<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="65001"%> Svjedoci_Ličke novine

arhiva POČETNAličke novinesvjedoci Ličke

SUSRET S PROŠLOŠĆU

OSVRT NA IZGRADNJU KOSTURNICE GOSPIĆKIH ŽRTAVA POBIJENIH U RATU I PORAĆU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. listopada 2021. u 19 sati

Piše: Ivan Vukić

žrtve gospićZemni ostaci ubijenih mučenika u Gospiću

Prije nego je zasjeo na stolicu gradonačelnika Grada Gospića, gospodin Karlo Starčević javno je u razgovorima i brzoglasnim porukama obećavao, da će mu prvi posao biti zatvaranje ceste i parkiralište koje je jugokomunistička vlast hotimično izgradila na mnoštvenom stratištu i grobištu  ispred katoličkoga groblja sv. Marije Magdalene u Gospiću.

Potom da će, poštujući zakonske odrednice, taj prostor pripojiti katoličkome groblju te ga urediti i preimenovati u Memorijalno spomen - obilježje, u znak sjećanja na stotine i stotine žrtava koje su izdahnule na njemu i čija je mučenička krv natopila tu svetu zemlju na kojoj su ih komunistički i velikosrpski banditi smaknuli. Ne će dopustiti ni rušenje građevine projektirane i izgrađene kao javni zahod, koja nikada nije bila u upotrebi kao zahod, a izgrađena je na mnoštvenoj velikoj grobnici. Ta građevina sama je po sebi spomenik o bestijalnom jugokomunističkom režimu.
Gospodin Karlo Starčević postao je gradonačelnik i „zaboravio“ je na dana obećanja pa smo ga otvorenim pismom gospićke Podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenike 11. travnja 2020. podsjetili na njih:

OTVORENO PISMO KARLU STARČEVIĆU, GRADONAČELNIKU GRADA GOSPIĆA
Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Podružnica Gospić osnovano je 14. listopada 1998., djeluje na području Ličko-senjske županije. Članovi su hrvatski politički uznici svih hrvatskih stališa: seljaci, radnici, zanatlije, službenici, tehničari, inženjeri, veterinari, profesori, fratri i svećenici.
Osnovna zadaća HDPZ Podružnice Gospić :
- zaštita i promicanje prava i interesa bivših političkih zatvorenika, razvijanje aktivnosti poradi poboljšanja uvjeta njihovog materijalnog, socijalnog i društvenog položaja,
- poticanje državnih tijela, institucija, organizacija i povjesničara na istraživanje zločina, kao i osude zločina i kršenje ljudskih prava i sloboda počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima nad Hrvatima,
- poticanje neprekidne borbe za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te njihovo unapređivanje kao i razvoj demokracije.
Na sastancima HDPZ Podružnice Gospić članovi su svjedočili o svojim stradanjima kao i o stradanju drugih. Strahotna su bila ta svjedočenja, posebice članica koje su u to doba uhićenja bile većinom mlade djevojke i udane žene, a neke s više djece pa još k tome dojenčadi.
Svjedočili su, a postoji sačuvano arhivsko gradivo, da su nakon preokreta kobnog 4. travnja 1945. podivljali jugoslavenski partizani ušli u nebranjeni Gospić i izvršili strahotan pokolj Gospićana. Gradom su odjekivali pucnji iz svega oružja kojim su raspolagali povampireni partizani, krici mučenih i ubijanih Gospićana i orgijanje pomahnitalih pobjednika. U dvodnevnom jugopartizanskom pokolju mrtvi Gospićani i mnoštvo drugih, koji su bježali pred podivljalim jugoslavenskim partizanima, ležali su po ulicama, dvorištima, u kućama, na livadama i šumama oko Gospića. Jezivo mnoštveno stratište i grobište bilo je ispred Gradskog groblja Svete Marije Magdalene. Tu leži pobijena gospićka mladež, školarci sa svojim profesorima, gradonačelnik Josip Josan Kolaković i njegov sin.
Gospić je veliko mnoštveno stratište i grobište u kojemu su vršena ubijanja do 1955. godine. Ne može se cijeli grad s okolicom proglasiti i urediti kao Spomen-područje, pa je u raspravama prevladalo mišljenje da se prostor ispred gospićkoga katoličkoga groblja Svete Marije Magdalene, gdje su zločinci s petokrakom na čelu u ime njihovoga antifašizma, javno i potajno vršili vješanja, klanja i strijeljanja po unaprijed pripremljenom planu, proglasi i uredi u stvarnom i simboličkom smislu kao Spomen-obilježje Gospić. Žrtve su nakon smaknuća tu pokapane, a kasnije su ih nakon strijeljanja odvozili kamionima na bezbrojna grobišta oko Gospića, nažalost još neistražena.

žrtve gospić Zabranjeni troris spomen-područja gospićkim žrtvama partizana

Na tome prostoru ispred groblja i oko njega, gdje su vršena ubijanja i pokapanja, „narodna vlast“ izgradila je škole, igralište za male športove, nogometno igralište, športsku dvoranu, a pješački put preko stratišta i grobišta uredila i prenamijenila u javnu prometnicu. Poseban monstruozan vid poniženja živih i mrtvih Hrvata bila je izgradnja javnoga zahoda na jednoj mnoštvenoj grobnici, te bezdušni postupak s kostima pobijenih. U izvođenju ovih radova grobište je oskvrnuto, kosti pobijenih s iskopanom zemljom odvezene su na tko zna koje od brojnih neuređenih odlagališta.
Na sastanku HDPZ Podružnice Gospić osnovan je Odbor za poticanje izgradnje Spomen obilježja Gospić čiji članovi su bili: mons. Vlatko Vlade Pezelj, prof. dr. sc. Mandica Manja Kovačević iz roda Frkovića, dr. vet. med. Mile Milan Grospić, Mirko Mesić i Ivan Ive Vukić. Zadaća odbora je bila poticati suradnju s državnim tijelima, institucijama, organizacijama i povjesničarima na istraživanje zločina, kao i osude zločina glede kršenja ljudskih prava i sloboda počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima, te izgradnju Spomen obilježja Gospić.
Održano je više sastanaka s gradonačelnicima Grada Gospića i županima Ličko-senjske županije. Nažalost, osim prijetvornog obećanja ništa nismo polučili. Kada bi sa sastanaka izišli obmanuti lažnim obećanjima, najtrezveniji među nama, mons. Vlatko Pezelj, smireno, svojom poznatom ikavicom bi rekao : „Lipo mede, od toga ništa“. Nažalost, bio je u pravu. Osim ovih jalovih sastanaka uputili smo više dopisa gradonačelnicima i županima, nažalost, na nijedan nismo dobili odgovor. Ogorčeni ovakvim postupkom gradske i županijske vlasti na ogradnom zidu groblja Svete Marije Magdalene postavili smo 5. travnja 1995. spomen-ploču uz koju je raspelo i hrvatski povijesni grb. U ostvarenju ovoga pothvata novčanu pomoć pružili su nam i iseljeni Hrvati, a novčano i u izradi gospićki kamenoklesar Ivica Pezelj.

Za izgradnju Spomen obilježja Gospić, uz Gospićane, potporu smo dobili i od poznatoga hrvatskoga umjetnika Charlesa Billicha, slikara svjetskoga glasa. Priredili smo u Gospiću, uz suradnju s Muzejom Like, 11. studenoga 1999. izložbu njegovih umjetničkih slika, kojom je potvrdio svoju potporu i spremnost sudjelovanja u izgradnji. Bio je spreman uz odobrenje gradskih vlasti, besplatno izraditi projekt Spomen-obilježja Gospić, osobno prodajom svojih umjetničkih slika i reprodukcija podmiriti veliki dio troškova izgradnje, a uz to zauzeti se u prikupljanju pomoći od Hrvata u iseljeništvu. Izradio je i umjetničku sliku velikog formata na kojoj je prikazana njegova vizija Spomen-obilježja Gospić, koju smo uručili biskupu Mili Bogoviću uz molbu da nas podrži u našim nastojanjima.

Nažalost, gradska vlast nije htjela ni razgovarati s velikim umjetnikom, premda je on za gradonačelnikom Kolićem otputovao iz Gospića u Zagreb, jer nam je dogradonačelnik rekao da je gradonačelnik morao žurno otputovati u Zagreb i da će velikoga umjetnika Charlesa Billicha u Zagrebu primiti. Nije ga primio i ovakvo primitivno ponašanje ne može se nikako opravdati.
Nakon ovoga besramnog postupka, odlučeno je da HDPZ Podružnica Gospić preuzme obvezu investitora i podnese zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole. Naručena je izrada projektne dokumentacije za izgradnju Spomen - obilježja Gospić i 25. svibnja 2000. podnijeli smo taj zahtjev uz priloženu svu potrebnu dokumentaciju.
Nažalost, 5. studenoga 2002. Županija ličko-senjska, Ured za prostorno uređenje, stambeno- komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava ureda u Gospiću, dostavila je rješenje kojim se naš zahtjev od 25. svibnja 2000. odbija, jer da se navedeni zahvat u prostoru nalazi u obuhvatu PUP Gospić koji je izmjenom i dopunom Zakona o prostornom uređenju stavljen izvan snage.
Sramotno, iza našega Zahtjeva na tome prostoru obuhvata izgrađeno je tenisko igralište za koje nije bilo zapreke i golemi nasip uz sjeveroistočnu ogradu groblja na grobovima pobijenih, za koji nema nikakva suvisla opravdanja.
Obnovili smo 4. prosinca 2002. zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole Županiji ličko-senjskoj,Uredu za prostorno uređenje, stambeno - komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava ureda u Gospiću, na koji do današnjega dana nismo dobili odgovor.

Razvidno je da gradske i županijske vlasti nastoje onemogućiti izgradnju Spomen - obilježja Gospić. O tome se bez sustezanja prilikom slučajnoga susreta ispred groblja Svete Marije Magdalene izjasnio gradonačelnik Petar Krmpotić. Rekao je da će javni zahod izgrađen na skupnoj grobnici srušiti, iskopati ispod njega kosti pobijenih, prekopati skupno grobište, a iskopane kosti, kao i one koje će se iskopati uz ogradu igrališta ispod borova, pohraniti  u kosturnicu koju će izgraditi iza kapelice Svih svetih. Skinut će s ogradnog zida spomen - ploče i odložit će ih također u kosturnicu. Na pitanje što će uraditi na prostoru ispred groblja nakon izvršenoga iskopavanja, odgovorio je da će vidjeti. Nakana je jasna, uredit će to skupno stratište i grobište ispred groblja kao javnu komunalnu površinu bez ikakva obilježja da se tu dogodio strahotan zločin.

Grad Gospić podnio je zamolbu Ministarstvu branitelja da preko svoje stručne službe izvrše sondažna istraživanja grobišta. Molba je usvojena, pokusna iskapanja su izvršena i otkriveni su zemni ostatci žrtava. Dogovoreno je da će Grad Gospić izgraditi kosturnicu, nakon čega će se izvršiti prekopavanje grobišta i ekshumacija žrtava čiji će zemni ostatci biti pohranjeni u nju.

Možete vi, vlastodršci, prekopati cijelo grobište, odvesti zemlju, pronaći nešto od zemnih ostataka žrtava u devastiranim skupnim grobovima, ali ne možete nigdje odvesti ovo jezivo stratište i skupno grobište, prostor, na kojem su se na stotine žrtava oprostile od svojih duša. Njihova muka lebdi i danas nad ovim prostorom, lebdi i u kućama u kojima se danas živi i radi, a u njima su žrtve mučene i ubijane, lebdi nad Gospićem. Njihova muka je stalno uz nas i neće nam dati mira dok i mi  njima ne damo miran i dostojanstven počinak.

U međuvremenu došlo je do promjene vlasti i novog gradonačelnika Karla Starčevića, uz ino, dočekao ga je i ovaj neriješeni slučaj. Njegovo mišljenje sukladno je našemu, da se kosturnica izgradi na prostoru ispred javnoga zahoda, koji nikada nije bio u upotrebi, ne zato što ga je navodno rukovoditelj gradilišta prenamijenio u skladište, što je drska laž, jer on za to nije imao ovlasti, već ga puk nije htio koristiti. Na tome prostoru izgradila bi se i kapelica za održavanje mise zadušnice za duše pobijenih, zabranilo bi se parkiranje i prometovanje vozilima preko mnoštvenog grobišta. Građevinu projektiranu i izgrađenu za javni zahod na mnoštvenoj grobnici ne bi srušili, jer je ona sama po sebi strahotan spomenik jugokomunističkoga bezdušja i nasilja nad Hrvatima. Cijeli taj prostor sjedinio bi se s grobljem i uredio kao memorijalno spomen - obilježje.

Do sada ništa nije napravljeno, očito postoje veliki prijepori i protimbe. Razvidno je da nasljednici komunističke partije, UDB-e i KOS-a, premda su uvjeti promijenjeni, još imaju jak utjecaj u Republici Hrvatskoj, pa i u Gospiću. Nakana im je zataškati zločine koje su jugoslavenski partizani, a potom UDBA i KOS izvršili u Gospiću i Hrvatskoj, a posebno još dodatno unijeti razdor u napaćeni narod hrvatski. S dobnoga odmaka, kad se bude pisala novija povijest Like i Gospića, iz bogate sačuvane arhivske građe otkrit će se, tko su svi ti nečasni koji su u ovome nečasnom djelu sudjelovali, na sramotu svoju i svojih potomaka.

Poštovani gospodine gradonačelniče Starčeviću, uz dužno poštovanje i zahvalnost Vama na Vašem djelu za Narod i Dom ne dozvolite da Vas se svrsta uz nečasne Vaše predšasnike na gradskoj i županijskoj razini, ne dozvolite da doživite njihovu sramotnu sudbinu. Ostvarite barem dio danoga obećanja i mučilište-prostor ispred groblja pripojite Gradskom groblju Svete Marije Magdalene, zabranite automobilsko prometovanje po tome svetom prostoru, pa neka mrtvi u tišini groblja nađu svoj mir.

Uzor budi Domu, Gospić-grade!

Dragan Vukelić

Gospić-grade, rano moja,
Zar ne čuješ svaku večer
Ispod ceste, pokraj groblja
Vapaj duša, što te zovu
Tražeć' spokoj mrtvih tijela,
Zakopanih u crn-rovu!?

Počuj, Grade, duša jecaj,
Što se i sad tijela drže
Zarobljenih usred mraka!
Zazivlju te svake noći,
Pravdu traže, križa znamen,
Već im doba k Nebu poći.

Kako možeš s time živjet'!?
Boj' se Boga, tvrdi Grade!
Od savjesti ti ne bježi,
Jer se od nje nema kuda!
Grobni humak podaj njima,
Nek' im bude lahka gruda!

Uzor budi Domu, Grade,
Velebita kršna, diko!
Pa se časno ti oduži
Za živote, što su dali
Sinci tvoji ispod ceste,
Jer su za te, Grade pali!

Potaknut knjigom Lika i Podgorje na braniku Doma i Naroda pisca Ivana Vukića, Dragan Vukelić je napisao pjesmu „Uzor budi Domu, Gospić-grade!“

Ivan Vukić, predsjednik

Vjerolomni gradonačelnik

Djeca komunizma izvršila su na gradonačelnika Starčevića i njegova krilnika, i ne samo na njih, snažan pritisak. Nijedno od obećanja nije ispunio. Štoviše, revno ostvaruje program koji su mu u naslijeđe ostavili bivši gradonačelnik Petar Krmpotić i župan Milan Kolić, a program je na više sastanaka razrađen u stanu visokoga gospićkoga dostojanstvenika. Istine radi mora se priznati da kosturnicu nije izgradio iza kapelice Svih svetih, zaklonjenu od pogleda, kako je bilo programom predviđeno, već nedaleko glavnoga ulaza u groblje, lijevo uz prilazni put do kapelice Svih svetih i Velikoga spomen - križa, za koji jedan novinar ogorčen njegovim izgledom, reče da ga podsjeća na stup dalekovoda.

Nedavno, 23. kolovoza 2021. u 11,00 sati u kosturnicu su uz crkveni obred pokopane ekshumirane kosti 102 žrtve ratnoga i poratnog razdoblja iz grobišta na području Grada Gospića.
Što sada slijedi?
Iz preuzetoga programa na redu je sada rušenje građevine projektirane i izgrađene kao javni zahod na velikoj skupnoj grobnici. Protiv rušenja je, uz starosjeditelje Gospića, i naša HDPZ Podružnica Gospić. Naš uvaženi član, mučenik mons. Vlatko Pezelj, svjedok je strahotnih jugopartizanskih pokolja u Gospiću, a posebice ovoga ispred gospićkoga katoličkoga groblja. Mons. Pezelj je u govoru isticao da mnogi žele tu građevinu srušiti jer opterećuje njihove nečiste savjesti. Ta građevina projektirana i izgrađena kao javni zahod na skupnoj grobnici pobijenih, bez obzira što nikada nije bila u upotrebi kao javni zahod, sama po sebi je spomenik o bezdušnom komunističkom režimu. Sruše li tu građevinu, s dobnog odmaka nitko se ne će ni sjećati da je postojala, jer naš narod, nažalost, kratko pamti. Uvaženi mons. Vlatko Pezelj prozreo je nakanu komunističkih zlotvora!

Slijedi potom skidanje spomen - ploča s ogradnog zida groblja koje su domoljubni Hrvati postavili u znak sjećanja na ubijenu rodbinu i svoje sugrađane. Nakon toga će to mnoštveno stratište i grobište urediti kao komunalnu površinu na kojoj ništa ne će svjedočiti o strahotnim jugokomunističkim zločinima.
Smišljeno se urušava hrvatsko povijesno pamćenje! Vlastodršci će od prigode do prigode na kosturnici položiti vijence i upaliti svijeće uz mali odaziv puka, koji ne slijedi vlast. Narod će, kao i do sada, upaliti svijeće pod velikim križem u groblju do kapelice sv. Marije Magdalene.
Pokojni Nikola Bićanić Ćibe, svjedok jugopartizanskih zločina u Gospiću, u zadnjem obraćanju napisao je: „Usprkos svemu tome, moja duša ojađena poručuje, da će imena svih onih koji su novu osnovnu školu locirali uz grobljansku ulicu kojom su prije izgradnje mrtvačnice u našem katoličkom groblju sprovodi tekli svakodnevno, i u njima limena glazba odbijala pozornost djece od nastave, i imena graditelja sportskog centra „Balinovac“ na stratištu na kom su 1945. mnogi ubijeni i koje je u neposrednoj blizini i dodiru s grobljem, imena onih koji su locirali cestu koja preko stratišta uz naše groblje vodi u naselje Balinovac, kao i imena uglednika gospićkih, koji su, umjesto da ostvare dato obećanje, da će tu cestu prema Balinovcu zatvoriti, podigli su pred mrtvačnicom u groblju tzv. kosturnik, i konačno, da će imena onih koji se drznu ukloniti i premjestiti spomen-ploče i spomen-obilježja sa zida groblja, da će sva ta imena biti u našu domovinsku i u našu katoličku povijest gospićku upisana krupnim i neizbrisivim slovima prokletnika“.

Ostvaruju li se predviđanja pokojnoga Nikole Bićanića Ćibe? Da, ostvaruje se, svi koji su sudjelovali u gaženju dostojanstva pobijenih, raskopavanju njihovih grobova i odvoz njihovih kostiju na odlagalište otpada, te onemogućavali da se prostor ispred katoličkoga groblja priključi groblju i uredi u Memorijalno spomen - obilježje, prati tragična sudbina. Hoće li se gradonačelnik Karlo Starčević i njegov krilnik svrstati uz svoje prethodnike i biti upisani kao prokletnici, ili će im opće dobro biti ispred osobnih probitaka i tako se upisati u zaslužnike? Eto, iscrpili smo sve mogućnosti, na nama je i dalje moliti Boga da Duh Sveti vlastodršcima i drugim moćnicima prosvijetli razum,  da se s dužnim poštovanjem odnose prema žrtvama i napaćenoj Hrvatskoj.

gospić žrtve Raspelo i spomenploča hrvatskim mučenicima, snimljeno 4. travnja 2020.


Uz Dan učitelja

MOJA UČITELJICA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. listopada 2021. u 22 sata

Piše: Marija Vukić-Perković

    Pamtim lik moje prve učiteljice zbog koje sam i ja odabrala svoj učiteljski poziv. Ni prva ni zadnja, pomislit će neki. Mnoge djevojčice požele biti učiteljice jer se poistovjećuju sa svojom učiteljicom. Zvala se Ljubica Potkonjak. Bila je već starija gospođa, srednje visine, debeljuškasta, zalizanih prosijedih kosa složenih u punđu.Svaki učenik bio je uvijek u njezinom vidnom polju kao i da na leđima ima oči i blagi pogled. Bez šminke bez nakita. U govoru umjerena, nije vikala na nas, nije nas kažnjavala i bila je vrijedna. Otkrivala sam njezine mane i vrline svojim djetinjim razmišljanjima i očima.

       Imala je ona i svoje ljubimice. Ne znam jesam li spadala među njih, ali ako jesam, bila sam na kraju reda. Bez obzira na to voljela sam je i cijenila. Kada mi je na klupu stavila dječji ilustrirani časopis u bojama RADOST, nitko mi nije bio ravan. Sjećam se pločastih keksa, bombona i naranče koje je stavljala ispred svakog učenika u klupi. Jedan keks, jedan bombon, jedna naranča. Tada je blagdan Božić zamijenio praznik nova godina i darove nam je poslao Djed Mraz.

        Razvijala je kod nas ljubav prema knjizi, a osim obrazovnih zadataka poučavala nas je i pravilima lijepoga ponašanja: kako se sjedi u klupi, kako nekome dati olovku; vršak olovke ostaviti u svome dlanu, naučila nas je i dvije čarobne riječi: hvala, molim i još puno, puno toga...

       Željela je da je dvije djevojčice prate kući poslije nastave i naizmjenice nose njezinu smeđu torbu. Stanovala je u Bilajskoj ulici dosta udaljenoj od škole. Imala je dvije kćeri blizanke i bila je udovica. Željela sam joj se dodvoravati, dodvoravati da me što više zapazi.

        Jednoga dana upita ima li koji učenik u razredu čiji roditelji prodaju mlijeko. Brzo sam digla ruku (dodvoravanje), iako nismo imali kravu, niti prodavali mlijeko. Zadovoljna je rekla: „Marice, od sutra ću od tvoje mame kupovati mlijeko.“

         Prođe prvi dan-ništa, prođe drugi dan- ništa, a treći dan učiteljica upita: „Marice, što je s mlijekom?“ Brzo joj odgovorim kako mama želi da je ona posjeti pa će se njih dvije dogovoriti. I zaista sutradan učiteljica pođe sa mnom mojoj kući, a ja nosim njezinu smeđu torbu.

         Moja mama bila je vrlo uredna žena. Kuhinja je blistala od čistoće. Kada je vidjela učiteljicu i čula njezine riječi, jako se iznenadila, uzrujala i pocrvenjela, rekavši da mi nemamo ni krave, ni mlijeka i da ne zna zašto sam lagala.

         Počastila je mama učiteljicu domaćim kobasicama (bila je zima), ispričala se, a učiteljica me pogladila po glavi uz smiješak. Shvatila je koliko sam joj se željela dodvoriti i od tada sam je svaki dan pratila kući i nosila njezinu smeđu torbu, doprijela sam do njezinoga srca!
Dlan kojime me učiteljica pogladila po glavi, topli smiješak i smeđa torba bili su presudni da i sama postanem učiteljicom.

                  Zadar, 29. srpnja 2020.


Svjedoci vremena

JOSO LISAC O SUDBINI SVOJE OBITELJI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. srpnja 2021. u 9 sati

Zabilježio: Ivan Vukić

 

Uz cestu sjeverozapadno od Staroga Ličkog Osika proteže se selo Mušaluk. U njemu je stolovao pop Marko Mesić, osloboditelj Like od Turaka. Do Mušaluka je moje rodno Malo Selo. Moji roditelji, otac Ivan Lisac, rodio se 1916. u Malom Selu, majka Manda Lisac rođena Marković, rodila se 1906. u Malom Polju kod Perušića. Bili su zemljoradnici i stočari. Imali su nas troje djece: Maru rođenu 1937., mene (Josu) rođenog 1941. i sestru Katu, rođenu 1942. godine. Živjeli smo u našoj kući do kuće tatina bratića Mile i sestrične Kate.
lisac Mile i Joso Lisac sa svojim ženama Katom i Katicom-Sekom na grobu Nikole Markovića

Mama nam je pričala o tragičnoj sudbini naše obitelji, svoja sjećanja bila je snimila i na tonsku vrpcu (kasetu), koja je nažalost, uništena kada su u Domovinskome ratu pobunjeni Srbi topništvom teško oštetili našu kuću u Starom Ličkom Osiku. Od pomahnitalih Srba teško je stradala naša obitelj u dva navrata, u Drugome svjetskom i u Domovinskom ratu. Nekih događaja se sjećam, jer sam ih osobno preživio, a nekih po majčinu pričanju. Moje svjedočenje i mamino, kojega se sjećam, dopunjeno je i potvrđena mu je istinitost i vjerodostojnost podatcima iz pozamašnoga dosjea moga ujaka Nikole Markovića, koji se čuva u Državnom arhivu u Gospiću, te dokumenata o stradanju moje majke i oca.

Mama nam je pričala o ushićenju i veselju, kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Nažalost, radost nije dugo potrajala. Tuga i strah nadvila se nad selom. Muškarci su novačeni u hrvatsku vojsku, odlazili su od kuće, neki su se vraćali ranjeni i osakaćeni, a mnogi se nisu vratili. Sve više žena bilo je odjeveno u crno, žalovale su za svojima ubijenim i nestalim muževima, sinovima, očevima i braćom. U tijeku Drugoga svjetskoga rata, u dva navrata partizani su nas temeljito opljačkali, iza njih ostala je prazna i demolirana kuća. Odveli su dva vola, dvije krave i odnijeli svu robu iz kuće, pa i onu iz dječje kolijevke. Jedna krava tek se bila otelila, prirodni nagon za teletom koje je ostalo u štali bio je velik, pa je uspjela pobjeći i vratiti se kući k teletu.

Kasnije, kad sam odrastao, spoznao sam da je Srbija za ostvarenje Velike Srbije poticala pobunu Vlaha, tzv. Srba, koji su u Kraljevini Jugoslaviji bili u povlaštenu položaju, a u novonastaloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izgubili su te povlastice. Organizatori i provoditelji pobune bili su četnički pokret, ORJUNA i Komunistička partija Jugoslavije. Četnički pokret je kroz Jugoslaviju nastojao ostvariti san o Velikoj Srbiji, a komunisti su se preko Jugoslavije željeli povezati sa Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika u pohodu na zemaljsku kuglom. Diverzijama i terorističkim napadima destabilizirali su Nezavisnu Državu Hrvatsku.
I moj tata je unovačen u hrvatsku vojsku. Njegova je postrojba premještena u Bihać, gdje je 3. studenoga 1942. poginuo u 26. godini života u borbi protiv pobunjenika, velikosrba i jugoslavenskih komunista. Za očev grob nikada nismo doznali. U njegovom Izvatku iz matice umrlih piše: Poginuo kod Bihaća V. Ž. A. 1945 br. 8. Ne znam što ova kratica znači, možda „velika župa“ i još nešto.

Mnoštvo hrvatskih vojnika i civila povlačilo se 4. travnja 1945. pred jugoslavenskim partizanima kroz naše Malo Selo prema Žitniku, prelazeći preko benta (riječne brane) nabujalu rijeku Liku. Bili su u jugopartizanskom okružju, a jugoslavenski su partizani bjesomučno pucali po izmiješanu mnoštvu vojnika i civila iz svega oružja koje su posjedovali. Mrtvi su ležali na sve strane, mnogi su se utopili u Lici, prizor je bio užasan. U krvi je ugašena Nezavisna Država Hrvatska i u krvi je stvorena Titova Jugoslavija. 

Bez muža, mama je teško i uz veliko odricanje uspjela prehraniti nas troje djece. Seljački život je težak, a kada se ostane bez muža, pouzdanoga podupiratelja i zaštitnika, neizmjerno težak. Svojom odvažnošću, golemim naporom i velikom majčinskom ljubavi prema nama, uz pomoć nas još nedorasle djece i uz pripomoć tatinoga bratića Mile i sestrične Kate, uspjela je.
Mi djeca nismo imali normalno odrastanje. Još nejaki prihvatili smo se svih težačkih poslova na seoskom gospodarstvu. Pomagali smo mami pri oranju, okopavanju, kosidbi i spremanju sijena, a uz to smo još vodili na ispašu naše blago i timarili ga. Od plodova naše zemlje mogli smo se tek prehraniti, ali nam je nedostajalo novca za kupnju najnužnije odjeće i obuće, za plaćanje poreza i ostale namete koje je odredila Titova komunistička vlast. Ja sam radio kao nadničar kod imućnijih seljaka i kod različitih zanatlija. Uz rad sam obvladao poslovima za koje sam bio unajmljivan. Zbog takvoga načina života zapostavio sam školovanje, jer nisam stigao školovati se i zaraditi novac za golo preživljavanje. Današnja djeca, stara kao mi u ono doba, ne mogu ni pojmiti kakvim smo životom mi živjeli, a još manje, jer se o tome šutjelo, a šuti i danas, zašto smo bili osuđeni na takav život! 

Mamina braća s radošću su također dočekala uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i svi su se odazvali pozivu za novačenje u hrvatsku vojsku: ujak Ivan je zbog svoga domoljublja osuđen 1932. na robiju od 4 godine koju je odrobijao u Zenici. Nakon završetka rata OZN-a je tragala za njim, nije znala što se s njim dogodilo i gdje je. Prema izjavi svjedoka, nakon rata, oko 1948. odveden je s posla u Zagrebu i više se nije vratio. Iza njega ostala je žena i troje nejake djece.

Ujaka Marka strijeljali su partizani 1943., vjerojatno nakon zarobljavanja, ne zna se gdje, ni gdje mu je grob. Ujak Mate bio je vozač, za njim je također OZN-a tragala, nije znala gdje je i što se s njim dogodilo, je li u povlačenju poginuo, ili se uspio probiti na Zapad, ili se negdje skriva u Hrvatskoj. Prema izjavi svjedoka preživio je progon i umro je prirodnom smrću. Ujaka Stipu OZN-a nije vodila u svojoj evidenciji, barem ne u doba kada su vršili istragu nad ujakom Nikolom. Prema izjavi svjedoka, također je preživio i umro prirodnom smrću. Ujak Nikola rodio se 16. lipnja 1921. u Malom Polju kod Perušića. U Državnom arhivu Gospić čuva se njegov dosje u kome je zapisano da je završio osnovnu školu i bravarski zanat u Perušiću. Po završetku školovanja kratko doba radio je s ocem na obiteljskom gospodarstvu i povremeno obavljao bravarske usluge, služeći se očevim alatom, sve do 1936. godine. Potom odlazi godinu dana raditi na izgradnji unske pruge, a onda se vratio kući i radio s ocem oko šest mjeseci. Potom ponovno odlazi od kuće u Ptujsku Goru u Sloveniji, gdje je radio dva mjeseca, vratio se kući i ostao do 1940. godine, kada odlazi u Vrbovsko gdje je radio u električnoj centrali sve do kapitulacije Jugoslavije.

I on se je odazvao pozivu za novačenje. Prijavio se u ustaše i bio je raspoređen u Divoselo, gdje je služio oko mjesec dana. Posada od 15 ustaša bila je smještena u školi, a zaduženi su bili za održavanje reda i sigurnosti u selu. Nisu bili vojno izobraženi, a ni upućeni i pripremljeni kako se treba ponašati u sredini u kojoj su nepoželjni. Naivna je bila odluka vlade Nezavisne Države Hrvatske da će moći održati red i sigurnost, u tek proglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ako u prostore nastanjene pretežno Vlasima tzv. Srbima pošalje ovako neizobražene i nepripremljene vojne posade. Zbog općega političkoga stanja u Kraljevini Jugoslaviji i nesklonosti Srba, umjesto dobrodošlice, dočekani su hladno i neprijateljski. Vlasi tzv. Srbi nisu se mogli pomiriti s gubitkom svojih povlastica dobivenih samo zato što se izjašnjavaju da su Srbi, ni s time da će im povlastice biti oduzete. U Kraljevini Jugoslaviji velikosrpska politika bila je usredotočena na stvaranje Velike Srbije, odnarođivanjem i obespravljivanjem nesrpskih naroda, a pri tome su korištena sva sredstva, od brutalnih batinanja, zatvaranja i ubojstava, do bezobraznog prisvajanja tuđe narodne kulturne baštine i pojedinih tuđih područja. Ovaj državni teror naročito je bio naglašen u Hrvatskoj. Proglašenje Banovine Hrvatske, kao posebnog upravnoga područja u Kraljevini Jugoslaviji, bila je kost u grlu velikosrba. Doživjeli su to kao poraz svoje velikosrpske politike.

Tri su zla koja su vlastodršci upregnuli da svom snagom provode velikosrpsku politiku i svim sredstvima se bore za opstanak Kraljevine Jugoslavije, države nastale na prijevari i krvi potlačenih naroda: četnički pokret, ORJUNA i Komunistička partija Jugoslavije. Ova treća, u čijem je sastavu bila i Komunistička partija Hrvatske bila je treća dobro organizirana politička snaga koja je rušila Nezavisnu Državu Hrvatsku i koja se borila za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za Kraljevinu Jugoslaviju. Djelovala je prikriveno i čekala sve dok nacionalsocijalistička Njemačka nije napala svoga saveznika, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Dobro je ustrojena, prvaci su joj španjolski borci koji su se nakon završetka građanskoga rata u Španjolskoj vratili u Kraljevinu Jugoslaviju. U građanskom ratu u Španjolskoj stekli su vojna i politička iskustva o tome kako treba potaknuti i voditi građanski rat. Lukavom politikom i prijevarama znali su pridobiti druge za rušenje državnoga poretka, pa nakon rušenja zaskočiti saveznike, te ih milom ili silom podrediti sebi i zaposjesti vlast. Komunistički stav je da je neprijateljsko sve što se ne uklapa u njihov program, sve proglašavaju zločincima i neprijateljima radničke klase i to treba likvidirati. Kao četnici i orjunaši raspršili su se diljem Nezavisne Države Hrvatske, ušla u sve strukture hrvatskoga društva i u vojnu i civilne vlasti, te su podmuklo i ustrajno rušili NDH svim sredstvima. U podmuklosti, lažima, zloći i zločinstvu jednaki su velikosrbima, štoviše natkrilili su ih.

Ova tri zla djelovala su i u Divoselu prije dolaska ustaške posade i ujaka Nikole u proljeće 1941. u Divoselo. Među pučanstvom širili su mržnju protiv NDH, isticali su da je ona zločinačka fašistička tvorevina, a hrvatski vojnici, posebice ustaše, da su fašisti i zločinci. Izazivali su i poticali nerede i lažnim dojavama provocirali ustaše na uredovanje. Ustaše su nasjedale na ta podmetanja, privodili pojedince i skupine na ispitivanje u postaju. Uhićene su vodili kroz selo, a nekada ih vozili u zaprežnim kolima, što je ostavljalo mučan dojam, posebice kada bi vodili nekoga starca koji je teško hodao. Ustaška posada svojim neiskustvom, a pritajeni četnici, orjunaši i jugokomunisti svojim lažima, podmetanjima, sabotažama i diverzijama pridonijeli su stvaranju općeg nezadovoljstva koje se razbuktalo nakon ranjavanja jednoga ustaše, u ophodnji. Privedena je obitelj u čijoj kući je ranjen ustaša, iznervirane ustaše u privođenju javno su se grubo ponašali. To je upravo ono što su organizatori pobune čekali, oružano su napali ustašku postaju. Ustaše su se uspjeli probiti iz okruženja i pobjeći u Gospić i Lički Novi. U ujakovom dosjeu nije naveden nadnevak kada su pobunjenici napali ustaški stan u Divoselu. Pobunjeni Srbi naoružani vatrenim oružjem, a ne vilama i motikama, kako su nas učili u školi, napali su slabo naoružane ustaše, ni mjesec dana od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Gruda se zakotrljala, lavina je pokrenuta, buknuli su organizirani oružani neredi, koje su organizirali velikosrbi i komunisti, koji su se pretvorili u rat.

Ujak Nikola je nakon dva do tri dana provedena u Ličkom Novom unovačen u domobrane na redovno odsluženje vojnoga roka i raspoređen u I. zračnu luku u Zagreb, u kojoj je služio oko šest mjeseci. Kako je bio zanatlija, a bilo je više zanatlija u postrojbi, poslani su u Italiju na obuku u tvornicu zrakoplova. Nakon kapitulacije Italije protjeran je u Zagreb. Boravio je neko doba u Zagrebu kao civil. Uhićen je, policija ga je sprovela u I. zračnu luku Zagreb, gdje je nastavio služiti u radnoj bojni do 20. ožujka 1945., kada je pobjegao u Slavonski Brod, gdje mu je živjela žena kod koje se sakrivao do dolaska Jugoslavenske armije u Slavonski Brod. U pretresu grada bio je otkriven i unovačen je u Jugoslavensku armiju 20. travnja 1945. u IV. četu, III. bataljun, III. brigade, VI. Proleterske divizije kao mitraljezac, a zatim bolničar, sve dok nije u travnju ranjen. U bolnici se liječio 15 dana, vraćen je u istu jedinicu na dužnost vodnoga bolničara, gdje je ostao do uhićenja 31. listopada 1945. Uhićen je, jer nije nadležnima prijavio vojnika Antu Starčevića koji mu se povjerio da mu je majka bolesna i da je na umoru, pa ako mu ne dadu dopust. da će pobjeći kući. Nisu mu dali dopust, pobjegao je, a OZN-a je u istražnom postupku došla i do ujaka Nikole.

lisac
Detalj dopisa Narodnog odbora iz Divosela

Istražitelj OZN-e VI. Proleterske divizije (potpis nečitak) rekao je ujaku Nikoli da mu ispriča sve o sebi, gdje je sve bio od svoje 10. godine života do uhićenja. Upozorio ga je da govori istinu, ako nešto zataji snosit će odgovornost po zakonu o obmani vlasti. Na prvom saslušanju 31. studenoga 1945. ujak Nikola ispričao je svoj životopis, kako je traženo, od 10. godine života do uhićenja. Zatajio je da je kao ustaša mjesec dana služio u Divoselu. U drugom saslušanju 5. siječnja 1946. priznao je da je bio ustaša i da je služio mjesec dana u Divoselu. Od tada počinje njegova kalvarija. Istražitelji OZN-e nastojali su prikupiti što više podataka o njemu. Od N. O. Divosela, N.O. Perušića i N.O. Ličkog Novog zatražili su da im se dostave izvještaji o ujaku Nikoli.

Pristigla su svjedočenja o njegovu boravku u Divoselu: jedni su svjedočili da su ga vidjeli kako privodi ljude, drugi da su čuli kako je privodio i tukao ljude, neki su se sjećali visokoga ustaše, pa su na suđenju rekli kako je ujak visok, da je onda on taj ustaša. Nijedan svjedok iz Divosela, nije ustvrdio da je ikoga ubio. Nijedan svjedok nije svjedočio, zbog čega su ga ustaše uhitile i privele u ustaški stan. Prema svjedočenju Dragana Bjegovića iz Divosela, ustaše su ga uhitili tri puta, u uhićenju i u privođenju u ustaški stan u školi da je sudjelovao i ujak Nikola, ali ga je dva puta ustaški zapovjednik pustio i poslao kući, a treći put je sam pobjegao iz ustaškoga stana. Eto, to je dokaz ustaške krvožednosti i zločina počinjena u Divoselu.

Iz drugih mjesta gdje je ujak Nikola služio tijekom rata, nije pristiglo nijedno svjedočenje. Ništa u svjedočenjima određeno ne tereti ujaka da je počinio zločin, samo naklapanja, koja su data pod sugestijom i pritiskom N.O. Divoselo, što je razvidno i po dopisu kojim N.O. Divoselo traži da se ujak dovede u Divoselo da mu narod sudi. Protiv ujaka je Javno tužilaštvo okruga Lika 5. lipnja 1946. podiglo optužnicu, a Okružni sud za Liku u Gospiću izrekao je 6. srpnja. 1946. presudu na smrt strijeljanjem. No, ujak je pobjegao iz gospićkog zatvora u 7. srpnja 1946. pa mu presuda nije uručena, a njegov branitelj Ivan Milković podnio je 21. rujna 1946. Okružnom sudu za Liku žalbu na izrečenu presudu.

Nakon bijega skupine zatvorenika iz gospićkoga zatvora, ujak Nikola se s nekima iz te skupine skrivao po šumarcima i brdima oko našega Malog Sela, Mušaluka i Malog Polja. Potajice su mama i pastirice dostavljale hranu i ostale potrepštine njemu i njegovoj skupini. Sve teže su se skrivali pred oznašima, sukobljavali su se s njima, neki iz skupine su pogibali, a ujak je ranjen u ruku, pa ga je mama smjestila na tavan naše kuće.

Naša mala stara trošna kuća tlocrtne veličine10,00 m /7,00 m izgrađena je u slogu ličke seoske kuće. Razizemlje, dijelom ukopano, bilo je uzidano lomljenim kamenom i u njemu smo držali blago, a strop je bio drveni grednik. Prizemlje je bilo izgrađeno od brvana, u njemu je bila jedna velika i jedna mala soba, kuhinja i iz koje se drvenim stubama išlo na tavan, koji je služio kao skladište i sušionica mesa. Strop nad prizemljem također je bio drveni grednik, krovna konstrukcija je bila drvena, a pokrov je bila šindra. Na tavanu su mama i ujak Nikola izradili skrovište za njega. Mama ga je, tajeći od nas, hranila i rublje mu prala. No, OZN-a je budno na sve motrila, imala je popis svega stanovništva po selima i gradovima. Provjeravala je što se s popisanima zbilo, gdje žive, jesu li stradali u ratu ili su ih oni u poslijeratnim progonima likvidirali, jesu li pobjegli preko granice ili se negdje skrivaju. Podatke su prikupljali od svojih doušnika, a i od naivnih ljudi koji bi se povjeravali jedni drugima i tako bi obavijest došla i do doušnika, pa potom do OZN-e.

Na Badnji dan, 24. prosinca 1947. mama i teta Kata odlučile su pozvati ujaka Nikolu da siđe s tavana okupati se, razgibati i jesti. Mislile su da je Badnjak obiteljski blagdan za to pogodan, nitko neće dolaziti, jer se svi okupljaju u svojim domovima. Nas troje djece poslale su u susjedstvo k stricu Mili. OZN-i je netko dojavio da se ujak Nikola skriva u kući. Opkolili su kuću, dvojica su s uperenim puškama upali u sobu u kojoj su bili mama, ujak Nikola i teta Kata. Istjerali su mamu i tetu na dvorište, a ujak je ostao sam u sobi. Čule su kako oznaši nagovaraju jedan drugoga: „Pucaj, pucaj“. Obojica su zapucala, ubili su ujaka na Badnji dan prije podne, između 8 i 9 sati. Kada smo čuli pucnjavu, stric Mile i mi djeca potrčali smo k našoj kući (ona se nalazi na zemljopisnom položaju N 44º 37,074'  E015º 21,951'). Zatekli smo strašan prizor: ujak Nikola je ležao mrtav na podu sobe, mama se skamenjena od bola grčevito držala za plot ispred kuće, a do nje je stajala teta Kata, izbezumljeno je vrištala i vikala: „Ubojice, ubojice.“ Oznaši su je ušutkali udarajući ju kundacima po grudima i leđima. Ostala je bez daha, jedva je stajala na nogama.

Stricu Mili oznaši su zapovjedili da ujaka ne smijemo zakopati u groblje, i neka ga pokopamo u dvorištu uza zid, ispod prozora sobe u kojoj su ga ubili, a mami i teti Kati vezali su ruke žicom i poveli ih u pritvor u Perušić. Potrčao sam plačući za njima. Oznaši su me psovali i govorili da se vratim kući, a kako sam ja ustrajno išao za njima, jedan se okrenuo, uperio pušku u mene i rekao: „Marš kući i tebe ću ubiti“. Stric Mile nije izvršio nalog OZN-e, ujaka Nikolu pokopali smo na brdu Golica na našoj zemlji Zakotak, na zemljopisnom položaju N 44º 37, 088' E 015º 22,020' gdje i sada počiva. Na grob smo mu postavili križ. Grob održavamo, i za prigodne crkvene blagdane te na dan njegova ubojstva zapalimo svijeću i pomolimo se za spas njegove duše. Njegov grob i njegovi zemni ostatci svjedoče o zločinačkom Titovo komunističkom režimu, o dobu neizmjerne patnje i bola koju je proživjela moja obitelj, a isto tako i bezbroj ostalih domoljubnih hrvatskih obitelji. Mamu su u Perušiću držali u pritvoru jedan dan, potom su je odveli u Gospić i osudili na godinu dana strogoga zatvora. Kaznu je odrobijala u kaznionici u Slavonskoj Požegi. Tetu Katu nakon dana pritvora pustili su kući. U Perušiću su je tukli, sjećam se da se vratila pretučena, podbuhla lica i puna modrica po glavi i tijelu. Dok se mama nije vratila s robije, nas djecu prigrlili su i čuvali stric Mile i teta Kata. Kada su odrasle, sestre su se poudale, a ja sam ostao živjeti s mamom na očevini. Pozvan sam na odsluženje vojnoga roka u Jugoslavensku armiju. Kad sam odlazio kuća nam se počela urušavati, a kada sam se vratio, nije se mogla koristiti, prokišnjavala je na sve strane. Uz to, u svijest mi se duboko urezao grozan prizor, koji me progonio i u snu: ubojstvo ujaka Nikole u toj kući i mučeništvo moje majke i nas djece. Mislio sam da ću se toga osloboditi u novoj kući. Srušio sam staru i od srušenog materijala ispred nje izgradio novu. U njenu izgradnju uložio sam silan napor i uz veliko odricanje uspio sam, jer sam u borbi za golo preživljavanje, radeći kao nadničar, obvladao i vještinom graditeljskih zanata.

Od zemljoradnje i povremenoga nadničarenja teško se preživljavalo, pokušao sam se zaposliti u tvornici „Marko Orešković“ u Novom Ličkom Osiku. Nisu me htjeli zaposliti, bio sam nepoželjan, jer sam sin protivnika Titove Jugoslavije, ali na zagovor dobrih ljudi zaposlili su me, no uvijek su me gledali s oprezom i raspoređivali me na slabije plaćeni posao. Kasnije sam se zaposlio u Građevinskom poduzeću Tempu, koje je radilo u Njemačkoj. U tome poduzeću napredovao sam u poslu i od pomoćnoga radnika, polaganjem ispita, stekao zvanje kvalificiranoga tesara. Kao tesar zaposlio sam se kasnije u jednome njemačkom poduzeću u kojem su me cijenili kao vrsnoga tesara, vrijedna radnika i dobro me plaćali. Oženio sam se Katicom Busija iz Bilaja. I ona je radila u Njemačkoj, imali smo dvoje djece, kći Mariju i sina Ivicu. Bilo nam je dobro, dobro smo bili plaćeni, ali ljubav prema Hrvatskoj nisu te dobre plaće mogle nadoknaditi. Kad su nam kći i sin prispjeli za školu, ostavili smo ih kod bake u Bilaju. Željeli smo da se školuju u našoj Hrvatskoj, da osjete ljubav prema domovini i da se ne odnarode.

U Bilaju je nastava održavana do četvrtoga razreda, pa je Marija nastavila školovanje u Gospiću, svaki dan putovala je autobusom na nastavu. Nažalost, nesmotrenošću Mile Dragosavca, nesavjesnoga vozača autobusa, na pružnom prijelazu vlak je naletio na autobus prepun putnika, mnogi su stajali, i među njima naša Marija. Poginulo je 26 putnika, školaraca i odraslih i naša neprežaljena kći Marija. Sin je pohađao školu u Bilaju i tako je ostao, hvala Bogu, živ. Protiv nesavjesnoga vozača, povlaštenoga Vlaha tzv. Srbina Mile, vođen je godinama sudski postupak, namjerno se odugovlačilo s izricanjem presude. Rodbina poginulih, nezadovoljna odugovlačenjem suđenja, prosvjedovala je u sudnici, milicija ih je nasilno rastjerala. U ovom odugovlačenju otpočeo je Domovinski rat, a nesavjesni vozač Mile Dragosavc se pridružio četnicima i sudjelovao s njima u topničkom razaranju Bilaja.
Žena i ja vratili smo se iz Njemačke u Hrvatsku. Živimo u kući koju smo izgradili u Starome Ličkom Osiku s uspomenama na naše pokojne; oca, majku, kći, ujaka i ono teško proživljeno doba jugokomunističkoga terora. Nismo obnovili kuću ni izgradili novu u Malom Selu, sjećanja na strahotne događaje su me sprječavala. Kako bih mogao živjeti u kući u kojoj je ujak zvjerski ubijen, a majka i mi djeca neizmjerno patili?

Bože moj, Titovi osloboditelji upropastili su mi život, a to ludilo i dalje traje, dokada? Moji roditelji bili su ratari i stočari, o fašizmu, nacizmu, komunizmu i o bilo kojoj ideologiji nisu ništa znali, a kako i bi, kada su radili od jutra do mraka za golo preživljavanje obitelji, a potom bi umorni legli, i tako iz dana u dan. Voljeli su svoje Malo Selo, svoju Liku i Hrvatsku. Zar je to grijeh, neka mi to objasne oni stručnjaci koji su pretplaćeni da preko televizijskih postaja i ostalih sredstava priopćavanja šire otrovne misli, da je u ono doba ljubav prema Hrvatskoj bio grijeh i da je ta ljubav i odanost Hrvatskoj bio fašizam i nacizam.

Ustaše su nastale kao odgovor na nasilje velikosrba nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, a Nezavisna Država Hrvatska kao vjekovni san Hrvata za svojom državom. Moj otac se odazvao pozivu te sanjane i voljene države Hrvatske i stupio u hrvatsku vojsku. Što je trebao, zar ubijati svoje susjede, napustiti obitelj, odmetnuti se u šumu i pljačkati? U Titovoj Jugoslaviji proglasili su ga fašistom i nacistom, u ideološkom smislu nije znao što to znači, jer je bio seljak, znao je obrađivati zemlju i uzgajati krave, ovce i svinje, bio je privržen svojoj obitelji, volio je svoj zavičaj, volio je Hrvatsku.  Zar je to zločin, u čemu je njegov grijeh i grijeh njegovih ubijenih suseljana? U čemu je grijeh moje mame, zar u tome što je bila udana za mojega oca i što je mukotrpno u veliku siromaštvu i neimaštini odgajala svoju djecu? Zar je grijeh zaštititi svoga brata, koji je iz ideoloških pobuda proganjan kao zvijer ? Zašto su mene proglasili banditskim sinom, zbog čega sam u Titovoj Jugoslaviji bio obespravljen i proganjan? Shvaćam što se u obje propale Jugoslavije ovako odnosilo prema nama, jer je to bio način velikosrba i jugoslavena kako nas Hrvate mogu držati u pokornosti! No, nije mi jasno zašto se danas, u mojoj sanjanoj i dosanjanoj Hrvatskoj, glede toga gotovo ništa nije promijenilo, moji pokojni roditelji i dalje su ustaški banditi, a isto tako i ja njihov sin! Zar je grijeh voljeti svoju zemlju i služiti joj?

U duši me zaboli kada čujem da netko psuje i proklinje Hrvatsku, mnogi je olako napuštaju i zaboravljaju, a tako puno žrtava je položeno za njeno uskrsnuće. Kako su malodušni Hrvati slijepi, strana država uzet će im sve, uzet će im i dušu, novu domovinu nikada neće prigrliti kao ni ona njih, a svoju će izgubiti. Domovinu, treba voljeti i braniti kao majku, a ona će to obiljem nagraditi!!

*  
Svjedočenje Jose Lisca dopunio sam podatcima iz dosjea njegova ujaka Nikole koji se čuva u Državnom arhivu Gospić. Iz dosjea se iščitava patološka mržnja Titove Jugoslavije prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Zločin je bila i sama pomisao da bi Hrvati mogli imati svoju državu i da bi mogli živjeti u bilo kojoj državi osim Jugoslaviji. Nezavisna Država Hrvatska je proglašena zločinačkom tvorevinom, a zločincima svi koji su joj bili lojalni. Prema vlastodršcima, to je  neupitna istina i oko nje nema razgovora i rasprava. Vojniku kojemu nije dokazano počinjenje zločina, zločinac je već po tome što je vojnik, kao što je zločin i to što je nosio pušku. Neshvatljivo je i strahotno da svjedoci mogu izreći toliko laži, a još strahotnije što su istražitelji i sudbene vlasti te laži prihvaćali kao dokaze u izricanju smrtnih kazni. Nijedan svjedok nije rekao zbog čega je osumnjičeni uhićen i pritvoren. Zar to nije čudno? Ubijali su civile i vojnike poražene države kao muhe, bez grižnje savjesti. U ono doba hrvatski život doista ništa nije vrijedio.

Opisani događaji prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske, pred njeno proglašenje, tijekom njezina postojanja i poslije sloma, gotovo su istovjetni događajima iz Titove Jugoslavije tijekom Domovinskoga rata i poslije njega. Zar mi Hrvati imamo doista tako kratko pamćenje? Zar nismo zapamtili da su nas progonili, zatvarali i ubijali u Kraljevini Jugoslaviji i Titovoj Jugoslaviji, zar smo zaboravili da su to radili pred Domovinski rat, tijekom Domovinskoga rata, a i sada podižu svoj glas i nastoje zločine koje su počinili nad Hrvatima izjednačiti sa zločinima koji su Hrvati počinili nad njima, premda se veličina i patologija tih zločina ne može nikako i u ničemu uspoređivati, već i zbog toga što su se Hrvati branili u svojoj zemlji.

Da postoji politička volja i da smo pravna država, bila bi ispitana pravna utemeljenost presuda nad Hrvatima kao što je ova Nikoli Markoviću, jasno bi se reklo da je državni teror nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji uzrok njenoga raspada, nastanka Ustaškoga pokreta i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Državni teror nastavljen je još žešće u Titovoj Jugoslaviji i bio je uzrok njezinoga krvavoga kraja.

Obje Jugoslavije, Karađorđevićeva i Titova nastale su na laži, prijevari i krvi, pa su u krvi nestale. Ovo bi trebalo biti službeno državni stajalište, zbog čega se moraju energično otkloniti optužbe o hrvatskoj krivnji koje se stalno podgrijavaju. Srbi u Hrvatskoj, kao politički Hrvati, trebaju u pravima i obvezama biti izjednačeni s Hrvatima, kao što su to građani raznih narodnosti u SAD-u, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, ništa više ni manje. Svoje kulturne ili vjerske posebnosti mogu nesmetano gajiti i održavati u svojim klubovima ili ustanovama, kako se to radi u navedenim državama. Što hrvatski Srbi to prije shvate, to će biti bolje njima i nama, većinskom narodu. Politički predvodnici hrvatskih Srba svojom politikom odvajanja getoiziraju svoje sunarodnjake i nanose im štetu, a sebi tim etnobiznisom priskrbljuju lagodan život i bogaćenje.

Strpljivost svakog naroda, pa tako i Hrvata, ima svoju granicu.

lisak
Na starom kućištu


SUDBINA


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. SRPNJA 2021. U 20.30 SATI

Piše: Ivan Vukić

Nakon preokreta 4. travnja 1945. i pokolja Gospićana kojega su izvršili jugoslavenski partizani s pridruženim četnicima, Gospić je postao grad udovica i siročadi. Mnogoj djeci ubijen je otac, a nekima i otac i majka, a gotovo svima netko iz obitelji.

Nad gradom se nadvio strah, vladala je velika glad, preživljavalo se kupujući hranu prodajom obiteljske zlatnine novopodobnim Gospićanima i lihvarima za malo hrane. Kupovalo se i na točkice, a i tada su udovice ubijenih Hrvata bile zakinute. U školi su djeca ubijenih Hrvata proživljavala nasilje od djece pobjednika, a pojedini učitelji i učiteljice govorile bi o ustašama koljačima koji su bili katolici, dakle Hrvati, a izvršili su strahotne zločine nad nedužnim srpskim narodom. Potom bi pozvali neka ustanu djeca palih boraca. Ustalo bi petero, šestero djece i pobjednički bi gledalo, što je primjereno toj dobi, preostalu većinu koja je ostala sjediti. Ponašanje učitelja i djece pobjednika izazivao je prezir i gnjev preostale većine, jer su djeca pobijenih Hrvata nosila u sebi još svježa sjećanja na svoje ubijene drage roditelje i rodbinu.
U školi umjesto sloge i zajedništva promicala se odbojnost i netrpeljivost, nerado smo išli u školu. Mladići, a i djevojke, kada bi postali punoljetni, bježali su zbog državnoga terora preko granice na Zapad. Svaki uspjeli bijeg izazvao bi oduševljenje kod Hrvata, a neuspjeh tugu zbog osude uhićenoga na zatvorsku kaznu.
Kako su godine prolazile, napetosti su se smirivale i postupno je zavladala kakva-takva snošljivost. U početku su hrvatske obitelji u siromaštvu bile sve izjednačene, a kako su godine prolazile, nastupilo je raslojavanje na bolje i slabije stojeće obitelji. Slabije stojeće obitelji bile su one bez zemlje, iz kojih nitko nije bio zaposlen, koje nisu dobivale pakete iz inozemstva od svoje prognane rodbine i uglavnom obitelji s više djece.
Djeca su se sramila svoga siromaštva, lošije su bila odjevena i obuvena, povlačila su se u sebe, pomirili su se sa statusom gubitnika i držali se sa strane, na začelju. Svi smo obavljali neke kućanske poslove, vodili kravu na pašu ili pomagali majkama u vrtu, a oni slabijega imovinskoga stanja morali su s majkama nadničariti, raditi na gospodarstvima imućnih za malo pšeničnoga i kukuruznog brašna, kupusa i krumpira.
Djevojaka je bilo više nego mladića, i kada je došlo doba za ženidbu, mnoge djevojke nisu bile zaprošene, nije bilo ženika. U to doba u Gospić je došlo puno mladih tek završenih školaraca, podoficira JNA. Smještaj su našli kod gospićkih obitelji, pa i kod onih koji nisu mogli smisliti crvenu zvijezdu, ali otrpjeli su to radi zarade, jer im je iznajmljivane sobe bilo dobro plaćeno. Djevojke su se počele zabavljati, pa potom udavati za te podoficire i oficire i postale bi oficiruše, kako su ih Gospićani posprdno zvali.
Ispočetka je bilo tuče između domaćih dečki i pridošlih podoficira JNA, bilo je i razbijenih glava i uredovanja milicije. Gospićani su posebno s prezirom gledali kćeri ubijenih Hrvata, mahom ustaša i domobrana, koje su postale oficiruše. Kako su podoficiri i oficiri JNA iznenada došli, kao najezda skakavaca, tako su naglo i otišli iz Gospića sa svojim oficirušama.

PRSTEN
Moja susjeda, lijepa i zgodna, tiha i povučena, kćer ubijenog ustaše, bila je iz one skupine gubitnika. Živjela je s majkom i sestrom u trošnoj drvenoj kućici ispred koje je bio mali njegovani cvijetnjak, a na dva mala prozora cvijeće u lončanicama. Teško je s majkom radila kao nadničarka za golo preživljavanje. U školi bi u doba nastave od velikoga umora ponekad zaspala. Domaćih prosaca nije bilo, pa nije mogla odbiti prosidbu podoficira iz Srbije, crnog kao tava. Udala se za njega i s njim kao oficiruša otišla iz Gospića, a u Gospić je dolazila ljeti na odmor.
Jednog ljeta u doba školskih praznika tiho mi je prišla i, jedva skrivajući nelagodu rekla: „Ive, ti znaš da je moj otac ubijen jer je bio ustaša, branio je svoju obitelj, svoj dom, branio je Gospić, branio je Hrvatsku, a za grob mu ne znam. Nakon ubojstva tate ostali sam bez zaštitnika i hranitelja, ti znaš kako smo velika sirotinja bili i kako smo teško živjeli. Udala sam se za čovjeka koji sigurno ne bi bio po volji mojega oca, ne bi mi dao blagoslov da se udam za njega. Udala sam se zbog neimaštine i gladi i iznevjerila sam oca. Želim od novčane naknade za očevu žrtvu za Hrvatsku, od krvarine mojega oca, jer je ubijen samo zato što Hrvat i što je branio Hrvatsku, kupiti prsten kojega ću nositi i osjećati se da me moj otac drži za ruku, a kada umrem, i on će počivati u grobu sa mnom“.

Iz njezinih tamnih očiju potekle su suze, slijevale se niz obraze i natapale bluzu. Grčevito se držala za vrtnu ogradu koja je bila između nas. Bio sam smeten, tješio sam je, bodrio je da bude jaka, jer bi to i njezin otac želio. Rekao sam joj da ću napisati molbu za priznavanje statusa političkoga zatvorenika za njenoga oca, te neka mi donese napisane podatke koje o ocu ima.
Idući dan donijela mi je napisane očeve podatke: ocu se izgubio svaki trag nakon 4. travnja 1945. godine. Rekao sam da joj, nažalost, ne mogu pomoći, jer joj je otac ubijen tijekom rata i po zakonu ne može dobiti status političkoga zatvorenika. Uputio sam je na Udrugu ratnih veterana Hrvatski domobran u Zagrebu, neka ih putem brzoglasa nazove, dat će joj naputak po kojem ćemo postupiti.
Minulo je ljeto i te godine nisam je više vidio. Iduće ljeto ponovno je došla u Gospić. Kada me je ugledala na trenutak je u hodu zastala, odmahnula glavom i tužnim glasom rekla: „Ne daju mi da moj otac bude sa mnom, bio je ustaša“.
Tužno me gledala, u njenom pogledu očitavala se sva dubina bola njezine ranjene duše. Toga ljeta nismo se više viđali, a iduće godine ulicom se pronio glas da je umrla. Ona je umrla, u vječnosti se sastala s ocem, a u mojim sjećanjima živi, i što sam stariji, sve više se sjećam nje i nepravde koja joj je nanesena, a ne samo njoj, jer njena sudbina slična je sudbini mnogih Hrvatica.

Čudan smo mi narod, u svemu smo podijeljeni, dijelimo mrtve, pale za Hrvatsku po odorama koje su nosili, a vođeni su istim idealima i položili svoj život za Hrvatsku. Od ovih odvajamo bezbroj onih bez ikakvih oznaka, koji su u ratu i poraću ubijeni samo zato što su Hrvati. Eto, dijelimo i političke zatvorenike, odvajamo one koji imaju sudske presude u kojima su navedeni svi podatci, od onih koji su robijali bez upisanih podataka, često i neupisanoga imena i prezimena, bez sudskih presuda, a svima je zajedničko da su Hrvati i da su bili protivnici Karađorđeve i Titove Jugoslavije.
Veliki „domoljub“ i političar Pupovac sve zna, on je vidovit i njemu nacionalistički Hrvati ne mogu lagati. Kada smo u Zadru tri mjeseca živjeli bez struje i vode pod okruženjem njegovih sunarodnjaka, koji su po gradu pucali iz svega teškoga i lakoga oružja kojim su raspolagali, a raspolagali su svime što je posjedovala JNA, kada su noću raketama osvijetlili grad, kada se vidjelo kao u podne, a potom nas zasuli smrtonosnom paljbom iz svojih zrakoplova i topništva, posljedica je bio razoren grad i bezbroj ranjenih i mrtvih.

Mi smo branili Zadar, nisu ga Pupovčevi sunarodnjaci osvojili, jer smo za dom bili spremni, Za dom – spremni smo bili i obranili Zadar, a isto tako obranjena je i Hrvatska.
Vidoviti Pupovac zna da mi lažemo, on vidi, pa po tome zna, da mi nismo branili Zadar od njegovih okrutnih sunarodnjaka, već smo se borili za fašizam, nacizam i, još gore, za ustaštvo. Svi mi, koji pozdravom Za dom – spremni izražavamo svoju ljubav prema Hrvatskoj, spremnost služiti joj, braniti je i izgrađivati je i drugim narodima osigurati miran suživot s Hrvatima, lažemo, jer vidoviti Pupovac zna, on nas je prozreo.

Eto, koliko je moćan taj Pupovac, javna televizija mu osigurava udarne termine u svome programu, on neuki hrvatski puk poučava da je pozdrav Za dom – spremni poguban i štetan, ali neuki Hrvati nikako to ne mogu shvatiti. U svojoj vidovitosti prozvao je katoličku crkvu u Hrvata, kaže kada bi ona htjela upozoriti vjernike da je pozdrav Za dom – spremni štetan, lako bi se potom bez problema izglasao zakon o njegovoj zabrani. Za dom – spremni šteti i pozdravu Hvaljen Isus i Marija, jer oba pozdrava hrvatski vjernici koriste kada žele iskazati svoju ljubav i privrženost Bogu i Hrvatskoj.
Vidoviti Pupovac prozvao je i hrvatsko školstvo jer se u povijesti uči o dr. Anti Starčeviću, koji je Srbe nazvao pasminom, a po Pupovcu se tako nazivaju životinjske vrste. Pupovac vidovito vidi da dr. Ante Starčević pod Srpskom pasminom nije mislio na vjerolomne, prevrtljive, nepouzdane i grabežljive Srbe koji lažu i lako posežu za tuđom imovinom, već je Srbe nazvao životinjskom pasminom. Kao mladić volio sam slušati stare ljude, upamtio sam da su za pojedine djevojke, mladiće i obitelji rekli da su dobre pasmine, danas bi rekli da su dobre, čestite i moralne osobe iz isto takvih obitelji. Kada se u moje mladenačko doba pod pasminom to tako mislilo, a onda u doba dr. Ante Starčevića, koji je iz našega kraja, to je bilo neupitno.

Vidoviti Pupovčevi napadi događaju se u doba kada jednaki takvi napadi dolaze iz Srbije, svojataju dijelove Hrvatske, hrvatsku književnost, uopće umjetnost i kulturu, negiranju postojanje Hrvata kao naroda koji su, po tim vidovnjacima i kradljivcima, pokatoličeni Srbi.

Eto, vidoviti Pupovče nisu nam dozvoljavali da pjevamo Vilu Velebita, Ustani bane, Lijepu našu, posjećujemo grob dr. Ante Starčevića, uklonili su spomenik banu Jelačiću. Vaši sunarodnjaci u milicijskim odorama pendrecima su nas sprječavali da štujemo naše svetinje, lomili su nam kosti, zatvarali nas, ali nisu uspjeli. Nećete uspjeti ni vi vidoviti Pupovče i isto tako ni vidoviti velikosrbi iz Srbije i Hrvatske i hrvatski jugoslaveni.


ODLIČJA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. ožujka 2021. u 20.20 sati

Piše: Ivan Vukić

U teškom, složenom i pogibeljnom ratnom razdoblju povećava se dodjela različitih odličja i zahvalnica. S javnog stajališta to je normalno, želi se ojačati domoljubni duh nacije, a s vjerničkoga-katoličkoga motrišta to je upitno jer pojedinac je samim time što čini dobro nagrađen po Božjim, a ne po ljudskim mjerilima, pa mu odličja i zahvalnice nisu potrebne.

Koliko god otpor u meni bio velik zbog mojega vjerničkoga uvjerenja prihvatio sam ishođenje osobne isprave Domovnica, koja za mene nije bila običan dokument, i primanje odličja Red Stjepana Radića.

DOMOVNICA
U doba kada je donesena odluka o mogućnosti ishođenja Domovnice živio sam s obitelji u Zadru, koji je bio pod opsadom Jugoslavenske narodne armije i velikosrpsko- četničke razularene rulje. Tri mjeseca živjeli smo bez vode i električne struje danonoćno izloženi granatiranju i zrakoplovnom raketiranju.

Iz Zadra se kopnenim putem u južnu Hrvatsku – Dalmaciju moglo prometovati jadranskom magistralom uz veliku pogibelj, jer je s brda Križ iznad Bibinja iz duboko ukopanoga armiranobetonskoga bunkera razularena velikosrpsko - četnička rulja pucala po svemu što se kretalo magistralom. Na zapadni ulaz u Zadar moglo se ući i izići cestom Nin – Paški most - Žigljen - Prizna, pa dalje u željenom pravcu cestama koje su bile pod našim nadzorom. Prilaz s mora bio je moguć, ali također uz veliku pogibelj. Ostali dio zadarskoga kopna od zapadnoga do južnoga ulaza u Zadar okupirala je Jugoslavenska narodna armija i razularena velikosrpska - četnička rulja.

Moja žena Marija i ja žarko smo željeli ishoditi Domovnicu, koja je u našoj svijesti bila predragocjen osobni dokument. Naime, po našemu poimanju Domovnica je proizišla iz hrvatskoga plemenskoga prava po kojemu je svaki član plemena po svojem rođenju plemenitaš, plemić po rođenju, a ne po milosti nekoga dostojanstvenika, hrvatsko plemensko pravo seže u povijest prije engleske Magna carta libertatum (engl. The Great Charter, hrv. Velika povelja slobode), o ovom je u svojoj vrijednoj knjizi Kultura Hrvata kroz 1000 godina pisao cijenjeni Josip Horvat. Domovnicom dokazujemo da smo Hrvati i to možemo slobodno reći ne strahujući da ćemo isticanjem svoje hrvatske pripadnosti potaknuti osjećaj ugroženosti kod hrvatskih Vlaha tzv. Srba, čime su nas u Titovoj Jugoslaviji držali u pokornosti. U svojoj mašti zamišljao sam Domovnicu kao dokument sličan starim poveljama i listinama u kojima će naši podatci biti upisani krasopisom. Odlučio sam uokviriti Domovnice u primjereni okvir i postaviti ih na najistaknutijem mjestu u dnevnom boravku.

Marija i ja ishodili smo dozvole da četrdesetosam sati možemo izbivati iz Zadra. Pošli smo u Gospić rano u jutro u pet sati. Na putu od Zadra preko Nina do Paškoga mosta put se odužio, prošli smo kroz više nadzornih točaka na kojima smo pomno pregledavani mi i automobil i svugdje smo morali reći svrhu našega puta. Brzo i bez prepreka smo prošli put od Paškoga mosta do Žigljena. U Žigljenu morali smo čekati, jer se kapetan trajekta pridržavao plovidbenoga reda vožnje, a nama je to čekanje bilo dugo kao vječnost. Od Prizne do Karlobaga bio je gust automobilski promet, a u Karlobagu na raskrižju za Gospić okupilo se mnoštvo ljudi. Kada smo izišli iz Karlobaga i na cesti nije bilo prometa, kako se kaže ni žive duše, shvatili smo da su izbjeglice iz Gospića i okolnih sela bili ono mnoštvo na raskrižju u Karlobagu.

Gospić smo zatekli u ratnom stanju gorem od onoga u Zadru. Razorene i zapaljenje kuće nisu obnavljane, dok se u Zadru to radilo, često i pod uzbunom. Bez problema smo parkirali automobil ispred suda. Kao prvašići prvog dana polaska u školu ušli smo u sud i stali pred matičnim uredom, zastali smo dok se emocije u nama stišaju. Pokucao sam na vrata, no nije se nitko oglasio, pokucao sam jače, ali opet muk. Pritisnuo sam kvaku, vrata su se otvorila, provirio sam u sobu i ugledao ispred uredskih stolova stolić oko kojega su sjedile tri žene, a na stoliću ispred njih bila je poveća hrpa čvaraka, kobasica, slanine i kruh, objedovale su. Dvije mlađe službenice okrenute prema vratima znatiželjno su me gledale, a krupnija, pretpostavljam šefica, nije se udostojala ni okrenuti i pogledati me već je hladno rekla: „Uredovno vrijeme je prošlo, sutra“. Pokušao sam objasniti da dolazim iz Zadra, pod ratnim uvjetima se put odužio. Nije me htjela ni saslušati hladno je odbrusila: „Sutra, piše  sve na vratima“. Jedna mlađa službenica pokušala je udobrovoljiti šeficu upozoravajući je da smo doputovali iz Zadra. Odgovorila joj je: „Sutra“.

Prožimali su me svi mogući negativni osjećaji, izmjenjivali su se kao plima na moru. Marija me povukla za rukav i rekla da se smirim, da neću valjda dozvoliti da me ovaj neprofesionalni birokratski odnos potakne na nešto nerazborito. Smirio sam se, osjećao sam se kao pas kojega su isprebijali, pa se podvijena repa povlači. Vratili smo se u Zadar ogorčeni i poniženi, neobavljena posla.

Napisao sam prosvjedno pismo povjereniku Vlade Republike Hrvatske u Općini Gospić, u kojemu sam opisao neprofesionalni odnos službenice, nisam tražio da se bilo koga kazni, ali sam naglasio da smo u ratu i svatko mora na poslu dati cijeloga sebe, kao što to rade naši vojnici na bojišnici za koje nema uredovnog vremena, među kojima je i cijela moja obitelj. Nisam dobio odgovor na moje pismo, a i ne odgovorom je sve rečeno. Što ja ustašoidna niškoristi umišljam, svoju Hrvatsku mogu samo sanjati, okoštale jugoslavenske birokratske strukture zauzele su svoje položaje i to se ne može promijeniti.

Domovnicu mi je sestra ishodila 31. ožujka 1992. i poslala mi je poštom u Zadar, a moj san o našim Domovnicama se rasplinuo poput magle, pa kada se spomene Domovnica sjetim se hrpe čvaraka, kobasica, slanine i tri neuljudne službenice, nedodirljive u svojoj birokratskoj moći.

ODLIČJE RED STJEPANA RADIĆA
Marija bi me pri svakom dolasku u stan izvijestila o dnevnim događajima i pročitala mi pristiglu poštu. Kod jednoga takvoga dolaska pročitala je poziv da dođem u Hrvatski državni sabor gdje će mi biti uručeno odličje Red Stjepana Radića. Nije ni pročitala poziv do kraja, rekao sam da neću ići. Znala je kakav je moj stav o odličjima i zahvalnicama, pa se nije upuštala u raspravu. Nakon dva dana rekla mi je da naša kćer Gordana misli da bih morao preuzeti to vrlo vrijedno odličje, a i ona je toga mišljenja, jer to odličje nije samo moje već pripada cijeloj obitelji. „Zar ne shvaćaš da je Gordana odrasla bez tebe, vidjela te kada je imala 6 godina, nakon tvoga povratka s robije iz Stare Gradiške u kojoj si robijao kao politički zatvorenik, da, bilo ti je na robiji teško, ali ni nama nije bilo lako, možeš li pojmiti kakav je život bio na „slobodi“ tvojih roditelja i moj“. Bila je u pravu, popustio sam, pošli smo zajedno u Zagreb, ja preuzeti odličje a ona posjetiti katedralu i neke trgovine.

Ispred zgrade Hrvatskoga državnog sabora zamijetili smo veću skupinu ljudi. Po izgledu prepoznao sam u njima robijaše, pridružio sam se njima, a Marija je pošla svojim poslom. Iz govora okupljenih razabrao sam da među njima ima onih koje smo zvali „pjevači“ koji su radi pjevanja domoljubnih pjesama ili neuspješnoga bijega preko granice odrobijali tri ili više mjeseci, bilo je onih poslijeratnih koji su odrobijali i do 15 i više godina strogoga zatvora, kao i onih iz doba NDH osuđenih na tešku robiju od 20 i više godina, pa i onih najstarijih koji su zbog svoga domoljublja robijali u doba Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije.

Pozvani smo u Hrvatski državni sabor, uvedeni smo u neku pokrajnju sobicu u kojoj smo se zbili u hrpu i čekali daljnji tijek događaja. Neki djelatnik nam je rekao da se postrojimo u redove po abecedi, što je bilo nemoguće jer se nismo poznavali, pa se po abecedi nismo mogli ni postrojiti. U sobicu je ušao predsjednik sabora Vlatko Pavletić i jedna djelatnica, koja nas je prozivala i pozvala da pristupimo pred predsjednika sabora. Sa stola na kojemu su bila složena odličja uzela bi kutiju s odličjem i pružila je predsjedniku iz koje je on uzeo drhtavom rukom jedno od tri odličja i prikopčao ga na rever kaputa odlikovanoga. Potom mu je službenica dala Odluku o dodjeli odličja i kutiju s odličjem koju je on uručio odlikovanom i čestitao mu. Dodjela odličja nastavila se istom rutinom uz mukotrpno proguravanje prozvanog iz mnoštva.

Predsjednik Hrvatskog državnog sabora bio je vidno uzrujan, neprekidno se osvrtao prema vratima, kao da je u strahu da ga netko promatra. Kada je podijelio odličja, svima nam je čestitao i tiho rekao da u Hrvatskom državnom saboru ima dosta onih koji nam nisu skloni. On je na našoj strani, nastojat će da se ispuni molba našega Hrvatskog društva političkih zatvorenika za osnivanje doma za stare i nemoćne političke zatvorenike. U domu bi bio osiguran smještaj i za bolesne političke uznike koji bi došli na liječnički pregled u neku zagrebačku bolnicu. Žurno je izišao iz sobice, a mi smo ostali stajati preneraženi viješću da nam neki u Hrvatskom državnom saboru nisu skloni, u našem Hrvatskome državnom saboru u našoj Hrvatskoj za koju smo žrtvovali svoju mladost, a najbolji među nama i svoje živote. Način dodjele odličja i spoznaja da smo po nekima nepoželjni u Hrvatskome državnom saboru, a time i u Republici Hrvatskoj, zgrozila nas je. Razišli smo se bez riječi, umjesto ushićenja doživjeli smo poniženje.

U trenu sam shvatio da je ostvarenje onakve Republike Hrvatske za koju smo robijali i ginuli jako, jako daleko. Jugoslavenske i komunističke strukture preuzele su vlast, nas su samo iskoristili da se učvrste na vlasti. Nema ni traga od Tuđmanove pomirbe Hrvata, ako je istinski vjerovao u nju grdno je pogriješio, kada je Josipa Manolića postavio za glavnog kadrovika Hrvatske. Taj lukavi i izuzetno sposobni udbaš ispleo je svoju mrežu podobnih, rasporedio je svoje ljude komunističkoga i jugoslavenskoga svjetonazora od mjesnih zajednica do najvišega vrha vlasti. Republika Hrvatska je nastala promjenom imena, sve stare komunističke strukture jugoslavenskoga svjetonazora ostale su na vlasti. Politički uznici i hrvatski branitelji potisnuti su, onemogućeno im je sudjelovanje u vlasti i izgradnji Republike Hrvatske u državu reda, rada i državne socijalne pravde primjerene hrvatskom narodnom biću, države za koju su robijali, borili se i ginuli, razjedinjene ugurani su u zapećak, bačene su im mrvice oko kojih se između sebe glože. Trebat će proći četiri do pet naraštaja, a možda i više, dok se hrvatsko narodno biće izliječi od komunističkoga i jugoslavenskoga sindroma.

Tito je počeo razgradnju hrvatskoga sela, nositelja tradicije, a ove vladajuće strukture su okončale taj zločinački naum. Opustjela je Dalmatinska zagora, Lika, Kordun, Gorski kotar, Banovina i Slavonija, rasadište domoljublja. Ovome zlu pridružio se liberalizam koji je razgradio obitelj i srušio moralne i etične norme. Posljedica toga sunovrata je izumiranje obitelji i naroda. Više nas umire, nego se rađa. Što je uzrok toga našega povijesnog narodnoga posrtaja? Ne učimo na našim pogrješkama, već ih iz naraštaja u naraštaje opetujemo!
U svim sustavima u kojima smo mi Hrvati živjeli, u svim prostranstvima ljudskoga djelovanja, dozvoljeno nam je i bili smo poticani iznjedriti sve najbolje iz sebe kako pojedinci tako i narod, osim svjesnosti o narodnoj posebnosti i pripadnosti. Od 1102. do danas kroz naraštaje živjeli smo podaničkim životom, odgajani smo da služimo i dajemo, a ne da osvajamo u prisvajamo tuđe.

Od 1918. u obje Jugoslavije, Karađorđevićevoj i Titovoj, Srbi su bili u povlaštenom položaju u odnosu na druge narode u toj neprirodnoj jugoslavenskoj zajednici. Zbog povijesnih okolnosti i svoje vješte diplomacije uz Rusiju pridobili su snažnu potporu Velike Britanije i Francuske, a i potvrdili su se kao dostojni učenici tih svojih podupiratelja, učitelja i tutora. Puno se čimbenika u njihovoj povijesti posložilo, imaju izvrsno predvodništvo u svojoj Srpskoj svetosavskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kroz stoljeća su bili odgajani u bizantinskom duhu da se za postignuće cilja ne biraju sredstva, od Osmanlija su naučili kako druge narode prisjediniti (asimilirati), a od Sovjeta usvojili su brutalnost neviđenu u ljudskoj povijesti, štoviše natkrilili su ih. Zbog svega ovoga izgubili su nadzor nad svojim velikosrpskim prohtjevima, umjesto da s drugim narodima žive u slozi, zajedništvu i uvažavanju, brutalno su nametali svoj despotizam, zbog kojega su izazvali ostale narode protiv sebe u toj neodrživoj jugoslavenskoj zajednici, što je bio i uzrok raspada obiju Jugoslavija u moru krvi i uz silnu patnju i mučeništvo svih.

Od Károly Khuen-Hédervárya, te preko obje Jugoslavije, Karađorđevićeve i Titove, nažalost, velikosrpski političari uspješno predvođeni Srpskom svetosavskom pravoslavnom crkvom i Srpskom akademijom nauka i umetnosti objedama, podvalama i silnim lažima nastoje ocrniti Hrvatsku i Hrvate gdje god stignu od UN pa do neke male države u „najzabačenijem kutku“ zemaljske kugle. Hrvatski političari i svaki Hrvat u svim prostranstvima ljudskog djelovanja od športa, gospodarstva, znanosti, umjetnosti i inom moraju ulagati velike napore u otklanjanju ovih objeda, podvala i laži. Polako se stanje poboljšava što se očituje u pozitivnoj promjeni javnoga mnijenja stranih država prema nama u kojem je najočitiji odnos politike Velike Britanije i Francuske.

Nažalost, hrvatski političari svih svjetonazora najveća su kočnica uljudbenog ustrojstva države, ponašaju se krajnje neodgovorno, umjesto da se usuglase koji su državni prioriteti zajednički svima i to zdušno podupiru, jer država je iznad svih i svega, a o ostalome neka se sukobljavaju i nadmeću. Zadaća oporbe nije u rušenju Vlade i stranke ili stranaka na vlasti, već u njihovom poboljšanju kvalitetnim prijedlozima i tako se politički natjecati, a na izborima birači će se opredijeliti  komu dati svoj glas i povjeriti upravljanje Hrvatskom.

U kriznim stanjima mi Hrvati pokazujemo visoki stupanj sloge, zajedništva i odlučnosti, a kada opasnost mine razbukti se dobro znana hrvatska nesloga i razjedinjenost, što nas sputava u normalnome razvoju. Samo nas Božja providnost, kao toliko puta u našoj povijesti, može spasiti od izumiranja i nestanka. Bilo je u hrvatskoj povijesti i težih trenutaka, nadživjeli smo sve nevolje, pa ćemo i ovu. Vjerujem u budućnost Hrvatske!!


Zapis jednog šumara

MOJA SJEĆANJA NA LIKU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. siječnja 2021. u 20 sati

plješevica
Motiv s vrha Ličke Plješevice/Foto arhiva Lika pressa Gospić

Piše: STJEPAN VRČEK

Stjecanjem diplome iz šumarske struke u potrazi za poslom, našao sam se u Lici. Dobio sam zaposlenje i stan u šumariji Donji Lapac. Šumama Like gospodarila je radna organizacija Šumsko gospodarstvo „Lika“ Gospić. U njezinom sastavu bilo je deset šumarija, koje su imale status radnih jedinica.

Lika je planinsko područje na kojem se nalaze tri gorska masiva. Velebit na zapadu, Lička Plješevica na istoku, na sjeveru Mala Kapela. U središtu Like prostire se Ličko srednjogorje.
Ove planine spadaju u Dinaride. Građene su od vapnenca, koji je kao rešeto propustan za vodu. Sve rječice i potoci su kratkog toka i poniru,  pa je ovaj kraj siromašan vodom. Klima je planinska. Ljeta su kratka i svježa, a zime duge i hladne sa dosta snijega. Nadmorska visina, smještaj gorja i prijelaz iz mediterana u kontinent, na tom području uzrokuju stvaranje jakih zračnih struja i snježnih mećava. Kraj je šumovit, a najljepše šume su preborne sastojine bukve i jele na planinama Velebita, Male Kapele i Ličke Plješevice.

Šumama koje su se prostirale na planinskom masivu Ličke Plješevice upravljale su tri šumarije: Donji Lapac istočnom stranom, Korenica sjeverozapadnom i Udbina jugozapadnom stranom. Istočne padine šuma Ličke Plješevice, petnaestak kilometara jugoistočno od najvećeg vrha Gole Plješevice, nalaze se u Republici Bosni i Hercegovini.

Radni vijek od 25 godina, koji sam proveo u Lici odnosi se uglavnom na šume Ličke Plješevice. U Šumariji Donji Lapac dvije, a u Šumariji Titova Korenica dvadeset tri godine. Planina Lička Plješevica proteže se smjerom sjeverozapad-jugoistok. Od planinskog prijevoja kojim ide cesta Prijeboj-Ličko Petrovo Selo na jugoistok uzdižu se gorske kose koje se s nadmorskom visinom sve više približuju, da bi se na visini oko 1400 metara spojile u jedan planinski greben. Na grebenu je najviši vrh Gola Plješevica, 1647 metara. Taj planinski greben u dužini petnaestak kilometara račva se u nekoliko gorskih kosa. Najistaknutije su Velika Plješevica-Drenovača na istočnoj strani, Mala Plješevica-Karlović korita na zapadnoj strani, gdje se opet sastavlja u jedan greben, koji čini drugi vrh po visini, Ozeblin. Istočna strana Ozeblina vidi se iz Donjeg Lapca, a zapadna iz Udbine. Tu negdje bi bila i polovina dužine Ličke Plješevice, koja se nastavlja kao hrbat još petnaestak kilometara, a nakon tog se razdvaja i smanjuje svoju visinu.

Između gorskih kosa Velike i Male Plješevice smjestile su se planinske visoravni Veliko i Malo Kamensko i Bubinka-Opaljenica, na nadmorskoj visini oko 1000 metara. Tu su i šumski predjeli Bijeli Potoci i Karlović korita, iz kojih izviru manja gorska vrela. Te planinske visoravni su uglavnom čistine, obrasle planinskom biljem, a gorske padine oko njih, prebornim šumama bukve i jele. Za prirodne šume Ličke Plješvice treba spomenuti dvije osnovne šumske zajednice: bukove šume i jele. Na južnim i jugozapadnim stranama ta se granica pomiče na više u korist bukve, a na sjevernim i sjeveroistočnim ekspozicijama na niže, u korist bukve i jele.
Na samom početku formiranja Ličke Plješevice, kod mjesta Prijeboj, postoje gotovo čiste prirodne smrekove sastojine. Ovdje se radi o inverziji, budući da se smreka pojavljuje niže od svog areala na tom području. Nadmorska visina na toj površini kreće se od 800 do 900 metara. Prateći klimu tog lokaliteta došao sam do zaključka da je tamo izrazito mrazište. Na zapadnim padinama Ličke Plješevice, iznad sela Šeganovac, postoji skoro čista sastojina crnog bora, koja se naziva Šeganovačko borje. Ovaj lokalitet opisan je u šumarskoj literaturi kao relikt iz ledenog doba.

Dragocjeno iskustvo ličkog šumarstva stekao sam u Šumariji Donji Lapac .Ta Šumarija je imala lijepu tradiciju sposobnih upravitelja, veoma dobru organizaciju i uspješno poslovanje. Šume joj se nalaze na istočnim obroncima Ličke Plješevice, te na gorama Visočica i Lisac. Mjesto Donji Lapac smjestilo se u Lapačkoj dolini. U tom planinskom mjestu bilo je sjedište općine, suda, policije, banke, zdravstvena ustanova, osnovna škola, zatim komunalno poduzeće „Visočica“, transportno poduzeće „Likatrans“, pogon tvornice rublja „Kamensko“ Zagreb. Drvno industrijsko poduzeće (DIP) imala je svaka lička općina, pa tako i u Donji Lapc. Zvalo se DIP „Plješevica“. Osnovna sirovina bila mu je oblovina iz Šumarije Donji Lapac, te nešto iz Šumarije Srb, koja se također nalazila na području iste općine. Istočnim rubom ove općine protječe rijeka Una, uz koju prolazi željeznička pruga Bihać-Knin. Koliko mi je poznato rječica Una na tom području je i granična crta između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.

U Šumariji Donji Lapac radio sam dvije godine. Krajem 1968. godine premješten sam u Šumariju Titova Korenica. U toj Šumariji našao sam loše stanje. Međuljudski odnosi nisu bili dobri, plan se nije izvršavao, a negativan financijski rezultat ponavljao se nekolike godine. U početku je bilo velikih problema, ali se nisam pokolebao. Mladost, upornost, te želja za dokazivanjem u ovom izazovu, dali su mi poticaj i snagu da ustrajem. Posložio sam kadrove i zajedno sa 95 zaposlenih izvukao Šumariju iz negativnog poslovanja već, prve, 1969. godine. Narednih godina ostvarivali smo sve bolje poslovne rezultate, da bi nakon pet godina bili svrstani među najuspješnije šumarije u našem Gospodarstvu.

Osnovna djelatnost Šumarije je uzgoj i zaštita šuma, iskorištavanje šuma, održavanje šumskih putova i lovstvo. Šumarija je većinu poslova izvršavala vlastitom radnom snagom, osim pošumljavanja u kojem su učestvovali učenici viših razreda osnovnih škola, učenici srednje škole, te nešto, nedjeljom, i sindikat naše Šumarije. Kao rezultat takvih akcija ovdje treba spomenuti lokaciju Rudanovac, koja je bila golet obrasla rijetkim grmljem borovice (Juniperus comunis), a bilo je i mjestimičnog pokušaja iskopa pijeska i zemlje. Akcijama pošumljavanja uspjeli smo na tom mjestu podići kulturu četinjače, koja danas prolaznicima magistralne ceste, uz ostale blagodati, pruža sliku šumovitog predjela.

Sječa i izrada drvnih sortimenata bila je u šumi kod panja. Bukvu smo sjekli u jesen od polovine rujna pa do dolaska jake zime, a to je oko polovine studenog, a u proljeće travanj mjesec. Od 15.svibnja pa do kraja kolovoza sjekli smo četinjače, jelu i smreku. Čamovinu (četinjače) se obavezno koralo, bilo oblovinu ili prostorno drvo, a granje slagalo na hrpu. Taj posao su radili radnici sjekači. Od alatka su koristili motorne pile marke „Stihl“, koje su bile vlasništvo Šumarije. Sjekire i drvene batove koristili su vlastite. Posao šumskog radnika je težak i opasan. Svaka površnost i neozbiljnost kod obavljanja ovog posla ili prisutnost alkohola, može kobno završiti. Za vrijeme mog službovanja u Šumariji Titova Korenica, dogodila se nesreća u kojoj je radnik smrtno stradao. Iz šume su gotove drvne sortimente, oblovinu, izvlačili kirijaši konjskom zapregom, a prostorno drvo iznosili samaraši na konjima sa samarima. Poslovi na izvlačenju i iznošenju drvnih sortimenata iz šume, zasnivali su se na temelju ugovora između Šumarije i osobe koja je pogodila posao i položila kauciju u novčanom iznosu. Radnici na sječi i izradi, bili su u stalnom radnom odnosu, kao i radnici koji su gotove drvne proizvode tovarili na kamione. Oblovina se na kamione tovarila preko drvenih lega po kojima su se valjali trupci, a radnici, tovaraši, su se služili capinima kao alatom. Ekipu je činilo pet tovaraša.

Sredinom sedamdesetih kupljena je samohodna dizalica marke „Fuch“, sa kojom se tovarilo kamione trupcima. Takvu su dizalicu imale Šumarije Korenica i Udbina. Deset godina kasnije transportna poduzeća, koja su prevozila naše proizvode kupcima, počela su koristiti kamione sa ugrađenim kranom, te su sami tovarili drvne sortimente.

Kod izrade drvnih sortimenata pazili smo da nam naši proizvodi budu dobro obrađeni i kvalitetni. Poštivali smo rokove isporuke, pa su kupci bili zadovoljni i uredno plaćali isporučenu robu. Putovi i ceste, koji su prolazili kroz šume, redovno smo održavali sa našim radnicima, a zvali smo ih cestari. Zbog dobrog održavanja prijevoznici su rado vozili po našim cestama, otpremajući našu robu. Šumarija je zbog toga imala minimalne zalihe šumskih proizvoda na šumskim stovarištima. Takvim poslovanjem postigli smo likvidnost Šumarije. Uredno smo namirivali svoje obaveze prema našim dobavljačima i poslovnim partnerima, te redovno isplaćivali plaću zaposlenima u Šumariji. Većina radnika na sječi i izradi drvnih sortimenata, koje smo zvali sjekači, bili su iz susjedne Republike Bosne i Hercegovine (okolice Banjaluke). Za vrijeme rada boravili su u radničkim nastambama. Šumariji Korenica je za te namjene izgradila jedno naselje na šumskom proplanku kod Vardinih zidina, u gospodarskoj jedinici Javornik-Tisov vrh, a zvali smo ga radilište Kapela. Druga nastamba bila je na šumskom proplanku Opaljenica, u gospodarskoj jedinici Mala Plješevica, koju smo zvali radilište Bubinka. Bili su to zidani objekti s električnom rasvjetom i sa svim sadržajima za boravak ljudi.  Na šumskim radilištima izgradili smo betonske cisterne za vodu koju smo dopremali iz vodovoda u Korenici.

Radnici na sječi, izradi, utovaru, manipulativno osoblje, poslovođa radilišta, te kuharice i spremačice, boravili su na radilištima danonoćno dok su bili na radu. Odlazili su svojim kućama u Bosnu jednom mjesečno na nekoliko dana. Putovali su šumarijskim kombi busovima, jer je svako radilište imalo kombi-bus za prijevoz. Da bi postigli mjesečnu normu dok su bili na radu, radili su prekovremeno. U zimskim mjesecima, kada bi napadao duboki snijeg i kada su bile velike hladnoće, nije se moglo raditi u šumi. Radnici su bili kod svojih kuća. To razdoblje potrajalo bi i do četiri mjeseca. Tada se radnicima isplaćivala minimalna plaće za taj period.

Šumarija Korenica planirala je u prosjeku godišnje 38.000 metara kubnih bruto sječive drvne mase. Prema vrsti drveta bukva je učestvovala sa 65 %, a četinjače; jela, smreka i bor sa 35 %. Ekonomske šume, preborne sastojine bukve i jele, zauzimale su cca 9.000 ha površine, ili jednu trećinu, od ukupne površine. Na ostaloj površini bile su bukve panjače, šikare i goleti. Etat, ili sječivu drvnu masu, namirivali smo iz šuma koje su bile otvorene, odnosno dostupne za iskorištavanje, obzirom da je krajem šezdesetih otvorenost ekonomskih šuma u Šumariji Korenica bila svega dva kilometra na 1.000 hektara. Da bi mogli ravnomjerno koristiti etat na cijeloj površini, investirali smo u izgradnju oko tri kilometra cesta godišnje.

Te radove su izvodili radnici jedinice građevinarstva Gospić, koja je sedamdesetih godina bila u sastavu našeg Gospodarstva, a kasnije građevinski pogon iz Šumskog gospodarstva Ogulin. Tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, izgradnja jednog  kilometra ceste je koštala kao prosječna vrijednost 1.000 metara kubnih bukove oblovine franco utovarene u kamion na šumskoj cesti. Krajem osamdesetih postigli smo otvorenost ekonomskih šuma od 4 km na 1000 hektara. U etat Šumarije ulazila je i drvna masa iz sanitarne sječe, koja se svake godine koristila na cijeloj površini šuma. Na taj način smo uklanjali iz šume bolesna, izvaljena, prelomljena i oštećena stabla, i sprečavali širenje potkornjaka. U Šumariji Korenica su uglavnom prirodne šume mješovitog sastava i nije bilo biljnih bolesti. Uzgred spominjem da je početkom sedamdesetih godina primijećen napad mrazovca na list bukve u gospodarskoj jedinici Javornik-Tisov Vrh.

U šumama ove Šumarije prevladava bukva, ali je primijećeno jače prirodno pomlađivanje jele. Prigodom doznaka, odnosno odabira stabala za sječu, mi koji smo radili taj posao, doznaku, pomagali smo podmlatku jele na način grupimično preborne doznake. Nastojali smo uklanjati debla bukova stabla iz pomlađenih jezgra u prvom odabiru, a u slijedećoj ophodnji nakon deset godina, doznakom i sječom rubnih stabala proširivali takve jezgre. Takvim zahvatima svjesno smo pomagali razvoju četinjača. To je uglavnom bila jela. Izmjena vrsta u raznodobnim sastojinama bukve i jele je prirodni proces, kojeg poznaje šumarska struka. Vjerojatno će za izvjesno vrijeme u prebornim šumama Ličke Plješevice, ako se bude podržavao taj proces, biti dominantna jela. Nadati se da globalne klimatske promjene i kisele kiše neće promijeniti željeni tok. Koristim priliku da iznesem svoje impresije kada je riječ o tim šumama.

Prolazio sam i obilazio sam često te šume. Teren je kamenit, a pred sobom gledam visoka i lijepa stabla, pa se i sam divim tome kako su visoko stasala iz onog krša. S posebnim užitkom promatrao sam odrasla stabla jele čija visina doseže 30 metara, znajući da svako ovo stablo u deset godina daje prirast od jednog kubnog metra drvne mase.

Do konca Drugog svjetskog rata drvna masa šuma na području ove Šumarije korištena je za seljačku građu i ogrjev. Iskorištavanje šuma za industrijsku preradu, uglavnom pilansku, počela je nakon 1945. godine. Osnovana je drvna industrija u Bjelopolju. Šumarija je doznačenu drvnu masu prodavala na panju drvnoj industriji, skraćeno DIP-u. Tako se radilo desetak godina. DIP je imao u sastavu svog poslovanja i sječu i izradu, izvlačenje iz šume i transport drvnih sortimenata do mjesta prerade. Za te namjene izgrađena je i šumska pruga na tom području, od šumskog predjela Šmanjkovac, koji se nalazi u gospodarskoj jedinici Mala Plješevica-Karlović Korita, pa do pilane u mjestu Bjelopolje. Ta je pruga bila u funkciji desetak godina, da bi se nakon toga za transport drvnih sortimenata počeo koristiti kamionski prijevoz. Prva šumska cesta koja je izgrađena na toj Šumariji nalazi se na potezu od Gorice do Bubinke u dužini od 13 kilometara. Puštena je u promet 1957.godine. Sredinom pedesetih godina, Šumarija je preuzela sve poslove u šumi od drvne industrije, a to su sječa i izrada drvnih sortimenata, te izvlačenje oblovine i iznos prostornog drveta iz šume. Takva organizacija djeluje i danas.

U sastavu Šumarije Korenica nalazi se i gospodarska jedinica Laudonov gaj, koja ima status park šume. Nastala je pošumljavanjem živog pijeska na tom dijelu Krbavskog polja prije 250 godina. Inicijator pošumljavanja bio je vojni zapovjednik krajišnika, a sjedište mu je bilo u mjestu Bunić. Bunić se nalazi na sjeverozapadnom dijelu Krbavskog polja. Riječ je austrijskom časniku koji se zvao Gideon Ernest Landon, porijeklom iz Litve. Imao je namjeru smiriti žive pijeske pošumljavanjem i taj teren privesti kulturi. Pošumljavanje je izvedeno na površini od cca 200 hektara, sadnjom hrastovih sadnica. Taj posao su radili krajišnici. Svjedoci tog pothvata danas su nekoliko desetina starih hrastova koji se nalaze jugoistočno od mjesta Šalamunić. Kasnije je nastavljeno pošumljavanje na tom lokalitetu sa sadnicama bijelog i crnog bora. Danas je to šumica površine od 420 hektara. Zbog svoje specifičnosti svrstana je u posebnu gospodarsku jedinicu. U znak sjećanja i zahvalnosti na inicijatora i začetnika, ovoj šumici je dato Laudonovo ime.

Povijest spominje i veliku bitku između hrvatske i turske vojske 1493.godine na Krbavskom Polju, koja se prema predaji odigrala na tom terenu. Za vrijeme narodnooslobodilačke borbe u šumama Ličke Plješevice na lokalitetu Bijeli Potoci, postojala je partizanska bolnica, a u šumi Malo Kamensko odigrali su se značajni politički događaji. U spomen na te događaje, ovaj dio šuma površine cca 1056 hektara, Sabor Socijalističke Republike Hrvatske proglasio je u ranim sedamdesetim godinama spomen područjem pod nazivom: Spomen područje Bijeli Potoci-Kamensko.

Početkom studenog mjeseca 1980.godine, Liku je pogodila elementarna nepogoda. U visinskom pojasu od 500 do 800 metara nadmorske visine, a to je područje bukovih šuma, padala je najprije kiša, koja se ledila na tlu i drveću, da bi na takvu ledenu koru nastavio padati mokri snijeg. Napadalo ga je oko 40 centimetara. Pod teretom leda i snijega stabla su bila prelomljena, a grane skršene. Sanacija tih šuma vršila se godinama. U tom poslu pomagala su nam i druga šumska gospodarstva iz unutrašnjosti Republike Hrvatske. Šumariji Korenica dolazili su u pomoć radnici iz Šumskog gospodarstva Bjelovar i Šumskog gospodarstva Požega.

Šumski požari nastajali su u proljeće, uglavnom uz rubove šuma. Tada su mještani koji su imali stoku palili suhu travu, da bi na takvoj gareži nakon kiše narasla mlada trava. To su bile šumske čistine ili napuštene privatne livade. Takav bi se nekontroliran požar uz povoljan vjetar proširio i zahvatio šumu. Srećom u tom pojasu nalaze se bukove šume panjače, tako da su to bili prizemni požari s neznatnim štetama. Prema pričanju starijih ljudi koreničkog kraja, na području Šumarije Korenica bila su dva velika požara. To su bili visoki požari u šumama bukve i jele. Između dva svjetska rata bio je prvi velike šumski požar na lokalitetu ispod Gole Plješevice, negdje na polovici zapadnog obronka. Drugi se dogodio iznad Bijelih Potoka, nekolike godine nakon Drugog svjetskog rata. Obišao sam te površine i došao do zaključka da je prvi šumski požar bio većeg razmjera. Izgorjelo je šume veličine tri do četiri odjela. U drugom šumskom požaru izgorjelo je šume veličine jednog odjela. Informacije radi površina odjela tada se kretala oko 100 hektara.

Sredinom sedamdesetih, krajem svibnja mjeseca, bila je obilata cvatnja crnog bora u gospodarskoj jedinici Trovrh-Kik na šumskom području Šeganovačko borje. Toga dana oko podneva puhao je južni vjetar, a iznad te šumice dizao se, naizgled, žutozeleni dim. To je bio pelud crnog bora koji je nošen laganim vjetrom lebdio prema sjeveru uz zapadnu stranu Pičke Plješevice. Ovo spominjem kao jedinstven fenomenološki događaj.

Suradnja sa Šumarskim institutom Jastrebarsko bila je jako dobra. Ovdje ističem izradu projekta o osnivanju kulture četinjača na lokalitetu Frkašićko polje-Prespa. Na osnovu tog projekta, u drugoj polovici osamdesetih godina, pošumljena je lička golet površine 200 hektara sadnicama smreke i bora. Ta se akcija odvijala u ljetnim mjesecima sa sadnicama koje su imale obložen korjenov sustav-balirane sadnice. Pošumljavanje je izvodila  „ORA Bijeli Potoci-Kamensko“ (Omladinska radna akcija). Ovo je bio najopsežniji posao pošumljavanja na području Šumarije Korenica, pa i šire. I kasnije sam, kada bi mi se pružila prilika, obavezno obilazio tu kulturu.

Upravna zgrada Šumarije Korenica bila je za naš obim poslova tijesna i nefunkcionalna, a k tome trošna i stara, te smo se odlučili za izgradnju nove. Od Općine smo dobili na veoma povoljnom mjestu novu lokaciju za tu namjenu. Projektant te zgrade bio je dipl. ing. Gaćeša (imena mu se ne sjećam). Izgradnja je dogovorena s građevinskim poduzećem „Tempo“ iz Zagreba. Izvođenje radova išlo je po planu. Useljenje u novu upravnu zgradu Šumarije Titova Korenica bila je početkom studenog mjeseca 1977.godine. Slijedećih pet godina izgrađeni su uz novu upravnu zgradu i ostali gospodarski objekti: radione i garaže za potrebe poslovanja Šumarije.

Bio sam ugodno iznenađen kada sam čitajući naše novine Hrvatske šume, od 22. rujna 1995. godine ugledao sliku pročelja upravne zgrade Šumarije Korenica. Ispod ove fotografije napisano je slijedeće: Šumarija Korenica ima jednu od najljepših i naj sačuvanijih zgrada u Hrvatskoj.

Šumarija je vodila brigu o stambenom zbrinjavanju svojih radnika. Kupljeno je sedam novih stanova, a radnici koji su se opredijelili na vlastitu stambenu izgradnju dobivali su kredite. Radnicima iz Bosne, koji su izrazili želju za prebivalištem na području Korenice, također smo dodijelili stanove. Sjećam se tri takva slučaja. Mjesto Korenica nalazi se u jednoj dolini koja se proteže niz zapadne obronke Ličke Plješevice. Uzduž Korenice prolazi Lička magistrala, koja povezuje unutrašnjost Hrvatske s Dalmacijom. Hirovitu klimu ovog kraja osjetili su mnogi putnici prolazeći ovim putem u zimsko doba, kada su snježne vijavice i visoki snježni nanosi na cesti.

Godine 1969. asfaltirana je dionica Ličke magistrale od Plitvičkih jezera do Korenice, a slijedeće tri godine preko Udbine pokraj Gračaca do Obrovca. Izgradnjom te ceste Korenica je postala tranzitno mjesto, a obzirom na blizinu Plitvičkih jezera, 18 kilometara, i turističko. Slijedećih deset godina asfaltirane su ceste: Borje-Vrhovine, Korenica-Gospić preko Ljubova i Prijeboj-Ličko Petrovo Selo. Ovim je mjesto Korenica postalo značajna raskrsnica cesta na pravcima Zagreb-Split, Zagreb-Gospić, Bihać-Gospić i Bihać-Rijeka.

Pored Korenice, sa istočne strane, protječe Korenički Potok. Dva sela su dobila ime po ovoj ponornici. Selo Vrelo, u čijem centru četiri kilometra uzvodno od Korenice ovaj potok izvire, i selo Ponor, tri kilometra nizvodno od Korenice na padinama Ličke Plješevice, gdje potok ponire.

Korenica je imala sjedište općine, suda, policije, zdravstvene ustanove, osnovnu i srednju školu, banku, poštu i đački dom. Od privrednih subjekata vrijedno je spomenuti „Likagraf“ - tiskaru i preradu papira, transportno poduzeće „Galki“, Šumariju. Organizacija Nacionalni park Plitvička jezera djelovala je kao snažna turističko ugostiteljska organizacija, koja je u svojem sastavu imala drvnu industriju Bjelopolje i poljoprivrednu proizvodnju na Krbavskom polju kod Udbine. Dio šumskih površina od cca 10.000 hektara s lovištem, Općina Titova Korenica dala je Šumariji na gospodarenje. Na toj površini bilo je stanište slijedećih vrsta divljači: mrki medvjed, jelen obični, srna, zec, divlja svinja, vuk, lisica, divlja mačka, jazavac, kuna zlatica, veliki tetrijeb, jarebica lještarka, a od ptica grabljivica često sam opažao škanjca mišara. Ponekad bi iz Dalmacije dolutao čagalj, a iz Gorskog Kotara ris.

Na osnovu brojnog stanja divljači i drugih čimbenika, na tom lovištu koje se zvalo „Lovište Ličke Plješevice“, bilo je dozvoljeno svake godine loviti: dva srndaća, pet divljih svinja, jednog tetrijeba gluhana i pet lještarki. Svake druge godine mogli smo loviti jednog medvjeda. Stanište jelena bilo je na lokalitetu Bubinka, gdje sam u rujnu mjesecu volio slušati njihovu riku. Početkom sedamdesetih godina bile su veoma jake zime sa puno snijega, pa se jelenska divljač povlačila na toplija staništa u Gacko polje kod Otočca. Prigodom takvog seljenja bila je ugrožena i stradavala od vukova, pasa skitnica i krivolovaca. U toku godine na tom području jelenska i srneća divljač migrira, tako da je preko zime u podnožju planine, a u ljetnim mjesecima povlači se na planinu i veće nadmorske visine. Svako seljenje je pogubno za divljač, a pogotovo za jelensku. Prema mojim saznanjima broj jelenske divljači mogao je biti od pet do deset grla. Nismo primijetili štete u šumi od te divljači, pa Šumarija nije planirala odstrel u svom lovištu. Vuka je bilo dozvoljeno loviti cijelu godinu i svim sredstvima osim trovanja, a lovac koji je donio vučju kožu kao dokaz, dobio je novčanu nagradu. Najuspješniji u tom lovu bila su dvojica lugara iz naše Šumarije. Donosili su kože od ubijenih vukova, bar svake godine po jednu. Sjećam se da su u proljeće, u ukupno pet slučajeva pronašli vučje leglo i donijeli mlade vučiće u Šumariju, te za to dobili nagradu. Jedan od ove dvojice ispričao mi je ovakvu zgodu: Slijedio sam skotnu vučicu prema brlogu, koji je bio u dubokoj šumi. Nakon nekolika pokušaja po tragu sam došao ispred vučje jame na udaljenost od 20 metara. Vučica je u tom trenutku iz brloga nasrnula na mene. Imao sam pušku sačmaricu i uspio sam je ustrijeliti. Kada sam prišao vučjoj jami čuo sam glasanje vučića, ali su oni bili duboko u jami koja je bila tako uska da ih nisam mogao dohvatiti. Otišao sam kući po sinčića od osam godina. Dječak su uvukao u jamu i pohvatao sedam vučića. Ovim rečenicama stiče se dojam kao da su to „lovačke priče“. No ja u to vjerujem, jer sam se mnogo puta osvjedočio da mi ta osoba ne laže nego govori samo istinu.

Volio sam hodati šumom, ali sam rijetko sretao ili opažao vuka. Godišnje jednom ili dva puta. U proljeće kada je vučica skotna, mogla se primijetiti uz rubove šuma, gdje je u potrazi za hranom tražila zgodu da iz stada ovaca odnese janje ili slabiju ovcu, a bilo je i slučajeva napada na psa u seoskom dvorištu.

Mrki medvjed, nakon zimskog sna, izlazi iz brloga u prvoj polovici ožujka mjeseca. Ukoliko nije ometan od čovjeka, redovno dolazi na hranilište, u minutu, predvečer prije sutona. Strvinu koju smo mu ostavljali bila je uginulo govedo, konj ili magarac. Primijetio smo da ukoliko može birati, najradije uzima magareće meso, zatim konjetinu, a najposlije goveđe. Prolazeći kroz šumu jednom sam vidio dva medvjeda na rubu šume, kako pasu mladu djetelinu na privatnoj parceli jednog mještanina iz Koreničke Kapele. Bilo je to predvečer u mjesecu svibnju. Preko ljeta opažao sam medvjeda, gdje na šumskim čistinama prevrće kamenje ili razgrće mravinjake tražeći ličinke mrava i kukaca.

U godinama mog rada u Lici dogodila su se dva slučaja da je medvjed napao čovjeka. Prvi se slučaj dogodio na području Šumarije Perušić, kada je medvjed izgrebao čovjeka, tako da se liječio u bolnici. Drugi u Nacionalnom parku Plitvička jezera, gdje je smrtno stradao njihov djelatnik, koji je hodao sam po šumi. Koliko je meni poznato, ta zvijer nikada ne nasrće na čovjeka „iz čista mira“. Poguban bi bio samo iznenadni susreta na blizinu, ili ako je medvjedica sa mladima, pa osjeti opasnost za njih.

Jednog proljeća bio sam u visokoj čeki i promatrao medvjeda kako se hrani strvinom, koju smo mu pripremili. To je bilo u prvi suton. Gledam, po mojoj procjeni, krupan medvjed. Bili smo na razmaku šezdeset metara. Nakon nekoliko minuta, primijetio sam njegov nemir. Često je podizao glavu u pravcu čistine. Čak je i brzim koracima obišao strvinu kojom se gostio. Pogledam malo dalje, pošto sam bio na rubu proplanka, koji je ovdje bio uvučen u šumu u obliku jezika. Na daljini od oko 150 metara opazim dva vuka, koji u se približavali. Medvjed je bio pored strvine okrenut prema njima, i sve češće podizao glavu. Kada su se vukovi približili na tridesetak metara od medvjeda, zastali su i malo oklijevali. Onda se jedan vuk nastavio približavati. Približivši se na desetak metara medvjed se zaletio prema njemu. Vuk je odskočio, pa od medvjeda zadržao isto odstojanje. Gledali su se tako nekoliko trenutaka, da bi se nakon toga medvjed vratio na strvinu. Takav prizor ponovio se još jednom. Nakon toga vuk je odustao, pa je obilazio okolo i tražio otpatke. U tome mu se pridružio i ovaj drugi . Vrijeme je prolazilo i spustio se mrak. Nije bilo mjesečine pa nastavak nisam mogao pratiti. Prenoćio sam u toj čeki, a ujutro kao da ništa nije bilo.

Meni je ovaj jedinstveni događaj ostao u uspomeni, ali i zaključak da se krupni medvjed ne boji dva vuka.

Događalo se da je medvjed usmrtio domaće govedo. Sjećam se tri takva slučaja. Nisam imao prilike promatrati taj čin, ali sam se jednom zgodom našao nekoliko sati nakon toga na „licu mjesta“. Na osnovu tragova i ozljeda na žrtvi došao sam do slijedećeg zaključka. Medvjed skače na žrtvu i nastoji joj udarcem šapa i ugrizom slomiti kičmu u prednjem dijelu tijela. Kad je žrtva usmrćena, zubima razdire i otvara trbušnu šupljinu i počinje jesti iznutrice. Ako se ovaj čin dogodio na čistini, uglavnom uz rub šume, onda po noći nastoji strvinu odvući u šumu, odnosno gustiš, te je pokušava zakopati.

Ovdje ću istaći i jedno svoje zapažanje. Često sam viđao stoku krupnog zuba na ispaši uz rubove šume, a ponekad i u dubokoj šumi, bez pastira. Događa se da se u tom tumaranju šumom poneko blašče izdvoji od stada i zaluta. Kada padne noć počinje se javljati mukanjem. Ako se nalazi u blizini medvjed, najvjerojatnije će se približiti i napasti. Pogotovo u proljeće. Primijetio sam i to da svako stado ovaca na ispaši ima pastira.

Do reorganizacije šumarstva u Hrvatskoj došlo je 1985.godine. Od dotadašnje teritorijalne organizacije šumska gospodarstva su se funkcionalno organizirala. Tom organizacijom bio sam promaknut s dužnosti upravitelja Šumarije Korenica, na funkciju tehničkog direktora u Osnovnoj organizaciji za uzgoj visokih šuma u Šumskom gospodarstvu Gospić. Tada mi se pružila mogućnost bolje upoznati ostale šumarije u Lici. Ovo mi je prilika da iznesem svoje mišljenje o ekonomskoj snazi pojedinih šumarija, imajući na umu sljedeće faktore: vrsta drveta, drvna masa po hektaru, te otvorenost šuma (km ceste/1000ha).

Prvo mjesto, bez konkurencije, pripadalo je Šumariji Vrhovine. Na drugom mjestu je Šumarija Brinje, trećem Šumarija Otočac, četvrtom Šumarija Perušić. šumarije plješevičkog masiva; Donji Lapac, Korenica i Udbina su u tom pogledu veoma izjednačene, te drže peto, šesto i sedmo mjesto. Na osmo deveto i deseto mjesto smjestio bih Šumarije Gospić, Gračac i Srb. Za uspjeh šumarije veoma je značajan i ljudski faktor. Ovdje na prvo mjesto stavljam rukovodioca, koji se zove upravitelj šumarije.

Kažu da riječ „lika“ na grčkom jeziku znači vučja zemlja. To bi imalo osnova ako se podrazumijeva kao stanište vuka. Zanimanje koje sam odabrao omogućilo mi je da upoznam Liku, koja je bogata prirodnim ljepotama. Nacionalni park Plitvička jezera, Nacionalni park Sjeverni Velebit, rječica Gacka, zelena rijeka Una, Cerovačke pećine i dr.

Šume i proplanci u tom kraju, pružaju vam bezbroj vidika i lijepih pogleda. Često sam se družio s prirodom i uživao, prolazeći kroz šume i čistine u lijepim vedutama. Isto tako vozeći se autom po vijugavim cestama, promatrajući prirodu i krajolike, odmarao sam oči i dušu. Dao sam si truda, a imao sam i sreću, da sam dva puta slušao svadbeni pjev velikog tetrijeba u praskozorje ožujka mjeseca. U ljetno vrijeme baukanje srndaća, a početkom jeseni riku jelena na Bubinci. Jedne večeri na radilištu Kapela slušao sam zavijanje vukova. Mislim da je to bio listopad mjesec. Proplanci i livade preko ljeta okićeni su rascvjetalim planinskim biljem, a posebnu ljepotu pružaju  ujutro kada su okupani jutarnjom rosom.

Jednog zimskog predvečerja vraćao sam se sa radnicima iz šume Bubinke. U šumi iz koje smo krenuli padao je snijeg bez mećave. Nadmorska visina tog terena je oko 1000 metara. Kad smo se spustili u Frkašićko polje naišli smo na snježnu mećavu. Terenskim automobilom jedva smo se dovezli do prvih kuća u Bjelopolju. Između Korenice i Bjelopolja je udaljenost sedam kilometara, a povezuje ih magistralna cesta. Morali smo noćiti u Bjelopolju. Tada sam prvi put mećavu osjetio na svojoj koži.

Kada je došla 1990.godina, primijećen je nemir među ljudima. Došlo je do nacionalne netrpeljivosti od strane pojedinaca. Ekstremisti su se, što milom što silom, dočepali vlasti u općini Titova Korenica. To je bilo 12. ožujka 1991.godine. Morao sam tražiti drugo radno mjesto i tako otići iz Like. Iz Korenice sam otputovao s putnom torbom u kojoj je bilo nešto osobnih stvari. Došao sam kod rodbine (sestre) u kuću u kojoj sam se rodio, u okolici Varaždina.

U Korenicu sam se vratio nakon oslobodilačke akcije „Oluja“. Vlastita  kuća u kojoj sam stanovao od 1983. godine s familijom, bila je potpuno prazna od stvari, a nedostajali su joj prozori i vrata. Povratak mi je bio nemoguć. U Lici sam proveo najbolje godine radnog vijeka, a sjeta na ta vremena dala su mi poticaj da napišem ove retke.

Sigurno će strpljivi čitalac primijetiti nedostatke podataka i drugih detalja u ovom sadržaju, na čemu se unaprijed ispričavam uz slijedeće obrazloženje. Ja sam uredno vodio svoj dnevnik, u kojem su se nalazili za mene svi zanimljivi podatci o poslovanju Šumarije Korenica.

Međutim, to mi je ostalo u kući, koju sam morao napustiti.


LIKA

ZAPUŠTENA, NAPUŠTENA I IZDANA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. siječnja 2021. u 20 sati

Piše: Ivan Vukić

U duhu se na trenutak oslobodimo današnjeg načina življenja, usvojenih pravila ponašanja i tehnoloških dostignuća koja koristimo u svakodnevnom životu. Prebacimo se u doba nakon propasti Zapadnoga Rimskoga carstva, u doba doseljenja naših prapradjedova (ako su uopće doselili ili su oduvijek bili ovdje) i zapitajmo se, kako i od čega su živjeli?

            Neupitno je da su bili stočari, ratari i ratnici. Uzgajali su od krupne stoke goveda, konje i magarce, a od sitne: ovce, koze i svinje. Stoka je u njihovu životu imala neizmjernu i nezamjenjivu vrijednost. Krupnu stoku nazivali su krupno blago, a sitnu sitno blago, ili zajedničkim imenom blago za svu stoku. Blago im je davalo sve potrebno za život. Meso, mlijeko i mliječne proizvode: kiselo mlijeko (kiselinu), skorup, vrhnje, maslac, sir, skutu i basu za hranu, a od kože i vune izrađivali su odjeću i obuću, konjsku ormu, užad i ostale proizvode za svakodnevnu upotrebu. Stočni izmet rabili su kao prirodno gnojivo za poboljšanje plodnosti svojih oranica i pašnjaka. Obrađivali su zemlju i sijali žitarice, lan i konoplju. Žitom su poboljšavali prehranu, a od lana i konoplje tkali su tkanine i izrađivali užad i ostale proizvode. Od ilovače izrađivali su grnčariju, posuđe različitih veličina i namjene, a od drveta različite predmete i posude za kućnu upotrebu.

Obitelji, zapravo obiteljske zadruge, istodobno su se bavile stočarstvom i ratarstvom, pa su imali sve potrebno za život. Bile su potpuno gospodarski neovisne. Za ovakav način života bilo im je potrebno pogodno zemljište bogato pašnjacima, obradivom zemljom, šumom i vodom. Takvo zemljište trebalo je biti prirodno pogodno za obranu od osvajača i pljačkaša. Eto, iz tih obrambenih razloga, tako su naši prapradjedovi bili i ratnici, jer su oružjem i svojim životima čuvali i branili svoje blago i zemlju.

Gdje postoje tako savršeni uvjeti? U Lici.

Upravo Lika ima takve pogodnosti i kvalitetu. Sastoji se od tri kraška polja: Ličkoga, Gackoga i Krbavskog. Ova polja okružena su planinama Velebitom, Kapelom i Plješivicom, kao prirodnim obrambenim utvrdama za obranu od osvajača i pljačkaša. Za obranu su im bile potrebne manje vojne snage razmještene po prijevojima i udolinama preko kojih su prolazile staze, putovi i ceste.

Ličani su višak svojih proizvoda izvozili preko luka u Senju, Karlobagu i Obrovcu, a kupovali su ono što nisu imali, primjerice - sol. Obrovac je bio posebice pogodan, jer ga je lako braniti od osvajača i pljačkaša koji su nadirali s mora i s kopna. Obrovac je bio poznat po izvozu kvalitetnog mesa, kože, meda i ostalih ličkih proizvoda. U ono doba posebno je prijetila velika opasnost s mora. Osvajački i pljačkaški napadi bili su iznenadni i vrlo surovi. Posebno je bilo teško što su osim pljačke imovine zarobljavali žene, muškarce i djecu, odvodili ih u roblje i prodavali na tržnicama robova, a snažne i zdrave muškarce koristili za veslače (galiote) na brodovima.
Lika je zbog svoga zemljopisnog položaja bila sigurna. U Lici je bujao gospodarski i kulturni život. U Ličkom polju snažno je bilo pleme Mogorovića, u Krbavskom Kurjakovića, a u Gackom Gačana. Njihovi članovi obnašali su svjetovnu vlast. Crkvena vlast bila je u nadležnosti dviju biskupija: Starohrvatske Ninske biskupije i Krbavske biskupije osnovane 1185. U Gackoj je 1460. osnovana Otočka biskupija koja je potrajala oko 80 godina. To je još jedan od dokaza da je Lika bila gusto naseljena, bogata i sigurna za život. O sigurnosti življenja u Lici svjedoči i smještaj katedrale sv. Jakova na Udbini, biskupskog dvora i samostana uz nju. Prilaz do njih bio je nesmetano omogućen sa svih strana. Nije bilo izgrađenih obrambenih utvrda i opkopa.

O gospodarskoj snazi i bogatstvu vjerničkog puka svjedoče brojne župe sa svećenicima glagoljašima i mnogi samostani. O brojnosti, kulturnoj i prosvjetiteljskoj snazi glagoljaša svjedoče brojni brevijari i listine napisani glagoljicom i djelovanje ličkih fratara na širenju glagoljaštva u jadranskom priobalju: Dalmaciji, Podgorju, Primorju, Istri i po otocima. Tako snažan vjerski i kulturno - prosvjetni život mogao je cvasti samo u bogatoj vjerničkoj sredini, u svjetovnom smislu uređenoj, pa se može reći da je u Lici začetak hrvatske države.

Nažalost, taj procvat zaustavljen je osvajačkim prodorom Turaka, a potpuno je zamro nakon poraza na Krbavskom polju. To je tragedija od koje se Hrvatska do danas nije oporavila. Osjećajući svu težinu te krbavske katastrofe gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović izgradio je Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Crkva hrvatskih mučenika svjedoči o našem bivstvu i mučeništvu na ovim prostorima od početka naših povijesnih tragova, kroz vjekove, do današnjih dana. U njenoj arhitekturi sažeta su umijeća hrvatskih graditelja od starohrvatskih crkava do današnjeg doba. Svojim smještajem natkriljuje Krbavsko polje te bdije nad povijesnim ostatcima hrvatske baštine i nad grobovima hrvatskih mučenika od krbavske bitke do osloboditeljskoga obrambenog Domovinskog rata. Predviđena je i bit će učiteljica hrvatske povijesti.

Na putu iz smjera Zagreba do Crkve hrvatskih mučenika - hrama hrvatske povijesti, prolazi se uz prelijepa i čarobna Plitvička jezera, pa preko Korenice do Krbavskog polja. Na početku Krbavskog polja, na drugoj, zapadnoj, strani nasuprot ceste Plitvička jezera – Udbina, poznati je Laudonov gaj, nažalost, danas zapušten. Dao ga je zasaditi feldmaršal Laudon s nakanom da zaustavi širenje živog pijeska. Stabla su posađena kao onodobna vojna postrojba raspoređena za napad.

Cesta dalje do Udbine vijuga uz rub Krbavskog polja, koje za velikih kiša bude na nižem dijelu poplavljeno. Uz cestu se zapaža starohrvatska crkva s preslicom, a u Lici ih ima više, koje su Osmanlije predali svojim pravoslavnim vlaškim saveznicima i tako su postale pravoslavne bogomolje. U Osmanlijskom carstvu Pravoslavna crkva bila je državna crkva. Uživala je sve pogodnosti i povlastice, za razliku od Katoličke, koja je bila obespravljena i proganjana, jer je za vrhovnog poglavara priznavala Rim, Svetog Oca Papu, kojeg je islam smatrao smrtnim neprijateljem.

S malog trga iznad muzeja Crkve hrvatskih mučenika puca pogled na Krbavsko polje. Vidi se šumarak u kojem je navodno okončana Krbavska bitka. U njoj je izginulo hrvatsko plemstvo, onodobno predvodništvo naroda. Ispod, na Podudbini je crkva sv. Marka Groba. Po predaji, negdje oko nje je mnoštvena (masovna) grobnica pobijene hrvatske vojske. Crkva sv. Marka Groba izgrađena je na ostatcima starohrvatske crkve kojoj se nazire tloris kakav su imale starohrvatske crkve. Nadahnuće za projektno rješenje Crkve hrvatskih mučenika su starohrvatske crkve, posebice ninska crkva sv. Križa. Eto, i u podnožju brda na kojem je izgrađena Crkva hrvatskih mučenika ostatci su takve starohrvatske crkve. Naime, oko izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bila se podigla velika prašina. Uistinu, izuzetno vrijedan arhitektonski projekt moderne crkve projektanta Nikole Bašića, zamijenjen je projektom po kojem je izgrađena Crkva hrvatskih mučenika, u čijem slogu se nazire patina minulih stoljeća. Po mišljenju puka primjerenije je arhitekture za spomen crkvu, a i po cijeni izgradnje ne dosiže ni ¼ iznosa za izgradnju po projektu arhitekta Bašića.

Tik do Crkve hrvatskih mučenika su konzervirani ostatci crkve sv. Nikole, koju su Titovi „antifašisti“ srušili 1942. godine. Uništili su i groblje uz crkvu te nad ruševinom crkve i groblja izgradili hotel. Niti stotinjak metara zračne udaljenosti iznad Crkve hrvatskih mučenika, na glavici su ostatci starog kaštela Udbina, a uz cestu također stotinjak metara od Crkve hrvatskih mučenika je ostatak samostana. Titovi „osloboditelji“ tu su uredili park i spomenik s kosturnicom svojim borcima. Spomenik i kosturnicu treba premjestiti u groblje, gdje im je i mjesto, a cijeli prostor arheološki istražiti kao vrlo vrijedan spomenik hrvatske povijesne baštine. Na istoku oko kilometar od Crkve hrvatskih mučenika su ostatci katedrale sv. Jakova. Kamena je to građevina s fino u kamenu isklesanim profilacijama. Ostatci građevine svjedoče o izuzetnoj zanatskoj i umjetničkoj vještini graditelja. Posebno treba istaknuti da se nije znao točan položaj katedrale sv. Jakova. Znalo se da je postojala, ali ne i gdje. U osloboditeljskom obrambenom Domovinskom ratu pobunjeni Vlasi, tzv. Srbi, prilikom ukopavanja svoje bitnice otkopali su temelje neke njima nepoznate građevine. Nakon slamanja njihove pobune arheološkim istraživanjem je utvrđeno da je to katedrala sv. Jakova.

U širem okružju Udbine je Gračac, Ričice, Lovinac, Sveti Rok, Rudopolje, Zvonigrad, Donji Lapac, Boričevac, Brotnja, Srb i druga naselja. Poznata su po pokolju Hrvata nakon uspostave NDH o čemu sam pisao u Političkom zatvoreniku, a kao vjerodostojan svjedok Luka Pavičić, sudionik tih događaja, to je vjerno opisao u svojoj knjizi KRONIKA STRADANJA HRVATA JUŽNE LIKE. Luka Pavičić bio je oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme NDH domobranski časnik, te potom i jugopartizanski oficir, pa o njegovu svjedočenju nema dvojbe. Jednako tako vjerodostojni su svjedoci Titovi krvnici pobjednici, koji su napisali sveske kojekakvih zbornika, uspomena, sjećanja i zapisa.

Đoko Jovanić u knjizi Donji Lapac u borbi 1941 – 1945. piše da je 20. srpnja 1941. sudjelovao na sastanku u Drvaru zajedno s Ljubom Babićem, Milutinom Moračom i ostalima. Tu je dogovoreno dizanje ustanka u Srbu, Donjem Lapcu i Drvaru. Dogovoreno je da se ustanak digne istodobno, istog dana i istog sata, te da svatko svog subašu ubije i očisti svoj kraj. Dogovor je realiziran u kotaru Donji Lapac i općini Bosanski Petrovac 27. srpnja 1941. Po pomno izrađenom i provedenom planu do 15. rujna 1941. svi Hrvati koji nisu uspjeli pobjeći pred pomahnitalim četničko - partizanskim zločincima pobijeni su, a njihove kuće opljačkane i zapaljene. Zapaljene su crkve, škole i razrušena groblja. Izvršen je genocid nad hrvatskim katolicima i muslimanskim pukom.

U ostalim dijelovima Like također je izvršen pokolj Hrvata posebice u Gospiću, Brinju i njima pripadajućim naseljima. Žrtve su prije smrti bile podvrgnute strahotnom mučenju. U doba mojega tamnovanja u Staroj Gradiški u sobi u kojoj sam robijao od tridesetak robijaša nas trojica smo bili politički uznici, Ivan Maras i Tominac, hrvatski vojnici iz doba Nezavisne države hrvatske i ja, novi naraštaj iz Titove Jugoslavije. Jednoga dana dobili smo prinovu, stražar je doveo novog robijaša prema kojemu se ophodio dodvorički kao da se ne radi o robijašu. Kreveti su bili postavljeni jedan iznad drugoga „na kat“, premjestio je s donjeg kreveta robijaša koji je na njemu spavao na gornji krevet i na njegov donji krevet smjestio pridošlicu. Novopridošli je bio crnomanjast, niskoga rasta i šutljiv. Nakon nekoliko dana na zapitkivanje robijaša počeo je odgovarati. Saznali smo da je Kordunaš, bio je partizanski prvoborac, kapetan, ratovao je po Banovini, Kordunu i Lici. Osuđen je za ubojstvo susjeda, bivšeg partizana i poslijeratnoga komunističkog rukovoditelja, kojega je ubio u svađi oko međe. Sada nam je bilo jasno zašto se stražar prema njemu tako ophodio. Taj novodošli partizanski kapetan bolovao je od „partizanske bolesti“. Pao bi na pod, nekada na krevet, tijelo mu se grčilo i izvijalo, mlatarao je nesvjesno glavom, rukama i nogama, usta su mu bila zapjenjena. Vikao je: „Juriš, bacaj bombe, kolji bandu“. Stariji, snažniji robijaši legli bi na njega, čvrsto mu držali glavu, ruke i noge da se ne ozlijedi. Jedan bi mu savio mali prst na ruci i glasno ponavljajući govorio: „Halo veza, javi se, javi se“. Nesretnik bi se nakon kraćega, a ponekad i dužeg doba smirio, sjeo bi na krevet i odsutno gledao, ničega se ne bi sjećao. Pri tim napadima imao je nevjerojatnu snagu, savijao je željeznu konstrukciju kreveta o koju se odupirao nogama ili rukama, kao da je od olova.

Ispričao je svoje partizanske dogodovštine iz rata, o fašističkim zločincima Nijemcima, ustašama, domobranima i drugim fašističkim suradnicima. Zarobljenike su strijeljali jer nisu imali trajno zaposjednuta područja, stalno su bili u povlačenju pa nisu imali zatvore, ni hrane nisu imali ni za sebe, a kamoli da bi hranili zarobljenike. Rijetke bi poštedjeli, samo one koje bi razmijenili za svoje. Kada bi doživjeli poraz i pogibiju svojih boraca dozvolili su svojima iživljavanje nad zarobljenicima, posebice ustašama. Pričao je o sakaćenjima: rezanju ušiju, nosova, kopanju očiju, odsijecanje spolovila, rezanje ženskih dojki, pečenje na ražnju, o partizanima-djeci bombašima i o drugim bestijalnostima. Govorilo se i prije o tim zločinstvima, koja su toliko strašna da je teško bilo u njih povjerovati, ali sada kada o njima priča partizanski prvoborac – kapetan, očevidac, a možda i izvršitelj tih bestijalnosti, mora mu se vjerovati. Dok je to pričao robijaši su prelazili pogledima od Marasa, Tominca i mene, u nekim pogledima bilo je samilosti. Ove grozote organizirala je KPH i provodila ih preko OZNE, KNOJA i UDBE.

Vlasi, tzv. Srbi, uz blagonaklonost hrvatske vlasti zločine i genocid nad Hrvatima u Lici veličaju kao viteštvo. Kakvu to vlast imamo koja slavi krvnike nad vlastitim narodom, veliča pokolj Hrvata otpočet 27. srpnja 1941. u Srbu, kao početak „ustanka veličanstvene antifašističke pobjede“? Ima li tom ludilu kraja? Ima, smjenom naraštaja, kada izumru komunističke podrtine i oni koji su bili zaraženi komunističkim sindromom i pokorno trpjeli nasilja u poznatoj „hrvatskoj šutnji“.


Svjedok vremena

gospić vedudta Veduta Gospića prije Drugog svjetskog rata/arhiv Lika pressa Gospić

Moj put od folklornoga vjernika do Kristova sljedbenika

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. siječnja 2021. u 17.45 sati

Piše: Ivan Vukić

Odrastanje

Prva moja saznanja o našoj katoličkoj vjeri sežu u doba mojega ranoga djetinjstva. Zamijetio sam da su dani u doba Božića i Uskrsa neki posebni tajanstveni dani kada se u kući šaputalo, susjedi su razdragani posjećivali jedni druge. Uvečer na Badnji po podu kuhinje bila je razastrta slama, kitio se bor, nisu obavljani uobičajeni kućni poslovi, a na Uskrs željno smo očekivali povratak mame i tate iz crkve s košarom blagoslovljene hrane. Jela su se do sitosti ukusna jela, takvih jela i u toj količini, u onome poslijeratnom razdoblju gladi, nije bilo u ostalim danima kroz godinu. Roditelji su mi govorili o Bogu, Isusu, Mariji, majci Isusovoj i o anđelima. Svi su oni sveti, bdiju nad nama s neba, sve vide pa i ono što sam pogriješio a skrivam od roditelja, što je grijeh zbog kojega će me Bog kazniti. Nisam ništa shvaćao samo sam sa strahopoštovanjem to prihvaćao.
U dječačkom dobu, Boga, Isusa, Mariju, majku Božju i anđele doživljavao sam dobrim svecima, koji bdiju nad nama i čuvaju nas od grijeha, a grijeh je sve ono što ne bi željeli da drugi čine nama. Vrag i crni anđeli su zločesti i navode nas na grijeh. Zapazio sam da su katolici Hrvati a pravoslavci Vlasi, koji su zločesti, vražji, gotovo svim našim susjedima nekoga su iz obitelji ubili, prognali ili su zbog njihovih lažnih optužba osuđeni na tešku robiju, pa tako i moj tata.
U mladenačkoj dobi vjera nas je okupljala, nas Hrvate oko katoličke, a Vlahe oko njihove pravoslavne vjere. Mi okupljeni oko katoličke vjere promicali smo preko vjere svoje hrvatstvo, što smo posebno isticali u doba Božića i Uskrsa, velikih crkvenih blagdana. Bilo je to doba mojega folklornoga vjerovanja, a istinski vjernik katolik postao sam u prvim mjesecima mojega robijanja u Staroj Gradiški i takav ću ostati do kraja života.

Preobražaj u Staroj Gradiški

U Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, „zemlji cvijeća, sloge, bratstva i jedinstva bratskih naroda“, u kojoj su Srbi, „starija braća“, pendrekom uvjeravali ostalu „braću“ iz neprirodne, nasiljem stvorene jugoslavenske obitelji da su svi braća, da smo svi etnički Srbi, samo što još toga nismo svjesni.
U toj Titovoj „zemlji cvijeća, sloge, bratstva i jedinstva bratskih naroda“ zbog zabrane mišljenja i govora, te jugokomunističkoga nasilja kao „narodni neprijatelj“ osuđen sam na osam godina strogoga zatvora, pravomoćnom presudom na šest godina. Doveden sam na preodgoj u kaznionicu Stara Gradiška u kojoj su bili zatvoreni kriminalci višestruki povratnici, monstruozne ubojice, seksualni manijaci, umobolnici opasni po sredinu u kojoj žive i politički uznici.
Od uhićenja, suđenja, ulazne karantene i dolaska na IV. odjel na kojem ću robijati bio sam u nekom čudnom polusvjesnom stanju.
Na IV. odjelu u zatvorskoj sobi debelih pljesnivih zidova, pretrpanoj zatvorenicima, zatvorenoj teškim sobnim vratima, s prozorom bez stakala s ugrađenom  željeznom rešetkom, bio sam zasužnjen tijelom ali ne i duhom. U dugim zatvorskim noćima u mislima sam pretresao svaki trenutak proživljenoga dana prisjećajući se što sam izgovorio i pred kime, u strahu da me je netko cinkao stražaru. U grču sam osluškivao hoću li na hodniku čuti stražarske korake, zveket svežnja ključeva, otključavanje zasuna na vratima moje zatvorske sobe i poziv stražara da pođem s njim u samicu na „preodgoj“ u trajanju od tjedan dana, mjesec ili više mjeseci.
Dok se tijelo grčilo zbog neizvjesnosti i gušilo u smradu neopranih tijela Spasitelj je bio uz mene. U duhu sam bio sjedinjen s Njim. Proživljavao sam Njegovu muku kad je spoznao da će biti razapet, Njegove suze, smrtni znoj koji ga je oblijevao, krv na tijelu i rane na rukama i nogama Njegovim. U Njegovoj muci kad je vapio da ga mimoiđe ta gorka čaša spoznao sam svoju muku, a u njegovom križu svoj križ.
U mislima sam prelistavao događaje iz svoga života, sramio sam se sam pred sobom zbog svojih malih grijeha: laži, nevjere, neispunjenih obećanja, lakovjernosti i glumatanja. Shvatio sam smisao Isusovih riječi, rečenih Njegovim učenicima, a preko njih nama vjernicima: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga,…“ . Skrušeno sam molio Boga da mi oprosti grijehe, a ja sam iskreno oprostio svima koji su prema meni bili nepravedni. Svakodnevne molitve u zatvorskim probdjevenim noćima svih dana, mjeseci i godina, unijele su mir u meni, osjećao sam se neopterećen počinjenim grijesima i učvršćen u vjeri da su moje molitve uslišane.
Tjelesno sam bio zasužnjen a duh mi je bio slobodan, lebdio je slobodno po dragim mi gospićkim prostranstvima i bio uz voljene i drage osobe. U snu i javi doživljavao sam žitna polja na kojima se zrelo zlaćano klasje povijalo pod vjetrom kao valovi na moru. Pričinjalo mi se da čujem šum toga vjetra i osjećam miris zemlje i zreloga žita. Zašto? Vjerojatno je glad bila poticaj tome priviđenju.
Okružen izopačenim prijestupnicima svih razina, dnom ljudske vrste, spas sam našao u osamljenju, pri čemu mi je savjetima pomogao Ivan Maras, zasužnjeni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a). U molitvi sam se u duhu združio s Isusom, nisam doživio susret s Njim, nisam Ga vidio, ali sam osjećao Njegovu prisutnost. Samo zahvaljujući Njemu mimoišle su me brojne opasnosti i ostao sam nepomućenoga razuma. Predao sam se Njemu, a kada jednom postaneš Isusov ostaješ s Njim u neraskidivoj duhovnoj svezi, od folklornog vjernika postao sam Kristov sljedbenik. Vjera me oslobodila straha i glumatanja, spoznao sam da je moje samoljubivo ja isprazno, besadržajno i nemoćno bez Njega, svemoćnoga Stvoritelja.
Po pravilima naše katoličke crkve u stalnom sam grijehu jer se u svemu ne pridržavam crkvenih propisa, posebno se ne mogu opušteno predati molitvi u crkvi pri služenju svete mise, kao kada se sam molim u osami, u tišini. Možda su razlog tome moje dugogodišnje usamljeničke noćne robijaške molitve.
Svi mi ljudi, djeca smo Evina od koje baštinimo urođeni nagon i poriv za samoisticanjem i samodopadnosti, zbog kojega su Adam i Eva spoznali svoju tjelesnu i duhovnu golotinju, što je u Bibliji opisano kao izgon iz raja. Netko više, netko manje obuzdava taj poriv, ali je u svima nama prepoznatljiv, ističemo svoje samodopadno ja, u svojoj sebičnosti potiskujemo Njega, jedinoga Gospodina i Stvoritelja našega.
U Titovoj Jugoslaviji moje ime uresili su ukrasnim nazivima, koji me i sada krase, zbog kojih su osobe bliske meni izvrgnute neugodnostima, a trpe i štetu. To ne želim nikome pa sam se osamio (izolirao), a sa mnom i moja žena. Sa sobom nosim gnjev zbog nakupljene naslage laži, obmane i nevjere, to je jedino što ne mogu nadvladati i čega se ne mogu riješiti. Zbog mojega vjerskog i svjetonazorskoga uvjerenja neki me doživljavaju osobenjakom, čudakom, naivcem i dobrom budalom pogodnom za iskorištavanje. Da moj Gospodin to nije doživio, a doživljava i sada, ozbiljno bih se zapitao je li sa mnom sve u redu. U redu je sa mnom, pokušavam slijediti Njega koji je rekao: “Ja sam put, istina i život”.


gospić
Posljeratna panorama središta Gospića s Gimnazije

Svjedočanstva o Jadovnom

LAŽI O USTAŠKOM LOGORSKOM SUSTAVU GOSPIĆ – VELEBIT – OTOK PAG

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. prosinca 2020. u 9.30 sati

Pišu: Ivan Vukić i mr. sc. Nikola Bićanić, profesor

Već dulje se promiče tvrdnja da je u doba Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Gospiću postojao Ustaški logor za internirane Židove, Srbe, Cigane (tako su nazivani Romi) i ine protivnike, a Jadovno u Velebitu i Slano na Pagu, kao ispostave, trebali su biti mjesta za mnoštvenu likvidaciju. Kako to već biva, uzastopno izrečena laž postaje istina, poglavito kad je napisana i potvrđena potpisom stručnjaka zvučnih titula. Kada se govori i piše o NDH i ovakvim temama redovito se javljaju stručnjaci: Goldstein, Jakovina, Markovina, Klasić, a eto i Davor Kovačić u knjizi GOSPIĆ, Grad, ljudi identitet prilogom Drugi svjetski rat na području Gospića.

Neutemeljena je i zlonamjerna paušalno napisana tvrdnja da je u Gospiću bio ustaški Logor (Logorski sustav Gospić – Velebit – otok Pag) u koji bi bili deportirani Židovi, Srbi, Cigani i drugi s područja NDH, te da bi bili likvidirani u Jadovnom i Slanom, kako to piše gospodin Davor Kovačić. Pogotovo je nerazumno sugerirati da su iz drugih područja države tu dovedeni brojni uhićenici, jer da se cijeli Gospić pretvorio u logor ne bi se u njega moglo smjestiti to silno mnoštvo, a isto tako ni likvidirati ga u Jadovnom i Slanom.

U Jadovnom je bio logor i nitko to ne osporava, Jadovno je crna mrlja u našoj hrvatskoj povijesti. No, da se i planiralo u Jadovnom počiniti te silne zločine, kako se podmeće, to jednostavno nije bilo moguće iz tehničkih razloga, zbog slabe prometne povezanosti, izoliranosti i skučenosti prostora, kamenita tla nepogodna za ukop tolikoga mnoštva, nedovoljna volumena Šaranove jame za izvršenje tih gnusnih zločina i najvažnije zbog prirodnog urođenoga otpora u hrvatskom narodnom biću za svako nasilje, a poglavito za ovakvu bestijalnost. U nepuna dva mjeseca postojanja logora Jadovno trebalo ga je izgraditi i razgraditi i počiniti te silne zločine nada 30, 50, 70 tisuća ljudi kako to pišu pojedini „povjesničari“ oslanjajući se na podatke do kojih su došli neobičnim metodološkim postupkom. Utvrdili su najprije kao istinu nepobitno izvršenje zločina, a potom su prilagođavali izvore, po prokušanoj komunističkoj metodologiji. Zločin nije počinjen, nije dokazan dok nije pronađeno tijelo ili tjelesni ostatci, no tko mari za dokaze, važna je fikcija. Zločina je u vihoru rata bilo, nitko to ne osporava, pa makar da je počinjen  jedan, to je užasno i sramno i za svaku osudu. No, zašto se izgovaraju i pišu ove besmislice, jesu li one plod zlonamjere, neznanja ili …?

U doba Nezavisne Države Hrvatske Gospić se prostirao na području oko dvjestotinjak metara u polumjeru oko katedrale Navještenja Blažene Djevice Marije. Ni taj prostor nije bio u cijelosti izgrađen. Osim parkova Kolakovac i Čardak bilo je još više neizgrađenog zemljišta, okućnica većinom privatnih kuća. Od ove izgrađene gradske jezgre produžavale su ceste prema okolnim selima. Na dijelu tih cesta s obje strane bile su izgrađene privatne kuće s okućnicama i one su razvrstane u gradske ulice.

Tako je prema selima: Smiljanu bila Smiljanska, Pazarištu Pazariška, Budaku Budačka, Bilaju Bilajska, park šumi Jasikovac Jasikovačka ulica, Žabici Žabička, a prema Kaniži Kaniška ulica. Prostor između ovih ulica bilo je neizgrađeno zemljište, oranice i pašnjaci, uglavnom privatno vlasništvo.

Talijani su za obranu Gospića od učestalih četničko partizanskih napada oko uže gradske jezgre izgradili obrambeni prsten, koji su sačinjavale blokade-brklje za preprečivanje ulica sa stražarnicama, zidani i betonski bunkeri, streljački rovovi, te gusto isprepletena na željezne stupove postavljena bodljikava žica s vanjske strane streljačkih rovova. U svim ulicama kojima se ulazilo iz okolnih sela u grad postavljene su blokade. Blokade su bile dobro osigurane i čuvane. Blokade su bile u ulicama: Smiljanskoj, Pazariškoj, Budačkoj, Bilajskoj, Jasikovačkoj, Žabičkoj i Kaniškoj. U Gospić se nije moglo ući ni izići bez propusnice i detaljnoga pregleda.

Sjedište civilne i vojne uprave izmiješalo se prema ratnim prilikama. Partizani su iz smjera Ljubova topovskom i minobacačkom paljbom napadali Gospić, a iz zraka anglosaksonsko zrakoplovstvo.

U zatvoru izgrađenom u doba Austrougarske bili su zatvoreni jugokomunistički i srpski pobunjenici i njihovi simpatizeri, pripadnici 7. partizanske brigade i Gospićani zbog različitih prekršaja, te pripadnici hrvatske vojske, domobrani i ustaše. U zgradi financija u Kaniži bili su smješteni oružnici, a u jednom dijelu bio je zatvor u kojem su bili zatvoreni prekršitelji zakona kao i u gospićkom zatvoru.

Gospođa Jelka Šaban svjedoči da je neke posade srušenih američkih zrakoplova zarobila hrvatska vojska. Na početku Prnjavorske ulice, u kući kod gostionice Kolačević, bila je policijska postaja. U nju su smjestili skupinu od osam zarobljenih američkih zrakoplovaca. Bili su mladi, dobro odjeveni. Posebno je zapazila njihove kožnate jakne podstavljene bijelim janjećim krznom. Slobodno su šetali dvorištem bez policijskog nadzora i nesmetano razgovarali s prolaznicima. Policija im je donosila hranu iz vojne kuhinje. Skupila bi se djeca gledati ih, posebno jednog crnca, kojega su prvi put vidjela u živo. Došao bi i Mile Adžija s gitarom. Bio je stariji od njih. Krasno je pjevao i svirao. Amerikanci su molili da im nešto odsvira. Nije znao engleski već njemački. Nekako su se sporazumjeli malo riječima malo rukama. Otpjevao im je prateći se na gitari na njemačkom ''Für deine Augen blauen'' – ''Za tvoje plave oči''. Veselili su se, pljeskali, grlili ga i ljubili. Dolazio im je Mile pjevati i svirati pet šest dana, sve dok ih nisu otpremili u Zagreb. Kasnije je čula da ih je hrvatska vlast potajno, tajeći to Nijemcima, s ostalim zarobljenim skupnima, izručila saveznicima. Mile je nakon sloma NDH uspio pobjeći u Argentinu, gdje se nesretnim slučajem utopio.

suđenje

Odbijenica za pomilovanje Tome Biljana

Gospodin Tomislav Rukavina, dipl. ing. šumarstva svjedoči da je u gospićkoj gimnaziji likovni odgoj u doba Kraljevine Jugoslavije, tijekom Nezavisne Države Hrvatske, a nakon preokreta i u Titovoj Jugoslaviji predavala Židovka akademska slikarica Scharlotte Rozenstock. Živjela je slobodno, slikala je i svoje slike dobro bez smetnje prodavala, uživajući uvažavanje i puno poštovanje svojih sugrađana. Ustaška vlast znala je da je Židovka i nije je dirala i pravila joj neugodnosti. Družila se i s njemačkim časnicima, posebno s časnikom Matzom. Znali su da je Židovka, to im nije smetalo, a časnik Matz gotovo je svaku noć s njom i susjedima iz Budačke ulice karto. Po izjavi svjedoka iz kartaškog društva opskrbljivao ju je i cigaretama, jer je bila strastvena pušačica. Umrla je nakon rata otrovavši se hranom. Pokopana je na gospićkom groblju sv. Marije Magdalene.

Gospođa Ema Rukavina svjedoči da je u Gospiću djelovao prijeki vojni sud. Sudilo se zarobljenim partizanima radi terorizma, pripadnicima 7. partizanske brigade koja je djelovala u Gospiću radi špijunaže, te domobranskim i ustaškim časnicima radi izdaje, suradnje s partizanima. Raspravu je vodio časnik Cibić, a domobranski časnici bili su odvjetnici okrivljenih, koje su vrlo dobro branili. Na jednoj raspravi sudilo se skupini okrivljenih, među njima domobranskom satniku Hedljeviću rodom iz Krka, ustaškom časniku, ne sjeća mu se imena, rodom iz Bakra, koji su nosili časničku odoru s koje su skinute oznake čina. Nakon izvrsnih obrana sa strane odvjetnika-domobranskih časnika, okrivljeni su dali svoju završnu riječ. Sud je osudio ustaškog i domobranskog časnika, te tri pripadnika 7. partizanske brigade na smrtnu kaznu, a ostale na vremenske kazne.

Gospodin Milan Grospić, doktor veterine svjedoči da su u Gospiću u Žabičkoj ulici dvojica ustaša Frković iz Ličkog Novog i Pavletić iz Ličkog Osika ubili iz koristoljublja dvije starice, Srpkinje, sestre Lemaić. Uhićeni su i osuđeni na smrt vješanjem. Na gospićkoj tržnici, koju Gospićani zovu placa,trebali su biti obješeni. Vješala su bila postavljena, a oni privedeni iz gospićkog zatvora. Njihova se postrojba pobunila i da se spriječi nemir vraćeni su natrag u zatvor gdje su obješeni. Nekoliko dana bili su izloženi na Logorištu (u ratu zrakoplovno uzletište) u Smiljanskoj ulici, kao opomena puku, što će se dogoditi svakom tko prekrši zakon.

Posebno je tragična sudbina Tome Biljana za kojega je sačuvana obimna arhivna građa. Tomo Biljan rodio se u Gornjem Kosinju. Živio je u Gospiću. Po zanimanju je bio tipografski radnik. Bolovao je od tuberkuloze pluća, od koje su u to doba obolijevali radnici njegovog zvanja. Godine 1932. zbog svog domoljublja bio je uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu. U zatvoru se upoznao i sprijateljio s brojnim hrvatskim političkim uznicima. Nakon izlaska s robije nije mogao naći posao. Velikosrpska vlast ga je proganjala, pa 1939. pristupa ustaškom pokretu, koji je zastupao ideju da se Hrvatska samo oružanom borbom može osamostaliti i osloboditi velikosrpskog despotizma. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske 1941. i jedan dio 1942. godine obnaša dužnost dogradonačelnika grada Zagreba. Gradonačelnik (načelnik grada) bio je Ivan Werner, s kojim se nije slagao. Zahvalio se na dužnosti dogradonačelnika 1942. godine. Zbog pomoći mnogim osumnjičenim, uhićenim i optuženima i sam je postao sumnjiv. Bio je uhićen i dva dana zatvoren. Obnašao je dužnost savezničara Saveza grafičkih radnika, organizirao je prehranu u gradu Zagrebu i bio je predstojnik odbora za izgradnju radničkih stanova. Oženio se Ljerkom Popović za koju sam kaže da je znao da su ona i njena rodbina bili pripadnici partizanskog pokreta.

Po njegovom iskazu pomogao je u Novoj Gradiški Ivanu Ražiću i obitelji Milana Tomića i Zvonka Lucića. Ivan Ražić bio je šef sekcije u Novoj Gradiški, jedna partizanska brigada nosila je ime Milan Tomić, a Zvonko Lucić bio je major OZN-e. U Kosinju je pomogao i zaštitio osumnjičene Maricu Špoljarić, Pepu Pleša, srpkinju Milku Bjelobrk, te srpske obitelji Trive Bobića i Mane Pavlovića. Đuru Špoljarića i njegovu obitelj štitio je za sve vrijeme rata. Đuro Špoljarić je iza rata bio glavni sekretar radničkih sindikata u Beogradu. U svom stanu u Zagrebu 1941. i 1942. sklanjao je sumnjivce, kojima je prijetilo uhićenje. Prisjeća se tako obitelji Glezinger Neuman i Vajić. Po izjavama zaštitio je od uhićenja: Brunu Kossi, Zlatka Pišl, Rudolfa Forajta, Ljerku Dujmić, Dragu Mimu Stein, Tomu Stein, Emila Hahn, Elzu Hadžiosmanović i Josipa Jurkovića. Po prezimenima je uočljivo da je većina židovske narodnosti.

biljan
Posljednja želja Tome Biljana prije izvršenja smrtne kazne

No, ništa mu to nije pomoglo. Iz spisa je vidljivo kako je partizanska vlast grčevito tražila svjedoke, koji će ga optužiti. Našli su ih. Osim ispraznih riječi niti jednog dokaza o Biljanovoj krivnji nema. Brojni svjedoci obrane dali su čvrste dokaze da je Tomo Biljan spasio njih osobno i mnoge druge. Zatvorska kazna na koju je bio osuđen zamijenjena je smrtnom kaznom. Okružni narodni sud u Gospiću odbija molbu za pomilovanje. Član sudskog vijeća Maksim Dragosavac kao izvjestitelj iznosi svoje mišljenje:
''Dragosavac Maksim glasuje da se dade mišljenje da se molba za pomilovanje ne uvaži obzirom što iako se je optuženi zauzeo za pojedince učinio je to radi ličnih protuusluga znancima i prijateljima, a ne iz ideoloških razloga, te ove usluge ne mogu biti protuteža vrlo teškim krivičnim djelima počinitelja kao i teškim posljedicama istih koja je počinio kao funkcionar ustaških vlasti''.

S ovakvim izvješćem suglasni su Ivo Ferri, predsjednik Suda, Engelsfeld Milan, član Vijeća, Mrčić Živko, tajnik Suda i Delač Filip, zamjenik javnog tužioca. Jednoglasno su donijeli zaključak da se molba za pomilovanje ne preporuči Prezidijumu Narodne Skupštine FNRJ. Tomo Biljan upoznat je o svojoj smrtnoj presudi 26. X. 1946. o čemu je napisan ZAPISNIK iz kojeg je razvidno da je partizanska vlast nakon preokreta u Gospiću osnovala LOGOR GOSPIĆ. Gotovo cijeli grad pretvorili su u logor. Tomo Biljan strijeljan je 27. listopada 1946. u 5 sati na jednom od brojnih stratišta u Gospiću ili njegovoj okolici (najvjerojatnije na stratištu i skupnom grobištu ispred katoličkoga groblja u Gospiću).

Nakon zauzimanja Gospića pomahnitali partizani su dva dana ubijali bez suda i prava na obranu muškarce starije od 16 godina. Ubijali su i mlađe dječake, djevojke i žene. Nakon ova herodovska dva dana ubijali su u dva navrata u praskozorje i suton skupine od 20 do 25 mučenika. Ubijali su u dvorištu kaznionice, ispred groblja sv. Marije Magdalene, na Logorištu, u Jasikovcu, Imovini, Divoselu, Širokoj Kuli, Korenici, Udbini i mnogim mjestima koja neće biti otkrivena. U svojoj pomahnitalosti osnovali su transportno poduzeće za prijevoz ubijenih na brojna znana i neznana grobišta i prijevoz poluživih na znana i neznana stratišta i grobišta. O ovom su napisana brojna svjedočenja objavljena među inim i u knjizi Ivana Vukića Lika i Podgorje na braniku Doma i Naroda.

Nema dokaza i svjedočenja da bi se takvi mnoštveni zločini događali u doba Nezavisne Države Hrvatske. Nigdje u Gospiću nije postojao Logor za deportirane Židove, Srbe, Cigane i ine protivnike NDH. Zločina je bilo nitko to ne negira, pa makar da je bio jedan, to je neljudski, užasno i sramno i za svaku osudu. Određene skupine, za upokoravanje Hrvata i kao svoj način života, neprekidno ističu postojanje ustaških logora Jadovno, Slano, Jasenovac, a eto sada i Logorskog sustava Gospić – Velebit – otok Pag. Svoju egzistenciju temelje na tome, te smišljenim provokacijama izazivaju reakciju, nema pravoga odgovora da ih se ušutka i tako tome ludilu nikada kraja.

Znaju povjesničari i ini, a prešućuju, da je Nezavisna Država Hrvatska država nastala u ratu, država ograničenoga suvereniteta, podijeljena u dvije interesne zone talijansku i njemačku, potpisnica nametnutih Rimskih ugovora i rasnih zakona, zbog čega je došlo do protimbi i razilaženja u vladi NDH, Hrvatskoj vojnici, policiji i hrvatskom puku. U svim sustavima u kojima su Hrvati živjeli vjekovna težnja za svojom državom proglašavana je zločinom. Tako je NDH proglašena zločinačka tvorevina kao i sve iz doba NDH, a takvom i Republiku Hrvatsku protivnici drže i sada. Događanja u stvaranju Republike Hrvatske repriza su događanja iz doba NDH. Da smo u Domovinskom ratu bili poraženi doživjeli bi strahotniji pokolj nego nakon sloma NDH i progon neviđenih razmjera.

Istina je najbolja braniteljica od svih zloća, laži i podmetačina. Dovoljno je usporediti podatke zadnjeg popisa stanovnika u doba Kraljevine Jugoslavije i prvoga popisa u Titovoj Jugoslaviji. Gdje je nestao, gospodo povjesničari, više od milijun katolika, a znamo da su u obje neprirodne državne tvorevine katolici bili većinom Hrvati. Zar vas nije sram zbog ne činjenja, zbog nagodbenjaštva, za mrvice sa stola moćnika koje dobivate za mizernu plaću. Molim revne čuvare „divljih“ Hrvata da mi objasne kako to da Hrvati u svojoj državi nemaju prijepora ni protimbi s pripadnicima brojnih manjina: mađarskom, njemačkom, talijanskom, češkom, slovačkom, rusinskom, albanskom, makedonskom, slovenskom, bošnjačkom i inima, već samo s jednom koju neću imenovati da me ne optuže za govor mržnje i nacionalizam. Od doba Károly Khuen-Hédervárya do danas ucjenjuju nas svojim tobožnjim osjećajem ugroženosti! Do kada, gdje je kraj tome ludilu?

Ipak ću se očitovati tko su ti „ugroženi“, to su hrvatski Srbi koje iskorištavaju njihovi politički čelnici zadojeni svetosavljem i snom o velikoj Srbiji, koja će ostati nedosanjani san. Ne mogu više tobože ugroženi hrvatski Srbi od Budimpešte, Beča, Venecije i Beograda dodvoravanjem i ucjenama ishoditi povlastice na račun Hrvata, nema više Vlaških statuta ("Statuta Valachorum") i više ih nikada novih neće biti. Odumire i jugoslavenština, to pogubni hrvatsko ludilo, koje su lukavo „ugroženi“ Srbi koristili za svoje probitke. Hrvatski Srbi moraju shvatiti da u pravima, dužnostima i obvezama moraju i trebaju biti, kao politički Hrvati, a ne kao etnički Srbi, izjednačeni s Hrvatima. Što prije to shvate bit će bolje njima, nama Hrvatima i svim inim građanima koji žive i osjećaju Hrvatsku svojom domovinom. U svojim privatnim kućama i udruženjima neka slobodno ističu i gaje svoju etničku srpsku pripadnost, a u javnom i građanskom životu moraju biti politički Hrvati, kao što su u SAD-u Amerikanci, u Kanadi Kanađani, u Australiji Australci i Novom Zelandu Zelanđani, ništa manje ni više!!

Dodatne napomene mr. sc. Nikole Bićanića, profesora:

- Iako sam u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio dijete (rodio sam se u Gospiću 21. ožujka 1934.), dobro se sjećam događaja koji su se zbili u ono vrijeme, i nekih detalja, i sitnijih pojedinosti, koje su odraslima i od mene starijima ostale zamagljene zbog njihove pozornosti usmjerene na događaje koji su po njihovoj prosudbi bili krupniji i važniji. Možda su bili u pravu ti od mene stariji, kažem možda, iako vjerujem da cjelinu izgrađuju i njeni detalji i sve njezine pojedinosti.

Ondašnji je Gospić bio naselje stisnuto na nekih manje od petsto četvornih metara i sastavljeno od sedam ulica, koje su vodile u pojedina okolna sela. U tim ulicama bile su uglavnom privatne prizemne kuće, međusobno razmaknute vrtovima, oranicama i ledinama po kojima smo se mi djeca igrali, kao napr., na Banovki gdje se iz Kaniške ulazi u današnju Ulicu kneza Jerka Rukavine, po kojoj su danas privatne kuće, a po kojoj smo se nekad „prasičali”, igrali se skrivanja i lovanja, a zimi i sanjkali smo se  i skijali...

Kad su Talijani došli u Gospić utvrdili su ga neprohodnom bodljikavom žicom i snažnim betonskim bunkerima, a na ulazima u grad u svakoj su ulici postavili blokade s rampom, kroz koju se moglo proći samo s propusnicom. Ti su se talijanski bunkeri zadržali i nekoliko godina poslije rata, kao i onaj snažni prostrani bunker nad rijekom Novčicom iza moga vrta. Blokade su bile raspoređene po svim ondašnjim gospićkim ulicama:
1. u Bilajskoj ulici na Alarovom brdu, gdje u Bilajsku ulazi Ulica IX. gardijske brigade „Vukovi” i gdje velika spomen-ploča svjedoči o pogibiji hrvatskih dragovoljaca, koji su život dali u krvavoj i za Gospić presudnoj bitci u Domovinskom ratu u rujnu godine 1991. među kojima je i žrtva nevinog Vlade Alara, koga su četnički nadahnuti susjedi masakrirali;
2. u Budačkoj ulici stotinjak metara u pravcu Ličkog Osika dalje od zgrade ondašnjega šumarijskog Biljevišta, u kojoj je danas gradska uprava i sjedište gospićkog gradonačelnika;
3. u Jasikovačkoj ulici dvjestotinjak metara prije pravoslavnog groblja i kuće soboslikara starog Ivana Ostermana koji je u lipnju godine 1945. u svojoj 69. godini zaražen tifusom umro u partizanskom zatvoru u Gospiću. Na Veliki četvrtak prije podne godine 1942. smo ja i moj prijatelj iz susjedstva Mate Bašić-Bićin vidjeli na žici kod ove blokade pravo groblje partizana pokošenih u njihovom noćnom jurišu na Gospić, u jurišu za koji smo nas dva dječaka od osam godina jedan drugom rekli da je bio lud partizanski zapovjednik koji je svojim polunaoružanim borcima bombašima zapovjedio da jurišaju na gospićku neprobojnu utvrdu. Kasnije sam međutim, shvatio da je to naše dječje zaključivanje bilo krivo, jer je i taj, zbog osvajačkog neuspjeha popraćenog velikim žrtvama reklo bi se nepravedan i nedozvoljen napad, sa stajališta partizanske promidžbe, da je napadnuto i „gospićko ustaško gnijezdo“, usprkos velikim žrtvama, bio i te kako planski proračunan i ideološki i politički vrlo opravdan;
4. u Kaniškoj ulici uz kuću br. 91, u kojoj je danas trgovina „Zagi“, pa su izvan blokadom osiguranog gospićkog gradskog središta ostale bolnica i vojarna. Poslije talijanske kapitulacije hrvatska vlast je blokadu u Kaniškoj ulici pomakla nekoliko stotina metara prema Kaniži kod bolnice, gdje je dočekala kraj rata pod zapovjedništvom pripadnika pričuvne tzv. Obrambene bojne starog Gabre Šikića, kog su partizani s grupom drugih na smrt osuđenih predali na smaknuće pravoslavcima iz obližnjeg ustaničkog sela Divosela, koji su ih na Vedrom polju u Jasikovcu na domak Divosela pod konac lipnja 1945. rastrgali, jurišajući na njih rogljama;
5. na ondašnjem kraju Pazariške ulice, kod Pajtlove kuće u Pazariškoj br. 41 i ondašnje talijanske vojarne, u kojoj je poslije rata bila vojarna JNA, pred kojom je nenamjerno stražar Albanac s Kosova ustrijelio Engleza, koji je radi popravka kvara na autu krivo shvatio uputu za adresu ondašnjega poduzeća „Mehanika“ u Smiljanskoj ulici, pa zabunom krenuo u prvu do Smiljanske i njoj usporednu Pazarišku ulicu;
6. u Smiljanskoj ulici kod kuće Papešovih kbr. 45, prvoj kući poslije poduzeća „Meting”-  današnjeg poduzeća Lika ceste, što je bilo na ondašnjem kraju Smiljanske ulice;
7. u Žabičkoj ulici na današnjem početku Žabičke ulice kod kuće Josipa Asića i današnjega dječjega vrtića.

Za razliku od vremena poslije NDH i Drugog svjetskog rata, u endehazijskim danima u Gospiću su bila svega dva zatvora i neusporedivo manje se ubijalo. Od endehazijskih zatvora jedan je bio tzv. Kaznionica, podignuta u parku Kolakovcu u gospićkom središtu još u staroj Austrougarskoj monarhiji, a drugi je bio posebni vojnički pritvor u manjem dijelu Financijske zgrade na Tratini u Kaniži. U te zatvore dospijevale su osobe koje su se suprotstavljale državnim zakonima. Drugih zatvora, ni logora do godine 1945. i dolaska partizana u Gospiću nije bilo. Koliko ja pamtim, a u pamćenju se ne varam, državna se vlast u Drugom svjetskom ratu u Gospiću nije prema Židovima odnosila kako to kao tobožnju istinu uporno ponavlja protuhrvatska promidžba, kojoj je, napr., nepoznato da je među Židovima dovedenim u endehazijskim danima u Gospić bio i mladić koji je čistio gospićke ulice zajedno sa slobodnim domaćim gospićkim mladićima i djevojkama, među kojima je bio i nekako omiljen, pa je znao s njima biti i na korzu, i na ples je u ondašnji Ustaški dom u Gospiću dolazio, kao što se nigdje ne spominje da je u cijelo vrijeme NDH u gospićkoj gimnaziji kao profesorica likovne umjetnosti, mi smo govorili profesorica crtanja, nesmetano radila Židovka Scharlotta Rozenstock, koja je i meni školske godine 1944/45. u prvom razredu gimnazije u Gospiću predavala crtanje. Sjećam se zgode koja se s dotičnom profesoricom dogodila. U mom I. b razredu gimnazije u zgradi u kojoj je danas Odjel za nastavničke studije u Gospiću Zadarskog sveučilišta, u Ulici dr. Ante Starčevića, u prvoj prostoriji na lijevoj strani u prizemlju, jednog dana je na satu crtanja profesorica, koju smo zvali Rozenštokovica izazvana nepodopštinom mog kolegu Petra Fajdetića lupila lenjirom po glavi i uspostavila mir u razredu, i tako nas upozorila na dužnu disciplinu. To je bilo u listopadu godine 1944., dakle, još u vrijeme NDH, u kojoj je profesorica Scharlotta Rozenstock od početka te države predavala crtanje, iako je bila Židovka. Kad je poslije rata umrla, čini mi se godine 1946., pokopana je u gospićkom katoličkom groblju.

Za razliku od vremena Nezavisne Države Hrvatske, barem što se Gospića tiče, kad su u travnju 1945. pod firmom „antifašizma” svanuli dani tzv. slobode u Gospiću se dogodio sudnji dan, jedinstven u gospićkoj povijesti. Nestašica zatvora u Gospiću je dolaskom partizana obilato popunjena, te je dvama prethodnim zatvorima dodano još više od sedam zatvora: u zgradi nekadašnje žandarmerije u današnjoj Ulici dr. Ante Starčevića (preuređenoj u današnji đačko-studentski dom), u zgradi u kojoj je danas Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije, zatim uz nju u susjednim zgradama gospodarskog oglednog dobra Podružnice, te u privatnim kućama: Stankovićevoj katnici na Čardaku gdje je počinjala ondašnja Žabička ulica, u rodnoj kući dr. vet. med. Ante Rukavine u Budačkoj ulici kod gimnazije i u podrumu u kući gostioničara Tomice Kolačevića u ondašnjoj Prnjavorskoj ulici, današnjoj Ulici popa Marka Mesića br. 9., u Maksimovićevim štalama i … A da je logor u Gospiću uistinu postojao, ne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kad u Gospiću nikakvoga logora nije bilo, nego u vremenu poslije Drugog svjetskog rata, kad je, zapravo, cio Gospić pod partizanskom vlasti bio logor, dokazuje i grupa zarobljenih njemačkih vojnika koji su nekoliko godina poslije rata zadržani zatočeni u Gospiću, i oni među njima stolari koji su bez naknade radili u ondašnjem Građevinskom poduzeću u Gospiću, što mogu potvrditi još živi neki moji susjedi.

Sjećam se da je u ustaškom prijekom sudu u Gospiću sudac bio pravnik Vinko Cibić, koji je bio unovačen u Zagrebu kao zrakoplovac u činu ustaškog poručnika. Partizani su njega, Dubrovčanina Mira Novaka, domobranskoga poručnika s civilima Milanom Rukavinom, Milanom Asićem, pekarom iz Kaniže strijeljali 4/5. travnja 1945. i tijela su im bacili uz rijeku Bogdanicu gdje su i pokopana. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća ekshumirani su i pokopani u gospićkom katoličkom groblju.

Također se sjećam da je u ratu ustaški prijeki sud osudio na smrt ustaškog časnika Stjepana Topića i strijeljali su ga uz brdo Oštra, s ovu stranu Oštre, koja je prema Gospiću. Bio je visok, sjećam ga se iz Sušaka, gdje je moja obitelj 1940. živjela. Moj otac radio je u tamošnjem Šumskom gospodarstvu, a tamo smo upoznali i Topićevu majku.




gradiškaSamice u Staroj Gradišci, snimio 2008. Ivan Vukić

Svjedok vremena

OSVRT NA PROŠLOST I SADAŠNJOST

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. studenoga 2020. u 20.15 sati

Piše: Ivan Vukić

Kupalište Dolina na rijeci Novčici, koja protječe kroz Gospić, bilo je nakon Drugoga svjetskog rata sastajalište Klape s Doline, mladeži iz Žabičke, Jasikovačke i Bilajske ulice na koje je dolazio i mladić Ključarić zvani Džmara. Bio je stariji od nas, izrazito tamnoput, koščat, mršav i vrlo visok. Volio se šaliti i priređivati kojekakve nepodopštine, svojom pojavom i ponašanjem bio je pravo spadalo.

U to doba stariji su bježali preko granice na Zapad i on je pokušao, dospio je u zatvor radi bijega ili nečega drugog. Kada je izišao iz zatvora ponovno se odlučio na bijeg i uspio je. Dospio je u SAD, pričalo se da radi u policiji, te da je postao uspješni šerif u nekom njihovom gradu. Pobjeći u Ameriku bio je u to doba san svih nas, a njegov bijeg i uspjeh zagolicao je našu maštu, vidjeli smo sebe u toj čudesnoj Americi u kojoj ćemo dosanjati svoj san.

Kada sam kasnije iz političkih razloga zatvoren i dospio u zloglasnu Staru Gradišku, stariji robijaši kada su saznali da sam iz Gospića, pričali su mi o Ključariću koji je izluđivao stražare svojim neposluhom, zbog čega su ga izolirali zatvaranjem u zloglasne samice. Stara Gradiška je bila zatvor za kriminalce, višestruke povratnike, za umobolnike opasne po okolinu i za političke zatvorenike uglavnom Hrvate i Šiptare (Shqiptare), danas Kosovare.

U sebi sam se divio Ključarićevoj smionosti, a i ludosti. Za mojega tamnovanja takva smionost bila je nezamisliva. Ako se netko ne bi mogao sustegnuti završio je na Havajima, kako smo zvali zgradu u kojoj su bile samice i zloglasna mračnjača, samica bez prozora u kojoj je bio potpuni mrak, a od namještaja bila je samo kibla, limena kanta u koju se vršila nužda. Sužanj je u mraku izgubio pojam o dobu i prostoru, često bi nuždu vršio kraj kible, sjedio i ležao na betonskom podu, u svojem izmetu i izmetu nesretnika koji je tu prije boravio.

U samicama se robijaše premlaćivanjem prevaspitalo (preodgajalo). Posebno je bilo teško zimi, samice su bile vlažne, bez grijanja, zidovi obloženi debelim slojem inja, a na prozorima bez stakala bile su zabijene daske. Drveni ležaj lancima je bio učvršćen uza zid, smio se spustiti tek kada je dežurni stražar najavio doba počinka. Sužanj je morao od ustajanja do počinka stajati ili hodati. Stražar bi povremeno provirivao kroz špijunku na vratima i provjeravao drži li se zatvorenik kućnoga reda, a ako bi bio zatečen da sjedi ili leži na podu slijedio je preodgoj pendrekom, nerijetko udarcima šakama i nogama, ovisno o naravi i trenutnog raspoloženja stražara.

Zatvaranje u samicu u trajanju od godine dana tzv. izolaciju, dosuđivao je sud, a na kraću dob vaspitač (odgojitelj) i upravitelj zatvora. Među zatvorenicima bilo je cinkera, dno ljudske izopačenosti. Cinkeri su za različite povlastice nadzirali zatvorenike, posebice političke robijaše i podnosili prijave stražarima. O kvaliteti dojave ovisila je veličina nagrade. Robijaši su bili razvrstavani u grupe A, B, i C o čemu je odlučivao prevaspitač (odgojitelj).
- Grupa A, imala je pravo prebivanja u dnevnom boravku koji je bio grijan, u kojemu se mogla gledati TV Beograd, dobivanje težih paketa od kuće i pisanje i dobivanje dužih pisama od žene ili roditelja (ne znam koliko).
- Grupi B bio je omogućen pristup u dnevni boravak, gledanje televizije i dobivanje lakših paketa i kraćih pisama od žene ili roditelja od onih iz grupe A.
- Grupi C nije bio dozvoljen ulaz u dnevni boravak, mogli su mjesečno dobiti paket od 3.300 grama bez masnoće i pisati i dobivati pismo od žene ili roditelja najviše od 18 redaka.

Ja sam razvrstan u grupu C, u šest godina dva do tri puta kratko bih bio razvrstan u grupu B. Kako nisam preko stražara tražio prijavak kod prevaspitača (odgojitelja), te ne bih prihvatio tako ponuđenu suradnju i potvrdio da su mjere prevaspitanja (preodgoja) djelovale, vraćan sam u grupu C.

Spavaonice robijaša nisu bile zagrijavane, pa sam se nauživao hladnoće zbog čega danas trpim jaku kostobolju, vjernu pratiteljicu, koja me podsjeća na robijaške dane, na Staru Gradišku i na poziv na molitvu s minareta u Bosanskoj Gradiški.

gradiškaOgrada robijašnice u Staroj Gradišci

Nažalost, i među političkim robijašima bilo je cinkera što nas je navodilo na krajnju opreznost, povlačili smo se u sebe, u svijet šutnje, na motrenje što se zbiva oko nas i govora samo onog najnužnijeg, što nije bilo opasno. To me poučio Ivan Maras, rođen u Otočcu, trgovački zanat izučio je u Gospiću, preselio se u Novsku gdje se oženio. Tijekom rata služio je u samovoznoj bojni čija je zadaća bila štititi željezničku prugu od partizanskih diverzija. Nakon sloma NDH osuđen je na smrtnu kaznu, koja je preinačena u doživotnu, a potom na 25 godina strogoga zatvora. Ležali smo jedan do drugog, tiho mi je, jedva čujno šaptao: „Gledaj i šuti, za godinu dana razvit će ti se čulo, osjetit ćeš unaprijed tko ti s kakvim nakanama prilazi.“ Upozoravao me na neke moje nepromišljenosti i propuste glede kućnoga reda, spasio me od kazne, bio je moj anđeo čuvar. Riječima ne mogu izraziti svoju zahvalnost i neizmjerno poštovanje prema tome divnom Ličaninu golemoga stasa, a janjeće ćudi.

U Staroj Gradiški susreo sam i gospićkoga znanca Miću Fadljevića zvanog Ćokac, koji je bio negativna svojevrsna legenda Gospića. Bio je u sukobu sa zakonom, no, pripisivali su mu krađe i ostala kriminalna djela koja nije počinio, ali milicija i sud su potvrđivali svoju uspješnost njegovim uhićenjem i osudom za te nedokazane prekršaje. Znao je da sam ja politički zatvorenik, poznanik iz Gospića, povjerio mi je zbog čega je zatvoren.

Kao beskućnik u Zagrebu prenoćište je našao na tavanu kuće do zatvora u Petrinjskoj. Jedne noći probudila ga je buka i vika milicije koja je progonila nekog čovjeka. Uhvatili su ga i uz silne batine ispitivali. Zaključio je po riječima milicije da se radi o političkom osuđeniku koji je u bijegu. Batinali su ga do smrti. Nakon ubojstva ručnim svjetiljkama su osvjetljivali tavan, nešto su tražili. Zamijetili su njega, uhitili ga i zaprijetili da će i on biti ubijen ako se usudi nekome ispričati što se dogodilo. Dopremili su ga u Staru Gradišku, strahuje za svoj život, pa ako nastrada neka znam što mu se dogodilo i neka ispričam kada za to dođe doba. Bio sam u nedoumici govori li istinu ili je provokator koji mi želi namjestiti zamku, jer je gospićka UDBA i nakon mojega suđenja tragala za političkom organizacijom u Gospiću, za koju su vjerovali da sam ju organizirao, a oni je nisu otkrili.

Po mome držanju Mićo je zaključio da mu ne vjerujem, rekao je da je on na mome mjestu ni on ne bi vjerovao, ali ću se ja ipak uvjeriti da govori istinu. Kako je iznenada došao na IV. odjel na kojemu sam robovao, tako je i otišao, a ja i danas ne znam je li govorio istinu, te što se s njime kasnije dogodilo.
Jedne nedjelje, za skupne nedjeljne šetnje, pozvan sam na kazneni raport, kojemu je prethodio žestok verbalni sukob između mene i stražara u doba posjeta mojega oca. Eto, dogodi se da uz sve mjere opreza izgubi se nadzor nad osobnim postupcima, uđe se u nepotrebnu prepirku iz koje možeš izići samo kao gubitnik. Očekivao sam izolaciju, zatvaranje u samicu. Preko mjesec dana mučili su me neizvjesnošću, pa eto i taj čas je došao. Dok sam čekao prijavak čuo sam što govori skupina civila, vjerojatno udbaša, upravitelju zatvora. Strogo su mu rekli da im je dosta ovoga sranja, ako do početka zime ne uvedu centralno grijanje u zatvor, zatvorit će zatvor. Zbog Stare Gradiške izloženi su pritiscima Zapada, posebice SAD-a. Neće trpjeti više ta sranja.

Kada sam ušao u sobu za raporte (prijavak) u sobi je pred prozorom stajao visok čovjek, gledao je van na robijaše u šetnji. Pozdravio sam: „Osuđenik matični broj 556 javlja se na kazneni raport“. Čovjek pred prozorom i dalje je mirno stajao okrenut meni leđima. Mislio sam da me nije čuo pa sam glasnije, gotovo vičući prijavio raport (prijavak). Okrenuo se, mrko me pogledao i zaurlao: „P…a ti materina, što radiš, koliko misliš da života imaš, imaš ženu, dijete i roditelje, što ne misliš na njih. Zadnju godinu robijaš. Za koga radiš“? Odgovorio sam da ne radim za nikoga, nikome ništa nisam nažao napravio, živim po kućnom redu, u duhu odsutan od ove zbilje jer bih poludio, ako već nisam. Poštujem svakoga bez obzira na vjersku, političku i nacionalnu pripadnost, a ako je zločin osjećati se Hrvatom onda sam ja zločinac. Zaurlao je da je i on Hrvat i ne osjeća se u ničemu uskraćen. Odgovorio sam mu da znam što me čeka, pa i ono najgore, te ako hoće neka me barem sasluša, pa radi što mora.

Sjeo je za stol, otvorio moj dosje i prazan papir i rekao mi neka govorim. Ispričao sam mu pod kakvim uvjetima žive zatvorenici, posebice politički. Zapisao je što sam rekao i priopćio da je došao iz Zagreba izvidjeti zašto sam se posvađao sa stražarom i u istinitost navoda iz žalbe mojih roditelja. Ustao je, hladno me pogledao i rekao: „Marš van“.

Tu noć i iduće dane nisam spavao, očekivao sam samicu i sva mučenja koja moram podnijeti. Prošlo je više od mjesec dana kada je u moju sobu, u kojoj nas je bilo tridesetak, došao odgojitelj (prevaspitač). Predstavio se, rekao je tko je i da je moj prevaspitač (odgojitelj), te kako se nisam potrudio da se upoznamo. To je bio prigovor što se nisam javljao na raport (prijavak), te tako dokazao, u suradnji s njim, da kazna pozitivno djeluje na mene. Naredio mi je da spremim svoje stvari. Rasprostro sam deku po krevetu, iz drvenog kofera na nju stavio žlicu umotanu u novinski papir, komadić kruha kojeg sam čuvao za večeru i smotuljak pisama od žene, napravio zavežljaj i čekao što će mi zapovjediti. Nedugo potom došao je stražar i rekao mi da pođem s njim. Izišli smo iz zatvorske zgrade u kojoj je bio moj IV. odjel i kroz glavna zatvorska vrata u park ispred zatvora. Stražar je išao iza mene i usmjeravao me kuda se trebam kretati govoreći mi: „Naprijed, lijevo, desno“. Što sam mogao pomisliti doli da će me negdje ustrijeliti. U tome smušenom stanju došao sam do odjela Kula, koja je bila izdvojeni zatvor u kojem su robijali zatvorenici raspoređeni na poljoprivredne radove, na istovaru i utovaru robe u brodove i rad na građevini.

Preuzeo me drugi stražar i odveo u sobu u kojoj ću spavati. Rekao mi je da ću raditi u građevinskoj grupi i da ću upute dobiti ujutro na prozivci. Nisam vjerovao sanjam li ili je ovo zbilja. Bila je zbilja i zadnje mjesece robijanja odrobijao sam u Kuli i radio stručni posao u građevinskoj grupi. Oko zatvora Kula bio je visoki ogradni zid na kojemu nije bila postavljena električna žica pod visokim naponom, kao u glavnom zatvoru iz kojega sam izveden. Spavaonice nisu bile zaključavane, iz njih se slobodno moglo izlaziti i kretati se unutar ogradnoga zida. Straža sa psima bila je izvan ogradnoga zida.
U Kuli sam se susreo sa stražarom s kojim sam se bio posvađao. Nije to bio kruti razgovor između stražara i zatvorenika. Pokazao je ljudsku stranu svojega karaktera. Prigovorio mi je što se žalim na uvjete života u zatvoru, pa mi potom ispričao kakav je bio život zatvorenika nakon Drugoga svjetskog rata, posebice u Logoru Jasenovac u kojemu nijedan zatvorenik nije preživio. Ne znam što ga je navelo da mi sve to kaže, da otkrije čovječnost u sebi koja mu je zbog zločinačkoga sustava bila potisnuta u podsvijest. Spomenuo je da je kozaračko dijete, bez alata i zanata, vjerovao je partiji, spominjao je svoga sina studenta u Zagrebu. Moj sukob i rasplet toga sukoba s njim opisao sam u mojoj knjizi Lika i Podgorje na braniku Doma i Naroda.

Što hrvatska javnost zna o koncentracijskim logorima u Kraljevini Jugoslaviji, Banovini Hrvatskoj i u Crnoj Gori, što zna o kaznionicama u Titovoj Jugoslaviji: Stara Gradiška, Lepoglava, Slavonska Požega, Goli otok, Sveti Grgur, bezbroj tajnih udbaških izmještenih zatvora gdje su uhićenici na zvjerski način mučeni dok ne bi progovorili i što jesu i nisu napravili, a potom bi ih predavali službenim istražiteljima, tko je isušivao Lonjsko i Jelas polja, obnavljao u ratu razrušene luke i brodogradilišta, radio u rudniku Raša, gradio autoput Zagreb-Beograd, željezničku prugu Šamac-Sarajevo, Novi Beograd, Hidroelektranu Lokve, bezbroj tajnih podzemnih atomskih skloništa za krvoloka Josipa Broza i njegove sljedbenike, Titovu vilu na Plitvicama, udbaško odmaralište Hotel Piniju kod Zadra i bezbroj toga drugoga. Radili su to uglavnom hrvatski robijaši i zarobljeni njemački civili i vojnici, mnogi, nažalost, slobodu nisu dočekali. Malo, gotovo ništa o ovome zna hrvatska javnost. O ovom ne govore, nažalost i oni koji su preživjeli mučenja u izmještenim udbaškim zatvorima u kojima ih je UDBA mučenjima i poniženjima prisiljavala da priznaju što im se stavlja na teret, te da potpišu pripremljene lažne izkaze kojima su teretili sebe i druge. Koliko znam samo je moj supatnik Ivan Gabelica pisao o ovim grozomornim udbaškim zatvorima i mučenjima u njima.

Ne znam zašto se žrtve srame ili boje progovoriti i reći istinu. Većina je tek bila iz dječačke dobi stupila u svijet odraslih, bez ikakvoga su iskustva u odnosu s milicijom, istražiteljima i sudom, nisu prošli nikakvu pripremu za ilegalni rad, a većina se nije ilegalcima ni osjećala, nije ni slutila da bi mogli biti uhićeni i osuđeni. Što ih sprječava da svjedoče kako su mučeni, za svaku ruku vezali su im lisice pa razapinjali vješajući ih na klinove učvršćene u zid, a nogama nisu mogli doseći pod. Cigaretama su im spaljivali potkoljenice i zapešća, dok se ne bi onesvijestili od bola, pa nakon osvješćivanja mučenje nastavili. Zašto ne svjedoče da su ih vezali za dasku da nisu mogli pomicati glavu i tijelo, ugurali im lijevak u usta i nalijevali vodom, a kad više ne bi mogli piti gušili bi se, zašto ne svjedoče o bestijalnostima kojima su bili izvrgnuti? Zar je sramota svjedočiti da su pod mukama priznali ono što jesu i nisu počinili. Kao žrtve, kako mogu trpjeti laži izrečene u Saboru, kada partijski jurišnici besramno veličaju bivši sustav i žale što nas više nije pobijeno, kada genocid nad Hrvatima u istočnoj Lici slave kao veličanstven antifašistički ustanak, kada im je oslobodilačka Oluja zločin, a crvena petokraka pod kojom se ubijalo u ratu, poraću i oslobodilačkom Domovinskom ratu simbol slobode, kada im je povijesni hrvatski grb s početnim bijelim poljem ustaški, a isti takav grb bio je sastavni dio grba Socijalističke Hrvatske. Kada se oni tako ponašaju što možemo očekivati od nadležnih institucija kojima je povijesno istraživanje zadaća, a poglavito od državnih povjesničara: Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Hrvoja Klasića i drugih.

U krvavom osloboditeljskom Domovinskom ratu izvojštili smo pobjedu i dosanjali san o slobodnoj Hrvatskoj, a onda tiho, postupno i ustrajno ugasili su osloboditeljski stvaralački zanos. Oni bivši izmigoljili su iz skloništa, preuzeli upravljanje državom, a nositelje pobjede otjerali u mirovinu, prepustili ih kafićima i životnom ništavilu.
Sustavno se širi beznađe i negativističko ozračje, promiče se mišljenje da u Hrvatskoj ništa ne valja, da je sve trulo i da se država raspada. Namjerno u „školi za život“ promiče se visoko obrazovanje uglavnom neproizvodnih zanimanja za koja nema zaposlenja, a zanemarene su stručne škole koje školuju proizvodna zanimanja kojih nedostaje na tržištu rada, nažalost,  neke takve škole gotovo su ugašene. Stručni radnici otišli su raditi na Zapad gdje je bolja zarada, sigurniji i uljuđeniji život, a nove stručne radnike ne školujemo i sada na opustjelo domaće tržište rada uvozimo radnike upitne stručnosti iz zemalja siromašnijih od nas, a plaćamo ih skuplje nego smo plaćali svoje. Ovo zlo nije se dogodilo samo od sebe, provodi se smišljeno s nakanom rastakanja Hrvatske. Smišljeno je uništena industrija koju smo imali, druga nova nije stvarana, sve je usmjereno na turizam, koji je nesiguran, jer bilo kakav poremećaj na svjetskoj razini dovest će do sloma. S poljoprivredom isto je stanje kao s industrijom, štoviše, gore, jer država koja nema svojih proizvoda dostatnih za prehranu vlastitog stanovništva osuđena je na propast.

Eto, nažalost, ima onih koji Hrvatsku ne vole, kojima Hrvatska ne valja i priželjkuju neku drugu Jugoslaviju, novu tamnicu naroda, posebice našega hrvatskoga. Vjerujem u Božju providnost i žilavost hrvatskoga naroda, dokazanu kroz našu burnu povijest, koja će nas uzdržati, opstat ćemo i ostati svoji na svome, kako pjesnik zbori, na svojoj hridi.
gradiška
Zloglasna Kula u Staroj Gradišci


Tragom dokumenata i sjećanja

PROGONJENA HRVATSKA

U Gospiću se i danas teško živi.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. TRAVNJA 2020. U 18 SATI

Ivanka Lilovac
Portret Ivanke Lilovac, i pjesma s druge strane fotografije/Arhiva Ive Vukića, Gospić

Piše: Ivan Vukić

U ruke mi je dospjela fotografija Ivanke Lilovac, ljupke mlade Gospićanke, za koju su mi rekli da su je jugoslavenski partizani strijeljali, jer je bila narodni neprijatelj. Zagolicala me sudbina te nesretne mlade Gospićanke pa sam u istraživanju došao do ishoda njene, a i Hrvatske kobi, od nesretne 1918. godine.

Nakon proglašenja Države SHS 29. listopada 1918., Hrvati su bili izvrgnuti do tada neviđenom nasilju srpskog despotizma, pljački i obespravljenosti. Nasilje nad Hrvatima poprimilo je do tada neviđene razmjere, nastupilo je mračno doba posrbljivanja i pojugoslavenčivanja Hrvata. Hrvatskom seljaštvu i radništvu nametnut je veliki porez i različiti drugi nameti koje nisu mogli plaćati, pa im je plijenjena imovina, a na prosvjed protiv toga nasilja zatvarani su, često i ubijani. Obitelji ubijenih bile su prisiljavane platiti državi vrijednost naboja kojim su žandari izvršili ubojstvo. Preko Jugoslavenskoga sokola, ORIJUNE i četničkih organizacija vršio se progon i odnarođivanje Hrvata. U školama nasilno se učenicima gasila hrvatska samosvijest. Učenici koji bi se suprotstavili izbacivani su iz škole, sa zabranom upisa u druge škole, bilo gdje u državi.

Sve je otpočelo krvavog 5. prosinca 1918. prosinačkim žrtvama, ubojstvom Hrvata izvršenog  na Trgu bana Jelačića. Ubijanja se nastavljaju 1920. ubojstvom pobunjenih seljaka u Velikom Trojstvu, Velikom Grđevcu i Čazmi, poznatog kao Bjelovarske žrtve, 8. veljače 1925. u Stajničkim žrtvama ubijena trojica mještana u Stajnici. U Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. izvršen je atentat na hrvatske zastupnike, a kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. uvodi diktaturu. Ovaj državni teror potaknuo je 7. siječnja 1929. utemeljenje ustaškoga pokreta. Cilj pokreta je bio uspostaviti neovisnu Hrvatsku svim sredstvima, uključujući i oružanu borbu.

No, državni teror nastavljen je nesmanjenom žestinom, pa je 18. veljače 1931. organizirano ubojstvo dr. Milana Šuflaja, umro sutradan 19. veljače, a 7. lipnja 1932. pokušano je ubojstvo dr. Mile Budaka. Na ove zločine odgovoreno je 6./7. rujna 1932. Velebitskim ustankom, puškaranjem po žandarmeriji u Brušanima. Na ovo puškaranje odgovor vlasti i ličkih Srba bio je brutalan. Premlaćivali su i ubijali Hrvate, palili im kuće, zapalili su sela Lipe, Barlete i druga, a na stotine Hrvata osuđeno je na robiju. U hrvatskim selima zabranjeno je iza 21 sat imati upaljeno svjetlo u kući i držati pse, radi lakšeg nadzora i slamanja otpora prema vlastodršcima. Državni teror nastavlja se ubojstvom 3. rujna 1933. dr. Ive Pilara.Na ovakvo bezumno ponašanje Kraljevine Jugoslavije odgovoreno je 9. listopada 1934. ubojstvom kralja Aleksandra u Marseillu.

Kraljevina Jugoslavija, tamnica naroda, odgovorila je bezumnim nasiljem 19. veljače 1935. ubojstvom 14 ljudi u Sibinju kod Slavonskoga Broda, te 5. svibnja 1935. ubojstvom u Gospiću seljaka iz Žitnika i Klanca, a 9. svibnja 1937. ubojstvom Gospićana u Senju. Nasilje velikosrba bilo je neizdrživo, pa je s radošću dočekan slom Kraljevine Jugoslavije i uspostava Nezavisne Države Hrvatske, države stvorene u nepovoljnim ratnim okolnostima, ograničenoga suvereniteta kojega su nametnule njoj „savezničke“ države Italija i Njemačka, a jedna i druga bile su nesklone Hrvatima. Između sebe podijelile su NDH na svoje interesne zone. Gospić je pripadao talijanskoj interesnoj zoni, kojega su izgradnjom streljačkih rovova, bunkera, postavljanja neprelazne bodljikave žice i blokada na ulazima u grad, pretvorili u jaku vojnu utvrdu za obranu od jugoslavenskih partizana. U grad se moglo ući i izići samo uz propusnicu i pomno pregledavanje ljudi, robe i stvari koje bi nosili. Kada su Talijani kapitulirali Gospićani su i dalje nastavili živjeti unutar žice, jer su neprekidno bili izloženi partizansko-četničkim napadima. Ovako izolirani, prometno nepovezani s ostatkom Hrvatske, oskudijevali su u svemu. Majke bi od rashodovane vojne odore, uglavnom domobranske, sašili odjeću djeci.

Za Gospićane kobnoga 4. travnja 1945. partizani su ušli u nebranjeni Gospić i izvršili su u dvodnevnom bezumlju planirani pokolj. Premda su znali da se hrvatska vojska s mnoštvom civila koji su se bojali partizana, jer su čuli za njihova zvjerstva, povukli iz grada, nesmanjenom žestinom pucali su po gradu iz svega oružja od ranih jutarnjih sati do poslijepodneva.

Naime, partizani su opkolili Gospić sa svih strana, ostavili su prostor za povlačenje preko Žitnika, Smiljana, Pazarišta, Bakovca, Krasna prema Senju, pa dalje na zapad. Dok su jedne partizanske postrojbe u Gospiću vršile pokolj svih, starih i mladih, pa i one djece kojoj su majke od iznošene vojne odore sašile suknje, hlače i kapute, pa je to bio dokaz da su ustaše, druge partizanske jedinice pratile su mnoštvo pomiješanih civila i vojnika u povlačenju i s lijevog i desnoga boka pucale po njemu. Na putu povlačenja pobijeno je jako puno ljudi posebice u Senjskoj Dragi. Nakon ovoga dvodnevnog pokolja u Gospiću je nastavljeno ubijanje do godine 1955., kada je izvršeno zadnje streljane po sudskoj presudi.

Ubijalo se Hrvate sa sudskom i bez sudske presude. Posebno se u donošenju smrtnih presuda isticao Vojni sud korpusa oblasti Jugoslavenske armije. Tako je primjerice Vojni sud 11. korpusa oblasti Jugoslavenske armije u Gospiću, presudom br. 40/ 45., od 3. kolovoza 1945. osudio, a Vojno vijeće, rješenjem br. 2500/45. od 31. kolovoza, potvrdilo smrtnu kaznu strijeljanjem za:
Micu Kukić, Ivanku Lilovac, Mariju Čanić, Juku Čanić i Josu Stilinovića. Na vremenske kazne osuđeni su: Marija Sanković na 15 godina robije, Matija Svetić na 12 godina robije, Ivka Čulina i Marija Lilovac, majka Ivanke Lilovac, na 10 godina robije, Olgu Ugarković i Ankicu Sudar na 8 godina robije, Matiju Abramović i Mandu Pavelić na 5 godina robije, Anu Šuper, Zoru Devčić, Mariju Rukavina, Ankicu Čanić, sestru Jukinu, Marinku Čanić i Rožu Rosandić na 4 godine robije, Anu Brkljačić i Rožu Bašić na 3 godine robije, Evu Majerović, Katu Rukavina, Maru Frković, Mandu Tomljenović, Katu Vranić, Ivanku Hodak, Katu Sudar, Kaju Sanković, Mariju Lisac, Katu Pavelić, Tonu Šaban i Mandu Tomljenović na 2 godine robije, Katu Pleša na 1 godinu i 2 mjeseca robije, Mariju Asić, Pepu Šikić, Katu Šuper i Milku Asić, na 1 godinu robije, Anu Došen, Micu Došen i Milku Šuper na 6 mjeseci robije.

Optuženi su da su prikupljali odjeću, obuću i hranu za hrvatske vojnike i civile, koji su spas od partizanskog progona našli u velebitskim bespućima. Ivanku Lilovac su odvezli sa skupinom sužanja kamionom u šumu Jasikovac kraj Gospića i ubili. Prije toga su je silovali u gospićkom zatvoru. Silovao ju je Divoseljanin Plećaš koji sada navodno živi u Rijeci ili u Puli, umirovljeni je oficir JNA.

Ivanku Lilovac su zlotvori obeščastili, pa silovanjem izmrcvarenu ubili, ubili su nevinu djevojku na pragu života zbog njene ljudskosti, što je iz kršćanske samilosti pružala pomoć progonjenima i obespravljenima. Bila je ljupka, još ne stasala djevojka koja se nadala životu i strepila pred dolazećim promjenama. To se može iščitati iz posvete napisane grčevitim rukopisom na poleđini njene slike:

Savio bih ponajljepše ruže oko glave,
oko tvojega čela, dao bih Ti ponajljepše ime
što bi žarka ljubav dati smjela. Marijan".
O daj zato u mome životu
sada jedne zvijezde sjaj mu nježni.
O daj na čas smrti moje
svježih ruža jedan vijenac snježni. Ivanka
Kad nevrijeme pogubno zahuji
Ti mi čuvaj vijenac u oluji.
Gdje se smiješ
radost sviće
tu Ti grije sreće sjaj,
gdje Ti plačeš cijelo žiće
prati bijeda teški vaj. Ivančica.

Tko je Marijan s kojim je razmjenjivala tople nježne misli, ostala je njezina tajna koju je ponijela u grob? Tko u ovoj mladoj djevojci na slici, našoj Gospićanki, blaga pogleda i nevinoga izgleda, prepoznaje zločinku, kojoj su antifašisti namijenili tako groznu smrt? Izvršitelji toga neljudskoga zločina pripadaju istom čoporu skojevaca koji su ubili svećenike: Dragutina Kukalja, Vladimira Kargačina, čsm. Žarku Ivasić. Svećeniku Nikoli Mašiću čupali su kuštravu kosu i mokrili mu po licu, svećenika Frana Biničkog, hrvatskog pisaca, filozofa, novinara, esejistu, povjesničara, prevoditelja, zatvorili su među tifusare i kada se zarazio i više mu nije bilo spasa premjestili iz gospićkoga zatvora u bolnicu gdje je umro, a mladu Anđelku Čačić u poodmaklom stupnju trudnoće ubili i bacili u Novčicu.

Lilovac
Zdravko Lilovac uz svoj grob u dalekoj Australiji

U ime kojih su to ideoloških vrednota izvršena ova zlodjela i na tisuće drugih, tko je sebi prisvojio pravo izvršiti taj grozni zločin, tko to može opravdati? Na nama je slijediti Krista i ponoviti njegove riječi: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!

Nesretna Ivankina majka znala je da su joj kćer silovali i tko je izvršio to gnjusno djelo. Bol i tuga za ubijenom kćeri bila je tako još strašnija. Njen otac se s hrvatskom vojskom i civilima povlačio na zapad put Bleiburga. Obolio je navodno od tifusa i na povlačenju negdje je umro. Sestra Zdravka umrla je od bolesti srca, a brat Zdravko Braco, shrvan boli za ocem i sestrama, progonjen od srbokomunističkih vlasti utočište je našao u dalekoj Australiji. Koliko je ranjena njegova duša, koliku bol nosi u sebi svjedoči slika (fotografija) nadgrobne ploče na njegovu grobu, koju podiže sebi za života.

Gospić je 4. travnja 1945. zavijen u crno, postao je grad udovica. Kada su djeca pobijenih stasala iseljavala su se iz Gospića u druge krajeve Hrvatske ili su bježali preko granice na Zapad. Sve što odiše hrvatstvom proglašeno je ustaštvom i šovinizmom. No, ipak većina je ostala na djedovini i ponosno je nosila svoj križ, među inima i ja.

Kada sam 1965. uhićen i zatvoren u istražni zatvor u Petrinjskoj u Zagrebu jer sam javno govorio da je Hrvatska u Jugoslaviji izrabljivana, Hrvati neravnopravni, a hrvatski jezik potiskivan i proganjan, optužili su me da sam ustaša, a 1945. nakon preokreta imao sam 5 godina. Dakle, roditelji su mi hrvatske narodnosti, pa sam time po rođenju ustaša. Istražitelj je bio Čedo Štrbac, mlad čovjek mojih godina ili nešto stariji. Rekao mi je da je Srbin iz Smokovića, da me ne mrzi iako ima povoda za to, jer mu je brat-partizan ubijen na bodljikavoj žici kod moje kuće prilikom partizanskoga proboja u Gospić. Opisao je točne položaje blokade na cesti ispod moje kuće na izlazu prema selu Žabici, streljačkog rova, bunkera i prepreke od bodljikave žice. Po postupcima bio je uljudan, vjerojatno prvi Titov školovani naraštaj istražitelja. Za vrijeme istražnoga postupka dolazio je u Gospić, kupao se u Novčici, sunčao se na obali nasuprot kupališta Dolina, razgovarao s kupačima i onima iz moje klape. Bio je uljuđen i vrlo lukav, na samom izvorištu dosta je toga saznavao. Prema ženi i sestri ponašao se uljuđeno, kasnije su mi rekle da su primijetile da se osjećao nelagodno. Tko zna, nije li ta uljuđenost bila profesionalno odglumljena? Za razliku od njega drugi istražitelji, starijega partizanskog kova, a bilo ih je više, bili su neuljudni, posebice Božo Polić, kojega ne mogu opisati ni usporedbom s najpodmuklijom i najkrvoločnijom zvijeri, a on je bio Hrvat. Ispitivanja su trajala neprekidno satima i satima, istražitelji su se izmjenjivali, iscrpljivali su me i ja bih izgubio nadzor nad sobom, na prethodnim danim izjavama, te o kojem se dobu dana radi. Umor bi me shrvao, bio sam u polusvjesnom stanju željan sna, rekao bih im neka pišu o meni što god hoće, o drugima nemam što reći, te neka me puste na miru, želim samo zaspati. Zadnji istražitelj Božo Marković, također mlađega naraštaja, ispitivao me pred suđenje i otpremio me nakon suđenja u zatvor Stara Gradiška. Ponašao se donekle kao Čedo Štrbac, a i on je bio Hrvat. U mome dosjeu našao sam dopis u kojem gospićki udbaš Branko Orlović vrši pritisak na njega da on ishodi od mene priznanje kojim bih teretio svoje gospićke znance i prijatelje, kako bi protiv njih mogli podići optužnicu. Odgovorio mu je da o Gospićanima i svojim prijateljima nerado govorim, te da će se u subotu tajnom telefonskom vezom čuti i o svemu dogovoriti. Što su se dogovorili ne znam, no, nitko od istražitelja nije dobio moju izjavu kojom bi teretio bilo koga u Gospiću i nijedan Gospićanin nije zatvoren i suđen povezan s mojim slučajem.

Imali su gospićki udbaši upregnutoga u svoja kola tobožnjega hrvatskoga domoljuba A. S., hrvatskoga Judu, pseudonima Livno, koji ih je izvještavao o meni i svima koji su sa mnom povezani. U tim izvještajima bilo je nešto istine, a najviše laži, pa nisu na tome mogli zasnovati optužnicu protiv ikoga povezanog sa mnom. Teretio je mene za nacionalizam i sud mu je svjedočenje uvažio. Na kraju presudio je sam sebi, još dok sam robovao, postupio je kao Juda, objesio se. Kada sam čuo za njegovo samoubojstvo i što je njegova sestra o njegovoj nasilnoj smrti pisala, nije me obradovalo. Bog nam je dao život i nitko ga nema pravo oduzeti, a sudit nam može samo On, Bog Svevišnji.

Na suđenju potajno sam se nadao da sud neće prihvatiti udbašku konstrukciju, za koju su mi istražitelji rekli da ću biti osuđen na 15 godina strogoga zatvora. Nisam osuđen na 15 već na 8 godina. Nikakvo čudo, sudac je bio Milko Gajski, koji se kasnije proslavio presudom Andriji Artukoviću. Kasnije sam se šalio na svoj račun, jer kada su Milka Gajskog imenovali za sudca Andriji Artukoviću, onda sam i ja neprijatelj vrijedan respekta.

Nažalost, stanje u Gospiću ostalo je gotovo nepromijenjeno, samo se sada ne iseljava radi srpskoga despotizma, već iznevjerenih nada, gubitka vjere u budućnost i bezumnoga ponašanja hrvatske vlasti i hrvatskih institucija. Protiv Hrvatske vodi se specijalni rat na podmukao način. Sve što ima hrvatski predznak proglašava se ustaštvom i primitivnim nacionalizmom. Ne smije se ni spomenuti nasilje koje je vršeno nad Hrvatima od 1918. do 1941., taj dio povijesti ne postoji, ističe se razdoblje Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945., kao zločinačko doba, kojeg se kao mlinski kamen Hrvatima vješa oko vrata, u planiranim dobnim razmacima, a previđa se nasilje od 1945. do kraja osloboditeljskoga Domovinskog rata, nema ni spomena o postojanju toga nasilja. Ističu se događanja u četiri ratne godine kao civilizacijska antifašistička stečevina, antifašisti su pobjednici u ratu i njihova pobjeda ne smije biti ničim zatamnjena. Svaki pokušaj promicanja istine proglašava se revizionizmom i šovinističkim ispadom.

U kojem je razdoblju taj i takav antifašizam postojao, zar u onome ratnom razdoblju od 1941. do 1945. u doba terorizma, rušenja željezničkih pruga, mostova i ostale infrastrukture, zar u atentatima i ubijanjima iz zasjede? Po kojim su mjerilima jedna ubojstva opravdana jer ih se umotava u antifašističku ambalažu, a druga su fašistička, štoviše, još gora, ustaška, po ocjeni dičnih povjesničara predvođenih Ivom Goldsteinom. Svaki čovjek ima pravo na život, a svaka žrtva na ime i grob. Zašto je ta divna Titova Jugoslavija, antifašistička civilizacijska tekovina, u nasilju i krvi nastala i u nasilju i krvi nestala? Na ovo tzv. „antifašisti“ ne daju nam odgovor!! Nasilje počinjeno s bilo koje strane je zlo i neoprostiv grijeh. Istina se može nasiljem gušiti, ali ne i ugušiti. Hrvatskoj se ne mogu nametnuti uvjeti života Sjeverne Koreje, na silu u školama i u javnom životu može se promicati tzv. „komunistički antifašizam“, ali se ne može ugušiti i zatajiti istina koja je preko interneta i ostalih elektronskih pomagala svakome dostupna. Znaju to političari i elitni povjesničari, lukavi su, izrekli su toliko besmislica, pa u svakom dobu mogu odabrati odgovarajuću, za koju se mogu vezati i održati se u sedlu. Što je sa savjesti i obrazom? Ah, tko na to misli, savjest im je ionako zakržljala a obraz im je grublji i deblji od najdebljeg potplata na cipeli.

Eto, zato kosti pobijenih Gospićana, i ne samo njih, leže i danas razasute po brojnim poznatim i nepoznatim pojedinačnim i mnoštvenim grobnicama. No, život u Gospiću se gasi, Gospić je ukleti grad, koji neće izići iz toga stanja, dok se Gospićani ne oduže svojim mučenicima i dadu im kršćanski miran i dostojanstven počinak.


Zatvor Stara Gradiška

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. ožujka 2020. u 9 sati

Napisao: Ivan Vukić

U doba Austro-Ugarske Stara Gradiška je bila vojna granična utvrda na Savi izgrađena za obranu od Turaka.

Kaznionica/zatvor u Staroj Gradišci kontinuirano djeluje gotovo od 1799. godine kada su u tvrđavu zatvarani francuski vojni zarobljenici  (Izvor: (https://hr.wikipedia.org/wiki/Sabirni_logor_Stara_Gradi%C5%A1ka).

U Kraljevini Jugoslaviji pretvorena je u zatvor, zatvor je ostao u doba NDH i u Titovoj Jugoslaviji, ukinut je 1990. u doba Titove Jugoslavije, što upućuje da su se očekivale dolazeće društvenopolitičke promjene. U Domovinskom ratu 1991. Srbi su u bivšem zatvoru Stara Gradiška opet otvorili logor i mučilište za Hrvate.

U doba mojega robijanja jedne nedjelje, za skupne nedjeljne šetnje, pozvan sam na kazneni raport, kojemu je prethodio žestok verbalni sukob između mene i stražara u doba posjeta mojega oca. Eto, dogodi se da uz sve mjere opreza izgubi nadzor nad osobnim postupcima, uđe se u nepotrebnu prepirku iz koje možeš izići samo kao gubitnik. Očekivao sam izolaciju, zatvaranje u samicu. Preko mjesec dana mučili su me neizvjesnošću, pa eto i taj čas je došao. Dok sam čekao prijavak čuo sam što govori skupina civila, vjerojatno udbaša, upravitelju zatvora. Strogo su mu rekli da im je dosta ovoga sranja, ako do početka zime ne uvedu centralno grijanje zatvorit će zatvor. Zbog Stare Gradiške izloženi su pritiscima Zapada, posebice SAD-a. Nećemo trpjeti više ta sranja.

Kada sam ušao u sobu za raporte (prijavak) u sobi je pred prozorom stajao visok čovjek, gledao je van na robijaše u šetnji. Pozdravio sam: „Osuđenik matični broj 556 javlja se na kazneni raport“. Čovjek pred prozorom i dalje je mirno stajao okrenut meni leđima. Mislio sam da me nije čuo pa sam glasnije, gotovo vičući prijavio raport (prijavak). Okrenuo se, mrko me pogledao i zaurlao: „P….. ti materina, što radiš, koliko misliš da života imaš, imaš ženu, dijete i roditelje, što ne misliš na njih. Zadnju godinu robijaš. Za koga radiš“? Odgovorio sam da ne radim za nikoga, nikome ništa nisam nažao napravio, živim po kućnom redu, u duhu odsutan od ove zbilje jer bih poludio, ako već nisam. Poštujem svakoga bez obzira na vjersku, političku i nacionalnu pripadnost, a ako je zločin osjećati se Hrvatom onda sam ja zločinac. Zaurlao je da je i on Hrvat i ne osjeća se u ničemu uskraćen. Odgovorio sam mu da znam što me čeka, pa i ono najgore, te ako hoće neka me barem sasluša, pa radi što mora.
Sjeo je za stol, otvorio moj dosje i prazan papir i rekao mi neka govorim. Ispričao sam mu pod kakvim uvjetima žive zatvorenici, posebice politički. Zapisao je što sam rekao i priopćio da je došao iz Zagreba izvidjeti zašto sam se posvađao sa stražarom i u istinitost navoda iz žalbe mojih roditelja. Ustao je, hladno me pogledao i rekao: „Marš van“. Tu noć i iduće dane nisam spavao, očekivao sam samicu i sva mučenja koja moram podnijeti. Prošlo je više od mjesec dana kada je u moju sobu, u kojoj nas je bilo tridesetak, došao odgojitelj (prevaspitač). Predstavio se, rekao je tko je i da je moj prevaspitač, te kako se nisam potrudio da se upoznamo. To je bio prigovor što se nisam javljao na raport, te tako dokazao, u suradnji s njim, da kazna pozitivno djeluje na mene. Naredio mi je da spremim svoje stvari. Rasprostro sam deku po krevetu, iz drvenog kofera na nju stavio žlicu umotanu u novinski papir, komadić kruha kojeg sam čuvao za večeru i smotuljak pisama od žene, napravio zavežljaj i čekao što će mi zapovjediti. Nedugo potom došao je stražar i rekao mi da pođem s njim. Izišli smo iz zatvorske zgrade u kojoj je bio moj IV. odjel i kroz glavna zatvorska vrata u park ispred zatvora. Stražar je išao iza mene i usmjeravao me kuda se trebam kretati govoreći mi: „Naprijed, lijevo, desno“. Što sam mogao pomisliti doli da će me negdje ustrijeliti. U tome smušenom stanju došao sam do odjela Kula, koja je bila izdvojeni zatvor u kojem su bili zatvorenici koji su bili raspoređeni na poljoprivredne radove, radnici koji su istovarali i utovarali robu u brodove i radili na građevini.

Preuzeo me drugi stražar i odveo u sobu u kojoj ću spavati. Rekao mi je da ću raditi u građevinskoj grupi i da ću upute dobiti ujutro na prozivci. Nisam vjerovao sanjam li ili je ovo zbilja. Bila je zbilja i zadnje mjesece robijanja odrobijao sam u Kuli i radio stručni posao u građevinskoj grupi. Oko zatvora Kula bio je visoki ogradni zid na kojemu nije bila postavljena električna žica pod visokim naponom. Spavaonice nisu bile zaključavane, iz njih se slobodno moglo izlaziti i kretati se unutar ogradnoga zida. Straža sa psima bila je izvan ogradnoga zida.

gradiška
Detalj ograde sa strujom visokom napona iz Stare Gradiške/ Foto https://hdlskl.hr/svjedocanstva/stara-gradiska

U Kuli sam se susreo sa stražarom s kojim sam se bio posvađao. Nije to bio kruti razgovor između stražara i zatvorenika. Pokazao je ljudsku stranu svojega karaktera. Prigovorio mi je što se žalim na uvjete života u zatvoru, pa mi potom ispričao kakav je bio život zatvorenika nakon Drugoga svjetskog rata, posebice u Logoru Jasenovac u kojemu nijedan zatvorenik nije preživio. Ne znam što ga je navelo da mi sve to kaže, da otkrije čovječnost u sebi koja mu je zbog zločinačkoga sustava bila potisnuta u podsvijest. Spomenuo je da je kozaračko dijete, bez alata i zanata, vjerovao je partiji, spominjao je svoga sina studenta u Zagrebu. Moj sukob i rasplet toga sukoba s njim opisao sam u mojoj knjizi Lika i Podgorje na braniku Doma i Naroda.


gospićGospićki krovovi s razglednice iz prve polovice XX. st.

Priča svjedoka vremena

DOLINA NAŠE MLADOSTI OKUPLJALIŠTE NARAŠTAJA

Na Novčici je nekada bilo mnogo kupališta, a igrao se i vaterpolo.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. siječnja 2020. 15.20 sati

Priredio: Ivan Vukić
Fotografije iz arhive Ivana Vukića, vaterpoliste snimio Ranko Šimić

Kroz Gospić protječe rijeka Novčica, nekada bujični potok ukroćen izgradnjom brana (bentova) uz koje su bile izgrađene vodenice i pilane.

Od utoka Bogdanice u Novčicu do benta i Murkovićeve vodenice vodotok je miran. Razina vode od najvišega do najnižeg vodostaja iznosi oko 2,50 metra, što je ovisno o količini padalina, kiše i otopljenoga snijega. Na Novčici je uzvodno od benta i Murkovićeve vodenice do Napojišta na kojemu se napajalo blago iz Žabičke ulice i Žabice, bilo je više kupališta. Na lijevoj obali: Bent, Demokratsko, Venecija, Monte Karlo i Ploče, a na desnoj Dolina (katastarski Babina Dolina, u doba Kraljevine Jugoslavije Mačkova dolina, iza rata Dolina, pa Dolina ljubavi).
Desna obala Novčice strma je i kamenita, obrasla je bjelogoričnom mladom šumom u kojoj prevladava hrast, brijest, divlja lijeska, a rjeđe smreka, bor i jošika. Lijeva obala nije strma kao desna, blago se spušta do rijeke. Nije obrasla šumom kao desna, tek tu i tamo rastu skupine stabala vrba i rakita.
Na kupalištu Bent kod Murkovićeve vodenice okupljala se mladež iz centra Gospića, uglavnom mladi naraštaj, djeca novog poslijeratnog vladajućega sloja. Na desnoj obali dvjestotinjak metara od Murkovićeve vodenice bilo je kupalište Dolina. Smješteno je u maloj udolini uz korito Novčice okruženo sa sjeveroistočne strane visokim liticama, sa sjeverne rijekom Novčicom, s južne gajom od akacija i pašnjakom. U taj skroviti kutak ulazi se pješačkom stazom s jugoistočne strane. Kupalištu Dolina pripadale su litice Brod i Živila s kojih se skakalo u rijeku. Vješti skakači zadivljivali su gledatelje svojim vratolomnim skakačkim figurama. Litica Brod uzdiže se vertikalno iznad vode imala je dvije visinske razine. S niže skakali su manje hrabri i uglavnom djevojke, a s više hrabriji i vještiji skakači. Živila je niža od Broda i s nje se također često skakalo. Možda je bila i zahtjevnija jer se ne izdiže vertikalno iznad vode kao Brod već u blagom pokosu. Na ovom kupalištu okupljala se mladež još u doba Austrougarske kada su bila uređena kupališta na splavi.

novčica
Veduta Gospića i Novčice s daščanim kupalištem iz prošlog stoljeća

U doba Kraljevine Jugoslavije hrvatska domoljubna mladež iz Žabičke, Jasikovačke i Bilajske ulice okupljala se na Dolini. Većinom su bili HSS-ovci i članovi Ustaškoga pokreta. U stijene na Dolini uklesali su više hrvatskih grbova, kao znak svojega hrvatstva, najvećem grbu koji je i sada vidljiv isklesali su tek obris. Bili su često izloženi nasilju žandara, sudski proganjani, a i internirani u logore. Nažalost, jedni su poginuli u Drugom svjetskom ratu kao branitelji NDH, a većinu su strijeljali jugoslavenski partizani iza preokreta. Njihova djeca, kao i djeca rijetkih preživjelih, pa i nekoliko pravoslavne djece, nastavili su tradiciju svojih prethodnika življenja na Dolini. Dolina je svima bio drugi dom. Živjeli su na njoj u sve dane u svakom godišnjem dobu.

Ljeto na Dolini

Ljeti smo se kupali u Novčici, natjecali se u plivanju i ronjenju. Kupači su bili pretežno mladići, djevojaka je bilo malo, a i ono što ih je bilo rijetko je dolazilo na kupanje zbog strogih roditeljskih nazora. Mladići su osnovali Vaterpolo klub „Dolina“ i dovršili hrvatski grb čiju izradu je počeo prijeratni naraštaj.
Kupači kupališta Bent osnovali su istoimeni vaterpolo klub, a isto tako i kupači na kupalištu Venecija. Igrale su se utakmice za prestiž između ove tri postave. Na kupalištu Venecija, uz mlade, okupljao se i stariji naraštaj, uglavnom gimnazijalci, koji su se smatrali intelektualno nadmoćnijim u odnosu na nas ostale. Na tome kupalištu bilo je podjednako djevojaka i mladića. Mladići s Doline i djevojke s Venecije lijepo su se gledali i izražavali obostranu naklonost. Te djevojke, koje smo nazivali Amazonke, puteljkom uz lijevu obalu pješice došle bi od Venecije do obale nasuprot Dolini. Preplivale bi k nama i družile se s nama, a tako su nastajale i one čedne mladenačke ljubavi. Kada bi došlo doba da se moraju vratiti otpratili bi ih uskom pješačkom stazom na našoj obali koja je vijugala između drveća i grmlja, uz ciku i vrisku, do obale nasuprot Veneciji. Tu bi se oprostili, a dogodio bi se i koji uzajamni oproštajni poljubac. One bi preplivale Novčicu uz povike i pokoju ružnu psovku kupača Venecije upućene nama.

novčica
VK Dolina, klapa s Doline:
Joso Asić-Avan, Josip Cajnko-Cane, Nikola Milinković-Nidžo, Josip Svatoš-Pišta, Matijević Ante-Braco, Ivan Vukić-Ive i Nikola Miletić-Štrule,snimio Ranko Šimić


Vaterpolo utakmice između Doline i Benta bile su športske, bez incidenta, dok to nisu bile one s Venecijom. Dio kupača, uglavnom cure na Veneciji navijale su za nas i davale nam potporu. No, većina je navijala za Veneciju, za svoju postavu. Navijanje je bilo bučno, vrištalo se i dovikivalo. Naše navijačice bile su strastvene, nošeni njihovim navijanjem srčano smo se borili. Vaterpolisti Venecije bili su stariji, krupniji i teži od nas, pa tako i nadmoćniji, no, mi smo bili srčaniji i u pobjedama smo bili podjednaki. Nije to bilo drago vaterpolistima Venecije, često su pribjegavali grubostima, u čemu se posebno isticao Ivo Koren, inače miran i pristojan mladić u igri bi podivljao, nije volio poraze. Tukao nas je ispod mutne vode šakama u trbuh i nogama u prepone, a često nas je i potapao i gušio, zbog čega bi utakmice bile prekinute. Igrao je u napadu, a ja sam ga kao branič čuvao. Uz batine koje bih dobio ostao bih koji put i bez gaćica koje bi mi rasparao. Gol nisam mogao izići iz vode pa bih plivao do Doline gdje bi mi dobacili druge gaćice ili bih čučao u vodi i

novčica
Kupači na Dolinu ljubavi

otrpio podrugljive poklike i smijeh kupača s Venecije dok mi netko gaćice ne bi donio.
Drugo mjesto našega okupljanja bila je Diklić bara. To je bila zadružna zemlja, zemlja koju su zajednički koristili svi stanovnici Žabičke ulice. Napasali smo tu svoje krave prije i iza nastave u školi, igrali različite pastirske igre: toljanje, klisanje, prasičanje, nožićanje, djevojčice su se piljale, a nekada i mi dječaci s njima. Najzanimljivije je bilo igranje malog nogometa. Igrale su se tu kvartovske utakmice, klape iz različitih dijelova grada. Igrali smo bosi, žustro, a nekada grubo, što je izazivalo napetost među igračima, nekada na granici sveopće tučnjave. Ta napetost se prenosila i na brojne navijače. Jedno doba bili smo najbolji, no i drugi su ojačali, naročito Klapa iz Centra, tako su se nazivali dječaci iz užega centra Gospića.
U predvečerje stari i mladi, kao uglavnom i sve klape, sastajali su se na korzu, šetalištu od stare gimnazije do kina i na špici ispred hotela Lika, nasuprot crkve NBDM. Dnevne napetosti s kupališta na Novčici i s Diklić bare prestajale su. Nerijetko su se mladići i djevojke iz suparničkih klapa zabavljali, a neki bili i u čvrstoj ozbiljnoj vezi. Dečki iz naše klape pošli bi čoporativno u kino ili pojedinačno sa svojim curama s kojima su to ranije dogovorili. Subotom i nedjeljom u Radničkom domu i u Vatrogasnom domu priređivali su se plesovi i redovito doček Nove Godine.
Išli smo i u Dom JNA. Tamo su bila uvedena posebna pravila za mogući ulaz. Naime, ulaz je bio dozvoljen samo parovima, ženske su morale biti obuvene u salonke, cipele povišene pete, a muškarci obvezatno nositi kravatu. O kravati posebna je priča. Djevojke su se pred ulazom preobuvale i s pratiteljem s kravatom ušle u dvoranu. Pratitelj bi u WC-u skinuo kravatu i kroz prozor dodao je prijatelju, a njegova pratiteljica izišla bi van, kao da mora udahnuti svježi zrak i s dečkovim prijateljem ušla bi natrag u dvoranu. Događalo se da na taj način cijela klapa uđe u dvoranu. Kada bi dežurni vojnici uočili nekoga bez kravate pitali bi ga gdje mu je kravata, a ovaj bi odgovorio da mu je vruće te ju je skinuo. Nekada bi se dežurni oficir zainatio i sve nas bez kravate istjerao iz dvorane, Eto, tako je radnička armija promicala buržoaske manire ponašanja i odijevanja.
Jedne godine došlo je u Gospić puno podoficira iz netom završene podoficirske škole. Bili su mladi, naših godina ili nešto stariji. Govorili su ekavicom koja nam je parala uši. Nama, većini, jugopartizani su ubili barem nekoga u obitelji, a nekima i oba roditelja, pa je netrpeljivost prema novom sustavu bila velika i nije se prikrivala. Među nama školarcima to se očitovalo u nesklonosti prema učiteljicama i učiteljima, jer su oni za nas bili prvi predstavnici omražene vlasti. Odlični i vrlodobri učenici u našim očima bili su manje vrijedni, smatrali smo ih ulizicama i dodvoricama režimu, na neki način izdajicama, pa smo ih se klonili. Mi, koji smo se suprotstavljali režimu nastojali smo prikriti svoje znanje ocjenom dobar, pa makar smo znali za puno bolju ocjenu. Današnjem naraštaju, kada svi trče za odličnom ocjenom, naše ponašanje je neshvatljivo, za današnje javno mnijenje suludo.
U to doba stariji mladići bježali su preko granice na Zapad ili se iseljavali iz Gospića. Mladića je bilo sve manje, a djevojaka sve više pa su se one počele zabavljati s podoficirima i oficirima JNA, a i udavati. To je bio povod čestih žestokih tučnjava naših starijih Gospićana koji su bili svjedoci jugopartizanskog pokolja u Gospiću i njih, nove jugoslavenske avangarde.

Jesen na Dolini

U jesen na Dolini bi društvo naložilo vatru i na žaru pekli krumpire i kukuruze koje bi bez odobrenja vlasnika ubrali s njiva. Znali su ti vlasnici da su njihove njive naše samoposluge. Nisu se ljutili, jer bi mi podmirivali potrebe ravnomjernim „posudbama“, a znali su kada bi se ljutili da bi iz inata ubrali još više i napravili im veliku štetu.
U predjelu Rust u hrastovoj šumi i gustišu od divljeg lješnjaka više je manjih špilja međusobno povezanih uskim prolazima. Tu smo priređivali veselice, pekli na ražnju ukradene kokoše i „opijali“ se lošim vinom i rumom. Susjeda Zlata i mi bili smo u zavadi, više odglumljenoj nego zbiljskoj. Njoj je odgovarao takav odnos, osjećala se važnom i nadmoćnom nad nama jednokravcima, kako nas je posprdno zvala zbog našega siromaštva. Naše obitelji imale su smo jednu kravu, a ona više krava, konja, razne živadi i puno obradive zemlje s koje je ubirala veliku ljetinu. Mi smo joj noću iz dišpeta krali živad, jabuke i kruške iz velikog voćnjaka oko njene kuće. Taj „rat“ suglasno smo obustavljali u doba vršidbe. Pomagali smo joj u vršidbi, vođenjem konja na gumnu, odstranjivanje slame s guvna i kupljenjem ovršenoga žita. Plaćala nam je uslugu u naturi, svakom bi dala nekoliko litara žita. Mi smo s tim žitom kupovali smokve i grožđe od Podgoraca iz Selina i Starigrada, koje bi oni na magarcima i mulama preko Velebita donosili petkom na gospićki sajam. Nakon vršidbe primirje bi se prekinulo i „rat“ bi se nastavljao. „Rat“ je trajao samo noću kada bi nas teta Zlata naganjala, što joj je pravilo zadovoljstvo, a preko dana mi smo bili pristojni susjedi koji bi je s puno istinskoga uvažavanja pozdravljali. Teta Zlata bila je mršava, vitka i visoka, osebujna, izuzetno visoko moralna osoba. Pričalo se da je bila udana za nekoga Verzona koji je živio u Zagrebu. Prve bračne noći u ložnici pri upaljenom svjetlu muž joj se skinuo gol i tražio je da se i ona razodjene do gola. Počela je galamiti što on misli, nije ona nemoralna žena, nije kurva. Izjurila je iz kuće, pošla na kolodvor i prvim vlakom vratila se u Gospić. Vjerujem da to s tetom Zlatom nije izmišljena priča. Od više ljudi prilikom razgovora o životu nekada i sada rekli bi mi da je ovo što se sada događa smak svijeta, uvijek je bilo lakih žena, znalo se za njih, bile su u manjini, a većina je bila poštena, vjerna Bogu, obitelji i svome mužu. Pričali su mi u nazočnosti žena da su im žene rodile više djece, a nikada svoje žene nisu vidjeli gole.
Prisjećam se i mojega ranog dječaštva kada bi se draga djevojka i ja držali za ruke, prepuštali se čuvstvu i maštali. Bilo je dozvoljeno milovanje po kosi licu, samo ovlaš kao slučajno po grudima i milovanje nogu do koljena. Veza između djevojke i mladića morala je biti čvrsta, pred ženidbu, kada je pristup njenim koljenima i grudima bio dostupan. Bilo je to doba kada je žensko tijelo bila tajna, koja se je otkrivala postupnim razodijevanjem, do konačnoga otkrivanja nakon ženidbe. Da, bilo je to doba kada su čednost djevojaka štitile one i mladići. Znalo se gdje je granica koju se ne smije preći.

Zima na Dolini

Zime su u to doba bile vrlo hladne, temperatura se spuštala i do ispod  -25º C i niže, Novčica je bila zaleđena i pretvorila se u naše igralište na kojem smo upriličili različite igre. Okupljali smo se na zaleđenoj Novčici ispred Doline. Skijali smo se i sanjkali na strmini koja se spuštala od bunkera koji su uzidali Talijani u doba svoga boravka u Gospiću za obranu od partizanskih napada.
Dolazile su k nama na Dolinu djevojke i mladići koji bi se ljeti okupljali na svojim kupalištima, kao i iz ostalih dijelova Gospića. Svi smo bili jedna složna harmonična cjelina, nije bilo onoga športskoga, a ponekad i zločestog rivalstva, koje je ljeti vladalo među nama. U dugim zimama i isto tako dugim noćima kada bi bilo sve zatvoreno organizirali smo žureve po našim kućama. Za naš način druženja bilo je to neprilično, pa smo iznajmili sobu u blizini gimnazije. Tu smo se znali zabavljati duboko u noć, sami ili u društvu s djevojkama. Premda na našim druženjima nisu prekoračene norme moralnog ponašanja, u malom gradiću kao što je Gospić, mi, Klapa s Doline i ta naša iznajmljena sobica postali smo tema ogovaranja, došli smo na loš glas.

NOVČICA
Dolina danas

Proljeće na Dolini

U proljeće nakon duge i hladne zime i visokoga snijega koji bi počeo kopnjeti i mi smo se prilagođavali tome dobu. Okupljali smo se na osunčanim padinama na kojima bi okopnio snijeg, zamjenjivali zimsku odjeću proljetnom i uživali u buđenju prirode. Nabrekli pupovi na granama drveća i grmlja prolistali bi ili procvjetali, drveće i grmlje odjenulo bi novo zeleno ruho, potoci bi nabujali, pjev ptica postajao je sve glasniji dok se ne bi stopio u harmoničan ptičji orkestar. Sve je živnulo, probudilo se iz zimske uspavanosti. Sa psima smo lutali po poljima i šumama u okolici Gospića, naganjali zečeve i ostalu divljač. Nismo ih ubijali, živjeli smo s njima u obostranom nadmudrivanju, divljač da nam umakne, a mi da ih otkrijemo i iznenadimo. Živjeli smo s prirodom i željno čekali završetak školske nastave i priželjkivali ljeto i sve ugode koje s njim dolaze.
Na Dolini nismo govorili o svome hrvatskome domoljublju niti isticali svoje hrvatstvo, s time se živjelo, to se jednostavno podrazumijevalo samo po sebi, tako da su i malobrojni pravoslavci prihvatili to kao normalno. Znali smo da nas milicija nadzire i njihove špije, doušnici, no, to smo pripisivali našim fakinažama, kojima smo ih izluđivali.
Kako smo odrastali postupno smo se mijenjali, stare ljubavne veze, koje su trajale godinama, naglo su se ugasile, a nove se zasnivale. Neke traju i danas, za cijeli život, kako su se parovi zavjetovali na vjenčanju. Klapa s Doline sve rjeđe se u punom sastavu sastajala, izostajali su sve više oni koji su se zaposlili ili bili pred ženidbu. Naglo smo prešli iz doba bezbrižnoga mladenaštva u svijet odraslih. U traženju zaposlenja i na poslu shvatili smo kako je teško biti rođen kao Hrvat, a neizmjerno teže osjećati se Hrvatom. Suočeni s takvim stanjem shvaćamo da se ta prepreka može prebroditi odricanjem od svoje narodnosti i vjere i prihvaćanjem jugoslavenstva.
Nažalost, jedni prigibaju šiju i prihvaćaju jugoslavenstvo koje su trebali posvjedočiti ulaskom u KPJ i potvrditi partijskom članskom iskaznicom koja im je otvarala vrata, koja su nepartijcima bila zatvorena.
Drugi su odlučili pobjeći na Zapad o kojem smo svi maštali u svome odrastanju uz američke kaubojske i ratne filmove. Mislili smo da je tamo sve bolje i njihova trava da je zelenija od naše. Bjegunci su se oprostili od svega, od roditelja i obiteljskoga doma, od prijatelja i pobjegli su, nažalost, neki zauvijek.
Treći, većina, prihvatili su život obespravljenih i izopćenih iz samoupravnoga socijalističkog društva, preživljavali su mukotrpno radeći, baš kako je rečeno u znoju lica svoga. Partija ih je budno nadzirala o čemu svjedoče, gotovo za svakoga, otvoreni udbaški dosjei.
Ja sam izvan klape isticao svoje domoljublje i hrvatstvo. Štoviše, za školovanja u Rijeci bio sam suorganizator i predsjednik tajne političke organizacije ORAO-H (ORGANIZACIJA REVOLUCIONARNE ANTIKOMUNISTIČKE OMLADINE HRVATSKE). Kada sam uhićen UDBA je pokrenula sveopću istragu. Nastojali su našu Klapu s Doline optužiti da je tajna politička organizacija kojom sam rukovodio, a iznajmljenu sobicu za naše veselice, da je sjedište te organizacije. Naravno, ništa od toga nije bilo istina, trud im je ostao uzaludan, ali su do kraja svoje vladavine bili uvjereni da u Gospiću mora postojati tajna neprijateljska organizacija, koju nisu otkrili, jer je nemoguće da je neprijatelj moje razine nije organizirao. Osudili su me nepravomoćno na 8 godina strogoga zatvora i pravomoćnom presudom na 6 godina strogoga zatvora zbog širenja neprijateljske propagande po članu 118 i udruživanja za nasilno rušenje državnoga poretka po članu 117.
Nakon povratka s robije iz logora Stara Gradiška u Gospić, 10. studenoga 1970., zatekao sam izmijenjeni Gospić, ništa nije bilo isto kao prije moga uhićenja. Roditelji, žena, kći i ja privikavali smo se jedni na druge, trebali smo premostiti šest godina moga izbivanja. Moji su mi uvijenim riječima pokušali objasniti da se sve promijenilo, da prijatelji nisu više ono što su bili.
I doista, svi su zazirali od nas, a i oni rijetki koji su dolazili kao prijatelji u kuću mojih roditelja, mojim dolaskom prorijedili su svoje dolaske. Kada bih izišao u grad, poznanici i bivši prijatelji su me izbjegavali kao da sam kužan. Pri susretu na cesti jedni bi odglumili pozorno razgledavanje izloga prodavaonice, drugima se tobože razvezala cipela i pomno bi ju vezivali ne zamjećujući ništa i nikoga oko sebe, treći bi se kao nečega sjetili što su zaboravili napraviti, pogledali bi na sat, okrenuli se i žurno, gotovo trčeći krenuli natrag. Četvrti bi da izbjegnu susret prešli preko ulice na drugu stranu, obznanjujući svima, a prije svega UDBI preko njezinih doušnika, svoj stav prema meni kao neprijatelju naroda, a peti, rijetki, upitali bi me puni nelagode kako sam.
Naravno, u skladu mojega katoličkoga uvjerenja oprostio sam svima. Shvatio sam da svi žive u virtualnom logoru Gospić kojega u svojoj svijesti doživljavaju kao stvarnost. Radi mojega uhićenja i zatvora isprepadani su; više zbog umišljenoga nego istinitog nasilja, puno su propatili i dalje pate, poneki zbog opterećene savjesti. Nitko zbog mene i u svezi sa mnom nije osuđen, ali zbog straha od UDBE život im se promijenio, a kod nekih potaknuo onu lošu karakternu stranu koja u normalnom životu ne bi bila probuđena.
Svi živimo u svojoj slojevitoj ljušturi. Tih brojnih slojeva, nastalih u određenim životnim prilikama, rado bi se većina odrekla kada bi mogla. Za sve nas ostaje onaj prvi, temeljni sloj, za sve djevičanski čist, nezagađen, sloj našega odrastanja na DOLINI NAŠE MLADOSTI, OKUPLJALIŠTU NARAŠTAJA, kojega svi proživljavamo u svojim mislima i s ushićenjem ga se sjećamo.

Što je ostalo od naše Novčice ? Novčica, naše more, postala je gradski kolektor, zagađena je i obrasla lokvanjem. Što je ostalo od Doline naše mladosti, okupljalištu naraštaja? Obrasla je trnjem i većim dijelom poplavljena radi povišenoga vodostaja nakon izgradnje Hidroelektrane Senj.

Eto, sve minu, ostadoše nam samo uspomene!