, od zastupnika u Saboru do policajaca u Vukovaru. Četiri posto Srba u RH imaju viša zakonska prava i podjednaki broj zastupničkih mjesta u Saboru kao milijunska hrvatska dijaspora i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Milorad Pupovac, profesionalni Srbin, zastupnik je radikalnog (fašističkog) i ortodoksnog pravoslavnog Srbija u RH, a predsjednik je Saborskog odbora za vanjsku politiku Republike Hrvatske! Na ovakvu nepravdu u Hrvatskoj i ovce bi morale režati.

Može li itko razuman pretpostaviti, recimo, da je Poljska vlada plaćala mirovine njemačkim nacistima, ili Ukrajinska vlada ruskim boljševicima? Istodobno pozivati ih da se vrate tamo gdje su masakrirali poljsko odnosno ukrajinsko pučanstvo, opljačkali nacionalna bogatstva i ostavili garišta? Samo se u Hrvatskoj ovakve apsurdnosti toleriraju!


Ako uzmemo u obzir gore navedena dozlogrđa i još k tome dodamo aktualne poteškoće u RH (političke, gospodarske, zdravstvene, odgojne, kulturne, jugo-komunističke srpske i homoseksualne neurotične manjine, očajan prezir katoličanstva, nebrojne pobačaje, moralne i ine druge opstrukcije), koje su nametnute u oslobođenoj i ''demokratskoj'' Hrvatskoj, zaključak je slijedeći: u Republici Hrvatskoj se sustavno vrši etničko čišćenje hrvatskog naroda. Nalikuje na progone u tursko doba, u doba Austro-Ugarske, u vrijeme talijanske okupacije Južne Hrvatske, te u obje Jugoslavije. Dakle, etničko čišćenje hrvatskog naroda ne prestaje ni u oslobođenoj Hrvatskoj, samo se provodi pod drugim okolnostima i na perfidniji način.     

Etničko čišćenje Hrvata iz BiH i regije
Etničko čišćenje Hrvata također ima široke razmjere u omiljenoj Josipovićevoj i Mesićevoj regiji. Slično kao i u RH, samo malo drugačije i drastičnije, provodi se etničko čišćenje Hrvata iz Bosne i Hercegovine kao u doba Osmanlija. Dapače, još brutalnije i brojnije. Naime, Osmanlijama je trebalo skoro pet stoljeća da očiste polovicu hrvatskog pučanstva s njihovih ognjišta u BiH, a Srbima i Bošnjacima trebalo je samo pet godina da očiste više od polovice hrvatskog žitelja. Hrvate koje nisu uspjeli zvjerski ubiti njih su prisilno otjerali iz BiH. Malobrojne hrvatske obitelji koje su preživjeli genocid, neznatan broj ih se pokušao vratiti na ruševine i kad su obnoviti kuće i imanja, nad njima se ponovo provodi teror, prijetnje i provociranja, te su mnogi bili prisiljeni opet napustiti svoja ognjišta – i domovinu.. Ista je tragedija hrvatskog pučanstva u svim državama bivše Jugoslavije u čemu se znatno, ali nezapaženo, ističe Crna Gora, gdje su progonstva velikih dimenzija, odnosno – etničko čišćenje u punom zamahu.

Vlada u RH nije uznemirena zbog alarmantnog etničkog čišćenja (''moderna'' definicija za genocid), hrvatskog naroda iz njihovih domovina. Naime, više im je stalo da osnaže zakonske odredbe s kojima će zabraniti narodu da iziđe na referendum o ćirilici, nego ijednom drugom gorućem problemu. Današnjoj ''našoj'' Vladi kao da nije ni stalo do temeljitog učvršćenja hrvatske nacije i integralne slobode hrvatskog čovjeka? Možda zbog zahtjeva Europske zajednice da u RH udomaći ilegalne izbjeglice iz azijskih i afričkih država, gdje će za svakog pridošlicu ministar financije Linić dobiti šest tisuća eura. Slavko, evo love!

Naša je presumpcija da će se u slijedećih nekoliko desetljeća izmijeniti stanovništvo u Hrvatskoj, gdje će autohtono hrvatsko pučanstvo biti nacionalna manjina, a milijunske pridošlice postati će većina i biti lojalni građani europske RH, ukoliko ne prihvate srpsko pravoslavlje. Dakle, hrvatski politički čelnici, oni koji danas imaju vlast, i oni koji pretendiraju doći na vlast, trebali bi se zamisliti koga će predstavljati i kome će služiti, ako se rasele Hrvate i dosele izvaneuropske ilegalne izbjeglice, koji su napunili talijanska, francuska, španjolska i engleska prihvatilišta.

Nisu Hrvati izabrani narod, kao što su Izraelci, koje je Bog nekoliko puta kažnjavao, ali opet ih je vratio na obećanu zemlju i danas su, bez obzira na malobrojnost, među jačim silama u svijetu. Židove je spasila njihova vjera, čvrstoća nacionalne svijesti i osjećaj etničkog zajedništva. Imamo li mi Hrvati išta zajedničkog što bi nas moglo spasiti u ovim pogubnim prilikama i vremenima?. Možemo li nakon tolikih diskriminacija (pot tot discrimina rerum) zadržati svoju samobitnost? Hrvatski se čovjek treba obratiti Bogu, vratiti povjerenje u sebe i svoj narod. Samo takva predodžba može biti vizija hrvatske budućnosti.

Pogled iz Toronta


Milanović otišao iz panike u bezumlje!

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. prosinca 2013. u 20.10 sati


Piše: Rudi Tomić


Panika je iznenadni slijepi strah koji obuzima
ljude, te ih tjera na elementarno ponašanje
lišeno svake racionalnosti; dočim Bezumlje
je učiniti  glupost mjesto mudrog postupka.(rhj)


Svjedoci smo da je premijer Republike Hrvatske Zoran Milanović 'iskočio s tračnice', kotrlja se nizbrdicom i nikako da se zaustavi! Njegovi politički istomišljenici guraju ga još dublje u političko bespuće iz koje mu nema izlaska. Ne pomažu mu ni podanički mediji jer svaki premijerov postupak glorificiraju, ''grleći ga'' postavljaju mu nogu da što češće posrne – to nesvjesno čine jer su opsjednuti mržnjom spram hrvatske državotvornosti.

S druge strane, bezrezervno su se pridružili svom premijeru: ''građanske udruge'', antihrvatske političke stranke, ''antifašistički pokret'', patološki bolesnici (homoseksualci, lezbijke, estradni umjetnici), te srpska nacionalna manjina i srpsko pravoslavlje u RH. U svom bezumlju Milanović ima podršku i kod nekih međunarodnih čimbenika, koji su također indoktrinirani, odnosno prožeti mržnjom spram hrvatskog naroda, među kojima prednjače engleski masoni i socijalno-liberalni ljevičari, odnosno ''demokratizirani'' komunisti.

Počelo je u Vukovaru
Čim se je premijer Milanović odlučio na postavljaju dvojezičnih pločica u Vukovaru, morao je znati da je stavio nos u osinjak, jer Vukovar svojom postojanošću svjedoči zločin stoljeća kojeg su počinili: Srbija, JNA i srpsko-četničko pravoslavlje u Hrvatskoj.

Milanović je dobio jasan odgovor i lekciju baš u Vukovaru na Dan sjećanja (18. 11. 2013.), gdje je bio izvrgnut ruglu i porazu, ne samo on, nego i njegova politička koalicija bili su zapljusnuti sramom, jer su došli omalovažiti hrvatske branitelje i obeznaniti hrvatske žrtve u Vukovaru.

Nakon blamaže cjelokupne državne vlasti u RH, neupamćeno nigdje u svijetu, ''politička elita'' kukurikajući vratili se u Zagreb, gdje ih je odmah drugog dana Josip Šimunić i tridesetak tisuća navijača pozdravili: Za dom spremni! Očito je bilo kako nisu bili ni ''Za dom'' a ni - ''spremni''. Dobiva se dojam da njima hrvatska država nije domovina, jer čine sve moguće da u državi unište svaki trag hrvatskog nacionalizma, vjere i morala, rasprodaju ono malo hrvatskog bogatstva što nisu uspjeli pokrasti. Dakle, Vlada u Republici Hrvatskoj upravlja državom koju mrzi; upravlja s narodom kojem ne pripadaju (izuzev - etnički). Vladajuća vrhuška u RH više je zabrinuta za Srbe u Hrvatskoj i Srbiju nego što se američka vlada brine za Židove u SAD i Izraelu!

Referendum - rekvijem za vladajuću koaliciju
Referendum hrvatskog naroda ''U ime obitelji'' (1. 12. 2013) polučio je očekivane rezultate; poražena je udružena nastrana sprega, na čijoj je strani bila Vlada, ''građanske udrugama'' i medijski mediokriteti, što je uzbudilo samodopadljivog premijera Milanovića, pa je najavio: ''Dok sam ja predsjednik Vlade, neka to dobro čuju, referendum o ćirilici neće nikada proći.'' Čak poručuje, da će ''vrlo brzo promijeniti Ustav i odrediti koje vrste referenduma su nemoguće'' (Napomena: državnici i političari uvijek govore u množini.) Ovakve poruke hrvatskog Premijera bile su sprdnja u svijetu, jer kojim se osobnim zakonima može odrediti koje će vrste referenduma biti prihvatljive za Vladu? Naime, nijedan referendum u svijetu nije prihvatljiv za aktualnu Vladu, jer referendumi su prosvjedi naroda, najjače demokratsko oružje za rušenje vladinih odredaba, ili Vlade kao takve koja u svom programu ima otvorene ili latentne nakane koje su u suprotnosti s općenarodnim interesima.

 

Na zapadno europskom kontinentu nikad se više neće ustoličiti diktator ili uspostaviti diktatura, te Milanovićeve prijetnje i kurčenje graniči s ludošću, on još živi u sjeni mrtvog diktatora i krvnika Tita, kojemu se klanjaju sljedbenici u zločinu, čiji su očevi  zamazani krvlju nevinog hrvatskog naroda, koji su također zadužili svoje potomke da nastave s tamanjenjem naroda kojim etnički pripadaju.

Srodnost izdajničkih Vlada RH i Ukrajine
Današnja Vlada u RH srodna je s Vladom u Ukrajini, jer obje žele ostati u pokroviteljstvu, tj. zajedništvu svojih bivših okupatora od koji su se oslobodili s teškom mukom i s velikim žrtvama: Hrvati od Srbije, a Ukrajina od Rusije.

Ako je današnja Vlada u RH ''zaboravila'' genocid u Hrvatskoj kraljevske i komunističke Jugoslavije, koja je bila paravan Velike Srbije – narod to nije zaboravio. Stoga su uzaludni svi pokušaji da se sa Srbijom prave bilo kakvi kompromisi za bilo kakvo zajedništvo, jer su srpski političari kronični zločinci i najveći neprijatelji hrvatskog naroda. Pa ni ''peta kolona'': Pupovčevi četnici i Josipović-Milanović-Pusić-Mesićeva Yugo-jadija ne će uspjeti u stvaranju regionalne ''bračne'' zajednice sa Srbijom. Sve što je Hrvatska mogla dati Srbiji, nakon osloboditeljskog rata – dala je: Severinu, Kseniju, Doris i Prosiničkog pa neka se s njima (i na njima) iživljavaju!

Isti je slučaj i s Ukrajinom, koja je također toliko dugo robovala pod diktaturom carske i komunističke Rusije. ''Sovjetskom savezu'' je u Ukrajini počinili genocid - milijune Ukrajinaca umrlo je od gladi. To svijet znade, ali ne osuđuje Rusiju! U isto vrijeme, u istočni dio Ukrajine, Rusi su naseljavali svoje pučanstvom, koji se ne žele oteti iz zagrljaja ''majke'' Rusije.

Demonstracije diljem Ukrajine, u ovom zimskom hladnoćama, govori o vrućoj odlučnosti ukrajinskog naroda, koji neće nikakvo zajedništvo sa Rusijom, nego žele biti dio Europske zajednice. Ovo više nije ''žuta revolucija'' nego konačna revolucija, jer većina ukrajinskog svijeta jedva proživljava u zemlji koja je bila žitarica za cijelu Europu. Onaj tko nema što izgubiti on je odlučan i neuništiv!

Hrvatski su katolici – kukavice
Čovjek koji nije spreman boriti se, pa ako treba i umrijeti, za svoju obitelj, za svoju domovinu i za svoju vjeru – on nije čovjek, nego obično ljudsko biće. Na žalost, u Hrvatskoj imamo mnogo obični ljudski bića, koji su zadovoljni sami sa sobom i  ne ''bave se politikom'', što je očitovano u par posljednji predsjedničkih i zastupničkih izbora, pa konačno i u ovom ''posljednjem'' referendumu, na kojeg je izišlo oko 37 posto od ukupnog broja glasača. Ovo je moralna, nacionalna i katolička sramota hrvatskog naroda, zar roditeljima nije stalo hoće li njihova djeca biti jalovi i u brkatim brakovima!?

Bez grižnje savjesti mogli bismo reći: polovica hrvatskog pučanstva su farizeji idu u Crkvu i mole se Bogu, a svojim nehajem (šutnjom) doveli su sotone da vladaju u RH. Pali bismo i na ovom Referendumu, da nije bila uporna Željka Markić i skupina iz udruge ''U ime obitelji'', koji su prikupili dovoljno glasova i prisilili Vladu na pristanak na referendum, a na referendumu brutalno su poraženi one koji se protive prirodnoj (normalnoj) obitelji, koju je osmisli Otac Bog. Koliko je god bio značajan uspjeh referendum također je bila značajna i odluka Željke Markić što je uskrati akreditacije određenim TV postajama i tiskovnim medijima za priopćavanje o referenduma iz središnjice ''U ime obitelji''. To je katastrofalno degradiranje javnih sredstava za priopćavanje u RH zbog pristranosti i prostačkog ponašanja. Bravo, Željka!

Ovaj referendum također može poslužiti kao mjerilo za jednu drugu analizu. Sudeći po inzistiranju Vlade, predsjednika RH, predsjednika Sabora, ministara i režimski medija ''treba masovno narod izići na glasanje i zaokruži - PROTIV''. To ''protiv'' odnosi se na prirodni brak, kako bi se ozakonio ustupak privilegiranoj manjini (homoseksualcima i lezbijkama) da mogu sklapati brakove s istospolnim partnerima i posvajati djecu koje će rađati majke u bračnim odnošajima sa supruzima, ili vanbračnu djecu koja su plod žene i muškarca.(Nema sine ako ga ne rodi manjka!) Dakle, na protivničkoj su se strani našli mnogi koji nemaju ništa zajedničkog, pa su jedni zaokružili 'Protiv' samo zato što mrze Katoličku Crkvu u Hrvata, čije je duhovno vodstvo stalo odlučno u obranu braka i obitelji. Drugi su pak imalo drugačije razloge: željeli su ozakoniti prostituciju – brakova istog spola. (fuj!) Većina je bila na protivničkoj strani jer su znali za one, koji će zaokružiti - ''ZA'' da su čvrstog stajališta na hrvatskim i katoličkim tradicijama. No, ono koji su htjeli u Hrvatskoj oživotvoriti lust Sodom & Gomorrah nisu uspjeli ali su ostali sljedbenici Lucifera. Uglavnom, svaka je ptica pokazala svoj rep.

Zaključna misao: Ni mi nismo za druge referendume, već smo za rušenje antihrvatskog režima i prijevremene izbore za predsjednika i Vladu u Republici Hrvatskoj!

Ovom prigodom želim hrvatskom narodu blagoslovljen Božić i sretnu Novu 2014. godinu u apsolutno oslobođenoj Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, također želimo Božićni i Novogodišnji blagoslov hrvatskom narodu u dijaspori!

Pismo iz Toronta

Panika na Pantovčaku i Banskim Dvorima

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. studenoga 2013. u 19.15 sati


Piše: Rudi Tomić


Nakon velikog kompromitiranja državne vrhuške u Vukovaru prigodom Dana sjećanja na žrtve zločina (18. studenoga 2013.), jer nisu htjeli ići s narodom ni ispred naroda u koloni, vjerojatno su znali da ih narod neće slijediti, ''hrabro'' su se povukli i otišli u svoju oazu – u Sabor i počeli odapinjati otrovne strjelice na Stožer, hrvatske rodoljube, domoljube, branitelje i hrvatski narodu općenito.

No, nije istina ono što javljaju režimska i antihrvatski mediji, da su u Vukovaru bile dvije kolone – u jednoj ''narod'', a u drugoj ''državni vrh''. ''U Vukovaru je bila jedna kolona. U toj kolni bilo je između 120.000 i 150.000 ljudi…A gdje su bili oni iz vlasti? Pa bili su tamo gdje su i došli u skupocjenim limuzinama – u dvorištu Bolnice. A zašto? Zato jer su tako htjeli. Oni nisu prvi krenuli - na čelu kolone. A mogli su. A poslije nisu htjeli ići u koloni cijeli sat i pol, jer su bili povrijeđeni što nisu bili na čelu kolone. A mogli su…'' (hrvatski-fokus.hr , 11/19/2013.)

Državna vrhuška, vratila se povrijeđena i kompromitirana iz Vukovar u Zagreb, pa se opet našla na drugoj - antihrvatskoj strani nakon uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije u Zagrebu protiv Islanda (2:0). Odvojili se od naroda zbog domoljubnog postupka hrvatskog reprezentativca i kapetana Dinama Josipa Šimunića, koji je nakon velebne utakmice uzviknuo - Za dom, a razdragani navijači, nekoliko desetaka tisuća, iz sveg glasa odgovorili – spremni! Potom je iskrsnula pjesma: U boj, u boj…što se čulo i vidjelo ne samo u Hrvatskoj nego diljem svijeta. WOW! 

Gospodin Šimunić je naknadno pojasnio ono što je rekao i razlog zašto je to učinio, jer mu je to uvijek bila želja očitovati javno svoju ljubav spram domovini. Međutim, izrečen pozdrav Šimunića – Za dom spremni, pogodio je vlast u RH, režimske (komunističke) medije, Mesićeve ''antifašiste'', Jovanovićeve homoseksualce, hrvatske srbofile i srpsko četništvo; uznemirio je također Srbiju, Englesku, te ljevičare u Europi i Americi, kao da je bacio atomska bombu na Beograd ili Londonu.

Za dom spreman
Te tri slatke riječi – Za dom spremni uvažene su u hrvatskom obiteljima i narodu kao i druge tri - Hvaljen Isus i Marija. To su prepoznatljivi hrvatski pozdravi koji imaju višestoljetnu tradiciju. Nikola Šubić Zrinski još 1566. godine u borbi protiv Turaka u Sigetu pri jurišu poviknuo je - ''Za dom'', sad u boj''; ban Stjepan Jelačić je u svakoj bitci pred svojim vojnicima uskliknuo - ''Za dom'' a vojska bi odgovorila

 

- ''Spremni i umrijeti''! Hrvatski je narod podigao i spomenik Banu Jelačiću na glavnom trgu u Zagrebu 1866. godine. Ali, očevi današnjih nosioca vlasti u RH (partizani, komunisti i četnici) 1947. godine ponovo su ''ubili'' Bana i njegov spomenik bacili u podrum gdje je trunuo sve do 1990.godine. Hrvatskom se narodu u svojoj domovini četiri i pol stoljeća zabranjuje javno izraziti svoju ljubav spram domovini – Za dom spremni. Naime, neprijatelji znaju ako je hrvatski narod Za dom spreman da se njima primiče kraj.   

Da hrvatski narod nije bio Za dom spreman nikada predsjednik dr. Franjo Tuđman ne bi bio predsjednik RH; ne bismo danas ima hrvatsku državu, koja je samostalna, ali nije ni slobodna ni demokratska zbog aboliranja zločinca, koji su stjecajem okolnosti opet došli na vlast i ruše sve one nacionalne i državotvorne vrednote koje je utemeljio predsjednik Tuđman.


Hrvatski narod, kako je stao uz Zrinskog i Jelačića, tako je stao 1941. godine uz Pavelića i Ustaški pokret koji je srušio kraljevsko-četničku Jugoslaviju i obnovio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvati su pokazali da su bili Za dom – spremni i umrijeti uz Poglavnika, kao i njegove predšasnike, stoga je i dr. Ante Pavelić ozvaničio domoljubni pozdrav - Za dom spremni! Dakle, u tom hrvatskom rodoljubnom, domoljubnom i bojevnom pozdravu nema ništa što bi moglo u sebi nositi neke tragove fašizma, jer Hrvatska nije nikad bila fašistička, nacistička ili okupatorska, nego samo i jedino – branila svoje nacionalne posebnosti, državotvornost, državne granice i katoličku Crkvu u Hrvata.

Drugo je pak pitanje, što je Nezavisna Država Hrvatska imala za saveznike nacističku Hitlerovu Njemačku, jer saveznici – Engleska, Francuska, Rusija i Amerika su bili za očuvanje Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda. Fašistička Italija, i ako je bila ''hrvatski'' saveznik, bila je okupator u Južnoj Hrvatskoj i opskrbljivač oružja četničkih hordi u NDH. Analogno tome, Zapadni saveznici bili su u savezu sa Sovjetskim savezom dok su se borili protiv Sila osovine, ali nisu se boljševizirali! Isto tako hrvatski narod, zbog savezništva s Njemačkom, nije bio fašiziran. NDH je srušena samo da bi se ponovo uspostavila Jugoslavija, a sve druge okolnosti su bile drugorazredne.

Šimunić poznaje hrvatsku povijest
Hrvatski nogometni reprezentativac gosp. Josip Šimunić sin je hrvatskog emigranta, rođen u tuđini. Roditelji su mu usadili osjećaj za Hrvatsku; naučio je hrvatski jezik i zaljubio se u Lijepu naša (kao i milijuni njegovih sunarodnjaka u dijaspori) čiji stijeg ponosno brani na nogometnim bojištima u svijetu. Šimunić je dobar poznavatelj hrvatske povijesti, pa mu nije potrebno podučavanje iz povijesti od slučajnog ministra Željka Jovanovića. Jadranka Kosor, Milorad Pupovac i drugi traže linč za Šimunića.

Opravdana je panika na Pantovčaku i Banskim Dvorima, jer zbivanja u Vukovaru i u Zagrebu upućuju na rušenje režima, koji će po zakonu ''domino efekta'' biti srozan. Neki u vladi imaju iskustva iz Jugoslavije, kad je bila najteža gospodarska kriza Tito je progonio nacionaliste kako bi zamaglio pogubnu situaciju u državi. To danas čine Josipović, Masić, Milovanovic, Jovanović, Pupovac i Co., jer su državu doveli do gospodarskog bankrota. Milošević je pokušao oponašati Tita, pa smo svjedoci što se zbilo s njime i Srbijom.

Komunisti i zločinci iz RH nemaju kuda bježati, jer Europska unija je osudila zločine komunizma, a nakon ovakvog raskošnog života u RH teško će se odlučiti na odlazak u Srbiju, Kinu, Sjevernu Koreju i Kubu, stoga su zbunjeni, uplašeni i panični. Nova će vlast u RH promijeniti Zakon o aboliciji zločinaca i ukloniti sve znakovlje komunizma, jugoslavenstva i četništva u Hrvatskoj. Hrvatska Hrvatima!

Pismo iz Kanade

NIKAD KRAJA ABSURDNIM LAŽIMA KANADSKIH “HEROJA” I “ČASTNIH POLITIČARA”

Dva kanadska tajna rata u Hrvatskoj. Vrieme da i mi Hrvati ovdje osnujemo CDL (Croatian Defence League) Hrvatsku Obrambenu Ligu, koja će hrvatski narod i čast hrvatskih branitelja braniti od svih neprijatelja


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. studenoga 2013. u 20.00 sati

Piše Zvonimir R. Došen


Only in Canada, eh ?  Pity ! (Samo u Kanadi, zar ne? Žalostno!), rekli bi  oni u Engleskoj.

    Prema tvrdnji jednoga kanadskog “častnog diplomata” , “Kandski tajni rat” u Hrvatskoj  dogodio se dva puta, na dva različita mjesta, u vremenskom razmaku od dvije godine, za dva različita razloga. INTERESTING !

     Već sam jednom, u osvrtu na knjigu kanadske novinarke Carol Off “Sablasti Medačkog džepa”, opisao kako su neki kanadski vojnici koji su u sastavu “Mirovnih snaga” UN-a za vrieme Obrambenog rata u Hrvatskoj bili razmješteni po okupiranim dijelovima Hrvatske, na absurdnim i skrajnje zlonamjernim lažima protiv Hrvatske vojske, te pustolovinama o njihovoj  “hrabrosti” u izmišljenim sukobima s Hrvatskom vojskom zarađivali odličja i promocije koje su kanadskim vojnim i političkim osobama dijeljene po kriteriju - tko je bio vještiji u prezentiranju absurdnih izmišljotina o zločinima Hrvatske vojske i policije, najprije u Operaciji “Medački džep”, a kasnije u Operaciji “Oluja”. Pustolovine o njihovom “vatrenom sukobu” s Hrvatskom vojskom kod Medka u rujnu1993. najprije su počeli širiti pijani vojnici pod zapovjedništvom pukovnika Jima Calvina, za što su, iako se znalo da su to obične izmišljotine, ipak na koncu od glavnog guvernera, Adrienne Clarkson (predstavnice engleske kraljice u Kanadi) svi dobili odličja, jer su (dok su s četnicima u Medku pili šlivovicu), kako reče A. Clarkson, “Pod prilikama ekstremne životne opasnosti, suočeni s neprijateljskim topništvom, lakim oružjem, strojničkom vatrom kao i protutenkovskim i protupješačkim minama zadržali svoje položaje i natjerali hrvatske snage natrag.
”Nije li ovo bezobrazluk i lopovština koja prelazi sve granice. Ja sam bio uvjerenja da je zadatak mirovnih snaga UN-a postaviti se u tkzv. ‘no man’s land’ između zaraćenih strana, a ne u sredinu jedne od njih, osobito ne one terorističke i da one nemaju pravo smatrati jednu stranu za prijatelje, a drugu za neprijatelje. Ali izgleda da za Kanađane postoje posebni propisi. Ipak, u najviše slučajeva vojnici su onakvi kakvi su i njihovi zapovjednici, pa im se nije ni čuditi. Ali kako ovakve absurde mogu izgovarati oni koje bi mi u Kanadi trebali oslovljavati s - Your honor (Vaša časti )? Povrh svih tako prozirnih i blesavih laži Calvinovih “heroja” u koje ni sam Calvin dugo nije vjerovao, ali je, ‘iz nekog razloga’, nekoliko godina kasnije promjenio mišljenje izjavljujući : “Mi smo znali u koga smo pucali i general (D. Domazet) želi mjenjati povijest...”, iako je on u vrijeme tog fantomskog sukoba jednog njegovog voda od 20 srbskom” šlivovicom napumpanih vojnika u Medku (s nekoliko hrvatskih gardijskih brigada, domobranskih pukovnija i specijalne policije), bio negdje 30 km. daleko od mjesta “sukoba”. Kad je zaprijetila opasnost da će te puke priče o “najžešćem kanadskom boju poslije Korejskog rata”, kako to nazvaše neki kanadski vajni novinari, iz razumljivih razloga, biti zapretane u smeće glupih pustolovina, na sceni se pojavio Andrew Leslie. On je po odlasku Calvina i njegovih “ratnika” iz Hrvatske preuzeo zapovjedništvo kanadskog kontigenta koji je bio stacioniran među pobunjenim četnicima u Kninu. O kakvim se tu karakterima radi svjedoči nam i podatak da je otac ovog Andrewa Leslija, Edward (Teddy) McNaughton, 1953.god. promjenio svoje prezime radi s McNaughton na Leslie radi nasljedstva neke bogate imovine nekog Leslija.

Ovaj Andrew Leslie (biti će radi “zasluga” u Hrvatskoj) kasnije je dostigao čin generalpukovnika i bio je postavljen za zapovjednika kanadskog kontigenta u Afganistanu, gdje je živote izgubilo 158 kanadskih vojnika i civilnih osoba, od kojih samo 22 od, direktne neprijateljske paljbe. Svi oni su u Kanadi proglašeni herojima, a autoput u Ontariju kojim su njihova tijela prevožena dobio je naziv - Higway of Heroes (Autoput heroja). U redu. To je OK, iako ovi vojnici i civili, u stvari, nisu pali u obrani svoje domovine, nego u obrani politike UN-a i zapadnih sila. Na to nemam nikakva prigovora, ali moram se upitati kako i po kojim mjerilima su za pojedine kanadske vojnike i političare onda hrvatski vojnici koji su, u svojoj domovini, od agresije branili svoju domovinu i ništa više - ratni zločinci ? Mislim da sam već na početku odgovorio na to pitanje gdje sam naveo da izgleda da se samo u Kanadi dobivaju činovi, odličja i priznanja za bezočne laži i izmišljotine po skali - što veća laž, to veće priznanje.

Kad smo mislili da je sve to prešlo u zaborav u “smear wagon” (kola blaćenja) uskočio je još jedan kanadski “častni uglednik”. Kad je Leslija, za vrieme njegova “svjedočanstva” na “sudu” u Hagu, jedan od branitelja generala Gotovine upitao kako je to da je on primio visoko kanadsko odličje za tobožnje spasavanje nakakvih 40 umproforaca za vrieme operacije Oluja, kad je u to vrieme sjedio negdje u Zagrebu naš “heroj” mu je odgovorio da je on o tome obavijestio one koji su mu to odličje odredili dati, ali da su mu ga oni ipak dali. Super ! Prošle godine jednom sam otvorio televizor i, ne znam radi čega sam otvorio kanal 36, koji rijetko kad gledam. Tu je već u tijeku bio interview s bivšim kanadskim podguvernerom Ontaria (Lieutenant Governer of Ontario) Jamesom Bartlemanom. Bartleman, urođenik (Indijanac) iz plemena Mnjikaning Chippewa, koji je prije nego je bio postavljen na tu masno plaćenu fotelju, bio savjetnik za diplomaciju kanadskog federalnog premijera Jeana Chrétiena, jednog od najblesavijih kanadskih političara u novije doba, koji je znao izgovoriti tako nevjerojatne gluposti - kao onu kad ga je netko upitao ima li on dokaz za ono što tvrdi. Njegov odgovor na to pitanje glasio je: “Proof is a proof, if you got proof, it’s proven, and if it’s proven it’s a proof” (Dokaz je dokaz, ako imate dokaz dokazano je, a ako je dokazano, onda je to dokaz ). To je bilo upravo onda kad je talijanski premijer Silvio Berlusconi u Europskom parlamentu izbrbljao one njegove gluposti. Tada je u novinama “Hamilton Spectator” izašla slika neke stražarske kućice koju napušta Berlusconi, a njegovu dužnost prima Chrétien. Veliki nadpis iznad stražarnice bio je “ Change of Dunderheads” (Izmjena tupoglavaca). Nu i Kanađani, kao i Hrvati, većinom biraju baš takve osobe za svoje političke lidere, a da i ne govorimo o njihovim savjetnicima. Nitko tko u Kanadi barem donekle prati politička zbivanja od dolaska Pierre- Trudeaua za premijera 1968. ne mora puno razmišljati o političkoj načitanosti, a još manje o objektivnosti kanadskih savjetnika i diplomata. Ali sudeći po onome što g. Bartleman, bez imalo stida, pokušava na televiziji prodati pod istinu kanadskoj publici prisiljava me da posumnjam, ne samo u njegov moral i čast kao čovjeka, nego i u zdravlje njegova uma, a da i ne govorim o njegovim savjetničkim i diplomatskim vriednotama.
Sudeći po njegovim nebuloznim i glupim izjavama, ovaj gospodin nema blagoga pojma o čemu govori. Za njega je Operacija “Oluja” počela, ne na 4., nego na 1. kolovoza 1995., a onaj fantomski okršaj Calvinovih unproforaca u Medku, u rujnu 1993.,.“ kako bi spriječili Hrvatsku vojsku u odnošenju leševa poginulih Srba u Gospić...”, sad se dogodio u Kninu početkom kolovoza 1995. Tu je, kako navodi Batleman hrvatska vojska navalila na bazu sada već drugih kanadskih unproforaca pod zapovjedništvom - novog kanadskog “narodnog heroja” A. Leslija, da bi masakrirala 200 Srba koji su tamo pobjegli”, i kako su Leslie (koji za vrieme Oluje bio u Zagrebu ) i njegovi “junaci” tom prilikom likvidirali opet onih istih 27 hrvatskih ratnika koje su prije dvije godine tobože “pobili” u Medku). Među kanadskim junacima nije bilo mrtvih ni ranjenih. OF COURSE, OF COURSE YOUR LYING HONOR (Svakako, svakako vaša lažljiva časti ). Ovo je još jedna vrlo zlonamjerna dezinformacija i otvorena urota određenih krugova u Kanadi protiv hrvatskoga naroda, a tako i nas ovdje u Kanadi. U toj uroti, kao i uvijek, prednjače anglofili, engleski poltroni u Kanadi. Do grla mi je već došlo to njihovo podmuklo blaćenje našega naroda, a time i nas kanadskih Hrvata i našega potomstva u Kanadi.
Židovi ovdje u Kanadi i diljem svijeta već odavna imaju svoje obrambene organizacije: JDL (Jewish Defence League), ADL (Anti Defamation League), B’nai B’rit i druge.

       Nije li vrieme da i mi Hrvati ovdje osnujemo CDL (Croatian Defence League ) Hrvatsku Obrambenu Ligu, koja će hrvatski narod i čast hrvatskih branitelja braniti od svih neprijatelja, a posebno od zlonamjernih lažljivaca, tuđih podrepina, poput ovih u Kanadi. Ne zaboravimo da, podpomugnuta ovom i ovakvom lopovskom propagandom, jugokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj, u sprezi sa svojim starim velikosrbskim ortacima, uspješno progoni i na duge robije osuđuje naše branitelje koji su sve od sebe dali u borbi za naš, hrvatski, komadić zemlje pod ovim suncem.

Pismo iz Toronta

VUKOVAR NIJE SAMO GRAD NA DUNAVU

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. studenoga 2013. u 21.30 sati


Piše: Rudi Tomić


Mediji u Hrvatskoj obasuti su ovih dana naslovima o gradu Vukovaru u kojem će se 18. studenog 2013. godine usredotočiti obilježavanje obljetnice rušenja hrvatskog grada i pokolja hrvatskog pučanstva kojeg su izvršili zločinci: domaći četnici, srpski i crnogorski dobrovoljci i JNA. Ruševine u gradu i grobovi na Ovčari obvezuju hrvatski narod da bude dosljedan u sjećanju i poštivanju spram onima koji su ubijeni na zvjerski način, koji su mučeni, ispaćeni, silovani i prognani, posebice onim za koje se ne zna gdje su im bačena izmrcvarena tijela.

Dakle, Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, čiji su se čelnici našli dva puta u beznačajnim razgovorima s premijerom Zoranom Milanovićem, njegovim ministrima i savjetnicima. Kukuriku vlada ostaje dosljedna tezi četničkog vojvode Nikolića i akademskog manijaka Petrovića.

Predsjednik Srbije i četnički vojvoda Tomislav Nikolić iznio je tezu da je Vukovar srpski grad. A nedavni posjet predsjednika RH Ive Josipovića Beogradu i svesrdni poljupci Nikolića dali su zelenio svijetlo srpskom šovinizmu u Srbiji i u Hrvatskoj. ''Hrvatski je zaperak srpskog jezika, a Vukovar je vazda bio srpski grad.'' (Dragoljub Petrović, VL,10/11/2013.)

Na Velikom skupu Srpskog narodnog vijeća u Lisinskom okupili su se u velikom broju Srbi i posrbljeni Hrvati (Milanović & co.) predsjednik Vijeća Milorad Pupovac kaže: ''U Hrvatskoj nema mira jer neki ljudi žele poništiti sve što je osiguralo mir…Treba se obustaviti i proizvodnja mržnje prema Srbima u Hrvatskoj…'' (VL, 11/9/2013.)   Nemo cum diabolo iocatur impune! (Nitko se s vragom nekažnjeno ne igra!

Priopćenje Stožera od 8. studenog 2013. (u sažetku) glasi:
Vukovarci su bili strpljivi u godinama prognanstva čekajući povratak mnogi su u progonstvu umrli ne dočekavši vidjeti svoje porušene, spaljene, opljačkane ili ''zauzete'' domove.
Tražiti od Vukovaraca, da u ime ''nove pravednosti'', ''političke korektnosti'' i ''prava'' zaborave stradanja, zločine, žrtve i zločince, da odustanu od traženja istine i pravde, da odustanu od svoje prošlosti, a time i budućnosti, da pogaze svoja obećanja dana suborcima, da svojim ranjenim dušama liječe bolesne ambicije političara i njihovih poslušnika, e to, nije moguće i na to Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nikad neće pristati. Točka!

Bilo je vremena kad su se mogle postaviti čvrste povijesne odrednice značenja Vukovara za Hrvatsku i hrvatski narod. Baš u to vrijem poslao sam poruku predsjedniku RH, Vladi i zastupnicima u Saboru - Vukovar treba perpetuirati. Na žalost, nitko se nije javno oglasio, a što je još tragičnije nijedna tiskovna publikacija u Hrvatskoj nije objavila moj prikaz! Prikaz je bio objavljen samo u dijaspori: Hrvatski vjesnik, Melbourne, Australija, 4. travnja 1997., Zajedničar, Pittsburgh, SAD, 16. travnja 1997. i u Zborniku mojih studija - Pogled s Torontskog tornja, ZIRAL, Mostar, 1998. Zbog aktualnosti sadržaja i novonastali zbivanja u Vukovaru i Hrvatskoj općenito, prikaz prenosimo u cijelosti:

VUKOVAR TREBA PERPETUIRATI
Uskoro će biti izbori u Hrvatskoj (13. travnja 1997.) i nakon toga reintegracija hrvatskog Podunavlja čim bude dovršen proces ostvarenja cjelovitosti hrvatskog državnog prostora; prostora koji je bio u ''socijalističkom republičkom okviru'' za vrijeme Jugoslavije. Da li su te granice, gledano s hrvatskog stajališta, zadovoljavajuće; da li su prirodne i permanentne, nije svrha ovog osvrt, nego – što bismo trebali učiniti u tim granicama, u pogledu obnove i izgradnje. Naime, dosta je toga već obnovljeno i napravljeno, a radovi su u tijeku na izgradnji novih puteva koji će povezati brže (i bliže) sjeverne granice i sela s obalama Jadrana.

U obnovi srušenih gradova i sela diljem Hrvatske, neka je mjesta čak teško i prepoznati jer su to sve same ruševine. Na nekima će ostati vječni tragovi mržnje i zločina. Ipak, postoji jedan grad koji se razlikuje od svih porušenih gradova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To je Vukovar. Nekadašnji grad grofova, središte mnogih povijesnih i kulturnih znamenitosti hrvatskog naroda i civilizirane Europe. Vukovar je grad koji treba, u ovakvom obliku i stanju kakav je danas, sačuvati za vječnost, spasiti od zaborava i učiniti trajnim. Treba ga neprekidno održavati u postojećem stanju, učiniti ga besmrtnim, odnosno perpetuirati.

Vukovar, ovakav kakan je danas, treba ostaviti hrvatskim naraštajima, povijesti i svijetu u zavjet (amanet!) kao simbol: mržnje, zločina, genocida i balkanštine čime nas je ''obdario'' istočni susjed (Srbija) nakon skoro cijelog ovog (dvadesetog) stoljeća zajedničkog (državnog) života, kako se nikad više ne bi ponovile pogreške iz 1918. i 1945. o stvaranju novih savezništva.

Obnova i izgradnja Vukovara
Nakon mirne (ili prisilne) reintegracije hrvatskog Podunavlja, hrvatska Vlada vjerojatno ima nakanu obnoviti i izgraditi Vukovar, kao bi se stanovnici mogli vratiti u svoje domove. Takva su obećanja dana izgnanicima. Za izgradnju uništenog grada, u kojem je sve srušeno, izuzev jedne zgrade – pravoslavne (srpske) crkve (!), koliki god su budžetom predviđeni novčani iznosi, ipak neće biti adekvatni za restauraciju grada, kako bi Vukovar opet dobio izgled kakav je imao prije srpske agresije. Ako bismo pomislili na obnovu i izgradnju Vukovara s arhitektonskog stajališta (gradnja i oblikovanje zgrada), ne bi se isplatilo vratiti Vukovar u prijašnje stanje, bez obzira na troškove i vrijeme obnove. Sa stajališta građana, koji su sve izgubili: dom, imovinu i – mnogu rodbinu, njihov eventualni povratak u Vukovar značio bi dolazak na groblje i boravak u sarkofazima (kameni grobovi napravljeni od jedne vrste vapnenca koji ima svojstvo da brzo izjede meso pokojnika i – duše povratnika).

Međutim, s hrvatskog nacionalnog i državotvornog stajališta, Vukovar bi trebalo pod svaku cijenu (zakonskim regulativama) zadržati i zaštititi u sadašnjem obliku, što bi u konačnici imalo višestruku korist:
a) Iz praktičnih je razloga lakše sagraditi jedno novo naselje (grad) iz temelja (ispočetka) nego čistiti stare ruševine i na njima podizati nove zgrade;
b) Mnogi povratnici i uz najpovoljnije uvjete neće se nikad vratiti u grad u kojem sve zaudara po ljudskim leševima; u grad u kojem ni trava ne bi pokrila krvave tragove po ulicama i vrtovima;
c) Vukovar bi trebalo proglasiti nacionalnim svetištem, simbolom domoljublja i žrtve hrvatskog naroda u borbi za slobodu i oslobođenje iz balkanskog okvira.

Što predstavljaju ruševine Vukovara?
Sa sigurnošću možemo ustvrditi da neće nikada biti izvedeni pred međunarodni sud svi ratni zločinci; neće biti ni oni koji su najodgovorniji. Dakle, mnoge neće stići kazna ljudskih zakona! Stoga je potrebno ostaviti Vukovar hrvatskim i svjetskim pokoljenjima; grad u kojem je ljudskim životima pisana povijest dvadesetog stoljeća u središtu civilizirane Europe.

Vukovar je grad na rijekama Dunava i Vuke; grad koji razdvaja dva naroda (srpski i hrvatski); dvije civilizacije (zapadnu i istočnu); dvije vjere (katoličku i pravoslavnu); dva mentaliteta (europski i balkanski); grad u kome, realno gledajući, mogu zajedno živjeti (obitavati) samo mrtvi Hrvati i Srbi.

Vukovar je posljedica Jugoslavije, države koju su stvorili Saveznici i svako obnavljanje značilo bi brisanje njihove odgovornosti za stoljetnu tragediju hrvatskog i srpskog naroda. Vukovar bi, isti tako, trebao biti uzor i srpskom narodu, ne samo kao svjedočanstvo izvršenog zločina nad nevinim i golorukim građanima susjedne države, nego i opomena u nacionalnom i vjerskom pogledu da šovinizam, velikosrbizam i agresija obmanjuju pučanstvo i kopaju nove vlastite grobove.


Budućnost Vukovara

Pretpostavljamo da će odgovorni čimbenici u Hrvatskoj ozbiljno razmotriti ove nabačene misli, te da neće požuriti s obnovom i izgradnjom Vukovara, bar dok se ustanovi jedna zastupnička komisija koja će razmotriti (i procijeniti) sudbinu Vukovara. Bilo bi žalosno da među hrvatskim zastupnicima bude i onih koji bi se protivili perpetuiranju Vukovara, poradi osobnih interesa i simpatija spram Beogradu, a zbog obzirnosti iz prijateljskih (jugoslavenskih) odnosa kojima su bili vezani uz Beograd.

Sudbina Vukovara, ovim putem, odredit će i sudbinu hrvatski zastupnika: na kojoj obali Dunava stoje. S onima, koji žele da se zametne trag tragedije hrvatskog naroda i da se obnovi Vukovar, trebalo bi postupiti kao što su Česi, pobunivši se protiv kraljevske protunarodne politike (23. V. 1618.), bacili kraljevske namjesnike kroz prozor praške Gradske vijećnice (defenestacija).

U povijesti čovječanstva imamo nekoliko slučaja, koje bismo mogli dovesti u svezu s Vukovarom. Naime, ruševine Babilona i Sodome i Gomore, već stoljećima opominju čovječanstvo na obraćanje samo zato što nitko nije ''obnovio i izgradio'' babilonske i sodomske zidine.

Međutim, u novijoj povijesti imali smo, isto tako, nekoliko ''babilona'' kao što su Hirošima, Nagasaki i Dresden, koji nisu Bogu skrivili da ih stigne Njegova kazna. Amerika je bacila atomsku bombu na gradove Hirošimu i Nagasaki, koje je dobrim dijelom pomogla obnoviti i izgraditi samo da što bolje zamete trag genocida pred novim naraštajima Japanaca, koji su već uz Coca-Colu zaboravili genocid, jer osim spomenika na zbivanja nema ništa što bi očevidno moglo u čovjeku izazvati posebno zaprepaštenje i osjeća protrnutosti.

Slično je i s Dresdenom kojeg su Saveznici gotovo sravnili sa zemljom kao čin odmazde prema Njemačkoj. Nakon rata grad je obnovljen i ima veoma malo uzoraka koji podsjećaju na zločin. Mlade generacije Nijemaca i građana Dresdena ne znaju da je njihov grad bio pakao na zemlji. Isto će se dogoditi i s Vukovarom ako u njega dođu buldožeri. Netko će, ipak, biti odgovoran za Vukovar, ako ne pred međunarodnim i hrvatskim sudom, zasigurno će biti pred Božjim sudom, kao što su svi oni koje nije stigla kazna ljudskih zakona.

Da bi porušeni Vukovar mogao postati i ostati trajna opomena svima onima koju su ga bjesomučno rušili, a čitavom svijetu vječan podsjetnik na one zločine koji su taj divni grad na Dunavu rušili, taj grad mora ostati Vječni Vukovar, poput ''Vječnog Rima'', ali u posve drugom smislu. Stoga ruševina grada Vukovara treba ostaviti u sadašnjem stanju, a do njega izgraditi moderan NOVI VUKOVAR.

Pjesnik moli Dunav da bude ''nježan kad prolazi kraj Vukovara'', a kako bi tek bili osjećajni hodočasnici koji bi dolazili iz Hrvatske i cijelog svijeta da vide Vukovar, da se pomole i poklone. Vukovar je grad Siniše; grad svakog Hrvata u domovini i dijaspori i kao takav treba biti ostavljen u nasljeđe – ne kao povijesni festung nego kao živa istina.

Vukovar je egzaktan odgovor Jasenovcu. Naime, u Jasenovcu su pola stoljeća Srbi tumačili svijetu da su ''Hrvati genocidan narod'', jer su s kostima i slikama zločina, koje su nositelji vlasti ''dokumentirali'' do beskrajnosti (in infinitum) nadimali ''žrtve fašizma'', a zapravo su tu Hrvati bili stvarne žrtve fašizma i komunizma. Vukovar je jači od bilo koje ''povijesne'' knjige. Stoga treba ostati ovakav kakav je danas – knjiga koju će pomno pročitati svatko tko dođe u grad. Bilo bi uputno da u zidine grada Vukovara dolaze skupine i pojedinci, turisti, kojima vodiči trebaju pokazati sve bivše znanstvenosti grada. Vukovar može postati ''Dubrovnik na Dunavu'', u kojeg  domaći i strani posjetitelji, pa i turisti, ne bi dolazili da se , kao u Dubrovniku, dive njegovim vrijednim povijesnim i kulturnim spomenicima i građevinama, već da u Vukovaru nađu najilustrativniji dokaz velikosrpskog bezumlja i zločina – rušenje divni baroknih zdanja i vršenje najmasovnijeg genocida na hrvatsko prostoru nakon II. svjetskog rata. U stvari, u porušeni i mrtvi Vukovar bi se dolazilo sa strahopoštovanjem, ali i s neizmjernom dozom divljenja spram njegovih viteških branitelja, dok bi Novi Vukovar postao živi grad – grad u kojem bi cvao novi život jednog novog hrvatskog i vukovarskog naraštaja.
--------------
Zašto, Jahve, stojiš daleko, zašto se skrivaš u dane tjeskobe? Obijesni bezbožnik jadnika goni, u zamke ga hvata kojem u postavi. (Psl. 10, 1)   

 

Pismo iz Umaga

JESENSKI SAJAM NEZNANJA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. listopada 2013. u 19.30 sati

Piše Dragan Purišić

Jesen je prepuna raznih plodova za koje čovjek svoje divljenje izražava kroz niz aktivnosti. Obrada, čuvanje i izlaganje proizvoda koji su ponuđeni u prirodi posve su uobičajeni, i u našem narodu postoji  velika ljubav i spretnost da se iskoristi šarena lepeza jesenske ponude.
Gospić je posljednjih godina postao privlačno odredište izlagača u mjesecu listopadu jer se tamo uspješno održava, sada već poznati, sajam. Njegova posebnost leži sigurno i u tome što prevladavaju mirisi i boje prirodnih, autentičnih proizvoda koji se izlažu u svome neiskvarenome okolišu.
Preko malih ekrana mogao se doživjeti djelić ozračja koji vlada na izložbi i veselog raspoloženja koje je toliko potrebno današnjem čovjeku. Važne su ovakve manifestacije i lijepo je da postoje, ali što je na njima još izloženo osim robe?
Čuli smo od jednoga zagorskoga proizvođača bučinoga ulja nešto što nije rijetkost u mislima i drugih poljoprivrednika, kako je priroda stvorila plodove koje uživamo. Jednostavni ljudi, kakva je većina poljodjelaca, svakako moraju imati objašnjenje odakle potječu biljke i plodovi koje obrađuju, jer svakodnevan rad na zemlji bez ikakvoga divljenja prema stvarnosti gotovo je nemoguć.
Jesu li sami došli do uvjerenja da je priroda stvorila plodove ili su ga usvojili od drugih, nije prevažno pitanje, ali je li ono istinito, više je od prevažnoga. Ne treba biti mudrac da bi čovjek imao potrebno znanje kojim će uspostaviti ravnotežu potrebnu za puninu života, jednostavnost misli najčešće je nepogrješiva vodilja iz realne sadašnjosti u pravu budućnost. Trebalo bi dakle, što prije ispraviti, ako su pogrješna, tumačenja o prirodi kao stvarateljici. Iako imam djecu, nisam ih stvorio, nije niti moja supruga, njihova majka. Rodila ih je i gledala kako rastu.
Je li priroda stvorila svoje plodove ili su proizašli iz istoga koncepta kao što je i ona sama?
Da je mogla sama sebe stvoriti, moglo bi se govoriti o tome da je stvorila orah, bundevu..., ali vidljivo je da ne postoji nikakva teoretska niti logička mogućnost da je sebe samu stvorila, pa ne bi valjalo živjeti u pogrešnom uvjerenju koje nas vodi do neželjenoga cilja.
Proizvođač smokava iz Dalmacije, svoj je lokalitet na istom sajmu obilježio velikim natpisom o božjim darovima prirode. On također ima velik broj istomišljenika. Nesumnjivo je onda, da na sajmovima ovakvoga tipa, pored prekrasnih plodova, biva izloženo i puno neznanja koje se krije u glavama ljudi!
 

Pismo iz Toronta

HRVATI MUSLIMANI U ČASTNIČKOM ZBORU HOS-a NDH

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. listopada 2013. u 9.40 sati

Piše Zvonimir R. Došen

          Kao i nekadašnji Titovi partizani, odmetnici od svoga naroda (i islamske vjere) poput raznih Zulfikarpašića, Bjedića, Pozderaca i dr., današnji “Bošnjaci” ništa ne mogu reći bez određene doze laži i mržnje na ‘ustaše’.
I onda kad moraju priznati da je vrlo velik broj Hrvata muslimana dragovoljno stupio u Hrvatske oružane snage - ustaške i domobranske jedinice, onda pokušavaju plasirati gluposti kako su tu muslimani bili zapostavljeni i kako ih je radi toga bio neznatan broj u častničkom zboru HOS-a.
Rekoh da su odmetnici ne samo od svoga naroda nego i svoje vjere, jer svi znamo da su Tito i svi njegovi boljševički odrpani kriminalci bili najveći neprijatelji svake vjere u Boga. Po definiciji musliman je samo onaj pripadnik islamske vjere koji, riječju i djelom, svakodnevno svjedoči da se pridržava pet glavnih odredbi te vjere - ‘Pet stubova islama’. A ti su:
1. Šahadah; naglašavanje - Nema Boga osim Boga i Muhamed je Njegov glasnik (prorok).
2. Salat; obavljanje ritualnih molitvi pet puta dnevno.
3. Savm; post i samokontrola cijeli mjesec Ramadana.
4. Zakat; davanje milostinje siromacima od najmanje 2,5 posto ušteđevine.
5. Hajj; ako je moguće, najmanje jednom u životu hodočast u Meku.
Stoga, svaki onaj tko se ne pridržava tih pravila, a pogotovo onaj tko se iz bilo kojih razloga i pobuda uključio u boljševički ateistički tabor, tim činom postaje odpadnik od vjere, nevjernik, u ovom slučaju sluga šejtana i ne može se zvati muslimanom. I sam bivši Titov pukovnik Ozne, odmetnik Adil-beg Zulfikarpašić, morao je na koncu priznati da su u podpunosti lažne tvrdnje da u hrvatskoj vojsci nije bilo visokih častnika muslimana.

Evo nepodpuna lista muslimana viših častnika Hrvatskih Oružanih Snaga NDH:
General Junuz Ajanović, zapovjednik XII divizije u Brčkom. (Obješen u Beogradu 1945. s 38 hrvatskih generala i viših časnika). Predsjednik komunističkog suda koji ih je osudio na smrt bio je Miloš Minić, kasniji Titov ministar.
General Muhamed Hromić bio je pročelnik odjela u Ministarstvu Hrvatskih Oružanih Snaga za vezu s njemačkim vojnim jedinicama na području NDH. General Hromić je poslije povlačenja hrv. vojske u Austriju izručen od strane Engleza Titovim dželatima i, poslije strašnih mučenja, obješen.

Nepodpuna lista muslimana viših častnika HOS-a:
1) Pukovnik Osman Čengić, zapovjednik konjaničkog sklopa u Sarajevu (Titovi dželati objesili su ga 1945.).
2) Pukovnik Hasim Torlić, zapovjednik Banja Luke (nestao u Titovim kolonama smrti).
3) Pukovnik Ismet ef. Muftić, vojni muftija HOS-a (Titovi dželati objesili su ga 1945. na ulaznim vratima u džamiju na trgu Kulina bana). Kako bi što više hrvatskom narodu povriedili rane, sinovi i kćeri boljševičkih krvnika taj trg danas zovu “Trg žrtava fašizma”.
4) Pukovnik Salko Alikadić, zapovjednik pješačke pukovnije (pao u borbi na Ozren planini kod Gračanice 1941.)
5) Pukovnik Avdaga Hasić, zapovjednik XII. ustaškog zdruga i zamjenik zapovjednika XII. divizije u Brčkom (izvršio samoubojstvo  u Lavamündu u Austriji, pokopan u Wolfsbergu).
Ovdje želim napomenuti da sam 1960., neznajući da idem na put preko masovnih grobova mojih sunarodnjaka i bližih rođaka i hrvatskih vitezova poput pukovnika Avdage Hasića, generala Tomislava Rolfa, prešao austrijsku granicu baš u Lavamündu odakle sam bio odpremljen zatvor u Wolfsbergu.
6) Pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, zamjenik zapovjednika XII ustaškog zdruga (umro u Njemačkoj 1977.). Imao sam posebnu čast upoznati ovog hrvatskog viteza prilikom njegova posjeta Kanadi. Tom prilikom opisao mi je kako je pukovnik Hasić izvršio samoubojstvo: “Kad smo se poslije borba, najprije u Posavini, a onda dalje kroz šume, probili do Austrije, Englezi su već bili razoružali našu vojsku i vratili je Titinim partizanima. Kad je to vidio, Avdaga mi reče - Ibro izgleda da Hrvatske više nema. Rekoh mu da i meni tako izgleda. On na to zaplaka i, onako sam sebi reče - E Avdo kad nema Hrvatske ne treba ni tebe - izvadi svoj samokres i izpali sebi u sljepoočicu”.
7) Pukovnik Asim Tanović, zapovjednik VII. ustaške pukovnije (obješen 1945.).
8) Pukovnik Husein beg Biščević, zapovjednik 4. puka i zamjenik zapovjednika XIII. dobrovoljačke divizije (nestao u Titovim kolonama smrti).
9) Pukovnik Šemso Hasandedić, zapovjednik grada Sarajeva (obješen 1945.).
10) Pukovnik Muharem Aganović, zapovjednik oružničkog krila za iztočnu Bosnu (zarobljen, mučen i osuđen na 18. godina “strogog zatvora” - umro u zatvoru).
11) Pukovnik Šemso Hajrović, sudac vojnoga suda (obješen u Mostaru 1945.).
12) Pukovnik Muhamed Riđanović, liječnik (nestao u Titovim kolonama smrti).
13) Dopukovnik Akif Handžić, vojni muftija HOS-a za Bosnu i Hercegovinu (obješen na Baš Čaršiji u Sarajevu 1945.)
14) Dopukovnik Muhamed Hadžiefendić, zapovjednik tuzlanske dobrovoljačke pukovnije. (strijeljan od partizana 1943., nakon izdaje pukovnika Sulejmana Filipovića koji je grad predao partizanima)
15) Dopukovnik Mihat Topčić, zapovjednik ustaške milicije u Posavini (poginuo u obrani Modriče).
16) Dopukovnik Sirija Hadžić, zapovjednik Požege (zarobljen od titovih partizana 1944., strašno mučen - živ oguljen u partizanskoj komandi u Zvečevu nedaleko od Požege).
17) Dopukovnik Ferid Cerić, zamjenik zapovjednika 6. domobranske pukovnije (nestao u Titovim kolonama smrti).

dddd

18) Dopukovnik Adnan Đemičić, zamjenik zapovjednika oružničkog krila za iztočnu Bosnu (osuđen na 16 godina “strogog zatvora” - umro u zatvoru).
19) Bojnik Hasan Saračević, zapovjednik ustaške bojne (nestao u Titovim kolonama smrti).
20) Bojnik Nedžib Tafro, zamjenik zapovjednika dojavne škole u Požegi (zarobljen od četnika - partizana u Foči 1941. - živ klan i nedoklan polumrtav bačen u Drinu).
21) Bojnik Ahmed Cerić, obskrbni častnik XIII. divizije (sudbina nepoznata).
22) Bojnik Osmanagić, zapovjednik oružničkog krila u Tuzli.
23) Bojnik Tahir Alagić, proslavljeni zapovjednik XIV. oklopnog odjela 369. dobrovoljačke legionarske “Vražje divizije” (Vratio se 1948. u Hrvatsku u “Kavranovoj grupi”. Strijeljan u Zagrebu u rujnu 1948.).
24) Bojnik Idriz Delić. (Poginuo 1943. na Grmeč planini u proganjanu Tita i njegovih bandita.)
25) Bojnik Hasan Ćatović - i još niz drugih.
………..Jasno je da ti naši novopečeni Bošnjaci vrlo malo znaju o svojoj vlastitoj prošlosti pa neznaju da su se bosanski ustanici koji su se pod vodstvom bega Filipovića 1878. digli protiv austrougarske vojske (kojom je, da ironija bude što veća, zapovijedao Hrvat iz Like, general Josip Filipović) zvali USTAŠE, te da je, u čast tim ustanicima, 51 godinu kasnije veliki prijatelj i zaštitnik bosansko-hercegovačkih muslimana, dr Ante Pavelić revolucionarnom pokretu protiv drugog, srbijanskog, okupatora dao ime USTAŠA.

Uz minimalnu promjenu ovi stihovi pjesme o tim prvim, bosanskim ustašama bili u jezgra ustaške koračnice za vrieme NDH.

Na Borcima kraj Jezera leži ranjenik
Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik.
Puška puca a top riče barut miriše,
A ustaša na Borcima ranjen uzdiše.
Ne plaši ga grom pušaka ni topova jek
Dom, sloboda, vjerna ljuba rani su mu lijek.

Nu, očito je da je 50 godina srbokomunističkog “preodgajanja”  učinilo svoje, tako da danas veliki broj bosansko - hercegovačkih “muslimana”, koji su to samo po arabskim ili turskim imenima, boluje od štokholmskog sindroma.
“Stockholm syndrome” je psihološki fenomen, neka vrst traumatskog bondinga (veza) gdje žrtva osjeća i izražava simpatije prema agresoru.
Kad žrtva počne vjerovati u iste vriednosti kao i agresor, počne misliti kao i on, žrtva u agresoru više ne vidi nikakvu opasnost. Očito “Stockholm sindrome” je misnomen za taj fenomen jer, od svih ljudi na svijetu, on se najviše očituje u glavama današnjih Bošnjaka, pa bi mu najbolji naziv bio  - Bosnian syndrome.


Pjesma čitateljice iz Australije

DR. MILE BUDAK
(Pred komunističkim sudom)

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. rujna 2013. u 20.50 sati

GOSPIĆ - Ovu smo pjesmu Marije Dubravac, napisanu još 1972. u Melbournu dobili od jednog čitatelja i suradnika iz Švicarske.

DR. MILE BUDAK

(Pred komunističkim sudom)

Na čelu vlade uđe u sudnicu
Bez truna straha u oku svom.
Ponosno, muški, ispred sudca stade
Kličući: >Za Poglavnika! Za Dom!<

Vlada za njim k'o jedan viknu:
>Spremni!< Časkom nastade muk...
Tisuću srpskih očiju tada
Upre se u njih ko strijele luk.

>Evo nas, tu smo!< Budak im reče,
>Ali ni jedan od nas nije kriv.
Časno služismo Nezavisnoj svojoj,
Njoj vjeran bit će svaki, dok je živ!

Nemate nas pravo na račun pozivat,
Ne priznajemo ove zemlje sud.
Da itko od nas milost vašu moli,
Bio bi kukavica, izdajnik i lud.
Ne istražujte nas, zalud vam trudi,
Nitko vam od nas neće ništa rijet.
Spremni bijasmo prije i sada
Za Hrvatsku Zemlju živjet i mrijet.<

Opet odjeknu gromki lijepi pozdrav
Opet nastade u sudnici mir.
Mahom osuda za osudom pade,
Krvoloci stadoše slaviti pir.

>Krivi ste! Krivi! Na smrt, na vješala!<
Urlao Srbin i star i mlad.
>Smrt banditima! Smrt ustašama!
Smrviti treba sav Zagreb grad!<

Budak bez straha osudu primi,
Miran k'o janje ode u smrt.
Izusti: >Bože, za Dom mrijem rado,
Al' ne daj im mo'ga Zagreba strt.<

Stratište bi mu maksimirska šuma,
Izdahnu Mile ko Isus Krist.
Ostavio nam  ''Ognjište'' svoje
I lik domoljuba, sjajan i  čist.

   

Pismo iz Toronta

MOLITVA GOSPODNJA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. rujna 2013. u 13.55 sati

Piše Zvonimir R. Došen

Molitva Gospodnja ( Oče naš ) nije više dozvoljena u većini škola u svim “modernim” zemljama, jer se u njoj spominje riječ Bog. U svezi s tom odredbom petnaestgodišnji dječak, u Winnipegu u Kanadi, napisao je slijedeću “Školsku molitvu”, za koju je od svoga ‘zaostalog’, ‘nemoderniziranog’ učitelja dobio odličnu ocjenu -‘A+’.

“Sad ja sjedim u školi
Gdje moliti je protiv propisa
Jer ovaj veliki narod pod Bogom
Smatra spomen Njega vrlo čudnim.
Ako Sveto pismo sad razred citira,
On povrjeđuje ustavna prava.
I svaki put kad glavu ja sagnem
Postaje Federalna stvar sad.
Naša kosa može biti ljubičasta,
 narančasta ili zelena,
To nije prekršaj; to je scena slobode....
Zakon je specifičan, zakon je precizan.
Molitve izrečene naglas su ozbiljne opačine.
Jer moliti u javnoj dvorani
Moglo bi povrijediti nekoga tko vjere uopće nema.
Sami u šutnji moramo mi meditirati,
Božje ime je zabranjeno od Provincije.
Dozvoljeno nam je psovati i oblačiti se kao nakaze,
I probadati naše nosove, jezike i lica....
Zabranili su puške, ali najprije bibliju.
Ako citiram tu Dobru knjigu to me čini odgovornim.
Možemo birati noseću Staru Kraljicu,
I ‘neženjena tatu’ našeg staroga kralja.
‘Neumjestno’ je učiti što je pravo a što krivo,
Uče nas da takva ‘rasuđivanja’ nisu umjesna.
Mi možemo dobiti naše kondome i kontraceptive,
Učiti o čarobnjaštvu, vampirima i totemima.....
Ali o Deset zapovijedi nije dozvoljeno,
Ni jedna riječ o Bogu ne smije stići do ove rulje.
Strahovito je ovdje, moram ispovjediti,
Kad kaos vlada škola je u neredu.
Tako, Gospodine, ovu tihu molbu ja činim:
Ako slučajno budem ustrijeljen; Moju dušu, molim, uzmi!  Amen”

 

ORIGINALNI  TEKST NA ENGLESKOM

Now I sit me down in school
Where praying is against the rule
For this great nation under God
Finds mention of Him very odd.
If scripture now the class recites,
Ir violates the Bill of Rights.
And anytime my head I bow
Becomes a Federal matter now.
Our hair can be purple, orange or green,
That’s no offence; it’s a freedom scene..
The law is specific, the law is precise.
Prayers spoken aloud are serious vice.
For praying in public hall
Might offend someone with no faith at all.
In silence alone we must meditate,
God’s name is prohibited by the Province.
We’re allowed to cuss and dress like freaks,
And pierce our noses, tongues and cheeks...
They outlawed guns, but FIRST the Bible.
To quote the Good Book makes me liable.
We can elect a pregnant Senior Queen,
And the ‘unwed daddy’, our Senior King.
It’s ‘inappropriate’ to tech right from wrong,
We are taught that such ‘judgements’ do not belong..
We can get our condoms and birth controls,
Study witchcraft, vampires and totem poles....
But the Ten Commandments are not allowed,
No word of God must reach this crowd.
It’s scary here I must confess,
When chaos reigns the school’s a mess.
So, Lord, this silent plea I make:
Shod I be shot; My soul please take !  Amen

Kako vidite, na engleskom  ova ‘molitva’ je sročena poput pjesme.
Naravno, to u prijevodu na druge jezike nije moguće učiniti.
Ipak mislim da ono što ovaj današnjicom nezatrovani dječak u njoj kaže, na svakom jeziku, upozorava na perverzije i otrov s kojim je ovaj naš današnji svijet suočen.

Pismo iz Toronta

Post Mortem Zvonka Bušića

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. rujna 2013. u 18.50 sati


PIŠE RUDI TOMIĆ


Bojim se da će neprijatelj Hrvatske sada Bušićevo samoubojstvo izdignuti na razinu ideala koji treba slijediti tj. po uzoru na Bušića, dignuti ruku na sebe. Bojim se da će naši neprijatelji svjesno još jače prikazivati Hrvatsku kao državu koju su stvorili udbaši i koja je nakarada od države da bi se što više ljudi iz Hrvatske iselilo i strancima naselilo.

Mučni život, tragična smrti i velebna sahrana je konačnica ovozemaljskog prebivanja Zvonka Bušića, ali njegov lik i djela ostat će zabilježena u hrvatskoj povijesti kao uzor budućim naraštajima o predanosti čovjeka za svoj narod i svoju domovinu- Hrvatsku. Tragična smrt Zvonka Bušića nije mogla zaustaviti sotoniziranu Vladu u RH da ne počini još jedno ubojstvo Vukovar, u hrvatskoj Hiroshimi, s postavljanjem tablica s ćirilicom na državne ustanove u gradu, kako bi se okuražili Srbi da je Vukovar srpskih grad. To je sipanje soli na otvorene rane branitelja i mučenika.

Milanovićeva i Pupovčeva urota odredili su ustoličenje ćirilice u Vukovaru, u kojem nije nikad bilo ćirilice samo da predahnu od aveti  'lexa Perkovića', jer znaju kad dođe nova vlast u Hrvatskoj da će ćirilica i srpske privilegije završiti za vijke vjekova. Provokacija je također upriličena kao predigra hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji u Beogradu, gdje će hrvatske nogometaše dočekati s izljevom srpske žući na igralištu kao odgovor na hrvatske prosvjede zbog uvođenja ćirilice u Vukovaru.

Prosvjedi hrvatskih branitelja i sveopćeg hrvatskog žitelja u Hrvatskoj, BiH i svijetu nisu imali utjecaj na vlastodršce, nego su, dapače, u svojim izjavama i ponašanjima bili vulgarni: ''Onome tko ne voli Hrvatsku je noćna mora vidjeti tablu na ćirilici'', izjavio je predsjednik vlade Zoran Milanović, čija je izjava gora i od najgoreg četnika Milorada Pupovca.

Samoubojstva u Hrvatskoj su epidemičnih razmjera, što upućuje na teške životne prilike i političke okolnosti u kojima se čovjek suoči s beznađem i posegne za okončanjem ''beznačajnog'' života. Udba je u Hrvatskoj počinila samoubojstva Hrvata. ''Ja osobno poznajem četiri Hrvata koji su službeno počinili samoubojstvo'', riječi su hrvatskog povratnika, čije pismo donosim u cijelosti, jer ima jednu jaku poruku koja će baciti tračak nade u srce hrvatskog čovjeka, da se suzdrži od očaja.

 

''Dragi Rudi, pročitao sam tvoj osvrt na tragičnu smrt Zvonka Bušića. U hrvatskoj emigraciji se svakog ogovaralo pa i Brunu Bušića, ali nikad nisam čuo ni jedne negativne riječi o Zvonku Bušiću ni njegovoj supruzi Julienni.

Godinama smo u iseljeništvu pisali pisma, organizirali prosvjede i skupljali novac za njegovu obranu. Njemu nismo uspjeli pomoći, ali sve ipak nije bilo uzaludno jer je on ostao u našim zajednicama kao lik idealnog Hrvata. U ovom trenutku nije prilično napisati išta kritično o njegovoj odluci da život završi samoubojstvom. Ja osobno nisam nikad očekivao da će Hrvatska biti idealna država. Toliko desetljeća u ropstvu, ostavilo je duboke tragove ne samo na onima koji žive u današnjoj Hrvatskoj i u BiH i u iseljeništvu, i ne samo na prvoj generaciji iseljenika nego i na njihovim potomcima. Vinko Nikolić ali i drugi politički emigranti njegova naraštaja su primijetili moralnu deformiranost iseljenika koji su u iseljeništvo pristigli poslije 1971. i kasnije. Oni su odgojeni na načelu ''snađi se druže''.

Tuđman nije imao izbora. Za Hrvatsku je angažirao sve koji su se htjeli uključiti u borbu bez obzira na njihove motive. Prebjezima iz JNA priznata su sva prava koja su imali u JNA. Nije Hrvatska idealna i rijetki su idealisti poput Zvonka Bušića, ali nije Hrvatska ni tako crna kakvo se prikazuje. U njoj i sada ima dosta prostora za borbu da bude bolja. U Hrvatskoj ima mnogo čestitih ljudi koji ne upadaju u oči. Bojim se da će neprijatelj Hrvatske sada Bušićevo samoubojstvo izdignuti na razinu ideala koji treba slijediti tj. po uzoru na Bušića, dignuti ruku na sebe. Bojim se da će naši neprijatelji svjesno još jače prikazivati Hrvatsku kao državu koju su stvorili udbaši i koja je nakarada od države da bi se što više ljudi iz Hrvatske iselilo i strancima naselilo.

Samoubojstvo Zvonka Bušića bit će sigurno iskorišteno da se odgovara iseljenike od povratka u Hrvatsku. Ili će povratnike poticati na ponovno iseljenje. Primjera radi, nedavno se u Australiju razočarana vratila hrvatska obitelj potomka iseljenika iz Hercegovine koju su prevarili povratnici iz Sydneya.

Previše nam je ljudi poginulo za Hrvatsku. Previše je ranjeno. Bio sam svjedokom sreći branitelja koji je bio sretan kad je nakon drugog rezanja ostatka nogu mogao u krevetu malo sjesti.'' 
Branko Barbić, Hrvatska

Neprijatelju je uspjelo oduzeti život Zvonku Bušiću, ali ne smijemo dopustiti da njegov zadnji životni čin bude uzor hrvatskim braniteljima i državotvornim rodoljubima jer je za ostvarenje slobode u Hrvatskoj već proliveno more krvi.

Nisam siguran ali vjerujem da nijedan hrvatski biskup nije došao na sprovod i zbog toga da se ne bi potaklo potencijalne samoubojice da slijede Zvonkov primjer. Premalo nas je i treba čuvati svaki život.

Događaji u Hrvatskoj traže odgovor kojeg se ne smije odgađati. Ima mnogo načina kako se može pobijediti zlotvore na Markovom trgu i na Pantovčaku, ali prije toga treba stvoriti hrvatsko zajedništvo državotvornih Hrvata. Tko se ne odazove vapijućem pozivu udruženja taj pljuje po svim hrvatskim žrtvama, i ovoj zadnjoj – Zvonku Bušiću.

In memoriam

Mučan život i tragična smrt Zvonka Bušića

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. rujna 2013. u 23.45 sati


Piše: Rudi Tomić


Kad je stigla tužna vijest iz Hrvatske da je danas, u nedjelju ujutro, 1. studenog 2013., pronađeno mrtvo tijelo Zvonka Bušića u njegovoj kući u Rovanjskoj blizu Zadra, suzdržao sam se od zaključka, ali nakon izvješća Zvonkinih prijatelja i službenih informacijama suočio sam se s stvarnošću: mučenički je život – i tragično je preminuo!

Ipak, ne mogu vjerovati da je čovjek s takvim čvrstim karakterom, s voljom za život i ljubavlju za domovinom, podigao ruku na sebe i ostavio u tuzi svoju suprugu, suputnicu i suborca, obitelji, rodbinu, brojne prijatelje i znance, pa i veliki broj državotvornih istomišljenika.

Mogao smo, naime, očekivati od Zvonka neke drastične odluke, čak i izvan zakonskih okvira, jer u životu on nije poštivao zakone koji nisu bili pravični. U njegovoj duši nije bilo kompromisa između dobra i zla, a nije se bogme puno ni predomišljao ako je trebalo suprotstaviti se protiv svih ljudskih zala. Njegov hrvatski nacionalni idealizam bio mu je barometar u životu; vjerovao je u Boga i imao je nada da će za vrijeme svoga života vidjeti oslobođenu Hrvatsku. To je i doživio.

Ali, dočekao je oslobođenje Hrvatske u američkom zatvoru, gdje je čamio 32 godine zbog preuzimanja američkog putničkog zrakoplova, iz kojeg je prisilio New Times da objavi memorandumom o položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji, a u letu preko Atlantika (od New Yorka do Pariza) bila je informirana svjetska javnost o strahotama koje čini četničko-komunistički režim u Hrvatskoj.

Uspjeh je bio izvanredan, ali kazna je bila drastična. Nikad se nikome nije požalio da mu je teško izdržavanje zatvorske muke u američkim zatvorima. Nikada se nije požalila ni njegova supruga, koja je također bila sa Zvonkom u akciji i na izdržavanju  kazne.

Američki su zatvori vjerojatno jedni od najokrutnijih zatvora u svijetu. Pokojni Drago Sudar, koji je također prošao sve zatvorske torture u američkim  zatvorima (od službenog osoblja do zatvorenika, mahom američkih crnaca, meksikanskih drogaša i multinacionalnih mafijaša), tijekom posjeta i dopisivanja dao mi je jasnu predodžbu što se sve događa u zatvorskim ćelijama, a on je bio u stalnoj vezi sa Zvonkom, pa sam tako donekle imao uvida i u Zvonkine zatvorske okolnosti.  

Hrvatska je emigracija ponižena i odbačena

Kada razmišljam o sudbini hrvatskih emigranata, koji su dali svoje živote za Hrvatsku, te o onima koji su dali sve od sebe – izuzev života, a kako su bili omalovažavano dočekani, primljeni u RH od oni koji su od nas uzeli novce, a potom uzeli i vlast u Hrvatskoj, te vladaju s istim metodama s kojima je vladala Jugoslavija, protiv koje smo se borili i koju smo vojnički uništili.

Doduše, ima veliki broj emigranata, koji su u emigraciju došli iz različitih potrepština, među kojima ima i avanturista, provokatora, izdajica i ubojica, koji su se vratili u prvih mah i zauzeli visoke položaje u državnim institucijama, obogatili se u privatizaciji i uživaju u raskošnosti.

Zvonko je sve to imao u vidu, i nakon izlaska iz američkog zatvora, i povratka u Hrvatsku, mislio je da može sa svojom osobom, koju nije trebalo predstavljati, unijeti duh zajedništva u hrvatske desničarske stranke, strančice i udruge, kako bi stvorili zajedničku višestranačku udrugu, koja bi se mogla suprostaviti izdajničkoj i srbo-komunističkoj Vladi u Hrvatskoj.

Konačno se Zvonko uvjerio da mnogi čelnici nacionalnih (desničarskih) stranaka, koji su verbalni  ''domoljubi, rodoljubi i državotvorci'', nisu ništa bolji od onih koji su na vlasti, jer su zaraženi egoizmom i samodopadljivošću, kojim je stalo do položaja, isto kao i onima koji danas vladaju u RH.

Zvonko nije našao sebe u Hrvatsko, kao što nije našao sebe u oportunističkoj i minimalističkoj emigraciji, koji su u naše vrijeme bili u većini. Teško je zamisliti, da sva ona očekivanja, nade i želje, koje je Zvonko imao dok je robovao, u njemu razbuktati razočarenje u hrvatski narod kojeg je volio više nego samog sebe, jer sebe je dao na oltar za hrvatsku državu.

Jugoslavenska propaganda, kao i današnji režimski mediji u RH imaju isto gledište glede Zvonke Bušića – da je terorist, a 43.000 četnika, komunista, udbaša i Titovih sljedbenika kojima je dokazano da su zločinci, jer su ubijali i klali u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću, kao i u vrijeme Osloboditeljskog rata (Domovinskog rata) - njih se tretira slobodnim građanima RH. S druge strane, srpska nacionalna manjina ima isti broj zastupnika (3) u hrvatskom saboru, koliko ima cijela hrvatska diaspora - polovica hrvatskog pučanstva! Samo čovjek koji nema razuma može razumjeti ovakvu apsurdnost!  

Zvonko Bušić će ostati simbol hrvatstva

Dok je bio živ Zvonko je bio simbol muke i patnje u hrvatskoj emigraciji, ali očito nije bio prihvaćen u Hrvatskoj, jer ono zašto se je borio u suprotnosti je s onim s čime se susreo u (ne)slobodnoj i (ne)demokratskoj RH. Hrvatski se narod hrani s malodušnošću, malonacionalnošću, malokatoličanstvom, maloljudstvom i nimalo volje za žrtvu, a najbolji naputak je sebičnosti. Prije dva desetljeća Hrvati su bili uzor herojstva u svijetu, a danas ih se može samo prepoznati na nogometnim utakmicama hrvatske reprezentacije.!

U Hrvatskoj je domoljublje prihvatljivo, ali nacionalizam je rak-rana, ili kako jedan umišljeni novinar napisao: 'tinjajući žarište mržnje''. No, Zvonko je imao drugačije tumačenje, jer je upravo zbog manifestiranje hrvatskog nacionalizma dobio drakonsku zatvorsku kaznu.

Kada se čovjek oduči da oduzme život sam sebi, onda je to krajnje ishodište koje je moguće učiniti u tom sudbonosnom vremenu, a ako to ljudi čine još pri punoj svijesti, kao što je Zvonko bio, jer je ostavio dva pisma; jedno svojoj obitelji i drugo hrvatskom narodu, onda je to bezizlaznost - odluka u očaju. Na žalost, nije Zvonko jedini koji je sebi oduzeo život, naime ima više od 2000 hrvatskih branitelja koji također nisu mogli više živjeti u Platonovoj pećini (kako je Zvonko Bušić nazvao Republiku Hrvatsku), pa su svojim životom ukazali i posvjedočili na zlodjela koja su ih natjerala na najdrastičniju smrt.

Koliko god nije prihvaćeno samoubojstvo s ljudskog i Božjeg gledišta, kao odgovor na bilo kakvu životnu prisilu, suosjećan s onima koji su se odlučili na takvo okončanje života, jer su vjerojatno došli do prepreka koja su više i jača od njihove ljudske izdržljivosti.

Možda će smrt Zvonka Bušića probuditi i pobuditi duše hrvatskog naroda, možda više nego što su to bile njegove riječi i djela, pa će u znak žrtve koju je doprinio za Hrvatsku, biti ponukani da se trgnu iz učmalosti, oslobode od sebičnosti i organiziraju hrvatsko zajedništvo, koje će pobijediti vladajuću crveno-crnu kliku i sve neprijatelje hrvatskog naroda. Aleluja!

Možda se u Hrvatskoj neće podići spomenik pokojnom Zvonku Bušiću, ali to nije ni bitno, jer on je za vrijeme svog života podigao spomenik sam sebi, kojeg neće moći srušiti zlobnici, antihrvatski i antikatolički neprijatelji, jer je učvršćen u srcima i dušama hrvatskih državotvornih rodoljuba.

S bolom u duši uručujem sućut ucviljenoj supruzi Julienni - Zdravki, ožalošćenoj obitelji i svim Hrvatima u obje domovine, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i u svijetu, koji suosjećaju tužni svršetak mučnog života pokojnog Zvonka Bušića. Pomolimo se Isusu Kristu za njegovu dušu da po Isusovom milosrđu dođe u Kraljevstvo nebesko. Mučeniče, neka ti bude laka hrvatska gruda za koju si živio i u kojoj si preminuo!

Pismo iz Toronta

Vrhunski Izumitelj, Supergenij i Enigmatični Mistik  Nikola  Pejnović “Tesla”

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. kolovoza 2013. u 21.00 sati

Piše: Zvonimir R. Došen

Mnogo toga je napisano o ovome uistinu zagonetnom čovjeku koji je, slobodno možemo reći, izumio moderni svijet u kojeme mi danas živimo i uživamo plodove njegovog rada.
Svojim brojnim izumima, od kojih je možda najpoznatiji onaj naizmjenične struje, koji je u takorekuć jednome momentu, u tehnološkom pogledu, preobrazio ondašnji primitivni svijet i postavio temelje skoro svim varijantama današnjih tehnoloških postignuća.
Bez ovoga i još nekih drugih njegovih izuma današnji svijet ne bi bio u stanju prehraniti ni polovicu današnjeg  pučanstva, a da i ne govorimo o stilu i kvalitetu   toga života. Nikola se rodio u malom zaseljku pod brdom Bogdanić kod Smiljana, nedaleko od Gospića, u obitelji pravoslavnog svećenika, Milutina Pejnovića. Milutin Pejnović imao je ptero djece, tri kćeri, Milku, Maricu i Anđeliju, i dva sina Danijela i Nikolu. Pod Bogdanićem je uz put koji iz Smiljana vodi prema selu Bužim bilo 10 obitelji s prezimenom Pejnović, pet ih je bilo rimo - katoličke, a pet iztočno - pravoslavne vjeroispovijesti. Stanovništvo svih sela i zaseljaka u okolici, Smiljana, Bužim, Rastoka, Trnovac, Zaoštra, Brezovo polje, Jadovno, Žitnik, Oteš, Pazarišta itd., bilo je u vrieme Nikolnog djetinjstva, 99posto rimo - katoličke vjere. Nu, uz ovih pet obitelji Pejnovića iztočno - pravoslavne vjere, u zaseljcima Podkraj i Kolakovica, između Smiljana, Trnovca i Gospića bilo je još desetak pravoslavnih obitelji Lemaića i Basarića. Svima i svakome iz gore nabrojenih sela i šire okolice poznato je da se ovo pučanstvo iztočno - pravoslavne vjere, bez obzira na razna tumačenja o podrijetlu, nikada nije osjećalo da pripada nekakvoj srbskoj zajednici,a još manje Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja, uzgred rečeno, u Hrvatskoj uobće nije postojala sve do 1922. godine. Nije se tu gledalo na to da li je netko bio ove ili one vjere. Kad bi se na primjer u Trnovcu, Smiljanu, Rastoki, i drugim selima slavio katolički Božić, Uskrs ili bilo koji blagdan, u mnogim kućama gosti su bili Lemaići, Basarići i Pejnovići, a kad bi se kod njih slavili pravoslavni blagdani, onda su u goste uvijek pozivani Pavelići, Brkljačiči, Kovačevići, Marasi, Uzelci, Radoševići i dr.. (da napomenem, svi Uzelci, Kovačevići i Radoševići u tome kraju su Hrvati rimokatoličke vjere). Sve je to bilo tako negdje do 1922., kad je u hrvatskoj Liki odjednom “uskrsla” Srpska Pravoslavna Crkva, te kad je za paroha u Smiljan postavljen velikosrbin, četnik, prota Matija Stijačić, a za “ravnatelja” gospićke bolnice superčetnik, dr. Petar Zec. Od tada su svi pravoslavci trebali automatski postati “pravoslavni Srbi”, svi katolici “pokatoličeni Srbi”, a čitava Lika, “Srpska Lika”. To je vrlo sažet opis onoga što se tada zbivalo u tim našim hrvatskim krajevima.
Nu, ovdje je najvažnije da se, barem ukratko, pozabavimo biografijom čovjeka o kojemu je riječ. Najprije, mnogima je poznato (a mnogima izgleda nije) da nigdje u Lici,a posebno u Smiljanu i okolici nije nikada postojalo prezime Tesla. Jedino je u nekim selima iztočne Like postojalo prezime Teslić. Jedan od tih Teslića - četnik s petokrakom na kapi, (isto mu je bilo ime Nikola), po ulazku partizana u Gospić 4. travnja 1945., u jednoj noći, u Bilajskoj ulici nožem je usmrtio šezdeset i četvero hrvatskih staraca, žena i djece.
Nikolino prezime, kao i prezime svih njegovih očinskih predaka bilo je Pejnović, a ne Tesla.  “Tesla” je nadimak koji  je dobio njegov djed radi toga što je imao velike izbočene prednje gornje zube koji su naličili na alatku zvanu tesla. Tesla (na engleskom “adze”) je vrsta pokučene, alatke kojom su naši stari kopali drvena korita ( tkzv. škipove ) u kojima se mjesilo tijesto za kruh ili solilo meso. Svi u onome kraju, kad bi govorili o nekome iz Nikoline obitelji rekli bi “Teslini”, a ne Tesle, što samo po sebi znači da taj naziv, barem u Lici, može samo značiti - potomci nečijeg imena ili nadimka, a nikako prezimena. Postavlja se pitanje zašto je onda Nikola, najprije u Americi, a kasnije u širem svijetu, poznat samo pod prezimenom Tesla. Svi mi koji smo kao emigranti dospjeli u Ameriku, Kanadu i druge bivše (?) anglosaksonske kolonije možemo vrlo lako na to odgovoriti.
Za ondašnje Amerikance i Kanađane, svi imigranti koji nisu bili anglosaksonskog podrijetla bili su mizerni DPs (kratica za ponižavajući naziv - Displaced Person). Ne daj Bože da si u njihovoj nazočnosti progovorio hrvatskim ili kojim drugim za njih stranim jezikom, a da i ne govorimo o imenima i prezimenima koje oni nisu bili u stanju izgovoriti ili, radi svoje umišljene superiornosti, nisu time željeli kontaminirati svoj “civilizirani” rječnik. Još i dan danas oni (i kad hoće) nisu kadri izgovoriti naša prezimena, osobito ona u kojima se jedan do drugoga nalaze dva ili tri suglasnika, ili završavaju s “ić”. Da je Nikola kad je došao u Ameriku zadržao svoje prezime Pejnović, u Americi bi ga, kad bi i htjeli, izgovarali “Pajđnovik” ili “Peđnovik”. Bez obzira na njegov nadnaravni um, s takvim prezimenom Nikola ne bi bio primljen u nijedno društvo umišljenih anglosaksonskih “inventora” pa je za prezime uzeo nadimak (nickname) svojih pređa - Tesla, koji izgovoren na engleskom zvuči puno bolje nego Pejnović, iako ga neki i danas izgovaraju “Tezla”. Isto tako, Nikolin prijatelj iz Like , prof. Pavle Radosavljević, koji je predavao na Njujorškom sveučilištu preinačio (skratio) je svoje prezime i bio poznat kao prof. Paul Rado. U New Yorku je za vrieme 1. svj. rata, pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve i Srpskog crvenog krsta, djelovala jedna velikosrbska grupa pod vodstvom prote Petra Stijačića (rođak ili brat zloglasnog Matije u Smiljanu) i zagriženog velikosrbina Mihajla Pupina.Kako piše Margaret Cheney, kad su 1917. Pupin i Stijačić pokušali organizirati sakupljanje pomoći za Srbiju, pronašli su da se svi koji su dolazili na liturgiju u njihovu pravoslavnu crkvu nisu osjećali Srbima, pa su počeli smišljati kako da “sajedine Srbe”. Tako su došli na ideju da napišu tkzv.”Deklaraciju o pomirbi Srba”, a da je, kao najviđeniji ljudi, podpišu Nikola Tesla i Paul Rado. Prof. Rado se izgovorio da radi bolesti nemože doći podpisati, a Nikola, koji je Pupina mrzio iz dna duše, odbio je podpisati, rekavši im je da ga ostave na miru.
Sve izmišljotine o Nikolinom “srpstvu”, uključivši i onu floskulu o njegovom “ponosu na srpsko pdrijetlo”, plasirali su najprije razni velikosrbski pijuni poput Mihajla Pupina i prote Petra Stijačića, a kasnije, “ u ime kralja i otačbine” sin Nikoline sestre, posrbica Sava Kosanović, što se vrlo lako može zaključiti iz onoga što piše Margaret Cheney i drugi. Kosanović je u posrbljavanju Nikole išao tako daleko da je novcem iz proračuna ondašnje Kraljevine SHS platio i podigao Nikolinom roditeljima nadgrobni spomenik u Jasikovcu kraj Gospića na kojem je on, umjesto Pejnović, dao (ćirilicom) napisati  Tesla, te izjaviti da je to naredio i platio Nikola. U to vrieme Nikola ne samo da nije imao nikakva novca, nego je bio zadužen na sve strane, a iz “Kraljevske kase SHS” dobivao je mjesečnu stipendiju od 600 dolara, što je bila vrlo lijepa svota u vrieme kad je prosječna plaća američkoga radnika bila oko 140 dolara mjesečno. Radi čega bi jedna siromašna Srboslavija slala Nikoli u Ameriku taj novac ako ne s namjerom da ga “posrbi” ? Nikola je bio slab ekonomist, uobće nije znao upravljati novcem, ali je bez sumnje bio, ako ne najveći, onda jedan od najvećih izumitelja svijeta. To sviedoči i

govor jednoga od najpoznatijih američkih inženjera, B. A. Behrend-a, na banketu kad je Nikoli darovana Edisonova zlatna medalja, (koju je on dugo odbijao primiti jer je Edisona, koji je bio poznat po prisvajanju tuđih izuma, uključujući i dobar broj njegovih, bezkrajno mrzio). Između ostaloga, Behrend je rekao “.... Kad bi mi zaplienili i izbacili iz našega industrijskog svieta rezultate rada gospodina Tesle, kotači industrije bi se prestali okretati, naši električni tramvaji  i vlakovi bi stali, naši gradovi bi bili u mraku, naše tvornice i mlinovi bili bi mrtvi i prazni”. Svoj govor Behrend je završio parafrazirajući Papinu pohvalu Isaacu Newtonu: “ Priroda i prirodni zakoni leže sakriti u noći, Bog reče “ Nek bude Tesla” i - sve je bilo osvijetljeno”.

Uz veliki broj patentiranih i nepatentiranih izuma, koje su mu u velikom broju krali Edison, Westinghose, J. P. Morgan i dr., ostao je nacrt zrakoplova - helikoptera na temelju kojega je tek prije nekoliko godina u firmi Bell - Boeing za Američko ratno zrakoplovstvo izrađen zrakoplov “Osprey V-22 Tiltrotor”, koji se s mjesta diže tako što motore s propelerima okrene vertikalno, znači da se diže (i spusta) poput helikoptera, a kad dostigne određenu visinu, okrene ih horizontalno i leti kao obični zrakoplov. Nikola, kao i mnogi drugi velikoumni ljudi, bio za neke ljude čudak, sigurno zato što je njegov um bio na daleko višoj razini od njihovog. Nikola je uvijek bio zamišljen i “odcijepljen” od sredine u kojoj se kretao. Razlog za to nije bilo samo to što je uvijek mislio o izumima. Jedan od razloga je bila tragedija koja ga je zadesila još u ranom djetinjstvu. Njegov brat Dane bio je 6 godina stariji od Nikole. Kad je Nikoli bilo 5 godina on i Dane su se igrali u kući. U toj igri Nikola je gurnuo Danu koji je niza strme stube pao u konobu. Dane je zadobio teške ozlijede od kojih je nakon nekoliko dana umro. Nikola je bio neutješiv. Iako su roditelji izjavili da je Danu udario konj, Nikola je znao istinu i cijeli svoj život u svojoj duši nosio je teški osjećaj krivnje za smrt svoga voljenog brata. Više puta je znao izjaviti da je Dane bio pravi genij, a da sve ono što on zna da je naučio od Dane. Nikola je bio vrlo religiozan, te je za svoje izume uvijek govorio da to nisu njegovi izumi, nego posao Više sile, a on da je samo instrument kroz kojega ta Viša sila ostvaruje svoje planove.
Nu, o Nikolinom životu i izumima više nekom drugom zgodom.
Ne ulazeći u razprave o genezi prezimena Pejnović i o tome odakle su se njegovi predci doselili u Liku, da li su bili Hrvati ili samo pravoslavni Vlasi, potrebno je navesti slijedeće: Malo nas je danas koji s sigurnošću možemo dokazati tko su bili i odkuda su doselili naši pređi prije 300, 400 ili 500 godina. To uopće nije ni potrebno, jer prema zakonima i praksi svih država na svietu, oni koji se kroz stoljeća rađaju u jednoj državi, bez obzira na njezin prijašnji ili sadašnji politički ili državopravni status, ne samo da tim rođenjem postaju građani, samo i jedino, te države, nego integralni i neotuđivi dio naroda koji je tu državu stvorio, svojom je domovinom nazvao i svoje ime joj dao. Ako to vriedi za sve druge, to vriedi i za hrvatsku naciju, bez obzira na to odakle su se čiji pređi u prošlim vremenima doseljavali i na koji način su se Bogu klanjali.

U nacionalno opredjeljenje po mjerilu vjerske pripadnosti, u stvari ne vjeruju ni Velikosrbi ni njihova “narodna” Crkva, ali još uvijek nisu voljni odbaciti  “Načertanije” Ilije Savića “Garašanina”, Vuka Stefanovića Karadžića i njima sličnih.
Za završetak citirati ću jedan zapis o jednoj deputaciji, od oko 50 ljudi, iz okolice Sunje koja je 1941. dočla zamoliti Poglavnika NDH, da im pomogne da prieđu s pravoslavne na katoličku vjeru.
Na tu zamolbu dr. Pavelić im je rekao da on nije nadležan za nešto takvoga i, između ostaloga, rekao i ovo: “Braćo i prijatelji ! Ja kao poglavar države, kao ni moja vlada, te i sve druge državne oblasti smatramo sve vjere koje zakonito u našoj državi postoje, jednakopravnim i slobodnim i kao takovi nemamo nikakva interesa na tome da vjernici bilo koje vjere prelaze na bilo koju drugu. Dakle, kako god mi je žao da ne mogu udovoljiti želji jednog izaslanstva naroda, molim vas da odustanete od vašega zahtjeva upravljenog na mene...”.
Nije gotovo ni završio posljednje izreke, kad iz skupine izstupi jedan starac, korači nekoliko koraka, postavi se pred njega, malo se nakloni, i poče govoriti:
- Poglavniče naš, Ti imaš pravo kada veliš da ove vjerske stvari ne spadaju na Te i da mi to trebamo reći sveštenim osobama na koje to spada. I mi ćemo to učiniti, ali evo došli smo k Tebi jer se ovdje ne radi samo o vjerskim stvarima, nego o jednom velikom našem narodnom poslu i, kako bih rekao, iz toga i velikoj važnosti po narod naših sela. Ja sam prosti seljak, ali sam već, evo vidiš, podobro star i duge godine u mom životu dale su mi i neku nauku koje morda mnogi dokturi i profesuri u njihovim školama, pa ni mnogi popovi nisu mogli naučiti.
A ja sam dao i Caru lijep broj godina, išo sam i po svijetu i mnogo sam toga naučio. Ma i kao seljak na svom gruntu, makar i nije velik, i kao otac familije, imam već lijepi broj velike unučadi i ponešto praunučadi, znam dobro da u jednoj kući ne mogu  biti dva gospodara. Kad se to dogodi, teško ti kući i familiji.
A ja znam i to, da ako u jednoj kući nema prave sloge propada kuća, a Boga mi, kad propane kuća propada i familija, jer u takvoj kući nema mira ni Božjega blagoslova. A sad poslušaj. Naši su pradjedovi, Bog zna od kada u ovoj zemlji punoj svakog Božjega dobra. U ovoj našoj domovini uvijek smo živjeli ovdje s našom braćom katolicima, kao prava braća, u najvećem bratstvu i prijateljstvu. Jedni smo druge poštovali i međuse se pomagali i nikada se nije pitalo jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući, dobar otac, dobra mati, dobar sin, dobra kćer, dobar brat, dobra sestra, vršiš li svoju dužnost prema obćini, županiji, državi, plaćaš li u redu poreze koji te pripadaju, jesi li služio Cara i jesi li dobar vojnik bio ili nisi.   Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao i moj pokojni otac, a tako je to bilo još i za moje mladosti.
Ali eto, žalibože, ti dani što sam ih ja u mladosti proživio, do kada sam već bio čovjek, bili su zadnji lijepi dani. A onda je došla nesreća, ona što je zovu nekom stranjskom rieči odnieli je đavli, kako joj kažu, neka propaganda što su je donieli oni bezposlice i landravci iz Srbije koji počeše vući se po selima i rušiti mir i bratstvo među narodom, prokleo ih Bog, njih i njihovu propagandu. I od tada sve krenu po zlu.
Ti što nosiše tu propagandu počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i za to da smo Srbi. Ma ljudi su pitali kako to? Do sada smo bili uviek Hrvati, pa kako sada od jedanput da nismo ?
Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslavni Hrvati, pa kako i zašto bi sada morali postati Srbi kada smo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji ?         Ali oni su govorili: “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi pravoslavni su Srbi, gdje god oni živjeli. Zar vi ne svetkujete svetog Savu, zar mu se ne molite i zar ne slavite krsnu slavu svetoga Save i zar ne znate da je sveti sava bio Srbin, brat srbskog cara i da je on osnovao srbsku pravoslavnu vjeru ?
Ljudi slušali i čudili se. A jednom im je moj pokojni otac rekao da što to ima s narodnosti, da naš Isus Hrist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Palestini, a mi mu se svi, i pravoslavni i katolici, molimo pa zato nikome ne pada na pamet da nam radi toga kaže da smo čifuti”.

Pismo iz Toronta

TAJNI PROTUHRVATSKI ANGLO-BOLJŠEVIČKI “SYMBIOSIS CONSTRUCT”

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. klovoza 2013. u 21.00 sati

Piše Zvonimir Došen

TORONTO - Symbiosis Construct je tradicionalna vrsta britanske kooperacije i udruživanja  sa svim vrstama organizacija i udruga (uključujući i terorističke) čiji su konačni ciljevi isti ili slični njihovim. Sudionici ‘Constructa” ne moraju se međusobno voljeti nu glavno je da su im konačni ciljevi isti.
Već više od deset godina među Hrvatima u dijaspori i Domovini postoje razna tumačenja o tome tko su pravi začetnici izdaje, progona i izručenja haškome tribunalu hrvatskih branitelja. Ovdje u dijaspori više puta sam slušao -’Ma nisu Račan i njegovi esdepeovci krivi’. ‘Oni su se bojali išta takvoga poduzeti’ itd., itd.

Nedavno sam putem e-maila dobio kopiju zapisnika s jednog vrlo tajnog satanka britanskog veleposlanika u Hrvatskoj i britanske tajne službe “MI6” s Ivicom Račanom i njegovim jugoboljševicima.

Riječ je o sastanku održanom 2003. godine na kojem je utanačena koluzija (tajni ugovor) Ivice Račana i njegovih jugoboljševika tada (i opet danas) na vlasti u Hrvatskoj) i eksponenata odavna poznate britanske antihrvatske ‘Foreign Policy’. Ovaj dokument jasno dokazuje tko su pravi inicijatori i animatori progona, hapšenja, zatvaranja i izručivanja ‘Haškome tribunalu’ nevinih hrvatskih branitelja.

Mislim da je ovaj strogo tajni zapisnik prvi put dospio u javnost zaslugom dra Milana Vukovića ali, radi bojazni od represije od jugokomunista koji su sudjelovali u toj izdaji, a danas su (opet) na vlasti, o njemu se navodno ne smije pisati i govoriti u Hrvatskoj.

Zapisnik u cijelosti glasi:
Citiram:
REPUBLIKA HRVATSAKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA - VRLO TAJNO
RAVNATELJSTVO POLICIJE
Zgreb 7. veljače 2003. godine
Dostaviti: osobno predati n/r gospodinu Ranku Ostojiću, ravnatelju policije
BILJEŠKA
sa sastanka sa predstavnicima britanskog veleposlanstva i britanske obavještajne službe održanog u prostorijama Vlade RH i Ravnateljstva policije MUP-a RH dana 5. veljače 2003. godine s početkom u 12:30 h

Sastanak je održan u dva dijela a prisustvovale su slijedeće osobe:               

1. dio sastanka održan u prostorijama Vlade RH, Markov trg 2, Zagreb
Republika Hrvatska:

g. Ivica Račan, predsjednik Vlade RH, g. Paro, veleposlanik RH u Velikoj Britaniji
g. Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova RH, g.         Ranko Ostojić, pomoćnik ministra - ravnatelj policije - MUP-a RH, gđa. Tajana Banovac, tajnik Ravnateljstva policije - u svojstvu prevoditelja

 

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske:
g. Nicolas Jarrod, britanski veleposlanik u RH, g. Gareth Lungley, prvi tajnik (politički) britanskog veleposlanstva u RH, g. Boyd, britanska obavještajna služba
2. dio sastanka održan u prostorijama Ravnateljstva policije, Ilica 335, Zagreb
g. Ranko Ostojić, pomoćnik ministra - ravnatelj policije, MUP-a RH, g. Dragutin Cestar, načelnik Uprave kriminalističke policije, Ravnateljstvo policije, MUP-a RH, g. Gojko Marković, načelnik odjela za opći kriminalitet, Uprava kriminalističke policije, Ravnateljstvo MUP-a RH, gđa. Tajana Banovac, tajnik ravnateljstva policije - u svojstvu prevoditelja, g. Gareth Lungley, prvi tajnik (politički) britanskog veleposlanstva u RH i g. Boyd, britanska obavještajna služba

Tema sastanka - traganje za optuženikom Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, hrvatskim generalom Antom Gotovinom.

Tijekom prvog dijela sastanka održanog u prostorijama Vlade RH, predsjednik Vlade RH, gospodin Ivica Račan je naglasio spremnost i odlučnost hrvatske Vlade za suradnju s Haškim sudom po svim slučajevima, tako i u slučaju gospodina Ante Gotovine.
Također je naglasio i spremnost hrvatskih vlasti za razmjenu saznanja o predmetnom slučaju s relevantnim inozemnim službama, čija pomoć je dobrodošla, pri čemu je posebno istaknuo stručnost i iskustvo britanskih službi posebice uzevši u obzir dobre odnose RH s Velikom Britanijom i želju Vlade RH da te odnose i dalje unaprijedi.

Gospodin Nicolas Jarrod, britanski veleposlanik u RH, je istaknuo da je Velika Britanija spremna Republici Hrvatskoj pružiti svu potrebnu pomoć u navedenom predmetu i s tim ciljem je preporučio svoje suradnike, gospodu Lungleya i Boyda kao osobe za suradnju po predmetu.

Gospodin Ivica Račan je sa zadovoljstvom prihvatio ponuđenu pomoć i uz preporuku gospodina Šime Lučina, ministra unutarnjih poslova RH, imenovao gospodina Ranka Ostojića, ravnatelja policije MUP-a RH koordinatorom suradnje s britanskim vlastima po navedenom predmetu.

Tijekom drugog dijela sastanka, koji se održao u prostorijama Ravnateljstva policije, g. Ostojić je svoje suradnike, gospodu Cestara i Markovića upoznao s britanskim kolegama i obavijestio ih da je zadužen za koordinaciju suradnje s britanskim vlastima po predmetu, te im naložio da razmjene saznanja koja hrvatska policija posjeduje o predmetu s britanskim kolegama te da istaknu područja na kojima bi im bila korisna njihova pomoć.

Za svakoga tko je imalo upućen u poznatu arogantnost, double-dealing i otvoreni bezobrazluk britanske vanjske politike ovo ne može biti nikakvo iznenađenje. Kontra svim međunarodnim odredbama i konvencijama Britanci su odkad postoje sebi uzimali pravo miješanja u interne poslove drugih država, osobito onih koje su željeli destabilizirati, kontrolirati i na koncu uništiti.
Razumljivo je da im to nikad ne bi uspjelo bez koluzije s domaćim izdajnicima kojih ima u svakom narodu, a ovaj zapisnik je samo još jedan dokaz da je malo naroda koji se u tome mogu takmičiti s nama Hrvatima.

Ovaj zapisnik je samo još jedan od tisuća dokaza da su za sva zla koja se hrvatskom narodu događaju od 2001. do dan danas glavni krivci jugo-boljševici počevši od Račana, Mesića, Pusićke, Josipovića, Milanovića, Ostojića pa do najnižeg člana njihovih izdajničkih  udruga.
Ništa manju krivnju ne snose ni oni koji ih su ih svojim glasovima (ili abstencijom)postavili na vlast.
Za Dom Spremni!

ppp

NEMA RATA GDJE NIJE HRVATA


Borci viču - konja!, a mornari - jedra, a ja opit klikom vasione vila - i ja kličem - krila! krila! krilaaa!


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
9. kolovoza 2013. u 22.45 sati

Piše Zvonimir R. Došen


Čitam zapise iz američkih vojnih arhiva o hrvatskim ratnim pilotima za vrieme 2. svjetskog rata i primjećujem da i onda kad su preuzeti iz onih njemačkih iz 2. svjetskog rata  nisu popraćeni nikakvim negativnim komentarima ni prejudiciranjima.
Nažalost, kad god neki od hrvatskih pisaca o tome nešto napiše svaki od njih to poprati barem s malom dozom nekakvoga stida i apologetike. Najmilija im je primjetba kako su se naši ratni piloti, koji su se na Iztočnom bojištu pokazali kao najvrsniji asovi, borili na “krivoj strani”.
Moramo se upitati je li onda po njihovom mišljenju prava strana bila ona boljševička ?
Ti ljudi najprije bi trebali znati da je i onim najglupljima jasno da kad je u pitanju ratna tehnika, te izobrazba u rukovanju tom tehnikom, da su mali narodi koji je nisu kadri proizvoditi, uvijek ovisni o onim velikim narodima koji ju proizvode. Isto tako, trebalo bi im biti jasno da se u miru može birati između “dobrih” i “loših” obskrbnika te tehnike, dok u ratu tog izbora nema.
U svakom ratu, a osobito u unome gdje se jedan narod bori za goli obstanak, kao što je to tada činio hrvatski narod, mora se držati one - neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj. Nezavisna Država Hrvatska tek je uzpostavljena u travnju 1941., a već u srpnju u Zagrebu su formirana dva krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva; 4. Legionarsko lovačko i 5. Bombaško krilo. Struktura 4. lovačkog krila ustvari se sastojala od dva krila; 10. i 11. Oba krila uskoro su poslana na izobrazbu u Jagdfliegerschule 4 ( Škola za ratne pilote lovce ) u Fürt kod Nürnberga.
Već 28. rujna 1941., 10. krilo pod zapovjedništvom satnika Vladimira Ferenčine s 11 lovaca ‘Messerschmitt Bf-109 E’ odlazi na Iztočni front. Po dolazku u Poltavu u Ukrajini krilo je uključeno u lovačku eskadrilu ‘Staffel Jagdgeschwader 52’. Na 10. listopada ovo hrvatsko krilo polazi u prvu bitku u kojoj uništava četiri sovjetska ratna zrakoplova ‘R-10’. Dok su njemački piloti letjeli s novim lovcima Bf-109 F, lovci Bf-109 E  koji su bili dodijeljeni hrvatskim pilotima bili su već zastarjela verzija Messerscmitt lovaca koji su u prilično lošem stanju vraćeni s bojišta u Sjevernoj Africi. Ipak i ovi su bili bolji od novih ruskih lovaca I-15, I-16 i I-153.
Na 12. prosinca 1941. kad je eskadrila premještena u Taganrog na obali Azovskoga mora, njemu je dodijeljeno i 11. Hrvatsko krilo, ali bez novih zrakoplova. Sredinom siječnja 1942. 4. krilo je razpušteno i formirano je novo “Pojačano 10. krilo” s ostatkom od sedam lovaca Bf-109 E (koji su još nisu bili u kvaru) pod zapovjedništvom bojnika Mate Čulinovića. Nu već 25. veljače za zapovjednika je postavljen dopukovnik Franjo Džal i krilo je preimenovano u ‘Jagdgruppe Džal’ (Lovačka grupa Džal ).
Do 7. travnja 1942. ovo hrvatsko krilo uništilo je na ovom bojištu 28 sovjetskih bojnih zrakoplova, poslije čega je premješteno u bazu Mariupol kako bi se uključilo u teške i intezivne bitke oko poluotoka Kerč.
Koncem travnja jedinica je kao posebna neovisna  grupa preimenovana u ‘Fliegergruppe Džal’ ili (Leteća grupa Džal ). Tijekom lipnja jedinica je uključena u operacije oko Sevastopola i zapadne obale Krima. Do 21. srpnja 1942. ova hrvatska grupa izvršila je preko 1.000 bojnih letova u kojima je uništila više od 50 boljševičkih bojnih zrakoplova.

ppp

Džal nije bio zadovoljan zastarjelim zrakoplovima koji su iz dana u dan bili u sve lošijem stanju, osobito za letove po lošem vremenu. Konačno, poslije upornih zahtjeva za boljom opremom, u srpnju 1942. Hrvatima je dostavljeno sedam novih lovaca Messerschmitt “Gustav” Bf-109 G-2. Istovremeno Fliegergruppe Džal dotada dio Luftflote 4, preimenovana je u ’15. Kroatische Jagdgeschwader 52’ (15. Hrvatska lovačka eskadrila 52 ).
Pri koncu rujna 1942. ova hrvatska jedinica vodi bitke  iznad Kerča, Novorosijska, Tuapsa, Krimskaje i Gelendčuka gdje odnosi 100 potvrđenih pobjeda nad boljševičkim ratnim zrakoplovima. U listopadu 1942. grupa je pojačana novim pilotima uvježbanim u Überprüngschule (Viša škola za ratne pilote ) u Prenylau i Fürtu. U prosincu 1942. grupa Džal vraća se u Hrvatsku na odmor poslije mjeseci intezivnih borbi s 3.300 bojnih letova, 164 potvrđene pobjede i 6 gubitaka.
U tim bitkama najuspješniji je pilot Cvitan Galić sa 255 letova, 28 potvrđenih i nekoliko nepotvrđenih pobjeda. Za ove izvanredne uspjehe promaknut je u čin poručnika. Sredinom veljače 1943., poslije 3 mjeseca odmora, grupa se vraća na Iztočni front i operira iz zračne luke Kerč 4 na Krimskom poluotoku. Piloti su u bitkama koje se vode iznad mjesta Krimskaja, Ivanovskaja, Novorossijsk, Kabardink, Gelendčuk i Jelsk. Tu su sada suočeni s pilotima boljševičke “Zračne straže” koji lete s novim američkim lovcima “Aircobra P-39” i Britanskim  “Spitfires”. Uzprkos tome, tijekom travnja i svibnja hrvatski lovci  uništavaju 29 tih novih boljševičkih lovaca. Samo u tim bitkama nadporučnik Mate Dukovac između 15. svibnja i 6 lipnja uništava 13 neprijateljskih zrakoplova. U neprestanim bitkama i noviji lovci Bf-109 G-2 koje je hrvatsko krilo dobilo u srpnju 1942. bili su već izderani i oštećeni pa su koncem ljeta 1943. zamijenjeni novijim Bf-109 “Gustav” G-10  i G-14.
Samo u tri dana između 30 listopada i 2. studenog 1943. s sedam tih novih zrakoplova Hrvati uništavaju 20 boljševičkih. Za vrieme ratovanja na Iztočnom bojištu hrvatski piloti su izveli više od 5.000 bojnih letova i postigli više od 300 pobjeda nad boljševicima.
Oni koji su postigli 10 ili više potvrđenih pobjeda (njih 14-orica ) dobili su titulu ‘As’.

pppp
Hrvatski zračni asovi

 

PISMO IZ TORONTA

U SPOMEN SVIM HRVATSKIM OLUJAMA

Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana!
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. kolovoza 2013. u 20.55 sati


Piše Zvonimir Došen


Na današnji dan prije 18 godina pod nazivom “Operacija Oluja” počela je operacija za oslobađanje od četnika okupiranih hrvatskih područja. Munjevitom brzinom, u svega četiri dana, hrvatske oružane snage razbile su i u bijeg natjerale sve četničke formacije i oslobodile sva okupirana područja.
Nu, o toj spektakularnoj akciji  mnogo više i preciznije od mene govoriti će i pisati oni koji su u njoj sudjelovali, pa svim njima ovdje samo želim izraziti moje duboko poštovanje. Svojom hrabrošću i vojničkom vještinom oni su dokazali da su dostojni potomci svojih predaka koji su prije njih dokazali svima i svakome da je Hrvat vojnik u obrani svoje domovine  uvijek bio, jest i uvijek će biti nepokolebljivi, neustrašivi i nepobjedivi ratnik i vitez.

Zato, sve govore i pisanja o bitkama iz obrambenog rata 1991.- 95. pripuštam onima koji o njima puno više znaju od mene, a govoriti ću o jednoj bitci iz junačkih dana hrvatske vojske u obrani Nezavisne Države Hrvatske koju je opisao jedan preživjeli pripadnik legendarne Crne legije pod naslovom

JURIŠ NA OMAR PLANINU
“Bacajući svoje zrake po kršu biokovskih vrhunaca, sunce je već u punom zalazu. Još samo nekoliko časaka i nestat će do novoga sutrašnjeg dana kad će se opet pojaviti iza ponosnih hercegovačkih planina, bogatih tvrdim kamenom i neslomljivim junacima. Prva bojna Petoga Ustaškog Sdruga, poznatog pod imenom proslavljene Crne Legije, svrastana u čvrste redove hrabrih i prokušanih boraca prima zapovied za pokret i odmah, s pjesmom koja snažno odjekuje obližnjim brinama i dolinama, kreće u pravcu zapada.
Sumrak se nečujno spušta na zemlju. Susjedna sela znatiželjno i radostno promatraju junačke “Crnce”, kako se od milja običavalo zvati pripadnike Crne Legije. Izlazkom mjeseca prvi odmor, a za tim zapovied za zaokret. Po niemim i sliepim puteljcima brdskih uzvisica i uvala kradu se vješti “Crnci” i sigurnim koracima penju se sjevero-iztočnim gorskim lancem visokog Omara.
Vlada mrtva šutnja.  Dovodnik Husnija, koji mi se približio uz samo rame, oprezno mi šapće, da ga jedva čujem:
- A znaš li ti zašto smo učinili nepotrebni pokret u pravcu zapada, a onda padom noći nagli zaokret?
Rekoh mu da mogu predočiti, ali bih htio čuti njegovo mišljenje.
Husnija će: - Onaj pokret u pravcu zapada bio je potrebna taktička varka, jer će partizani vjerojatno za njega doznati i očekivati naš napad odatle. Međutim, mi ćemo ih napasti na krajnjem dielu njihovoga lievog krila, gdje se uobće ne nadaju, razbiti ga jurišima i zatim nezaustavljivim napredovanjem podpuno im uništiti linije, zauzeti njihove položaje, dočepati se što više obskrbe, oružja i zarobljenika. Sutra su oni gotovi.  Prošli smo mi toliko okršaja i bitaka diljem Bosne i Hercegovine, stekli smo dragocjena izkustva i znamo kako treba ratovati. Uostalom, vidjet ćeš - .
- Dobro moj Husnija - rekoh mu i šapćući nastavljamo put.
Noć je mirna i vedra. Mjesečina kao naš vjerni saveznik obasjava staze svojim Crncima. Stigavši na podnožje Omara, ponovni odmor. Pukovnik Rafael Boban, opjevani zapovjednik Crne Legije, koji se, kao i uviek za vrieme svih borba, nalazi na čelu svojih Crnaca izdaje zapoviedi i upute. Izkusni Crnci se neprimjetno šuljaju k vrhovima Omara i približavaju utvrđenim partizanskim položajima. Prije zore Crnci su na trbusima dopuzali u blizinu partizanskih postava. Još malko sreće i dopuzat će do samih bunkera. I....dopuzali su. Sve je mirno. Crnci su nepomični kao živi mrtvaci. Čak se ne čuje ni glas kakve ptice. Od jednom, pred samo svanuće, na ugovoreni znak, zagrmi šutljivi Omar. Prasak bomba, pucanj pušaka i lajanje strojnica.
BOBAN! BOBAN! BOBAN! - ojekuje planina Omar.
Nedugo za tim tišina. Kao da se ništa nije dogodilo.
Crnci su iznenadnom vatrom i nesavladivim jurišem zauzeli sve bunkere. Zarobljeno je oko stotinu partizana, dosta oružja i strjeljiva, te sva partizanska obskrba. Partizani nisu uspjeli dati ni najmanji odpor. Kao grom iz vedra neba ošinuo ih je iznenadni prepad Bobanovih Crnaca. U nastaloj zbrci bježali su glavom bez obzira, ostavivši iza sebe krševiti Omar, svoje utvrđene položaje i, kao preplašeni zečevi, pobjegoše kud koji.


Padom Omara ugrožene su i postale neodržive sve partizanske linije. To vrlo dobro znaju partizani, ali to zna i Boban koji bez gubitka vremena nastavlja s progonom odmetnika. Skoro čitav dan napredovanje. Na zapadnoj strani Omara druga i treća bojna Crne Legije stupaju u akciju i napadaju partizane koji su svuda u povlačenju. Nema prave borbe - tek mjestimično pripucavanje. Pred zalaz sunca druga i treća bojna žestokim pritiskom žele prisiliti partizane na odlučnu bitku nu partizani se povlače izbjegavajući svaku bitku. U tom povlačenju pred drugom i trećom bojnom partizani su natjerani na odsjek naše prve bojne.
Boban, nerazumljivo i bez ikakve potrebe, izdaje prvoj bojni zapovied za žurno povlačenje koje mora izgledati kao neuredan bijeg koji će davati znake straha i nereda. I, bojna “bježi”
prema Dubcu, određenom mjestu sastanka. Partizani još oklijevaju. Ipak promatrajući svojim očima ”ustaški bijeg” i želeći osvetiti doživljene poraze, njihovi komesari izdaju zapovied za “poteru za ustašama”. Slijedeći “ustaški beg” partizani pripucavaju. Crnci ne odgovaraju - kao da ih nema. Partizani veselo nastupaju prema Dubcu. Crnci ih puštaju vrlo blizu. Odjednom, na partizane koji su se našli na brisanim prostorima, iznenadna koncentrirana vatra. Kao pokošeni, partizani padaju mrtvi i ranjeni. Njihovi ostatci ili bježe ili se predaju. Mrak se počinje ponovno spuštati na zemlju..... Sutradan ni glasa ni traga partizanima, ne samo u okolici nego i u čitavoj krajini.” - zapisao je ustaša Mate Čuturić

Ukratko; Ustaška udarna jedinica, koja je kasnije dobila ime “Crna legija”, osnovana je u Sarajevu odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske pod nazivom “Sarajevski ustaški logor”. Zadatak joj je bio čuvati javne objekte od napada jugoslavenske vojske koja se u rasulu povlačila prema Srbiji i od sabotaže pobunjenih četnika. Jedinicu su postrojili sarajevski studenti Bećir Lokmić, Jozo Zubić i Drago Jilek, a njima su se pridružili: Srećko Rover, Leonard Telegy, Zvonimir Seleš, Stanko Seleš, Braco Juratović, Miro Mak, Ante Ljubić, te braća  Pavao i Zvonimir Buljan.

Za prvog zapovjednika izabran je Bećir Lokmić, a prvo vatreno krštenje jedinica je imala u srpnju 1941. na željezničkoj postaji na Palama braneći je od četničkih napada. Poslije Lokmićeve pogibije u borbama protiv četnika kod Doboja u rujnu 1941. za zapovjednika dolazi Jure Francetić, a poslije njegove smrti koncem prosinca 1942., Rafael Boban. Pošto jedinica u početku nije imala nikakvih odora (uniformi), braća Buljan su u skladištu fratarskog samostana našli nekoliko bala crnog sukna od kojeg su si dali skrojiti odore. Te crne odore svidjele su se i ostalim dragovoljcima pa su ih i oni naručili. Po tim odorama ova dragovoljačka udarna jedinica dobila je ime “Crna legija”.

Želim napomenuti da sam ovdje u emigraciji imao posebnu čast upoznati dosta preživjelih hrvatskih ratnika, vitezova koji su se tijekom 2. svjetskog rata proslavili u mnogim bitkama protiv četničko - partizanskih bandi i drugih hrvatskih neprijatelja. Samo da spomenem neke od njih bili su to; pukovnik vitez Ibrahim Pirić Pjanić, pukovnik Tomica Mesić, pukovnik fra Berto Dragićević, bojnik Jakov Barbarić, satnik Josip Hećimović, “terenski liječnik” dr. Stjepan Dubićanac, hrvatski zrakoplovni as pukovnik Mate Dukovac i dr. Također, uz Matu Čuturića, imao sam čast upoznati i jednog od 12 “orginalnih” “Crnaca”, Srećka Rovera.

OSLOBOĐENA  ZVONA

Razpjevane bruje pobjedničke trube
Naviešćuju sunce s krvava bojišta,
K’o cvietovi slave sa zvucima ljube
Probuđena vjetrom uzkrsla ognjišta.

Ona zvone slavu i tješe jauke:
Buktinja slobode u srdcu se budi,
Pobjedom se žare okovane ruke,
Mučenička lica i klonule grudi.

Ona zvone himne divnih pobjednika,
I zborove mrtvih u zanosu prate:
Da se vienci trnja naših mučenika
Suncem uzkrsnuća ponovo pozlate.

Ta njihova pjesma srdca oslobađa,
Ponesena vjetrom zviezdama siže,
Jer kraljevstvo slavno ponovo se rađa,
Tomislavov duh se iz grobova diže.

Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu - na 18. godišnjicu spetakularne “Operacije Oluja”,  4. kolovoza 2013.

Za Dom Spremni!

Pismo iz Toronta

RAŠTA VICKO, BAJA I DRUGOVI ODOŠE U PARTIZANE?

Hrvatski Informativni Radio program u Torontu, 21. srpnja 2013.: Bilješke Pere Pervana, satnika HOS-a.
Ovom Pervanovom zapisu nije potreban nikakav pogovor, jer on jasno prikazuje tko su bili dalmatinski (i svi drugi) partizani, zašto su se odmetnuli od svoga naroda, za što i protiv koga su se borili.

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. srpnja 2013. u 17.10 sati


Piše Zvonimir Došen

TORONTO - Jugoboljševički i velikosrbski protagonisti i razna druga blebetala već 70 godina pokušavaju preokrenuti ili barem zamaskirati stvarne razloge za koje su mnogi Dalmatinci otišli u Titove partizane, i time dokazati kako su ustaše, a ne oni i četnici, surađivali s talijanskim fašistima.
Glavna izprika je tkzv. Pavelićeva prodaja Dalmacije. Nu dosta je pogledati zemljovidnu kartu NDH da bi se vidjelo kako je nasilnim “Rimskim ugovorom” vrlo mali dio Dalmacije “prodan” Talijanima, osobito kad se izuzmu područja koja je Italija dobila tzv. Rapalskim ugovorom 1922. Da ne ulazim dublje u sve te velikosrbske i jugoboljševičke laži, dosta je napomenuti da se nitko od dalmatinskih članova Orjune (osnovane godinu prije u Splitu) nije pobunio protiv tog rapalskog trgovanja, a da i ne spomenemo da su baš Dalmatinci (šefovi “Jugoslavenskog odbora”), Supilo, Trumbić, DeGiuli, Meštrović i dr., bili ti koji su 1918., ne samo Dalmaciju nego čitavu Hrvatsku, predali puno primitivnijem i krvoločnijem okupatoru od talijanskoga.

Na primjer, odmah po ulasku talijanske soldateske u Dalmaciju, nekolike stotine dalmatinskih “hrvata”, ‘crnih’ orjunaša i njihovih sinova, stupili su u četnike popa Đujića koji su bili pod komandom talijanske okupacijske vojske. Kad je Italija kapitulirala prešli su u Titove bande. Jedan od njih (Krešo Bonacci) postao je kasnije Titov admiral. Ostalim, komunistički nastrojenim ‘crvenim’ orjunašima, kao lopovima i ubojicama Vicku Krstuloviću, “Baji” Jurjeviću i svim drugim, nije smetala ni talijanska ni njemačka okupacija, sve do početka njemačko-sovjetskog rata 22. lipnja 1941.
Njihov odlazak u jednu ili drugu velikosrbsku antihrvatsku frakciju uobće nema veze s bilo kakvom “prodajom Dalmacije”, a još manje s borbom protiv okupatora Hrvatske. Njihov jedini cilj bio je rušenje Nezavisne Države Hrvatske i ponovna uzpostava kraljevske ili boljševičke Srboslavije. Ti orjunaši bili su ona lupežka izdajnička jezgra koja je, nešto milom, nešto silom, nešto ucjenama, a najviše na prevaru u srbokomunističko odmetništvo odvela onu većinu neupućenih i nepismenih seljaka i radnika iz Dalmacije.


karta
Anglo-američka karta “države koja nije postojala”.

Na njoj se jasno vidi koliki je dio Dalmacije pripao Italiji nametnutim “Rapalskim i Rimskim sporazumima”. ( Američki piloti u bombarderima “B17” “The Flying Fortress” (Leteća tvrđava) imali su mape ove ”nepostojeće države” s označenim mjestima koje treba bombardirati. Bile su otisnute na svilenom platnu 50cm x 50cm.


 

A tko je surađivao s talijanskim fašistima svjedoči slijedeći ratni zapis jednog častnika HOS-a. “Mate (bojnik, kasnije pukovnik Mate Primorac n. a.) je otišao u talijansko zapovjedništvo i oštro prosvjedovao zbog dovođenja Đujića i njegovih četnika na hrvatsko područje (na Lišticu), nu bez uspjeha. Ciele noći nastavili smo obhodnju da se četnici ne bi usudili napasti naša sela. Mate je Talijanima dao rok od 24 sata da četnici nestanu s Lištice i da se vrate u njihove (talijanske) barake gdje su bili smješteni ili, ako napuste barake, nijedan se više neće živ vratiti. Kad sam se u svanuće vratio u naše zapovjedništvo saznao sam da su, u strahu da ćemo ih napasti, Talijani po noći poslali četnike prema Rami i Ostrožcu. Na ovom području zadržali smo se još mjesec dana, dok naše snage nisu izvršile protunapad i ponovno zauzele mjesta koja smo pod talijanskim pritiskom morali napustiti koncem 1942. i u proljeće 1943.
Mate Primorac bio je izcrpljen i obolio na noge, te je morao biti poslan u Zagreb, gdje je bio smješten u bolnici na Rebru skupa sa Silvestrom Primorcem koji je u srpnju 1942. između Bile Stine i Lipika bio ranjen sa šest naboja (šest metaka, kako se to”lepo po srpski” danas kaže u Hrvatskoj, n. a.). Frano (bojnik, kasnije pukovnik Frano Primorac n. a.) je ostao u Hercegovini i naše postrojbe bile su dodijeljene u Imotski i Stilje kraj Vrgorca. U Stilje je uskoro za zapovjednika bojne došao Krešo Majić.” (Bojnik Majić je od Engleza izručen kod Bleiburga i ubijen negdje u Titovim kolonama smrti - njegova supruga Zlata danas živi u Torontu, n. a.)

“Nakon mjesec dana oporavka Mate je dodieljen za zapovjednika u Bosansku Dubicu, a pred samu kapitulaciju Italije došao je u opet Stilje, dok je naše zapovjedništvo bilo u Vrgorcu. Pri samoj kapitulaciji Talijani nam u Vrgorcu ubiše obskrbnog častnika zastavnika Mikulića. Mi smo obkolili Vrgorac i dali Talijanima ultimatum da se u roku od pet minuta predadu ili ćemo na njih otvoriti vatru. Rečeno im je da ako polože oružje da mogu mirno otići iz Vrgorca.
Prošlo je pet minuta, a Talijani se ne predaju. Tada sasusmo vatru sa svih strana. Nakon kojih dvadesetak sekundi Talijani izvjesiše biele krpe i predaju se. Njihova namjera je bila sa svim naoružanjem povući se u Makarsku, nu to im nije uspjelo. Tako smo se snabdjeli s težkim strojnicama, bacačima te drugim oružjem, strjeljivom i drugim ratnim materijalom.

Odmah poslije kapitulacije Italije Mate je, u dogovoru s drugim častnicima, stupio u vezu s partizanima na području Biokova, koji uobće nisu napadali Talijane, a ni oni njih. Mislilo se da su to većinom Dalmatinci koji su otišli u šumu najviše zbog talijanskog nasilja, pa kako su Talijani sada likvidirani oni više nemaju razloga ostati u šumi i boriti se protiv svoje braće Hrvata i NDH. Dodir je uzpostavljen ali, radi straha, partizani ne htjedoše doći na naše područje, nego su predložili jedno selo koje je bilo koji kilometar udaljeno od naših prvih linija. Mate je došao u Stilje, uzeo nas osam častnika i dočastnika i krenuo na pregovore. Bio je obučen u odoru domobranskog bojnika. Stigli smo na određeno mjesto i sastali se s partizanima na čelu s komesarom koji je bio iz Makarske.

Mate mu je rekao: “I vi ste Hrvati kao i mi i znamo da ste pošli u šumu najviše zbog talijanskog fašističkog zuluma. Sada više nema Talijana, priključite se Hrvatskim oružanim snagama i zajedno branimo Državu Hrvatsku.”
Komesar mu je odgovorio: “Druže Primorac, ja znam da vi niste domobranski nego ustaški major.”
Mate mu je na to odgovorio da tu ne postoji nikakva razlika jer su i jedni i drugi hrvatski vojnici, nu komesar je ostao nepovjerljiv. Odgovorio je da će govoriti sa svojim predpostavljenim i da će se javiti u roku od 48 sati. Mi smo im vjerovali i nestrpljivo čekali njihov odgovor kojega nije bilo. Umjesto toga, za par dana iznenada su nas po noći napali u Vrgorcu. Borba se vodila čitavu noć. U zoru partizani su počeli bježati, a ja sam pred svanuće s mojim momcima iztrčao izvan vrgoračke “žice” gdje smo zarobili osam partizana i jednu partizanku.
Poslali smo ih u Vitinu k pukovniku Frani Šimiću na saslušanje. On je s njima lijepo postupao i trojicu od njih postavio u skladište naše obskrbe. Sva trojica su prvom zgodom pobjegli u šumu. (General Franjo “Francl” Šimić, rođen u Bilaju kod Gospića, za nagradu za tu svoju čovječnost, mučki je ubijen iz partizanskog snajpera u Mostaru 9. kolovoza 1944. n. a.)

Na ovom području ostali smo do početka 1944. Kako sam dobro poznavao prilike u Hercegovini, bio sam dodieljen za postrojavanje 9. sdruga, pod zapovjedništvom sada već generala Franje Šimića.

Za Dom Spremni !

Pismo iz dijaspore

OPERACIJA  “FINI MAGARAC”

15. srpnja 2013. u 23.30 sati
Piše Zvonimir R. Došen


Ive Mulac stigao je u Ameriku - onu pravu, sjevernu - koju godinicu iza 1. svj rata. Zahvaljujući našoj gospodi iz “Srpsko - hrvatske koalicije”, još za vrieme stare Austrije naučio je da je Jugoslaven, srbohrvat ili nešto slično - uglavnom ‘našinac’.
Sjećao se kako mu je mati pričala da je Rvat i da se čuva rišćana i Vlaha; da su mu stari govorili kako su tu, u blizini njegova rodnog sela, iza Splita, nekad stolovali rvatcki kraljevi - Tomislav, Krešimir, Držislav i drugi, kako je to sve nekad bilo veliko i moćno kraljevstvo rvacko koje je prkosilo i Latincima i Mlečićima.
Nu zahvaljujući napried spomenutoj gospodi i njihovim učiteljima, on je u pučkoj školi naučio više o Crnom Đorđu nego o Tomislavu. Taj Đorđe bio je veliki junačina pa je, iz silne ljubavi i milošte prema ‘južnim Slovenima’, smlatio svog vlastitog ćaću, a svojoj materi na glavu nabio punu košnicu pčela.
Znao je naš Ive napamet nekoliko pjesmica o Marku Kraljeviću i njegovoj osebujnoj plemenitosti radi koje “....reže dojke Arapki devojki” - koja ga je izbavila iz turskog robstva.
Posebno se sjećao Markovog Šarca, s kojim je taj veliki delija dijelio vodu i vino - ‘...pola pije, pola Šarcu daje’.  Juf breeee!!!
Čuo je i o bitci na Kosovu, o nekim Mrnjavčevićima, o caru Lazaru, Milošu Kobiliću, babi Sinđeliji i njezinom faćuhu Stevanu, Vladiki Radi, o nekakvoj životinji psu ili vuku - nije siguran - Karadžiću, a uzput i o biskupu Strossmajeru. Naučili su ga da se divi ‘Čika - Peri Mrkonjiću’ čiji su ‘junaci’ 1903. na sablju natakli i kroz prozor izbacili kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu kraljicu Dragu, za to što su “.....želeli da Švabi prodaju Srbiju....”.
Naučili su ga kako je taj Čika - Pera poslije toga postao “naš kralj dobri Pera Oslobodioc” koji je, zajedno s vrlim sinom Acom, nekoliko puta potukao Turke i Švabe i sve naše narode oslobodio robstva i stvorio moćnu kraljevinu Eshaesiju.
Istina, Ive je ubrzo opazio da su kad se radi o rvackim leđima,  žandari nove i ‘preslobodne kraljevine’ žešći od Kraljevića Marka, da je svakim danom sve skuplje, da je posla sve manje, a poreza sve više - da se jednostavno više ne da živjeti, pa je na savjet “pametnijih” nekom Vlaju - sada ‘odjedared’ Srbinu, prodao svoju škrtu zemljicu, kupio ‘šipkartu’ i krenuo u obećanu zemlju Ameriku.

Kao i mnogi naši, u Americi Ive se nastanio u ‘Picburgu’ na ‘Ist Štrit’, koja nije bila baš toliko famozna po svojoj čistoći. Težko je radio na raznim poslovima po rudnicima, a jedina razonoda su mu bile vesele subotnje večeri i noći u rvackom salunu gdje se dugo pilo i pivalo, a poslije toga s bocama vina u rukama i džepovima i s zelenim dolarom zataknutim za šešir, s tamburašima na čelu promarširalo ulicama gradske radničke četvrti, e kako bi se iztaklo blagostanje u obećanoj zemlji Americi.

Premda je salun odjekivao psovkama na vlaškog kralja i na Pašićevu bradu, Ive se ‘pulitikon’ nikad nije bavio ni u ‘Staron, pa ni u ovon Novon kraju’. Kad kada je s drugima oduševljeno pjevao Ustani bane...i nazdravljao Stipici Radiću. Tu i tamo prodali bi mu koje rvacke novine koje bi Ive par put prevrnuo, pročitao po neku vijest iz Staroga kraja i neke naslove, a zatim ih uporabio za zamotavanje prljavog rublja.

Slijedeći primjer drugih brojnih ‘iseljenika’, Ive je ubrzo postao Đani, što ga je činilo mnogo važnijim - gotovo pravim Amerikancem. Upisali su ga u Rvacku Bracku Zajednicu kako bi, u slučaju nesreće na poslu, imao nešto posmrtne penžije. Sjeća se kako je nakon umorstva Radića i drugova prisustvovao nekoj velikoj protestnoj skupštini na kojoj je podpisao neku punomoć dokturu Anti Paveliću da istjera Vlaje iz Staroga Kraja. Inače, naš se Đani sve više zanimao za dolar i štednu knjižicu, a vino je zamienio viskijem. Počeo je žvakati i ‘ćuving - gam’, kupio je svijetloplavo odielo, panama šešir i šimi cipele, sve više je razvlačio riječi i sve češće ubacivao ‘Jes’, ‘O-kej’ i ‘Dace-rajt’.
Ponekad bi mu se približili oni ‘naši iz ‘livog krila Rvacke Bracke Zajednice’ i pričali mu kako je majčica Rusija jedini spas za ‘slavensku racu’, kako će samo brkati Joso Đugašvili a.k.a.

mago

‘Čelični’ spasiti slavenstvo i naš Stari kraj, koji će potom postati pravi radnički raj na zemlji. Nu kako je Đani znao da američka policija ne gleda baš lipo na te ‘crvendaće’, izbjegavao je s njima veći dodir - iako su svašta lipog pričali i obećavali.
Dolazili su i oni drugi koji su se zvali domobranima, da bi mu prodali koji primjerak “Nezavisne Države Hrvatske”, ali ni oni ga nisu puno interesirali - jer na koncu konaca, to je sve koštalo novaca i vremena, a u Americi, kako je bivši Ive, sadašnji Đani naučio od praktičnih Amerikanaca - ‘Tajm is moni’. Dolar je Đaniju sve više postajao svetijim od svega drugoga. Istina, znao je ponekad s društvom potrošiti koju paru, pa kad se pročulo da je u Marselju ubijen kralj Aleksandar mnogi su se veselili, pa tako i Đani jer on je uvijek bio s većinom.

Došla je 1941. i Đani je čuo na ‘rediju’ da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska na čelu s istim onim dokturom Antom Pavelićem kojemu je on podpisao punomoć i nešto mu je zagrijalo oko srca. Ali samo na časak. Ubrzo se pročuše vijesti da Švabe, a još više Žabari, svašta rade po Starom kraju. Preko ‘redija’ i ‘fona’ se sve više čulo za nekog Mihaljevića, ili Mihailovića - đava bi ti ga zna kako se zove - koji da po planinama vodi svoje hrabre četinjake i, ‘k’o Panta pitu ili volove u kupusu’, mlati Švabe i Žabare. Čak se proglasilo da u brdima ima i svoje tajne ‘eroporte’ s kojih njegovi ‘erplani’ dan i noć tuku po okupatorima. Tu i tamo, ‘Jugoslovenska narodna odbrana’ bi mu za tog bradatog junaka s ‘glases na njegovim ajsima’, uspjela izčupati koji dolar.

Iako naš bivši Ive sadašnji Đani, nije volio davati dolare, ipak mu je bilo drago da netko mlati Žabare koji čine zulume po njegovoj lipoj Dalmaciji. Uzalud su ga pavelićevci poput Ante Došena i Rudolfa Erića uvjeravali da će Poglavnik prije ili kasnije sa svim Rvatima iztjerati Žabare i baciti ih u more, te da je glavno da se uzpostavila Država Rvacka. Žabari su bili u njegovoj Staroj domovini Dalmaciji i on je za svakoga tko ih tako nemilosrdno mlati, neznajući bijedan, da se “vojvode” tog junačkog bradonje  ‘s glases’ na ajsima, u isti čas gospodski časte s žabarskim generalima, dijeleći ono što su oteli Rvatima.

Bio je Đani i na nekom sastanku na koji je došao i rvacki ban Šugašić, Šubajša, Šubarić, Sublaznić - đava bi ti ga zna kako se točno zove - koji je pozvao sve Rvate da podupru mladoga kralja Petricu i njegova bradatog vojvodu Dranšu, pa da će poslije rata nastati nova i pravedna Jugoslavija u kojoj će glavno pitanje biti kako se odrvati tolikim sloboštinama koje će im dati lepi Petrica i njegov junački vojvoda. A pošto Petrica mnogo voli da pije, za sve koji mu pomognu bit će napretek i ‘šumadinskoga čaja’.
Ali, eto đavla! Odjednom američki ‘redijo’ i ‘njuspeperi’ počeše govoriti i pisati kako se pojavio neki novi i bolji borac za jugoslovensku demokratiju pod nekakvim misterijoznim imenom Pinto, Tinto,Tito - ili tako ništo slično - koji je, kako vele, sav nalik na nikadašnjeg predsidnika Linkolna.

Vele da je to čudo od čovika koji sa svojim neustrašivim parciganima, papazjanima, patlidžanima - kako li se po đavlu već zovu - mlati Švabe ka’ đava grišnu dušu, drži u šahu 60 švabskih divizija, dnevno oslobađa četiri trećine Jugoslavije i živi samo da narodu donese pravu demokratiju. On sa svojim tovarima, tovarčićima, tovarišćima - ili tako nikako - dili i zadnju konzervu od tona i tona “korndbifa” koje dobiva iz Amerike. Kad su ga drugovi u Americi uvjerili da taj Tito dan i noć radi kako bi se narodu dala prava socijala - obilje kruha, ruha, zemlje i para za svakog siromašnog čovika - naš je Đani osjetio da mu je srce baš uz tog balkanskog Linkolna. A onda te njegove lipe parciganke - pravo čudo od žena i divojaka. One ti neustrašivo skaču na švabske tenkove, a samo zbog topline, svojim tjelesima griju svoje prozeble parciganske drugove.

Drago je Đaniju što ga sad ‘Jenkiji’ tapšaju po leđima i tepaju mu: ‘Verigut Đani boj, Tito gut boj, Đugoslavia grejt nejšin!’.... I on se malo po malo počeo osjećati narodnim herojem kakvih je već puno među braćom Srbima. Čak je dao 100 dolara da se tovaru - ops! - tovarišu Titi kupi eroplan tipa ‘Mastang’  kako bi, osobno i lično, iz zraka mogao mazati po Švabama.

Tijekom rata Đani je mukotrpnim radom zaradio dosta para i postao ugledan među Đugoslavima. Nije mogao odbiti kad su mu ponudili neko odborničko mjesto u ‘Kroješin Fraternal Junionu’ na ‘Forbes Štritu u Picburgu, Picovenija, USA’. Konačno je i on postao Netko. Istina, koštalo ga je, ali ‘za plemenitu stvar’ ništa nije teško dati.

Nu kad je ‘Efbiaj’ počeo čeprkati po računima i razpitivati se o za tajne komunske sastanke u ‘Junionu’, a onaj luđak senator “Džo Mekarti” poslao druga Fišera i njegovu komunističku družinu na 14 godišnji odmor u Sing - Singu, Đani se malo curüknuo i postao oprezan. Nu za par godina sve je to zaboravljeno. Iako je neprestano Amerikancima čitao lekcije, Tito je opet postao ‘veliki prijatelj Amerike’, a Amerika još veći prijatelj Tita, zato što je odbio daljnju absolutnu poslušnost bivšem zajedničkom prijatelju, brkatom Kobi Štalinu.

Na Forbes Štritu u Picburgu, opet su cvale crvene ruže. Đani je sve više eskalirao iz pozicije u poziciju i jednog dana mu predložiše da u jednoj velikoj dupetaciji, ili dipletaciji - kako li se to već pravilno zove - ‘čarter erplanom’ krene u Stari kraj, gdje će ih primiti sam maršal i njegova lipa žena Jovanka. Čak ima izgleda da bi mogao dobiti i Orden ‘Bracva i Jedinstva’. I, s još pedesetak ‘zajedničara’ krenu Đani Mulac na put.
Na uzletištu Pleso dočekala ih je muzika i novi precednik ‘Matice iseljenika’ koji im je najprije održao dobrodošlicu na ‘ingleskom’, a kako nije bio siguran da drugovi zajedničari razumili njegov serbian style English, za svaki slučaj, ponovio ju je i na srpsko - rvackom. Za tim se svi ukrcaše u omnibus i pravo na Markov trg u nekadašnje Banske dvore, gdje im je netko rekao da je tu do nedavna sjedio i Pavelić. Odatle su otišli u Sabor gdje je bio izvješen grb ‘Hrvatsko - srpske Bratske Zajednice’, onda u Samobor, pa na more u Spljet. Na koncu su odpremljeni u Beograd gdje ih je primio drug maršal koji im je čisto naškim jezikom održao govor: “Drugovi, ja viđajet da ste vi harašo. Ja puno znajut o vama, jer vi bohato pomagajet našoi oslobodilačka borba....Ja vas sve odlikovajut Ordenijem Borotstvoje i Jedinstvoje.”

Tu, u ‘prestonici’ upoznao je Đani par simpatičnih Srba, koji mu samo žele ići na ruku i oni ga uvjeriše kako se s dolarima u ‘Đugi’ može bolje zaraditi nego u Americi. I, po povratku u Ameriku, Đani odluči likvidirat svu svoju imovinu, vratiti se u Stari kraj i opet postati Ive, ili Jovo, - svejedno.
Nu kako je kod Srba mulac i magarac jedno te isto, simpatični Srbalji, koji su svi redom bili bivši ‘narodni borci’, svoj plan kako će se dočepati Đanijevih dolara, pravo po vojnički, nazvaše Operacija “Fini magarac”.

Nekoliko mjeseci po povratku u Stari kraj vratio se Đani nazad u Ameriku. Uselio se u jednu skromnu sobicu i turoban, izmršavio i pogrbljen, izbjegava dodir sa svim poznanicima. O njegovim se doživljajima u ‘prestonici’ svašta priča. Jedni kažu da ga je ufatila neka Persa koju su mu predstavili oni simpatični Srbi. Drugi kažu da je pa’ na lipak s nekakvim ulaganjem u hotele na Jadranu. Treći vele da su ga ‘digli’ na kartama. Izgleda da je bilo svega pomalo, nu sigurno je da je naš Đani osta’ bez svega. Oni koji ga ponekad viđaju kažu da sad puno iđe u cirkvu, da živi vrlo skromno od mizerne penžije, da psuje Titu, Jovanku, Jugu, Beograd i kurvino Bracvo i Jedinstvo.
Priča se da je na putu iz Beograda Orden Bracva i Jedinstva bacio pod dunavski most.
Tješi ga malo samo to što on nije jedini od drugova zajedničara, sada Jugo - rvacke Bracke Zajednice koji je namagarčen u Operaciji “Fini magarac”. Više ne želi biti član ‘Bracke Zajednice’, a kako se priča po Picburgu, tamo ga i ne žele jer se ‘bracki precednik’ Đan Badovinac boji da bi ga, za to što mu je Tito darovao neki dvorac između Samobora i Žumberka, ovaj ludi ustaški nastrojeni ‘Đani Mulatz’ mogao ubiti.

Ovaj članak napisan je i objavljen u jednim emigrantskim novinama prije 30 godina. Iako na satiričan način, on uglavnom opisuje istinite događaje o životu ondašnjih hrvatskih emigranata pečalbara, njihov način “ingleskog” govora, velikosrbsku i jugoboljševičku manipulaciju s njima itd. Kad se pogleda na sve današnje makinacije u Hrvatskoj i oko Hrvatske, ono što se događalo u ona vremena, osim nekih manjih iznimaka, slično je ovome što se događa danas. Za to mislim da ga je vriedno objaviti kako bi, obmanjene komunističkim lažima, mlađe hrvatske generacije uvidjele da se onima koji je ne poznaju ili ne žele poznati, povijest uistinu ponavlja.

fejs

Reakcije s Fejsa:
https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/657604414268728?comment_id=7170317&offset=0&total_comments=6

Tomo Svetic Ponovilo se kad su Hrvate is dijaspore pozvali da se vrate i uloze u buducnost nove suverene Hrvatske. Pozalili su
Tomo Svetic http://www.cro-express.com/?p=734
Ankica Karakaš A šta reći.... jadni Hrvati ..... ima ih po cijelom svijetu, i uvijek su išli trbuhom za kruhom, mučili su se i uvijek nečiji robovi.
George Zdunic Mi nismo niciji robovi sami smo izabrali bolji zivot I vo trci u djetelinu a ne u vristinu.
Marko Sekulic Gospodine Zdunicu i sada dolaze u Canadu misle daje ovdje OTAVA ali kazu daje vristina samo pitajte kog novo doslog
Ante Vukelić Oni koji su otišli iz Hrvatske kad je bilo najteže, otišli su radi sebe. Pomogli su da se "stvori" Hrvatska bez koje smo ostali za kratko vrijeme. Hrvatska sada postoji samo na zemljopisnoj karti. Neće ni to dugo. Hrvatima sada preostaje samo ići u pečalbu kao i do prije 23 godine. Živjelo hrvatsko po svijetu...

Pismo iz Toronta

'Sviće zora' balkansko-europskoj Hrvatskoj!

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. srpnja 2013. u 17.05

Piše: Rudi Tomić

U pjesmama opjevano je svitanje, rano jutarnje svjetlo – osvit ili zora kao početak novog dana i novih ostvarenja; buđenje iz sna, izlazak iz mraka, daniti se za novi početak življenja. Dočim, u Republici Hrvatskoj svitanje zore donosi samo osvit novog dana, novi datum i meteorološke promjene, a sadržajnost života jučerašnjeg dana još je više opterećena novim poteškoćama i većom neizvjesnošću.

Na naslovnici USA Today piše:''Stoljećima se borili za samostalnost, sada opet u zajednici!'' Umjesto čestitke američki su mediji priopćili protuslovnost Hrvatske povodom ulaska u Europsku uniju s čim su nedvojbeno ukazali na odricanje od hrvatske nacionalne svijesti, od državotvorne ideje, od viteških borba i uzaludnih žrtva najboljih sinova, koji su stoljećima ginuli za samostalnu i neovisnu Državu Hrvatsku. Hrvatski se narod nije još ni otrijeznio od Balkanske zajednice (Jugoslavije), jer mnogi i danas čiste krmelje od suza za Titom, a mnoštvo hrvatskih majka još nisu obrisale oči od suza za poginulim braniteljima, ali zabludom Hrvatska je ugurana u EU, novu zajednicu u kojoj će hrvatski narod biti frustriran i izgubljen; izgubiti će svoj identitet, a posljedično biti i uništen kao narod. 

Amerikanci su također poslali još jednu nemilu poruku o Hrvatskoj. Naime, CNN glasno ističe korupciju i potkrepljuje činjenicama da je Hrvatska u rangu Ruande (!) te navodi da je i bivši premijer (Sanader) osuđen zbog krađe. Nisu zaboravili podsjetiti svoje gledateljstvo diljem svijeta na visoku nezaposlenost u Republici Hrvatskoj  i kreditni rejting ''smeće''.

Sviće nova ''Hrvatska zora''

''Situacija u Hrvatskoj je jako teška i pogoršava se iz dana u dan, stranka na vlasti nema rješenje, a glavna oporbena stranka ne može ponuditi ništa drugačije niti novo. Ta situacija širi apatiju i beznađe, te se s tim susrećemo svaki dan proteklih godina. Hrvatski narod tone u nezaposlenost i siromaštvo, država propada, mladi ljudi napuštaju zemlju, nema proizvodnje, sustav vrijednosti u svim segmentima društva kreće u neželjenom pravcu.'', kaže prof. Milan Kujundžić. (dnevno.hr  7/8/2013.)

Dakle, nema bitne razlika između američke konstatacije o situacije u Hrvatskoj i gledišta prof. Kujundžića, čovjeka koji zamalo nije preuzeo kormilo HDZ-a na nedavnim stranačkim izborima. Naime, Tomislav Karamakro dobio je 111 glasova više od Kujundžića , a na hrvatskom političkom megdanu takvi se porazi ne opraštaju, nego se iz inata stvaraju nove stranke s nakanom da se uništi pobjednika, bivšeg istomišljenika, a ujedno kazni i sve one koji nisu ''znali'' izabrati pravog čelnika.

Kada je riječ o stvarnom stanju (siromaštvu, nezaposlenosti, sudbini mladi ljudi i sl.) u Republici Hrvatskoj, Kujundžićeva  uviđanja postojećih činjenica u potpunosti su istinite, ali što se tiče političkih shvaćanja, odnosno definicija – očita je spekulacija, mišljenja temelji na umovanju, pravo političko šarlatanstvo! 

Nove političke stranke su osobni spomenici

Nova politička stranka u Republici Hrvatskoj, ma kakvim se ona imenom zvala, ne može ujediniti stotine strančica, jer svi čelnici stranaka i strančica - ''Bogom su dani!'', imaju isto mišljene o sebi i svojim političkim sposobnostima kao i prof. Kujundžić. Dakle, Hrvatska je ušla u EU s balkanskim natruhama: međusobne nepodnošljivosti (mržnja), političke korupcije, ljudske neodgovornosti, stranačke samodopadnosti, ideološke isključivosti, vjerske netolerancije i privilegiranu srpsku nacionalnu manjinu, kojima će Pupovac u EU tražiti još veće povlastice u Republici Hrvatskoj – mini Balkanu!       

No, i ime nove stranke (''Hrvatska zora'') nije baš najbolji izbor. Naime, u Munchenu je izlazila Hrvatska zora, hrvatsko emigrantsko glasilo (od 1953. – 1982. godine) i nije sadržajno bilo na državotvornoj liniji. S druge strane, u  hrvatskoj emigraciji imali smo mnogo folklornih skupina u Australiji i Kanadi (vjerojatno su aktivne i danas) koje su se krasili s imenom ''Hrvatska zora'' na folklornim festivalima.

Najbolji odgovor, uoči osnutka stranke, je u komentaru Diane Majhen: ''Kujnudžić je već u startu izvrijeđao male desne stranke nazvavši ih glomaznim otpadom, a htio bi pokupiti iz svih stranaka kvalitetne ljude…'' (dnevno.hr) Dakle, strasti ne štiti čovjeka od ludosti!

Ne mislim da će ovaj osvrt ponukati prof. Kujnudžića na detaljnija razmišljanja, jer ako se on ne može priključiti ni jednoj postojećoj stranci (a 117 stranaka je registrirano u RH) onda je suludo očekivati da će ljudi iz postojećih stranaka pohrliti u njegovu stranku makar se i zvala ''Hrvatska zora''. Prisjetimo se Ivice Pašalića i njegovog ''Hrvatskog bloka'', koji je također imao velike državničke ambicije, a danas je politički totalno srozan.(vidi: ''Nevinost Pašalića u raskolu HDZ-a'' (www.dragovoljac.com /14. 11. 2012.)

Hrvatskoj treba  glasilo

Već smo naglasili koliko ima političkih stranaka u RH, ali nema nijednog hrvatskog državotvornog tiskovnog dnevnika. Naime, u RH ima 12 dnevnika, koji su u privatnim rukama stranih medija, a sadržajno su režimska glasila, koja krivo informiraju hrvatski narod, obmanjuju čitateljstvo i glorificiraju vladajuću vrhušku. Hrvatski je narod neinformiran o stanju u državi u kojoj žive, mada osjećaju poteškoće života, skupoću i neimaštinu, ipak ljudi se nečem raduju, jer ih režimski mediji hrane s lažima i lažnim obećanjima. Od tjednika, polumjesečnika i mjesečnika samo tri (jedna polovica) su nacionalne publikacije, a druga polovica su kao i dnevnici - režimske jezičine.

Nijedna politička stranka ne može nadglasati javna sredstva priopćavanja, stoga je besmisleno stvarati nove političke stranke i ignorirati potrebu za izdavanje jednog dnevnika s kojim bi se moglo slikovito i s činjenicama boriti proti državne kontrole, političke korupcije, velebogaćenja i prodavanja hrvatskih blagodati za jeftine šolde.

Treba također naglasiti, da u RH ima nekoliko stotina hrvatskih portala, skoro toliko ih ima i u dijaspori, ali njihovi tekstovi koliko su god dobri, poučni i nacionalno usmjereni nisu dostupni većini Hrvata. Čovjek voli kupiti novinu i pročitati sadržaj nego ''trčati'' s portal na portal kako bi donekle imao pregled zbivanja u domovini.

Imamo hrvatskih portala koji su sadržajno jaka glasila, ali nisu opipljivi. Ne možemo nabrojiti sve portale, koji su po našem mišljenju, vrhunska hrvatska elektronska glasila, ali možemo sa sigurnošću reći, da su najbolja hrvatska pera okupljena na portalima. Primjera radi: Hrvatski fokus, Hrvatski svijet, Hrvatski dragovoljac, Dnevno, HKV i mnogo drugi, zajedno bi mogli dnevno ispunjavati stranice New York Times.

Nikad u povijesti hrvatskog naroda nije bilo toliko milijunaša koliko ih danas ima u Republici Hrvatskoj. Nisu se oni obogatili brojeći zvijezde na nebu, nego su  koristili hrvatsko blago, hrvatsku snagu i sredstva, pa treba njima ponuditi ideju da se financijski angažiraju iza jednog nacionalnog dnevnika. Trebalo bi uključiti i hrvatsku dijasporu, u kojoj također ima veliki broj dobrostojeći ljudi koji su zabrinuti  za sudbinu njihove prve domovine, ili domovine njihovih roditelja. Hrvatskoj treba razumno zajedništvo, različitost političke ideologije, a ne jednoumlje koje vodi u diktaturu. Tako ćemo dobiti i političke lidere: odlučne, velikodušne i pravične.   

Takav početak mogli bismo nazvati hrvatskom zorom - osvitom, iako nam je balkansko-europski mlinski kamen obješen oko vrata. Man can be destroyed – not defeated! (Ernest Hemmigway)

PISMO IZ TORONTA

LIJEPA NAŠA, JADNA LI SI

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. lipnja 2013. u 9.15 sati

Piše: Rudi Tomić

Božjom providnošću doživio sam proglašenje obnavljanja Države Hrvatske u dva navrata: Prvo - 10. travnja 1941. godine kada je uspostavljena Nezavisne Države Hrvatske u etičkim i povijesnim granicama; Drugo - 25. lipnja 1991. godine kada je odlukom Hrvatskog državnog sabora proglašena uspostava samostalne i demokratske Republike Hrvatske na prostoru okvirnom u rezoluciji AVNOJ-a. U oba povijesna ostvarenja nacionalne i državne samobitnosti dobili smo sve bitke u ratovima, ali izgubili smo državu!

Hrvatski je narod ratoboran, rodoljubljiv, domoljubljiv i ponosan u ratovima, a potom izgubi razum te posljedično tome i nacionalni suverenitet. Svi ti ratovi za uspostavu  Države Hrvatske, možemo i znanstveno dokazati, da je u prošlom stoljeću hrvatski  narod u broju žitelja i hrvatska država na prostorima - smanjeni za jednu polovicu.

Mnogi traže opravdanje za zločine jer se je Hrvatska našla u savezu za Njemačkom u II. Svjetskom ratu, pa je stoga trebalo stravično kazniti hrvatski narod da se nikad više ne oporavi za ponovno oživotvorenje  državotvorne ideje. Zločin nad Hrvatima su počinili domaći odmetnici, srpsko-partizansko četništvo i saveznici koji su pobijedili u ratu. Dakle, hrvatskom narodu je oduzeta sloboda na najkrvoločniji način.  

Tek nakon 45 godina djeca i unučad ustaša i partizana digli su ustanak i ponovo dotukli srpsku agresiju i domaće četništvo na čelu sa prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ali također njegovom zaslugom pošteđeni su petokolonaši, kojima je oprošteno izdajstvo i zločinstvo.  Nakon 23 godine opstojnosti samostalne Republike Hrvatske, kojom su upravljali, među ostalima, najveći zlotvori iz propalog režima, ponovo Hrvatska gubi svoj suverenitet, svoju samostalnost i neovisnost – odlaskom u Europsku uniju.

Ne možemo shvatiti, da su hrvatski branitelji mogli dozvoliti uništenje suvereniteta da su se borili i krv prolijevali. Da sprdnja bude još veće, nosioci vlasti u RH pozvali su na veličanstvenu manifestaciju, proslavu ulaska RH u EU, odnosno seljenje vlasti iz Zagreba u Bruxelles, predstavnike svih država u Europi i onih u svijetu s kojima Hrvatska ima diplomatske odnose.  Ali, najznačajniji gost na proslavi bit će četnički vojvoda, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić s kojim će se izljubiti Ivo Josipović, Zoran Milanović, Vesna Pusić te svi Srbi u Hrvatskom saboru i hrvatski srbofili iz političkog, društvenog i medijskog kruga. Bože daj da izrodi padnu u zamke koje su postavili!

Teško mi je bilo nositi Hrvatsku 55 godina u tuđini, zastupati hrvatske nacionalne interese u  svijetu u kojem su srbokomunisti preko svojih ispostava i institucija optuživali nas za fašizam – i ubijali, ali se nismo dali slomiti. Izdržali smo sve poteškoće, gdje je bilo i međusobnih trvenja, ali ne znam kako ćemo izdržati ovu veleizdaju hrvatskog naroda?  Naime, bilo nam je lakše kada smo se borili protiv srbokomunizma, jer imali smo nadu da ćemo jednog dana osloboditi Hrvatsko, ali čemu se možemo sada nadati, kad smo izabrali Vladu koja nas vodi u ponovno ropstvo? Ničem!

Vjerojatno će Hrvatska zadržati povijesno ime, a sve drugo će biti podčinjeno Europskoj uniji, koja je već toliko puta dokazala svoju mržnju naspram hrvatskog naroda. Ovdje se ne možemo pozivati ni na Božju pomoć, jer Bog nam je dao razum, ali pamet je zakazala kod hrvatskih birača. Parvi sunt fori sarma, nisi  est consilium domi! (Malo vrijedi oružje u boju, ako kod kuće nema pameti!)

 

Posljednja proslava Dana državnosti u RH

Ovogodišnja proslava Dana državnosti u Republici Hrvatskoj vrvi mnogim propustima koje je Vlada upriličila kako bi inom i činom pokazali hrvatskom narodu, pardon –građanima, koliko ne drže do države. U državu, u kojoj je pučanstvo 94,2 posto katoličke vjeroispovijedi, predsjednik Vlade nije se udostojao doći u crkvu Svetog Marka na komemorativnu misno slavlje na kojem je odana svečana počast hrvatskim braniteljima, posebice poginulim i unakaženim, kao i onima koji nedužni čame u tamnicama.

Na Dan državnosti Vlada nije održala svečanu sjednicu, jer su navodno jako zauzeti u pripremama proslave ulaska Hrvatske u Europsku uniju, gdje će se pojaviti svi iz Vlade i ''građanskih'' udruga, jer upravo na toj ''svečanosti'' hrvatska državnost izgubit će svoj suverenitet.

''Nakon više od dva desetljeća života u samostalnoj državi, agencija GIK istraživanjem je provjerila zadovoljstvo građana postignutim rezultatima države. Dobiveni odgovori ne ohrabruju. Na pitanje jesu li zadovoljni postignućima države, 8 posto građana Hrvatske je zadovoljno.'' (dnevno.hr/6/25/2013.)

Nema vlade u svijetu koja bi se mogla održati na vlasti s podrškom od 8 posto zadovoljnih građana, ali u Hrvatskoj to nije bitno! Važno je da su homoseksualci dobili zadovoljštinu u Splitu i Zagrebu; važno je da su u Haagu osuđeni hrvatski čelnici iz BiH na drakonske kazne, jer s tim činom je ''dokazano'' da je RH bila ''agresor ''na BiH i da će RH povući tužbu za genocid protiv Srbije. S tom depešom je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić otišla u Beograd da se udvara Srbiji i privoli četničkog vođu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, da dođe na dernek u Zagreb, jer kakva bi to bila fešta bez četničkih čelnika!

Gnjusna presuda zapovjednicima HVO okuražila je i bošnjačke poturice, koji su također osudili hrvatsku šestorku za zločine u BiH, a RH za agresiju na BiH. Što će u konačnici rezultirati, da će Hrvatska biti odgovorna za sve počinjen zločine u Bosni i Hercegovini, a to će skinuti odgovornost sa Srbije i sa Bošnjaka, pa će Hrvatska morati platiti ratnu odštetu Bošnjacima. Bosanska poslovica kaže: tko tebe kruhom ti njega kamenom!

Kako će reagirati Mesić, Josipović i Pusićka, kada bude trebalo iz budžeta plaćati reparacije bošnjačkim muhadžinima, čiji će iznos biti stostruko veći nego mirovine hrvatskim invalidima, udovicama i siročadi HVO. Umjesto da Hrvatska traži odštetu od BiH za skrb tolikog broja izbjeglica u RH,  Vlada ih je privilegirala kao nacionalnu manjinu, imaju zastupnika u Saboru; izgrađuju im džamije (džamija u Rijeci je jedna od najvelebnijih u Europi!) i kroz Hrvatsku bit će privilegirani u Europskoj uniji. WOW!   

Hrvatski narod ima dvije mogućnosti: srušiti Vladu uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju masovnim prosvjedima, ako za taj čin nema dovoljno ljudskog ponosa i hrvatske odanosti (!) onda se trebaju odlučiti na pasivni otpor, odnosno bojkotirati ''svečanost'' u Zagrebu. Sigurno ne ćete ništa propustiti, jer HTV će o tome detaljno izvještavati nekoliko dna, kao i režimski tisak, pa ćete biti upućeni tko je sve bio na pozornici sramote u glavnom gradu Hrvatske.

Hrvatska, gujo pod kamenom
s golim trokutima i ilirskim mjesecom,
tko na te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.
(Zlatko Tomičić)

Na Dan hrvatske državnosti, 25. lipnja 2013.

Pismo iz Toronta

KUKURIKU KOALICIJA SKLIŽE NIZBRDO

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. svibnja 2013. u 18.55 sati


Piše: Rudi Tomić


Kukuriku koalicije je srozana, obezvrijeđena, ponižena, strmoglavljena i srušena na državotvornim ispitima: na nedavnim izborima predstavnika Republike Hrvatske u Europskoj zajednici; na lokalnim izbora u županijskim i gradskim vlastima, te nezakonito uvođenje saborske odluka o zdravstvenom odgoju u hrvatskim školama.
Dakle, Vlada je izgubila povjerenje hrvatskog naroda i svojih građana u Republici Hrvatskoj, a odluka Ustavnog suda o ukidanju Kukuriku kurikuluma zdravstvenom odgoju bila je kap koja je prelila čašu gorčine arogantnog premijera Zorana Milanovića. Naime, Milanović se nije mogao suzdržati nad tolikim i tako velikim porazima njegove osobne taštine, stranačke uobraženosti i koalicijske precijenjenosti, te je optužio Ustavni sud kako ''daje za pravo agresivnoj grupi ljudi koja provodi kulturni rat.'' Posebice se okomio na birački puk, koji nije prepoznao njegovu zapadnjačku (!) civilizaciju, stoga je neistomišljenicima preporučio: ''Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant'', rekao je Milanović.
Kad čovjeka vodi mržnja, a ne razum, onda dođe do izražaja njegova unutarnja sklonost, koja se manifestira u izjavama i ponašanju. Milanović je karakterističan slučaj za analiziranje patoloških tipova, koji dođu do potpunog izražaja svoje ljudske posebnosti tek onda kad im se stane na kurije oko. Kako drugačije protumačiti postupke premijera RH koji sa svojim izjavama podcjenjuje prepoznatljivost domoljublja; minorizira Ustavni sud RH – ocijenivši ga malo vrijednim, odnosno ispod prosjeka, te devastiranje srpstva, odnosno njihovu povijesnu baštinu, strpavši hrvatsku samosvijest u Bizante (podrazumijevajući – ološ!), što je velika uvreda civilizaciji Istoka.

Crveni će uskoro vidjeti crno
Teško je predvidjeti kako će se ponijeti predstavnici ''najomiljenije nacionalne manjine'' naspram voljenom predsjedniku Vlade RH, a očekivati je veće posljedice kada se osvijeste nosioci velikosrpstva i četništva u Hrvatskoj i čelnici srbijanske vlade u Beogradu. Milanović je rekao na BBC: ''Srbi su moji glasači, neću ih iznevjeriti.'' Ali, u očaju zbog gubljenja ''ugleda'' i vlasti odrezao je granu na kojoj visi: potporu srpske nacionalne manjine u RH, srpske pravoslavne crkve i hrvatskih srboljubaca u Vladi, medijima, ''građanskim udrugama'' i Žikinih prekodrinskih estradnih umjetnika. Sve se ovo nemilo Zoki zbilo uoči ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu!

Od Milanovića ''oprala je ruke'' i Vesna Pusić. Kukuriku koalicija njoj nije više važna. Postavila se za predsjednicu HNS, ustoličila sebe se za ministricu vanjskih poslova, europskih integracija, balkanske regije; stekla velika poznanstva u svijetu, prijatelje u Beogradu i bogatstvo u RH.
Kukuriku koalicija ne srami se pred hrvatskim narodom zbog svojih antihrvatskih istupa, nego su se ponosno okupili u Kumrovcu, kao lešinari na usmrđenom živinčetu, da proslave rođendan velikog zlotvora i najvećeg hrvatskog krvnika – Tita. Svi oni koji su došli u Kumrovac na feštu očitovali su se kao ostatci ostataka okorjelih neprijatelja hrvatskog naroda. Stoga je potrebno sačuvati njihove fotografije koje su blistale s petokrakama na partizanskim kapama i jugoslavenskim zastavama u režimskom tisku i na malim ekranima, da ih se može privesti kad u Hrvatskoj dođu bolja vremena za kažnjavanje ratnih zločinaca i njihovih pomlatka (sinova vrhuške u Vladi) koji javno u RH govore da mrze Hrvatsku.
Isto tako kad dođe vrijeme za preimenovanje svih obilježja koja podsjećaju na Lucifera Tita, onda će također trebati promijeniti naziv mjestu Kumrolvac u - Kukrikovac, kako bi se na tom đubrištu mogli šepurili matori pijetli još jedno izvjesno vrijeme. Dakle, u krugu crveni sve će biti crno, jer poriču očitu istinu o zločinu Titu. Nil intra est oleam, nil extra est in nuce dur! (Ništa nije kod masline tvrdo iznutra, ni kod oraha izvana!)

Upitan suverenitet hrvatskog naroda!
Objavljenjem ovog osvrta u hrvatskim državotvornim medijima u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i dijaspori, vjerojatno će biti posljednji pozdrav, i neka bude u prikazu službe Božje (requies), zadušnice za suverenu, samostalnu, nezavisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku, koja se dobrovoljno (demokratski!) odriče svoje samostalnosti kako bi postala zadnja – 28-a rupa u europskoj svirali! Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjeg u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje…(Hošea: 4, 2)
Pitamo se, zašto su toliki rodoljubi i domoljubi dali svoje živote u ratovima, ili ostali unakaženi, ili čamili u dijaspori držeći zapaljenu luč hrvatske nezavisnosti; ljudi koji su ugradili sebe i svoje obitelji u državotvornu ideju, u temelje nezavisne i neovisne države hrvatskog naroda?
Hrvatskoj nisu trebale zajednice ni s Austrijom, ni s Turskom, ni s Italijom – ni s balkanskim narodima u Jugoslaviji. Hrvatskoj također ne treba ni Europsku zajednicu, ali Europi, kao i prethodnim okupatorima, treba Hrvatsku za odlaganje europskog otpada, od čega će imati koristi malobrojni komunisti, ratni profiteri, petokolonaši, homoseksualci, masoni i crno podzemlje.
Hrvatski narod nije još izgubio svaku nadu za bolju budućnost, jer u pristupu Republike Hrvatske Europskoj zajednici ostavljena su otvorena vrata da se RH može promatrati i prema potrebi izgurati van EU, ukoliko ne udovolje prohtjevima i zahtjevima pojedinih čelnika članica, koji imaju svoje interese.
Dakle, hrvatski narod ne smije izgubiti ni nadu ni volju u nastojanjima da se Hrvatskoj vrati suverenitet i nacionalni ponos. No, prije toga treba ''demolirati vlast'' (Karamarko), koja je podanička i antihrvatska, ali ne u smislu upotrebe oružja ili bilo kakvog nasilja, nego s izlaskom na izbore i biranjem državotvornih zastupnika u Hrvatski sabor.
U međuvremenu treba nastaviti s današnjom praksom: mirnim prosvjedima, odlučnim štrajkovima i promicanju državotvornih ideja u političke stranke, u javnim priopćavanjima, a u vjerskim obredima manifestirati moralne vrednote hrvatskog naroda. Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svijetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu. (Ivan: 3, 21)

Pismo iz Toronta

TITO U ZAGREBU, TUĐMAN U SPLITU

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. svibnja 2013. u 19.10 sati

Piše: Rudi Tomić

Konačno je podignut dosljedan spomenik prvom predsjedniku slobodne i samostalne Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu na Splitskoj rivi s čim je i simbolično obilježeno definitivno oslobođenje hrvatskog naroda od velikosrpske agresije, jugoslavenstva, komunizma, domaćeg četništva, srpskog pravoslavlja i svjetskog masonstva.
Podizanjem spomenika predsjedniku Tuđmanu nije istovjetno štovanje iskazano osobi, odnosno kultu Franje Tuđmana, jer predsjednik Tuđman simbolizira konačnu pobjedu nad Srbijom - stoljetnim okupatorom; ostvarenje hrvatske državotvorne ideje, hrvatske samostalnosti i samobitnosti. Dočim podizanje kulta Franje Tuđmana isto toliko je samoubitačno i negativno kao srpsko i englesko insinuiranje Tuđmanovih ''zločina''.
Dakle, svi oni koji su optuživali i koji optužuju  predsjednika Tuđmana su neprijatelji hrvatske države, jer na taj način ruše temelje hrvatske države i impliciraju Domovinskom osloboditeljskom ratu ''zločinačkim pothvatom'', a to nije ništa drugo nego agonija poraženih Srba i Jugokomunista. Upravo zbog ostvarenja vjekovne težnje za ponovnu obnovu Hrvatske Države ''Franjo Tuđman je jedan od najoklevetanijih ljudi u Europi.'' (Lučić) 

Tito je ovjekovječen u Zagrebu!
U odnosu na Tita ništa se u Zagrebu nije bitno promijenilo od 1945. godine do danas, izuzev dolaska homoseksualca na parade ''ponosa''. Trgovi i druga znamenita obilježja koja su krasila Tita dok je bio poglavar komunističke Jugoslavije, ostala su netaknuta i pored tolikih zahtjeva i prosvjeda da se tog čovjek - gada i zlikovca ukloni sa svih javnih mjesta. Srušena je Jugoslavija, ali nikako da se Tita baci u smeće! Dapače, mnogi se danas u Zagrebu (i u dijelovima Hrvatske) ponose s Titom i slave njegove rođendane i nose ''štafetu mladosti'' iz Hrvatske u Beograd.
Svaka manifestacija s obilježjem i spomenom na Tita trebala je biti Ustavom zabranjena u RH, a one koji se usudili isticati komunistička, partizanska i četnička znakovlja moraju odgovarat pred sudom za ratne zločine koje terete Tita. Ne pojmljivo je da predsjednik RH ističe partizanske znakovlje kao simbole ''mira i ponosa''. Nepojmljivo je također da predsjednik Vlade kaže kako mu je Titova slika draža od Tuđmanove.
Upravo zbog takvog nenormalnog, nemoralnog i nedomoljubnog ponašanja najviših državnih dužnosnika u RH, srbovanje je u Hrvatskoj uzelo velikog zamaha i Srbi drže ključna mjesta u Vladi. Srpski ministri uvode (homo)seksualni odgoj u niže razrede i razbijaju hrvatske obitelji, izopačuju hrvatski jezik, guraju ćirilicu u hrvatske gradove u kojima su poklali Hrvate kako bi imali dovoljnu većinu za uvođenje ne samo ćirilice nego i pravoslavnog četništva. Upravo smo pred lokalnim izborima gdje se natječu osobe za gradske i općinske vlasti, među kojima ima mnogo ljudi koji su antihrvatski orijentirani - mrzitelji svega hrvatskog, a ima ih koji se kandidiraju već nekoliko puta, a nisu ničim dokazali da su vrijedni povjerenja ni po učinkovitosti, ni po karakteru ni po hrvatstvu. Pravilo je: ne daj glas čovjeku koga ne bi nipošto pozvao na večeru sa sovom obitelji!

Spomenici predsjedniku Tuđmanu
Tuđmanu su podignuti brojni mali spomenici diljem Hrvatske čija je izrada upitne umjetničke vrijednosti, ali simboliziraju volju hrvatskog naroda u izražavanju zahvalnosti a istodobno prkose domaćim i vanjskim neprijateljima. Ipak začuđujuće je da u Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske, nema značajnog i veličanstvenog spomenika predsjedniku Tuđmanu, iako je nakon njegove smrti vodstvo HDZ-a bilo na vlasti u RH! Sramota je da se čelnici HDZ-a kite s imenom Tuđmana i da prisežu na vjernost i odanost utemeljitelju HDZ-a i Republike Hrvatske, a svojim činom i ponašanjem omalovažili su njegovo stvaralaštvo. Čak ni spomenik na Oltaru domovine nije u državnom protokolu, jer Mesić je svojevoljno ukinuo funkciju spomenika (dok je HDZ bio na vlasti!), a vječni plamen, za čudo, još nije ugašen!
Vlasti u RH, nakon smrti Franje Tuđmana, počele su s detuđmanizacijom (najprije u HDZ-u) kako bi što uže povezali sve ratne ekscese hrvatskih bojovnika s osobom Tuđmana, te na taj način opravdali izručenja hrvatskih generala haškom tribunalu, kojima se još i danas sudi na Međunarodnom sudu u Haagu.

Josipović i Milanović nose Tuđmanov zalog u EU!
Današnje vlasti u RH, koje se na veliko spremaju proslaviti ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu, ne samo što optužuju Tuđmana za ''zločine'' u ratu nego mu niječu i zasluge za europsko članstvo Hrvatske što je bila glavna misaona vodilja Tuđmana tijekom rata i nakon oslobođenja.
Bez obzira koliko su se kukurikaši i petokolonaši okomili na Tuđmana mnogi se jagme za pozicije u Brisalu da se dobro uhljebe, u ovom slučaju ne smetaju ih Tuđmanove ''aveti'', jer bez najoklevetanijeg čovjeka većina njih ne bi imali ni zvanja ni imanja.

 

U svim demokratskim državama u svijetu vlasti se mijenjanu, ali uvijek ostaje kao uzor svim vladajućim strankama izabrani prvi predsjednik države. Na primjer u Turskoj promijenilo se mnogo režima, ali svi odaju dužno poštovanje prvom predsjedniku Ataturku. Isti je slučaj u Indiji naspram prvom predsjedniku Rajendru Prasadu, tako je počašćen u Francuskoj Louis-Eugene Cavagna i u Njemačkoj Friedrich Ebert. U Hrvatskoj ne vrijede pravila kao u drugim državama u svijetu, jer u Hrvatskoj imamo antidržavne, antihrvatske, antivjerske, antikulturne i antinarodne režime, koji su pod stanovitim utjecajem vanjskih čimbenika – isto tako antihrvatski raspoloženi.

Ovo je ovako ali ne mora ostati tako
Hrvatski čovjek ima jednu specifičnu posebnost: međusobno se dokazuje, isključuje, isljeđuje, optužuje, progoni, zavidi i rijetki su koji bi priznali drugima zaslužne sposobnost, ali imaju nadljudske vrline u odnosu na strance kojima brzo padaju pod utjecaj. Ovo su teme za stručnjake psihijatrije, jer normalan čovjek ne može dati odgovor na tolike uvrzene negativnosti u srcima i dušama hrvatskog bića.
Ipak, moramo imati samouvjerenije u sebe i u svoj narod, jer sve ovo što se danas događa u hrvatskom društvu su posljedice koje su ostavili okupatori i treba će odgojiti još nekoliko naraštaja da hrvatski narod bude na onoj nacionalnoj visina na kojoj su svi narodi u svijetu.
Imamo mnogo čega dobroga što bi nas trebalo povezati u nacionalno zajedništvo, ali prije svega treba izabrati prave ljude na sve položaje, počevši od gradonačelnika i gradskih vijećnika, saborskih zastupnika pa sve do  predsjednika države i vlade.
Dakle, ne mora ništa ostati kako je sada – i za to ne treba ni puška ni batina, nego obvezni izlazak na izbore i biranje čestitih ljudi, koji se također natječu ali nemaju podrške od medija ili velikih stranaka.  Tamo je uvijek pobjeda gdje je sloga.

Spomenici predsjedniku Tuđmanu

Tuđmanu su podignuti brojni mali spomenici diljem Hrvatske čija je izrada upitne umjetničke vrijednosti, ali simboliziraju volju hrvatskog naroda u izražavanju zahvalnosti a istodobno prkose domaćim i vanjskim neprijateljima. Ipak začuđujuće je da u Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske, nema značajnog i veličanstvenog spomenika predsjedniku Tuđmanu, iako je nakon njegove smrti vodstvo HDZ-a bilo na vlasti u RH! Sramota je da se čelnici HDZ-a kite s imenom Tuđmana i da prisežu na vjernost i odanost utemeljitelju HDZ-a i Republike Hrvatske, a svojim činom i ponašanjem omalovažili su njegovo stvaralaštvo. Čak ni spomenik na Oltaru domovine nije u državnom protokolu, jer Mesić je svojevoljno ukinuo funkciju spomenika (dok je HDZ bio na vlasti!), a vječni plamen, za čudo, još nije ugašen!
Vlasti u RH, nakon smrti Franje Tuđmana, počele su s detuđmanizacijom (najprije u HDZ-u) kako bi što uže povezali sve ratne ekscese hrvatskih bojovnika s osobom Tuđmana, te na taj način opravdali izručenja hrvatskih generala haškom tribunalu, kojima se još i danas sudi na Međunarodnom sudu u Haagu.

Josipović i Milanović nose Tuđmanov zalog u EU!
Današnje vlasti u RH, koje se na veliko spremaju proslaviti ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu, ne samo što optužuju Tuđmana za ''zločine'' u ratu nego mu niječu i zasluge za europsko članstvo Hrvatske što je bila glavna misaona vodilja Tuđmana tijekom rata i nakon oslobođenja.
Bez obzira koliko su se kukurikaši i petokolonaši okomili na Tuđmana mnogi se jagme za pozicije u Brisalu da se dobro uhljebe, u ovom slučaju ne smetaju ih Tuđmanove ''aveti'', jer bez najoklevetanijeg čovjeka većina njih ne bi imali ni zvanja ni imanja.
U svim demokratskim državama u svijetu vlasti se mijenjanu, ali uvijek ostaje kao uzor svim vladajućim strankama izabrani prvi predsjednik države. Na primjer u Turskoj promijenilo se mnogo režima, ali svi odaju dužno poštovanje prvom predsjedniku Ataturku. Isti je slučaj u Indiji naspram prvom predsjedniku Rajendru Prasadu, tako je počašćen u Francuskoj Louis-Eugene Cavagna i u Njemačkoj Friedrich Ebert. U Hrvatskoj ne vrijede pravila kao u drugim državama u svijetu, jer u Hrvatskoj imamo antidržavne, antihrvatske, antivjerske, antikulturne i antinarodne režime, koji su pod stanovitim utjecajem vanjskih čimbenika – isto tako antihrvatski raspoloženi.

Ovo je ovako ali ne mora ostati tako
Hrvatski čovjek ima jednu specifičnu posebnost: međusobno se dokazuje, isključuje, isljeđuje, optužuje, progoni, zavidi i rijetki su koji bi priznali drugima zaslužne sposobnost, ali imaju nadljudske vrline u odnosu na strance kojima brzo padaju pod utjecaj. Ovo su teme za stručnjake psihijatrije, jer normalan čovjek ne može dati odgovor na tolike uvrzene negativnosti u srcima i dušama hrvatskog bića.
Ipak, moramo imati samouvjerenije u sebe i u svoj narod, jer sve ovo što se danas događa u hrvatskom društvu su posljedice koje su ostavili okupatori i treba će odgojiti još nekoliko naraštaja da hrvatski narod bude na onoj nacionalnoj visina na kojoj su svi narodi u svijetu.
Imamo mnogo čega dobroga što bi nas trebalo povezati u nacionalno zajedništvo, ali prije svega treba izabrati prave ljude na sve položaje, počevši od gradonačelnika i gradskih vijećnika, saborskih zastupnika pa sve do  predsjednika države i vlade.
Dakle, ne mora ništa ostati kako je sada – i za to ne treba ni puška ni batina, nego obvezni izlazak na izbore i biranje čestitih ljudi, koji se također natječu ali nemaju podrške od medija ili velikih stranaka.  Tamo je uvijek pobjeda gdje je sloga.

Pismo iz Mihaljevca u okolici Korenice

KAD SVI OKREĆU GLAVU OD PROBLEMA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. travnja 2013. u 21.35 sati

U našu redakciju stiglo je pismo jednog čitatelja iz Mihaljevca kod Korenice koji se žali na (ne)rad državne inspekcije, evo o čemu se radi:
- Ovo je još jedan primjer kako se na lijep način ne može ništa pomoći i kako se neke osobe prave budale. Te ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Slike koje su priložene prikazuju curenje septičke u dvorište druge kuće. Je li to normalno?
Da osoba nije u stanju nešto napraviti, jer ipak vlasnik septičke je odgovoran za taj problem i njegova je dužnost i da riješi taj problem. No unatoč činjenici da to već duže traje on ne poduzima ništa. Iako se u dvorištu okreće i školski autobus i živi obitelj sa četvero djece. I njegova djeca idu svaki dan tim istim busom u školu. Ako smo mi bili u mogućnosti omogućiti okretište busu i do prije dvije godine je to bilo u redu. No sad već i bus ima poteškoća sa okretanjem jer je u dvorištu lokva.
Kontaktirali smo i komunalnog redara zvali smo ga još prije 4 godine, no još uvijek ništa nije poduzeto. Danas smo opet zvali komunalnog redara ali se nije javio, pa smo zvali državni inspektorat. Ne znamo više kome da se obratimo za to. Bojimo se za svoj život i život svoje djece. Ako smo bili u mogućnosti septičku maknuti daleko od njegove kuće onda bi i on trebao nešto poduzeti i napraviti je dalje od našeg dvorišta, te i nama omogućiti normalan život. Iako i on svaki dan mora proći pokraj toga nije mi jasno kako ništa ne poduzima. Jer već sad je vani ne snošljiv smrad. Strah nas je i pomisliti šta će biti kad dođu topli dani. Mislimo da će tad život u našoj kući biti neizdrživ.
Za ilustraciju smo odabrali samo jednu sliku koja je bila u prilogu.

mihaljevac
Detalj razlivene kanalizacije u Mihaljevcu
 

Pismo iz Toronta (11)

Nakon Mesića i Josipović se javno odrekao bosanskohercegovačkih Hrvata

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
29. ožujka 2013. u 20.30 sati

Piše: Rudi Tomić


U svezi općeg stanje u Hrvatskoj jedan je čitatelj konstatirao: ''U Hrvatskoj tko nije lud, taj nije normalan''! Nije potrebno dokazivati apsurdnost takve tvrdnje, ali bilo bi neodgovorno zatajiti činjenice: državne vlasti svojim postupcima, odlukama, zakonima i provokacijama stvarno gone hrvatski narod u ludilo.


Primjera radi, Marijana Katalinić (po)složila je ''bisere'' Kukuriku koalicije oko kojih se u Hrvatskoj vodi velika polemika, ali 'zakoni su zakoni' i čim prođu saborsku proceduru obvezuju narod na poštivanje. U protivnom, kršenje bilo kojeg od usvojenih zakona ima i odgovarajuću kaznu. Vladajuća koalicija ima većinu u Saboru, pa opoziciji je u određeno vrijeme dozvoljena diskusija, koja se ne uzima u obzir – bez obzira na valjanu kritiku ili vrijedan protuprijedlog.

Kada ne bismo imali nacionalne portale i nekoliko niskonakladnih glasila, hrvatski bi narod bio doveden u položaj Sjeverne Koreje. Naime, oni koji su se usudili iznijeti istinu, ili razgovarati u emisiji s osobom koja kritizira Vladu, dobili su otkaze. Možda će ova vlada, ako još ostane duže na vlasti, osposobiti Goli otoka gdje bi mogli internirati protivnike komunističkog i novo-regijskog (jugo-balkanskog) režima u RH.

Medijskih ''proroca'' – ništarije!
Zamislite, koliko se može vjerovati režimskim medijima, koji su predviđali krvoproliće ''Balkan War'' zbog nogometne utakmice u Zagrebu. Srbi su morali otići doma 'razočarani', jer nije bilo nikakvih ispada, tučnjave ili krvoprolića. Dapače, na travnjaku su se grlili i ljubili izbornici reprezentacija, kao i igrači koji igraju u europskim sastavima, pa izuzevši poraza od 2:0, srpskim igračima i gostima ukazano je gostoprimstvo.

Vrhunac srdačnog prijema bio je dolazak bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, koji je u društvu svog osobnog prijatelja Ive Josipovića gledao utakmicu na Pantovčaku. Sutradan je Tadić s prijateljima popio kavu na zagrebačkoj špici, iako je prije toga rekao: ''došao bih u Zagreb, ali se bojim da me ne izbace…''. Prisjetio se valjda Deklaracije o (''zločinačkom pothvatu'') u osloboditeljskom ratu i Oluji. 

U isto vrijeme u RH bilo je još nekoliko uzbudljivih događaja, ali među najvažnijima je Prvi sveopći sabor hrvatskih braniteljskih udruga, koji je održan u Zagrebu 23. ožujka 2013. Cilj je Skupa bio okupiti sve braniteljske i stradalničke udruge i ujediniti ih na zajedničkoj platformi. Na skupu su bili nazočni predstavnici 250 udruga, koje su podupiru Stožer za obranu Vukovara. ''Ovo je prvi put u hrvatskoj povijesti da su se braniteljske udruge okupile na jednom mjestu u ovolikom broju. Na to nas je natjerala sila i zato Vukovar traži cijelu Hrvatsku za pomoć. Svi znamo što je došlo s ćirilicom, a sada najbolje da se uvede u cijeloj državi. Ispada da su Hrvati u Hrvatskoj najveća nacionalna manjina'', kazao je Tomislav Josić, predsjednik Stožera za hrvatski Vukovar.

''Spektakl u Mostaru"
Nisu samo zbivanja u RH bila od većeg značaja za hrvatski narod, nego i zbivanja u BiH imali su stanoviti značaj za Hrvate u tom podneblju. Naime, koplje se lomi u daytonsko- sarajevskoj vladi, tko će biti postavljen ili izabran u Parlamentu, i kakvu će tko dobiti dužnost u vladi. Vjerojatno će doći do nekih izmjena, ali hrvatski narod u BiH ne će imati od toga velike koristi. Možda bude i gore.

Ovogodišnja dodjela ''Večernjakova pečata'' predstavljena je u javnosti kao ''Događaj koji je postao nacionalno blago BiH'', o kojem su bile ispunjene Večernjakove stranice s tekstovima i fotografijama nekoliko dana. Na ''fešti'' u Mostaru bio je nazočan i predsjednik RH Ivo Josipović, koji se sa svojim kolegom predsjedateljem Predsjedništva BiH Nebojšom Radmanovićem bio na posebnoj večeri i nakon Pečata izrazili su svoje zadovoljstvo s manifestacijom. ''Posebno su istaknuli važnost političkih poruka koje su poslane s naše manifestacije….'' Večernjak je s pečatom ''ispravio (sve!) pogreške političara i međunarodne zajednice'', objedinio narode i postao ''nacionalno blago'' u BiH! Nameće se dojam da je ''Večernjakov pečat'' nadmašio stogodišnju tradiciju The New York Times - man of the year! Nakon ovog ''spektakla u Mostaru'', ne možemo više govoriti o neravnopravnosti hrvatskog naroda s ostala dva naroda u BiH!

''Dnevni avaz'' je velikobošnjačko protuhrvatsko glasilo
Predsjednik RH Ivo Josipović dao je ekskluzivni intervju za ''Dnevni avaz'' u kojem je opširno odgovorio na desetak pitanja, koji se uglavnom tiču odnosa susjednih država, koje imaju nekoliko spornih pitanja. Hrvatska je na putu u Europsku uniju, pa su većina pitanja bila usmjerena u tom pogledu, jer će RH predstavljati granicu Europske unije s BiH i drugim državama u ''regionu''. Novinar ''avaza'' predstavio je Josipovića kao ''čestog i dobrodošlog gosta u našoj zemlji. Njegova odmjerena politika i uvažavanje integriteta i dostojanstva BiH smirujuće djeluje na cijeli region.'' (Vrijedno je podsjetiti, da je Hrvatska bila važan faktor u raspadu bivših zajednica: turskog imperija, austrougarskog carstva, dvije jugoslavenske tvorevine, pa je očekivati da ćemo doživjeti i rasulo Europske unije.)

''Moje, ali i načelo Hrvatske je da se ne miješamo u unutarnje stvari kada je riječ o BiH, ali i dugim zemljama. Nemamo ambiciju biti patroni Hrvatima u BiH niti nigdje iza nekih zavjesa nastojati utjecati na neke političke procese'', rekao je Josipović. Dočim, Tadić, a sada i Nikolić ne odriču se patronstva Srbima u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Makedoniji i drugdje, a niti bilo koji državnik zanemaruje svoje sunarodnjake koji žive u drugim državama. Only in Croatia!

Drugim riječima, predsjednik RH se ogradio od hrvatskog naroda u BiH, ne samo u ime svoje nego i Hrvatske, i to u bošnjačkim šovinističkim novinama, koje sustavno blate sve hrvatsko u bosanskohercegovačkoj državi, i koji osmišljavaju svoju državu: sarajevski- bošnjačko-muslimanski vilajet.

''Ne dopustite da vam ukradu nadu''!
Obuzeti brutalnim stvarnostima kojima je izložen hrvatski narod u obadvije domovine, moramo dignuti svoj glas u obranu i pozvati narod na uzbunu, te ne dati se ušutkati zlotvorima, koji traže da se zabrani očitovanje vjere i domoljublja. Tako su farizeji tražili od Isusa da ušutka svoje učenike. Isus im je odgovorio: Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati. (Luka, 19. 39) Sukladno je s Isusovom porukom novi papa Franjo, poručio vjernicima na velikom misnom slavlju na Cvjetnicu: ''Ne dopustite da vam ukradu nadu …! kršćanin nikad ne može biti tužan …! žeđ za novcem je uzaludna, nitko ne može sa sobom odnijeti novac, mora ga ostaviti.'' Dakle, ne samo što moraju ostaviti novac, nego je i smrtni grije umrijeti bogat.

U ovim velikim danima razmišljamo o muci Isusa Krista, trnovitoj kruni, teškom križu i smrti Krista za otkupljenje grijeha svijeta. U grču očekujemo Isusovo uskrsnuće koje je potvrda vjere u život vječni, što mnogima nije shvatljivo, jer u ovom zemaljskom životu uživaju u izobilju, te doživljavaju svoj - raj na zemlji. Kada gledamo Rembrandtovu sliku Tri križa, najprije pogled ide križu na kojem je Isus umro. Onda gledamo okupljene mnoštvo oko križa s izobličenim izrazima na licima, koji su bili učesnici velikog zločina – muke i smrti Sina Božjeg. Na jednoj ivici slike vidi se ljudska figura u sjeni. Neki misle da je to Rembrandt lik, jer on je shvatio da su njegovi grijesi pomogli prikovati Isusa na križ. (Our Dally Bread)

Netko je rekao ''Jednostavno je reći da je Krist umro za grijehe svijeta. Ali, sasvim je drugačije kad čovjek kaže da je Krist umro za moje grijehe…'' Stoga ne možemo biti indolentnost u odnosu na domovinu i vjeru, te poput Pilata - oprati ruke od svega!

Čestit i blagoslovljen Uskrs hrvatskim vjernicima u domovini i svijetu! Aleluja!

Pismo iz Totronta (10)

PREVIŠE JE PODANIŠTVA I IZDAJNIŠTVA

Mamić je dirnuo u osinjak!


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. ožujka 2013. u 18.45 sati

''Konačno mjerilo čovjeka  nije gdje stoji u momentu udobnosti i pogodnosti, već gdje on stoji u vremenu izazova i provokacija.'' (Martin Luter King)

Piše: Rudi Tomić


U razgovoru u jutarnjoj Soundset radio emisiji 15. ožujka 2013. Zdravko Mamić je rekao: 'Jovanović mrzi sve hrvatsko! Srbin ne može voditi najvažniji resor u Hrvatskoj.' Mediji u RH već su osudili Mamića na zatvorsku kaznu do tri godine, kako je to predviđeno u članku 325. Kaznenog zakona o 'poticanju mržnje usmjerenu prema…' Mamić je uhićen i protiv njega će biti podignuta optužnica zbog verbalnog delikta.

Mamić je u svom ''stilu'', koji odudara od normalnog i civiliziranog ponašanja, tek konstatirao jednu činjenicu, da je Srbin Željko Jovanović Srbin, koji se  nalazi na najvažnijem resoru (ministarstvu) u Hrvatskoj, a sudeći po Jovanovićevim dosadašnjim istupima, optužbama i provokacijama očevidno je mrzitelj svega što je hrvatsko. No, Mamić nije iznio punu istinu. Stoga treba hrvatskom narodu ukazati zašto se toliko progoni hrvatske branitelje, zašto se iseljavaju brojni mladi hrvatski intelektualci, zašto se mijenjaju pravopisi hrvatskog jezika i riječi u hrvatskom izričaju, i zašto će se mijenjati nazivi uliza i postavljati ćirilične oznake na važnijim prometnicama.

Ključna ministarstva u  Republici Hrvatskoj u srpskim su rukama: Srbin Branko Grči, doministar regionalnog razvoja i fonda EU-a; Srpkinja Milanka Opačić ministrica socijalne skrbi i mladeži; Srbin Željko Jovanović, ministar Znanosti, školstva i s(š)porta; Srbin Veljko Ostojić do prije  neki dan ministar turizma… Ima ih još što je dobro i dokaz da smo civilizirana država i da je hrvatski narod civiliziran narod u kojem nema ksenofobije.

Da bismo imali prava slika, trebalo bi pribrojati sve Srbe koji su u ministarstvima, u veleposlanstvima, u državnim sektorima gospodarstva, znanstvenim ustanovama, sveučilišnim katedrama, medijskim mrežama (javnoj televiziji, radiju) i to je dobro i dokaz da je Hrvatska civilizirana država. Ali, zatvoriti čovjeka zbog verbalnog delikta?

Napetost se sve više pogoršava što se bliže primiče nogometna utakmica hrvatske i srpske reprezentacije, jer stanje je toliko napeto, da bi iz RH trebalo iseliti (bar za vrijeme utakmice!) sve Hrvate koji su nacionalisti, jer u Zagrebu bi trebala dočekati srpsku reprezentaciju i delegaciju s ružama u ruci i suzama u oku od radosti, jer nam vraćaju  ''izgubljena braća''!

»»» Rudi Tomić: Športska paranoja u Hrvatskoj (hrvatski-fokus.hr, hrsvijet.hr, hrvatski dragovoljac.com, ličke-novine.hr i veći broj portala i radio postaja u dijaspori).

 

Nije dovoljno što nam dolaze toliki pjevači i umjetničke skupine iz ''bratske'' nam Srbije, nego Hrvati se trebaju dokazati Srbima i svijetu, kako su miroljubivi i velikodušni kada je riječ o Srbima. U tom ''uvjerenju'' američki portal Huffington Post objavio je fotografiju srpsko-hrvatski poljubac, gdje se momak Srbin, ogrnut u srpsku zastavu, ljubi sa djevojkom Hrvaticom, ogrnuta u hrvatsku zastavu.

Hrvatsko-srpski poljubac izveli su na ulici u Mostaru studenti United World Colleges : Uroš Ranđelović, stipendist Nacionalnog komiteta Srbije i Antonija Kolobarić, stipendistkinja Nacionalnog komiteta BiH. Nije nam poznato tko je bio režiser ove ''bludničke'' predstave, ali nije teško zaključiti: tko stipendira (komitet) taj ima i viziju,  jer svrha fotografije nije bila pokazati kako se mladić i djevojka ljubi, nego kako se srpska i hrvatska djeca ljube! No, čak i u ovoj montaži momak je morao biti Srbin, kako bi se i na taj način oslikalo tko koga j…!

- Nakon što su Uroš i Antonija digli prašinu i izazvali reakcije nakon slike poljupca dok su bili zaogrnjeni srbijanskom odnosno hrvatskom zastavom, došli smo još do kontroverznije fotografije, poljubac Srbina i Albanca na ulici u Mostaru, koja donosi nove nemire na Balkanskom poluotoku.

»»» Uroš i Enver: Nova ljubav na ulicama Mostara (poskok.info)

Nije trebalo izumijevati nove predstave, mogli su se manipulatori poslužiti sa Severinom, koju Srbin ostavlja, pa opet prihvaća i paradira po jadranskim plažama sa srpskom nezakonitom nevjestom, koja se polugoluguza prći po hrvatskim pozornicama i prodaje se uz  visoke cijene ulaznica!

Dakle, Mamiću je dirnuo u osinjak! Čovjeku došla voda do grla. Kritiziraju ga sa svih strana, učestali napati i prijetnje, a posebice nakon njegovog nastupa na HDZ-ovom skupu gdje je ''solo'' pjevao hrvatsku pjesmu, stoga se je na Zdravka okomio Jovanović. Nije ni Milanović mogao odoljeti da ne dovede u svezu HDZ s Mamićevom izjavom. Za očekivati je da će ''građani'' navaliti s drvljem i kamenjem na Mamića zbog ''verbalnog delikta'', jer je Srbinu rekao da je Srbin. Dočim, kada ''građani'' vrijeđaju Hrvate odnosno hrvatski narod, onda Vlada ne poduzima nikakve mjere!

Napomena: Pojam građanin nastao je za vrijeme Francuske revolucije, a on u slobodnom prijevodu znači – anacionalist. To su komunisti izmislili kako bi izbjegli naglašavanje nacionalnog. Državljani su svi stanovnici koji imaju Domovnicu ili neku drugu ispravu da su državljani, a građanin je pojam s kojim se pokušava izjednačiti za državljanin. (I.M) Bilo bi vrijeme da Hrvati prestanu pisati i govoriti u ime ''građana'', jer taj pojam vuče tešku negativnu konotaciju u hrvatskom poimanju značenja.

Došlo je vrijeme da se suočimo sa stvarnošću. Vlada RH, koju predstavljaju komunisti i mnoštvo antihrvatskog elementa, treba doživjeti krah. Proljeće je na pomolu, po uzoru na arapsko proljeće treba rušiti - antihrtavtski, antidržavni, antivjerski, antiljudski, antigospodarski i izdajnički režim. Ali, ne s oružjem u ruci, kako to čine Arapi, nego s masovnim prosvjedima, a to je najjače demokratsko oružje koje može srušiti najkrvoločnije režime.

Mi čvrsto vjerujem, da se u Hrvatskoj može ostvariti puna sloboda i poštivanje ljudskih prava urednom izmjenom vlasti, jer današnja Vlada je, bez imalo pretjerivanja, najnenarodnija vlada u svijetu: pljuju po onim koji su dali svoje živote za uspostavu samostalne države hrvatskog naroda; ruše sve znakovlje nacionalne i vjerske baštine; rasprodaše sve što vrijedi budzašto, samo da se mogu još koji dan održati na vlasti i upropastit sve što još nije uništeno.

Dakle, odlučnost Mamića je izazov svim Hrvatima, poruka i putokaz kako treba biti odlučan u borbi za svoju domovinu i obitelj. Čelnici hrvatskih stranaka nisu se usudili izreći istinu, mada su mnogi Hrvati u dopustivim medijima pisali i na javnim mjestima govorili da je Kukuriku koalicija zulumaša (tiranija) koju treba ukloniti. Na hrvatskim je zastupnicima, stranačkim čelnicima, hrvatskim društvenim udrugama, braniteljskim udrugama i studentskim organizacijama da se okupe i krenu na Trg Svetog Marka! Neka vam bude sretno i blagoslovljeno!

Pismo iz Toronta (9)

ŠPORTSKA PARANOJA U HRVATSKOJ

1. ožujka 2013. u 180.50 sati

Piše: Rudi Tomić

Režimski mediji u Republici Hrvatskoj doveli su ljude, odnosno građane, do ludila zbog nogometne utakmice reprezentacija Hrvatske i Srbije koja će se 22. ožujka 2013. odigrati u Zagrebu u kvalifikacijama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. godine.
Pod naslovima: ''Utakmica godine'', ili ''Utakmica stoljeća'' mjesecima se reklamira u medijima s najprovokativnijim naslovnicama: ''Svi žele na Srbiju'', ''Kako odmah 'namirisati' Srbina''? (jutarnji.hr), ''Smije li uopće Srbija zabiti gol u Zagrebu?'' (večernji.hr) I još bezbroj dugih naslova s kojima ne bismo htjeli zamarati čitateljstvo jer su već prezasićeni vulgarnim ''žurnalističkim'' izazovima zlobnih i dobro plaćenih kolumnista i autora u elektronskim i tiskovnim priopćavanja.
UEFA je zabrinuta zbog nasilja na utakmicama hrvatskih klubova, što je ponukalo predsjednika Uefe Michel Platinia da pošalje pismo premijeru Zoranu Milanoviću kako Vlada da pomogne u rješavanju problema s huliganima na hrvatskim športskim stadionima. Platini je dobro upućen da su problemi tek posljedice uzroka koje upravo treba tražiti u Milanovićevoj.  vladi. Hrvatskom je narodu zabranjeno isticanje vidljivih oblika manifestiranja nacionalnih budnica i simbola.
Samo šport brusi hrvatstvo!
Pripreme u Hrvatskoj za dvoboj sa Srbijom važniji su od pregovora s Europskom unijom o neriješenim poglavljima, ili pregovori sa Slovenijom o dugovima Ljubljanske banke, ili pregovori s BiH o prolazu kroz Neum u RH. Dapače, utakmica je važnija za ''građane'' od gospodarske krize, financijskog poslovnog ''smeća'', zdravstvenog odgoja; važnije je i od uvođenja ćirilice u Vukovar, također i od lokalnih izbora - gradonačelnika u Zagrebu, Splitu i drugim gradovima u RH. Fenomen na hrvatski način!
Ništa u RH nije toliko podiglo ''moral'' kod ljudi koliko skori dvoboj sa Srbijom, kojeg mediji uspoređuju sa ''D-day'' (iskrcavanje na Normandiju), kao da od ovog športskog ishoda ovisi suverenitet Hrvatske. Ako Srbi (ne daj Bože!) pobjede na Maksimiru, Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego ''proglasiti izvanredno stanje u zemlji''! Bilo bi uputno prije utakmice provesti anketu u Hrvatskoj i ustanoviti zbog čega vlada toliki interes za nogometni susret sa Srbijom: je li ih volimo, ili ih se bojimo!? 

Niti ih volimo - niti ih se bojimo!     
Bez obzira kakvi smo vjernici i koliko smo predani katoličkoj vjeri koja nas uči da opraštamo neprijateljima, vjerojatno ni Bog od nas ne traži da oprostimo Srbima za sve zločine koje su počinili nad hrvatskim narodom u prošlom stoljeću, jer se za svoje gnjusne zločine nisu ispričali, nisu se pokajali i nisu se odrekli svojih agresorskih nakana. Ignosce fatenti! Dakle, s hrvatske strane nije riječ o primarnoj ljubavi naspram Srbiji nego de facto riječ je o komunističkoj solidarnosti i jugonostalgiji političkih čelnika i državnih predstavnika u RH, koje se skriva u sredstvima javnog priopćavanja. U skladu s intenziviranjem  rodoljublja u duši hrvatskog čovjeka.

Nije u pitanju ni strah od Srba. Hrvatski je narod dotukao velikosrpstvo i srpsku agresiju u dva navrata: 1941. godine srušena je srpska kraljevska Jugoslavija, a 1991. godine raskomadana je velikosrpska komunistička Jugoslavija. Nota bene! No, šport je danas jedini ventil za izljev nezadovoljstva s postojećim režimom u Hrvatskoj. Na takvim javnim skupovima, kao što su športski stadioni, gdje se može okupiti veći broj gledatelja, ljudi očituju svoje nacionalne osjećaje i simbole, ponekad krajnje emotivno i grubo. Državne vlasti često toleriraju takve euforije - ako nemaju kruha neka imaju igara!
Utakmica sa reprezentacijom Srbije vjerojatno će proći bez većeg izgreda, jer srpskim navijačima nije dozvoljen dolazak u Zagreb. Ali, kako će se zaštititi od srpskih navijača nacionalne manjine u RH? U čijoj će loži na Maksimiru sjediti Milorad Pupovac, Srbin kojeg se odmah može ''namirisati'', i s kime će navijati za Srbiju?

Hrvati žele samo hrvatsko-srpsku ligu!''
''Ulaznice se kupuju da se dobije stolac u velikoj 'vrijeđaonici' jer je od svih kultura na ovim meridijanima najrazvijenija kultura mržnje, a najčešća metafora je pljuvačka… narod se je zaželio srpskih nogometnih simbola u Zagrebu. Sve ulaznice su za pet sati bile rasprodane. Na crno se mogu prodati čak i za 2000 kuna, a ima ih koji će kupiti kartu i po toj cijeni pa makar ne imao sutra ni za kruh.''( večernji.hr, 24.02.2013.)
Primjera radi, nedavno je u Zagrebu portugalski Porto došlo vidjeti 4638 gledatelja, a francuski Paris St. Germaniea, u kojem igra svjetska nogometna zvijezda Zlatko Ibrahimoci, došlo je na stadion jedva 6465 gledatelja. Nije bila velika potražnja za ulaznicu ni kada je dolazilo najbolji klub na svijetu Real Madrid s Cristianom Ronaldom.
Dakle, ove činjenice dokazuju da Hrvati nisu nogometni fanatici, nego su iritirani nacionalisti s agresijom Srbije i privilegiranim Srbima u RH. Dok ti isti četnici pale hrvatske zastave, ruše hrvatske spomenike i svetinje u Vukovaru i diljem Lijepe naše, onda ne možemo zamjeriti ljudi koji traže duši odušaka na športskim stadionima!
Športski okršaj sa Srbijom na travnjaku u Maksimiru ima dvostruko značenje: a) kompleks – uvjeriti Srbe i svijet da je hrvatska nogometna reprezentacija bolja od srpskog sastava, te kako je svakom Hrvatu važna ta spoznaja, važnija od pobjede nad Španjolcima, prvacima svijeta; b) kuražnost - jedinstvena prilika da hrvatska mladež izrazi svoje nezadovoljstvo s vladajućom klikom, koja je uništila sve perspektive njihove budućnosti. Ovo su udarci s bijele točke!
Ovakvi ''rivalski'' susreti su vezani s velikim rizikom za otvorene sukobe, terorističke pokušaje i zategnute međudržavne odnose. Ali, kada su Srbi u pitanju onda nikakva cijena nije prevelika. Usput rečeno, nitko se nije raspitao koliko će RH koštati osiguranje na Maksimiru i u gradu Zagrebu za vrijeme gostovanja srpske reprezentacije i delegacije? Hoće li će trebati pojačati osiguranje u drugim gradovima u Hrvatskoj? Troškovi će uglavnom biti podmireni iz proračuna, odnosno troškove će ex usu platiti hrvatski poreznici, koji su već ugroženi s niskim plaćama i visokim cijenama.

Pismo iz Basela (2)

ĆIRILIČNI TEROR

17. VELJAČE 2013. u 18.30 sati

Piše Dragan Hazler - hrvatski djelatnik


Beograd vlada s ćirilicom u Hrvatskom saboru i u Vladi RH
"Anđeo"kojem se klanjaju političari u Hrvatskoj je Milorad Pupovac!


U hrvatskim vlastima i u medijima ima trećinu Srba, napose u komunističkoj srbskohrvatskoj partiji SDP-u pa izvolite drugovi zakonodavci i medijaši: predstavite se sa srpskom ćirilicom.

Ćirilica spada u skup srpskih ideologija za posrbljivanje Hrvatske
O kakovoj to suvernoj i neovisnoj državi Republici Hrvatskoj se govori, kad je Hrvatski narod u njoj više izvrgnut tuđinskim nametanjem, tuđinskim izrabljivanjem, tuđinskim gospodarenjem, poslušnošću tuđincima, miješanjem tuđinaca u hrvatski život počev od tržnice domaćim sirom i hrvatskim mlijekom preko odricanja od Hrvatskoga mora (ZERP!), banaka i industrije do bračnih kreveta i pouke djeci, kako će nabijati perzervativ na bananu i kojom rukom će masturbirati.

Prije nego pređem na nametanje ćirilice i kapitulaciju Hrvatskog sabora od gubitničkog Beograda u srpskom genocidnom i okupacijskom ratu na Hrvatsku i pobjedničkog Beograda u miru,  spomenut ću samo par primjera, kojima ću tek simbolično pojasniti podatke nabacane  u prvom stavku ovog članka.

Hrvatski sabor i Vlada RH s Hrvatskom u genitivu ne štite Hrvatski narod!
Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske ne štite Hrvatski narod u ničemu, nego suprotno, sve nacionalne manjine, a nepose talijanska i srpska imaju u svemu veća prava, nego matični Hrvatski narod, koji skupo plaća tu bagru pokvarenjaka u svima vlastima, da na njemu vježba i primjenjuje pederske zakone i propise Europske Unije i svekolika nametništva iz Beograda, uključujući i ćirilicu.
Taj Sabor, Vlada i drugi oblici podaničke vlasti u RH nameću Hrvatskome narodu veći harač nego je to bio za vrijeme Matije Gubca i Turaka uz poslušno sprovođenje nametništava i naređenja iz Brüssela, Washingtona, Beograda, Ljublljane, Podgorice i Rima talijanskoga i vatikanskoga.

O nabačenome, neka eventualni čitatelji i čitateljice ovih redaka donose svoj sud i primjere raznih nametništava, jer je te gadurije toliko mnogo, da će mi slova zamjeriti navođenje bezbroj loših primjera. Ta, nazovimo ih jednim imenom zla, koja se iz Sabora i Vlade... nameću Hrvatskome narodu su za Guinessovu knjigu rekordnih oznaka i brojeva i ujedno za ispitivanje savjesti i pameti brojnih vlastodržaca pred neoropsihijatrijskom komisijom u Vrapču.

Danas je Hrvatska izrazitija sluškinjica u svemu, nego je bila za vrijeme zločinca Tita!
Podaništva Hrvatskog sabora (bez državni jer  i nije državni, nego podanički i svađalački) i još lošije Vlade RH, u kojoj je Hrvatska ostala u genitivu, kako je bila za Ace Rankovića i Tita Broza ide u enormna zaduživanja, korupcije bez granica, rasprodaje i darivanje Hrvatske do ludila (na primjer ZERP...), gašenje industrije (Hrvatska uvozi čak i čačkalice), uništavanje poljoprivrede (Hrvatska uvozi sve što smo čak i u komunizmu proizvodili, primjerice uvozi: 92 posto češnjaka, 65 posto lana, odpisano meso iz tuđih zaliha, ciparsko-rumunjsku konjetinu pod junetinu i mlijeko s alfa-toksinima i drugim otrovnim gadurijama... Čak Bosna upozorava Hrvatsku na lošu politiku s mlijekom. "Quo vadis Croatia"

Hrvatski sabor djeluje po direktivama Brüssela, Washingtona, Beograda i Vaticana!
Poslušnost i podaništva Hrvatskog sabora nisu samo Brüsselu, Washingtonu i Beogradu, nego i Vatikanu (opraštanje srpskim zločincima!).
Pođimo sa samo nekoliko primjere od zadnje spomenutoga Vaticana i od "dobrih" pouka i odnosa papa i hierarhije u Hrvatskoj prema "ovčicama", na što se simbolično, nažalost u dosta primjera i stvarno svodi Hrvatski narod:
- abolicija i amnestija srpskim zločincima i ne mržnja neprijatelja (autor te pouke je Vatikan!);
- zabrana politike katoličkim svećenicima, znači prepustiti katolike komunistima (Vatican!);
- Papa ne dolazi u Hrvatsku da proglasi blaženika Alojzija Stepinca mučenikom i svetim, nego nosi poruku Hrvatima da im je EU najbolji put u budućnost! (u najveće robstvo! D.H.)
- Vatican oduzima Hrvatskoj samostan u Istri.To može napraviti sutra i u Zagrebu! Nota bene!
- Kapitulantska ekumena hrvatskog katoličanstva pred državnopolitičkom Srpskom pravoslavnom crkvom, pred srpskim protama i patrijarsima, koji nam sole pamet u svima HTV-vjerskim emisijama... izaziva gađenje, kod svake Hrvatice i Hrvata, koji još imaju u sebi ljudskog, katoličkog i hrvatskog ponosa. (Na ekumenu nas prisiljava Vatican).
- Zar nismo ništa naučili iz komunističke ekumene "bratstva i jedinstva" pa sada se na hrvatskim vjernicima sprovodi ekumena nadvlasti državnopolitičke srbske pravoslavne crkve, koju bi trebalo ograniti u Hrvatskoj i osnovati Hrvatsku pavoslavnu crkvu?!
- Ako ne znaju "ovčice" trebali bi znati "pastiri", da srbske patrijarhe po načelu "investiture" imenuju srbski vladari. Dakle preko hierarhije državnopolitičke srpske pravoslavne crkve vladaju u Hrvatskoj srpski državni vladari (Milošević i nasljednici). Nota bene!

Što ima Hrvatska od navedenih preporuka i pouka iz drugih centara nametništva:
- Korupcionaška privatizacija i sva zla iz nje, više neradnika nego radnika u RH (EU-Brüssel);
- Inozemna zaduživanja za uvoz luxus i odpada (belgijsko meso i ciparsko-rumunjska konjetina pod junetinu) - zeleno svjetlo iz EU, nekažnjivo po diktatu Brüssela;
- novčana podpora srbskim koljačima, minerima Hrvatske i silovateljima Hrvatica (Brüssel);
- beogradska kidnapiranja i zatvaranja Hrvatskih branitelja (Purda, Veljko Marić) - izjednačavanja krivnje srbskih genocidnih zločinaca i Hrvatskih branitelja (EU i Den Haag);
- Ministarstvo branitelja napravilo listu pravih Hrvatskih branitelja, iz koje Beograd može birati ponajbolje za kidnapiranje (produkt komunističkog SDP-a i suradnje s Beogradom!);
- Hrvatski vojnici stradavaju u obrani i napadu za američki imperijalizam (Sanader i NATO-Washington);
- Gašenje proizvodnje u Hrvatskoj i uvoz svevrstnog odpada iz Europske Unije (Brüssel);
- Balkanska regija - nova Jugoslavija, kojom će u Hrvatskoj suvladati Brüssel i Beograd;
-Oko 500.000 Hrvata prognali srpski zločinci iz BiH, a srbske zločince nagrađuje Dayton novom državom Republikom Srpskom! (stvorili "Hrvatski saveznici" - USA, GB i F!)
-Vlada SDP-a i koalicija donosi 2002. Zakon o nacionalnim manjinama, porazan za Hrvate jer nacionalne manjine su među ravnopravnima najravnopravnije (dvostruko pravo glasa, dobivanje novčane podpore, skupa i nepotrebna dvojezičnost, besplatno korištenje medija... Istovremeno kad se u Hrvatskoj gasi najstariji dnevnik VJESNIK, Hrvatska plaća izdavanje Srpskih "NOVOSTI", koje pljuju po Hrvatskoj i vrijeđaju Hrvatske branitelje!
- Srbi grade svoj srpskopravoslavni hram u zidinama Dioklecijanove palače, da bi dokazali da je Dioklecijan bio Srbin, isto kao što upravo sada Nišu dokazuju da je Konstantin bio Srbin i da su Srbi sproveli Milanski edikt 313. godine.
Ovo je samo podsjetnik, a dalje neka razmišljaju i dopunjuju eventualni čitatelji ovih redaka!

Kapitulant pred Beogradom i SPC-om nije samo Sabor i Vlada RH, negi o Kaptol
Nije posrbljivanje Hrvatske, kroz kapitulaciju Hrvatskog sabora samo ćirilica, nego i ćirilica. Bojim se dalje dirati u osinjak jer ga ima svuda i svagdje, u svima vlastma, čak i na Kaptolu.

Tko je dao i dozvolio  nametničkim Srbima da grade s hrvatskim novcem srbsku gimnaziju u najhrvatskjem dijelu Zagreba, na Svetome Duhu i tko daje graditi srpski hram u zidinama Dioklecijanove paleče u Splitu!? Netko bi za to trebao odgovarati pred hrvatskom savješću (ako je još imamo?) i pred odgovornim vlastima (ako ih Hrvatska ima?!)

Na Svetome Duhu i u dijelu Dioklecijanove palaće se već okuplja broj Srba kroz srbske učenike i profesore do 30 posto pa će uskoro nastupiti dvojezičnost i ćirilica na Svetom Duhu i u Dioklecijanovoj palači, odobrene po klimavcima u Hrvatskome saboru.
Osm za ćirilicu na Svetome Duhu, u Dioklecijanovu palaču i na Brijunima kroz izdajicu Radu Šerbedžiju, koji će kroz dovođenje svojih nepota iz Beograda i tamo ostvariti srpsku trećinu. Uskoro će Brijuni biti srpsko-talijanski jer se to plaća hrvatskim i talijanskim novcem. "Bože, ako jesi - Gdje si?" Ne smijem dalje u započetom slikanju jer je to državno politička pornografija i multisexualni politički kupleraji...

Srpska ćirilica spada u oruđe svih srpskih ideologija i planova za Veliku Srbiju!


Ako to ne vide podanički zastupnici u Saboru i u genitivskoj Vladi RH, onda je krajnje vrijeme, da si umjesto novih Mercedesa počnu kupovati optiku za motrenje svih oblika i segmenata velikosrpskih ideologija, genocidnih srpskih planova i nametničke srpske politike, koja je u ovoj "suverenoj i neovisnoj" Republici Hrvatskoj univerzalnije i intenzivnije zastupljena, nego je to bila u komunističkoj Hrvatskoj - SRH ili Serehaziji.

 

U ovoj Hrvatskoj se preko Milorada Pupovca, čestog gosta u Beogradu prenose u sve vlasti Republike Hrvatske: velikosrpse ideologije, politika, naređenja i propisi, koji se stvaraju u srpskom četničkofašističkom Beogradu.

Desna ruka Miloradu Pupovcu je njegov pobratim Savo Štrbac, a ognjište srpstva za Hrvatsku  jest vlada Republike srpske krajine i generalstab vojske RSK, koji slobodno djeluju u Beogradu. S njima se sastaje Milorad Pupovac u čestim posjetama Beogradu, što prikazuje Srpska televizija PTC/RTS...

Valja podsjetiti, da Miloradove posjete Beogradu plaćaju hrvatski porezni obveznici u haraču, koje im nameće paša haračlija Slavko Linić. Također malne svi članovi Srpske vlade tzv. Republike srpske krajine za Hrvatsku u Beogradu, dobivaju plaće ili mirovine iz Hrvatske. Zahvaljujući Pravosuđu RH, srpski zločinci iz redova tzv. RSK žive u Beogradu mirno, sigurno i ugodno. Pravosuđe RH nije do sada zatražilo izručenje NIJEDNOGA ratnog zločinca iz RSK, koji slobodno žive u Beogradu i stvaraju u koaliciji s Miloradom Pupovcem za novu "Balvan revoluciju" ili Milorad stavlja na koljena sve hrvatske političke klimavce, koji mu daju i dozvoljavaju sve što on zamisli.

Sve je to za nekažnjene zločinačke i genocidne srbske četnike moguće, kad Vlada RSK u Beogradu ima svoju savezničku paralelnu Srpsku vladu u Zagrebu, koja se zove Srpsko Narodno Vijeće, a ovo je osnovano isto kao i pravo na dvojezičnost i ćirilicu slovom Zakona RH. Izglasali ga sabornici iz komunističkosrpskog SDP i iz prokomunističkog HDZ-a s dodatnim saborskim trabantima, bez hrvatstva u dušama  i s praznim mozgovima.

Milorad je umiljat i tim načinom se brine za kult fašističkim četnicima i komunistima
Uz sve ostalo srbovanje u Hrvatskoj, Miloradovo Srpsko Narodno vijeće se brine za spomenički kult srpskočetničkim fašistima, ali i srpskohrvatskim komunističkim  ("anti"-) fašistima. Istina je poznata i sve informacije o četničkim i komunističkim kultovima se mogu najbolje dobiti od Stjepana Mesića, Ive Sanadera, Ive Josipovića, Vesne Pusić i slovenskohrvatske "nobelovke" Vesne Teršelič...  Oni su za četničko-komunističko jedinstvo, koje je ne samo protiv Ustaša, nego i protiv Hrvatskih branitelja. Hrvatski branitelj Veljko Marić je u beogradskoj glavnjači, a "nobelovka" Vesna Terćelič se sva "preznojava" da pravednika - Hrvatskog branitelje oslobodi iz Glavnjače.

Jadna nam je Hrvatska, kad nemamo NIJEDNOGA pravoga HRVATA ni pravu HRVATICU na PRAVOME mjestu u Hrvatskoj.
Jedan starčić Vladimir Nazor je muškim hrvatskim jezikom održao lekciju nametničkom crnogorskom Srbinu Milovanu Đilasu, rekavši mu, čak u ratnim okolnostima, jasno i glasno:
"Ovo je Hrvatska i u njoj se govori Hrvatskim jezikom i piše Hrvatskim pismom!"

Ima li Hrvatska danas jednoga "Nazora" u bilo kojemu dijelu vlasti, politike jezikoslovlja, hrvatoslovlja, katolikoslovlja?!
Naime, moram se ispraviti: Ima Hrvatska dosta pravih Hrvatica i pravih Hrvata na širokom hrvatskome polju, ali nema takovih na pravim mjestima. Prave Hrvatice i Hrvate su tzv. Hrvatski sabor i druge tzv. hrvatske vlasti gurnuli u statiste i ako - kao takovi malo glasnije progovore glas "H" od  Hrvatske onda ih se šikanira, kao što se šikanira jednu damu, lijepu i uzornu Hrvaticu  iz HTV-a i jednog pravog i poštenog hrvatskog uzornika iz HTV-kalendara.

Dokad će u Hrvatskoj ovako naopako?
U svima državama EU žive nepriznate nacionalne manjine, a u nekima i priznate (na pr. Austrija i Madjarska). Sve nacionalne manjine, bile priznate ili nepriznate (Francuska i Velika Britanija) su ravnopravne i nigdje, baš nigdje nisu nadravnopravne, nego samo u Hrvatskoj.
Švicarska je najdemokratskija država svijeta i u njoj žive ravnopravno (s neznatnim ograničenjima) svi došljaci - svi narodi, sve rase sve vjeroispovijedi..., ali nitko nije ravnopravniji od Švicaraca. Zašto tako nije u Hrvatskoj??? 

Po Ustavu RH su svi građani RH ravnopravni. Zašto su nacionalne manjine, napose talijanska i srpska nadravnopravne, kad se znade da su te dvije nacionalne manjine u Hrvatskoj - pete kolone svojih iskonskih država.
Svaka čast drugim nacionalnim manjinama, koje su lojalne u Hrvatskoj!

Samo talijanska nacionalna manjina i srpska nacionalna manjina su kao petokolonaši ratovale protiv Hrvatske, ubijale i proganjale  Hrvate i činile neizbrojiva zločinstva u Hrvatskoj...

U Hrvatskoj Istri, u okupiranom Zadru i otocima Lastovu Lošinju, Susku... su Mussolinijevi Talijani i petokolonaški Talijani, ne samo zabranjivali hrvatski jezik, rušili hrvatske domove, prisiljavali Hrvate na talijaniziranje hrvatskih prezimena i imena, nego su čak na grobljima, na spomenicima mrtvim Hrvatima talijanizirali hrvatski identitet pokojnika.
Takovim Talijanima u Hrvatskoj (Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!) davati zakonska nadprava je izvan svih oblika pameti. Nota bene!

U Italiji postoji i službeno djeluje Talijansko gradsko poglavarstvo Zadra i razne političke družbe "Talijanske Istrie, Fiume, Pole, Abacie..."
Takovi talijanski aspiranti na revanšizam u Hrvatskoj imaju oslonac u petokolonaškoj talijanskoj nacionalnoj manjini. Talijanska Vatikanska stolica još i danas ima neposrednu vlast u Zadarskoj nadbiskupiji. Zašto na to stanje, odnosno promjenu ne utječu hrvatski biskupi? 
Nitko u hrvatskome Zadru ne treba talijanski dječji vrtić, otvoren s hrvatskim i talijanskim novcem.
U Hrvatskoj je po zakonu službeni jezik hrvatski. Tko to ne prihvaća, ne treba živjeti u Hrvatskoj. Nismo mi molili Talijane da dođu u Hrvatsku, nego su oni dolazili kao okupatori Hrvatske. Ako nisu zadovoljni s ravnopravnošću u Hrvatskoj, nitko im ne ometa povratak u Italiju.

Srpska nacionalna manjina se ponaša kao univerzalni gospodar i vladar u RH!
Srpska nacionalna manjina je u zadnje vrijeme dvaput ratovala protiv Hrvatske, a ratuje i sada s milijunima posijanih ubitačnih mina po Hrvatskoj, od kojih pogibaju ne samo vaditelji mina, odrasli Hrvati, nego i hrvatska djeca, domaće i divlje životinje.
Još  nismo vidjeli nijednu suzu Milorada Pupovca... niti od "nobelovke" Vesne Teršelič za poginulu ili unakaženu hrvatsku djecu od srpskih ubitačnih mina, koje su ponajviše postavljali četnici u civilu, silovatelji Hrvatica, koji danas dobivaju plaće i podpore iz proračuna RH.
Nismo vidjeli nijedan prosvjed udruga za zaštitu životinja, koje pogibaju od srbskih ubitačnih mina. Srbi su u Hrvatskoj zaštićeni od svake pa i najumjesnije kritike...

Pobliže o nepotrebnoj srpskoj ćirilici  u Hrvatskoj!
Srpska ćirilica je oruđe svih velikosrpskih ideologija i srbskih genocidnih planova za likvidaciju Hrvatskog naroda i priključenje Hrvatske u Veliku Srbiju.

Pod znacima ćirilicom su petokolonaški hrvatski Srbi i Srbi iz Vojvodine i Srbije razarali Vukovar i trećinu Hrvatske, ubijali Hrvate, silovali Hrvatice i Hrvate, pljačkali Hrvatsku, razarali sva kulturna i gospodarska dobra i minirali  ubitačnim minama trećinu Hrvatske.

Srpska ćirilica u očima Hrvatskog naroda je jednaka zabranjenim fašističkim znacima i komunističkoj petokraki.

Hrvatski zakonodavac treba i mora izglasati zakon o trajnoj zabrani fašističkih znakova (Hackenkreuz...), komunističkih znakova (petokraka!)  i srbske ćirilice, koja je obilato služila najvećim zločinstvima srbskog fašizma i komunizma u genocidu i svima drugim srbskim zločinstvima protiv Hrvatskog naroda u domovini i državi Hrvatskoj..

Izvan pameti jest, da se hrvatskim novcem obnavlja Vukovar, kojeg su razorili vukovarski i drugi Srbi, a na obnovljene ulice ćemo pisati nazive srpskom ćirilicom, koja je krvava pred očima svakog Hrvata i Hrvatice u Hrvatskome Vukovaru.

Srbska ćirilica mora biti u Hrvatskoj zabranjena u službenoj uporabi za sva vremena, a u privatnoj, obiteljskoj i sličnoj uporabi mogu je hrvatski Srbi upotrebljavati do mile volje.

Mi Hrvati imamo stariji oblik prerađevine grčkog pisma, nego je srpska ćirilica. To je bosančica ili hrvatsko pismo (arvacko pismo), kojeg je navodno stvorio Sveti Jeronim.
Hrvatska je službeno stavila to svoje pismo u red arhaičkih pisama i službeno ga ne rabimo, osim u znanstvenoistraživalačke svrhe.

Polazeći od ove istine i cijeneći svaku dobronamjernost, postavlja se pitanje:
Ako u Hrvatskoj nije u službenoj uporabi hrvatska ćirilica, a zašto bi onda bila u službenoj uporabi srpska ćirilica. Budimo barem ravnopravni u odnosu na hrvatsku i na srpsku ćirilicu i recimo jasno: Nama u Hrvatskoj ne treba u službenoj uporabi ni hrvtska ni srpska ćirilica, a ako je netko u redovima srpske nacionalne hoće privatno rabiti u okviru svojih obiteljskih dometa, može je po želji utetovirati i na spolne organe.

Pismo iz dijaspore

Ustav RH čini Hrvate najbespravnijim narodom u Hrvatskoj

U ovome članku će se raspravljati o tome općenito i na primjerima - u znaku miscellanea.


Piše Dragan Hazler


Basel, 28. siječnja / Gospić 6. veljače 2013. u 21.45 sati

Hrvatska je mlada država starog naroda Hrvata
Stari europski uljuđeni i pošteni narod Hrvati su kroz cijelu povijest bili varani kroz razne saveze uglavnom od susjednih naroda, koji su im se odmah ili postupno nametnuli kao gospodari. Ipak, osim malih iznimaka poput dragovoljnog "odlaska gusaka u maglu" većina podjarmljivanja Hrvata i Hrvatske odvijala se je nasiljem ili nekakvim uvjetima, u kojima su Hrvati morali birati između dva zla ono manje zlo, na primjer slučaj Cetinskog sabora.

Europska Unija
Prvi put u svojoj povijesti Hrvatska, koja je uz velike žrtve postala "suverena država" moli i pristaje na sve uvjete, da bi opet stekla status podčinjene države (dijela regije) s ograničenim suverenitetom i gospodarom iznad sebe. Ovog puta se ne može reći, da Hrvatska ne zna i ne vidi u što ulazi i za kakove škude (njoj oduzete pa jedan djelić kao "dar" povraćen), svjesno želi postati ponižena provincija veletrgovačke i bankarske tvorevine Europske Unije.

Hrvatski narod, inače najobespravljeniji među svima manjinama u Hrvatskoj vidi da je Europska Unija jedan udruženi kaos, zamućen i protkan sa svima zlima u fazi nestajanja protkana gospodarskim i drugim problemima i unatoč tomu taj Hrvatski narod dozvoli da ga korumpirani politikanti (ne pravi političari!) vode poput slijepca u provaliju, koja se zove Europska Unija.

Mlada država Hrvatska nema u vlastima ni kroatofilnih političara niti državnika!
Kad bismo imali, bar u Hrvatskom saboru hrvatske političare i hrvatske državnike u većini ne bismo imali ovu  univerzalnu političku i državnu zbrku svih oblika nametnutu hrvatskom narodu, koja ga vodi u nestanak. Uzmimo samo gospodarsko stanje, život na dug, život s izgubljenim pravom na rad, masovni odlazak mladih u tuđinu, gubitak visoko obrazovanih ljudi, krajnje zabrinjavajuće pitanje nacionalne demografije s padon nataliteta, najistaknutijeg u čitavoj hrvatskoj povijesti. Narod je izgubio sve ideale i postao poput utopljenika bez volje da se spasi.
U tu mrežu svih hrvatskih beznađa spada i srljanje ove po Milanoviću "slučajne države" u EU. Tako daleko smo odsrljali u ralje Europske Unije, da nas niti Slovenija sa svojim kočnicama, ne može spriječiti i spasiti od aždaje EU.

Demokracija je vladavina većine
Jedna od definicije za demokraciju kaže, da je demokracija vladavina većine. U većini pravnih država Europe i svijeta jest tako, ali u Republici Hrvatskoj nije. U Republici Hrvatskoj vladaju u svemu manjine. Umjesto teoretiziranja ostanimo kod primjera iz prakse i to, koliko je moguće bar spomenuti većinu raznih manjina u Republici Hrvatskoj s malo detaljnjijim osvrtom na zločinačku srpsku nacionalnu manjinu.

Republika Hrvatska je država s ustavnim mazohizmom
Svaka Hrvatica i svaki Hrvat bi trebao barem pročitati Ustav Republike Hrvatske i uvjerit će se u štošta i svašta upitnoga, protuhrvatskoga, protupravnoga, protusuverenitetskoga, protudemokratskoga. Dovoljno je usporediti ustave naprednih država  Svijeta i napose država Europske Unije s Ustavom Republike Hrvatske i uvjerit ćemo se da je Ustav Republike Hrvatske protuhrvatski.

Čija je država Republika Hrvatska?!
U nijednom članku ne stoji da je republika Hrvatska država hrvatskog naroda, država Hrvata.
U svima državama Europske Unije je definiran narod te države kao nositelj suvereniteta, a suverenitet je inače  definiran kao nedjeljiv.

Evo kako stoji u Ustavu Republije Hrvatske, Članak 14. doslovce:
"Građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki."

Evo nekoliko pitanja samo iz ovog članka Ustava Republike Hrvatske
Čija je država Hrvatska i koji su "građani" u njoj među ravnopravnima, barem po nekim atributima prvi među ravnopravnima. Jesu li to poimence nespominjani Hrvati (građani), koji su čitavu povijst krvarili za tu grudu svoje zemlje ili su to 22 ustavom priznate nacionalne manjine i sve druge manjine zasnovane na bilo kojoj svojstvenosti, na primjer stranačkoj, spolnoj, političkoj, udruženom uvjerenju, društvenom položaju...???

Srbi i Talijani se čitavu povijest ratovima bore protiv Hrvatske!
Poznato nam je da su se neke nacionalne manjine, napose one najglasnije Srbi i Talijani borili najbrutalnije protiv Hrvatske, a danas uživaju u Hrvatskoj sva nadprava i čak ucjenjuju matični narod Hrvate. Dakle, ima među nacionalnim manjinama i onih neprijateljski nastrojenih protiv Hrvata, a Hrvati ih plaćaju. Naime među svima Hrvati najviše pune državni proračun, a svi drugi iz njega dobivaju novčane podpore samo Hrvati ne, nego ako su na primjer u nekoj nevladinoj udruzi, na primjer Teršeličkinoj, pederskoj ili lezbijskoj...

Ova država Hrvatska daje svima veća prava, nego ih imaju Hrvati. Na primjer, u HTV-1 PRIZMI za nacionalne manjine od 26. siječnja o.g. je rečeno da:
-Talijanska nacionalna manjina dobiva 5,7 milijuna Eura iz državnog proračuna.
-Nedavno su mediji objavili da srpska nacionalna manjina, uz ostala primanja dobiva 40 milijuna kuna iz državnog proračuna Republike Hrvatske.
-Također je u jednoj HTV-emisiji rečeno da manjinska komunistička (antifašistička) sljedba u ulozi odsluženoga predsjednika RH, odnosno on - Stjepan Mesić pored privilegirane plaće i rezidencije na Pantovščaku dobiva iz državnog proračuna 37 milijuna kuna. Zašto???

Uz ostalo talijanašenje s hrvatskim novcima, gradit će se u Zadru dječji vrtić za talijansku djecu, a što je s nedostatkom dječjih vratića za hrvatsku djecu, od roditelja iz čijeg se doprinosa grade vrtići za tuđince u Hrvatskoj. Talijani ionako svojataju Zadar i u Italiji imaju Zadarsko gradsko poglavarstvo pa će sada dobivati i oslonac u "talijanskome Zadru".

Srpska nacionalna manjina je ne samo poubijala desetke tisuća Hrvata, prognala stotine tisuća Hrvata sa svojih ognjišta, popljačkala Hrvatsku, silovala više od tri tisuće Hrvatica, minirala ubitačnim minama trećinu Hrvatske... i porušila brojne dječje vrtiće od hrvatske djece, sada ima prednost pred hrvatskom vrtićkom djecom.
Je li u Hrvatskoj vlada ikakova pamet ili bolesno antihrvatstvo?! Umjesto komentara po upravo napisanom pitanje navodim matematičkom točnošću da je u svakoj državi Europske Unije prvi matični narod u svemu, a svi ostali su ravnopravni među prvima.

Teško je reći nešto točno, nepogrješivo i neuvrjedljivo za ovo mazohističko ili blaže rečeno za ovo jobovsko ponašanje naroda Hrvata kroz svoje neodgovorne političare (politikante) i ublaženo rečeno za neskromno i drsko ponašanje nekih nacionalnih manjina.

 



Uzmimo na primjer pravo na dvojezičnost kroz trećinsku zastupljenost neke nacionalne manjine. Takvo pravo ne pozna nijedna država Europske Unije, u koju Hrvatska pomahnitano žuri. Ali, to pravo su si izborile manjine uz kapitulaciju saborske većine i ušlo je u ustavne odredbe.  Hrvatska mora mijenjati Ustav, da bi zaštitila matični narod Hrvate jer svi ovi prosvjedi su uzaludne Sizifofove muke. Srbi mijenjaju stari hrvatski Gvozd u Vrgin Most.

Polazeći od primjera srpske nacionalne manjine sa zasada, u prvoj fazi 20 lokacija s pravom na dvojezičnost i talijanske nacionalne manjine, koja je s dvojezičnosti u Istri i šire dostigla Mussolinijevu eru, to ustavno pravo dvojezičnosti mogu koristiti 22 nacionalne manjine. Na primjer Romi u Međimurju i u svima dijelovima "zemlje" mogu udvojezičiti svako selo. Koristeći tu ustavnu manjkavost, na štetu matičnog naroda Hrvata, koje se češće naziva građani, nego Hrvati, a Hrvatsku više zemljom, nego Hrvatskom imat ćemo uskoro dopunjenu ustavnu definiciju:
Republika Hrvatska, (inačica za "zemlja")  je multinacionalna, multiunijska, multivjerska, multimultipartijska, multimanjinska država predvođena komunističkom avangardom Stjepana Mesića, srpskom avangardom Milorada Pupovca, talijanskom avangardom saborskog zastupnika talijanske nacionalne zajednice i predsjednika Talijanske unije Furia Radina...

Ljudi Božji, ako se smijem tako izraziti, mi već imamo u "zemlji" (može se po potrebi koristiti i inačica RH) 22 vlade (nacionalna vijeća) plus Milanovićevu vladu i imamo službeni termin Talijanska Unija, koji je iznad termina Republika. Usporedimo: Europska Unija je savez republika i kraljevina... Talijani su otišli dalje u svojoj pohlepi na Hrvatsku, nego Srbi. Srbi se zadovoljavaju sa "srpskom krajinom i sa srpskim opštinama", a Talijani već nazivaju sebe Talijanska Unija - analogno Europskoj Uniji.

Može li mlada država Hrvatska nešto naučiti od europskih pravnih država?!
Narod nijedne, ponavljam nijedne napredne države svijeta i dodatno Europske Unije, ne dijeli svoj suverenitet s došljacima u svoju državu. Štoviše, ne postoji državna kategorija nacionalne manjine. Pogledajmo Francusku, u kojoj su svi samo Francuzi, a ima po hrvatskom kriteriju barem 30 (trideset) nacionalnih manjina. Na primjer Aquitanaca ima oko 12 milijuna u Francuskoj, ali oni su u svakom smislu samo Francuzi, a u okviru svojih obitelji i društava mogu aquitanizirati do u bezkraj...
Na primjer, u mnogim krajevima Njemačke ima više od trećine nenjemačkog naroda, u Berlinu ima blizu polovicu Turaka, ali nema dvojezičnosti, nema ravnopravnosti u participaciji suvereniteta jer je suverenitet nedjeljiv. Nedavno je njemačka kancelarka, gospođa Merkel izjavila za cijeli svijet, da u Njemačkoj nema mjesta multikulturalnosti.

Dvojezičnost u Republici Hrvatskoj se ostvaruje s jednotrećinskom zastupljenošću
Upravo je aktualno uvođenje dvojezičnosti, pisma srpske ćirilice (postoji i hrvatska ćirilica, ali ta je zanemarena!) i uz to postoji pravo na sve što je srpsko: političkodržavna Srpska pravoslavna crkva, srpske političke stranke, srpske škole, srpski običaji i sve što Srbe čini Srbima u državi, koju su Hrvati stvorili, branili stoljećima i uspostavili državu, koja sada nije država Hrvata, nego u njoj participiraju s raznim useljenicima, iako je suverenitet nedjeljiv.
Nisu to sve privilegije i nadprava, koja ima srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Od brojnih spomenut ću još samo četiri:

1. Nagrada abolicijom i amnestijom za nepojmljivo strašna barbarska zločinstva, koja je činila srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj; onaj dio Srba u odorama pod oružjem je ubijao i progonio Hrvate, silovao hrvatske žene i djevojke, nerijetko i muškarce jer je poznato da među Srbima i Grcima ima najveći broj pedera u Europi...
Srpski civili, oni bez vojnih odora su obavljali u srpskom genocidnom ratu na Hrvatsku (kojeg mi pogrješno nazivamo Domovinski rat!) svu infrastrukturu, bez koje srpski zločinački vojnici ne bi mogli ratovati. Uz ostalo, srpski civili ili četnici u civilu su održavali borbenu gotovost srpskim vojnicima, pljačkali su hrvatsku imovinu, palili i razarali hrvatske kuće, katoličke crkve i sakralnu kulturu, postavljali su zajedno sa srpskim vojnicima ubitačne mine, od kojih i danas ginu Hrvati, domaće i divlje životinje i čine neiskorištenima kvadratne kilometre hrvatskog prostora. Poneki od četnika u civilu su silovali Hrvatice i druge žene - nesrpkinje, a danas šeću slobodno i dobivaju od Hrvatske novčane podpore.

2. Srbi u civilu (baza srpske vojne i barbarske zločinačke moći!) je bježala pred svakom hrvatskom osloboditeljskom akcijom, napose pred "Olujom" jer se je osjećala krivom i suodgovornom za srpski genocidni rat protiv Hrvatske.
Umjesto da se ta srpska barbarska i zločinačka rulja, barem ispriča Hrvatskoj i zamoli za oprost uz izjavu, da nikada više ne će ponoviti takav zločin protiv Hrvatske, nema zamolbe za ispriku, nego obratno, srpski bjegunci svestrano okrivljuju hrvatsku državu, hrvatski narod i Hrvatsku vojsku...

3. Država Hrvatska moli sklopljenih ruku odbjegle srpske infrastrukturne zločince da se vrate u Hrvatsku. Hrvatska im uz to obnavlja kuće i gospodarstva, zgrade srpskih pravoslavnih crkava, koje su oni porušili (na primjer Karlovac, Primišlje, Tržić...) i daje im novčane podpore, što u sličnom obliku nema nigdje u svijetu za počinitelje ratnih zločinstava.
Srpska nacionalna manjina dobiva iz proračuna RH oko 40 (četrdeset) milijuna  kuna.

4. Uz ratne žrtve, kao u svima ratovima svih vremena bilo je u Srpskom genocidnom ratu na Hrvatsku obostranih kolateralnih žrtava (za vrijeme rata i u poraću). Gromoglasno se spominju na primjer srpske poratne žrtve u Varivodama (što je opravdano!), a stostruko veće žrtve koje su počinili srpski zločinci na Hrvatima već smo posve zaboravili. Zaboravili smo dvojicu ubijenih Hrvata dvije godine iza rata (jedan je rođak od Nikice Valentića) u Plitvičkom kraju, samo zato jer su u šetnji zalutali na zemljište, koje je pripadalo srpskom seljaku.
Sasvim je normalno da se sudski procesuiraju počinitelji kolateralnih žrtava, ali na obadvije strane, čak bi trebalo dati prioritet Srbima jer su oni započeli rat i počinili su stostruko više žrtava i drugih zločinstava na Hrvatima, nego je to obratno. U Hrvatskoj je pravosudno ponašanje posve suprotno. Procesuiraju se i osuđuju samo Hrvati i to uglavnom (ima i iznimaka!) za ubijanje četnika u civilu, na primjer u selu Medak, iz kojeg je danonoćno granatiran Gospić. Iako je nezahvalno, čak i nedozvoljeno poimence navoditi osuđene ili sada suđene Hrvate za kolateralne srpske žrtve, spomenut ću samo nekolicinu (Norac, Hrastov, Glavaš, Merčep...)

Neke nevladine udruge u Hrvatskoj djeluju isključivo protuhrvatski!
U Republici Hrvatskoj ima oko 40.000 (četrdesettisuća) raznih nevladinih udruga, među kojima ima i takovih, pred kojima se klanjaju obadva predsjednika RH i predsjednik Vlade RH Ivo Josipović. Takva je na primjer institucija "Dokumenta" na čelu sa Slovenkom Vesnom Teršelič (molim s tvrdo "č"!), koja u Hrvatskoj osim visoke hrvatske plaće dodatno dobiva iz Soroševe kase, koliko joj je potrebno za škopiti svako hrvatstvo u Hrvatskoj i podizati kult Srbima. Nedavno je drugaricu Vesnu Teršelič odlikovao predsjednik RH Ivo Josipović, a zlobnici govore da je on za to dobio ne samo nalog nego i novčanu nagradu od Soroša. Ovo još nije pravosudno istraživano i teško je vjerovati da bi Soroš mogao podkupiti Ivu Josipovića.

Antifašistička komunistička vlast Stjepana Mesića na Pantovčaku.
Taj parazitizam plaćaju hrvatski poreznici s oko 40 (četrdeset) milijuna kuna. U Hrvatskoj nema fašista pa zašto postoji antifašizam komunjare Stjepana Mesića. Ako bi čak bilo nekakvih manijaka fašistoidnog oblika, onda tih 40 milijuna kuna treba dati hrvatskoj policiji, koja znade bolje zanat obrane, nego komunjara Stjepan Mesić. Zar ne bi bilo razboritije, da se druga Stjepan Mesića udomi u Remetincu (on ima dovoljno zasluga čak za Goli Otok), a s ovih 40 milijuna kuna da povećaju plaće hrvatskoj policiji ili da se grade dječji vrtići ili da se podupiru Hrvati na otocima, koji su već opustjeli...

Hrvatska mora osuvremeniti Ustav Republike Hrvatske
U takozvanom Božićnom ustavu s dopunama po nalogu raznih gospodara, Hrvatska je "izmišljala toplu vodu" i prihvaćala sve nametnutosti. Na taj način je Hrvatski narod u svojoj državi sveden na 23-ću nacionalnu manjinu s manje temeljnih svojih prava, nego ih imaju pojedinačno i skupno 22 nacionalne manjine. Iz toga proizlazi (uz ostale muteži!) opće nezadovoljstvo hrvatskog naroda. Izborio je svoju državu, a nije u njoj gospodar.

Republika Hrvatska mora mijenjati svoj Ustav. Ne treba pritom ništa izmišljati, nego uzeti za uzor Ustav najdemokratskije države u svijetu - Švicarske.

PISMO IZ TORONTA

Hrvatski TV kanal - provalija za Bošnjake

20. siječnja 2013. u 19.20 sati

Piše: Rudi Tomić

Prošlo je 21. godina od kako su  države Europske zajednice i  Sjedinjene američke države priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu državu, i stavile se u službu održavanja mira i uvođenja zakonskih odredaba za upravljanje državom. Međutim,  BiH još do danas nije definirana država, nije osamostaljena, nije ustaljena i nije slobodna.
Republika Bosna i Hercegovina imaju dugu i tragičnu prošlost, velike naslage međunacionalne i vjerske mržnje – propraćene s provokacijama, zulumom i zločinima uništile su svaki smisao opstojnosti, a posljedice su učvrstile neizvjesnu budućnost, obezumile političke i vjerske čelnike i obeshrabrile međunarodne čimbenika.
Velikosrpska agresiju, zločini bosanskohercegovačkih Srba i muslimansko-hrvatski rat, ostavili su ogromne dimenzije stradanja, kojima je teško ustanoviti veličine i posljedice. U ovakvim okolnostima teško je biti ne pristran, jer su svekolike diskriminacije, u svim oblicima i na svima razinama: svatko mrzi nekoga, a svi mrze svakoga, pa međusobna netrpeljivost ključa i čeka priliku za osvetu ili konačni obračun.

Dayton je uništio BiH
Srbija je dogovorom u Daytonu dobila polovicu Bosne i Hercegovine, kao svojevrsno priznanje za agresiju i masakre. Omeđeni su temelji Republici Srpskoj, čiji entitet (međe) vjerojatno više neće nitko mijenjati. ''Republika je država: slobodna i nezavisna, oblik države u kojoj stanovništvo bira vrhovnu vlast.'' (B.Klaić)
Dakle, imamo Daytonsku državu s imenom ''Republika Srpska'', kojoj je dodijeljena manja polovica teritorija, i skoro polovicu stanovništva BiH. Druga polovica BiH, takozvana Federalna Republika, sastavljena od Bošnjaka i Hrvata, odnosno Republika sarajevskog sadržaja, kojima smeta ''H'' (Hercegovina) u naslovu, što je ujedno i sinonim za Hercegovce i za Hrvate.
Naime, Bošnjaci kao većinski narod u Federaciji nastoje u drugoj polovici ''države'', biti jedan homogeni narod (bošnjački), imati istoimenu državu – Bosnu, zboriti jedan jezik (bošnjački), ispovijedati jednu vjeru – Bošnjačko-muslimansku, i imati svoga Boga (Alaha) – sve s početnim slovom ''B''.

Huškački Svjetski bošnjački kongres
U Sarajevu je formiran Svjetski bošnjački kongres (29. 12. 2012.), na kojem su izabrali jednog od najpoznatijih kršćanofoba i hrvatofoba Mustafu Cerića, koji je u svome zahvalnom govoru rekao: ''Mi Bošnjaci dolazimo. Nema povratka nazad. Visoko podignimo čela i bez straha… Nitko nema pravo da Bošnjake zaustavlja na putu njihove nacionalne samostalnosti i državne suverenosti.''
» Vinko Đolto: Bošnjačko vjersko homogeniziranje hrvatski.fokus.hr
Malo drugačije, ali isto tako: srpski narod ima svoju nacionalnost - srpsku, svoju državu – Republiku Srpsku i svoj jezik - srpski. Međutim, po bošnjačko-srpskim kriterijima hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nema ništa, osim nebo, što bi mogao nazvati – svojim!
Od dolaska Hrvata 630. godine iz Bijele Hrvatske na istočnu obalu Jadrana, sadašnju Bosnu i Hercegovinu, pa sve do današnjih dana, sve vlasti koje su vladale BiH, izuzev hrvatskih vladara – bile su antihrvatske: Bizantija, Mađarska, Srbija, Bugarska, Turska, Austro-Ugarska i dvije Jugoslavije. Današnja bošnjačka dominacija u FRBiH je jedna od najgorih režima, jer ima svekolika obilježja nasljeđa fašizma, šovinizma, nacizma, komunizma, ateizma, islamizacije, apsolutizma, separatizma  i balkanštine.
Naime, hrvatski je narod priznat kao jedan od tri konstitutivna naroda, ali od te konstitutivne ravnopravnosti Hrvatima su oduzeti svi atributi pravednosti. U RS ostali su prazna hrvatska ognjišta, veliki broj Hrvata je ubijen, još veći broj protjeran. Zastrašujući su podaci iz RS, gdje je obitavalo više od 225.000 Hrvata katolika, danas ih u ovom entitetu živi tek nešto oko 12.000, koji su ostali, većinom starije i nejake osobe na rubu su siromaštva i bez osnovnih prava.
U FRBiH udružene su sve bošnjačke političke, vjerske i gospodarske organizacije, bez obzira na njihovo javno mimoilaženje, u progonu hrvatskog naroda, koji su čudom proživjeli pogibija, zlostavljanja i izgone od bošnjačke armije. Armija BiH odgovorna je za nestanak 240.000 Hrvata katolika s područja kojima danas vladaju Bošnjaci.
Gdje nije moguće ''zakonskim putem'' (odlukama iz Sarajeva), tamo se vrše represije samo da se što veći broj Hrvata iseli iz Federacije, jer Hrvati su jedina prepreka za stvaranje islamske države, odnosno turskog vilajeta u Bosni. (Bakir Izetbegović, trenutačni predsjednik Predsjedništva BiH, već oslovio predsjednika Turske Recep Toyyip Erdogna  - svojim predsjednikom). Da nije bilo Tuđmanove Hrvatske, gdje bi se sklonilo pola milijuna bosanskohercegovačkih muslimana, koji su pobjegli ispod četničkog noža? Vjerojatno u ''matičnu''  Tursku! Izuzetak čine Hrvati muslimanske vjeroispovijedi, kojih nije baš mali broj, ali i oni dijele sudbinu bošnjačkog totalitarističkog zuluma kao i njihovu sunarodnjaci katoličke vjeroispovijedi u BiH. 

Raščeprkana je Bosna i Hercegovina
Unatoč tome što su hrvatski i srpski ministri u Vijeću ministara BiH prihvatili izmjenu zakona kojim se planira uspostavljanje RTV kanala na hrvatskom jeziku, oglasili su se bošnjački političari, vjerski čelnici i mediji - apsolutno protiv: ''Nikad nećemo podržati javni TV kanal na hrvatskom jeziku.'' (Lagumdžija, Radončić i Tihić, Selimbegović, Zukorić, Cerić, Filipović i brojni drugi bošnjački uglednici) Bošnjački lider u hrvatskom kanalu kao da vide provaliju za svoje strmoglavljene!
Predsjednik mostarskog SDA Zijad Hedžiomerović kaže: ''Za treći entitet treba pripremiti oružje i krv. Ti koji pričaju o trećem entitetu moraju shvatiti da je to novi rat.''

 

»Ilija Zovko: Politička lutrija između Banja Luke i Sarajeva hrsvijet.net
Ne ćemo iznašati gnjusne izjave pojedinih bošnjačkih čelnika, jer je već o tome i previše rečeno u svim balkanskim i europskim medijima. Nu, zanimljivo je kako su bošnjački međusobni politički neprijatelji, stranački protivnici i ideološki oprečnici, kao i islamske poglavice našli zajednički jezik, usuglasili ciljeve i odredili stajališta po pitanju TV kanala na hrvatskom jeziku. Hrvati u BiH su kao sprega koja je ujedinila sve neprijatelje, bez obzira na međusobna trvenje, valjda zbog toga što su Hrvati jedini od konstitutivni narod, koji se brinu za očuvanje BiH u cjelovitosti.
Ove činjenice imaju i svoju značajnu poruku, odnosno plan za minimalizirane hrvatskog etnonima u BiH, upućuje na slabost, nestabilnost i bojazan bošnjačke vrhuške za svoju egzistenciju. Sputavanjem hrvatskog javnog izražaja, putem javnih sredstava priopćavanja - TV kanala na hrvatskom jeziku, osiromašuje demokraciju, banalizira bošnjačko-muslimansku kulturu, umanjuju islamsku vjersku toleranciju i skriva u sebi kriminalne nakane. Što je god veći pritisak bošnjačke političke vrhuške na bosanskohercegovačke Hrvate s time se sve čvršće učvršćuje Republika Srpska, a to u konačnici predstavlja definitivnu podjelu i krah  BiH.Muslimani nisu Turci, nego su Poturice
''Što se tiče plemena Hrvata, koje smještaju uz rijeku Bosnu, njihov se značaj odražava u veseloj naravi, oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvani…Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću… u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave.'' (Turski pisac Ali)
Današnji bosanskohercegovački muslimani potječu: od bosansko hercegovačkih Hrvata bogumilske vjere (10 - 12 %); od bosansko-hercegovački Hrvata katolika (70-75%); od doseljenih Hrvata muslimana iz okolnih hrvatskih krajeva i Crne Gore (12-13%); od Turskog i azijskog podrijetla (2 - 3%) i Vlaškog podrijetla (1-2%). (Hrvatsko podrijetlo bosansko-hercegovačkih muslimana, Zagreb 1992.)
Dakle, muslimani nisu Turci, nisu ni potomci Turaka, nego Hrvati koji su u tursko doba prešli na islam kako bi spasili svoje živote i imanja. Hrvatski dio naroda, koji je prešao na islam bio je huškan na Hrvate katolike u čemu su najviše zla nanijeli bugarski bogumili, vlaško pravoslavlje i mađarski vladari..
Istini za volju, nisu ni Hrvati su na muslimansku subraću gledali kao hrvatske otpadnike, što je kod muslimana stvaralo nepovjerenje na katolike i - Hrvate, te provlačilo niti mržnje, koja je stoljećima tinjala i konačno buknula devedesetih godina i ostavila tragove tragedije, zločina i osvete.
Mostar je klasični primjer neravnopravnosti Hrvata s druga dva naroda, jedino političko i gospodarsko središte u kojem bi Hrvati mogli imati svoju dominaciju, kakvu imaju Bošnjaci u Sarajevu, Zenici, Tuzli i drugdje, odnosno Srbi u Banja Luci, Bijeljini, Doboju, Trebinju i drugim gradovima –  Hrvati nemaju izgleda ni da taj minimum ostvare!
Mostarski Stari most bio je srušen u bošnjačko-hrvatskom ratu, iz političkih razloga da svrati pozornost domaćeg svijeta i svjetske javnosti o hrvatskom ''separatizmu'', ''terorizmu'' i ''ustaštvu''. Mada je na Međunarodnom sudu u Haagu dokazano da rušenje mosta nije bilo djelo Hrvatskog vijeća obrane, ali u narodu će ostati uvrzeno sjećanje da je to bilo djelo ''Tuđmanove politike''.
Mostar je opet doveden u situaciju napetosti provokacijom rušenja spomenika pripadnicima ABiH. Iako je spomenik ilegalno stavljen u noćnim satima od nepoznatih osoba ispred zgrade Gradske vijećnice, taj će incident  opet odgoditi unifikaciju grada na Neretvi. Srušeni spomenik izazvati će nove tenzije, ne samo u gardu nego i svugdje, a možda i nove zločine, što je i bio cilj počinitelja vandalizma. Da je taj spomenik, koji je bio provokacija, stvarno bio smetnja Hrvatima, on bi bio uklonjen već istog dana kada je osvanuo pred Vijećnicom.   
Zanimljiv je osvrt dr. Muhameda Borogovca, urednika glasnika ''Bosanskog kongresa'', koji sustavno optužuje bošnjačko političko vodstvo, kao i ef. Cerića, da su udbaši i da rade za interese Republike Srpske, ali kada je u pitanju hrvatska posebnost, ne razlikuje se ni za jednu jotu od Bošnjaka koje naziva zločincima. ''Baš me interesuje koji izdajnik će imati petlju da i poslije ovog poniženja (to jest, rušenje spomenika ABiH, o.p.) glasa u Parlamentu BiH za Lagumdžija - Čovićeve ustavne amandmane kojima će se osnovati 'hrvatska izborna jedinica'.''
Naime, očito je bio razlog rušenju spomenika, eventualno usvajanje ustavnih amandmana o ravnopravnosti hrvatskog naroda, odnosno uspostavljanju Hrvatske izborne jedinice. Dakle, ovi dokazi upućuju na provokaciju Bošnjaka, znajući da će rušenje spomenika ABiH imati stanoviti utjecaj na bošnjačke zastupnike u Parlamentu koji bi svojom brojčanošću mogli uništiti hrvatski prijedlog u Parlamentu kao i spomenik u hrvatskom Mostaru.

Zaključna misao
Ne možemo povijest promijeniti, ne možemo mnoge pogreške iz prošlosti popraviti, ali mogli bismo učiniti, uz dosta dobre volje i malo truda, sadašnjost ugodnijom i budućnost sigurnijom, ako prihvatimo principe međusobnog suživota; priznavanje jedni drugima njihove posebnosti: nacionalne, vjerske i jezične; uzajamno izgrađivanje zajedničke države, u kojoj će se svi osjećati svoji na svome – slobodni i sigurni.
Najtemeljitije i najravnopravnije ustrojstvo trajnog mira i prosperiteta u Bosni i Hercegovini, bio je Biskupski prijedlog društvenog uređenja zemlje, donesenog na Biskupskoj konferenciji BiH. Novi ustroj: ''Država s četiri regije sa središtima: Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Tuzla.'' (Večernji list, 30. 10. 2005.)
Možda je sve ovo suvišno, ili će biti kratkog vijeka, jer u svjetskim prognozama Europa će u sljedećih 20-ak godina izgledati drugačije nego danas, posebice država takozvanog Zapadnog Balkana. Naime ruski stručnjaci su na osnovu analiza američke CIA, ruske službe GRU i stručnih grupa na čelu sa Zbigniew Brzezinskim i Samoul Huntigtonom  izradili zemljovidnu kartu ''Nove Europe''.
- U slučaju BiH, koje nema na toj mapi, banjalučki prof. Mladen Milosavljević kaže da je 'javna tajna', samo je stvar ko o tome više ili manje govori, da je BiH nedovršena, i nedefinirana, kvazidržava, koju je teško uporediti s nekom drugom državom u Evropi.
- Država koja ima toliku adminitraciju, toliko malih država u sebi, koje se nazivaju kantonima, toliko vlada i toliko suprotnih političkih interesa, jednostavno je trenutno država za koju se ne zna kakva će biti njena budućnost. (Oslobođenje, 15. 01. 2013.)
Bosna i Hercegovina izvor su nestabilnosti i prijetnja mira u Europi, za što su suodgovorni stranački lideri i međunarodna zajednica, jer odugovlače s učinkovitim rješenjima koja su od vitalne važnosti za budućnost ove zemlje, i uopće za opstojnost BiH kao države.

  pismo Gospićki gimnazijalci nakon koncerta četrdesetih godina prošlog stoljeća

Pismo iz Argentine

GOSPIĆKI GIMNAZIJALCI IZ PROŠLOG STOLJEĆA


Zahvaljujući internetu dobili smo zanimljivu fotografiju gospićkih gimnazijalaca.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. siječnja 2013.

GOSPIĆ/BUENOS AIRES - Postovani gosp. Culjak, saljem Vam  jednu staru sliku, iz gimnazije u Gospicu prilikom jedne priredbe , gdje je bio direktor gosp. Coric i gdje je svirala glasovir  gda. Nada Kasumovic, to je bilo po prilici godine 1940. Mozda bi vas to interesiralo za Vas arhiv. Tu sliku mi je dala i sugerirala da Vam ju posaljem gospoda Mira Kasumovic Spanje, sestra od gde. Nade Kasumovic.na slici , Ona se nalazi prva pokraj direktora na ljevoj strani. Uz postavanje Hrvoje Frkovic
Ovo je kopija pisma uz fotografiju gimnazijalaca Gospića iz četredesetih godina prošlog stoljeća. Kako je pismo stiglo preko bare, iz Argentine, točnije Buuenos Airesa, ljudi tamo nemaju naših slova, pa smo priupitali za prezimenak oja se spominju, a pokušali smo provjeriti i u Gospiću kod vremešnijih građana.
            Vladimir Rosandić (87), koji je i sam tih godina bio gimnazijalac sjeća se ravnatelja  Gimnazije prije rata prof. Ćosića. Kad je vidio fotografiju iz šuba je opalio:
- To su veliki maturanti, negdje oko Božića, zar ne vidiš bor iza njih, samo ne znam gdje su se ovo slikali. Znaš tada je u Gospiću bila i mala gimnazija. Sjećam se da je došlo i službeno priznanje iz Beograda da je naša Gimanzija najbolja u Jugoslaviji.
Uzvratili smo pismo u Argentinu i jutros smo pronašli odgovor Hrvoja Frkovića:
- Odgovaram na Vase pismo u vezi poslane slike. U prvom redu ispravljam prezime direktora na slici, negovo prezime je Cosic i pise se sa CH, prvo slovo C i CC zadnje slovo C, ime mu neznamo. (Znači ravnatelj je bio Ćosić, a po prvom pismo Ćorić, op. ur.)
Gda. Nada Kasumovic zadnje slovo prezimena se pise sa crticom (znači Kasumović, op. ur.). Ona je umrla prije par godina. Inace je bila dva puta udovica imala je troje djece, i poslije rata, zivjela je u Bs. As-u, Argentina, kao svi mi. Da ju bolje ubicirate na slici Ona na haljini ima masnicu. A Gda. Nada je isto na slici u prvom redu prva, zagrljenja od desne strane. Njezino prezime se pise sa kvacicom (dakale Kasumović, op. ur.). Oba dvije sestre su porijeklom iz Perusica.
- Neznam dali sam Vam dobro razjasnila na Vasa pitanja.
I da, svi smo Hrvati. Uz postovanje H. Frkovic.
P.S.: Dragi čitatelji, ovo je samo jedan kamenčić u hrvatskom mozaiku koji prekriva cijelu Zemlju. Želja nam je da budemo spona, veza, među raseljenim Ličanima i Hrvatima diljem svijeta. Uvijek ćemo imati vremena i prostora za objavljivanje ovakvih i sličnih dokumenata, zato nam se javljate i šaljite vama drage fotografije i dokumente iz obiteljskih uspomena. Podijelite svoju prošlost s drugima, vidjet će se velika tragedija ljudi iz najljepšeg dijela Hrvatske.
Želja nam je da se nikada ne zaborave stradanja Hrvata s područja Like, a posebice Gospića. To treba zapamtiti za vjeke vjekova kako se više nikada ne bi ponovilo.

 

Pismo iz Toronta

Sabor u RH nije državni – pa ni hrvatski!

8. siječnja 2013. u 23.15 sati.

Piše: Rudi Tomić

Hrvatski je narod 1991. godine zauvijek (forever!) uništio Jugoslaviju, oslobodio Srbe od velikosrpskih iluzija i - ponovo uspostavio nacionalnu, neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.

ALI, Ustav u Republici Hrvatskoj mijenjan je četiri puta (1997., 2000., 2001. i 2010.) i svaki put je bila umanjivana hrvatska državotvorna i nacionalna vrijednost, a dodavane su privilegije srpskoj i nekim drugim manjinama. Osam zastupnika manjina su jezičac na vagi. Tko želi vladati u Hrvatskoj, mora podmićivati zastupnike manjina. Račanova koalicija, čim je došla na vlast (2000.) izmijenila je naziv, a time i ulogu Sabora, koji više nije povijesno Hrvatski državni sabor, nego samo - hrvatski sabor, odnosno Sabor u RH. Iste godine Stjepan Mesić dolazi za predsjednika države s novo izabranim sudcima Ustavnog suda. S dolaskom Račana i Mesića na vlast oživotvoren je komunizam  i velikosrpstvo u Hrvatskoj. Izmjene Ustava kojima su naziv Hrvatski državni sabor izmijenili u Hrvatski sabor omogućila su 3 zastupnika HSP-a koji su glasali ''za'', ali i 6 zastupnika Hrvatskog bloka jer nisu htjeli napustiti sjednicu kao što su to učinio HDZ. Da su napustili sjednicu, zastupnici Račanove koalicije ne bi imali kvorum te Sabor ne bi mogao usvojiti od njih predložene izmjene Ustava. Tako su zastupnici Hrvatskog bloka odigrali ulogu korisnih budala.
Hrvatskom su narodu nametnute mnoge nedaće zbog toga što zastupnici i Vlada ne poštuju principe Hrvatskog (državnog) Sabora, najviše zakonodavne i političke institucije u Republici Hrvatskoj, već gospodare iz multinacionalne i višepartijske ustanove na Markovu trgu. Velik je manjak državotvornih predstavnika u Zastupničkom zboru. Zahvaljujući ravnodušnosti birača, Kukuriku koalicija nesmetano održava partijska zasjedanja u saborskim klupama. Revizijom Hrvatskog državnog sabora, hrama hrvatskog nacionalnog i državnog osmišljavanja, obeščašćene su nacionalne, vjerske i moralne vrednote hrvatskog naroda.

Pavao Blažević: ''Herostratska slava'' hrvatski-fokus.hr 24/10/2012.
No, sve dosadašnje Vlade u Hrvatskoj  nisu ni blizu ovoj današnjoj protuhrvatskoj Vladi Zorana Milanovića, koja se sve više poistovjećuje s vladavinom Vladimira  Bakarića. Dapače, Milanović je mnogo opasniji od svih predšasnika, jer živimo u doba  mikroelektronskog komuniciranja. Milanović je potpuno nesposoban predsjednik Vlade. Kao što nas je nekoć po svijetu sramotio svojim izjavama Stjepan Mesić, sada nas sramoti Zoran Milanović. On zapravo i nije predsjednik Vlade. Do nedavno je bio Čačić, a sada je stvarni predsjednik Vlade Linić. Porezom na nekretninu natjerat će mnoge Hrvate na prodaju djedovine strancima po smiješnoj cijeni.
Milanović i njegovi ministri su u sukobu sa svim udrugama, koje imaju hrvatski predznak u naslovu, ali je u najboljim odnosima s udrugama spolno poremećenih i seksualnih nastranih osoba. Te udruge imaju jako veliki utjecaj preko svojih članova koje uspijevaju ubaciti i u Hrvatski sabor. U aktualnom Saboru okupljen je najveći mogući broj stručno nesposobnih osoba - izrazitog antihrvatskog  gena.
U današnjoj Republici Hrvatskoj najviše je diskriminiran hrvatski narod, mada tvori više od 90 posto deklariranih Hrvata! Hrvatska je jedna od nacionalno najhomogenijih zemalja u svijetu ali hrvatska država gubi hrvatski karakter jer umjesto integracije manjina i stranaca, Vlada dotacijama potiče dezintegraciju Hrvatske. Iz državnog proračuna financiraju se glasila manjina. Iz Državnog proračuna financira se i stranački tjednik Milorada Pupovca ''Novosti, srpski nedeljnik''. Ali, zbog srpske nacionalne manjine, kojih ima oko 4.36 posto, politička demografija stanovništva daje drugu sliku: Srbi imaju tri (3) zastupnička mjesta u Saboru; popunjena su sva ministarstva, poslanstva, mediji, sveučilišta i državne korporacije sa stanovitim brojem Srba,  pa se dobiva dojam u svijetu da u RH živi 40.36 posto Srba. Iz istih razloga uvode se natpisi na ćirilici u najmanje 20 općina – među prvima u Vukovaru. ''Hrvatska je premala zemlja za toliko izdajica i gledatelja Žikine dinastije'', kaže Z. Hodak

Agresivno srpstvo u RH
Milorad Pupovac (*) zastupnik u Hrvatskom saboru i predstavnik RH u svjetskim forumima, česti je gost svog sunarodnjaka na ''NU 2'', i u srpskim medijima sustavno optužuje RH da ''Srbima uvijek daje duple kazne za ratne zločine''! Pupovac neće reći: da srpski ratni zločinci, oni koji su gonili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru sjede u Hrvatskom saboru; da su za politiku u Hrvatskoj savjetnici u Predsjedništvu, Vladi i EU, te da su sve institucije sa srpskim predznakom u RH privilegirane i financirane iz državnog proračuna. Iz istog proračuna obnovljeni su četnički spomenici i podignuti novi diljem Hrvatske. De facto: Milanović je srpski ''Trojanski konj'' u Hrvatskom saboru, a Pupovac je veliki lukavac koji četničkom retorikom osvaja potrebni broj glasova hrvatskih Srba kako bi on zajamčio svoje mjesto u Saboru a time i znatna novčana primanja i sve druge povlastice.
SDP je postala hrvatsko-srpska partija. Radi zadržavanja vlasti Milanović će omogućiti srpskoj manjini i dvostruko pravo glasa, a to želi i Milorad Pupovac, čime će Srbi imati dvije stranke u Hrvatskom saboru i Vladi. U tome Srbima pomaže Furio Radin, zastupnik talijanske manjine, čime budi sjećanje na fašističko-četničku suradnju u Drugom svjetskom ratu.
- Srbi su, bez njima ravnih naroda u svijetu, najopasniji, najperfidniji, najnametljiviji, najpljačkaškiji, najpohlepniji naroda na sve hrvatsko. Srbi su jedini narod u svijetu, koji imaju planove za uništavanje susjeda Hrvata… Uz to su Srbi najgenocidniji narod  u Europi. Srbi su jedini europski narod, koji objavljuje raznoimene planove s razrađenim načinima za ubijanje i progon Hrvata i raznih nesrba… Srbi svih ideologija nadmašuju najveća zločinstva ozakonjena u fašizmu, nacizmu i u komunizmu. To bi se trebalo nazivati srbizmom ili serbizmom i staviti ga na prvo mjesto ispred fašizma, nacizma i komunizma, iako srbizam uključuje u sebi sva tri zločinstva i ispred njih je po trajanju i pradivljaštvima svih oblika.
Dragan Hazler: ''Zašto hrvatsko pravosuđe ne sudi Srbima za zločinstva?'' hazud@gmx.ch 24/11/2012.
Medije u RH, tiskovne i elektronske, ispunjene su tekstovima o Srbima, o Srbiji, o ''pokolju'' Srba, o ''progonu'' Srba, o srpskoj nevi Sevi u Beogradu, ako ih usporedimo s medijima u Srbiji, onda su ''naši'' srbijanskiji od srpskih!  Slično je u Americi, gdje procentualno ima manje/više Židova kao i Srba u Hrvatskoj, ali američki je narod u usredotočeno na holokaust, progoni Židova u svijetu, a istini za volju – Židovi vladaju Amerikom i drmaju u svijetu !

Rat bezbožja s Crkvom u Hrvata
Da se ''Vlasi ne dosjete'' ministar za obrazovanje, kulturu i sport Željko Jovanović uzeo je ''znanstveni rad'' poturice Amira Hadžića (po kome je - pedofilija kulturni fenomen),  da u hrvatsko školstvo uvede ''zdravstveni odgoj'', kako bi se hrvatsku djeci moglo odgajati ''moderno'', odnosno otrgnuti ih od utjecaja roditelja i vjere. Crkva u Hrvata oštro se suprotstavila takvim nakaradnim shvaćanjima.

Bezbožnici su izabrali početak godine vjere, kada Sveti Otac govor da do Boga čovjek može doći putem naravnog razmišljanja i samom snagom vjere, a Papa je te putove sažeo u tri riječi: svijet, čovjek i vjera. Vjera mora utjecati na život.  Prema riječima  Benedikta XVI. (Iz kateheze 14. studenog 2012.) najveća opasnost za vjeru danas nije ateizam nego potpuna ravnodušnost o pitanju Božjeg postojanja, agresivni agnosticizam, o čemu je u svojoj božićnoj poruci svijetu govorio papa Benedikt XVI.

- Pravi izazov sadašnjega trenutka  nije toliko otvoreno odbacivanje Boga, nego daleko više stav koji tvrdi da je besmisleno traganje za istinom'', rekao je Sveti Otac. (Živa zajednica, 12/2012.)

Kardinal Josip Bozanić dobro je ocijenio političku vlast: da zanemaruje temeljne antropološke istine, pokušava riješiti društvene probleme, neophodno dovodi do razaranja čovjeka i nesreće za Hrvatsku. Mons. Mile Bogović još pojasnio, kako se nasiljem želi smanjiti broj katolika u Hrvatskoj. Mi bismo rekli, nasiljem smanjiti i broj Hrvata, jer natalitet u RH je i tako u stalnom opadanju, a iseljavanje mladeži u porastu. Hrvatske majke procentualno rađaju 1,5 dijete, što na ljestvici nataliteta predstavlja najmanji broj majčinstva u svijetu.

Zaključna misao
Učestalim preuređivanjem Ustava, guše hrvatsku državnost, a povlašćuju jednu nacionalnu manjini u RH; donošenje bezbrojnih zakona i reforma s kojima se manjine (srpska, homoseksualna i komunistička) nameću većini u Hrvatskoj, vrijeđaju čovjeka, omalovažavaju narod i podcjenjuju ljudski razum, bez ikakve bojazni od posljedica!
- U Hrvatskoj organizirano djeluju destruktivne snage agresivnofeminističke, anarholiberalističke, seksualnoateističke koje  omalovažavaju i nastoje obezvrijediti kulturno-povijesne stečevine hrvatskog naroda, hrvatske nacionalnosti, moralne i katoličke vrijednosti. Posljednjih godina krenuli su u ofenzivu s nakanom zavođenja i upropaštavanja školske mladeži posredstvom feminističko-anarhističkog 'spolnog odgoja' u školama. (kristov-stol.hr)
U programu ''Slika Hrvatske'' kojeg na HTV vodi i uređuje Karolina Vidović Krišto prikazala je kratki film 'The Kinsey Syndrome', kao odgovor na Jovanovićev ''zdravstveni odgoj'': pedofiliju kao temelji spolnog odgoja. Čim je očitovana druga – crna strana ''odgoja'', program je nazvan ''skandaloznim'' i skinut s repertoara  HTV, a urednicu čeka kazna i vjerojatno izgon s posla! Zanima nas što je učinilo Društvo novinara u RH u obranu slobode javnog priopćavanja i zaštitu kolegice Karoline Vidović Krišto?

Medije u RH čija je sloboda govora i tiska ustavom garantirana, nalazi se na 85. mjestu (od 196 država) u rejtingu  svjetskih agencijama: Press Freedom Indexu i Freedom House, s ocjenom - djelomično slobodna! I ta djelomična sloboda ušutkana je početkom 2013. godine  Zakonom o Internetskim medijima, koje nisu pod državnom kontrolom ili utjecajem, predstoji kazna ako se okrnji ugled (ne)uglednicima!
Zoran Milanović nastoji diktatorskim metodama ustuknuti hrvatski narod od kritike na Vladu, barem za slijedećih šest mjeseci dok RH uvede u Europsku uniju, jer svaki javni nered  dovodi u pitanje sigurnost u državi i eventualno odgađanje ulaska u EU.
Međutim, Milorad Pupovc (glasnogovornik srpskih udruga) i Žarko Puhovsky (glasnogovornik židovskih udruga), javno i sustavno optužuju  hrvatski narod za ''genocid'', po uputama engleske obavještajne službe, s namjerom da Vladu prisilili na povlačenje optužbu protiv Srbije za genocid, što bi Srbiji otvorilo sve putovi u EU. Predugo bi bilo sve nabrajati. Longum est omnia enumerare!            
Kad jedan čovjek živi u zabludi – kažemo da je lud, a kad više ljudi živi u zabludi – kažemo to je stranačko ludilo u Hrvatskoj. Naime, imamo 123 ''političke'' stranke, od kojih bi se jedva moglo sastaviti dvije: Hrvatsku demokršćansku stranku i Socijalnu komunističku partiju.
Ima li skromnosti kod stranačkih čelnika kojima se ne bi dojmila slatkoća slave?  Presudan je čas za političko i stranačko pregrupiranje i učvršćenje državotvornosti i demokracije u Hrvatskoj!   
_____________

(*) Milorad Pupovac za nos vuče hrvatske političare!

- Milorad Pupovac se hvali da je reinkarnacija i nasljednik Svetozara Pribičevića. Znadu li hrvatski političari i nacionalni praznoglavci, tko je bio Svetozar Pribičević? Evo što o njegovom ponašanju i zlodjelu kaže srpski pisac Đuro Zagorac:
''Svetozar Pribičević (1875 – 1936) bio je prvi pravi političar među Srbima u Hrvatskoj. Osnova je i stranku – Samostalnu demokratsku stranku – u kojoj je uspevao  da okupi Srbe. – Srbi na okup! Uz poruku Hrvatima u Zagrebu: Do istrebljenja vašeg ili našeg! Bio je žestoki Jugoslaven, ali još žešći unitarista. U prvoj vladi Kraljevine SHS povereno mu je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Zapamćen je kao strog ministar i po tome što je hrvatskog lidera Stjepana Radića oterao u zatvor zbog 'podrivanja države'.(preuzeto iz interneta. D.H.)
To je onaj  jugosrbenda, što je odveo hrvatske ''guske u maglu''. Nota bene! Time je Svetozar Pribičević uveo Hrvatski narod u najveću tragediju u povijesti.    

     Kakvi su to hrvatski političari, koji od Pupovca primaju odličje Svetozara Pribičevića?
     Kakvi su to hrvatski političari, koji na svoja prsa stavljaju ''Svetozara Pribičevića''?!
     Kakvi su to hrvatski političari, koji dozvole u Hrvatskoj kult  Svetozara Pribičevića?!
     Ako je Hrvatski sabor, to što mu ime kaže, onda  će zabraniti kult Svetozara Pribičevića.

Zoran Milanović je svojim ponašanjem pokazao da uopće nema hrvatske pameti, nego…
Zoran daje sve nazdrave ubojicama Hrvata, silovateljima Hrvatica i minerima Hrvatske. Zoran Milanović  proklamira i potvrđuje manjinskim Srbima nametanje Hrvatima. Uskoro će Milorad Pupovac odvesti ''guske u maglu'' na klečanje pred  Dražinim spomenicima i na ljubljenje sa Šešeljevcem i Miloševćevcem  Tomislavom Nikolićem. To je u skladu s podaničkim praznoglavom i praznodušnom  hrvatskom politikom.

Zar ne vidimo to u Vukovaru!? Srbi su poubijali toliko Hrvata da ostvare trećinsku većinu i nametnu se s dvojezičnosti Hrvatima u hrvatskom gradu Vukovaru.   Tako nešto ne poznaje nijedna pravna država u svijetu. Njemačka je i danas pod lupom radi Hitlera. Hrvatska nagrađuje vukovarske Srbe za masovna ubijanja i progone Hrvata iz hrvatskog grada Vukovara, za silovanje, za pljačku, za razaranja grada (Hrvatska Hirošima)… Bravo, hrvatski političari i sretan vam put u Beograd!

Izvadci iz dopisa  Dragana Hazlera – hrvatskog djelatnika 
Basel, 6 siječnja 2013. na obljetnički dan 6-siječanjske diktature kralja Aleksandra (1929.)

Pismo iz Toronta


Strmoglavljena Ku-ku-ri-ku - s Olimpa u smeće!

Na Božić, 2012.


Piše: Rudi Tomić


Ova kalendarska 2012. godina bit će zabilježena u povijesti hrvatskog naroda kao jedna od najgorih godina nakon osloboditeljskog rata i uspostave neovisne Republike Hrvatske. S početkom ove godine došla je Kukuriku koalicija na vlast, čiji su čelnici u svojim izbornim kampanjama najavljivali drastične promjene u RH, u Balkanskoj regiji, u Europskoj zajednici, u Crkvi u Hrvata. I, nažalost, od svega je ponešto ostvareno.

Kukuriku koalicija, koja je oblikovana većinom od partizanske djece, jugo(anti)fašista, komunista, četnika, (ne)hrvatskih Hrvata, te sveukupnih političkih, seksualnih, ateističkih i inih imbecila u Hrvatskoj. Vlastodršci u Republici Hrvatskoj gori su nego što su bili njihovi roditelji (partizani i četnici) koji su upravljali iz Beograda. Vlada u Hrvatskoj ponaša se neprijateljski, kao da je postavljena od Srpske pravoslavne crkve, jer vladaju u omraženoj državi koju svakodnevno optužuju da je utemeljena na zločinima, odnosno Pupovčevim, Tadivćevim, Nikolićevim i sl. r(j)ečnikom:  na ''zločinačkom pothvatu''.

Predsjednik vlade Zoran Milanović,  ''hrvatski Zeus'', drži se bahato kao da je na Olimpu: mijenja Zakone, donosi Odredbe koje će imati trajne posljedicama za hrvatski narod. Njegovi su najvažniji partneri u koaliciju iz HNS-a, predvođeni Vesnom Pusić, kojoj je idejni mentor Stjepan Mesić.

Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima istodobno je izrečena presuda Vesni Pusić za optužbe i blaćenje hrvatskih branitelja (za ''počinjene zločine''); predsjednika Franju Tuđmana (za ''izgon Srba i agresiju na BiH''); omalovažavanje žrtava Domovinskog  rata i uvažavanje četničkih i partizanskih zločina u Hrvatskoj i Vukovarskih zločinaca u Saboru.

Vesan Pusić mora podnijeti ostavku na svim dužnostima, ili treba biti prisiljena na ostavku, jer  je obeščastila Hrvatsku u svijetu. (Za izdaje nacionalnih interesa, rušenje digniteta države, za granična uzmicanja susjedima - u svim država u svijetu bila bi izrečena teška kazna.)

 

 

Vladajuća koalicija ozakonila je svoje predizborno obećanje: zakonima briše 450.000 Hrvata s popisa državljana i s biračkog popisa. Uzakonjeno je poimanje  ''prebivališta i boravišta'', umjesto trajnog boravišta i privremenog boravišta. Hrvati u BiH i dijaspori   svrstani su u potpuno impotentno biračko tijelo s tri zastupnika.

Novom Odredbom zakona srpska manjina je izuzeta od brisanja; ima isti broj (tri) zastupnika u Saboru koliko ima hrvatsko izvandomovinstvo, odnosno polovica sveukupnog pučanstva!

Popisi i propisi…, postali su pravilo!

Nakon dugog očekivanja objavljen  je popis pučanstva u Republici Hrvatskoj, koji  sadržajno nije nikog iznenadio. Jedino što su (ne)hrvatski mediji (''Jutarnji, Večernji i Slobodna'') uočili ''da je manje katolika, da je također smanjen broj Srba, a uvelike povećan broj ateista.''

Objavljen je i registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Ovo je značajan događaj koji će biti najvjerojatnije zabilježen u:  Great Wonders of the World;  Book of Millennium Records, jer se još ništa ovakvog nije pojavilo u analima  World of Knowledge od Early Civilizations .

Hrvatski branitelji, skupno i pojedinačno, trebate podnijeti optužbu Međunarodnom sudu u Haagu protiv Predsjednika RH, Predsjednika Vlade RH i odgovornog ministra, koji su bez vašeg odobrenja javno objavili vaša imena i podatke koji su pohranjeni u državnom arhivu. To spada u kriminalno djelo, jer su otvorene mogućnosti ucjenjivanja, ubijanja i narušavanja obiteljskog mira i života. Omalovažili su Zakonu koji se odnosi na Act of Privacy.

Ako u Republici Hrvatskoj nema odvjetnika ili odvjetnika koji će pokrenuti sudske postupke, možete se obratiti na odvjetničke urede u SAD i u Kanadi, koji su već upućeni o ''hrvatskom slučaju''. Zbog ovog kriminalnog djela, ne samo što treba srušiti Predsjednika i Vladu, nego mnoge treba strpati u zatvorske ćelije. Nema čekanja, nego sada i odmah treba udariti na rušitelje države, koja je s krvlju stečena i na kostima hrvatskih branitelja utemeljena.  

Vlada u Hrvatskoj već je u strahu, pa su izvršene pripremama za pozivi oko 8.000 pripadnika pričuvne policije, koji bi s oružjem trebali braniti tlačitelje hrvatskog naroda. Mi vjerujemo da u Hrvatskoj nema vojnika niti policajca koji bi digao ruku na svoj narod. Ne misle, valjda, kako su srpski vojnici i žendari činili po hrvatskim gradovima i selima, da će tako postupati i hrvatski bojovnici i redarstvenici. Takvog zločina više neće biti u Hrvatskoj. Ovdje nije riječ o suzbijanju kriminala ili vandalizmu, nego prosvjedima koji će srušiti komunistički režim, jer uništava slobodu, vjeru  i nacionalni identitet  hrvatskog naroda.

Vlada udarila na Crkvu u Hrvata

Kad su ljudi vođeni mržnjom onda čine nepromišljena djela. Crkva u Hrvata bila je stoljećima pod udarom vanjskih okupatora i prošlostoljetnog totalitarnog fašističkog srpskog i komunističkog režima, ali nikad nije bila pod udarom svoje vlade u svojoj državi, kao što je danas pod vodstvom Josipović/Milanović antikrista.

Naime, u RH sustavno se vodi rat protiv Crkve u Hrvata, kao i u doba obje  Jugoslavije; od predsjednika države i vlade, pa do portira u koalicijskim ministarstvima, s ponosom se naglašava ateizma - duhovna ništavnost, kako protuteža katoličanstvu, ali su suzdržani u odnosu na srpsko pravoslavlje i bošnjački islam u Hrvatskoj.    

Milanovićevi ateisti i Josipovićevi agnostici, Pusićevi i Mesićevi jugo-Srbi, te ekipa Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije spremni su s vojskom, policijom i srpskim paravojnim jedinicama udariti na Kaptol. U svakom slušaju ne može se govoriti o nikakvom  pomirenju, jer nema pomirenja sa sotonama, koje su upravo pred Rođenje Isusovo udarili na vjeru hrvatskog naroda, koja je branila ne samo kršćanstvo nego i hrvatstvo kroz tragična stoljeća. Konačno, dirnuli su u osinjak. Kukavica je bačena!

Hrvatski narod mora se osloboditi od ološa, koji su zbog nemarnosti birača, zaposjeli Sabor i upravljaju strmoglavce. Međunarodne financijske institucije ocijenile su neučinkovitost Vlade u RH ravno - smeću! Poduzeća se zatvaraju, radnicima se ne isplaćuju plaće, mladež se seli iz Hrvatske u prekomorske zemlje, kao što smo se iseljavali pedesetih godina zbog srbo-komunističke diktature.

Hrvatskim braniteljima, koji su rastrgali okove ''bratstva i jedinstva'', dotukli ''velebnu silu'' velike Srbije; hrvatskim braniteljima, koji su izručeni u Haag da im se tamo sudi, onima koji su već osuđeni, ili čekaju suđenje, te svima vama čiji su životi dovedeni u pitanje zbog objave vaših imena i adresa u registru - budite hrabri i srušite posljednju antihrvatsku  postrojbu.

Sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2013. godinu želimo svim hrvatskim rodoljubima i domoljubima u domovinama - RH i BiH i u svijetu!

Pismo iz dijaspore

Mladi ne razmišljaju o budućnosti u Hrvatskoj


U tijeku je exodus hrvatske mladeži, iseljavanje je pogubnije od kuge, ubitačnije od rata, jer samovoljno i dobrovoljno uništava hrvatski narod. Ostvaruje se Rankovićeve ideje.


Poruka iz daleke Kanada mladim Hrvatima.


30. studenoga 2012.u 19.10 sati

Piše: Rudi Tomić, Kanada

Nova pojavnost iseljavanja hrvatske mladeži u prekomorske zemlje trebala bi izazvati uzbunu u državi, zabrinuti Vladu i uznemiriti poduzetnike, jer epidemičnom brzinom izumire nacija. Hrvatska je dovedena u položaj, da mora sve životne potrepštine uvozi iz inozemstva, a  izvozi ima samo hrvatsku mladež  koja se danomice iseljava u svijet.

Samo što smo dobili oduška trenucima nacionalnog osvješćenja s odlaskom generala Ante Gotovine i Mladena Markača  iz Haaga;  obznanjene pravedne osude Ivi Sanaderu zbog kriminala i veleizdaje države;  velebne komemoracije u Vukovaru, gdje je osnažena ljubav, ojačan ponos i olakšana bol onima čiji su najmili dali svoje živote za slobodu i mrtvima iskazana dosljedna počast.

Umjesto da uživamo u oduševljenu s zbivanjima ovako velikog značenja, mi se moramo brinuti za opstojnost hrvatskog naroda zbog exodusa hrvatske mladeži. Iseljavanje je pogubnije od kuge, ubitačnije od rata, jer samovoljno i dobrovoljno uništava vlastiti narod.

 ''Mladi napustimo Hrvatsku''

Tko je mogao zamisliti da će se Rankovićeve ideje oživotvoriti i u oslobođenoj Hrvatskoj? Naime, Ranković je nagovorio Tita da pusti Hrvate na ''privremeni'' rad u Njemačku. Vrijeme je pokazalo, da to nije bio privremeni rad, nego trajno izumiranje hrvatskog naroda.

Poticaj na Facebook stranicama avangardne grupe: ''Mladi napustimo Hrvatsku'', za mjesec dana omamila oko 50.000 mladih kojima se sviđa (like it); druga se grupa oglasila: ''Working Holiday in Canada'' (samo za Hrvate!) ima već preko 4.000 kojima se sviđa, te treća grupa: ''International Experience Canada''  ima oko 2.000 kojima se poziv sviđa na Facebooku.

Pozivanje ljudi na iseljavanje je isto kao mobiliziranje ljudi na rušenje državnog poretka i stvaranje uvjeta vanjskim neprijateljima za okupaciju Republike Hrvatske. Izgleda da toga koncepta nije uočila državna vrhuška niti stranački čelnici, koji se zaklinju na domoljublje!

U pravnoj državi, u državi koja ima idejno načelo nacionalne državotvornosti, ovakvi antidržavni elementi već bi se našli iz rešetaka. Ne možemo ni zamisliti kolika bi bila hajka ''zaštitara - ljudskih prava'', jugoslavenskih antifašista, da netko javno angažira Srbe, ili homoseksualce da napuste Hrvatsku. Odmah bi u gradu bila racija (policijski i vojni pregled ulica i kuća  radi hvatanja osumnjičenih osoba – terorista i diverzanata.) No, u Hrvatskoj je sve mirno! Vladu u Republici Hrvatskoj ne vežu zakon. (Princeps legibus solutus)        

Slobodni tisak isti u Hrvatskoj i Botswani

- Novinari bez granice, organizacija koja prati rad medija, objavila je (10/22./2012) izviješće o stupnju slobode u svijetu i popis zemalja koje su rangirane bodovima od nule do 105. Na tom popisu Hrvatska dijeli 62. mjesto s Botswanom. (Hrsvijet.net, 22. X. 2010.). Režimski tisak u RH je u sotonskim rukama. ''The Press is good or evil according to the character of those who direct it'', kaže Phineas Mitchell. Oni koji upravlja medijima u RH, njihovi kolumnisti, da prostiš - apsurdno je govoriti o njihovim karakterima.   

Mediji u RH (jutarnji.hr, 22. X. 2012.) uzeli su gnjusni zločin – poziv na exodus, kao senzaciju, pa se natječu u ''istraživanjima'' u kojem obimu mladež čeka odlazak iz RH. Naime, 84 % Hrvata tražit će bolji posao u inozemstvu, a njih 64 % misle 'zbrisati' preko granice kroz dvije godine. Navodno, 10 tisuća ljudi u Zagrebu već čeka u za odlazak u Kanadu, koja je postala Meka za iseljavanje Hrvata. U kanadskom Uredu za imigrante i izbjeglice Hrvatska se nalazi među prvima u traženju azila, odmah nakon Mađarske (iz koje bježe Romi), Indije, Pakistana, Kine,  Sjeverne Koreje - slijedi Lijepa naša.
Dakle, Hrvatska s 4 (+) milijuna ljudi, stoji u redoslijedu iza Indije koja broji milijardu i 200 milijuna ljudi. Ove godine, samo u prvih devet mjeseci, u Kanadi su azil zatražila  534 Indijca i čak 510 Hrvata, stoji u priopćenju iz Ottawe. U Hrvatskoj imaju ispostave (agencije) koje naplaćuju visoke iznose za svoje usluge. Za potencijalnog vozača kamiona naplaćuju do 7000 dolara, a možebitne konobare i mesare do 5000 dolara, ali  nikome nije garantiran posao kada dođu u Kanadu:

- U posljednjih godinu dana svaki dan prodamo pet do deset avionskih karata za Kanadu. Zadnja prodajna karta bila je šesteročlanoj obitelji iz Osijeka, potvrdila je M. Vuk iz putničke agencije. S područja Valopovštine već se iselilo 300 osoba, najviše iz Belišća. (glas-slavonije.hr )  

Kanada će zadržati isti broj useljenika između 240.000 do 265.000 u 2013. godini, ali nije još određeno kolika će  biti  quota za  izbjeglice, odnosno obitelji i ekonomske emigrante:
-Naša država ima prioritet broj 1: nastavak gospodarskog napretka i otvaranje novih radnih mjesta. Novodošli donese svoje sposobnosti i talente, doprinese našem gospodarstvu i pomažu obnovu radne snage kako bi Kanada bila kompetentna na svjetskom tržištu, rekao je ministar za useljeništvo Mr. Jason Kenney. (Toronto Star, 1. XI. 2012)

Sudbina onih koji dolaze u Kanadu

- Ja sam bila u Kanadi (u Torontu) 2002, ni tada tamo nije teklo med i mlijeko a pogotovu ne sada. Ima posla, sa VSS npr. konobarenje i ubijanju u hot dogu i hamburgeru, jer si primoran raditi dva posla da bi preživio i jesti to smeće! Shvaćam želju mladog čovjeka za poslom i svojim ''kruhom'' ali  ne shvaćam taj ''odljev mozga'' koji umjesto da  se bori protiv robovlasništva i robovlasničkog mentaliteta on bježi… Shvaćam sratije kad kažu 'umoran sam od svega', ali mladost koja je tek počela da živi i treba da se bori da dostojanstveno živi. Zar u Kanadi nema borbe?!- kaže Silvija Dološić (glas-slavonije.hr)

Međutim, ima i drugi koji imaju vlastita viđenje o Kanadi, čije su vjerodostojnosti upitne:
- Da bi se u Kanadi živjelo pristojno ne treba raditi danonoćno. Pod pristojim smatram 40-ak radnih sati tjedno, barem dva godišnja odmora na nekoj karipskoj destinaciji, mogućnost školovanja djece, plaćanje njihovih treninga hokeja, posjedovanje tri automobila po obitelji i kuće od 300-injak kvadrata…

- Kanada 'ima nekoliko mana'. Jedna  od njih je pretjerani konzumerizam, tipičan za Sjevernu Ameriku. Ljudi valjda ne znaju što će s novcima pa onda kupuju stvari koje im nisu potrebne. Tako se dogodi da na kraju tjedna bacaju hranu koju nisu pojeli ili mijenjaju namještaj koji nije istrošen samo da bi se obnovilo. Sve je ovo ispričala 25-godišnja Lana Marković, koja u Edmontonu, Alberta živi samo godinu dana! (dnevnik.hr, 20. II. 2012.) 

Ovakve priče su izmišljotina, ali mogu imati velike posljedice, jer je potkrijepila svoje ''otkrića'' s fotografijama, gdje je pozirala u najpoznatijim prirodnim ljepotama:  Maraine Lake, Lake Louise i parkovima u Zapadnom dijelu Kanade.  Tko može mladom čovjeku u Hrvatskoj dokazati neozbiljnost ovakvih uradaka u tisku?  Lana je, kao i mnogi drugi koji su došli u Kanadu, kako bi izgledali dobro u izboru ''boljeg života'', izmišljaju dokazivanja: zašto se u Kanadi živi bolje nego u Hrvatskoj! Činjenica je, da radnici u Kanadi žive bolje, rade X put bolje, više i odgovornije nego radnici u Hrvatskoj. Primjeri su mrski (Exempla  sunt odiosa), pa ih nećemo navoditi.

Dakako, u Kanadi ima veliki broj dobrostojeći ljudi, ali teško je vjerovati da se nitko  razbaciva s hranom, ili kupuje namještaje jer ne znaju što će s novcima. Naprotiv, u Kanadi ima mnogo sirotinje koji nemaju posla, kruha ni korova, nego žive od milodari dobrotvornih organizacija (Food Bank) i vjerskih prihvatilišta.

Trebala je Lana slikati Hrvate koji rade u građevinarstvu, ljude u tvornicama, u pekarama i restoranima, čistačice iz židovskih kuća i sezonske radnike na imanjima (farmama). Ne samo što bi njihov iscrpljeni izgled lica posvjedočio težinu njihovog života, nego bi s time predočili mladeži u Hrvatskoj, da ima mnogo ljudi koji imaju kuće, auta i namještaje na otplatu s čime su sebe zakopali u dug i nakon smrti.      

Najnoviji iseljenici iz Hrvatske, koji dolaze u Kanadu, teško se snalaze ako nemaju neko poznanstvo, ili ako ne govore engleski i francuski jezik. Teško se također uklapaju i u hrvatskim sredinama, jer većina njih pokazuju indolentnost za Hrvatsku, neki su čak i prepotentni, kao da su došli iz Hrvatske na odmor u Kanadu. Zaustavimo politiku promicanja iseljavanja Hrvata iz Hrvatske

- U nacrtu migracijske politike nalazi se diskriminacija prema hrvatskim iseljenicima koji žive u zemljama Latinske Amerike. Njih se  sumnjiči da rade zloporabe s hrvatskim državljanstvom. U pravilu, siromašni rođaci nisu dobro došli. Zakona, na način da se propiše mogući uvjet življenja i boravka u Republici Hrvatskoj (kao što je to slučaj u Italiji i Sloveniji) i /ili uvjet otpusta iz dosadašnjeg državljanstva…

- Broj emigranata iz Azije i Afrike u RH povećao se s 5 na 65 posto. (Ako ovako nastave imat ćemo malu Afriku na Jadranu, kao što već imamo malu Tursku u BiH!, o.p.) Njihova integracija sigurno daleko više košta… Valjalo bi prihvatiti činjenicu da Hrvatska treba dati prioritet povratku svojih iseljenika i useljavanju njihovih potomaka jer je njihova integracija najbrža i najjeftinija a pomažu očuvanju hrvatskog karaktera hrvatske države…

- Daira Krističević, predsjednica Državnog Ureda za Hrvate izvan Hrvatske najavljuje kako će jačati hrvatske zajednice u svijetu. Jačat će ih iseljavanjem najpoželjnije generacije od 18 do 35 godina starosti, jer samo ljudi te životne dobi dolaze u obzir za useljavanje u Kanadu. Daira namjerava jačati zajednice po bijelom svijetu a ni jednom nije posjetila  Hrvate u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Srbu, Plaškom.. Hrvate koji još nisu trajno stambeno zbrinuti a preseljavaju ih već po tri puta iz kuća u koje u koje ih je država uselila - piše Pavao Blažević u dokumentiranom prikazu iseljeničke politike u RH. Pročitajte u cijelosti na:  (hrvatski-fokus.hr, 23. XI. 2012.)

Hrvatska je u živom pijesku. Svakog dana upada dublje. Nisu samo porazne statistike o iseljavanju hrvatske mladosti, nego u pitanju je i demografsko izumiranje u Hrvatskoj, posljedično malobrojnim porođajima i velikobrojnim pobačajima. U 2010. godini u Hrvatskoj se rodilo 43.361 dijete, a umrlo je 52.096 osoba, znači prirodni je prirast manji za 8.735. Tako svake godine nestane jedan grad od 10-ak tisuća stanovnika. (don Ante Baković, Obiteljski kalendar 2012.)

General Ante je Gotovina pozvao Srbe da se vraćaju u Hrvatsku, zbog čega je osuđen u Srbiji i od srpske nacionalne manjine u RH. Na skupu, pred mnoštvom svijeta u Zadra, poručio je hrvatskom narodu:

- Moramo se okrenuti, punim jedrima zaplivati u novo vrijeme i svojim djelima postati 'Pobjednici u miru.' Bez hrabrosti, ne bi se obranili i danas ovdje ne bi uspravno stajali. Uspjeli smo, jer nas nikada nije napustila nada, imali smo snažnu vjeru, imali smo pouzdanje i odlučnost. (večernji.hr, 24. XI. 2012.)  Ante, bravo! 

General Gotovina također bi trebao uputiti poruke hrvatskoj mladeži, koja se danomice iseljava diljem svijeta: da ostanu na svojim ognjištima, u svojoj domovini, u najljepšoj zemlji na svijetu.

 Netko obiđe svijet
Sve više
Za daljinama čeznući.
A ja,
Samo s Hrvatskom u sebi
Još bližom
Njezinu blizinu žudim.
(Malkica Dugeč)

Naš je apel: Hrvati, ostanite na svojim ognjištima, u svojoj domovini, uklonite one koji vas progone, jer tuđina nije mila. Mi koji smo bili politički emigranti, i oni koji su se iselili, znamo kakva su to prokletstva: u tuđini ne ostaju hrvatska potomstva, u tuđini se umire prije smrti.

fejs

https://www.facebook.com/marko.culjat/posts/395388867206189?comment_id=2802298&notif_t=share_comment

George Zdunic Ako si sa blistog istoka otvaras benzinke pumpe ikupujes ducane politicari se slikaju sa tobom ako si Hrvat i kazes da si ekonomski slucaj prvi avijon i vracaju te nazad i kazu sto hoces imate sada demokratsku slobodnu pokradenu ,,hrvatsu,,. "MOJ GRADIC WINDSOR IMAO JE 245000.00STANOVNIKA U ZADNJIH 4DO 6 GOD ODSELILO SE MLADIH LJUDI OD 20 D0 35 GOD ZIVOTA SVE ODE NA SJEVERNE PROVINCIJE GDJE TEMP.PANE DO --50CEL I ODOSE ZA CILE I KINU AKO PISES SA DESNA NA LJEVO IMA POSLA ALI MORS NOSITI RUCINIK NA GLAVI."

 

PISMO IZ TORONTA


Glas iz dijaspore

Granulo je svjetlo istine iz Haaga

17. studenoga 2012. u 9.20 sati

Piše: Rudi Tomić


Današnji dan, 16. studenog 2012., bit će zabilježen u povijesti hrvatskog naroda kao svjetlo istine (Lux veritatis), jer konačno je Hrvatska oslobođena od srpske agresije, četništva u Hrvatskoj i optužbe Srbije i Engleske o Oluji kao ''zločinačkom pothvatu''.


Oslobođenje utamničenih generala Ante Gotovine i Mladena Markača nije moglo doći u bolje vrijeme, jer su u Hrvati bile izgubljene sve nade za njihovo oslobođenje, odnosno za pobjedu istine, i kada se Hrvatska nalazi u najtežim gospodarskim neprilikama i nacionalnoj ugroženosti i gdje se o domoljublju i katoličanstvu posprdno govori.

U četvrtak je cijela Hrvatska, od Dubrovnika do Vukovara molila za generale. Desetci tisuća branitelja i mnoštvo naroda u molitvi i bdijenju davali su potporu generalima, služene su sv. Mise za pravedne presude. Braniteljske udruge organizirale su praćenje haške presude na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.  

Isto tako u hrvatskoj dijaspori mnogi bivši emigranti i iseljenici molili su se i postili za generale, a  na misnim slavljima u hrvatskim župnim crkvama okupili su se oni koji su mogli doći da se zajednički pomole Bogu za oslobođenje generala i dobrobit hrvatskog naroda. A na dan prikazivanja izlaska  generala Gotovine i Markača pratili smo snimke na tv-mrežama, Internetu i YT, te se veselili s vama u domovini. 

Naši generali i hrvatski vitezovi (heroji)  su ponovo zbližili domovinsku i dijasporsku Hrvatsku, kao što je to bilo početkom devedesetih godina gad se je vodio oslobodilački rat u Hrvatskoj. Haaški sud je  svojom pravednom  odlukom vratio hrvatskom narodu vjeru u istinu, vjeru u pobjedu i vjeru za bolju budućnost.

 

Crkva u Hrvata propustila je jedinstvenu priliku - obznaniti pobjedu istine i pravde, nacionalne i vjerske osmišljenosti Božje pravednosti s odjecima crkvenih zvona u svim crkvama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u trenutku kada je bila izrečena pravosudna presuda kojom su oslobođeni generali Gotovina i Markač.  Današnji dan – petak 16. studenog 2012. treba proglasiti HRVATSKIM PETKOM, zapovjednim blagdanom, kojeg bismo slaviti svake godine u Kninu. 


Kako je njima (izrodima) danas?


Mi smo izrazili svoje suosjećanje s uznicima u molitvama i bdijenju, izrazili smo svoje zadovoljstvo njihovim oslobođenjem u euforičnoj manifestaciji domoljubne i rodoljubne svijesti, u pobjedonosnom zanosu o konačnoj pobjedi nad svim zemaljskim i paklenim silama, koje su pokušale obeščastiti pravednu borbu hrvatskog naroda za svoju slobodu i samostalnost Republike Hrvatske.    

Nije potrebno iznositi imena onih koji su išli u Haag i krivo svjedočili o oslobodilačkom radu u Hrvatskoj i optuživali generale za zločine nad srpskim pučanstvom. Hrvatski narod znade njihova imena i ima tekstove njihovih izjava, pa bismo s pravom mogli očekivati optužbe protiv onih koji su odgovorni za čamljenje Gotovine  (7,5 godina) i Markača (5 godina) u haškom zatvoru.

Isto tako, trebalo bi pozvati na odgovornost sve one brzopisne šarlatane, koji su u dnevnom tisku i na televizijama optuživali generale i blatili njihovu čast; optuživali hrvatsko vodstvo i hrvatske oružane snage suglasno s optužbama iz Beograda i Pupovčevim četnicima.

Vjerojatno nijedna osoba od toliko njih, koji su se uglavnom uhljebili u Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu, neće se povući iz svojih kolumna, jer nemaju moralne odgovornosti niti ljudskosti, mada je očevidno da su sve njihove antihrvatske optužbe za ''zločine'' i njihova predviđanja o drastičnim kaznama generalima – promašaj. U odgovornoj žurnalistici nema mjesta takvim karakterima u medijima, pa ćemo vidjet  što će spomenuti dnevnici učiniti sa svojim pelivanima: Butkovićem , Lovrićkom, Tomićem, Pavelićem, Jergovićem, Pavičićem, Dežulićem i drugima. A braniteljske udruge moraju podnijetu tužbu protiv njih jer su rušili hrvatski integritet.    

Zaključna misao

Oslobođenje hrvatskih generala od krivotovrnih optužba je transfuzija ponosa i morala hrvatskim braniteljima, od kojih su mnogi izvršili samoubojstvo kako bi dokazali svoju nevinost za zločine u borbi protiv agresije srpskog okupatora i četničke pete kolone. Oslobođenje generala je također druga njihova i hrvatska - konačna  pobjeda velikosrpstva. Sada će i naši mrtvi lakše počivati u masovnim grobnicama.

Predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić je rekao: ''Raduj se, zemljo hrvatska, rat je završio! Rat je završio u Hrvatskoj, ali, nažalost - u Srbiji samo mrtvi vide svršetak rata.

Ovi će današnji događaji imati stanoviti utjecaj na sveopću moralnu potporu hrvatskog žitelja u domovinama – u RH i BiH, kao i u hrvatskoj dijaspori. Naime, počeli smo pomalo sumnjati u sebe, u Hrvatsku, pa čak i Boga, jer smo tolike godine bili izloženi nepravdama i progonima samo zato što smo željeli, i što smo izvojevali slobodnu i neovisnu Hrvatsku.     

Ne smijemo dozvoliti da se hrvatske generale pokuša privatizirati za ''svoju stranku'', odnosno političku idejnost, jer s tim bismo umanjili njihovu vrhunsku domoljubnu i vojničku vrijednost, što bi znatno štetilo općim hrvatskim interesima. Našim generalima, uzoritim ljudima i viteškom borcima treba očuvati njihov dignitet i utjecaj za više potrebe hrvatskog naroda, a to će  vrijeme uskoro doći.

Najbitnije u ovom vremenu je već učinjeno: pobijeđene su sve mračne sile stranih neprijatelja, pobijeđena je peta kolona u RH, pobijeđeni su komunisti i jugonastalgičari; očitovana je moralna ništavnost nekih zastupnika u Saboru, nekih novinara u medijima i nekih udruga.

Moramo dignuti glavu i ponosno nositi hrvatski stijeg u Hrvatskoj i u svijetu, jer smo pred očima cijelog svijeta dobili najveće priznanje i odličje za zaslužno i uspješno  oslobođenje Lijepe naše, koja je najljepša zemlja na svijetu.

Hrvati, ostanite na svom ognjištima, u svojoj domovini, uklonite one koji vas progone, jer tuđina nije mila. Mi koji smo bili politički emigranti, i oni koji su se iselili, znamo kakva su to prokletstva: u tuđini ne ostaju hrvatska potomstva , u tuđini se  umire  prije smrti.

Pismo iz Toronta

''NEVINOST'' PAŠALIĆA U RASKOLU HDZ-a


Ako se u Republici Hrvatskoj političke stranke budu vraćale ljudima i režimima iz prošlosti, onda ne možemo očekivati bolju budućnost od ovoga što sada imamo.


Piše: Rudi Tomić

Političko ''uskrsnuće'' nekada drugog najmoćnijeg čovjeka u HDZ-u, najbližeg suradnika prvog predsjednika Republike Hrvatske i - jednog od najutjecajnijih ljudi devedesetih godina kada se je u Hrvatskoj vodio solobodilački rat protiv srpske agresije i kada su se donosile odluke i zakoni koji su još i danas na snazi.

Dakle, riječ je o dr. Iviću Pašaliću, koji je ekskluzivno govorio za Dnevno.hr (10/24/2012.) i odgovorio na četrnaest  upita, jasno i sažeto pokušao je dokazao svoju ''guiltlessness'' (nedužnost, nevinost, nekrivnju, nesebičnost, neškodljivost; bezazlenost, poštenje i sl.) za raskol u HDZ-a. Posljedično raskolu u HDZ-u stvoreni su uvjeti dolasku Kukuriku koalicije na vlast i vraćanje komunističke i jugoslavenske aveti u Republiku Hrvatsku.    

Ne možemo analizirati svaku pojedinačnu Pašalićevu raščlambu od osnutka HDZ-a do njegovog izlaska, odnosno izgona iz stranke i stvaranje nove političke formacije – ''Hrvatski blok'', od pravih (Tuđmanovih) hadezeovaca, među kojima je bilo mnogo sposobnih i pametnih ljudi, kao i veliki broj nezadovoljnika zbog Sanaderovog provođenje detuđmanizacioje u RH i BiH. Pašalić i njegov Hrvatski blok osam godina su bili potpuno pasivni. Sad se vraćaju u HDZ. Neki su se odmah uspjeli ubaciti u Gradski odbor HDZ-a Grada Zagreba. Stranka od njih može očekivati samo probleme što se već pokazalo jer su skinuli dr. Golema s mjesta predsjednika Gradskog odbora u Zagrebu.

Dr. Ivić Pašalić je bio predsjednik Predsjednikovog Ureda i tajnik HDZ-a, kome su bile pristupačne sve tajne i javne odredbe u najvećem vrhu vlasi, u najkritičnijem vremenima rata i utemeljenja samostalne i slobodne (demokratske!) Republike Hrvatske. Dakle, Pašalić je bio paša!

Neki ljudi, koji su također bili bliski predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, smatrali su da je Pašalić, u mnogim slučajevima, bio ''predsjednik i predsjedniku'', jer je imao stanovit broj ljudi na ključnim položajima u svim odjelima vlasti - i Hrvatskim oružanim snagama, što je kod izvjesnih ljudi stvaralo nezadovoljstvo – ne zbog zavisti, već zbog političke nekorektnosti.

Tuđmanizacija i detuđmanizacija su farsa

Slažem s prijateljem P.B., da je Hrvatska trebala Tuđmana povjesničara i generala, koji je vidio nužnost jedinstva hrvatskog naroda u njegovim povijesnim i prirodnim granicama, a generala koji je bio svjestan da ciljeve neće ostvariti bez organizirane hrvatske vojske. Za druga vremena, ostali su drugi prioriteti pa bi Tuđman, i da nije umro, morao ustupiti mjesto nekom drugom. Bilo je ili čisto licemjerje ili glupost nositi od jednog do drugog hdzovskog skupa sliku Franje Tuđmana kao što su Srbi nosili ''mošti'' cara Lazara. Oni koji su pisali i govorili da nam se svo zlo događa zbog detuđmanizacije Hrvatske  ne shvaćaju ono što Francuzi kažu izrekom ''Plus ca change, plus c'est la meme chose''. Da bi se ostvarili isti ciljevi: državna suverenost, jedinstvo hrvatskog naroda itd. u novim okolnostima treba drugačije djelovati.   

Osmišljavanje rodoljubne, domoljubne i nacionalne svijesti povezivanjem s istoznačnicom -  ''tuđmanizacija'' , ili u protivnom ''detuđmainizacija'', ustvari je svrstavanje  ljudi u dvije kategorije: prave Hrvate i – one druge! Većina Hrvata nisu alergični na ''tuđmanizam'', niti boluju od teške bolesti ''detuđmanizma'', ali zaziru od politike koja želi nametnuti polariziranje hrvatstva na one koji su za (T) i one koji nisu za (T).

- Dr. Ivić Pašalić, kao ni mnogi drugi u HDZ-u, jednostavno ne mogu shvatiti da se na prošlosti, odnosno na vraćanju politike predsjednika Tuđmana, ne može graditi budućnost HDZ-a, a još manje njegove šanse  da se vrati na vlast. Iako je predsjednik Tuđman zaslužan za stvaranje hrvatske države, ali ne više od cijelog naroda koji je bio za taj cilj spreman podnijeti velike ljudske i materijalne žrtve, u strateškim greškama koje je počinio prvi predsjednik HDZ-a i Republike nalazi se  i dio odgovornosti onih koji su mu bili najbliži suradnici. (novinar Vjekoslav Krsnik)

Naime, svi oni kolji insistiraju na vraćanju političkog oblika  tuđmanizacije u Republiku Hrvatsku , ili su provokatori ili ne znaju što govore. Ako se nekoga želi proglasiti svecem  onda treba dokazati njegovo/njezino čudotvorstvo, a predsjednik Tuđman nije imao nadnaravnu moć niti je bio čovjek bez grijeha. Moramo jednom početi govoriti istinu, pa ćemo mnogo lakše savladati sve poteškoće, jer nećemo biti opterećeni s privrženošću osobi , nego Bogu i svom narodu.

 

Predsjednik Tuđman, kojeg su neki iz poštivanja oslovljavali Vrhovnikom, ''usrećio nas je svojom naivnošću i političkom nedoraslošću'', kazao je dr. M. S., hrvatski branitelj i politički analitičar. Drugi pak hrvatski branitelj, i jedan od najuglednijih akademika u dijaspori, suglasno s gore izrečenim dodaje: ''Nije izručenje hrvatskih generala stranom tribunalu u Haag jedini veleizdajnički grijeh Vrhovnika'', te navodi još neke činjenica zbog kojih bi se trebali posramiti oni koji propagiraju politiku kulta osobe, odnosno tiđmanizam umjesto kroatizacije.

- Postoje još brojni grijesi po Mojsiju i po sakramentima počinjeni, bilo u NE-djelom, bilo  ne sprječavanjem , bilo propustom. Samo neke  ću spomenuti:

  • Nije porazio Tita i komunizam pa od toga imamo i danas negativne posljedice;
  • srpski okupatorski i genocidni … rat na Hrvatsku nazvao je  Domovinski rat    (građanski rat, o. p.) čime je poštedio srbsko ime od  zločinačkih atributa;
  • abolirao je i amnestirao srbske zločince;
  • sukrivac je za bosansko-hercegovački rat; .
  • dozvolio je Slovencima okupaciju Sv. Gere;
  • dao je Crnogorcima izlaz na otvoreno more;
  •  potpisao je s Alijom grijeh za hrvatske otočiće;
  • nije vratio hrvatskoj Zavalje kod Bihaća okupirano za ratni sustav Plješivica;
  • na Kaptolu je osnova srpsku banku…

 U smrtne grijehe spadaju: 
Potpis u Daytonu i Erdutski sporazum, kojim je Hrvatska darovala Srbiji oko 1000 km/2 lijevog Podunavlja i desnodunavskim Srbima dao srpske autonomne općine… Ima još neoprostivih grijeha od Vrhovnika, koji se nije dao savjetovati, nego je svojeglavo ''glavinjao''.(akademik D.H.)

Naveli smo neke od grijeha, ali ima jedan grijeh koji je možda među najtežim (smrtnim) grijesima: Ustav demokratske Republike Hrvatske utemeljen je na antifašističkim temeljima. To je rak-rana u hrvatskom pravosuđu i upravljaju države. Zbog takvog Ustava imali smo deset godina za predsjednika Stjepana Mesića, a sada imamo Ivu Josipovića i premijera Zorana Milanovića, koji će vjerojatno dobiti još jedan mandat, jer Hrvati misli da i  ne zaslužuju niša bolje!

Masovni prosvjedi izbijaju u svijetu, u demokratskim i totalitarnim režimima, jer vlada velika gospodarska kriza, korupcija u vladama i poduzećima, kriminal i zlostavljanje, samo u Hrvatskoj nema nikakvih znakovlja nezadovoljstva! Građani - jadni puk pati,  plaća porez i šuti!  

Privatizacija je bila povod za korupciju
 
Dr. Pašalić kaže: ''U privatizaciji devedesetih obogatila se jedino bivša komunistička nomenklatura.''  Većina onih koji su se stvarno obogatili (jagmili kada se davalo) sigurno će zamjeriti Pašaliću što ih je uvrstio u komunističku nomenklaturu, ali neće se javno oglasiti! Naime, 260 multimilijunaša, uključujući i Miroslava Kutlu, koji je za vrijeme ratne privatizacije prisvojio 140 poduzeće i - Slobodnom Dalmacijom, te neke ljude koji su došli iz emigracije, primjerice iz Kanade (…), kao dragovoljci u Hrvatsku – dobro su se obogatili za vrijeme rata, jer su bili bliski s Vrhovnikom, a sada ih Pašalić proziva komunistima!!!

Pašalić je ima uvida u naša ukazivanja predsjedniku Tuđmanu, da ne rasprodaje hrvatsku narodnu imovinu  za vrijeme rata, jer dok su se jedni bore da oslobode svaki pedalj hrvatske grude, drugi su u isto vrijem ''kupovali'' poduzeća, trgovali i krali. Nastavljeno je s privatizacijom i nakon rata, i sve do dana današnjeg, pa stog i nemamo ništa značajnijeg od tvrtki u Hrvatskoj u državnim ili domaćim rukama. EU nas je prisilila da moramo prodati i brodogradilište, jer je konkurencija drugima u Europi. Prodaju se i Kupare, bivši vojni kompleks, te još 13 turističkih tvrtki bit će prodano ove zime. Naime, ponuđena je za prodaju i Poštanska banka, Croatia osiguranje i ceste. Očito je da su u Republici Hrvatskoj  Leges barbarorum  zakoni na snazi!

Pašalića se optužuje za mnoge nelegalnosti, ali nikad nije bio predmetom istrage o korupciji. Doduše, ako pogledamo tko su mu bili suradnici, onda je sigurno da je imao političku podršku ljudi koji su povezani sa skandalima. No, Pašalić je osobno zaslužan za prodaju Večernjeg lista, što je samo po sebi skandalozno, jer Hrvatska je ostala bez najčitanijeg dnevnika.

Ivić Pašalić je bio, među ostalim dužnostima, savjetnik za unutarnju politiku. Odlučivao je tko će biti na kojem mjestu na izbornim listama. Tako je npr. sada pokojnog Ivana Nogala ubacio u Sabor iako je on bio samo zamjenik kandidatu iz Amerike. Nogalo je rekao jednom prijatelju da je Iviću Pašaliću donirao 50.000 dolara za Hrvatski blok i za svoje zastupničko mjesto ima zahvaliti Pašaliću. Upitali smo dobro upućenog bivšeg pripadnika Hrvatskog bloka znali za tih 50.000 dolara. Rekao je da ne zna.   

Dr. Ivić Pašalić je bio liječnik opće prakse. Nije se mogao obogatiti od saborske plaće. Odakle mu sada  velika imovina? Pašalić je preko tvrtke Kapital Konzalting sagradio dva građevinska naselja, jedno u Istri, u selu Paradiž - 24 vile i drugo u Odri - 300 stanova. Tri poslovna računa građevinske tvrtke u blokadi su već nekoliko mjeseci. Na računu poreza Pašalićeve tvrtke duguju državi oko milijun kuna, a bankama  29.9 milijuna eura!


Da imamo Večernji list u hrvatskom vlasništvu, onda bismo mnoge stvari mogli postaviti na pravo mjesto i osvješćivati narod od zlobnika i ukazivati na škart osobe, koji imaju priliku pisati u tisku, ili biti na televiziji. No, posljedično Pašalićevoj učinkovitosti, državotvorni Hrvati, najbolja hrvatska pera u domovini i dijaspori, moraju pisati po portalima, koji imaju malobrojnu čitalačku klijentu. Ali, i takva skromna djelatnost smrdi škartima u tiskovnim medijima.   

Naime, ''Internet je, bez boje, okusa i mirisa. Inače ne bismo mogli živjeti od smrada gigabajtova i tetrabajtova gnjeva, mržnje, zavisti, podlosti, nasilja, kleveta, uvreda, svakovrsne ljudske mizerije, da ne duljim, koja  se diže iz te virtualne kloake, gdjekad i iz onoga malenoga koji se smatra bez ostatka dobrom.''(Slobodna Dalmacija)

Zaključan misao

Hrvatska demokratska zajednica bila je općehrvatski pokret za oslobođenje Republike Hrvatske od srpske agresije i zaslužuje povijesno priznanje, ali i povijesnu istinu. Uspjeli smo osloboditi se od srpske okupacije, ali nismo porazili domaće neprijatelje preko koji Srbija i danas ima stanoviti utjecaj na zbivanja u RH.  

HDZ-e je imala neograničenu vlast i podršku apsolutne većine hrvatskog naroda, mogli su preimenovati čak Jelačića trg u Tuđmanov, ili Titov trg u Tuđmanov; mogli su ukloniti naslove (imena) zločinaca s gradskih ulica i srušiti spomenike onima koji su počašćeni zbog genocida nad hrvatskim narodom. Ništa od toga nije učinjeno, stoga nova obećanja ''novog'' vodstva HDZ-a nisu uvjerljiva jer nemaju kredibilnost.    

Ponovni dolazak dr. Ivića Pašalića u HDZ-e (vratila se i gospođa Tuđman u HDZ!) može samo naškoditi i onom minimumu kojeg bi mogao polučiti HDZ. Pašalić je ostavio rascjep u stranci, a Sanader i Kosorka – jaz; povezani su čelnici stranke s najvećim kriminalom, pljačkom i zločinima, što je vjerojatno ponukalo ''spasitelje'' HDZ-e na ideju da se vrate korijenima – vitalnosti  tuđmanizacije.

- ''Tuđmanizam'' je krajnje složena, eklektična, pa i kontraverzna politička i državotvorna doktrina koja se temelji na različitim hrvatskim političkim doktrinama i tradicijama: (1) državotvornosti Ante Starčevioća, (2) europejskom idealizmu i južnoslavenskim konfederalizmu Stjepana Radića, (3) nagodbeniškoj filozofiji i snu o banovskim granicama Lijepe Naše Vlatka Mačeka, (4) antifašizmu i doktrini pobjedonosnog naoružanog naroda Josipa Broza Tita, (5) doktrini i politici nacionalnog pomirenja Hrvatskog proljeća i Brune Bušića, (6) naivnom i zastarjelom uvjerenju kako hrvatski model obnovljenog kapitalizma može počivati na poduzetničkom i razvojnom geniju '200 obitelji', i (7) uvjerenju kako je samostalna hrvatska država iznad i svega te da ju treba stvarati svim sredstvima i pod svaku cijenu, pregovorima i ratom 's crnim vragom'. (dr. Slaven Letica)

I da ne zaboravimo, Pašalić je Darija Kordića i Tihomira Blaškića ispratio u Haag, a lov na Gotovinu počeo Ranko Ostojić, sadašnji ministar MUP-a parapolicijskim timom pod kodnim nazivom Cash (Gotovina) i Magla. Te nazive mu je sugerirao britanski agent. Time je Hrvatskoj podvalio podsjećajući tim kodnim imenom na Hitlerov Nacht und Nebet.

Nije samo HDZ izgubio zbog raskola u stranci, nego je izgubila i hrvatska državotvorna ideja koja je mislila da ima svoj oslonac u HDZ-u. Pašalić će sigurno biti prihvaćen od određenog broja pristaša (onih koji će doći s njime), ali će isto tako imati i veliki broj protivnika (neprijatelja) s čime bi HDZ mogao izgubiti i status oporbene stranke u Saboru.

- Sindrom sadašnje nedržavotvorne i kvazidemokratske politike  toliko je snažan u današnjoj Hrvatskoj da je često na djelu i u malim izvanparlamentarnim strankama od kojih mnoge postoje samo zato da bi pojedinci ili uske skupine mogli imati svoje fotelje i da bi davale provizorij političke pluralnosti hrvatskog društva. (Glas Koncila)

Ako se u Republici Hrvatskoj političke stranke budu vraćale ljudima i režimima iz prošlosti, onda ne možemo očekivati bolju budućnost od ovoga što sada imamo. Nekim ljudima se mili upropastiti svoj narod, a takvih je bilo u prošlosti i ima ih i dana. Kako je već rečeno: Povijest se u Hrvatskoj ponavlja svaki dan!      

Pismo čitatelja

ŠTO SE STVARNO KRIJE???

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. listopada 2012. u 8.00 sati

Pismo poznaniku MARKU !!!
STO SE STVARNO KRIJE U MOJOJ LICKOJ METROPOLI ????  Pisao sam i prije o mojoj dragoj GACKOJ VODI. A sad malo o susjednoj Novcici >PRITOKA LIKE<. Naletim na clanak u Vecernjaku. #1 GOSPICU NAGRADA za "NAJUREDENIJE KONTINENTALNO TURISTICKO MJESTO"  Zeleni cvijet sa  <ZLATNIM ZNAKOM>.  Listam dalje I # 2 JESEN NA NOVCICI. BRAVO ! Nedvojbeno fantasticno ! IDILA !!!!!  I onda (Ne) IZNADENJE. Vidim i slusam, ONO STO NISAM ZELIO, NI CUT NI VIDIT.  #3 Gdje utjece KANALIZACIJA GRADA GOSPICA??????????  Kad sam vidio onu sliku Novcice, prljavim filmom pokrivenu, mrtvom ribom medju nanesenim granama (PREVISE KISIKA-MALO ODPADNIH KISELINA). Skoro sam se zaneredio, od grceva u zelucu, sjedeci na malom stolcicu, citajuci stranice lickih portala. PORTALA, MOJE DRAGE MI LIKE. POZDRAV.
BOG.
BOZO KOLAKOVIC.

 

 

Iseljeničko pismo iz Toronta

JEDANAEST PISAMA BEZ IJEDNOG ODGOVORA!

 


''Don’t ever try to argue with the Devil.
 He's better at arguing then you are,
 having had thousands years of practice''.
(Rick Warrnen)



Piše: Rudi Tomić

Naši su stariji ljudi znali reći: '' S Đavlom se ne prepiri, jer on je prefriganiji.'' U slobodom prijevodi, na jednostavniji način, pojasnili smo sličnu uzrečicu biblijskog iskaza na engleskom jeziku.

Sram me je pred tolikim brojem hrvatskih i svjetskih uglednika, da se predsjednik Vlade u Republici Hrvatskoj nije udostojao odgovoriti ni na jedno - od 11 pisama, koje mu je uputio akademik Josip Pečarić!? Naime, nije riječ o ljubavnim pismima (niti seksualnoj konotaciji) nego o najbitnijim i najhitnijim pitanjima nacionalne i državne opstojnosti, hrvatske povijesti i ljudskog dostojanstva.

Predsjednik Vlade u Republici Hrvatskoj, stanoviti Zoran Milanović, koji u svojim službenim posjetima svjetskim državnicima i institucijama, umjesto Republike Hrvatske predstavlja sebe.

- Sav važan, uman, liberalan i napredan stao je pred internacionalni auditorij u Njemačkoj i trimufalno nad vlastitim narodom – nad onima koje predstavlja, od kojih je ponikao i koji od svojih usta otkidaju za izdašnu satnicu njega i njegove nesposobne administracije.(dnevno.hr) – deklarirao se pred nazočnima u auditoriju da je predsjednik ''slučajne države'' i ''paradoksne nacije'', što su s radošću i opširno prenijele  svjetske medije.

Ako bismo uzeli u obzir sveukupne istupe slučajnog premijera Milanovića u javnosti o ''državi u kojoj se čuju gusle i pucaju kubure'', onda ne možemo očekivati da takav tip ljudske spodobe ima moralnu snagu odgovoriti akademiku Pečariću na bilo koje pismo. Međutim, Milanovičeva šutnja je jasan odgovor na sva Pečarićeva pitanja, na sve prigovore i upute. Problem je, naime, u tome što njegovu šutnju mnogi ne razumiju, ili jednostavno ih ne zanima indolentnost arogantnog Milanovića, niti zabrinutost akademika Pečarić za sudbinu hrvatskog naroda.

Bolje i ne zaslužujemo!
Primjera radi, nema državnika u svijetu koji ne bi odgovorio na tolika i povijesno značajna pisma. S druge strane, kad bi predsjednik bilo koje države u svijetu, demokratskog ili totalitarnog režima, rekao da je njegova država  (…) ''slučajna država'' i da je njegov narod ''paradoksna nacija'' - bio bi linčovan. No, do linča nije došlo! Nije došlo ni do masovnih prosvjeda za njegovu smjenu s vlasti! Nije se nijedna oporbena stranka s hrvatskim predznakom odlučila na nedolazak u Sabor – bojkotirati rad Sabora, što znači paralizirati funkcioniranje, dok se Milanović ne zahvali na dužnosti ili dok ne bude prisiljen da podnese ostavku! Konačno, ništa nisu učinili ni branitelji iz Domovinskog osloboditeljskog rata, koji su sa svojom krvlju uspostavili slobodnu i samostalnu državu – koja nije ''slučajna država'', o čemu svjedoče žrtve, pogoni i razaranja. (!?) Hrvatski branitelji, srušili ste Jugoslaviju, JNA i Veliku Srbiju, a sada niste u stanju zbaciti s vlasti u RH šaku komunista i senilnih udbaša!  Zlo mi je u želudcu kad razmišljam o ovim činjenicama.

U najnovijem - Jedanaestom pismu Predsjedniku Vlade (17. 12. 2012.) akademik Pečarić, među ostalim citira kolegu akademika Slobodana Novaka (što potvrđuje naš stav): ''Znak je mudrosti zaštititi se od nepravde koja nailazi. Znak je tupe neosjetljivosti ne osvetiti nanesenu nepravdu (…) Onaj tko svjesno stupa u zločin, lišava sebe svih ljudskih prava.'' Dakle, izdaja hrvatskog naroda je najveći zločin, a zločin ne smije proći bez kazne!

Zašto su se Milanović i njegovi istomišljenici iz Kukuruiku koalica bijesno okomili na hrvatsku samobitnost; zašto su se uvukli u stražnjicu čelnicima EU; zašto rasprodaju sve što vrijedi u Hrvatskoj i – zašto se toliko ljubakaju sa Srbijom (kao Severina s Aleksandrom), s homoseksualcima , srpskom nacionalnom manjinom i posrbljenim Židovima u RH!?  Državna je vrhuška odgojena u mržnji hrvatske samobitnosti, u komunističkom, jugoslavenskom i velikosrpskom režimu, ali zbog nehaja domoljubnih glasača - učvrstili su svoju vlast i imaju međunarodne saveznike.

 

 

- Hrvatska politička oligarhija nam se smije, bahati se, ruga nam se, zaštićena od smjenjivosti i od pravde imunitetom znajući kako su nesmjenjivi, kako im je starost u obilju osigurana. Sve to na naš račun. Mora li tako biti i je li to doista demokracija, proizlazi li vlast iz naroda i pripada li narodu, što je to referendum i kako izići iz stupice u koju smo upali i pasivizirali svoju glasačku moć. (Opširnije iz udruge UZMAH.)

Hrvatska je rasadnik za budale

Hrvati ne trebaju ići kod psihijatra da provjere razumnost, neka ustanove koliko su vođeni lažnim obećanjima o boljoj budućnosti, kako nasjedaju  podvalama u dnevnom tisku i na  televiziji, kako su opsjednuti sa sapunicama o sultanima i bulama u haremima, koje im je besplatno dala turska televizijska kuća i tursko ministarstvo vanjskih poslova, kako bi se Europejcima prikazalo turske običaje i kulturu u modernom stilu. Hrvatska je nekad bila predziđe Kršćanstva, a danas je čimbenik islamizacije kršćanske Europe. Tko ne poznaje turski zulum, njemu se može prodati i banana za svijeću.

Mnogo hrvatskih intelektualca, poput akademika Pečarića, ukazuju na zablude, koje su se utemeljile u hrvatskom čovjeku; raščišćavanju povijesne natruhe s kojima su okupatori odgajali hrvatsku mladež od zipke do groba. Pečarić misija sustavno su ignorirani u medijima, jer nijedan dnevni listi, a ni TV postaje u RH – nisu u hrvatskim rukama!

Večernji list (16. 8. 2012.) je objavio komentar s Vladinog Facebooka, koji mi se toliko dojmio, da sam, oprosti mi Bože, u jednom trenutku čak pomislio: Zašto sam dao pola stoljeća najboljih godina svoga života u radu i borbi za uspostavu samostalne i neovisne Lijepe naše; za demokratsko uređenje i integralnu slobodu!?     

Ovaj satirični prikaz oslikava stanja u - ne baš tako Lijepoj našoj, od nepoznatog autora, prava je senzacija. Više od stotinu tisuća korisnika Facebooka su ''lajkali'' ismijavanje negativnih pojava stvarnosti u RH:

- Ima na Balkanu jedna zemlja koja graniči sama sa sobom, gdje žive najljepše žene a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje  Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje 12 sati. Gdje je zdravstveno besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodi da napišu što god im se naredi. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju ludima, a lude sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje se živi od budućnosti jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svatko svakom smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju  duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako se što više nazaduje. Gdje normalni nisu potrebni, i zapošljavaju se podobni a ne sposobni. Ima na Balkanu jedna zemlja u kojoj poštenjem, iskrenošću i marljivošću nikad nećeš stići do željenog cilja.  Amen!

Zaključna misao        
U toj ''zemlji na Balkanu'' (Republici Hrvatskoj) ima 260 multimilijunaša, koji nikad nisu radili, Poziv za iseljavanje posta je hit na Facebook: ''Mladi napustite Hrvatsku''. Više od 30.000 mladića i djevojaka zatražili su njemačko državljanstvo. Netko je napisao: ulazimo u EZ da nestanemo. Drugi čak misle, da je Hrvatska ugroženija danas više nego kada je bila u Jugoslaviji: Srbi su onda morali otimati ili krasti, a ovi danas u RH daju i budzašto prodaju hrvatsko blago! 

Predsjednik RH više je zabrinut za položaj antihrvatske srpske manjine u Hrvatskoj nego za položaj hrvatskog naroda! Nedavno je okupio sve predstavnike srpske nacionalne manjine i srpskog pravoslavlja u predsjedničkim dvorima, kako bi se ''što bolje upoznao s njihovim životnim tjeskobama'' i njihovu građansku ''ugroženosti'' u hrvatskom društvu.  Vjerojatno ima ponudio još nekoliko savjetodavni položaja i visoki pozicija u Vladi i medijima gdje je manjak - Aca i Davida, odnosno  Srbina i Židova!  

- u RH  se ne može  učiniti ništa u smislu uspostave  pravne države dok se ne oslobodimo od jugoslavenskog vodstva; srušili smo Srbijansku Jugoslaviju ali još nismo uništili Jugoslaviju u Hrvatskoj! (croative.net) Hrvati, što čekate?

Akademik Josip Pečarić shvatio je potrebu za tumači istine, te je uzeo na sebe apostolsku ulogu kako bi s riječju i slovom, putujući od mjesta do mjesta u RH i BiH, s nakanom da uputi hrvatski narod, kako da se osloboditi od Lucifera koji danas upravljaju Hrvatskom.  
Istina je sve ono o čemu se ne može javno govoriti. Nu, istina će nas spasiti, ali prije toga će nas učiniti mizernim. Na kraju, netko će odgovarati pred ljudima, a svi ćemo odgovarati pred Bogom za učinjena (ne)djela. Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti. (Job 34, 22)

Pismo iz dijaspore

Kako aktivirati pošteni dio Hrvata u rad da nam bude bolje?!


Povod za članak je opća kriza u Hrvatskoj u svemu, čak u sportu i u pjevanju!


6. rujna 2012.


PIŠE Dragan Hazler - hrvatski djelatnik

BASEL - Hrvatski narod je pošten, marljiv i sposoban, ali ga je loša politika osakatila u svemu!
Većina Hrvatskog naroda je poštena, dobra, uljuđena, dobronamjerna, pametna, sposobna, marljiva, ne mrzi nikoga i voli svoju domovinu - državu Hrvatsku... Zašto taj dobri i pametni Hrvatski narod dozvoli da mu se nametne loša politika, koja ga sakati za svaki rad, za blagostanje i napredak... i gura na put u beznađe.

Po konkurentnosti Hrvatska je iza Crne Gore i Makedonije 
Hrvatska je uvijek kroz cijelu povijest bila vodeća država u svome i susjednom dijelu Europe. Do Jugoslavije bila je Hrvatska i ispred Slovenije, a danas hrvatski političari i njima podređeni mediji se hvale što je Hrvatskoj privremeno odgođen bankrot. Hvale se sa zadržavanjem Fitz ocjene s trostrukim, B minusom. "O Bože, ako je si, gdje si?! (Iz Vukelićevog "Solferina"). Po kriteriju konkurentnosti pala je Hrvatska za tri mjesta među 144 države i sada je na 81. mjestu. Bolje od Hrvatske su čak Crna Gora i Makedonija. "Kud plovi ovaj brod...Kud ljude odnosi..." (Radojka Šverko)
Po međunarodnim kriterijima za gospodarsko stanje, donedavno napredna Hrvatska se nalazi bliže zaostalim afričkim državama, nego državama u okruženju, od kojih je uvijek bila bolja. U takvom predbankrotskom stanju prodaju nesposobni i korumpirani političari ostatke ostataka, koji se još mogu prodati i daju u koncesiju hrvatske autoceste.
Ima li u Hrvatskom narodu volje i snage da pošalje "kukurikavce" k svojim elitnim konkurentima u Remetinec, da bi Hrvatsku vladu moglo preuzeti desetak sposobnih, poštenih i nacionalno zrelih Hrvatica i Hrvata, kakovih ima u Hrvatskom narodu.

Svi smo odgovorni za ovo loše stanje u Hrvatskoj
Prejednostavno je priznati istinu, da smo svi krivi za to beznadno stanje, ali samo priznanje bez radikalnih promjena ove politike specijalizirane za kulačenje, za nove namete, za više poreze i ukidanja radnih mjesta u politiku za dinamiku masovnog rada i tržišnih viškova proizvodnje ne će Hrvatska krenuti na bolje, nego u bankrot.
Blago rečeno stanje u Hrvatskoj je obična statika, gospodarsko mrtvilo, a za promjenu stanja potrebna je radna dinamika. Ona nam nedostaje malne u svemu!

Kad bih znao dobar recept, (osim najavljenog u promjeni vlasti!) za izlaz iz beznađa, iz takove neprilike, koju zovemo represija, depresija, kriza morala, loša politika, korupcija... odmah bi ga ovdje napisao kao dar Narodu, kojemu pripadam.
Priznajem: Ne znam recept za generalno rješenje i izlaz iz te sveopće slabosti, represije, depresije, itd..etc..., ali znadem recepte (recimo tako!) za pojedinačna i postupna rješenja. Iznosim ih već godinama pred odgovornu i pred ugroženu javnost, ali ih nitko ne prihvaća.

Plivu je prodao Ivo Sanader slično kao i naftni koncern INA-u
Najprije sam kritizirao krizu u mojoj farmaceutskoj struci, nudio/pružao suradnju i praktički pomagao (dokazivo!). Hrvatska je imala u mojoj aktivnoj eri PLIVU, kao jednu od najuzornijih europskih tvornica, a hrvatski farmaceuti su bili među najcjenjenijima u Europi. Pisatelj ovih redaka je kao hrvatski farmaceut i biokemičar djelovao četvrt stoljeća vrlo uspješno u trustu svjetskih farmaceutskih mozgova, najvećeg farmaceutskog giganta u svijetu - NOVARTIS (ranije SANDOZ). Ako se ovo uzme i kao moja samohvala, zaslužio sam je.
Hrvatska tvornica PLIVA je imala baznu i prerađivačku/finalizirajuću farmaceutsku proizvodnju, ravnopravno je surađivala s vodećim švicarskim firmama, kojima je prodavala svoje sintetske proizvode. Onda se je pojavio veliki Hrvat Ivo Sanader i prodao Plivu, što još nije došlo na red u optužnicama. Moje mlade kolegice farmaceutice umjesto da rade u hrvatskoj farmaciji, bave se reklamama za tuđe proizvode i s nekima se čak ponizuju, što ne čine niti glumice, kojima to spada u struku (slučaj Eldorex).
Smuči mi se kad gledam i slušam reklame za manje ili više bezvrijedne strane farmaceutske proizvode na HTV-1. Primjerice, promiču se proizvodi od divljeg kestena, naglašeno iz Njemačke,  a mr. ph. Juraj Merkaš i mr. ph. Dragan Hazler obradili su stručno i znanstveno od "A do Z" plodove hrvatskog divljeg kestena još davne 1960. godine. Mediteranski, što će reći i hrvatski divlji kesten je najkvalitetniji u Europi, a današnji hrvatski farmaceuti, umjesto da proizvode preparate iz plodova našeg kestena promiču proizvode od njemačkog divljeg kestena. Sramota za hrvatsku farmaciju. Upravo sada dozrijevaju divlji kesteni pa hrvatski farmaceuti trebaju organizirati berbu i proizvoditi hrvatske preparate iz našeg kestena. Tehnologija ekstrakcije i prerade u finalne proizvode je za stručnjake vrlo jednostavna.

Naši poljoprivrednici su zakazali sa svoje strane i pogođeni su uvoznom politikom
Slični farmaceutima postali smo u svima djelatnostima. Evo za primjer samo jedan poljoprivredni proizvod - luk češnjak. Nekada smo ga izvozili, a danas domaći češnjak podmiruje samo 1% hrvatskih potreba, a sve drugo uvozimo iz Kine. Zar ne može nekoliko slavonskih seljaka zasaditi češnjak, svaki na desetak hektara i imat će sva Hrvatska dovoljno kvalitetnog češnjaka i bit će ga i za izvoz.
Ovo o češnjaku vrijedi za brojna povrća i voća, koja uvozimo. Turisti na jadranu papaju uvoznu salatu...

Hrvatska ima DD vladu i iluzorno je očekivati da će ona izvesti narod iz doline suza!
Hrvatska ima demagošku i deorganizirajuću vladu, koja ne stvara, nego zatvara radna mjesta. Krajnje nesposobni predsjednik Zoran Milanović i nekoliko istaknuto pokvarenih (svaki na svoj način ili slično!) visokih dužnostnika ne će i ne znaju izvesti Hrvatsku u napredak iz gore spomenutih represija, depresija, kriza morala, loše politike, lažnih obećanja, korupcije...
Vladari DD vode politiku kulaka podizanjem cijena i poreza, uvode štednju, koja je već prestigla sama sebe, lažno obećavaju zaposlenost, a svakodnevno se ukidaju radna mjesta... Vlada DD kleveće predhodne vlade slične svojoj, rasprodaje ostatke ostataka, što još nije rasprodano i vodi politiku daljnjeg zaduživanja... Ta Vlada DD najavljuje, da će Hrvati moći odlaziti na rad u Njemačku, kad Hrvatska posve pruži šiju pod jaram Europske Unije... Zar je sreća za Hrvatsku, da Hrvati odlaze nepovratno u Njemačku, a u Hrvatsku dolaze Romi iz Srbije živjeti na teret Hrvatskog državnog proračuna.

Poslušajmo što kukurikavci govore, a što su predizborno nudili i što sada obećavaju
Primjerice, Milanović: "Ne može se ništa tako brzo postići..., molim za strpljivost...", a obećavao je on i svi kukurikavci promjenu na bolje za šest mjeseci..." Čačić: "Ako rezultati ne budu vidljivi ja dajem ostavku..." Rezultata nema, ali on ne daje ostavku. Javno je izjavio da je demagogija dio politike. Jovanović - snizi plaće prosvjetarima pa okrivljuje sindikat... Jakovina: "Ne možemo snižavati PDV na hranu prije analize..." Mrsić: "Nezaposlenost u Hrvatskoj do sredine 2013. Dotad će profunkcionirati sve što je vlada dosad najavljivala, mjere koje je poduzela i investicijski ciklus..." Nije pritom naveo kao realnost nijedan od demagoški najavljenih mjera. Linić - za njegovu demagogiju, ali i katastofalnu provedbu trebala bi Hrvatska imati novog Krležu ili barem Đjodana. Sada daje čak autoceste u koncesiju tuđincima. O Vesni Pusić je najbolje ne otvarati stranicu njenog ponašanja. Po njoj je Hrvatska izvršila agresiju na BiH...

Ima li Hrvatska u DD vladi barem jednog čovjeka, koji će hitnim mjerama ili barem postupno, ali vidljivo zaustaviti ovaj pad Hrvatske u bezizlaznu katastrofu i Hrvatski narod u pakao bijede?!

Što je to demagogija?
Primijetio sam u razgovoru s ljudima, da mnogi ne znaju, što je to demagogija. Da ne iznosim svoje nadugo i naširoko objašnjenje evo iz Klaićevog rječnika najkraći opis:
"Demagog - politikant koji se ulaguje pred zaostalim slojevima masa, političar, koji radi ostvarenja svojih ciljeva spekulira s predrasudama malo svjesnog dijela naroda, koji se razbacuje obećanjima, koja ne misli ispuniti; demagogija - način djelovanja karakterističan za demagoga; obmanjivanje naroda, zavođenje puka lažnim obećanjima."

Gospodo resorni ministri iz Hrvatske DD vlade dođite u Topusko
Predlažem odgovarajućim ministrima "DD", napose Jakovini, Jovanoviću i Mrsiću, da danas (bez odgađanja do polovice 2013. otiđu u Topusko i s dvjema damama (koje udružuju komunizam i katolicizam) iz Županije sisačko-moslavačke i načelnikom Općine Topusko: zabodu prvu lopatu za staklenike, zaposle prve radnike i odrede hrvatskim sportašima - tenisačima, plivačima i napose nogometašima, da dolaze na pripreme za natjecanja u Topusko, a ne u Monako... i Sloveniju.

Topusko je dar Boga i prirode, a narod u njemu je "uzorna" sirotinja
Oko 50 kilometara zračnom linijom, 67 kilometara prosječno kvalitetnom cestom preko Lasinje i točno 100 km prometnicama preko Karlovca ili preko Siska udaljeno od Zagreba smjestio je dobri Bog ili darežljiva priroda ovaj lijepi krajolik Petrove gore i u njemu razna termalna ljekovita vrela, koja kaptažom u bazene nazivamo jednostavnim izrazom: Toplice, a ubavo mjesto Topusko.
Ne znam, da li si čovjek i većih zahtjeva može poželiti nešto ljepše, nešto ugodnije, nešto zdravije i nešto djelotvornije za poboljšanje narušenog zdravlja i za životni užitak, nego je to Topusko.
Poznato je kao ljekovito kupalište još iz Rimskog carstva i ranije. Morao bih preobširno pisati da samo dotaknem sve privlačnosti ovog bisera smještenoga na središnjem prostoru današnje Hrvatske. Umjesto toga samo ću nabaciti ponešto o postojećem i zatim prelazim na povod i razlog zašto ovo pišem.

Zašto hrvatski sportaši ne treniraju u Topuskom, nego u Sloveniji?!
U Topuskom ima desetak otvorenih i zatvorenih bazena s ugodno reguliranom toplinom vode i svih dodatnih i popratnih sadržaja, o čemu ne ću pisati, nego to prepuštam za doživljaj ljudima, koje pozivam da dođu u Topusko i gore navedenim ministrima iz  Hrvatske DD vlade.

Topusko ima malne sve sportske terene, od kojih ću spomenuti kao primjer: igrališta za tenis, 50-metarski ("olimpijski") bazen, staze za trčanje i druge atletske discipline... i nogometno igralište s tribinama, kakove nemaju gradovi poput Karlovca i Rijeke...
Iz dobrog poznavanja prilika znadem, da su jedino sportaši iz obitelji Kostelić (Janica, Ivica i otac Ante) trenirali i rekreaktivirali se u Topuskome, a svi drugi hrvatski sportaši, napose Hrvatska nogometna reprezentacija trenira i priprema se za međunarodne nastupe u Sloveniji. Zašto?! Neka nam to odgovore nadležni sportski vrhovnici u Hrvatskoj i resorni ministar dr. Željko Jovanović!

Zemlja u Topuskome i čitavoj Banovini je vrlo plodna! (pitanje za ministra Jakovinu)
Evo jednog doživljaja. Plivam prošle godine u vanjskom ("olimpijskom") bazenu u Topuskome i sretnem trojicu Makedonaca. Odmah počnemo razgovarati kao da se poznamo. Pitam ih, zar oni nemaju bliže termalno kupalište, kad dolaze ovdje udaljeno blizu tisuću kilometara. Odgovor je bio ovakav:
"Nismo mi došli ovdje radi kupališta i kupanja, nego smo dovezli povrće za Petrinju, Glinu, Topusko i Gvozd pa koristimo priliku da malo uživamo ovoj ubavoj vodi".
Treba li ovdje komentar ili pitanje?!  Na plodnoj zemlji Banovine, koja plače jer se ne obrađuje, makedonski seljaci nam prodaju svoje povrće. Odustajem od komentara jer bi trebao psovati ili  biti kritičan i ljut.

Topusko obiluje izvorima tople vode, a mještani se griju drvima!
U Topuskome ima mnogo termalnih vrela, kojima se temperatura približava 80°C, a mještani (uz vrlo malo iznimaka) koriste energetiku za kućanstva iz drva. Termalna voda za kupališta se rashlađuje do propisane topline i pritom nitko niti ne misli na gubitak "obnovljivih izvora energije".

Topusko nema nijednog staklenika, a topla voda odlazi u bezcjenje
Toplom vodom iz bazena u Topskome moglo bi se zagrijavati mnogo staklenika za uzgoj svih vrsta povrća i nekih vrsta voća (jagode, maline, kupine...), što bi moglo podmirivati plodovima ne samo Topusko i Banovinu, nego i dobar dio Hrvatske pa tako od uvoznika postati izvoznik povrća i voća. Zašto se to ne učini?! Znadem unaprijed, da će se meni postaviti protupitanje pa moram pojasniti i to na samo tri primjera, kako slijedi:

Čuo sam u Topuskome, gdje često dolazim i dovodim goste iz Hrvatske i iz Švicarske da lijepa županica i uz nju još ljepša dožupanica Sisačko-Moslavačke županije prodaju Topusko Arapima. To me je potaklo na pregovaranje o kupnji Topuskoga od dvojice bogatih Švicaraca, od kojih je jedan hrvatskog podrijetla (E.F. i E.K.). Da olakšam pregovore na hrvatskom jeziku posjetio sam Općinu u Topuskome i k tome razgovarao s dvije nadležne dame, direktorice po svojim sektorima. U vrlo, vrlo ljubaznom razgovoru, dale su mi svoju suglasnost, ali su mi rekle da je za kupnju Topuskoga nadležna Županija u Sisku, a ne lokalne vlasti i uprava termalnih kupališta. Bilo je i dopisivanja, ali od realizacije NIŠTA!

Drugi primjer moje inicijative jest nagovaranje jednog hrvatskog ingenieura iz Banovine (D.P.), da se primi projekta staklenika u Topuskome, u čemu ću mu ja pomoći da dobije novčanu podporu od Europske Unije. Taj gospodin nije poduzeo baš ništa na projektu: Staklenici u Topuskome. Odgovorio mi je da je administrativna birokracija prekomplicirana, vremenski duga pa i skupa. Odustao je.

Treća moja inicijativa u "Projektu Topusko!" je bio projekt "Starački domovi za umirovljenike iz Hrvatske i iz dijaspore". U inicijativu su bile uključene hrvatske novinarke (V.M i N.L.) s jednim hrvatskim poduzetnikom iz Švicarske (Z.P.) Puno volje, puno pristanaka, nekoliko pokušaja, obećanja i nade, a na kraju krajeva ništa. Nepremostive administrativne birokratske barijere.

Ne okrivljujem nikoga pa niti sebe jer sam s 83 godine na leđima nesposoban i nepodoban za izvedbu bilo kojeg projekta pa tako i za: "projekte Topusko", ali preporučujeem trojici po resursima najodgovornijih ministara (Jakovini, Jovanoviću i Mrsiću...) da dođu u Topusko odmah, a ne čekati do polovice 2013. i da zabodu prve lopate za sustav staklenika, što znači barem ovo:
1. korištenje stalnih - obnovljivih izvora energije,
2. zapošljavanje nezaposlenih ljudi u Topuskome,
3. ostanak ljudi u svome zavičaju, koji je ionako opustošen srbskim agresorskim i genocidnim ratom, 
4. snabdijevanje znatnog dijela Hrvatske s povrćem i voćem iz najpovoljnijih staklenika, a ne uvoziti povrće i voće iz Makedonije zanemarujući prvoklasnu plodnost banovinske zemlje.

Prihvaćanjem ovih prijedloga i simboličnim pojašnjenjima će ministri Jakovina i Mrsić pokazati na djelu svoje sposobnosti za organizaciju i expeditivnost.  Dobit će zasigurno podržku za brzinu od lijepe Sisačko-moslavačke županice - komunistice, koja je dokazala svoje vrhunske sposobnosti u brzoj organizaciji derneka u Petrovoj gori. Dobit će i blagoslov od još ljepše dožupanice, inače, istaknute katolkinje i političarke HSS-a.
Dakle, gospodo ministri na posao u Topusko odmah, bez odgađanja do polovice 2013.

Za ministra znanosti...Željka Jovanovića u Topuskome se otvara obilje poslova, od kojih ću samo primjerice spomenuti:

1. Hrvatski sportaši trebaju trenirati i pripremati se za sva natjecanja u Topuskome, a ne u Sloveniji i drugdje u tuđini. Uštedit će se novac i zaposliti uslužni djelatnici u Topuskome.

2. U Topuskome treba obavljati arheološka ispitavanja. Dobra prilika za studente i profesore odgovarajućih hrvatskih fakulteta i još zanimljivija prilika za strance, na primjer njemačke arheologe, koji će te poslove, po njemačkom običaju obavljati o svome trošku i još k tome zapošljavati hrvatske radnike.

3. Topusko ima velike dvorane pa u njima može ministar Jovanović organizirati razne međunarodne i hrvatske, odnosno zajedničke znanstvene skupove...

4. Topusko je u blizini velikih gradova, napose, Karlovca, Siska, Petrinje i Zagreba pa bi u tom lijepom gradiću sa svima dodatnim privlačnostima trebalo organizirati Hrvatsko kazalište poput Šerbedžijinog srbskog kazališta na Brijunima, koje plaćaju hrvatski platiše poreza.

5. Topusko i  Karlove Vari su dva najkvalitetnija termalna lječilišta u Europi. Karlove Vari u Češkoj ne mogu primiti sve ljude, koje se javljaju za razne potrebe liječenja i napose za zdravstveni turizam. Ministar Jovanović bi trebao uspostaviti prijateljstvo izmedju ova dva europska lječilišta: Topusko i Karlovi Vari. Na taj način bi višak turista iz Karlovih Vari dolazio u Topusko, a našlo bi se i hrvatskih turista za Karlove Vari.

U ovome članku nabacio sam nekoliko kritika na stanje u Hrvatskoj, na beznadno i nezrelo ponašanje odgovornih političara i dao im prijedloge, što se može odmah, bez odlaganja u učiniti u jednom vrlo zanimljivom, a neiskorištenom hrvatskom mjestu Topuskome.

Takovi i ovome srodan model se može primijeniti, bez odlaganja u malne svakom hrvatskom mjestu. Na primjer naše gorske rijeke i potoci teku u bezcjenje, a možemo flaširati i cisternirati čistu i zdravu vodu, za kojom vapi arapsko tržište.

U Rastokama se može vrlo jeftino postaviti dvadesetak hidroelektrana
U Slunjskim Rastokama bilo je više od dvadeset mlinica s 3 do 4 mlina, zatim koševi za pranje rublja, stupe za obradu sukna, ljuštionica ječma i jedna pilana. Sve su to razorili srbski barbari u zadnjem genocidnom, pljačkaškom, silovateljskom  i vandalskom ratu protiv Hrvatske od 1991-1995. Ovdje se ne ćemo baviti zvjerstvima, koje su lokalni Srbi počinili ubijstvom 297 slunjskih Hrvata, progonom svih Hrvata sa svojih ognjišta, pljačkom i uništavanjem njihovih gospodarstava, nego kritički reći, da država Hrvatska nije obnovila nijednu mlinicu u Rastokama, ali je obnovila sve kuće onim Srbima, koji se počinili neopisiva zločinstva u Slunjskom kraju.
Na mjestu svake bivše mlinice i drugih pogona na vodu mogu se podići male hidroelektrane, koje će proizvoditi jeftinu struju.
Zašto država Hrvatska ne gradi hidrocentrale u Rastokama i na svima rijekama gorske Hrvatske. Zašto za pokret ovih djelatnosti treba procedura po dvije godine i više, umjesto da dođu u Slunj spomenuti nespomenuti ministri i organiziraju izgradnju hidroelektrana, umjesto što idu na četničke i komunističke derneke?!

Pisma čitatelja

Svehrvatske Brušane

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. kolovoza 2012. u 7.45 sati

GOSPIĆ - Jutros nam je na mailu osvanuo prijedlog Damira Borovčaka da pogledamo jedan prilog o Brušanima, pogledajte i vi klikom na donju vezu na Portalu hrvatskog kulturnog vijeća:

Reportaža: Brušane - važno mjesto od svehrvatskog značaja

Pismo odnekuda

Pismo jedne čitateljice

Čitateljica je zgranuta nečistoćom u Karlobagu ali i našim slabim praćenjem zbivanja u Lici.
mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. kolovoza 2012. u 22.45 sati

GOSPIĆ - Večeras je na naš mail stiglo pismo odnekuda, piše jedna čitateljica pa evo ga u cijelosti:
- Citajuci L.novine ---ziveci u dijaspori moze da se kaze da smo informisani jednim djelom.....
kad naseg ljetnog posjeta Karlobagu bili smo zgranuti i uzasnuti prljavstinom na plazama ...gradskoj plazi i plazi iza hotela Zagreb
ono je vise nego sramota ,cudim se da gosti strani ne traze odma povratak ....bila sam u turskoj prije neke tri godine pa turci su turci ali plaze im sluze za primjer -----a tu je gore nego na nekom ...neznam kako da ga nazovem svuda smece ,nered ...fuj ...tako rado idemo na kupanje a sav ta uprljana okolina ce da dovede da ni jedan stranac nece da dolazi tu a vjerojatno ce i domaci gosti da potraze negdje malo bolju plazu slican slucaj je u Maslenici Stari gradu neznam zasto sluzimo za primjer prljavstine nigdje lezaljki nigdje pristojnih normalnih suncobrana ---NIGDJE CISTOG WC ---da ti se zgadi otvoris vrata i brzo ih zatvoris ..sramota .....

citam Vas cesto nikad nigdje ne pisete o hrvatskim gradjanima ---pravoslavne vjeroispovjest...ZASTO ?????   ljetos je Citluk imao mnogo ljep prizor kod otvaranja novo obnovljene srpske crkve ....ima toga mnogo ljepog o cemu mi mogli da pisete ...zasto izostavljate takve clanke ........?????

postovanje

citateljka Ana iz dijaspore ...rodjena licanka

Poštovana Ana,

pišemo ono što možemo financijski pokriti, a to je to što objavljujemo. Ne odnosimo se ni nacionalistički, a najmanje šovinistički ili neprijateljski prema nikome u Lici. Ovih dana iz istih razloga nismo pokrili ni, usudio bih se reći, značajnije događaje od otvaranja seoske crkve koja, pretpostavljam, i nema vjernika, a to su zbivanja: obilježavanja mučkog ubojstva hrvatskih policajaca u Žutoj Lokvi 1991., godine, pa recimo današnja sveta misa na Udbini, pa nedavne tiskovne konferencije oko afere i smjene direktora na Plitvicama ili požar Ličke kuće, pa je tu onda i tragedija češkog autobusa kod Svetog Roka.
Nije u pitanju revanšizam i nacionalizam kako vi slobodno procjenjujete i dijelite lekcije nego čiste financije, a vam čitateljima, osim jedne čitateljice iz Njemačke koja nam je lani poslala 100 eura, nikad nije palo na pamet da smo financijski limitirani. N našim stranicama nema žutila i kriminala već nastojimo objektivno, istinito i vjerodostojno pisati.
Portal se (zlo)namjerno zove Ličke novine, po najjačem ličkom brendu posljednjih stotinjak godina. Bar je poznat i cijenjen među Ličanima u cijelome svijetu, a neki su ga se prelako odrekli početkom Domovinskog rata kao zločinačko - komunistički naziv.
Ličke novine su bile cijenjena u cijelome svijetu od 1953. godine među, bile su prve jugoslavenske novine koje su se izvozile, kako katolicima tako, kako i Vi sama kažete među "hrvatskim građanima pravoslavne ispovijesti", a takvih je malo bilo i ostalo u Lici, jer da ih je bila većina 1991. ne bi bilo ovog čuda od rata koji sam i osobno doživio i preživio.
Skrenuh s teme u političke vode, oprostite.
Vama i izgleda i drugim čitateljima i čitateljicama nije palo na pamet da je ovo privatni portal da se uzdržavamo samostalno, ne drukamo ni za jednu stranku i nismo na proračunu i državnim jaslama, pa da nam pošaljete koju stotinu ako ne i tisuću nečega bilo dolara ili eura….
Samo za telefon treba nam mjesečno 200 eura, a iz iskustva znam da bi za praćenje dobrog dijela Like trebalo godišnje preći barem 40 tisuća kilometara, a to je za Ličke novine misaona imenica i neostvariva. Kao i činjenica da bi trebali imati najmanje petero novinara i fotoreportera, pa onda informatičara, dizajnera i ostala nova stručna zanimanja za održavanje portala.
Osim toga, u redakciju Ličkih novina nikada nije došla nikakva informacija niti poziv ili obavijest o poslovima i akcijama za koje nam Vi prigovarate. Vaši popovi kao da nikad nisu čuli za Ličke novine??? Možda su mladi ili su stigli iz Srbije i nikad nisu čuli za Ličke novine????
Osim toga ima i srpskih portala iz Like pa ih potražite u bespućima interneta možda budete zadovoljniji njihovim informacijama, jer ih financira Ministarstvo Srbije.
S poštovanjem.

Urednik i vlasnik portala Marko Čuljat, Gospić.

 

Pismo iz Toronta


Dolazak Titove unuke Svjetlane Broz u ''ustaški'' Ljubuški!

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. kolovoza 2012. u 13.10 sati

Piše: Rudi Tomić

Upravo sam se vratio sa višemjesečnog posjeta rodnoj grudi, ognjištu ćaće moga u Ljubuškom, svetištu Kraljice Mira u Međugorju, hrvatskom stolnom gradu u Mostaru, franjevačkom svetištu u Širokom Brijegu, te još nekoliko susjednih mjesta u Hercegovini.
Bio sam srdačno ugošćen u brojnim susretima, a bio sam ugodno iznenađen veselim ljudima i lijepim kućama, posebice velebnim objektom HERCEG – Etno selo Međugorje, kojem nema premca u svijetu i Trgovačkim centrom u Mostaru,  kao blizanac svjetskih velegradskih Mall-a.
Nakon ugodnog boravka u hercegovačkim gradovima, ''navratio'' sam se i u Lijepu našu - Hrvatsku, koja je, čini mi se, ove godine još više okićena s četničko-partizanskim znakovljem, čiji ''ukrasi'' vrijeđaju hrvatski narod, katoličku crkvu i zdrav razum. Izbezumljen sam činjenicom da od Dubrovnika do Pule zajedno nadgledaju turiste crnogorska, srpska, talijanska i slovenska milicija sa svojim znakovljem i oružjem uz nazočnost hrvatske policije! Ovakvoga zajedništva nije bilo ni za vrijeme Jugoslavije!?
Ovih ljetnih dana bile su paklene vrućine ne samo u BiH i RH, nego  i diljem Europe, što je natjeralo ljude da idu na more, te je ovogodišnji turizam u RH bio veoma uspješan, u odnosu na broj turista, a zarade su, kako govore službene statistike, dosta podbacile u odnosu na prijašnje godine!
Ljetne vrućine bile su povod za brojne požare, koje su nanijele ogromne materijalne štete i još više osiromašile i onako siromašne žitelje u krševitim krajevima. Mnogi požari bili su uzrokovani ljudskom zlobom, mržnjom i osvetom od privilegiranih građana iz ličkih i kordunskih svetosavskih zajednica.


Titova unuka u ''ustaškom'' Ljubuškom

Naime, radi se o kontraverznom filmu ''Neđo od Ljubuškog'',  kojeg je snimila Titova unuka Svjetlana Broz, a financirala norveška vlada, prikazan je (20. 07. 2012.) u Gradskoj vijećnici u nazočnosti Svjetlane, Neđine rodbine i nekoliko Bošnjaka.
Neđina supruga Štefica opalila je šamar Veri Dedić, samo što joj je rekla da se ukloni ispred Crkve, jer je dobro poznavala Neđu. No, Vera je uzvratila Štefici još bolji šamar i razbila joj sunčane naočale koje koštaju 800 maraka. Da nije bilo šamaranja i razbijenih naočala sve bi završilo šutke.
Međutim, dva su vruća šamara uznemirila duhove u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, čime je izazvana medijska hajka i neistine koje su lansirane poput raketa iz Sarajeva i Zagreba čime je bila šokirana hrvatska zajednica u Ljubuškom.
Neđo (Nedjeljko) Galić (umro je 2010.) rođak je Jure Galića, najpoznatijeg partizana i ubojice, koji je nakon sloma NDH odgovoran za pokolje velikog broja ljudi iz općini Ljubuški. Jure Galić još je živ i uživa gostoprimstvo sarajevskih, odnosno bošnjačko-jugoslavenskih političkih čelnika. Otvaranja masovnih grobnica u Ljubuškom i okolici, čije kosti svjedoče o Galićevim zločinima, uznemirile Juru i još neke žive partizane iz Ljubuškog.

 

Dakle, film ''Neđo od Ljubuškog'', kojim se trebalo pokazati kako je Neđo ''spašavao progonjene'' Bošnjake od ''ustaša'', odnosno ''fašista'' iz Ljubuškog, kako bi se opravdalo ubojstvo svih onih koji su strpani u masovne grobnice, jer nisu bili za ''bratstvo i jedinstvo'' kao Neđo i Jure Galić.
Neđo je bio dobro poznat svim Ljubušacima, jer je imao fotografsku radnju i slikao ljude na skupovima i slao fotografije sa svojim prilozima UDB-i u Mostaru. Nije Neđo spašavao ''Bošnjake'' (u Ljubuškom su živjeli muslimani – naše komšije, koji su se osjećali Hrvatima), nego je pljačkao njihovu rodbinu u Švedskoj, uz cijenu: 500 maraka za isporuku svakog ''Bošnjaka''. Novce je dobivao od Ljubušaka iz Švedske, uručivao pisma bez novaca i sakrivao se po Hercegovini, ama baš nijednu osobu nije prebacio u Švedsku.


''Hercegovina i Lijepa naša na fašistički način''

S takvim se naslovom oglasio Branimir Pofuk u Obzoru (21. 07.2012.), na mene osobno (koda je znao da sam prije par dana došao iz Toronta), Ljubuški-online portal i Hercegovinu. Citirao je moja tri objavljena uratka u uvodnom dijelu svoga gnjusnog osvrta kako bi mogao iz teksta izvući zaključak, da su Hercegovci, posebice Ljubušaci – fašisti.
Mediji u RH, da se koji slučajem suzdrže jedan mjesec dana od tema koje se odnose na fašizma, ustaštva i antifašizma, sigurni smo da bi 60 posto novinara u Hrvatskoj ostalo bez posla. Čemu je potrebno toliko dokazivanje nečega o čemu će povijest dati svoje viđenje, izuzev ako se želi uvjeriti sebe i obmanuti druge za nečije interese.
Ljubuški je malo mjesto u krševitoj Hercegovini, koje je poznato diljem svijeta, jer nema kutka u svijetu u kojem nema koji Hrvat iz Ljubuškog.  Koliko je Ljubuški dao za hrvatsku državotvornu ideju (ne za fašizam, ustaštvo i antifašizam) najbolje govore činjenice: ''U Ljubuškom poslije 1945. nije bilo muška jer ih je zločinac Broz pobio.'' (Marin Topić)
''Neđo je rođen u hrvatskoj obitelji, ali po opredjeljenju i životu bio je komunista i Jugoslaven i kad je prvi put kod svetog Ante u Humcu vidio hrvatsku zastavu i čuo hrvatsku himnu rekao je da to neće na dobro izaći'', piše Fukara i u nastavku zaključuje: ''U Ljubuškom traje hajka na Šteficu Galić, njenu djecu i mrtvog muža, ljudi koji ih progone ne skrivaju ustaštvo, a motiv im je obrana časti hrvatske himne.''
''Zvijezda'' komunističkog tiska u Zagrebu, koji je pismen, ne – ''nepismen'' kakvim je mene kvalificirao, pita se zašto se to njega tiče u Zagrebu? Evo Pofukovog odgovora:
''Zato što mi je mučno kad se ljude progoni i tuče zbog zastave, a pogotovo u ime moje zastave i himne.'' 
Ponavljam i podvlačim: ''Zato što mi je mučno kad se ljude progoni i tuče zbog zastave, a pogotovo u ime moje zastave i himne.''   Baš izričite riječi!
Nije čudo što su se Srbi povampireni u Hrvatskoj, jer znaju da je građanima u RH ''mučno'' kad se ljude progoni i tuče zbog  hrvatske zastave i himne! ''Antifašisti'' u RH, odnosno srbofili i jugofili na Pantovčaku i Markovu Trgu,  kao i komunisti u tuđinskim medijima u Hrvatskoj toliko su opsjenjeni mržnjom naspram osamostaljenja Republike Hrvatske, da su spremni oblizati zadnjicu Srbima, i drugima koji se seru na hrvatske svetinje. Nemo dignitati perditae percit! (S gubitkom časti čovjek gubi sve!)  

U Torontu, na Veliku Gospu, 2012. god.