ličke novine lekiskon  
fra ros tesla milka pere nela julije susic budakM baja pop ante ruco ruco

 

UPUTE ČITATELJIMA:
U meniju odabrati Uredi (Edit) i pronaći Traži (Find) i u dnu stranice u okvirić upisati traženo prezime ili stisnuti CTR+F i to je to.


Riječ urednika,

Ova rubrika Ličkih novina rezultat je višegodišnjeg rada na jednom poglavlju knjige o Lici i kompilacije podataka iz brojnih knjiga i drugih relevantnih bibliografskih izvora iz vlastite biblioteke, arhive Lik@ pressa, te knjiga iz Gradske knjižnice, Muzeja Like i Državnog arhiva u Gospiću.

Za Ličane novinare u proteklih pedesetak godina dosta podataka sam dobio iz Hrvatskog društva novinara u Zagrebu otkuda su i neke fotografije. O pojedinim osobama iz naše prošlosti podatke sam dobivao od njihove rodbine, a o suvremenicima i od njih samih nakon što su uvršteni u neku od novih hrvatskih knjiga ili novih izdanja starih knjiga. Neki su odbili surađivati pa im na dušu krnje biografije ili čak i to da ih nigdje nema, a ipak su značajni za ovo hrvatsko područje. Nešto podataka posljednje dvije godine dobili smo i od vas čitatelja širom svijeta i uvijek su redovito objavljivani ili u Vremeplovu ili u Pismima čitatelja.

Na ovim i ovakvim podacima zbilja je zadovoljstvo i divota raditi. Svakodnevno se proširuju vlastiti obzori. Tako smo nekoliko mjeseci prošle godine istraživali i istražili i pribavili brojne podatke o veoma zanimljivoj gospićkoj obitelji Mudrovčić. Otac je bio prijatelj i kolega književnika Slavka Kolara, a sin je bio dionikom u izradi jedinog hrvatskog filma koji je dobio, pazite sad, ni manje ni više nego - Oskara. Da Oskara i to onoga amerikanskog.
Na kraju, planiramo da od ovih podataka izdamo Lički leksikon.

U Gospiću, 9. veljače 2012. u 22.00 sati


Poštovane čitateljice i čitatelji,
eto prođe osam godina kako je otvorena ova rubrika, koju nadograđujem s vremena na vrijeme kako mi dozvoljavaju obveza. Kako sam početkom godine izdao knjigu Likapedija sa 440 biografija, a za nju sam koristio brojne knjige Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" iz Zagreba, ali i one ličkih autora, te nezaobilaznog interneta, odlučio sam da i dalje dopunjavam ovu rubriku jer po klikovima iz analitike vidim da je rado čitana.
U Gospiću, 8. studenoga 2020.


Polagano ali sigurno nadopunjva se galerija znamenitih osoba s našeg, ličkog, područja, koji su postigli zavidan uspojeh u svojoj struci, bilo gdje kod nas ili u svijetu. Nadam se da će biti zanimljnivih životopisa za koje niste znali, a svakako zaslužuju všpe pozornosti.

U Gospiću, 29. srpnja 2021.

mail: licke-novine@licke-novine.hr


 

RASPORED PO ABECEDI


Vida Demarin
Vida Demarin, akademkinja ličkih korijena

DEMARIN, Vida, akademkinja (Zagreb, 15. VI. 1944.). Rođena u obitelji dr. sc. Mate, profesora pedagogije (predavao je filozofiju na Državnoj realnoj gimnaziji u Gospiću 1937 – 1938) i Ivke rođ. Svetić, učiteljice iz Budačke ulice u Gospiću, imali su i kćerku Fošku Rajković, profesoricu književnosti i engleskog jezika.

U rodnom gradu maturirala je V. Gimnaziju (1959 – 1963), diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1963 – 1969), specijalizirala neuropsihijatriju u KB Sestre Milosrdnice (1973), završila je poslijediplomski studij biomedicine na PMF-u (1976 – 1978). Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranila magistarski rad na temu Prilog dijagnostici cerebrovaskularne bolesti (1979), a doktorsku disertaciju Vrijednost termografije tekućih kristala i dopler sonografije u ranom otkrivanju cerebrovaskularne insuficijencije (1982) i stekla je primarijat Ministarstva zdravstva (1984). Na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bila je asistentica (1978), izvanredni profesor (1989) i redoviti profesor (1991), te ponovni izbor – kao trajno zvanje (1997). Bila je pročelnica Katedre za neurologiju Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1994 – 2009), prodekanica za nastavu (2001 – 2003). Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bila je viši znanstveni suradnik (1987), docentica (1988), znanstvena savjetnica (1990). Član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2002) i redoviti član HAZU-a (2010). Usavršavala se u vodećim svjetskim klinikama, a počela je još za studentskih dana na Western General Hospital, Edinburgh (1967), subspecijalizacija iz Neurofiziologije (prof. P. Castaigne) Hopital de la Salpetriere, Paris (1975), edukacija iz dopler-sonografije (prof. H. R. Muller) Kantonsspital Basel (1977), neurosonologija (prof. R. G. Gosling) Guy’s Teaching Hospital, London (1979 i 1986), razmjena eksperata Helsinki i Porvoo (1981), klinička neurologija (prof. Y. Pelicier) Hopital Necker, Paris (1982 i 1984), cerebrovaskularna dijagnostika (prof. A. Nuzzacci) Centro Diagnostico Noninvasivo, Firenca (1982). Objavila je 1124 rada u domaćim i međunarodnim časopisima, od kojih su mnogi citirani u tercijarnim publikacijama te 96 knjiga i nastavnih tekstova, bila je mentorica za 26 magisterija, 42 doktorata, 47 diplomskih radova, 71 specijalizacije iz neurologije i 17 znanstvenih novaka. Bila je aktivna sudionica brojnih nacionalnih i međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova: članica odbora za organizaciju 151 međunarodnog i 76 domaćih kongresa i simpozija, održala je 327 uvodnih i pozvanih predavanja i 170 kongresnih priopćenja. Članica je uredničkih odbora i recenzent u više domaćih i međunarodnih časopisa. Bila je glavni istraživač više projekata i programa Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, kao i nacionalni koordinator, voditelj ili istraživač u brojnim međunarodnim projektima.

Osnovno područje njenog djelovanja je proučavanje neuroplastičnosti mozga, krvožilnih poremećaja u neurologiji, moždane autoregulacije, glavobolje i drugih bolnih stanja, kognitivnih poremećaja, poremećaja svijesti i multiple skleroze. Jedan je od osnivača neinvazivne ultrazvučne dopler dijagnostike u procjeni moždane cirkulacije u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. Voditelj je mnoštva programa zbrinjavanja cerebrovaskularnih bolesti i moždanog udara tijekom zadnjih desetljeća, kao i preventivnih programa sa svrhom unapređenja i očuvanja zdravlja mozga i poboljšanja kvalitete života. Bila je predstojnica Klinike za neurologiju KBC Sestre milosrdnice (1994 – 2011) kada je osnovala dva referentna centra Ministarstva zdravlja – Referentni centar za neurovaskularne poremećaje i Referentni centar za glavobolju, a zatim je bila medicinski ravnatelj Poliklinike Aviva do 2015. Članica je brojnih nacionalnih i međunarodnih znanstvenih društva između ostalog: Hrvatskog liječničkog zbora (1971), Hrvatskog neurološkog društva kojemu je bila i predsjednicom (1990 – 1994 i 1995 – 1999), bila je osnivačicom Hrvatskoga društva za prevenciju moždanog udara i njegovom predsjednicom (1999 – 2011), a sada je dopredsjednica (2017). Redovita je članica HAZU-a (2010), te Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (1994), u Hrvatskoj liječničkoj komori bila je predsjednicom Povjerenstva za stručno usavršavanje liječnika (1995 – 1999). D. je Fellow of American Heart Association (FAHA), American Academy of Neurology (FAAN), European Stroke Organization (FESO) i European Academy of Neurology (FEAN). Predsjednica je Central and Eastern European Stroke Society, glavna tajnica Istraživačke grupe o organizaciji neurološke službe Svjetske federacije neurologa, predsjednica je „Mind&Brain“ međunarodnog Neuropsihijatrijskog kongresa u Puli, kongresa s najduljom tradicijom, koji je do 2018. održan 58 puta, osnivač je i direktorica međunarodnog poslijediplomskog tečaja: „Summer Stroke School - Healthy Lifestyle and Prevention of Stroke and other Brain Impairment“, koji se preko 25 godina održava svake godine u Inter-Univerzitetskom centru u Dubrovniku. Članica je Odbora direktora (Board of Directors) Svjetske organizacije za moždani udar (World Stroke Organization), članica Komiteta za edukaciju WSO-a, jedan od osnivača i predsjednica Međunarodnog Instituta za zdravlje mozga od 2015. i dopredsjednica Hrvatskog društva za prevenciju moždanog udara. Svojim znanstvenim i stručnim radom značajno je utjecala na razvoj neuroznanosti u nas i u svijetu, afirmirala se u zemlji i inozemstvu i uspostavila plodnu suradnju s najprestižnijim institucijama u svijetu.

Primila je brojne nagrade i priznanja: Nagradu rekotra Sveučilišta u Zagrebu (1967), Distinguished Leadership Award for Outstanding Service to Neurovascular Research and Teaching - American Biographical Institute (1991), International Woman of the Year Cambridge, Great Britain (1992), Priznanje za promicanje zdravlja Ekspertize, televizijske emisije o zaštiti i unapređenju zdravlja (1998), Svečano priznanje Hrvatskog neurološkog društva za osobiti doprinos u promicanju i razvitku neurologije u Hrvatskoj (1997), Diploma u povodu 125. obljetnice HLZ-a u znak priznanja za osobit doprinos u njegovanju časne tradicije HLZ-a, medicinske znanosti i zdravstva u RH (1999), Nagrada “Ladislav Rakovac” HLZ (2001), Priznanje za prevenciju moždanog udara u dekadi mozga (1991 – 2000) i za promicanje zdravlja Ekspertize, televizijske emisije o zaštiti i unapređenju zdravlja (2001). Fellow of American Heart/Stroke Association – FAHA (2008), Fellow of American Academy of Neurology – FAAN (2008), Fellow of European Stroke Organization – FESO (2009), Fellow of European Academy of Neurology – FEAN (2015), Diploma Hrvatskog društva za ultrazvuk u medicine i biologiji za izuzetan doprinos u edukaciji i promicanju ultrazvučne dijagnostike (2006), Diploma of Interuniversity Centre Dubrovnik for continuous support and 20 years of organisation of Summer Stroke School (2008), Žena godine časopisa Zaposlena (2011), Počasni građanin Općine Medulin (2012), Diploma of Slovenian Society for Stroke Prevention for continuous support and excellent collaboration (2011), Honorary Membership of Bulgarian Society for Neurosonology and Cerebral Haemodynamic (2014), Honorary Membership of Polish Society of Neurology (2017), Državna nagrada za znanost za životno djelo za cjelokupni znanstvenoistraživački rad u području biomedicine i zdravstva (2017). (Gospić, listopad 2021)

 

Mihić Sergije
Sergije Mihić

Šime Starčević
Mihićev mozaik Šime Starčevića na Osnovnoj školi u Karlobagu

MIHIĆ, Sergije, akademski slikar i pedagog (Rijeka, 4. VII. 1942.). Prvorođenac službenika Aleksandra, iz Gospića, i Katje rođ. Budak, iz Karlobaga. Uskoro nakon rođenja iz rodnog grada, koji je bio pod Italijom, obitelj odlazi u izbjeglištvo u mjesto Grado u Italiji, između Trsta i Venecije. Tu su proveli četiri godine u gradu punom rimskih mozaika, građevina i kulture što je sve ostavilo traga na Mihiću. Za pretpostaviti je da je na M. umnogome utjecala kreativna baka Matilda Mihić rođ. Hercigonja, koja je podrijetlom iz Zagorja i s kojom je proveo prvih 30 godina života. U Karlobagu je završio prvi razred Pučke škole (1950), u Zagrebu još četiri godine, a maturirao je na IX. gimnaziji (1962). U Zagrebu je (1966) diplomirao Akademiju likovnih umjetnosti (A. Mezdjić). Za studija velik utjecaj na M. imali su profesori Krsto Hegedušić, Andro Vid Mihičić, Vjekoslav Parać, Ivo Režek i Oton Postružnik. M. je najprije slikao zagrebačke vedute. Naslikao je i ciklus posvećen Mediteranu. Od samih početaka karijere posvećen je izradi mozaika i surađuje s Edom Murtićem (1969) na izradi mozaika u Rijeci (Riječka pošta). Dugi niz godina bavio se i pedagoškim radom, bio je predavač na Policijskoj akademiji (1974 – 1979). Zatim je voditelj umjetničkih programa Turističkog društva Gornji Grad u Zagrebu (1979) i urednik likovnih kritika na Radio Zagrebu (1983 – 1984). Izradio je simbolički i ikonografski bogat mozaik za franjevački samostan na otočiću Košljun Preobrazba u križu (1999).
S pjesnikinjom Vesnom Parun izradio je grafičku mapu Klasični triptih (1984), i samostalnu grafičku mapu Lungo mare (1998). Bio je na studijskom putovanju u Bugarskoj (2000) i Italiji u više navrata. Izradio je ciklus mozaika pod nazivom U slavu porečke ribe, koja je bila u stalnom postavu baptisterija (krstionica) Eufrazije bazilike u Poreču (2001 ‑ 2010). Za Kavu u Karlobagu, koju je naslijedio od pradjeda Karla i prabake Ane Budak, gdje je bila njena šetnica, što pokazuje razinu hrvatske kulture u stara vremena, dobio je od Ministarstva kulture RH suglasnost za idejno rješenje uređenja Kave i izgradnju galerije s ateljeom (2008) u vrijeme mandata ministra kulture Bože Biškupića. Uz financijsku potporu Ministarstva kulture i Ministarstva turizma, u Kavi su izvršena arheološka istraživanja i uređena je Šetnica i galerija na otvorenom Labirint ljubavi. U Kavi su se svakog ljeta od 2003. održavaju međunarodni likovni simpoziji, koncerti, kazališne predstave i recitali, u organizaciji Udruge Otvoreni atelier, koja je osnovana 2003. s ciljem revitalizacije kulturne baštine i obogaćivanja kulturne ponude grada Karlobaga. M. je omeđio svoj svijet i već zacrtao svoju poruku – lako i sigurno – služeći se repertoarom današnjih slikarskih, grafičkih i kiparskih mogućnosti. Tako postiže sintezu suštinskih i formalnih elemenata svog likovnog mozaika, u kojemu izražava vlastite spoznaje o bogatstvu i tragičnim suprotnostima življenja. Sudionik je mnogih humanitarnih akcija likovnih simpozija i kolonija. M. ne fali motiva. On ih nalazi svagdje. U samoći i u društvu, u politici, u redu i neredu u kome živi. Sve pojave života  su motivi na kojima  se rasplamsava njegova kreativna imaginacija i izbijaju varnice duha i žalci kritike. Izlagao je na brojnim izložbama u inozemstvu i Hrvatskoj. Autor je više javnih djela. Danas živi i djeluje u Zagrebu, Gospiću i Karlobagu. Na Ličkom likovnom analu u Gospiću izlaže četiri puta, a imao je i retrospektivnu izložbu (2006). Dobitnik je nagrade Ličkog likovnog anala (1973). Na Salonu nacija u Parizu izlaže mozaike (1984) i dobiva počasnu nagradu. Za ciklus slika Moja Bugarska primio je visoko priznanje Vlade Republike Bugarske za međudržavnu suradnju (2002). Dobitnik je javnog priznanja Općine Karlobag (2014), član HDLU-a od 1966. i Hrvatskog akademskog društva likovnih umjetnika Zadar od 2002.

DJELA: Klasični triptih. Grafička mapa s Vesnom Parun. Zagreb. 1995. – Lungo mare. Grafička mapa. Zagreb 1998.

LIT.: Mihičić, Andro-Vid: Sergije Mihić Panoptikum. Predgovor katalogu. Zagreb 1984. ‑ XLI. Lički likovni anale Likovni mozaik Sergija Muhića. Gospić 2006. Ur. Bunčić, Vesna ‑ Katalog Mihić Mediteranski vrt Karlobag. –Bugarska & Hrvatska. Katalog likovne izložbe. Gospić 2018. – Maštrović, Nikica: Hrvatska grafika, Ljevak, Zagreb, 2019. str. 600

IZV.: Osobni iskaz Sergija Mihića, Gospić, 19. rujna 2018.

mihić i studenti
Gospićki studenti u posjeti Mihiću
 
Mihić Novčica
Novčica I, ulje na platnu, Gospić, 2022.
novčica Mihić
Novčica II.

orešković
Milan Orešković
Orešković Milan
Na početku karijere, a poslije trninga u Lici

 

orešković
Plaketa Europske atletske federacije






Postavljeno 2. siječnja 2025.


OREŠKOVIĆ, Milan, atletičar (Virovitica, 10. I.1952.). Prvorođenac roditelja ličkoga podrijetla, Danijela i Ane rođ. Bašić, koja je imala još kćerku Nevenku i sina Stjepana. U rodnoj Slavoniji započinje osnovno školovanje. Po mišljenju Ministarstva prosvjete SRH nakon provjere znanja prvi i četvrti razred polagao je pred komisijom i nije ih morao pohađati. Peti i šesti razred polazi u Osnovnoj školi Martina Hećimovića-Bracije u Perušiću jer je bio kod djeda i bake Blaža i Mare Bašić u Konjskom Brdu. O atletici mu je pričao ujak Stipe Bašić koji mu je u Konjskom i napravio precizno izmjerenu kružnu stazu označenu kamenčićima na kojoj je najčešće trčao po pet kilometara, a vrijeme je zvonjavom označavala najobičnija vekerica.

Osnovnu školu završava s 13 godina školi Ivana Mažuranića u Dubravi u Zagrebu, a V. gimnaziju sa 17 godina istovremeno trenirajući atletiku od 1964. u Atletskom klubu (AK) Dinamo u čijem dresu osvaja tri naslova prvaka Hrvatske i dva Jugoslavije u disciplini sportskog hodanja na 20 km. U međuvremenu sa 19 godina završava Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i to književnost – hrvatski i jugoslavenske jezike kao A predmet u redovnom roku te Komparativnu književnost kao B predmet.

Poslije tečaja za trenera atletike stječe i diplomu višeg trenera na Fakultetu fizičke kulture, danas Kineziološki  fakultet. U trenerskom razdoblju koje traje do 1985.godine i odlaska na dužnost tajnika Zagrebačkoga atletskog saveza odgaja desetak reprezentativaca Jugoslavije i tridesetak Hrvatske u svim uzrastima. U Gradskom atletskom savezu je jedan od trojice pokretača Zagrebačkog maratona, tajnik je Odbora nekadašnje međunarodno kvalitetne "Trke oslobođenja" kao i još uvijek aktualnoga Memorijala Borisa Hanžekovića. Prelaskom na funkciju glavnog tajnika Hrvatskog atletskog saveza ostaje četiri mandata do mirovine (2000 - 2016).
Između ostalog u više od 40 navrata vođa je svih uzrasta atletske reprezentacije Hrvatske; od međudržavnih susreta, europskih i svjetskih prvenstava pa sve do olimpijskih igara u Londonu (2012). Razdoblje je to najvećih uspjeha hrvatske atletike (europski i svjetski naslovi Blanke Vlašić i Sandre Perković te Sandrino olimpijsko zlato pored desetak finala ostalih olimpijaca) u natjecateljskom smislu ali i organizacijskom u razdoblju tajničkih mandata provedbom tri europska prvenstva i jednoga svjetskog kupa na tlu Hrvatske. Povjerenje da našu zemlju predstavlja na europskim i svjetskim atletskim kongresima, kao i brojnim seminarima, dobiveno je od najviših strukovnih foruma značilo je mogućnost visokog nivoa međunarodnoga usavršavanja, ali i dugogodišnje ponavljanje u dobivanju povjerenja potvrda da je trajalo u dugom kontinuitetu.

Desetci istaknutih sportskih i društvenih djelatnika koji su mu davali povjerenje u dugotrajnoj karijeri: Mladen Dolenec, Joško Murat, Ivica Gaži i Luciano Sušanj u profesionalnim poslovima, te Luka Bajakić, Božidar i Ivan Gagro, Antun Vrdoljak, Jung Ki Pak iz Južne Koreje, Stjepan Orešković i Milan Bandić u različitim tradicionalnim i drugim manifestacijama od velikog društvenog značaja simboliziraju trajnost u nastojanju održavanja visoke kvalitete atletike kao jedne od temeljnih sportskih grana na ponos hrvatskog sporta. U dva navrata bio je član organizacijskih odbora provedbe susreta hrvatskih iseljenika, manifestacije Trčimo zajedno u više desetaka zemalja svijeta pod pokroviteljstvom Samsunga, bio je rukovoditelj masovnog Krosa zdravlja pod pokroviteljstvom Škole narodnoga zdravlja Andrije Štampara oko Jarunskog jezera u Zagrebu. Izradio je više brošura o atletici

Za profesionalni rad, a u slobodno vrijeme i desetljeća amaterskog rada u atletskim udrugama: AK Dinamo, Zbor trenera čiji je jedan od osnivača i Zboru sudaca i drugo, dobio je brojna priznanja kako od udruga tako i Zagrebačkog i Hrvatskog atletskog saveza (najbolji atletski djelatnik za 1997.). Dobitnik je Plakete Europske atletske federacije, Priznanje Azijske atletske federacije i Grčke atletske federacije. Posebno je ponosan na priznanje Športskog saveza grada Zagreba za životno djelo.
Oženjen je suprugom Jasminkom i imaju sina Brunu.

DJELA:
Atletske priče iz Maksimirske šume. Zagreb, 2006. ur. Orešković, Milan. ‑ Zagrebački maraton 1992.-2011., Zagreb, 2012. Franjo Kordić,Augustin Lukačević, Vlado Mikulec, Milan Orešković  - Zagrebački atletski savez 1922.-2012., Zagreb 2012. Uredništvo: Franjo Kordić, Augustin Lukačević, Milan Orešković - 100 godina Hrvatskog atletskog saveza. Zagreb, 2019. ur. Gredelj, Branko i Orešković, Milan. - Živjeti atletiku. Zagreb, 2022. ur. Gredelj, Branko i Orešković, Milan.

BROŠURE:
AK Dinamo 1945-1990. Zagreb, 1990. ur. Orešković, Milan - Atletski savez Zagreba 1922 - 2002. Zagreb, 2002. Uredništvo:Franjo Kordić, Irena Lončarević,Vilko Luncer, Milan Orešković - 90 godina Hrvatskog atletskog saveza. Zagreb 2003. Redakcija: Zdenko Jajčević, Vilko Luncer ujedno i koautor

LIT.: Orešković, Milan: Živjeti atletiku, Zagreb 2022. ur. Gredelj, Branko i Orešković, Milan.

IZV.: Osobni iskaz Milana Oreškovića, Zagreb, 5. srpnja 2023.

Orešković knjiga
Naslovnica Oreškovićeve knjige njim samim

Orešković Milan

orzes
Anton Orzes, Gospić, 2019.


ORZES, Anton, slikar i informatičar (Zagreb, 10. VI. 1955. – Selce, 4. XII. 2020.). Rođen u obitelji Dragutina i Katarine rođ. Jeličić, iz Selca kraj Crikvenice. Osnovnu školu završio u Kotor Varoši, BiH, (1969) i dvije godine Srednje elektrotehničke škole polazio u Rijeci gdje mu je živio ujak, na što je bio primoran zbog razornog potresa u Banja Luci. Treću i četvrtu godinu polazio je u Elektrotehničkoj školi u Banja Luci gdje je i maturirao. Odslužio je vojsku 15 mjeseci i pokušao se zaposliti, ali nije uspio pa je upisao studij i diplomirao Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu u klasi prof. Ratka Lalića (1980). Zaposlio se na Srednjoj školi u Kotor Varoši, i iz škole je poslan na specijalistički studij informatike na Elektrotehničkom fakultetu u Banja Luci. U Kotor Varoši je bio do početka rata u BiH 1992. nakon zarobljavanja prisiljen je da ostavi imovinu Republici Srpskoj i kod Travnika sa suprugom i troje djece došao je u Hrvatsku kroz minsko polje.

Od početka 1994. živio je i radio u Gospiću gdje je došao na nagovor prof. Andrije Benkovića, ravnatelja Gimnazije, i predavao je likovnu umjetnost i informatiku. Obitelj, supruga i troje djece, ostali su u Selcu, a njemu je Benković dao za stan rodnu kuću u Kaniškoj ulici. Prvi zapažen istup u novoj sredini imao je na Likanalu (2000).

Samostalno izlagao u Muzeju Like (2009) i u Likovnoj udruzi LUL u Gospiću (2019). Bavio se i grafičkim dizajnom. Likovno i grafički oblikovao je više knjiga. Uredio je desetak knjiga Grge Rupčića, Zorana Kršula, Marka Čuljata, Jure Karakaša i Jasminke Brala-Mudrovčić. Kao grafički urednik sudjeluje u izdavanju Ličke revije, časopisa Ogranka Matice hrvatske u Gospiću.

Bavio se i računalnom grafikom i svoje radove iz ovog područja objavljuje na internetu: sites.google.com/site/tusikreda – http://www.licke-ovine.hr/likovnjaci/Likovni/orzes/orzes.htmhttps://www.pinterest.com/antonorzes/_saved

LIT.: Gimnazija Gospić i Muzej Like Gospić katalog izložbe: Anton Orzes, Gospić, 2009. – Bunčić, V. Špoljarić, S.: Umjetnost Like. Zagreb 2017. – http://www.licke-novine.hr/likovnjaci/Likovni/orzes/orzes.htm (pristupljeno 30. rujna 2018.). – Likovna udruga Lika, katalog izložbe Anton Orzes: Nedovršena ljubav, Gospić, 2019.

Orzes izložba u Gospiću
orzes
Izložba u LUL-u Gospić, 2019.

 

Pećina MArko color
Marko Pećina u radnom kabinetu

PEĆINA, Marko, ortoped, akademik i professor emeritus (Oborovo kraj Zagreba, 23. III. 1940.). Rođen u obitelji Marka – Makice, veterinara u prvoj veterinarskoj stanici u tadašnjoj državi, i Ruže rođ. Milaković, profesorice matematike i fizike iz Ogulina. Djed i baka s očeve strane, koji je rođen 1906, su iz Klanca pored Gospića, a majke iz Brinja odnosno Križpolja gdje je rođena njena majka Kata Modrić. Školovao se u Zagrebu, maturirao je V. gimnaziju (1958).

Diplomirao je na Medicinskom fakultetu (1964). Asistent je u Zavodu za anatomiju "Drago Perović" (1965 – 1970). Završio postdiplomski studij iz eksperimentalne biologije na PMF-u u Zagrebu i obranio magistarski rad (1968). Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu obranio disertaciju Oštećenja živca ishijadikusa uvjetovana posebnim topografsko-anatomskim odnosima (1970). Prelazi za asistenta u Kliniku za ortopediju KBC Zagreb na Šalati (1970). Polaže specijalistički ispit iz ortopedije (1973). Izabran je za docenta (1977), izvanrednog profesora (1980) i za redovitog profesora (1984), a za redovitog profesora u trajnom zvanju 1997. Pročelnik je Katedre za ortopediju do umirovljenja (1985 – 2005). Izabran je za professora emeritusa na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2006). Usavršavao se na dužim i kraćim boravcima u Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, U.S.A, Velikoj Britaniji, itd. Bio je predstojnik Katedre i pročelnik Odjela, prodekan za znanost, zatim dugogodišnji predsjednik Hrvatskog ortopedskog društva HLZ-a. Uža područja znanstvenog i stručnog rada: biomehanika sustava za kretanje, klinička anatomija, skoliologija, bolesti i ozljede koljena (gonologija), sportska traumatologija i primjena rezultata temeljnih medicinskih istraživanja u ortopediji i to prvenstveno iz područja regeneracije kosti i hrskavice. Aktivno je sudjelovao na stotinama simpozija i kongresa i bio pozvani predavač na domaćim i inozemnim fakultetima. Voditelj nekoliko međunarodnih i domaćih znanstvenih projekata, mentor 26 magistarskih, 20 doktorskih i 57 diplomskih radova.

Objavio je preko 800 znanstvenih i stručnih radova te nastavnih tekstova, preko 30 knjiga, od čega pet u U.S.A. Član je mnogih domaćih i 16 međunarodnih znanstvenih i stručnih društava.Utemeljitelj je i bio je potpredsjednik European Spinal Deformity Society te predsjednik Organizacijskog odbora „Prvog europskog kongresa o skoliozama i kifozama“ u Dubrovniku (1983). Član je American Academy of Orthopaedic Surgeons te New York Academy of Sciences. Član je ili glavni urednik u 13 časopisa. Bio je glavni urednik prestižnog međunarodnog časopisa International Orthopaedics (2008 – 2015) u kojem je sada editor emeritus. Utemeljitelj je i prvi koordinator Hrvatskog nacionalnog odbora Desetljeće kosti i zglobova (Bone and Joint Decade), izabran je za Bone and Joint Decade ambassador u okviru Svjetske zdravstvene organizacije pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda (2005). Za člana suradnika HAZU-a izabran je 1990., a 2004. za redovitog člana. Tajnik je Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2010 – 2018), utemeljitelj je i voditelj Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU-a, glavni je urednik časopisa RAD – HAZU-a Medicinske znanosti, predsjednik je Knjižničnog odbora HAZU-a. Dugogodišnji je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Bio je aktivni veslač u AVK Mladost iz Zagreba, i bio je reprezentativac Jugoslavije u četvercu bez kormilara i olimpijski kandidat za Olimpijske igre  u Rimu (1960). Po završenom studiju medicine bio je aktivan sportski liječnik pretežito u nogometu i košarci. Bio je i jedan od utemeljitelja Hrvatskog olimpijskog odbora (1991) i sudjelovao je kao član vodstva i liječnik naše reprezentacije na Olimpijskim igrama u Barceloni (1992). Predsjednik je Zdravstvene komisije Hrvatskog olimpijskog odbora (1992 ‑1996).
Za svoj rad dobio je mnogobrojna domaća i međunarodna priznanja, a između ostalih: Nagrada Balkanske medicinske unije za znanstveni rad (1977), Diploma “ H. E. Mr. Juan Antonio Samaranch” kao specijalno priznanje za predavanje održano na Second IOC World Congress on Sport Sciences, Barcelona (1991), Republička nagradu športa „Dr.Franjo Bučar (1992), Nagrada Ruđer Bošković (1993), Nagrada Grada Zagreba (2001), te nagrade Josip J. Strossmayer (1993 i 2006) i Ante Šercer (2001), Državna nagrada za znanost i životno djelo u području biomedicinskih znanosti (2008), Izbor u Distinguished Member (Ugledni član) Svjetskog ortopedskog i traumatološkog društva -SICOT (2014), u 90 godina postojanja izabrano do 2018. samo 20 uglednih članova.Počasni je član više europskih ortopedskih društava i među njima i najstarijeg društva na svijetu  „Francuskog društva za ortopediju i traumatologiju“ (2012). Za začasnog člana Hrvatskog liječničkog zbora izabran je 2006. godine.

U braku je sa stomatologinjom Anicom rođ. Hrnčević, sveučilišnom profesoricom (u. m.) i imaju kći Nives Pećina-Šlaus, molekularnu biologinju i redovitu sveuč. prof. na Medicini u Zagrebu i sina Hrvoja Ivana Pećinu, radiolog i neuroradiolog, primarius dr. sc. ,zaposlen u KBC „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu. Imaju četiri unuka, i to: Bruno Šlaus (1993), Nika Šlaus (1998), Marko Pećina (2005) Nikola Pećina (2011).

LIT.: https://www.info.hazu.hr/clanovi/pecina-marko (pristupljeno 10. ožujka 2022.) ‑
Starić, Rudolf i drugi HAVK Mladost - Zagreb 100 godina postojanja 1912. - 2012., Zagreb, 2012.

IZV.: Osobni iskaz Marka Pećine, Zagreb, 8. ožujka 2022.

 

  Rosandić Mime
Milan Rosandić-Mime

ROSANDIĆ, Milan – Mime, šumar (Kaniža Gospićka, 4. XI. 1900. – Zagreb, ?? 1948.). Rođen u obitelji opančara Gaje i domaćice Marije rođ. Hodak. Otac se bavio politikom, želio je samostalnu Hrvatsku i za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. S djecom se preseljavaju kod Gajine sestre u Centralskoj ulici, koja je tako prozvana po električnoj centrali na ugljen, u Gospiću nedaleko žandarmerijske kasarne kod Starog mosta, danas Đački dom. Tetka nije imala djece i kuća je za njihove potrebe nadograđena. Obitelj je imala četvero djece: Ivu, Mimu, Josu i Milku.
Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Gospiću (1912 – 1919). U ta doba oko Marka Došena, člana Starčevićeve stranke prava okupljali su se brojni odvažni mladi ljudi: braća Mate, Ivica, Jurica i Marko Frković, Juco Rukavina, Nikola Orešković i Mile Starčević, mlađi, Rosandić, a kasnije i dr. Andrija Artuković i dr. Jozo Dumančić. Nakon gimnazijske mature kao dobar učenik dobio je stipendiju i otišao je na studij u Zagreb i uzdržavao se instrukcijama i raznoseći ugljen po kućama. Upisao je i diplomirao na netom otvorenom Gospodarsko-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1924). Kao student pripadao je Radićevoj HRSS stranci, bio je predsjednik sveučilišne organizacije HRSS-a (1924). gdje su bili aktivni Mile Starčević, student filozofije i Mate Frković, student medicine, obadva iz Gospića. Oni su i u Lici osnivali ogranke te stranke. Kao student bio je uhićen početkom dvadesetih godina XX. stoljeća i bio je u gospićkom zatvoru – žutoj kući, gdje je i danas kaznionica.
Nakon diplomiranja odslužio je vojsku u Sarajevu i zaposlio se kao inženjer šumarstva u Direkciji šuma u Vinkovcima (1925) na položajima od šumarskog pripravnika do šumarskog pristava, danas savjetnika. Državni stručni ispit položio je u Beogradu (1928), a iduće godine premješten je za upravitelja Šumarije u Svetom Roku (1929). Poslom ponovo odlazi u Vinkovce u svojstvu šumarskog savjetnika, i s ing. Božidarom Petračićem, osniva Hrvatsku uzdanicu – društvo za kulturni rad i uzdizanje domoljublja.
Zbog svoje rodoljubne hrvatske orijentacije bio je više puta zatvaran; već kao student, bio je kratko u zatvoru nakon Ličkog ustanka u Brušanima (1932). Uhićen je u Vinkovcima i prebačen u Gospić (1933), a njega i osamnaestoricu drugih rodoljuba, svi iz Gospića i okolice, teretili su za rad protiv poretka i suđeno im je (1934). Teško izmučen u zatvoru na suđenju je bio oslobođen. U Vinkovcima je izgubio radno mjestu, ali mu je pomogla obitelj Jucike i Franje Ducmelić. Početkom 1935. ponovo je primljen u službu i odlazi u Srbiju na dvije godine, nakon čega je šumarski savjetnik na Sušaku (1936) gdje je bio i ravnateljem Uprave šuma (1939). Tu je dio svog posla posvetio uređenju i zaštiti okoliša pa je uredio i popularno svetoročko Vrilo mudrosti o čemu je pisao nekad popularni Lički kalendar (1941), a uredio je i Crkovno vrilo. Na obadva vrila uređena su i perališta, mjesta za pranje rublja.
Nakon desetogodišnjih zaruka vjenčava se s Finom Obelić iz Novske koju je upoznao u Vinkovcima (1938), kumovi su im bili Mile Budak i Mate Frković. U braku su imali tri kćerke: Aneru (1941), Nedu-Maru (1943), rođene u Zagrebu, i Ivku-Antoniju (1946) rođenu u izbjeglištvu u Italiji..
Uoči Drugog svjetskog rata (1939) bio je šumarski nadzornik u Vinkovcima. Rat je dočekao u Podravskoj Slatini. Već tada održavao je veze s ustaškom emigracijom. Ustrojstvom NDH (1941) dolazi u Zagreb gdje je otklonio ministarsku funkciju i bio postavljen za državnog tajnika u Ministarstvu šuma i ruda. Početkom rata ministar je bio Ivica Frković, rodom iz Ličkog Novog. Tijekom rata odobrio je izgradnju šumarske zgrade na Biljevištu Marka Kasumovića, rasadniku, u Gospiću u Budačkoj ulici gdje je danas gradska uprava. U ratu su izvedeni grubi građevinski radovi na toj zgradi i na garažama za teretne samovoze zapadno od zgrade. Na funkciji državnog tajnika ostaje do kraja rata u svibnju 1945. vodeći brigu o hrvatskim šumama. Imao je čin ustaškoga pukovnika. Krajem Drugog svjetskog rata s obitelji odlazi u Austriju pa u izbjeglištvo u logor Fermo u Italiji gdje mu je supruga rodila treću kćerku. U Fermu je Mime povremeno boravio pod lažnim imenom i odlazio je u Austriju. Obitelj u logoru ostaje do 1948., a nakon toga brodom ženski dio obitelji odlazi u Argentinu. Mime je dionik ustroja grupe “Deseti travnja” koja je imala plan rušenja Jugoslavije. Surađujući sa skupinom oko K. Draganovića, vratio se ilegalno preko Austrije zajedno sa skupinom Hrvata radi oslobođenja Hrvatske, ali biva uhićen, mučen i poslije javnog procesa skupini Kavran – Miloš u Zagrebu osuđen na smrt 27. VIII. 1948. presudom Vrhovnog suda Hrvatske.
Svojim trima kćerima ostavlja oproštajno pismo (1948):
- Draga Anera, Mara i Ika, - Eto Vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drukčije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne.Vaš ćakan Mime.
Bio je član Hrvatskog šumarskog društva od njegovog osnivanja (1939). Sudjelovao je kao odbornik na obnoviteljskoj sjednici nakon ustroja Banovine Hrvatske. Bio je suradnik na izradi javnih planova Društva, a kao državni tajnik bio je odbornik Društva do 1945.

LIT.: Lički kalendar za godinu 1941. IX. godište. Ur. Š. Brkić, Ivan, Zagreb 1940. str. 94. – Bićanić, Nikica: Vila Velebita nacionalna borba hrvata u Lici između dva rata. Zagreb 1991. str. 97. – https://otporas.com/mime-mile-rosandic-je-bio-jedan-od-sudionika-u-kavranovoj-akciji-gvardijan (pristupljeno 21. veljače 2021.) – Rosandić-Šarić, Neda: Domovina iznad svega: moj otac Mile Rosandić, ur. Runje, Maja i Jonjić, Tomislav.Vinkovci-Čitluk, 2021.

IZV.: Osobni iskaz Karla Posavca, Gospić, 29. srpnja 2018. – Iskaz kćerke Nede-Mare Rosandić-Šarić, SAD, početkom 2021.


Vera ŽutićVera Žutić

ŽUTIĆ, Vera, znanstvena savjetnica (Vrhovine, 1940.).
Roditelji Branko Egić (1908 – 1974) iz Jošana, i majka Danica rođ. Vukmirović (1912 – 1987) iz Gornjeg Babinog Potoka, imali su trgovinu u Vrhovinama. Najranije djetinjstvo provela je pod talijanskom okupacijom u Vrhovinama skrivana po zaseocima s bakom Anjom, dok su roditelji bili u talijanskom zatvoru. Kasnije, s bakom uspijeva prebjeći na oslobođeni teritorij, sastaje se s roditeljima u Slunju, zatim prolazi spaljeni Jošan, Gračac i Split sve do oslobođenja zemlje. Otac, Branko, nakon što je 1943. oslobođen iz talijanskog zatvora razmjenom sa zarobljenim talijanskim oficirima (prva takva razmjena u NOB), bio je član ZAVNOH-a na 3. zasjedanju u Topuskom (1944), organizirao je opskrbu stanovništva na oslobođenom teritoriju Banije, Korduna i Dalmacije. Bio je istaknuti privrednik, vodio je novu trgovinu i osnivao veletrgovačku mrežu u poslijeratnoj izgradnji. Verina baka Anđa Vukmirović – Anja (1888 – 1980) rođ. Prica, iz Vranovače kraj Korenice, ostala je u I. svjetskom ratu udovica s troje nejake djece: Zorkom, Danicom i Milanom. Njezin muž Đuro Vukmirovic, Verin djed, poginuo je 1914. kao austrougarski vojnik na Drini, u prvoj bitci protiv Srbije. Milan Vukmirovic – Škarpa (1913 – 1986) bio je lički narodni tribun, revolucionar i političar, proučavao je povijest Vojne krajine i pisao za Ličke novine. Vera od 1945. živi u Zagrebu, završila je IX. Gimnaziju (1958) i diplomirala Kemijski odsjek Tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1963). Nakon diplomiranja zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković” (IRB).
Međunarodni ugled postigla je znanstvenim otkrićima iz područja površinske elektrokemije i njihovom primjenom u istraživanju biogeokemijskih procesa organske tvari u moru. Njena početna istraživanja u Zavodu za fizičku kemiju bila su u području elektrokemije i tehnologije urana, na čemu je magistrirala (1967) i obranila doktorsku disertaciju (1970). Iste godine je dobila stipendiju belgijske vlade, a potom nobelovca Ilje Prigogina za razvoj novih relaksacijskih elektrokemijskih tehnika na Universite Libre de Bruxelles s prof. Lucienom Gierstom. Suradnja je rezultirala izgradnjom tada jedinstvenog elektrokemijskog uređaja i otvorila prostor IRB-u za seriju istraživanja i gostovanja vodećih elektrokemičara iz Belgije, Francuske, Česke i Poljske. Osnivanjem Centra za Istraživanje mora IRB u Zagrebu i Rovinju (1971), uključuje se u istraživanje mora i s Markom Branicom uvodi elektrokemijsku tehniku za praćenje organske tvari u morskoj vodi, što je tada u svijetu predstavljalo novi i izazovan prodor. Od 1972. započela je suradnju s Jean Chevalet-om (Laboratoire d’Electrochimie, Univerite P.-M. Curie, Pariz) koja je prerasla u seriju dugoročnih programa bilateralne suradnje IRB-a s francuskim nacionalnim institutima (CNRS, Centre National de la Recherche Scientifique) u području površinske elektrokemijie i istraživanju mediteranskih usca, koje je koordinirala (1972 – 2002) neprekinutu u ratnim godinama međunarodne izolacije. Francuski nositelji suradnje u istraživanju mediteranskih usca su bili Gustave Cauwet (Laboratoire de Sédimentologie et Géochemie Marines, CNRS, Perpignan) i Jean-Marie Martin (Ecole Normal Superieure, Mont Rouge). Uspjeh ovih istraživanja i jedinstvenost estuarija rijeke Krke rezultirali su našim prvim ulaskom u jedan veliki EU projekt (Europska Komisija, EEC DGXII, European River Ocean Systems, EROS 1989 – 1992), publikacijom u časopisu Nature i serijom međunarodnih simpozija posvećenih malim uscima (International Symposia on Small Estuaries). Prvi simpozij organizirala je u Primoštenu (1989) i posvetila mu posebno izdanje časopisa Marine Chemistry. Gostuje 1995 /96. kao Fulbright stipendist u grupi tada već slavnog morskog mikrobiologa Farooq Azama u Marine Biology Research Division, Scripps Institution of Oceanography, University of California, San Diego, SAD i s njime uspostavlja suradnju i razmjenu mladih istraživača i studenata fokusirano na izuzetnu pojavu “cvjetanja mora” u Sjevernom Jadranu i mikroskopiju atomskih sila (AFM) razvijenu u IRB-u. Vođen Vesnom Svetličić, ovo je bio prvi prodor u primjeni AFM u istraživanju procesa u moru na nanoskali. Zajedničkim ulaganjima {bilateralni projekti Ministarstva znanosti RH (MZOŠ) s National Science Foundation, SAD} postavljeni su eksperimenti u samom akvatoriju: Northern Adriatic Mesocosm Experiments, Trst (2002), Rovinj (2003), Piran (2007/2008) u kojima su sudjelovali multidisciplinarni timovi istraživača iz morskih instituta svih susjednih zemalja. Rezultati istraživanja rovinjskog eksperimenta objavljeni su već slijedeće godine u posebnom izdanju znanstvenog časopisa Periodicum Biologorum. Sustavno je radila na afirmaciji moderne oceanologije kod nas kao zasebne grane znanosti i osnivanju Znanstvenog vijeća oceanologija, koje je uz Renata Batela vodila od konstituiranja (1999 – 2005). Nastavna aktivnost uključuje članstvo u Nastavnom vijeću doktorskog studija Oceanologija Sveučilišta u Zagrebu, vođenje serije kolegija na tom studiju, mentorstvo magistarskih i doktorskih radnji (1975 – 2005) i poglavlja u sveučilišnim udžbenicima. Bila je voditeljica Laboratorija za ekološko modeliranje (1995 – 2005), član Znanstvenog vijeća IRB (2003 – 2005), član Malog vijeća Znanstvenog vijeća (1999 – 2003) i potpredsjednica Znanstvenog vijeća kemija (1989 – 1995). Na nacionalnom planu bila je Član Odbora Jugoslavenskog nacionalnog programa istraživanja i monitoringa zagađena Jadrana u okviru UN Environment Program UNEP, (National Research and Monitoring Program of the Adriatic Sea, MED_POL II i III) i koordinator dijela koji se odnosio na Program istraživanja i monitoringa ušća rijeke Krke i Kornatskih otoka (1984 – 1996). Dobitnica je s T. Legović, Državne nagrade RH za znanost za izuzetno znanstveno otkriće (1991).Njezina sestra Vesna Svetličić (1949) je biofizičarka, znanstvena savjetnica na Institutu “Ruđer Bošković”, a sin Igor (1967) je teorijski fizičar, profesor fizike, na State University of New York at Buffalo, SAD. Od 2008. najviše vremena provodi s unukom Anom u Buffalu u Državi New York, nedaleko slapova Niagare i spomenika Nikoli Tesli. Najdraža destinacija joj je, još uvijek, rodno selo njezine majke, Gornji Babin Potok kraj Plitvičkih jezera.
LIT.: Žutić, V., Legović, T.: A film of organic matter at the fresh-water/sea-water interface of an estuary. Nature 328 (1987) str. 612-614. – Physical, Chemical and Biological Processes in Stratified Estuaries. Marine Chemistry 32(1991) str. 111- 390. Guest Editor Žutić, V. – Northern Adriatic Mesocosmos Experiment Rovinj 2003: Effect of phosphorus on particle dynamics during phytoplankton blooms. Period Biol 106 (2004) 1-79. Guest Editors: Smodlaka, N., Degobbis, D. i Svetličić, V. – T. Mišić-Radić, V., Svetličić, Žutić, V. Boulgar­opoulos, B.: Seawater at the nanoscale: marine gel imaged by atomic force microscopy. J. Mol. Recognit. 24 (2011) str. 397-405.

 

RASPORED PO DATUMU ROĐENJA

 

PROSINAC

 


2. XII. 1849. – U Kaniži Gospićkoj rođen Đuro Čanić (Georg, Gjuro, Juraj), podmaršal, vojni pisac, mecena, umro u Beču 2. siječnja 1911. Nakon završetka Tehničke vojne akademije, stupio 1870. kao poručnik u vojnu službu. U Beču 1876. završio Ratnu školu. Istaknuo se kao kapetan prilikom 1978. prilikom ulaska austro-ugarske vojske u Bosnu i Hercegovinu. God. 1879. pridijeljen je Glavnom zapovjedništvu u Zagrebu, 1886. u činu majora pročelnik je glavnog stožera 18. pješačke divizije u Pragu; 1887. premješten je u ratno ministarstvo u Beču; 1889. promaknut je u potpukovnika i imenovan pročelnikom Glavnog stožera pješačke divizije u Krakovu. God. 1897. postao je general-major i zapovjednik 83. domobranske brigade u Zagrebu, zatim 1901. podmaršal i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja u Zagrebu. S tog je položaja uklonjen i umirovljen jer je 1. VIII. 1903. odbio naredbu bana Khuena Hedervaryja da s domobranskim četama pomogne gušenju demonstracija u Zagrebu. Za svog zapovjedništva uveo je izričitu uporabu hrvatskog jezika i hrvatske natpise, tražio je da svi časnici znaju hrvatski, onemogućivši time ulazak časnika Mađara u domobranstvo, osnovao je vojničke knjižnice i organizirao tečajeve za opismenjavanje vojnika.

 
 

9. XII. 1919. – U Gospiću rođen kemičar Velimir Vouk, umro u Chapel Hill, SAD, 23. srpnja 1984., kemiju diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1944), doktorirao fiz. znanosti na Sveučilištu u Londonu 1948. Radio u Zavodu za zaštitnu tehniku GNO Zagreb (1945-46) bio asistent na Farmaceutskom i Medicinskom fakultetu, docent i izvanredni profesor (1955-60). Na zagreb. PMF-u radio od 1960-63. Vodio zagreb. IMI, predstojnik Odsjeka za toksikologiju. Radio kao savjetnik za zdravlje i sigurnost u Kairu, te na poslovima zaštite zdravlja u sklopu SZO-a u Ženevi (1967-80). U Nacional Institute of Environment Health Sciences, SAD, djelovao od 1980.

 
božo starčević
Božo Starčević

10. XII. 1994. – Pušten u rad optički kabel u Gospiću i ostvarena prva TV veza s Rijekom i Splitom.


11. XII. 1988. - U Zagrebu rođen hrvač Božo Starčević, od oca Tome Starčevića i majke Mace Župan, obadvoje iz Oteša u Pazarištu obiteljskog nadimka Grgičini. Još prije osnovne škole počeo trenirati taekwondo. U OŠ Lučko prve četiri godine trenira gimnastiku, a zatim odlazi u obnovljeni HK Metalac gdje počinje s hrvanjem. Dvije godine s bratom Nikolom nastupao za Gospić i doprinijeli su obnovi hrvanja.
2016. sudjelovao je na 31. Olimpijadi u Rio de Janeiru i zauzeo peto mjesto, u borbama do polufinala pobijedio je i aktualnog svjetskog prvaka u svojoj kategoriji od 75 kg.

 
dolić
Petar Dolić

12. XII. 1975. – U Travniku rođen akademski kipar Petar Dolić, otkud je s roditeljima preselio u Gospić gdje je završio osnovnu i srednju prometnu školu a maturirao u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti diplomirao 1999. u klasi prof. Šime Vulasa. Za izbornu nastavu pohađao Malu plastiku i medaljarstvo u klasi doc. Damira Mataušića. Izradio spomenike poginulima za Hrvatsku u Perušiću, Širokoj Kuli i Svetom Roku. Samostalno izlagao 15 puta u zemlji i inozemstvu. Skulpture u javnim prostorima u Zagrebu, Gospiću i Mostaru. Dolić je 2006. izradio spomenik dr. A. Starčevića u njegovom rodnom Velikom Žitniku i fra Didaka Buntića u Gradnićima kod Međugorja u Hercegovini. God. 2010. za Gospić je izradio bistu pape Ivana Pavla II., a 2011. bistu dr. F. Tuđmana, te spomenik Hrvatska pobjeda u Kninu.

VIŠE O DOLIĆU:

http://www.licke-novine.hr/likovnjaci/Likovni/dolicpetar/dolic.html
http://www.galerija-kula.hr/hr/kipar/69/Petar-Dolic.aspx

 
ferdo
Ferdo Grospić

13. XII. 1893. – U Gospiću rođen Ferdo Grospić, liječnik, umro u Zagrebu 17. listopada 1983. Od 1924. asistent Ortopedske bolnice u Zagrebu, potom od 1931. voditelj Ortopedskog odjela Zagreb. Zakladne bolnice. God. 1946-64. predstojnik Ortopedske klinike u Zagrebu, redovni profesor Medicinskog fakulteta Zagreb. Prvi u nas uveo neke ortopedske operativne zahvate kao osteosintezu, plastiku kuka i lakta. Napose se bavio ozljedama meniska koljena, iznašao vlastitu metodu operacije prirođenog iščašenja kuka.

 
kralj
Miroslav Kraljević, autoportret

14. XII. 1885. - U Gospiću rođen hrvatski slikar Miroslav Kraljević, umro u Zagrebu 16. travnja 1913. Miroslav pl. Kraljević u Gospiću maturirao gimnaziju 1903./1904. Nakon školovanja u domovini, 1904. prekida studij prava u Beču i posvećuje se slikarstvu. Na minhenskoj Akademiji između 1907. i 1910. susreće J. Račića, V. Becića i O. Hermana. Četiri umjetnika ondje, zbog srodnih pogleda bivaju nazvani Die kroatische Schule. Nakon Münchena slijedi povratak u Požegu; to je vrlo plodno razdoblje u kojem nastaje velik dio Kraljevićeva opusa.
U Münchenu je s J. Račićem i V. Becićem bio učenik H. Habermana na tamošnjoj akademiji. Pojava ove trojice mladih talenata znači početak novog razdoblja u hrvatskom slikarstvu, prekid s akademizmom i orijentaciju prema impresionizmu. Kraljević odlazi 1911. u Pariz, gdje su se njegove sklonosti za senzibilno i rafinirano tretiranje motiva razvile do visokoumjetničkog zahvata...
Jedan je od najznačajnijih stvaralaca hrvatskog modernog slikarstva. Bio je to univerzalan likovni umjetnik. Jednakom lakoćom slikao je portrete i autoportrete, likove životinja ili impresivne pejzaže. Bio je isto tako dobar slikar kao i grafičar ili kipar. Slikareva majka iz gospićke porodice Vukelića, udala se za tadašnjeg pristava Kraljevića, koji je kasnije bio u Gospiću veliki župan. 1904. Miroslav Kraljević je položio na Gospićkoj klasičnoj gimnaziji ispit zrelosti i iste godine upisao po želji oca pravo u Beču, ali je nedugo zatim napustio taj studij i posvetio se slikarstvu, koje je studirao u Beču i Münchenu. Po povratku u Požegu, u kojoj je živjela porodica Kraljević, slika pejzaže i životinje (U staji, Pastuh, Krave na paši, Divlje patke itd.) Tu nastaju slike kao Djevojčica s lutkom, Portret velikog župana Jurkovića, Mrtva priroda s oružjem i portreti majke i oca.
Gospine 1911. slikar se nalazi u Parizu gdje nastaje niz zanimljivih crteža (croquis) s motivima pariškog noćnog života kao i croquisni portreti u ulju: Slikar Benković, Gospodin Mišel itd. U Parizu slikar teško podnosi tuberkulozu, koja sve više nagriza njegov mladi i osjetljivi organizam. On se vraća u Zagreb, gdje 1912. priređuje izložbu svojih radova. 16. IV 1913., na Brestovcu kraj Zagreba, ugasio se život najperspektivnijeg i najplodnijeg hrvatskog slikara s početka ovog stoljeća. Nekoliko starijih Gospićana i danas se sjeća slikara Kraljevića, kojeg su zbog njegove crvenkaste kose zvali Frice. Bio je to tih i uljudan mladić, uvijek pomalo odsutan, zanesen. Često smo ga u “Ličkim novinama” ubrajali u ličke slikare, a on je u Gospiću naslikao samo Mlin na Novčici pod snijegom i to je izgleda bilo sve što je stvorio u rodnom mjestu, pored zanimljivih crteža na dopisnicama koje je sam ilustrirao i slao u raznim prigodama školskim kolegicama i prijateljima u Gospiću. Po svom temperamentu, po svom odgoju i po svom slikarstvu on je bio Evropljanin zaljubljen u svoju Požegu i Slavoniju. Ipak, ono što je najimpresivnije i najsnažnije u ovoj ličnosti i u ovom slikarstvu, to je grafika koja je prisutna u svakom manje ili više poznatom djelu Miroslava Kraljevića, a taj je smisao za grafiku slikar ponio s robustnih obala Like i Novčice, iz divljih “rustova” i vriština između surih ličkih planina. To nije mogao naći ni u Münchenu ni u Parizu ni u Veneciji ni u Požegi. Ipak, Miroslav Kraljević nije lički slikar.

 
 

17. XII. 1924. -U Ličkom Novom rođen Vladimir Fajdetić, muzikolog, violinist i glazbeni pedagog, umro u Rijeci 10. VII. 1981. Diplomirao 1955. jugoslavenske književnosti i francuski jezik pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Violinu učio u M. Šlika u srednjoj školi zagrebačke Muzičke akademije. Muzikologiju studirao u D. Cvetka pri Filozofskom fakultetu u Ljubljani gdje je diplomirao 1964. Od 1951. do umirovljenja 1979. violinist u opernom orkestru Narodnog kazališta “Ivan Zajc” u Rijeci. Predavao glazbeno-teoretske predmete na Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji (1961-72), Pedagoškoj akademiji (1966-68) i Teologiji u Rijeci (1975-81).

 
 

18. XII. 1919. – U Gospiću rođena dr. Slava Slavka Blažević, umrla 14. veljače 1999. u Zagrebu. U NOB-u od 1941., medicinu završila 1949. jedina žena s činom general-majora, bila upraviteljica vojne bolnice u Zagrebu.
Osnovnu školu i nižu gimnaziju završila u Gospiću 1937. Školu za medicinske sestre polazila u Beogradu do travnja 1941. Bila je referent saniteta u bataljonu “Marko Orešković” i u 3. ličkom odredu. Zatim je bila upravitelj i komesar vojnih bolnica. Nakon rata završila medicinski fakultet i radi kao liječnik specijalista ftizeolog. Bila upraviteljica Vojne bolnice Zagreb.
U prvo vrijeme kao medicinska sestra bila je jedino lice sa sanitetskom spremom među ličkim partizanima. Krajem 1941. g. nalazila se na Kamenskom, pri štabu Grupe ličkih partizanskih odreda, gdje je s dr. Slavom Četković-Očko održavala sanitetske tečajeve, 1943. komesar bolnice na Bijelim Potocima. Nosilac je Spomenice 1941. Odlikovana.

 
vid
Vid Balenović

19. XII. 1883. - U Kruščici kod Kosinja rođen pedagog Vid Balenović. Osnovnu školu polazio u Klancu (1894-1898), gimnaziju do šestog razreda u Gospiću, sedmi razred u Zagrebu, a osmi s ispitom zrelosti završio 1906. u Sušaku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je zemljopis i povijest. Zaposlio se 1912. u Nautičkoj školi u Bakru, zatim u Karlovačkoj gimnaziji, radio je u Sveučilišnoj knjižnici pa na gimnazijama u Zagrebu i Sisku. Objavio bojne članke. Bio suradnik Ličkog kalendara (1934. i 1935.) gdje je objavio više priloga o povijesti školstva Like, pisao u Ličkoj slogi i Ličkom zborniku. Bio suradnik na izradi enciklopedija, objavio više udžbenika.

Od njegove rođakinje dobili smo nadopunu životopisa i fotografiju 5. veljače 2014.:
Umro je u Zagrebu 29.III. 1970. Posljednje počivalište mu je na Mirogoju (polje 60/10).

Izbor djela:
1. Kroz Srbiju, Bosnu i Dalmaciju s Abiturijentima I. državne gimnazije zagrebačke, Zagreb, Vlastita naklada 1926.
2. Dr. Petar Karlić: prigodom tridestogodišnjice naučnog rada, Zagreb, Tisak Tipografije, 1934.
3. Život i rad Šimuna Balenovića - prigodom stogodišnjice njegova rođenja, Zagreb, Tisak nadbiskupske tiskare (Preštampano iz Katoličkog lista g.1935.)
4. Narodoznanstvo za više razrede srednjih škola, Zagreb, Izdanje Nakladnog odjela hrvatske državne tiskare, 1941.
5. Opći zemljopis, Zagreb, Izdanje Nakladnog odjela hrvatske državne tiskare, 1941.
6. Rječnik: riječi sa suglasnicima č i ć, Zagreb, Seljačka sloga 1954.

 
 

21. XII. 1857.– U Gospiću rođen književnik Ivan Devčić, umro u Zagrebu 19. X. 1908. Pučku školu završio u Gospiću a učiteljsku u Petrinji. Službovao u Brušanima, Skočaju, Ličkom Osiku, Gospiću, Slunju i Kraljevici. Napisao popriličan broj priča i crtica za djecu. Prevođen na češki i slovački jezik. Romantičarski prikazao život ličkih graničara.
Pripovjedač. Rođen u ličkoj graničarskoj obitelji. God. 1888. postao upravitelj gospićke osnovne škole, potom nastavnik u Višoj djevojačkoj školi... Hrvatski pedagoško-književni zbor izabrao ga 1895 za svog člana. Počeo pisati u školskom listu učiteljskih pripravnika Pčela.

 

 

 

 

 

 

 


vvv
Prof. dr. Josip Matovinović

22. XII. 1910. – U Makarskoj rođen Zlatko Bunjevčević, šumarski stručnjak, umro u Otočcu 18. lipnja 1985. Srednju školu polazio u Šibeniku, a šumarstvo diplomirao 1934. na Poljoprivredno-šumarskom  fakultetu u Zagrebu. Poslije diplomiranja zaposlio se na poslovima iskorišćivanja šuma u Đurđenovcu, a nakon oslobođenja radi u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske. God. 1949. premješten je u Liku, gdje najprije radi u Šumariji Otočac, a zatim je, do umirovljenja 1970. u Šumskom gospodarstvu u Gospiću šef Odsjeka za uređivanje šuma, pa tehnički direktor. Bavio se proučavanjem pastrve u rijeci Gackoj i općenito sportskim ribolovom u pastrvskim vodama. Aktivan u društvenim organizacijama i stručnim časopisima (Šumarski list, Sportski ribolov).


22. XII. 1914. - U Ličkom Cerju od oca Gabrijela, financijskog službenika, i majke Ikice rođ. Badžek iz Ričica rođen je prof. dr. Josip Matovinović, pionir hrvatske endokrinologije, napose na području istraživanja endemske gušavosti. Umro je 30. VIII. 1998. u Ann Arboru u Americi.
            * Osnovnu je školu pohađao u Aleksandrovcu (1920.-1925), gimnaziju u Gospiću i Lukavcu te je 1933. maturirao u Tuzli. Iste se godine upisao na zagrebački Medicinski fakultet na kojem je promoviran 1939. Zatim je obavio staž u bolnicama u Zagrebu, Beogradu, Nikšiću i Podgorici, a od 1940. do 1945. specijalizirao je internu medicinu u Zakladnoj bolnici na Sv. Duhu kod prim. Viktora Boića (s povremenim prekidima zbog vojne službe). Do kraja 1946. radi kao specijalist - klinički asistent na Internoj klinici na Rebru. Dobivši stipendiju Rockefellerove zaklade, godinu i pol usavršava se u SAD-u u Massachusetts General Hospitalu harvardskog Medicinskog fakulteta u Bostonu, napose na području endokrinologije.
            Vrativši se u Zagreb na Internu kliniku, preuzima 1948. vodstvo Odjela za endokrinologiju i metabolizam gdje ostaje do potkraj 1956. kad postaje sveučilišni docent. Krajem 1956. odlazi definitivno u SAD gdje 1970. postaje redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Michiganu. Nakon umirovljenja 1985. dodijeljen mu je naslov profesor emeritus Sveučilišta u Michiganu.
Doctor Mat, kako su ga zvali u Americi, bio je ekspert Svjetske zdravstvene organizacije i konzultant u Pakistanu, Libanonu, Indiji i Panameričke zdravstvene organizacije u Južnoj Americi. Autor je zakona o jodiranju soli u Jugoslaviji 1953. Objavio je gotovo stotinu znanstvenih i stručnih radova.
            U Hrvatskoj je Hrvatsko društvo za štitnjaču 2009. utemeljilo nagradu koja nosi njegovo ime.
 
aralica
Stojan Aralica

24. XII. 1883.– U Škarama rođen slikar Stojan Aralica, umro u Beogradu 4. veljače 1980. U Zagrebu vodi privatnu školu slikanja i radi u listu Novosti, a kraće vrijeme u atelijeru A. Lhotea. Izlaže u pariškim salonima. Od 1941. živi u Beogradu. Slika mrtve prirode, portrete u impresionističkom stilu.
Poslije završetka osnovne škole i mature napustio je svoje Škare i zavičaj da bi završio Učiteljsku školu u Osijeku, gdje je radio kraće vrijeme prije odlaska na studij u München. Za školskih praznika odlazio je u Liku.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1919. u Zagrebu. 1920. proputovao je Italiju, Španjolsku i sjevernu Afriku, a 1912. izložio je motive s tih putovanja. 1925. Aralica studira u Parizu slikarstvo kod poznatog francuskog teoretičara i slikara Andrea Lota, kojeg uskoro napušta i traži svoj vlastiti put. Prije i poslije II svjetskog rata Stojan Aralica sudjeluje na brojnim izložbama u Jugoslaviji i inozemstvu.
Ostvario opus od 1500 slika. Stalna izložba otvorena u Otočcu 1980. u spomen-domu ZAVNOH-a. Izlagao na Likanalu.

 
mesić
Stjepan Mesić

24. XII. 1934. – U Orahovici rođen političar Stjepan Stipe Mesić. Završio Pravni fakultet u Zagrebu 1961. Zastupnik u Saboru SRH (od 1966.), od 1968. predsjednik Skupštine općine Orahovica. Nakon Karađorđeva uhićen i osuđen na 2 g. robije, koju je izdržao u Staroj Gradiški. God. 1989. jedan od osnivača HDZ-a, 1990. glavni tajnik, a 1991.-92 predsjednik IO stranke. Na izborima 1990. i 1992. izabran za zastupnika u Saboru RH; prvi predsjednik Vlade RH. U kolovozu 1990. izabran za člana Predsjedništva SFRJ, 15. V. 1991. trebao postati predsjednik Predsjedništva SFRJ, ali je na tu dužnost stupio tek 1. VII. poslije pritiska iz EZ-a. Kao posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ dao ostavku 4. XII. 1991. Od 1992. predsjednik Zastupničkog doma Sabora. God. 1994. suosnivač i predsjednik HND-a (Hrvatski nezavisni demokrati). Objavio memoare Kako smo rušili Jugoslaviju, Zagreb 1992.
7. veljače 2000. kao član HNS-a izabran za predsjednika RH do 2005. kada je ponovno izabran s mandatom od drugih pet godina, odnosno do početka 2010.
Roditelji Stipe Mesića su iz Brinja. Otac Josip je iz zaselka Mesići u Stajnici, a majka Mandica Pernar iz zaselka Pernari u Križpolju.

 
most
Kosinjski most

28. XII. 1946. –U Zagrebu umro ing. Milivoj Frković, rođen 1887. u Varaždinu. Njegov otac Nikola, koji je bio učitelj premještan je 1891. u Petrinju gdje Milivoj 1894. upisuje prvi razred vježbaonice uz Učiteljsku školu. Petrinjsku gimnaziju je maturirao 1902. Bio je odličan učenik i stipendist zaklade Marije Terezije. Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Skoro čitav radni vijek proveo je u državnoj službi kao tehnički savjetnik Savske banovine.
Najveća ostvarenja građenja kamenom na hrvatskom tlu ostvaruju se u djelima Frkovića koji je kao veliki konstruktor, ali također i nenadmašan umjetnik, oblikovao prekrasne strukture u prirodnom kamenu i opeci. Njegov je kameni most preko Bogdanice u Gospiću (1932), preko Suhe Ričine u Novom Vinodolskom te mostovi preko rijeke Like u Kosinju (1935). Frkovićev most preko Kupe u Sisku jedan je od pravih primjera vrhunskog konstruiranja i oblikovanja. Projekt za kameni most na rijeci Lici u Budaku s otvorom polukružnog oblika veličine 35 m nije ostvaren.

 
 

31. XII. 1901. – U Ličkom Novom (u obitelji Gucinih, op. a.) rođen Mate Frković, liječnik i političar, umro u Buenos Airesu 17. IX. 1987. Gimnaziju završio u Gospiću, a Medicinski fakultet u Zagrebu. Kao sveučilištarac pristaša HSS-a. God. 1934. otpušten je iz službe jer odbija položiti prisegu Petru Karađorđeviću. Nakon proglašenja NDH imenovan je ustaškim povjerenikom za Varaždin i šire područje. U srpnju 1943. Pavelić ga imenuje doglavnikom, zatim je bio ministar unutarnjih poslova. S članovima vlade 6. V. 1945. napušta Zagreb, kasnije se preselio u Argentinu.

 
deveta
Smotra pripadnika 9. gardijske brigade Vukovi u Gospiću

 

STUDENI

 


1. XI. 1992. - U vojarni u Gospiću ustrojena 6. gardijska brigada “Vukovi”, zapovjednik puk. Mirko Norac. Od 1993. god. 9. motorizirana brigada.
 
TADIJA
Dragutin Tadijanović
4. XI. 1905. - U Rastušju, Slavonski Brod, rođen akademik Dragutin Tadijanović Tadija. Umro u Zagrebu 27. VI. 2007. u 102. godini života.

Prvu pjesmu je objavio 1922. kao srednjoškolac. Objavio je dvadesetak zbirki s oko 500 pjesama u nakladi od nekoliko stotina tisuća komada. Počeo je studirati šumarstvo a diplomirao je Filozofski fakultet u Zagrebu 1937.

Objavljuje poeziju, kratke priče, autobiografsku prozu, ulomke iz dnevnika, bilješke, članke i biografije o pojedinim piscima i njihovim književnim ostavštinama. Urednik je mnoštva antologija i zbornika hrvatske književnosti. Na strane jezike prevedene su mu mnoge knjige pjesama, a sam je prevodio poeziju sa slovenskog i njemačkog jezika.

Tadijanovićevi korijeni su u Lici. Djed s majčine strane bio mu je Mijat Kegljen (1843) iz Podlapca, a baka Franjka Duić iz Pazarišta.
tadija
Kegljenov Dol, 2001. © M. Čuljat Lika press


 

 





rogić
Msgr. Tomislav Rogić, šibenski biskup snimljen 2000. u Gospiću/Arhiva Lika pressa

8. XI. 1873.– U Brinju rođen pop Stipe pl. Vučetić, umro u Zagrebu 21. travnja 1945. Gimnaziju završio u Zagrebu studirao je bogosloviju u Senju, bio je kapelan odnosno župnik u Kraljevici, Delnicama, Jablancu, Brinju, Starigradu, Lukovom Šugarju, Karlobagu, Čanku, Bilaju i Ledenicama. Dok je župnikovao u Ledenicama, početkom 1942. imenovan je članom Hrvatskoga državnog sabora. Nakon imenovanja za vojnog vikara preselio se u Zagreb gdje je spomenutu dužnost u činu generala obavljao sve do smrti. Kao novinar i član Hrvatskoga novinarskog društva objavio je više od 60 kraćih članaka, opširnijih rasprava i brošura. Vrlo je zapaženo bilo njegovo djelovanje kao pravaškog političara i saborskog zastupnika.


8. XI. 1965. - U Senju, u obitelji Ivana i Marice Rogić, rođen Tomislav Rogić, šibenski biskup. Nakon osnovnoškolskog školovanja u Senju u Zadru maturirao je u klasičnoj gimnaziji u Sjemeništu Zmajević. Teologiju je studirao u Rijeci, a završio u Zagrebu 1991. Za svećenika zaređen 22. lipnja 1991. u Rijeci.

U početku je djelovao kao župni vikar u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa na Vežici u Rijeci. Nakon toga odlazi na postdiplomski studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je magistrirao.

Zatim je predavao je na Biblijskoj katedri Teologije u Rijeci bio studentski kapelan za grad Rijeku te župnik riječke Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Od 2000. do 2004. obnašao je dužnost generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije, a zatim i župnik te dekan Župe svetoga Križa u Ogulinu od 2004. do 2012.

Od 2012. godine župnik je i dekan na Udbini i Podlapcu te čuvar Nacionalnog svetišta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Sveti otac papa Franjo 3. lipnja 2016. imenovao ga je 49. po redu šibenskim biskupom i zaređen je 25. srpnje iste godine.

 
 

9. XI. 1900. – U Gospiću rođen državni dužnosnik i ustaški pukovnik Milan Mime Rosandić, pogubljen u Zagrebu 1948. Gimnaziju završio u Gospiću, a Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu. Kao student pripadao Radićevoj HRSS, 1924. predsjednik sveučilišne organizacije HSS-a. God. 1933. u zatvoru je nekoliko mjeseci zbog HSS-e promidžbe, kao šumarski inženjer službovao je u Sušaku, Vinkovcima i drugim mjestima, a travanjski rat dočekao u Slatini. Uoči rata održavao veze s ustaškom emigracijom. U travnju 1941. dolazi u Zagreb. Za vrijeme NDH imenovan je državnim tajnikom u Ministarstvu šuma i ruda. Na tom je mjestu ostao sve do povlačenja u svibnju 1945. Imao je čin ustaškog pukovnika. U emigraciji je živio u Italiji, surađujući sa skupinom oko K. Draganovića. Iz Austrije je ilegalno ušao u Hrvatsku 14. IV. 1948. Uhvaćen je i u procesu skupini Kavran - Miloš osuđen na smrt 27.VIII. 1948. presudom Vrhovnog suda Hrvatske.

 
 

11. XI. 1880.– U Sv. Roku rođen Milan Japunčić, publicist, umro u Gospiću 30. V. 1945. Maturirao u gospićkoj gimnaziji 1900, diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1905. Radio kao profesor u Zemunu 1905-06. i Gospiću 1906-14. gdje je od 1929. do 1932. bio ravnatelj kad je premješten u kragujevačku gimnaziju i umirovljen. Sudjelovao u radu gospićke podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva “Napredak” i bio joj predsjednikom 1940-45. Za II. Svjetskog rata mobiliziran kao domobranski pričuvnik (trećepozivac); umro u bolnici kao partizanski zarobljenik. Pisao crtice, pjesme, kraće pripovijetke, članke o Otočkoj pukovniji, ličkim narodnim običajima i jezičnom blagu te zapise o ratnim uspomenama. Objavio kratak putopis Od Gospića do Debra, popularno pisanu knjižicu Kratka povijest Like i Krbave, koja je bila temelj kas­nijim djelima o povijesti ličkoga kraja ...

 
 

14. XI. 1882. – U Stajnici rođen general Matija Murković, umro u Zagrebu 10. VII. 1944. Nakon završene gimnazije ušao je kao gojenac u Vojnu akademiju u Budimpešti i završivši je stupio 18. kolovoza 1901. kao časnik u hrvatsko domobranstvo. Posebnu darovitost iskazivao je u vještini mačevanja, uživao je ugled jednog od najboljih mačevalaca u Monarhiji. Od 1907. predavao je kao nastavnik na kadetskoj školi zajedničkog ugarsko-hrvatskog domobranstva u Pečuhu. Pred Prvi svjetski rat nalazio se na dužnosti zapovjednika satnije u dočasničkoj školi u Zagrebu, kad se spominje i njegovo zapovjedništvo strojopuščanog odjela domobranske divizije u Zagrebu. U Prvom svjetskom ratu Matija Murković se isticao kao zapovjednik jedne bojne 25. domobranske pješačke pukovnije na fronti u Srbiji gdje je bio i teško ranjen. Unatoč tome dospio je 1915. na rusko bojište gdje je u borbama proveo dvije godine. U prosincu 1918. sudjelovao je s 1. narodnom karlovačkom pješačkom pukovnijom u oslobađanju Međimurja, otkuda su do Božića iste godine istjerani Mađari.
Kao i mnogi drugi hrvatski časnici starojugoslavenske vojske, djelatni i oni već umirovljeni, ili pak otpušteni, i Matija Murković se poslije proglašenja NDH reaktivirao, te 1941. postao zapovjednikom divizijskog područja Sarajevo, zatim je 1942. preuzeo zapovjedništvo divizije u Bjelovaru pa zapovjedništvo domobranske pripreme. Nakon promaknuća u čin generala umirovljen je 1943.
U Kraljevini SHS promaknut je 1920. u čin bojnika, da bi bio umirovljen 1921. jer nije htio nositi “kokardu”. Nakon umirovljenja posvetio e privatnom biznisu, vodeći pilanu u Ličkoj Jasenici. Osnivanjem NDH kao i većina austrougarskih časnika ulazi u oružane snage NDH i promaknut je u čin pukovnika. Bio je zamjenik zapovjednika Domobranske vojne akademije u zagrebu (lipanj 1941.). U prvoj klasi te akademije nalazio se i njegov sin Borna, koji je 1942. godine poginuo na ruskom frontu. Nakon rada na akademiji preuzima zapovjedništvo 5. pješačke divizije. Umirovljen je 1943. kada je i promaknut u čin generala.
Bio je poznati mačevalac, osvojivši u sablji prvo mjesto na državnom prvenstvu kraljevine SHS 1922. Poslije je vodio i trenirao u Prvom hrvatskom mačevalačkom klubu.

 

 

 

 


Gušić Ivan
Akademik Ivan Gušić, na Uri, © Snimio Marko Čuljat, Lika press Gospić, 2004.

16. XI. 1906. – U Gospiću rođen Edo Kovačević, slikar, umro u Zagrebu 15. ožujka 1993. Diplomirao na Akademiji u Zagrebu 1930. Studirao u Parizu (fresko slikarstvo), putovao Europom, u New York i Japan. Bio nastavnik u Zagrebu (1934-47). Član skupine Zemlja s kojom izlaže 1933-35. U to doba slike koncipira plošno uz rafinirani kolorizam. Bio član HAZU od 1977. te glavni urednik njezina Bulletina.


17. XI. 1938. rođen GUŠIĆ, Ivan, akademik. Postoje utemeljene indicije da podrijetlo vuče od srednjovjekovne feudalne obitelji Gusić – Kurjaković najmoćnije plemićke obitelji s područja tadašnje Krbave gdje su bili rodovska župa.

U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju (1957). Diplomirao je na Geološkom odsjeku Prirodoslovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1962). Na istom fakultetu magistrirao s temom Biostratigrafija i mikrofosili jure u području centralne Hrvatske (1968) i obranio disertaciju s temom Taksonomija i biostratigrafija gornjotrijarskih, lijatskih i donjokrednih mikrofosila Medvednice (1974). Od 1963. zaposlen je kao asistent, zatim je docent (1972 – 1977) na Geološko-paleontološkom Geološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1972 – 1977). Boravio je u Njemačkoj, najprije kao stipendist Humboldtove zaklade, a zatim kao suradnik na znanstvenim projektima na sveučilištima u Frankfurtu, Münsteru i Erlangenu-Nürnbergu (1977 – 1985). G. je znanstveni savjetnik na Institutu za geološka istraživanja, danas Hrvatski geološki institut, u Zagrebu (1985 – 1990). Do umirovljenja (2012) bio je redoviti profesor na Geološko-paleontološkom zavodu Geološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog Sveučilišta u Zagrebu. Održavao je nastavu na Geološkom i Biološkom odjelu iz više kolegija: Mikropaleontologija I. i II., Historijska geologija, Geologija s paleontologijom i osmislio dva nova kolegija: Paleontološki aspekti evolucije i Povijest geologije. Od 2012. professor je emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

¸Ivan Gušić akademik
Dogovor za spas Kubusa: Mladen Hvala, Kamen Pazin, Đuro Benček, Geološki institut ZAgreb i akademik Ivan Gušić, 10. rujna 2002./ © Snimio Marko Čuljat, Lika press Gospić

Na matičnom fakultetu bio je, uz više različitih funkcija (predstojnik Zavoda, pročelnik Odsjeka), dekan odnosno v.d. dekana fakulteta (1997 –2000). U Hrvatskom prirodoslovnim društvu bio je potpredsjednik (1997 – 2000) i predsjednik (2002 – 2004). Od 1992. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je po dva mandata bio predsjednik Znanstvenog vijeća za zaštitu prirode i Znanstvenog vijeća za daljinska istraživanja, a do kraja 2018. bio je tajnik Razreda za prirodne znanosti.

Objavio je, što sam što u koautorstvu, oko 90 znanstvenih radova, od toga oko polovicu u uglednim međunarodnim znanstvenim časopisima, koji se referiraju u bazama CC, SCI i drugima, uz tri knjige (jednu znanstvenu,  u koautorstvu, i dvije popularno-znanstvene o općim pitanjima evolucije). Bio je voditelj, odnosno glavni istraživač, niza znanstvenih projekata u razdoblju od 1985. do 2002. Istraživao je stratigrafiju mezozoika nekadašnje Jadranske karbonatne platforme, odnosno Vanjskih (ili Krških) Dinarida Hrvatske (i Bosne), koju je korelirao s globalnim geološkim zbivanjima i ostalim mezozojskim karbonatnim platformama. O tome je objavio više radova, a u suradnji s Vladimirom Jelaskom postavio je osnove događajne stratigrafije gornje krede Jadranske karbonatne platforme, o čemu su objavili knjigu koja je vrlo dobro ocijenjena u relevantnim međunarodnim časopisima. Osim vanjskih Dinarida istraživao je i mezozoik Unutrašnjih Dinarida Hrvatske i utvrdio, između ostaloga, postojanje donje krede i paleogena kao i pretaloženog gornjeg trijasa i lijasa na Medvednici, Opisao je i nekoliko novih taksona (foraminifera i dasikladalnih algi) od kojih su se neki potvrdili kao pouzdani provodni fosil za cijelo područje negdašnjeg Tetisa. Kao voditelj Zavoda za paleontologiju i geologiju kvartara HAZU omogućio je pristup i obradio materijal na temelju kojega je rekonstruiran genom neandertalca o čemu je objavljen niz radova u vodećim znanstvenim časopisima (Nature, Science). Početkom tisućljeća G. je bio član Planinarske udruge Prpa u Baškim Oštarijama i nekoliko godina stručni savjetnik tijekom obnove i zaštite spomenika Kubus na velebitskom prijevoju Ura u srednjem Velebitu.Akcija spašavanja spomenika starog 150 godina trajala je dvije godine, a kugle je izradila tvrtka Kamen iz Pazina.

Dobitnik je državne nagrade za znanost "Ruđer Bošković" za istaknuto znanstveno djelo Stratigrafija gornjokrednih naslaga otoka Brača u koautorstvu s Vladimirom Jelaskom (1992), nagrađen je Državnom nagradom za životno djelo iz područja prirodnih znanosti (2012).

LIT. Spomenica Prirodoslovno-matematičkog fakulteta 2006.-2016. Zagreb, 2016. 328. i 329. str. ‑ http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_gusic/ivan_gusic_biografija (Pristupljeno, 19. veljače 2019.) - Likapedija, Gospić, 2020. str. 257.

IZV.: Osobni iskaz Vlade Prpića – Prpe, predsjednika Planinarske udruge Prpa, Baške Oštarije, 18. veljače 2019.

Postavljeno, 14. prosinca 2020.

 

 

 



Ivan Gušić
Uz obnovljeni Kubus: Akademik Gušić, prvi s lijeva, četvrti je Vlade Prpić-Prpa i Stipe Mudrovčić, Županijski Zavod za plan, 28. srpnja 2004. /© Snimio Marko Čuljat, Lika press Gospić

 

 

14. XI. 1922. u Starom Selu kraj Otočca rođen književnik, novinar, filmski i TV scenarist Arsen Diklić, umro u Beogradu 4. VII. 1995. Osnovnu i četverogodišnju nižerazrednu gimnaziju pohađao je u obližnjem Otočcu. Više razrede gimnazije završio je u Sarajevu. Književnim radom Diklić se počeo baviti u partizanima, više iz prijeke potrebe, nego zbog pjesničkog nadahnuća. S književnikom Vojom Carićem uređivao je jedan partizanski list u sjevernom Banatu. List je imao i pionirsku stranu. Za tu stranu su prepisivali druge listove ili su morali sami pisati tekstove. Tako je u ratnom vihoru, neočekivano i nenamjerno, izniknuo književnik koji je poslije rata, nastavljajući da piše o djeci i za djecu, doživio književnu slavu.
Profesionalni pisac i scenarist postao je 1953. Objavio romane: Salaš u malom ritu po kojem je napravljen igrani film Zimovanje u Jakobsfeldu i TV serija Salaš u malom ritu od 13 epizoda, Ne okreći se sine po kome je snimljen i film, te Plava ajkula, Kiša i drugi. Objavio je više zbirki pjesama i drama.
Studirao je povijest umjetnosti. Književnim radom, uglavnom za djecu bavi se od 1946, objavljujući romane, pripovijetke i poeziju. Scenaristikom se bavi od 1955. Mada je prvo službeno priznanje stekao Zlatnom arenom na festivalu u Puli za scenarij filma Radopolje (S. Janković, 1963), osobito se istakao scenarijima za dječje filmove B. Bauera Milioni na otoku (1955), Ne okreći se, sine (1956, koscenarist s redateljem prema vlastitom romanu) te, kasnije, Zimovanje u Jakobsfeldu (1975) i Salaš u Malom Ritu (1976) za koji je nagrađen Zlatnom i Srebrnom arenom u Puli.
Ostali filmovi: Samo ljudi (B. Bauer, 1957); Diližansa snova (S. Jovanović, 1960); Muški izlet (W. Staudte, 1964, koscenarist W. J. Lüdeckeom); Marš na Drinu (Ž. Mitrović, 1964, koscenarist s redateljem; Sunce tuđeg neba (M. Kosovac, 1968, koscenarist sa B. Jovanovićem); Užička republika (Ž. Mitrović 1974., koscenarist s redateljem i A. M. Car); Hajdučka vremena (V. Tadej, 1977, koscenarist s redateljem i V. Radovanovićem).

vvv
 

16. XI. 1907. – U Ljubovu rođen partizan Stanko Opsenica Staniša. Zemljoradnik, u NOB-e stupio 1941., član KPJ od 1942., utopio se kod Gračaca 15. siječnja 1943. u Opsenici spašavajući ranjenika. Dugo je godina vojarna u Gospiću nosila njegovo ime.

 
 

17. XI. 1913. - U Gračacu, Zrmanja, rodio se šumarski stručnjak Milan Androić, umro u Zagrebu 25.V. 1999. Gimnaziju završio u Gospiću 1932., a šumarstvo diplomirao 1939. na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. U šumarskoj operativi radio je u Bjelovaru, Mostaru, Vinkovcima, Delnicama i Zagrebu do 1949. kada prelazi na Poljoprivredno-šumarski fakultet kao asistent za šumarsku entomologiju. Specijalizirao i doktorirao u Parizu, 1956. izabran za docenta na Katedri za zaštitu šuma Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Od 1964. redovni profesor šumarske entomologije i zaštite šuma. Bio je dekan šumarskog fakulteta i prorektor Sveučilišta u Zagrebu. Bio član više grupa međunarodnih organizacija: FAO i UFRO.

 
 

19. XI. 1899. – U Klobuku kraj Ljubuškog rođen Andrija Artuković, umro u Zagrebu 16. I. 1988. Završio Franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, a studij prava s doktoratom u Zagrebu. U Gospiću od 1926. odvjetnik. Jedan od organizatora Velebitskog ustanka 1932. Prije samog događaja emigrira 31. VIII. 1932. preko Rijeke u Veneciju, gdje ga A. Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu...
Ministar unutarnjih poslova u prvoj vladi NDH, osoba od posebnog povjerenja A. Pavelića. S drugim članovima vlade 6. V. 1945. napušta Zagreb i odlazi u Austriju i 1948. završava u Kaliforniji.
Jugoslavenskim vlastima je izručen 11. II. 1986. i na suđenju u Zagrebu osuđen na smrt, no presuda zbog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u zatvorskoj bolnici.

 
damir
Damir Karakaš

lika
Scena Kina Lika s harmonikašem Karakašem

20. XI. 1967. – * U Plašćici nedaleko Brinja rođen novinar, karikaturist i pisac Damir Karakaš. Školovao se i studirao u Zagrebu. Duže godina radio i živio u Splitu. Kao novinar Večernjeg lista izvještavao iz Hrvatske i vrućih terena Bosne i Hercegovine i Kosova. U razdoblju od 1990. do 1992. borio se kao dragovoljac na hrvatskim ratištima. Jedan je od najboljih hrvatskih karikaturista mlađe generacije. Dobitnik je nagrada za karikaturu. Ilustrirao knjige i časopise. (385)
U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu.
Prvu knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi objavio je 1999. zatim slijedi roman Kombetari (2000.), zbirka priča Kino Lika (2001.). Po knjizi Kino Lika redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu Skoro nikad ne zaključavamo u sklopu predstave Zagrebački pentagram, na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu Sjajno mjesto za nesreću, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu Snajper na scenu ZKM-a postavila redateljica Franka Perković (2013.), a u Abidjanu, u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013.)
¸

Za roman Sjećanje šume 2017. dobio je nagradu Kočićevo pero koja mu je uručena na Interliberu u Zagrebu.

DJELA:
1. Bosanci su dobri ljudi, putopisi, samizdat Split, 1999.,
2. Kombetari, roman, samizdat Split, 2000.,
3. Kino Lika, zbirka priča, Ghetaldus optika, Zagreb, 2001.
4. Kako sam ušao u Europu, roman, Ghetaldus optika, Zagreb 2004.,
5. Esej Kako sam preživio crnu u knjizi Pisci u pisanju, Vuković-Runjić, Zagreb, 2005.
6. Eskimi, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2007.
7. Kako sam ušao u Europu, LOM, Beograd, 2008.
8. Sjajno mjesto za nesreću, roman, Sandorf, Zagreb, 2009.
9. Eskimi na arapskom, Dar El Kalema, Kairo, 2010.
10 Kino Lika i Eskimi na slovenskom, Literarno – umetniško društvo Literatura, Ljubljana , 2011.
11. Sjajno mjesto za nesreću, B92, Beograd, 2010.
12. Sjajno mjesto za nesreću na makedonskom, Makedonska reč, Skopje, 2011.
13. Kino Lika na češkom, Dauphin, Prag, 2012.
14. Sjajno mjesto za nesreću na češkom, Doplink, Brno, 2013.
15. Sjajno mjesto za nesreću na njemačkom, Dittrich Verlag, Berlin, 2013.
16. Pukovnik Beethoven, zbirka priča, Sandorf, Zagreb, 2013.
17. Esej Kako sam ušao u Europu u njemačkom u književnom časopisu Neue Rundschau, Fischer Verlag, 2013.
18. Priča Ja sam iz Pukovnika Beethovena u američkom književnom časopisu Mcsweeney' Quartlerly iz San Francisca, 214.
19. Blue Moon, roman, Sandorf, Zagreb, 2014.
20. Roman Blue Moon, roman, LOM, Beograd, 2014.
21. Izabrane priče čitatelja Ličkih novina - zbirka 32+15, Lika press, Gospić, 2014., priča Psi laju kroz zidove
22. Lička trilogija (Kino Lika, Eskimi, Pukovnik Beethoven), književna radionica Rašić, Beograd, 2015.
23. Roman Sjećanje šume, roman, Sandorf, Zagreb, 2016.
U pripremi: Knjiga drama AVIJATIČARI

kkk
Plakat Kina Lika
 

21. XI. 1937. - U Lovincu rođena pjesnikinja Marija Čudina, umrla u Beogradu 25. IX. 1986. Maturirala u Sisku (1956), potom studirala jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Za­grebu. Neko je vrijeme radila kao novinarka u “Slobodnoj Dalmaciji”; od 1961. živi u Beogradu, gdje djeluje u nadrealističkoj grupi Mediali. Grupu je osnovo njen suprug slikar L. Šejku. Poezijom se javila u Poletu 1954.

 
 

24. XI. 1924. – Pećanima rođena partizanka Jovanka Budisavljević koja se u proljeće 1952. udala za Josipa Broza Tita (podatak iz matičnog ureda Udbina). Umrla u Beogradu 20. listopada 2013. U NOV od kolovoza 1942. Bi­la je borac u I. omladinskoj četi, III. bataljonu II. brigade VI. divizije, u prištabnim jedinicama I. korpusa, te komesar kirurške bolnice I. Armije. Ima čin majora. Imala interes za zaštitu djece i mladine.

 
valentić
Nikica Valentić

Nikica Valentić, političar (Gospić, 24. XI. 1950 - Zagreb, 3. V. 2023.).Nakon mature u Gospiću diplomirao pravo u Zagrebu. Bio glavni urednik časopisa Pravnik. Direktor stambene zadruge Stanograd i Stanogradinvest (1978-1983). God. 1983-1990. odvjetnik. Nakon višestranačkih izbora 1990. obnaša najviše dužnosti: 1990-1993. predsjednik Vlade RH; pokrenuo program gospodarske reforme; potpredsjednik HDZ-a, zatim privatni poduzetnik. (98, II. 619)
Za studija novinar Radio Zagreba, a jedno vrijeme surađivao i s Ličkim novinama. Za počasnog građanina Ličko-senjske županije proglašen 2016.

 

 
 

25. XI. 1795.–U okolici Gospića rođen Nikola Filipović (Philippovich von Philippsberg), podmaršal, umro u Beču 18. IV. 1858. Potomak bosanskih prebjega koji su se nastanili u Lici. Osnovnu školu završio u Gospiću i poslije se, 1809, upisao u vojnu akademiju u Beču koju je završio 1813. Potom je u Tullnu, na mostobranu na Dunavu pohađao kadetski tečaj i vratio se u Beč u siječnju 1814. i promaknut u čin poručnika...radio u kartografskom odjelu, statističkom uredu, u Carigradu proučavao tursku vojsku, prošao parobrodom Đerdap. U ožujku 1835. postao major i u Mariboru preuzeo direkciju za izradbu karata... Nakon povlačenja konzula A. Mihanovića iz Beograda, na njegovo mjesto poslan Filipović, zatim je službovao u Hrvatskoj i krajini i potkraj 1840. kao član neke misije išao u Carigrad i Malu Aziju. Po povratku ponovno konzul u Srbiji, pa od listopada 1843. zapovjednik pukovnije u Bjelovaru. God. 1847. poslan je s pukovnijom u nemirnu Italiju, a 1848. za pohoda protiv Mađara bio zarobljen. Nakon revolucije, postao je 1849. podmaršal i služio u Sedmogradskoj. U mirovinu se povukao 1852. i nastanio u Beču.

 
 

26. XI. 1919. - U Gradini Koreničkoj rođen pripovjedač Stevo Drakulić, umro u Zagrebu 6. X. 1994. Nižu gimnaziju završio u Korenici, a uprave tečajeve u Zagrebu i Beogradu. Bio je načelnik pri Ministarstvu trgovine do umirovljenja 1955. Otada objavljuje kraću prozu i pjesme u književnoj periodici. Izvedeno je nekoliko njegovih radiodrama, TV i kazališnih igrokaza, no najuspješniji je bio kao novelist i romanopisac. Kao pripovjedač realistične vokacije u mnogobrojnim novelama i romanima obrađuje društvene i ratne teme vezane uz epsku tradiciju ličkoga zavičaja, a naznačuje i specifične povijesne, psihološke pa i leksičke značajke toga kraja.

 
 

27. XI. 1877. – U Brinju je rođen rodoljub Stjepan Stipa Javor, život mu se ugasio 27. ožujka 1936. u kaznenom zavodu u Mitrovici. Od seljačkog dječaka i manuelnog radnika na štreki, postao samostalni poduzetnik i zagrebački trgovac vatrogasnih sprava i potrepština te gradski zastupnik. Predsjednik Građanskog kluba Stranke prava. Spoznaje da se hrvatski narod treba organizirano spremati na samoobranu te u tu svrhu ravna djelatnošću Pravaške građanske i Pravaške radničke mladeži zbog čega je izdajom uhićen. Na sudskom procesu od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. osuđen je na 20 godina robije. Do 1933. robijao je u Lepoglavi, a zatim u Srijemskoj Mitrovici. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju u istoj grobnici u koju je osam godina ranije bio položen Stjepan Radić.

 
 

28. XI. 1852. – U Otočcu rođen slikar Nikola Mašić, umro u Zagrebu 4. lipnja 1902. Studirao u Beču, Münchenu i Parizu te putovao Italijom. U Zagrebu je profesor crtanja od 1884, a upravitelj Strossmayerove galerije od 1894. Slikarstvo mu se može okarakterizirati kao idiličan akademizam; isprva je tonsko, poslije svjetlije i bogatije bojom, a glavni su mu motivi seoske, uglavnom posavske idile i studije običnih ljudi, najčešće žitelja Like i Posavine.
Povremeni boravci u Lici i Posavini pružali su Mašiću bogatu tematiku s prizorima iz prirode i seoskoga života. Slikao je ličke i posavske seljake (Ličanin, 1880), kuće, staje... U svojemu zagrebačkom ateljeu nije puno slikao, jer mu je slabio vid. Tek u 19. st. javlja se u hrvatskom slikarstvu prvi značajniji likovni umjetnik Ličanin. U djetinjstvu je ostao bez roditelja pa ga rođaci, skrbnici, upisuju na Trgovačku akademiju u Beču, koju 1872. napušta da bi se upisao na Bečku akademiju likovnih umjetnosti. Za vrijeme školovanja posjetio je Liku 1874-75. i tim prilikom naslikao dvije slike: Zemljana peć i Mala nećakinja Mica,u tehnici ulja. God. 1879. opet se vraća u Liku i slika poznate ličke pejzaže u kojima dominira sivilo kamena njegova rodnog kraja. Mašić 1878. boravi u Parizu, 1880. u Italiji, a 1881. u Bavarskoj i u Münchenu, a 1884. se vraća u Zagreb, gdje radi kao nastavnik crtanja na novoosnovanoj Obrtnoj školi. God. 1894. postavljen je za ravnatelja Strossmayerove galerije u Zagrebu. Pored brojnih motiva iz Posavine Mašićeva su značajna slikarska djela i motivi iz Like, među kojima se naročito ističe Portret starog Ličanina u kožunu s pogačom i kusturom, u kojem je umjetnik utkao svu ljubav prema rodnom kraju.

 
 

28. XI. 1852. - U Otočcu rođen slikar Aleksandar Mašić, umro u Zagrebu 23. V. 1902. Brat blizanac slikara Nikole Mašića. Crtao je pejzaže, radio je kao profesor crtanja u Zemunu.

 
 

29. XI. 1941. – Na Kamenskom na Plješevici osnovan prvi, i u Lici i u Hrvatskoj, partizanski bataljon “Marko Orešković”, komandant je bio Đoko Jovanić, a komesar Milan Šijan. Pridružila mu se i jedna četa iz Dalmacije, brojio je oko 300 ljudi.

 
 

29. XI. 1958. – Otvoren Muzej Like u Gospiću.

 
 

29. XI. 1966. – Puštena u rad HE “Senj” u Svetom Jurju, snage 320 MVA.

 
 

30. XI. 1863. – U Stajnici rođen književnik Josip Draženović, umro u Zagrebu 1. svibnja 1942. Završio studij prava u Zagrebu 1886. Potom službovao u sudovima u Hrvatskom primorju i Lici; u Gospiću vijećnik (1900-18) i predsjednik Sudbenog stola (1918-29). Pisao uglavnom crtice i kratke pripovijetke u kojima je prikazivao situaciju i likove iz života ličkih i primorskih gradića.
Bio sudac u Senju, Bakru, Gospiću i drugdje, a od 1935. živio u Zagrebu. Roditelji mu zarana napuštaju Stajnicu i sele u Senj. Nakon završetka studija radi na kotarskim sudovima u Senju, Vrbovskom, Bakru, Perušiću, Karlovcu i Novom Vinodolskom, da bi karijeru završio kao predsjednik Sudbenog stola u Gospiću.
Poznat je po kratkim književnim formama-crticama te kraćim pripovijetkama. Bio je jedan od cjenjenijih hrvatskih književnika svog vremena. Pisao je o životu malih, običnih ljudi iz provincijskih gradića slikajući životne prilike u Hrvatskom primorju i Lici tako da se njegov književni opus može podijeliti na dva kruga: primorski i lički. Neke njegove crtice ubrajaju se u bolja ostvarenja hrvatskog realizma. Prvom prozom javio se 1881. u Bakarskom listu “Vragolan”, a potom je crtice i putopisne zapise objavljivao u brojnim listovima. Uz Mažuranića bio je zagovornik crtice kao samostalnog književnog djela.
Na spomen-ploči u gospićkoj palači pravde piše:
“U ovoj zgradi od 1900 do 1929 službovao je kao sudac vijećnik i predsjednik sudbenog stola hrvatski književnik Josip Draženović, slikar malograđanskog života naše pokrajine. Spomen - ploču podigli 29. studenoga 1966. Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Općinska skupština Gospića i prosvjetne ustanove Gospića.”

 

 

 

LISTOPAD

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

 
 

1. X. 1860. – U generalskom stanu u Gospiću počela redovna obuka dvorazredne realke.

 
rukavina
Ante Rukavina/© Lički leksikon

4. X. 1928.– U Gospiću rođen dr. Ante Rukavina, veterinar, poginuo od u ratu oštećenog stabla u parku Kolakovac u Gospiću 29. siječnja 1994. Doktor znanosti, ravnatelj Veterinarske stanice u Gospiću do 1983. Posebice se bavio poviješću i razvojem stočarstva u Lici. Pisao putopise i eseje o Velebitu, te o povijesti Like i Gospića. Dugogodišnji književni suradnik Senjskog zbornika. Zaslužan za planinarstvo u Lici. Bio član Hrvatskog društva književnika.
Doktorirao na Veterinarskom fakultetu 1984. obranom disertacije Razvoj stočarstva i veterinarstva u Lici od njihovih prvih početaka do godine 1878. Literarni i drugi prilozi objavljivani su mu u slijedećim publikacijama: Mala mladost, Obitelj, Ličke novine, Lički vjesnik, Lički kalendar, Ličke župe, Vikend, SN revija, Hrvatski tjednik, Kana, Kalendar Danica, Zvona, Usponi. Stručne i literarne članke iz veterinarske prakse, povijesti stočarstva i veterinarstva te iz života veterinara objavljuje u časopisima: Vetserum, Praxis Veterinaria, Veterinarski glasnik i Veterinarska stanica. Putopise i eseje o Velebitu i životu ljudi na toj planini objavljuje u planinarskim časopisima: Naše planine, Hrvatski planinar, Planinarski list i Bilogorski planinar te u planinarskom vodiču Velebit.
Potječe iz stare gospićke obitelji iz Budačke ulice, Bikanovih, od oca Nikole i majke Antonije rođ. Alić. Podrijetlo im je u Trnovcu iz loze kneza Jerka Rukavine iz Vinjerca koji je 1683. naselio Karlobag. Obnovitelj Matice hrvatske u Gospiću 1990.
DJELA:
1. Velebitske staze, 1979., izbor putopisa i eseja, drugo izdanje 2011.
2. Zvona ispod zvijezda, 1989., putopisna i povijesna razmatranja o velebitskim sakralnim građevinama,
3. Baške Oštarije i okolica, 1991., putopisi i eseji.

 
 

8. X. 1906. - U Plitvičkom Ljeskovcu rođen šumarski stručnjak Milan Anić, umro u Zagrebu 20. VI. 1968. Gimnaziju polazio u Senju i Sušaku, šumarstvo diplomirao 1929. na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je 1939. i doktorirao temom Pitomi kesteni u Zagrebačkoj gori. Na istom fakultetu asistent Zavoda za uzgajanje šuma, zatim od 1940. docent za dendrologiju i fitocenologiju, kasnije izvanredni pa redovni profesor za predmet uzgoj šuma te predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma. Bio je i dekan Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. Od 1968. redovni član JAZU-a.

 
 

9. X. 1917. – U Suvaji kod Srba rođen partizanski general Đoko Jovanić, umro u Beogradu 29. V. 2000. Gimnaziju pohađao u Subotici i Bijeljini. Zbog rada u revolucionarnom radničkom pokretu bio isključen iz svih srednjih škola u zemlji i osuđen na deset mjeseci zatvora. Stupio u NOV 1941. Bio zapovjednik VI. ličke proleterske divizije “Nikola Tesla”, a nakon II. svjetskog rata i zapovjednik Pete armijske oblasti u Zagrebu.

 
cacic neven
Neven Neno Ćaćić

9. X. 1963. – U Ćaćić Dragi (Bužim) rođen pjesnik Neven Ćaćić Neno. Osnovnu i srednju školu završava u Gospiću. Radio po bauštelima u Njemačkoj gdje su mu bili roditelji, sezonski radi u kafićima i restoranima u Gospiću. Neven je Ćaćić muku pjesništva prihvatio kao rvanje s besanicama, košmarima, strahovima, potresima, fantazmagorijama. Njemu se “lakoća stradanja” čovjeka ili prirode, svejedno, nameće kao temeljno viđenje svijeta i određenje prema njemu.
Pojavio se s rukoveti pjesama u “Ličkom vjesniku” 1987. Poetski izraz ovog mladog lirika ima ishodište u samoj matici hrvatskog pjesništva utemeljenoj A. B. Šimićem, Tinom Ujevićem, Gustavom Krklecom, Dobrišom Cesarićem, Nikolom Šopom. Čačić je muku pjesništva prihvatio kao rvanje s besanicama, košmarima, strahovima, potresima, fantazmagorijama… “Čudesna lakoća stradanja” (čovjeka ili prirode, svejedno) nameće mu se  kao temeljno viđenje svijeta i određenje prema njemu.
Stil mu se odlikuje refleksivnošću, finom muzikalnošću ostvarenom, između ostalog, besprijekorno zatvorenom formom.

DJELA:
1. Agonija cvijeća, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988;
2. Nevičnost iskonu, Savez omladine Hrvatske Općina Gospić, 1991;
3. Zatečen, 1993;
4. Susret u sjećanju, Tiskara Gospić, 1995., likovna oprema Vlasta Knezović,
5. Izgubljena ljubav, 1995.

Neven Čačić

Zbirku Susret u sjećanju ilustrirala je Vlasta Knezović, glumica i slikarica
sklope
HE Sklope u Kosinju/© Lički leksikon

10. X. 1969. – Prva vrtnja HE “Sklope” u Kosinju, snage 25 MVA.

 
 

12. X. 1820. – U Gospiću rođen Franjo Filipović von Philippsberg (Franz Philippovic), general, umro u Beču 8. lipnja 1903. Kao kadet stupio 1837. u 1. lovački bataljun. Potpukovnik 1855, pukovnik 1858, general major 1853, podmaršal 1869. General topništva od 1874.
Rođen u Novom kraj Gospića. Potječe iz obitelji hrvatskih graničara podrijetlom iz Bosne. Otac mu je kao niži časnik službovao na području Gospića kad su mu se rodili sinovi, stariji Josip i mlađi Franjo....1859. sudjeluje u talijanskoj vojni i bitki kraj Solferina, 1860. odlikovan je Redom željezne krune 2. razreda i stekao naslov baruna, 1861. premješten za brigadira u Zadar, 1862. dobio čin generalmajora, a potkraj godine imenovan je zapovjednikom brigade i tvrđave u Dubrovniku. Nakon odstupanja generala L. Mamule promaknut je 1865. u čin podmaršala te imenovan carskim namjesnikom za Dalmaciju i tajnim savjetnikom.... U rujnu 1877. premješten u Zagreb gdje je kao zapovijedajući general zamijenio generala A. Molinarija. Svojim je četama pomogao bratu Josipu pri zaposjedanju BiH 1878. te bio odlikovan Velikim križem Leopoldova reda. Umirovljen je 1881. God. 1883. pomišljalo se da ga se kandidira za bana, ali je to propalo zbog njegovih pogleda na položaj bana i odnos bana prema ugarskoj vladi.

 
 

14. X. 1861. – U Splitu rođen geograf Artur Gavazzi, umro u Zagrebu 12. III. 1944. Maturirao na talijanskoj gimnaziji u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te se zaposlio kao suplent u zagrebačkoj realci. Nakon usavršavanja doktorirao 1891. u Beču. Po povratku u domovinu bio srednjoškolski nastavnik u Gospiću.

 
Zorić
Pukovnik Frane Zorić/Foto arhiva © Lika press

14. X. 1956. – U Smiljanu rođen pukovnik HV-a Frane Zorić, umro 6. veljače 2007. Bio je majstor u GP Lika u Gospiću. Jedan je od četvorice prvih zapovjednika vodova ZNG-a u Gospiću iz ljeta 1991. godine koji su odigrali presudnu ulogu u Domovinskom ratu u Gospiću i okolici i od kojih su kasnije nastale 118. domobranska pukovnija i 9. gardijska brigada Vukovi. U Vukovima je bio i pukovnik Zorić. Sudjelovao je u svim značajnijim bitkama Domovinskog rata od Medačkog džepa do Oluje 1995. tijekom koje je osvojio “Gvozedno” Ljubovo i među prvima ušao u okupirani Podlapac i nastavio prema Udbini.

 
 

16. X. - Dan općine Vrhovine.

 
 

16. X. 1926. - U Slavonskom Brodu rođena Zlata Derossi, književni kritičar i prevoditelj, umrla u Zadru 10. XI. 2015. Osnovnu školu i dva razreda niže gimnazije završila u Osijeku, školovanje nastavila u Zagrebu gdje je i maturirala 1945. Studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu A) jugoslavenske književnosti, B) hrvatski jezik sa starocrkvenoslavenskim, C) njemački jezik, ruski jezik i nacionalna povijest. Diplomirala u ožujku 1950. Radila 13 godina na Učiteljskoj školi u Gospiću, deset godina predavala na Pedagoškoj akademiji u Gospiću suvremeni hrvatski jezik i povijest hrvatskog jezika. Zbog političkih progona nakon 1972. nije mogla dobiti posao u svojoj struci. Radila devet godina u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan na mjestu bibliotekara i prevoditelja s njemačkog jezika.
Član Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkog društva i Hrvatskoga kulturnog vijeća.
Zajedno s Petrom Bašićem i Julijem Derossijem transkribirala Kašićev prijevod Biblije na hrvatski jezik (Paderborn, 1999. i 2000.) i prevela tri knjige s njemačkog na hrvatski, od kojih su dvije vezane svojim sadržajem uz Liku (Franjo Julije Fras: Topografija karlovačke vojne krajine, Ličke župe, Gospić, 1984.) i Karl Patsch: Lika u rimsko doba (Ličke župe, Gospić. 1990.). Uređivala od 1964. do 1967. časopis Pedagoške akademije u Gospiću Dostignuća. Sudjelovala na znanstvenom simpoziju “Lika u prošlosti i sadašnjosti” na Plitvičkim jezerima 1971. predavanjem Ličani jezikoslovci, koje je objavljeno u zborniku Lika u prošlosti i sadašnjosti (Karlovac, 1972). Objavila niz stručnih i znanstvenih radova u Školskim novinama, Pedagoškom radu, Pogledima i iskustvima, Umjetnosti riječi, Jeziku, Filologiji, Kritici i Maruliću u Zagrebu, Dostignućima u Gospiću, Senjskom zborniku u Senju, Književnim obzorjima u Splitu, Književnoj Rijeci u Rijeci, Istri i Novoj Istri u Puli. Objavljivala novinske članke u zagrebačkom Vjesniku, tjedniku Fokus i iseljeničkom prilogu Večernjeg lista – Dom i svijet. Napisala predgovore i pogovore za nekoliko knjiga, među kojima su i zbirke pjesama dvoje Gospićana, Ranka Šimića (Tisuću konjanika 1965.), i Marije Vukić Perković (Sunce iza oblaka (Zadar, 2004.) i Velebite, postajo moje ljubavi (Zadar, 2006). Dobitnik je nagrade grada Zadra 2004.

 
iveković
Spomen-ploča doktorici Iveković u Gospiću na kući gdje je stanovala u Kaniškoj ulici (Stara apoteka)

19. X. 1900. – U Zagrebu, u Petrovoj bolnici, rođena dr. Mirjam Hafner Iveković, umrla 5. V. 1984. u Krapinskim Toplicama. Bila je prva žena koja je diplomirala 1923. godine na tek utemeljenom Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
- Tijekom studija imala je prosjek ocjena 5,00 – izjavila je 2008. njena snaha Ružica supruga sina joj Velebita kad je otkrivena spomen-ploča na kući gdje je u Gospiću živjela dr. Iveković.
Liječničku karijeru započela je u Desniću u Velikom Taboru koji je bio vlasništvo slikara Otona Ivekovića za čijeg se sina Tomislava udala. Zatim je radila u Pakracu i Novoj Gradišci, a u Gospić je stigla 1947. kao kirurg da bi bila direktorica bolnice. To je ostala do umirovljenja 1961. Njen suprug Tomislav Iveković bio je u to doba sudac u Gospiću.
- Iako je bila kirurg, bila je izvrstan stručnjak u ginekologiji i porodništvu. Kada je krajem pedesetih godina 20. st. u Gospiću buknula epidemija difterije, ona je spašavala djecu vršeći tzv. koniotomiju, omogućila im je disanje, a preuzela je i ulogu infektologa. Pod njenim nadzorom djeca su primala antidifterični serum – rekao je na otkrivanju spomen ploče doc. dr. sc. Drago Buneta.

 
PAklenica
Ulaz u NP Paklenica/© Lički leksikon

19. X. 1949. – Proglašen Nacionalni park Paklenica.

 
simun

21. X. 1835. – U Kruščici kod Kosinja rođen publicist Šimun Balenović, umro u Zagrebu 17. V. 1872. Rođen u obitelji Antuna, krajiškog podoficira, i Ike, rođ. Radošević. Osnovnu školu pohađao je u Pazarištu (1842-1846), gimnaziju i studij teologije završio je u Zagrebu gdje je 1859. zaređen za svećenika. Bio vjeroučitelj na zagrebačkoj oglednoj osnovnoj školi te na učiteljskoj školi gdje je predavao i pedagogiju. Zbog slaba zdravlja napušta prosvjetu i postaje 1871. knjižničar Metropolitanske knjižnice. Pisao pjesme i objavljivao tekstove u više časopisa, objavio i nekoliko knjiga.

Od njegove rođakinje dobili smo fotografiju i nadopunu životopisa 5. veljače 2014.:
Sudjeluje u radu Kola mladih rodoljuba, kasnije Zbora duhovne mladosti zagrebačke kojem je postao predsjednik. Glavni je urednik zagrebačkog Katoličkog lista (1866.), odbornik Društva Sv. Jeronima.  Proučavao je crkvenu povijest i pedagogiju. Bio je kateheta i učitelj budućih pedagoga, npr. Stjepana Basaričeka. Također je bio vjeroučitelj na zagrebačkoj oglednoj osnovnoj školi, te na učiteljskoj školi gdje je predavao i pedagogiju.

Autor je pjesme prigodnice u povodu smrti bana Josipa Jelačića 1859., te djela "Povjestnica hrvatskoga naroda". te crkvenih pjesama. U svom kratkom ovozemaljskom životu imao je sreću biti najbližim prijateljem budućem biskupu modruškom i nadbiskupu zagrebačkom Jurju Posiloviću kao i velikom rodoljubu i vrsnom književniku Ivanu Trnskom. Lijep nekrolog je uredniku u njegovom listu objavio prijatelj Posilović (17. svibnja 1872.), pjesmu „otpratnicu,“ prijatelj Trnski, opisan je nježni oproštaj za Dušni dan iste godine u Viencu. Pokopan je na groblju kraj Petrove crkve, a 1913. godine su mu kosti kao zaslužnom Zagrepčaninu preseljene na Mirogoj (polje11/57). Tada, 2008., zaključeno je da nije zaslužan za crkvu, ni za domovinu, da njegov prah nije “vriedan” i kosti su mu preseljene u grobnicu nepoznatih (polje 12, grobno mjesto 60/23). Natpisa nema.

 

 
 

21. X. 1854. – U Ceneju (Banat) rođen Aleksandar Vučetić (Šandor, op. a.). Umro 4. srpnja 1928., pokopan u mjesnom groblju u selu Martijancu kod Varaždina.
Aleksandar-Skender pl. Vučetić, iseljeni Hrvat ili rumunjski Hrvat, podrijetlom je iz Brinja, čiji su se roditelji, nakon oduzetog im posjeda u Lici, odselili u Banat. Bila je to ugledna lička obitelj, plemićkoga roda. Njegovu pretku Pavlu Vučetiću, knezu Brinjskomu, kralj Ferdinand III. potvrdio je 1652. staro plemstvo. Iz te loze je i Aleksandrov, stric, ugledni zagrebački kanonik, znanstvenik, zaštitnik siromašnih, ali inteligentnih hrvatskih đaka i studenata, te nesuđeni zagrebački nadbiskup. Ovaj visoki crkveni dostojanstvenik utjecat će na sudbinu svoga sinovca Aleksandra koji završava gimnaziju u Temišvaru, a pravne znanosti u Budimpešti i Zagrebu. Nakon studija zapošljava se Aleksandar pl. Vučetić kao lektor mađarskog jezika na zagrebačkom sveučilištu, no vrlo brzo odlazi u odvjetničku službu, da bi 15. lipnja 1888. bio imenovan ravnateljem Zagrebačkog poštanskog i brzojavnog ravnateljstva, na kojem mjestu ostaje punih deset godina. U Zagreb se ponovno vraća 1906. kada je imenovan velikim županom Zagrebačke županije i grada Karlovca, Siska i Petrinje. Umirovljen je 1910 i živio je na Plitvicama i u selu Martijancu kod Varaždina.

 
Rosandić Karlo
Karlo Rosandić Dado

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


šime
Ivan Šime Šimatović

25. X. 1953. - U Gospiću u obitelji Josipe Pepe, djevojačko Kosović, domaćice iz Ličkog Novog i Vladimira Rosandića iz Kaniže, rođen novinar i urednik Karlo Rosandić. Osnovno i srednje obrazovanje završio u Gospiću. Studirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu ali je zbog novinarstva napustio studij i cijeli radni vijek proveo u novinarstvu.
Iz Gospića 70-tih godina XX. stoljeća, honorarni je dopisnik „Večernjeg  lista“, a surađivao je i objavljivao ponajprije u „Ličkim novinama“ kao i Ličkom kalendaru, potom u „Plavom vjesniku“, „Modroj lasti“, „Studiju“, "Svijetu“... Profesionalnu novinarsku karijeru započeo je 1977. u Novinsko izdavačkom poduzeću „Međimurje“ Čakovec, a potom je tri godine [1977.–1980.] kao novinar i urednik radio u Informativno dokumentacijskom centru [IDC] Vrbovec. Za vrijeme rada u Vrbovcu, u to vrijeme Radio Vrbovec proglašen je najboljom lokalnom radio postajom u Hrvatskoj [akcija tjednika „Studio“].
Od 1980. stalno je zaposlen u „Večernjem listu“ u kojem je najprije radio kao dopisnik iz Siska. Radio je sve vrste novinarskih poslova, pa i brinuo o tome da se naklada „Večernjakova“ sisačkog-izdanja poveća i u to je doba naklada za Sisak-Baniju-Moslavinu dostizala i 14.000 prodanih primjeraka. Iz Siska 1980. odlazi u matičnu redakciju u Zagreb, na mjesto urednika regionalnih izdanja „Večernjeg lista“ za Sisak i Karlovac. Od 1987. na čelu je ekipe koja tada radi pionirski projekt 'Slavonskih izdanja Večernjaka' koje se pripremalo u Zagrebu, a tiskalo u Osijeku. Dobar dio novinarske karijere bio je urednik svih „Večernjakovih“ regionalnih [bilo ih je 18] izdanja.
Početkom Domovinskog rata 1991. urednik je fotografije „Večernjeg lista“, a od 1993. čitavo desetljeće obavlja funkciju pomoćnika glavnog urednika „Večernjeg lista“.
Odlaskom iz „Večernjaka“ radi kao zamjenik urednika magazina „Auto-klub“, a od travnja 2003. do prosinca 2004. glavni je urednik T-portala Hrvatskog telekoma koji sa svojom ekipom suradnika dovodi na 1. mjesto hrvatskih portala. Odlaskom iz HT-a obavlja funkciju zamjenika glavne urednice dnevnika “Vjesnik” Zagreb, a urednik je i tjednog priloga “Sedam dana”. Shvaćajući da je došlo novo digitalno doba i da je internet budućnost novinarske profesije, od travnja 2007. do ožujka 2009. predsjednik je Uprave Adriatic Media d.o.o., Zagreb [američkog vlasnika Gavina Susmana] – koja je izdavač jednog od najpopularnijih hrvatskih news portala - NET-portala. Za samo 10 mjeseci NET-portal je postao prvi na internet-top-listi i najčitaniji portal u Hrvatskoj.
Od 2010. do 2013. radi na organizaciji i pozicioniranju web-stranica: www.antenazagreb.hr ; www.narodni.hr ; www.totalnifm.hr ; www.mediaservis.hr, te kao direktor Radio produkcije d.o.o. Zagreb. U 2013. se vratio na mjesto zamjenika glavne urednice T-portala Hrvatskog telekoma i naposljetku, prije umirovljenja, urednik je digitalnih sadržaja u Školskoj knjizi.
Dobitnik je „Zlatne kamere“ Hrvatskog novinarskog društva 1991/92. godine na čelu „Večernjakove“ foto-rubrike, a dobitnici su: Josip Bistrović, Robert Belošević, Zoran Božičević, Drago Havranek, Siniša Hančić, Jozo Petrić, Goran Pichler, Karlo Rosandić, Robert Šipek i Davor Višnjić. Večernjakovi fotoreporteri su nagradu primili za obavljeni, osobito zapaženi snimateljsko-fotoreporterski pojedinačni novinarski rad natprosječne profesionalne vrijednosti, kako je stajalo u obrazloženju.
Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata.
U „Plavom vjesniku“ mu je izlazio antistrip „Plavko“, a za karikaturu [kojom se također bavio] 1975. godine na II. Internacionalnom bijenalu karikature i male satirične plastike u Gabrovu, Bugarska, nagrađen je plaketom.
Nalazi se u Leksikonu novinarstva Sisačko-moslavačke županije 1945.-2016. Nakladnik: Hrvatsko novinarsko društvo, Ogranak Sisačko-moslavačke županije, urednici Vladimir Pajtlar i Zdravko Strižić, tiskao u 600 primjeraka, Zagreb, Sisak, 2017. [Karlo Rosandić 120-121 stranica ].
Izlagao na Ličkim likovnim analima VII. 1972., VIII. 1973. i IX. 1974.

Djela:
1) Autor je fotografija i istraživač u knjizi “Ratni zločin protiv Hrvatske”, Zagreb, 1991.
2) Autor fotografije i predgovor knjižice „Rat u Hrvatskoj | KRIEG IN KROATIEN“, Zagreb 1992.
3. Kao autor dao doprinos u knjižici naslova „THE WAR AGAINST CROATIA“, Večernji list, Zagreb
3) Autor i urednik knjige „HRVATSKI OTOCI ” - turističkog vodiča o naseljenim otocima Jadrana koji je osim na hrvatskom, tiskan i na mađarskom jeziku, MasMedia, Zagreb, 2002.


28. X. 1911.– U Končarevu Kraju rođen političar Rade Končar, strijeljali ga Talijani u Šibeniku 22. svibnja 1942. Kovinski radnik, sindikalni i komunistički vođa, organizator štrajkova i demonstracija, uhićivan i zatvaran. Od 1939. sekretar CK KPH te od 1940. član Politbiroa CK KPJ, jedan od organizatora hrvatskog antifašističkog pokreta i oružanog ustanka 1941.


27. X. 1919. - U U Mezinovcu kod Perušića rođen kulturni radnik Ivan Šime Šimatović, umro u Zagrebu. 3. XII. 2016. Šimatović je bio redatelj i scenarist. Pohađao je glumačku školu u Zagrebu; neko vrijeme studirao filozofiju. Kao član zagrebačkog HNK odlazi 1943. u NOB, gdje osniva Centralnu kazališnu družinu ZAVNOH-a (kojom neko vrijeme i rukovodi). Sudjelovao na kongresu kulturnih radnika u Topuskom (1944). Po oslobođenju studira filmsku režiju u Pragu; vraća se nakon izbijanja sukoba Kominformom.
Režirao tri igrana i više od 20 dokumentarnih filmova od kojih je izdvajaju kratkometražni film Plitvička jezera (1956), nagrađen na festivalu u Berlinu 1957. i Turnir kandidata (1959.), te dugometražni Zagreb za slobodu (1987.). Većini svojih projekata sam je i scenarist. Igrao je sporedne uloge u filmovima Plavi 9 (K. Golik, 1950.) i Bakonja fra Brne (F. Hanžeković, 1951.). U igranim filmovima koristi se književnim predlošcima odnosno scenarijima i idejama književnika. Kameni horizonti (1953.) po ideji V. Kaleba prikaz su klasnog osvješćivanja jedne žene (I. Kolesar) u staroj Jugoslaviji (dijelom u maniri neorealizma). Naši se putovi razilaze (1957.) po scenariju I. Šibla o zagrebačkim ilegalcima za okupacije s ljubavnim trokutom kao okosnicom radnje, Pustolov pred vratima (1961.) po istoimenom kazališnom komadu M. Begovića, već je posve dezideologizirana građanska ljubavna drama mlade žene. (motiv "nepoznatog obožavatelja" susreće se kasnije u Ljubavnim pismima s predumišljajem, 1985., Z. Berkovića).Snimio i dokumentarce Mimara (1991.) i Zvonici Like (1992.).
U petnavrata bio predsjednik Društva filmskih radnika Hrvatske. Bio je prvi umjetnički direktor Jadran filma, prvi direktor Zagreb filma i prvi direktor Dalmacija filma. Dugogodišnji predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba u Zagrebu. Na filmskom festivalu u Puli 2010. dobio Vjesnikovu nagradu Krešo Golik za životni doprinos filmskoj umjetnosti.
Za Domovinskog rata organizirao je koncerte klasične glazbe u Gospiću njegove supruge Mire Files Šimatović i gošće iz Rusije Tamare Smirnove. Preko Hrvatskog kulturnog kluba nakon Domovinskog rata organizirao je veliku akciju i u ratom zahvaćenom području donirao 50 pijanina, od kojih je čak jedanaest završilo u Lici i to u Gornjem i Donjem Kosinju, dva u Perušiću, te u Lovincu, Udbini, Ličkom Osiku, Gračacu, Brinju, Korenici i Boričevcu.

rosandić karlo

Karlo Rosandić Dado
vlINIĆ
Ante Vlainić



agim
Brigadir Agim Çeku/Arhiva Lika pressa Gospić

 

28. X. 1961. - U Perušiću rođen političar Anton Vlainić, osnivač i prvi predsjednik HDZ-a za bivšu općinu Gospić i predsjednik Društveno-političkog vijeća Skupštine općine Gospić, 1990. Vlainić je 17. II. 1990. sudjelovao u radu Inicijativnog odbora za osnivanje HDZ-a općine Gospić, a 18. III. 1990. u Društvenom domu u Perušiću organizira održavanje Osnivačke skupštine HDZ za općinu Gospić. Izabran je za predsjednika OO HDZ Općine Gospić. Nakon prvih višestranačkih izbora Vlainić ustrojava novi saziv Skupštine općine Gospić u kojem HDZ ima natpolovičnu većinu u sva tri vijeća: Društveno-političkom vijeću, Vijeću mjesnih zajednica i Vijeću udruženog rada. Početkom 1991. imenovan je zapovjednikom Štaba teritorijalne obrane općine Gospić. U svibnju iste godine sudjeluje na prvom postrojavanju postrojbi ZNG na stadionu NK Zagreb u Zagrebu i nabavlja nešto naoružanja za obranu. Dragovoljac je Domovinskog rata.


29. X. 1960. - U mjestu Ćuška kod Peći na Kosovu rođen Agim Çeku, brigadir HV-a i dobitnik najviših hrvatskih odličja. U Domovinskom ratu u 9. gardijskoj brigadi Vukovi bio je načelnik topništva, ranjen u akciji Medački džep 1993.
            Osnovnu školu završio u Ćuški, a vojnu gimnaziju i vojnu akademiju u Beogradu i Zadru gdje je 1984. diplomirao topništvo. U Georg Marshal Centru u Njemačkoj završio je Senior Executive Course. Bio je nastavnik u Školi rezervnih oficira u Zadru od 1984. do 1990.
U obranu Hrvatske se uključuje 1990. počeo je u ZNG-u i 112. brigadi. Načelnik stožera Zbornog područja Gospić bio je 1995., sudjeluje u Oluji te u operacijama u Bosni i Hercegovini do Daytonskog sporazuma. HV napušta 1999. i priključuje se Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK) gdje je bio načelnik Glavnog stožera. Od 2006. do 2008. predsjednik je Vlade Kosova. Pod njegovim vodstvom obavljene su pripreme za proglašenje državne neovisnosti. Od 2008. predsjednik je Socijaldemokratske partije Kosova.
Ima čin general-pukovnika HV-a i dobitnik je najviših hrvatskih državnih odličja: Reda Bana Jelačića, Reda Nikole Šubića Zrinskog, Medalje za izuzetni pothvat. Od kosovskog predsjednika dobio je Medalju za vojnu službu. Bivši zapovjednik NATO-a za Europu Wesley Clark dodijelio mu je Orden za odličnost.
Svoju suprugu Dragicu, Zadranku, upoznao je prije rata. Imaju troje djece, dva sina i kćer.

 
 

30. X. 1843. – U Ričicama rođen Juraj Tomičić, (Jucin, op. a.) podmaršal, umro u Beču 18. kolovoza 1916. Topničku akademiju završio u Moravskoj. God 1866. sudjelovao u ratu protiv Prusije. God. 1878. kapetan i okružni pobočnik hrv.-slavonske 42. domobranske divizije u Zagrebu; učitelj na domobranskoj stožernoj časničkoj školi; 1897. zapovjednik 96. pješačke brigade u Zadru; 1898. general major; 1903. podmaršal i zapovjednik 43. pješačke divizije u Lavovu. Umirovljen 1904.,saborski zastupnik iz Gospića (1906).

 

Štampar Andrija
Portret Andrije Štampara,
rad slikara Vilima Svećnjaka

RUJAN

 


Štampar

Štamparova rodna kuća u Brodskom Drenovcu koja se uređuje za muzej /snimio Franjo Memedović

U Brodskom Drenovcu kraj Slavonskog Broda  1. rujna 1888. rođen je ŠTAMPAR, ANDRIJA, akademik (Zagreb, 26. VI. 1958.). Njegovi djed i baka nakon što su dobili sina Androzija – Ambrozija (26. I. 1862.), kad je imao dvije godine, napustili su rodni Čanak kraj Ličkog Lešća i Bunića, i pješice se zaputili u Novu Gradišku. Tamo se njegov otac zaposlio kod stolara u dobro stojećoj obitelji Julija Matokovića. Nadarenog dječaka Ambroza, nakon završene Građanske učione u Novoj Gradiški Matoković šalje na školovanje u Učiteljsku školu u Petrinji, koju Ambroz uspješno završava 1880./81. godine. Nakon školovanja odlazi u Brodski Drenovac, gdje radi kao prvi školovani učitelj. Tamo se vjenčao s Katarinom Srbljanin, s kojom je imao petero djece: Jelisavu, sinove Andriju i Mira te Vjekoslavu i Mariju. Š. u Osnovnu školu upisan u rodnom selu, drugi razred završava u selu Vrbica, a nakon što mu je otac premješten u selo Mrzović tu nastavlja školovanje i završava treći i četvrti razred. U prvi razred Kraljevske velike gimnazije, danas Gimnazija Matije Antuna Reljkovića, u Vinkovcima upisan je u školskoj godini 1898./89. koju je maturirao 1906. Medicinu upisuje na Sveučilištu u Beču gdje je i diplomirao (1911) u roku od pet godina i dva mjeseca. Za studija je objavio preko 70 članaka i brošura, uglavnom namijenjenih zdravstvenom prosvjećivanju te je održao niz javnih predavanja u Beču i domovini. Za studija Š. se zbližio sa socijalno-medicinskim idejama svojih profesora Juliusa Tandlera i Ludwiga Telekyja, koji će mu proširiti poglede na medicinu i njezinu ulogu u društvu.
Najprije se zapošljava u Karlovcu, a ubrzo je općinski liječnik u Novoj Gradiški gdje je mobiliziran (1917) i postaje liječnik pukovnije u Sisku. Bio je politički nepodoban pa je premješten u zarobljenički logor u Mauthausenu. Nakon rata godinu dana je bio zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu. U svibnju 1919. odlazi u Beograd gdje ostaje do 1930., djelovao je kao pomoćnik ministra i kao načelnik Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu Ministarstvu narodnog zdravlja. Š. je u tom razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova: Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i antitrahomskih ambulanti, dispanzera za tuberkulozu, školskih poliklinika, ustanova za dojenčad i malu djecu. Osposobljeni su brojni liječnici-higijeničari, osnovane su škole za medicinske sestre u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Skoplju. Svojim je programom nastojao ostvariti da liječnik postane socijalni radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva te je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj.

Štampar
Štampar za vrijeme boravka u Kini/Foto http://www.brodportal.hr/clanak/andrija-stampar-od-brodskih-drenovaca-do-kine-22925

Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, bio je smijenjen 1930. godine, a sljedeće godine umirovljen i 1931. je izabran za redovitog profesora higijene i socijalne medicine (do tada je bio naslovni izvanredni profesor), međutim za napredovanje je trebao kraljev dekret, koji nije uspio dobiti. Napušta Zagreb i djeluje kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u. Od 1933. do 1936. godine boravio je u Kini s dr. Berislavom Borčićem gdje su pomogli kineskoj vladi pod vodstvom Chiang Kai-sheka pomogli reorganizirati javnu zdravstvenu službu. Š. je obišao brojne kineske provincije, gradove i sela i uočio nedostatke i dao savjete kako razvijati zdravstvo koje je imalo slične probleme kao i naše osim kuge u Mandžuriji. Na poziv sveučilišta Harvard i Rockefellerove fundacije drži brojna predavanja na najjačim medicinskim fakultetima u SAD-u, a tijekom 1938/39. radi kao profesor na Kalifornijskom sveučilištu. Njegov izbor za profesora u Zagrebu bio je potvrđen tek 1939. Za dekana toga fakulteta bio je izabran 1940. godine, a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača. Š. je u travnju 1941. uhapšen i interniran u Graz gdje ostaje do kraja rata, vraća se u Zagreb i ponovo preuzima katedru, upravu Škole narodnog zdravlja, koja danas nosi njegovo ime, dekan je Medicinskoga fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik JAZU, danas HAZU (1947 – 1958) i osnivač Instituta za higijenu rada, kasnije Institut za medicinska istraživanja i higijenu rada. Godine 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te za predsjednika Privremene (Interimne) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije obavljala dužnost te organizacije. Predsjedao je prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) u Ženevi 1948., nakon čega je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i Etiopiji.
Kao dekan Medicinskog fakulteta u razdoblju od 1952 do 1957. provodi cijeli niz reformi. Uvodi novi režim studija, pa tako tijekom njegova mandata studij medicine službeno traje šest godina budući je u tih šest godina uključen i jednogodišnji praktični staž liječnika. Uvodi nove kolegije poput Medicinske statistike i Uvoda u medicinu. Pod okriljem fakulteta osniva Višu školu za medicinske sestre. Potiče, a, zatim i sudjeluje u osnivanju Medicinskog fakulteta u Rijeci. Najveće međunarodno priznanje Š. je primio 1957. kada mu je na Osmom redovitom zasjedanju Svjetske zdravstvene organizacije u Meksiku uručena nagrada Léon Bernard, najznačajnije priznanje za zasluge na polju javnoga zdravstva.

DJELA: Deset godina unapređivanja narodnog zdravlja. Zagreb, 1934. ‑ Knjižnica proti alkoholu. Uređuje A. Štampar.Zagreb, 1911. ‑ Je li alkohol hrani? Karlovac, 1912. – Narodna čitanka o alkoholu. Sastavio Andrija Štampar. Zagreb, 1919.,19312. prošireno izdanje Jugoslovenski savez trezvenosti i Škola narodnog zdravlja, tekst na hrvatskom, na srpskom i na slovenskom jeziku. ‑ Higijena i socijalna medicina: za liječnike medicinare. Zagreb, 1940. ‑ Liječnik, njegova prošlost i budućnost. Zagreb, 1946. – Sveučilišni udžbenik. Priredili Stana Vukovac, Milan Bitunjac i Neda Aberle. Osijek, 2008. ‑ Djelovanje Andrije Štampara u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Milan Moguš. ‑ Život i djelo Andrije Štampara. Zvonko Kusić. ‑ Dnevnik Andrije Štampara: izvor za proučavanje tridesetih godina XX. stoljeća. Željko Dugac. ‑ Andrija Štampar - doktor Herkules dvadesetog stoljeća. Marko Pećina. HAZU 2009. ‑ Andrija Štampar. Dnevnik s putovanja 1931.-1938. Priredili i uredili Željko Dugac i Marko Pećina. Zagreb, 2009.

LIT.: LIT.: Fatović-Ferenčić, Stella, Darije Hofgräf, Darija: Tvoj dovijeka. Pisma Andrije Štampara Desanki Ristović 1924. - 1941. Zagreb, 2018. 15.-16. str. http://www.stampar.hr/hr/dr-andrija-stampar-zivot-i-djelo (pristupljeno 24. prosinca 2018.). ‑ http://stariweb.mef.hr/studmef/znanost/ucimo-znanost/andrija-stampar-2.html (pristupljeno 24. prosinca 2018.) ‑ http://info.hazu.hr/upload/File/2018-3/Andrija-%C5%A0tampar-bro%C5%A1ura-WEB-(1).pdf (pristupljeno 30. prosinca 2018.) – https://www.telegram.hr/price/nas-djed-andrija-stampar-unucad-legendarnog-doktora-prvi-put-o-obiteljskoj-intimi (pristupljeno 30. prosinca 2018.) ‑ Barišić-Kovačević, Romana: Kinezi su nekad Hrvate čekali kao spasitelje. Večernji list. Zagreb, 5. V. 2019. Br. 19.839. 14. str.

IZV.: Osobni iskaz unuka Ivana Lukovnjaka, Gospić 16. siječnja 2019.


1. IX. 1894. – U Gospiću započela izgradnja nove školske zgrade.
ČAnak Štampar
Veduta Čanka/Snimio Marko Čuljat Lika press Gospić
 

2. IX. 1824. – U Budimpešti umro Matija Ladislav Vučetić, pravnik, rođen u Brinju 1867. Filozofiju studirao u Nagyszombatskoj akademiji, pravo u Požunu (1784), doktorirao u Pešti (1789). Bio prof. domovinskog prava u Velikom Varadinu (1789-91), privatnog i javnog prava u Košicama (1791-1808). od 1808. predavao na Pravnom fakultetu u Pešti, dekan (1811-12) i rektor Sveučilišta (1821). Branio sveučilišne privilegije i uredio Sveučilišnu knjižnicu.

 
milan
Milan Krmpotić/©Lički leksikon

2. IX. 1945. – U Veljunu Primorskom rođen književnik Milan Krmpotić. Sin je Ivana i Kate rođ. Krmpotić. Osnovnu je školu pohađao u Mrzlom Dolu i Krivom Putu, srednju šumarsku školu završio u Delnicama, a šumarski fakultet u Zagrebu.
Kao šumarski tehničar radio na poslovima uzgajanja, uređivanja šuma i otpremi drvnih sortimenata te, nakon što je uštedio novac za prvu godinu studija, odlazi na fakultet. Završivši fakultet pripravnički staž odradio je u šumarijama Jablanac i Krasno, nakon čega je unaprijeđen za upravitelja šumarije Krasno (1973-1983.). Unutar toga mandata sanacijski je direktor Drvne industrije Nehaj iz Senja. Potom postaje upravitelj šumarije Senj (1983-1984.), a nakon funkcionalne reorganizacije šumarstva direktor je OOUR-a uzgajanja šuma sa sjedištem u Senju (1985-1990.). Osnivanjem Javnog poduzeća Hrvatske šume postaje šef razvojno-planske službe u Upravi šuma Senj (1990-1997.), zatim do 2001. savjetnik generalnog direktora Hrvatskih šuma. Od 2001-2005. ravnatelj je Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a potom se vraća u šumarstvo. Od 2009. zamjenik je ličko-senjskoga župana.
U svome radnom vijeku, kao šumarski stručnjak, pošumio je stotine hektara krša, a stanje većega dijela šuma sjevernoga Velebita odraz je njegova stručnoga rada jer je 20 godina vodio uzgojnu politiku na tom prostoru. Za to je vrijeme stručno i materijalno brinuo i o Velebitskom botaničkom vrtu i rezervatu.
Osim na književnom jeziku, piše i na bunjevačkom dijalektu, govoru svojih predaka koji snažno osjeća kao svoje duhovno nasljeđe. Okušao se u svim književnim vrstama. Posebnu pozornost privukla su mu djela: roman o uskocima Tek braća, roman iz domovinskog rata Osmi patuljak, ep Put u hrvatski raj, bajkoviti roman o sjevernom Velebitu Ruka boga D´ana i izabrane pjesme Tajna ploda.
Koautor je brošure Velebitski botanički vrt i rezervat (Naše planine 1977.) i monografije Šume i šumarstvo sjevernoga Velebita, 2005., gdje je obradio temu Sjeverni Velebit u književnosti i u kulturi.
Zastupljen je u pjesničkim antologijama i u školskim čitankama. O njegovim je djelima objavljeno pedesetak prikaza i osvrta. Objavljivan je na engleskom, njemačkom i poljskom jeziku.

DJELA:
1. Skamenjene svirale, pjesme, 1978.,
2. Stope, pjesme, 1980.,
3. U grudi zemlje, pjesme, 1985.,
4. Zeleni vjetar, pjesme za djecu, 1987.,
5. Zapisi iz ograda, pjesme, 1987.,
6. Slomljivi, pripovijetke, 1989.,
7. Kuća hrtova, roman za djecu, 1990.,
8. Kapi, pjesme, 1990.,
9.Gorčina jabuke, pjesme, 1992.,
10. Buna u sretnoj šumi, igrokaz, 1993. i 1999.,
11. Bunjo dida moga, pjesme, 1993., drugo izdanje 2011.
12. Tek braća, roman, 1995.,
13. Trag božanske stope, pripovijetke, 1996.,
14. Osmi patuljak, roman, 1997.,
15. Ovaj križ ljudski, pjesme, 1998.,
16. Stigla je sloboda, drama, Usponi br.15, 1999.
17. Tajna ploda, izabrane pjesme, 2000.,
18. Divlje sjeme, pripovijetke, 2001.,
19. Jedna godina – čitav život, pjesme, 2003.,
20. Tu su i svemirci imali prste, roman za djecu, 2005.,
21. Put u hrvatski raj, ep, 2006.,
22. Ruka boga D´ana, roman, 2008.
23 Osmi patuljak, II izdanje, E-biblioteka Lykos, www.licke-novine, Gospić, 2011.
24. Sizifov posao; roman, 2012.
25. Adam i njegovo rebro, knjiga pjesama, Matica Hrvatska, Senj, 2013.
26. Izabrane priče čitatelja Ličkih novina - zbirka 32+15, Lika press Gospić, 2014. priče Sin mlade vrbe, Dobro došla na večeru, Zec koji je imao mnogo prijatelja i Ubi čovika

vvv
norac
General Mirko Norac/©Lički leksikon

2. 9. 1967. – U Otoku kraj Sinja rodio se general bojnik Mirko Norac Kevo. Studirao na Fakultetu za tjelesnu kulturu u Zagrebu. U Antiterorističkoj jedinici Lučko MUP-a RH od 1990., potom od rujna 1991. zapovjednik 118. brigade HV Gospić. U činu pukovnika, zatim brigadira, od prosinca 1992. zapovijeda 6. gardijskom brigadom (u operacijama “Maslenica” i “Medački džep 93”). Kao zapovjednik Zbornog područja Gospić, sa svojim postrojbama uspješno sudjeluje u operaciji “Oluja”; odlikovan. Alkarski vojvoda.
God. 1994. bio zapovjednik operativne zone (Zborno područje Gospić). Otpušten iz HV-a krajem 2000. s grupom drugih generala. U pritvoru od veljače 2001. kao pripadnik “gospićke skupine” zbog počinjenih ratnih zločina 1991., pravomoćno osuđen u lipnju 2004. na 12 godina zatvora. Iste godine Haaški tribunal podigao optužnicu zbog “Medačkog džepa” i 2008. osuđen na sedam godina zatvora.

norac
Norac vrši smotru 6. gardijske brigade na dan ustroja 1. studenoga 1992./© Lički leksikon

4. IX. 1991. – U Gospiću osnovana 118. brigada HV-a, zapovjednik Mirko Norac

 
dimic
Nada Dimić

6. IX. 1923. - U Divoselu rođena revolucionarka Nada Dimić, ubijena 20. ožujka 1942. u ustaškom logoru Stara Gradiška. Tvornička radnica. Skojevka, član KPJ postala 1941., od iste godine u partizanima. Ilegalno radila u Karlovcu.

 
 

6./7. IX. 1932. Velebitski ustanak u Brušanima

 
 

9. IX.Dan hrvatskih mučenika

 
 

9. IX. 1493. – Krbavska bitka

 
 

9. IX. 1993. – Počela akcija Medački džep u Domovinskom ratu.

 
seselja
Mara Hećimović Seselja

10. IX. 1910. – U Bukovcu rođena hrvatska etnologinja i prosvjetna radnica Mara Hećimović-Seselja Cuka, umrla u Križevcima 12. I. 1989. Mara je potomak roda Ivčevića. Unuka je Marka Stipurinova, kćerka Markovog sina Ivana koji se godine 1912. preselio u SAD gdje je i umro, i majke Jage rođ. Rukavina.
Rođena je u Bukovcu kraj Perušića, preko pruge, na starom kućištu Velikih Ivčevića. Rano djetinjstvo provela je kod djeda i bake u Ivčević Kosi i kod strica prof. Grgura Hećimovića u Ogulinu. Školu je polazila u Perušiću, Ogulinu i Gospiću. Filozofski fakultet diplomirala u Zagrebu. Od 1940. predavala povijest i zemljopis na srednjim školama: građanskoj školi u Starom Gradu na Hvaru, na V. muškoj gimnaziji u Zagrebu, na II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, na gimnaziji u Županji i na osnovnoj školi u Križevcima gdje je živjela od 1960.
Punih 45 godina, od 1935. do 1980. istraživala je i prikupljala etnografsku građu sela Ivčević Kosa o čemu je objavila monografiju. U početku su to bili  studentski radovi za Etnološki seminarFilozofskog fakulteta u Zagrebu pod rukovodstvom prof. dr. Milovana Gavazzija, Gospićanina, koji je utemeljio studij etnografije u Zagrebu. Time je Ivčević Kosa postala prvo selo u svijetu sa svojom monografijom.
DJELA:
Tradicijski život i kultura ličkoga sela Ivčević Kosa, Izdavači Mladen Seselja Zagreb i Muzej Like Gospić, 1985.

seselja
Detalj iz prve monografije sela

Pejnović Dane
Prof. dr. sc. Dane Pejnović

10. IX. 1950. - U Zrenjaninu je rođen prof. dr. sc. Dane Pejnović, dipl. ing. geografije. Potječe iz ličke obitelji, od oca Milana-Mićka Pejnovića iz Vrhovina i majke Ane (rođ. Uremović-Dojčina) iz Perušića.

Odrastao je u Perušiću gdje je pohađao Osnovnu i Srednju ekonomsku školu. Školovanje je nastavio na Pedagoškoj akademiji (smjer: povijest i geografija) u Gospiću. Studij geografije završio je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1975. stekao titulu diplomiranog inženjera geografije, 1984. magistra prirodnih znanosti iz područja geografije i 1994. doktora prirodnih znanosti iz područja geografije.

Svoj radni vijek započeo je školske godine 1970/1971., kada je radio kao nastavnik na Osnovnoj školi u Donjim Pazarištima, Općina/Grad Gospić. Od 1978. zaposlen je kao asistent na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, na kojem je (nakon prekida 1988-1991., zbog odlaska u inozemstvo) od 1996. godine radio kao docent, od 2000. kao izvanredni profesor, a od 2010. kao redoviti profesor.

Kao asistent bio je suradnik na kolegijima Geografija Jugoslavije (seminar iz fizičke i ekonomske geografije) i Metodike nastave geografije (voditelj praktikuma). Kao nastavnik bio je nositelj kolegija Ruralna geografija, Geografija Jugoistočne Europe i Metodika nastave geografije (na preddiplomskom studiju), Restrukturiranje ruralnih područja i Geografija krša (na diplomskom studiju) te Ruralna područja u prostornom planiranju i regionalnom razvoju, odnosno Planiranje održivog razvitka ruralnih područja (na poslijediplomskom/doktorskom studiju). Ak. god. 2012/2013. izvodio je nastavu iz kolegija Geoprostorni okvir Dinarskog krša: održivi razvoj krških područja na poslijediplomskom (doktorskom) studiju Sveučilišta u Mostaru. Održao je pozvana predavanja na 15-ak međunarodnih i više od 20 domaćih znanstvenih skupova.

Kao sveučilišni nastavnik bio je voditelj izrade ukupno 103 ocjenska rada, od čega četiri doktorske disertacije, pet znanstvenih magistarskih radova, osam stručnih magistarskih radova, 62 diplomska rada, 21 prvostupničkog rada i tri rada koji su nagrađeni Rektorovom nagradom. Uživao je ugled vrsnog pedagoga. Povezano s tim, dva puta  (2007. i 2009.) dodijeljeno mu je posebno priznanje studenata povodom Dana Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
U znanstvenom radu orijentiran je na ruralnu, socijalnu, regionalnu i primijenjenu geografiju, odnosno interdisciplinarno područje znanosti. U okviru toga objavio je dvije knjige, dvanaest poglavlja u knjigama, više od četrdeset znanstvenih članaka u domaćim i međunarodnim časopisima, više stručnih radova, elaborata (većinom iz problematike prostornog planiranja i uređenja), stručno-popularnih radova, scenarija za dokumentarne filmove i emisije obrazovnog programa televizije (Rijeka Lika, Rijeka Gacka, Krbava) te turističkih prospekata (Ličko-senjske županije, Slavonije).
Surađivao je na više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata. Bio je voditelj znanstvenog projekta “Geografske osnove turističkog razvoja Hrvatske” (MZOŠ, 2004.-2006) i “Geografsko vrednovanje prostornih resursa krških i ruralnih područja Hrvatske” (MZOŠ, 2007.-2014.), te istraživačkog projekta “Razvojne mogućnosti i ograničenja ruralnih područja Hrvatske u perspektivi lokalnog stanovništva” (Sveučilište u Zagrebu, 2014.-2015). Bio je suradnik na Uspostavnom projektu Hrvatske zaklade za znanost Primjena metoda scenarija u planiranju i razvoju ruralnih područja Hrvatske (CRORURIS). Sudjelovao je u izradi studije “Analiza i vrednovanje razvojnih potencijala  i ograničenja suburbanog i ruralnog područja Grada Zagreba”.
Bio je glavni urednik časopisa Geografski horizont (1995.-2000.), član uredništva časopisa Priroda (1990.-2002.) te član uredništva znanstvenih geografskih časopisa Geografski razgledi (Skopje, 2010) i Acta geographica Bosnae et Herzegovinae (Sarajevo, 2014). Počasni je član Geografskog društva Federacije Bosne i Hercegovine (Neum, 2008).
Obnašao je različite funkcije u okviru Geografskog odsjeka, Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i Hrvatskoga geografskog društva. Bio je predstojnik Zavoda za socijalnu geografiju (2002.-2004, 2008.-2010, 2014-2015.), pročelnik Geografskog odsjeka (2000.-2002.), predsjednik povjerenstva za izbor uzornog studenta i dodjelu Nagrade Maja Pisk (2011.-2015.), član povjerenstva za Statut PMF-a (2012), predsjednik Etičkog povjerenstva PMF-a (2008-2012.) te tajnik, a potom i predsjednik Hrvatskoga geografskog društva (1998.-2000.). Bio je i član različitih povjerenstava, odbora i radnih skupina izvan Fakulteta: član upravnog odbora Agencije za restrukturiranje i razvoj društvenog poduzeća Plitvička jezera (Zagreb, 1991), član upravnog odbora Centra za krš (Gospić, 2005-2010), član Radne grupe za određivanje kriterija tipizacije naselja (urbana i ruralna) Državnog zavoda za statistiku (Zagreb, 2011), član Savjetodavnog tijela za izradu Strategije prostornog razvoja Hrvatske, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Hrvatski zavod za prostorni razvoj (Zagreb, 2015) itd.

I nakon umirovljenja ostao je aktivan član znanstvene zajednice. Nastavio je surađivati na Uspostavnom projektu Hrvatske zaklade za znanost Primjena metoda scenarija u planiranju i razvoju ruralnih područja Hrvatske (CRORURIS, 2014.-2017.) te na međunarodnom projektu COGITO programa Zadrugarstvo i regionalni razvoj: komparativna analiza Francuske i Hrvatske.Član je Odbora za krš Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.


DJELA:
1. Srednja Lika – socijalnogeografska transformacija, Centar za kulturu – Muzej Like, Gospić, 1985, 187 str.
2. Istra, Južno hrvatsko primorje – Dalmacija, u: Veliki atlas Hrvatske (ur.I. Borovac), Mozaik knjiga, Zagreb, 2002, str. 281-287, 301-335.
3. Zapadna Hrvatska: socijalno-geografska preobrazba u drugoj polovini 20. stoljeća, SKD Prosvjeta i Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 2009, 100 str.

Znatan dio znanstveno-stručnog opusa Dane Pejnovića odnosi se na područje Like.  Samostalno ili kao koautor objavio je sljedeće bibliografske jedinice o Lici (kronološkim slijedom):
(1978): Socijalno prestrukturiranje poljoprivrednog stanovništva Like kao pokazatelj deagrarizacije, Geografski glasnik, 40, Zagreb, 89-107.
(1980): Suvremene promjene strukture naseljenosti u Lici, Geografski glasnik, 41-42, Zagreb, 85-95.
(1983): Utjecaj Nacionalnog parka Plitvička jezera na regionalni razvoj Like, Geografski horizont, 1-4, Zagreb, 54-67.
(1984): Turistička valorizacija Samogradske pećine kod Perušića u Lici, Zbornik IX. Jugoslavenskog speleološkog kongresa (Karlovac, 17.-20. listopada 1984.), Savez speleologa Jugoslavije i Speleološko društvo Hrvatske, Zagreb, 849-855.
(1984-1985): Laudonov gaj, Priroda, 6, Zagreb, 175-176.
(1985): Srednja Lika – socijalnogeografska transformacija, Centar za kulturu – Muzej Like, Gospić, 187 str.
(1987): Reljef  Like, Zbornik II. znanstvenog skupa geomorfologa Jugoslavije (Gospić - južni Velebit, 18.-25. lipnja 1987), Geografski odjel PMF-a, Zagreb, 92-111.
(1990): Prilog poznavanju obilježja klime i klimatska regionalizacija Like, Radovi Geografskog odjela, 25, Zagreb, 1-22.
(1991): Režim tekućica kao indikator općih hidrogeografskih obilježja Like, Geografski glasnik, 53, Zagreb, 41-56.
(1991): Opće kretanje stanovništva kao odraz i pokazatelj socijalno-geografske diferencijacije Like, Radovi, 26, Zagreb, 65-77.
(1991): Promjene etničke strukture istočne Like, u: Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske, Savez geografskih društava Hrvatske, Posebna izdanja, sv. 8, Zagreb, 217 - 247.
(1992): Razvoj naseljenosti i promjene narodnosnog sastava u Plitvičkoj regiji, Geografski glasnik, 54, Zagreb, 75-97.
(1993): Utjecaj prometnog sustava na socijalno-geografski razvoj i organizaciju prostora ličke regije, Geografski glasnik, 55, Zagreb, 157-181.
(1996): Geografski aspekt revitalizacije depopulacijskih i ratom pogođenih područja Hrvatske na primjeru Like, Zbornik I. kongresa hrvatskih geografa (Zagreb, 12 i 13. listopada 1995), Zagreb, 255-273.
(1997): Geopolitički položaj Krbave u srednjovjekovnom, osmanlijskom i vojnokrajiškom razdoblju, Zbornik znanstvenog skupa Krbavska bitka i njezine posljedice (Novi Vinodolski, 22.-24. listopada 1993), Hrvatska matica iseljenika i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 51-61.
(1998): Prometna valorizacija Velebita–povijesno-geografski prikaz, Geografski horizont, 1, Zagreb, 29-49.
(1998): Velebit–div planina, Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika, 1, Zagreb, 2-5.
(1999): Lika–an example of socio-geographic change in Highland Croatia, Dela, 13, Ljubljana, 317-336.
(1999): Lokacijsko-geografski aspekt cjelovitoga gospodarenja otpadom u Ličko-senjskoj županiji, V. međunarodni simpozij Gospodarenje otpadom (Zagreb 1998, Gospodarstvo i okoliš), Zagreb, 581-597.
(2000): Lika – geografska regija, Vila Velebita, br. 2(94), Zagreb, 11-15.
(2000): Institut za krš utemeljiti u Gospiću, u: Vila Velebita, 2(94), Zagreb, 45-46.
(2000): Geografska utemeljenost osnutka nove biskupije: spojnica velikih regija, u: Vila Velebita, 1/93, Zagreb, 44-47.
(2002): Voda – najveće prirodno bogatstvo Like, u: Priroda, 899-901, Zagreb, 29-40.
(2003): Etape širenja prostornog pojma Lika/ Znanstveni zbornik Lika i Ličani u hrvatskom jezikoslovlju (ur. Samardžija, Marko), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 31-61.
(2004): Lika: Demographic Development under Peripheral Conditions, Hrvatski geografski glasnik, 66/1, Zagreb, 23-46.
(2004): Uzroci i posljedice iseljavanja stanovništva s područja Gospićko-senjske biskupije/ Prošlost obvezuje: povijesni korijeni Gospićko-senjske biskupije: zbornik biskupa Mile Bogovića (ur. Hoško, Franjo Emanuel), Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, Rijeka, 503-550.
(2005): Lika–najveće problemsko područje Hrvatske, Zbornik znanstvenog skupa Problemi regionalnog razvoja Hrvatske i susjednih zemalja (Zagreb, 28. i 30. XI. 2002), Geografski odsjek PMF-a i Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 237-245.
(2007): Prostorni pojam i geografski položaj naselja Krasno, u: Vukelić, J. (gl. ur.) Krasno–Monografija u povodu 200. obljetnice župe sv. Antuna Padovanoskoga i 170 godina školstva u Krasnu, Župa sv. Antuna Padovanskoga u Krasnu; Adamić, Krasno – Rijeka, 13-22.
(2007): Demografski razvoj i perspektiva naselja Krasno, u: Vukelić, J. (gl. ur.) Krasno – Monografija u povodu 200. obljetnice župe sv. Antuna Padovanoskoga i 170 godina školstva u Krasnu, Župa sv. Antuna Padovanskoga u Krasnu; Adamić, Krasno – Rijeka, 37-61.
(2007): Gospodarstvo u funkciji održivog razvoja Krasna, u: Vukelić, J. (gl. ur.) Krasno – Monografija u povodu 200. obljetnice župe sv. Antuna Padovanoskoga i 170 godina školstva u Krasnu, Župa sv. Antuna Padovanskoga u Krasnu; Adamić, Krasno – Rijeka, 291-305.
(2008): Causes and consequences of the demographic development in the territory of Velebit Nature Park, 1857-2001., Periodicum Biologorum, Vol 110, No 2, Zagreb, 195-204.
(2009): Demografski razvoj Krivoputske mikroregija: dinamičke i strukturne promjene u uvjetima iseljavanja stanovništva, u: Živjeti na Krivom Putu: Etnološka monografija o primorskim Bunjevcima, sv. II, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, FF-Press i Gradski muzej Senj, Zagreb, 15-29.
(2009): Geografske osnove identiteta Like, u: Identitet Like: korijeni i razvitak (ur. Ž.  Holjevac), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Gospić, knj. 1, Zagreb – Gospić, 47-84.
(2013): Gospić–geografski položaj, razvoj i suvremene značajke grada, u: Gospić: Grad, ljudi, identitet, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Posebna izdanja (ur. Ž. Holjevac), Zagreb – Gospić, 14-59.


11. IX. 1859. – U Senju rođen književnik Vjenceslav Novak, umro u Zagrebu 20. rujna 1905. Nižu gimnaziju završio u Gospiću, a Učiteljsku školu u Zagrebu (1879). U Gospiću završio zadnja dva razreda realke od 1872. do 1874.

 
pocuca
Mirko Počuča

12. IX. 1915. - U Gospiću rođen slikar Mirko Počuča, umro u Beogradu 15. I. 1988. Umjetničku akademiju završio u Zagrebu 1941. u klasi Marina Tartaglie i Krste Hegedušića. U početku zainteresiran za pejzaž, koji je radio impresionistički. Kasnije slika mrtve prirode i portrete, kao intimne lirske doživljaje s asocijacijom na muziku. Redovito izlaže s ULUS-om, a jedno vrijeme i s grupom Lada. Samostalne izložbe: Beograd, Skoplje, Pančevo, Šibenik, Zadar, Neuchatel, Kairo, Damask, Beirut, Brisl i Gospić. Počuči je posthumno1988. bio posvećen XXIII. Lički likovni anale u Gospiću na kome je izlagao od 1969.
Slikarev otac Zaharije bio je stolar kao i njegov brat Mile. Mirko je Zahariji i Mariji Počuča, rođenoj Rajčević, četvrto posljednje dijete. Po završetku gimnazije 1933. upisao je vojnu školu u Zagrebu, ali njegov afinitet je na drugoj strani. Zahvalnost za upućivanje na put umjetnika i za potrebna ohrabrenja duguje gospićkom srednjoškolskom profesoru Ivanu Magdiću. Prekid vojnog školovanja, za ljubav slikarstva, u porodici neće biti blagonaklono prihvaćen. Razumijevanje i podršku dobit će jedino od bake Jelene Rajčević-Baje. Na zagrebačku likovnu akademiju upisuje se 1937. Profesori su mu Krizman, Kljaković, Hegdušić, Mujadžić i Tartaglia, a kolege Lovrenčić, Murtić, Šebalj … U njihovom sjećanju Mirko je čovjek vedra duha i dosjetke. Po završetku Akademije odlazi u Beograd i radi kazališne scenografije. Završetak Drugog svjetskog rata dočekao je u Skoplju.Tu tijekom 1947. izlaže s makedonskim umjetnicima.
Počuča je osnivač prve poslijeratne likovne kolonije u Iloku 1950. Tih godina boravi i u Lici i slika ciklus ličkih pejzaža koji će činiti osnovu njegovoj prvoj samostalnoj izložbi 1952. u Beogradu, a otvorio ju je Zuko Džumhur. Krajem godine izlaže u Damasku, Sirija. Boravak na Bliskom Istoku koristi za seriju pejzaža koje će izložiti 1953. u Beogradu pa u Rakovici, Pančevu, Zadru i Šibeniku. U prvoj polovini 1954. je komesar izložbe suvremenog jugoslavenskog slikarstva kojom putuje na Bliski Istok i usput izlaže na XXXI. kairskom salonu. Studijska i radna putovanja nastavlja 1958. kada s Antonom Huterom u Brislu radi za belgijski paviljon Ministarstva komunikacija.
Narodnom muzeju u Kraljevu poklonio je 1985.godine 47 slika Autoportreti i portreti likovnih umjetnika, a 1987. Muzeju Like u Gospiću 15 slika koje su u njegovoj spomen-sobi. Slike mu se nalaze i u zbirci književnika Cronina i u zbirci obitelji Kenedi.
U početku svog stvaralačkog rada zainteresiran je za pejzaž, koji je radio impresionistički. Kasnije slika mrtvu prirodu a naročito portrete, kao intimne lirske doživljaje s asocijacijom na muziku (Orfej). Mirko Počuča nikad nije zaboravio rodni kraj. Njegovo ime kao darodavca javlja se tri puta u inventarskim knjigama Muzeja Like u Gospiću. Počučine slike izložene su u spomen-zbirci Muzeja Like, a s njima je, uz radove Nikole Mašića, Miroslava Kraljevića i Stojana Aralice, Počuča kulturno obogatio svoj zavičaj. Počuča je slikar impresionističkih pejzaža, mrtvih priroda i impresivnih portreta koje slika, “kao intimne lirske doživljaje”.

 
ruco
Rudolf Mudrovčic/© Lički leksikon

15. IX. 1926. - U Zlataru rođen grafičar Rudolf Ruco Mudrovčić, umro u Zagrebu 6. I. 1992. Roditelji su mu otac Antun Mudrovičić Vilim iz Ribnika i majka Ljubica Zmek iz Čazme, prva Antunova supruga. Otac mu je tada kao agronom bio upravitelj poljoprivrednog dobra u Gornjem Hruševcu. U trećoj godini života Rudolf je obolio od meningitisa od čega je ostao gluhonijem 1929.
- Do sedme godine života bio je kod očeve sestre, tetke Anke Starčević u Mačkovu Selcu u Gospiću i zatim je otišao u osnovnu školu u Zagreb. Gimnaziju je pismeno polagao u Gospiću, a zatim je u jednoj tiskari u Gospiću radio linoreze za tisak. Nije volio crtati, malo je slikao. Poslije Drugog svjetskog rata upisao je i završio školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Neko vrijeme bio je bez posla i izdržavao se radeći plakate, a zatim se zaposlio u Zagreb filmu. Mnogo je radio na crtanim filmovima kao animator te se i razbolio. Osim toga, kao mladić je bio na radnim akcijama gdje je također obolio - sjećao se 2011. Rucin polubrat Krešimir Mudrovčić (1933).
Radio kao animator Zagreb filma na crtanom filmu Surogat 1961. za koji je autor Dušan Vukotić, (1927-1998, koji je dio srednje škole pohađao u Gospiću, op. a.), iduće godine osvojio nagradu Oscar Američke filmske akademije kao prvi neamerički dobitnik Oscara.
U školi primijenjene umjetnosti završio odjel grafike i od 1957. radio u Zagreb filmu kao animator gdje smo i dobili podatke o njegovom radu. Već 1958. bio je animator filma Veliki strah, 1959. filma Piccolo, 1961. na Surogatu je bio asistent animatora, 1963. animator je na filmovima Otmica Miss Univerzum i 1965. na filmu Đavolja posla.

ruco
Rucina skica Isusa /vlasništo Krešimira Mudrovčića/© Lički leksikon

 

ruco
Rucin portret susjeda Petra Svetića/©Lički leksikon

simunović
Mons. Milan Šimunović za zlatne mise u rodnom Kompolju 2016./Foto Lika press Gospić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


kapela
Janko pl. Vuković

21. IX. 1941. - U Kompolju kraj Otočca rođen svećenik riječke nadbiskupije Milan Šimunović. Osnovnu školu pohađa u Kompolju i Otočcu, a sjemenišnu gimnaziju u Pazinu, studij teologije završava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje postiže licencijat (1968.) s radnjom: Razvijanje osobnosti kod svećeničkih kandidata. Za svećenika Senjsko-modruške biskupije zaređen je 18. prosinca 1966. Nakon službovanja u Biskupskom ordinarijatu u Rijeci, gdje je bio i tajnik prvog riječko-senjskog nadbiskupa mons. dr. Viktora Burića, u jesen 1971. odlazi u Rim na Papinsko salezijansko sveučilište - Fakultet odgojnih znanosti, gdje specijalizira katehetski pastoral, 1973. postiže drugi licencijat, s radnjom "Postkoncilska kateheza u Hrvatskoj: analiza, vrednovanje i perspektive", a 1977. doktorat, s radnjom "Katehetske posljedice teološke refleksije o suvremenom ateizmu".
Kroz dvadeset godina vrši službu župnika u župama sv. Mateja-Viškovo (1977.-1988.) i u Uznesenja Marijina u Rijeci (1988.-1997.), te u isto vrijeme i više odgovornih službi u nadbiskupiji u koordinacija pastorala i posebice kateheze. U isto vrijeme je i profesor (1977.-2007.) na Visokoj bogoslovnoj školi, kasnije Teologiji u Rijeci - Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje pastoralnu teologiju, religioznu pedagogiju i katehetiku, s više službi, a ak. god. 2005./06. vrši i ulogu predstojnika. Kroz tridesetak godina (od 1974.) predvodi Katehetske ljetne škole u okviru Katehetskog vijeća BKJ, potom početkom devedesetih Vijeća HBK za katehizaciju (surađuje u izdanju šest zbornika radova), sudjeluje devedesetih godina u uvođenju katoličkog vjeronauka u hrvatski školski sustav, obrazlažući utemeljenost i specifičnost toga predmeta, a od 1998.- 2002. vrši i službu predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije. Posebno se ističe u okupljanju stručnjaka svih profila (preko stotinjak), za razne vidove pastoralno-katehetskog programiranja i djelovanja. Prethodno objavljuje dvije opsežne knjige s područja pastoralne teologije i katehetike (2005. i 2011.), više znanstvenih radova i stručnih članaka s pastoralno-katehetskom i pedagoškom tematikom, s naglaskom na osuvremenjivanju pastorala i kateheze za 'novo lice' Crkve. Sudjeluje na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, negdje i s izlaganjima.
Početkom 2017. izišla je njegova nova knjiga. a priprema još jednu u suatorstvu. U pripremi su i slijedeće dvije knjige, jedna o temama s područja Riječke metropolije. Izdan je i Zbornik Milana Šimunovića "Djelatna Crkva" - 2008. (s prilozima 24 autora) Sudjeluje na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Član je Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju (gdje radi na pripremi temeljnog dokumenta HBK o "Našoj katehezi u okviru nove evangelizacije") kao i ranije Komisije Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE - St. Gallen) za Katehezu, Školu i Sveučilište, u svojstvu eksperta za katehezu. Suradnik je u više pastoralnih pothvata Riječke nadbiskupije, održava predavanja na pastoralno-katehetskim skupovima, također i u drugim biskupijama, a posebno povremeno pastoralno pomaže u 'rodnoj' Gospićko-senjskoj biskupiji (u Gackoj dolini).
Povodom 50. obljetnica svoga svećeništva imao je Zlatnu misu u rodnom Kompolju 26. prosinca 2016. (Sv. Stjepan prvomučenik), u Senju na Novu godinu, u Prelogu (Međimurje) 6. siječnja na Tri Kralja.


27. IX. 1871. – U Jezeranima rođen Janko pl. Vuković Podkapelski, c. kr. admiral, poginuo u Puli 1. XI. 1918. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, četiri razreda realke u Osijeku. Vojnu pomorsku akademiju završio u Rijeci. God. 1915. promaknut u kapetana bojnog broda i imenovan zapovjednikom broda Babenberga te potom krstarice Admiral Spaun. Nakon sloma Austro-Ugarske, Nar. vijeće Države SHS imenovalo ga je 21. listopada 1918. kontraadmiralom i postavilo za zapovjednika flote. Poginuo kada su u tal. diverzanti potopili admiralski brod Viribus Unitis, koji nije želio napustiti.

 
bilaj Spomen ploča poginulima u sudaru u bilajskoj crkvi Sv. Jakova/© Lički leksikon

28. IX. 1983. – U Bilaju u sudaru vlaka i autobusa 26 poginulih.

 

mailto:licke-novine@licke-novine.hr

www.licke-novine.hr

KOLOVOZ

 
 

4. VIII. 1995. – Počela vojnoredarstvena operacija “Oluja” kojom je za 84 sata oslobođen veći dio privremeno okupirane Hrvatske. Lika oslobođena u cijelosti.

 
 

3. VIII. 1938. - U Ričicama rođen agronom Mile Čuljat. Srednju poljoprivrednu školu završio 1957. u Križevcima, diplomirao 1962. na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu disertacijom Optimalni odnosi kapaciteta mehanizacije i veličine ratarske proizvodne jedinice. Prije školovanja na fakultetu radio u Poljoprivrednom poduzeću “Tovarnik”, a nakon diplomiranja 1962-63. u čazmanskoj poljoprivrednoj zadruzi te 64. - 71. na poslovima poljoprivredne mehanizacije u PIK “Vukovar”. God. 1971. dolazi u osječki Poljoprivredni institut kao savjetnik za mehanizaciju. Istodobno je na poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, najprije asistent, od 1981. docent predmeta osnove poljoprivrednog strojarstva te od 1987. izvanredni profesor predmeta transport u poljoprivredi. Na Pedagoškom fakultetu u Osijeku predaje predmet transportni sistemi. U međuvremenu je 1983-85. bio direktor Instituta za mehanizaciju, tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi Fakulteta poljoprivrednih znanosti u Zagrebu, na kojem je predavao predmet mehanizacija u ratarskoj proizvodnji. Bavio se optimalizacijom kapaciteta mehanizacije, poboljšanjem proizvodnosti rada, smanjenjem utroška energije, integralnom tehnikom biljne proizvodnje.
Od 1983. do 1989. glavni je i odgovorni urednik Agrotehničara, 1985. osnovao je Hrvatsko društvo za poljoprivrednu tehniku u Zagrebu te mu bio tajnikom. Od 1991. dopredsjednik je Hrvatskoga agronomskog društva.

 
 

      4. VIII - Dan općine Lovinac.

 
pp
Pop Petar Butković



Ivan ŠArić
Ivan Šarić
šarić


6. VIII. 1910. – U Bilaju rođen svećenik Petar Butković – Pećo ili Peđo, umro u Rijeci 22. III. 1990. Gimnaziju završio u Gospiću, a teologiju u Senju. Zaređen je u srpnju 1935. u župnoj crkvi sv. Jakova u Bilaju.
Nakon zaređivanja bio je na ispomoći u župi Perušić do početka 1936.g. kada dobiva župu Vrbovsko u Gorskom kotaru, zatim 1938. službuje u Podlapcu. Od 1939. do rujna 1941. službuje u župi Smiljan. Krajem 1941. premješten je u župu Lovinac od kuda je bio protjeran dva puta za vrijeme ratnih zbivanja pa i uhićivan. Do kraja 1945. službuje u Gospiću na ispomoći. Od završetka rata pa do kraja svoga života bio je župnik u župama Lovinac, Sv. Rok, Ričice i Cerje. Radio je na obnovi župnih stanova i crkava Sv. Jurja u Gračacu te u Palanki župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije i dr. U znak zahvalnosti svome župniku Peđi, kako su ga zvali njegovi župljani, iseljenici iz Amerike, podignuli su mu spomenik u Bilaju.
Bio je mučenik, misionar i promicatelj vjere. Obnašao je vjerske dužnosti i tamo gdje je vjera zamrla, gdje crkve i župnog ureda nije bilo. A takvih župa je bilo dosta - Podlapača, Rudopolje, Palanka, cijelo Krbavsko polje, popaljena sela i crkve župe Boričevac. Teško je to i automobilom obići, a pop Pećo je sve pohodio biciklom i pješice, često se izlažući i životnoj opasnosti. Jednim putom bi otišao, a drugim se vraćao. Bio je samozatajan i nije puno govorio, a svojim župljanima znao je reći: -Ako nema cipela prid kućom, pop se nije vratija, poj’la ga noć.

 

 

 


ŠARIĆ, Ivan, arheolog i karikaturista, (Zagreb, 5. VIII. 1943. – Zagreb, 20. XI. 2016.). Podrijetlo po ocu ima iz Smiljana. Osnovnu školu je završio u Rijeci (1957), a Gimnaziju u Zagrebu (1961). Diplomirao je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1968). Radio je kao viši savjetnik u Upravi za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu. Obavljao je dužnost pomoćnika (1992 – 1994) i zamjenika ministra kulture (1995 – 2000). Kao arheolog konzervator bavio se zaštitom hrvatske kulturne i povijesne baštine, a posebno zaštitom arheoloških spomenika i nalazišta s područja kontinentalne Hrvatske.

Proveo je niz samostalnih arheoloških istraživanja u Lici, Podravini, na Kordunu i Baniji, u Sisku i Zagrebu. Sudjelovao je na mnogim arheološkim iskopavanjima kao član arheoloških ekipa. Rezultate svog stručnog rada na istraživanju, vrednovanju i zaštiti hrvatske arheološke baštine objavio je u nizu stručnih i znanstvenih radova. Aktivno je sudjelovao u radu brojnih stručnih i znanstvenih skupova kao i u radu Hrvatskog arheološkog društva kojemu je, u dva mandata, bio i predsjednik (1988 – 1993 i 2001 – 2005). Za svoj predani rad Hrvatsko arheološko društvo nagradilo ga je Posebnim priznanjem, nagradom „Don Šime Ljubić“ (2007).

Duže studijske boravke proveo je u Italiji (1967), Grčkoj (1970) i Španjolskoj (1988). Dojmove s mnogobrojnih putovanja po zemlji i inozemstvu zapisuje crtežom. Na taj je način nastala svojevrsna zbirka „putorisa“ koje je izlagao u Zagrebu, Rijeci, Puli, Gospiću i Splitu.
Karikaturom se bavio od studentskih dana. S grupom istomišljenika udruženih u Zagrebačku grupu karikaturista njeguje čisti vizualni jezik karikature te se ponajprije obraća najbližoj generaciji, tada još studentskoj. Prve karikature objavljuje u Studentskom listu (1965). Izlaže kao član Zagrebačke grupe karikaturista (1965 – 1974) na zajedničkim izložbama Grupe, zatim sudjeluje na mnogim skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Prvi put samostalno izlaže u Zagrebu (1978). Radovi mu se nalaze u galerijama karikature i u privatnim zbirkama, a otisnuti su i u mnogim časopisima i katalozima u zemlji i svijetu. Objavljena je monografija Ivan Šarić autora Hrvoja Pejakovića (1993), a Naklada Pavičić objavila je knjigu karikatura Ratni zarisi (2003). Knjigu karikatura s predgovorom prof. Frane Dulibića Svijet bez sjena objavila je naklada Leykam (2011), objavio je i knjigu crteža na temu mozga Brainy Drawings (2014).
Bio je član ULUPUH-a i Hrvatskoga društva karikaturista kojem je u više mandata bio predsjednik (1994 –1998 i 2001 – 2010). Za svoj rad dobio je Plaketu za poseban doprinos u promicanju karikature (1997), Plaketu „Mladen Bašić – Bibi“ (2003). Na festivalu karikature Smih je lik u Blatu na Korčuli dobio je nagradu Zlatna kost (2003) te Posebno priznanje za doprinos i razvitak karikaturalnog stvaralaštva (2008). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996).

DJELA: Ratni zarisi. Zagreb. 2003. – Svijet bez sjena. Zagreb. 2011. – Brainy Drawings. Zagreb. 2014.

LIT: Pejaković, Hrvoje: Ivan Šarić monografija. Zagreb 1993. str. 145-150 str. – Balen-Letunić, Dubra­vka: Obavijesti (HAD). Zagreb. Br. 3. god. XXXIX/ 2007. str. 28-30 str. – Svijet bez sjena. Zagreb, 2011. str. 168.

pedjo

Grobnica popa Butkovića u Bilaju/©Lički leksikon












šarić
šarić

 

Bogović Mile

Msgr. Mile Bogović, 2009./Snimio Marko Čuljat, Lika press Gospić

Bogović
Sveta misa na Krasnu 2004.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


ČAnić
Ivan Čanić Baja/© Lički leksikon

7. VIII. 1939. u Cerovcu kraj Slunja rođen msgr. BOGOVIĆ, Mile, prvi gospićko-senjski biskup, preminuo u Rijeci 19. XII. 2020. Rođen je u obitelji Mije i Mande rođ. Piršić koja je imala šestero djece. Prva četiri razreda Osnovne škole pohađao u susjednom Nikšiću, sedmi i osmi razred u Slunju (1954). Polazio dva razreda Klasične gimnazije u Pazinu, a više razrede tadašnje Gimnazije završio na Visokoj teološkoj školi u Pazinu (1958). Nakon prve godine studija odlazi u vojsku, poslije završava tri godine u Pazinu, a diplomirao je u Zagrebu (1966). Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. i u kolovozu imenovan kapelanom u Senju i upraviteljem Župe Krivi Put. Na studij u Rim nije mogao otići odmah jer je putovnicu dobio tek 1966. Fakultet crkvene povijesti završio na Gregorijani u Rimu i doktorirao (1971) tezom La questione della gerarchia ortodossa in Dalmazia nei secoli XVII e XVIII. (Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine). Po povratku iz Rima preuzima, u tek uspostavljenoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji, službu tajnika ndbiskupa dr. Viktora Burića i profesora crkvene povijesti Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci (1971 – 1986) gdje je nekoliko mandata bio i rektor.
Predavao je više kolegija: opću i nacionalnu crkvenu povijest, staroslavenski i metodologiju znanstvenog rada, starokršćansku arheologiju, istočno bogoslovlje, povijest umjetnosti i misiologiju. Bio je profesor do prvog semestra akademske godine 1999/2000. i zadržao je samo staroslavenski jezik. U Rimu je ponovo boravio akademske godine 1973/74. i u Vatikanskom arhivu istraživao izvore za povijest Crkve u Hrvata, a zatim je župnik u Praputnjaku kraj Rijeke (1981 – 1985) i generalni vikar riječko-senjskog nadbiskupa dr. Antona Tamaruta (1993 – 1996). Naslovni docent je od 1992., docent pri katedri crkvene povijesti Teologije u Rijeci od 1997. Predaje povijest na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci kolegij Hrvatski rani srednji vijek. Iste godine imenovan je papinskim kapelanom s naslovom monsinjora, a 4. lipnja 1999. naslovnim biskupom Tamate i pomoćnim riječko-senjskim sa sjedištem u Gospiću i posebnim zadatkom da ispita mogućnost osnivanja nove biskupije sa sjedištem u Gospiću. Nakon njegova izvješća Sveta je Stolica 25. svibnja 2000. proglasila utemeljenje Gospićko-senjske biskupije i ujedno ga imenovala prvim gospićko -senjskim biskupom. Za biskupa je zaređen 27. VII. 2000. u Gospiću. U HBK je vodio više komisija, a između ostalih i Komisiju za laike i Komisiju za hrvatski martirologij. Znanstvena djelatnost mu je veoma raznolika, ali ipak se mogu izdvojiti tri područja kojima je on posvetio najviše pažnje: odnosi s pravoslavnom Crkvom, povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose onog dijela koji je ušao u sastav Gospićko-senjske biskupije) i hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljska kultura). Bio je voditelj znanstvenog projekta Izvori za povijest Kraljevine Hrvatske u Vatikanskim arhivima od 16. do 20. stoljeća (1994 – 1999) i predaje povijest na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću (2000 – 2006). Upravitelj je Sakralne baštine u Senju (1985 – 2000). Suradnik je Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže. Uređivao je niz Priručna enciklopedija vjere kod Kršćanske sadašnjosti Zagreb (1980 –1988). Bio je prvi urednik Riječkog teološkog časopisa uredio je 14 brojeva (1993 – 1999). Član je Vijeća Hrvatskog sabora za žrtve rata, obilazio je ratom zahvaćena područja, a poslije rata zalagao se za uspostavu biskupskog središta s kopnene strane Velebita jer je na tome prostoru Hrvatska najtanja i najugroženija. Inicijator je izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Umirovljen je 2016. Objavio je 124 znanstvena rada. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996), dobitnik je Nagrade Grada Senja (1996) i Počasni je građanin Ličko-senjske županije (2002).

DJELA: Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Zagreb 1982, 19932. Zagreb. – Glagoljica u Senju - povodom 500. senjskog glagoljskog misala i glagoljske tiskare u Senju. Senj 1994. – Hrvatsko glagoljsko tisućljeće. Senj 1998. – Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do 1940. godine. Senj 1999. – Senjsko-modruška ili krbavska biskupija: izvješća biskupa Svetoj stolici 1602 – 1919. Zagreb 2003. – Hrvatski mučenici za vjeru i dom (suautor G. Jurišić Hrvatin). Gospić-Split 2005. – Otočac od spomena na Bašćanskoj ploči do biskupijskog središta u 15. stoljeću. Otočac 2010. – Senjska biskupija (suautor Nekić, Darko). Senj 2000. – Modruška ili krbavska biskupija. Gospić 2010. – Žao mi je naroda. Ur. Bežen, Ante. Zagreb 2010. – Lika i njezina Crkva Gospić 2014. – Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti i sadašnjosti. Gospić 2015. – Vinodol i njegova Crkva. Rijeka 2015. – Crkva hrvatskih mučenika, od ideje do ostvarenja. (suautor Bežen, Ante). Gospić 2016. – e-knjiga Crkva hrvatskih mučenika na Udbini od ideje do ostvarenja (suautor Bežen, ante), gospić 22018.:
http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2017/3122/60378/www.licke-novine.hr/e_knjiga/Mile_Bogovic_Ante_Bezen_Crkva_hrvatskih_mucenika_na_Udbini%20.pdf (Pristupljeno, 5. svibnja 2018.). – Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj. Priredio Bežen, Ante. Gospić, 2018. – Velebitsko podgorje i njegova Crkva u prošlosti i sadašnjosti. Gospić, 2019. – Glagoljica – bitna odrednica hrvatskog identiteta. Zagreb, 2019. – Spašavanje povijesti. Zbornik o znanstvenom, svećeničkom i biskupskom djelu Mile Bogovića, Zagreb, 2019. - Ljudi i događaji na mom životnom putu. Autobiografske crtice. Ur.Lončarić, Bruno, Gospić 2020.

LIT.: Ljubović, Blaženka: Zbornik biskupa Mile Bogovića: Prošlost obvezuje povijesni korijeni Gospićko-senjske biskupije. Rijeka 2004. 9 –78 str. – Hrvatska biskupska konferencija. Zagreb. 2007. Ur. Huzjak, Vjekoslav. 46. str. – Bogović, Mile: Vinodol i njegova crkva. Rijeka 2015. – http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2017/3122/60378/www.licke-novine.hr/e_knjiga/Mile_Bogovic_Ante_Bezen_Crkva_hrvatskih_mucenika_na_Udbini%20.pdf (Pristupljeno 5. svibnja 2018.). – Spašavanje povijesti. Zbornik o znanstvenom, svećeničkom i biskupskom djelu Mile Bogovića, Zagreb, 2019.


8. VIII. 1955. – U Gospiću rođen stožerni brigadir Hrvatske vojske Ivan Čanić Baja, poginuo 4. VIII. 1995. na Vujatovu brdu na prijevoju Ljubovo tijekom vojnoredarstvene operacije Oluja. U Gospiću završio osnovnu školu, a srednju elektrotehničku u Zagrebu. Prvi posao dobio je u zagrebačkom Dalekovodu. Ubrzo se vraća u Gospić i radi u UP Jadran te u servisu kućanske tehnike, a na kraju u Elektroprijenosu Opatija kao poslovođa održavanja dalekovoda sa sjedištem u Ličkom Osiku. Bio je jedan od osnivača HDZ-a 1990. u Gospiću.
U redove pričuvne policije stupa u ljeto 1991. Nakon ustroja prve vojne formacije u Gospiću postao je zapovjednik 33. satnije 118. brigade kojom je zapovijedao M. Norac. U 118. brigadi je bio i zapovjednik l. bojne. Nakon ustroja 9. gardijske brigade Čanić postaje zapovjednik l. bojne. Krajem 1992. odlazi na usavršavanje u Hrvatsko vojno učilište “Petar Zrinski” i osposobljava se za časnika pješaštva. U operaciji Maslenica 22. I. 1993. sa svojom bojnom sudjeluje na području Starigrada. U jesen iste godine sudjeluje i u akciji Medački džep. Zapovjednikom 118. domobranske pukovnije postao je 22. VIII. 1994. Čanić je nositelj više odličja: Spomenica Domovinskog rata, Red hrvatskog trolista, Red kneza Domagoja s ogrlicom. Obitelji je njemu u čast dodijeljeno odličje Red Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom. Njegovo ime nosi ulica u Ličkom Osiku.

Bogović i Tadijanović
Msgr. Mile Bogović i Dragutin Tadijanović u Gospiću 2003./Snimio MArko Čuljat, Lika press Gospić

 

 

11. VIII. 1794. – U Jarenini kraj Maribora rođen Franjo Julije Fras, pedagog i pisac, umro u Vranskom kod Žalca 11. III. 1868. Od 1820. službovao kao nadučitelj u Glini, a 1822. imenovan školskim ravnateljem Karlovačkog generalata te je upravljao krajiškim školama do umirovljenja 1849. Na njegov prijedlog osnovane su prve opetovnice za čiji je rad napisao upute. Kapitalno mu je djelo Vollständige Topographie der Karlstädter-Militärgenze tiskano u Zagrebu 1835. i 1988. hrvatskom prijevodu u Gospiću pod naslovom Topografija Karlovačke Vojne krajine. To je djelo pouzdan izvor mjestopisnih, zemljopisnih, povijesnih, arheoloških, etnografskih, vojnih, crkvenih i političkih podataka zapisanih na temelju stanja iz 1830-ih, dijela Hrvatske od Kupe i Une preko Kapele i Velebita do Jadranskoga mora i Zrmanje te se stoga stavlja uz bok Hiezingerova, Vitezovićeva, Valvasorova i Ratkajeva djela o Hrvatskoj.

 
 

15. VIII. 1952. – U Perušiću se rodila pjesnikinja Marijana Rukavina Jerkić, okarakterizirana kao pjesnikinja off-izričaja. Gimnaziju završila u Gospiću, a u Zagrebu Pravni fakultet. Pjesme je objavljivala u zagrebačkim časopisima, Ličkom kalendaru, Ličkim novinama, više puta nagrađivana, dobitnica je pjesničke nagrade Goranovo proljeće 1973. Piše modernu poeziju slojevite i zgusnute metaforike. Član Društva hrvatskih književnika i PEN-a.
Jedno vrijeme radila kao pravnica u HZZZ, a posljednjih godina je urednica u izdavačkom poduzeću Stajergraf u Zagrebu. Priredila za tisak Izabrana djela Dalibora Cvitana; Izbor iz djela Milka Valenta (poezija i proza ); knjigu Cvjetka Milanje Hrvatsko pjesništvo 1900.-1950; Mo­no­grafiju o Petru Šegedinu; knjige pjesama S. Begovića, V. Parun, M. Mačešića, S. Sorela i dr.
Nagrađivana za poeziju: “Goranovo proljeće” 1973. i “Omladinske novine”. Objavljivala u svim najvažnijim književnim novinama i časopisima: “Republika”, “Stvaranje”, “Književne novine”, “Oko”, “Omladinske novine”, “Student”, “Književna reč”, “Rukoveti”, “Studentski list” i “Polet”. Objavljene su joj pjesme u zbornicima: “Zbornik mladih hrvatskih pjesnika”, 1973. i 1974. te u “Zborniku Off poezije”.
DJELA (zbirke pjesama):
1. Unutrašnja geografija,  Radničke novine, Zagreb, 1990.,
2. Memorija, Studio grafičkih ideja, 1994.,
3. Vlati vremena, Meandar, Zagreb,1996.

 
rosandić
Dragutin Rosandić/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press u Gospiću 2012./© Lički leksikon

18. VIII. 1930. – U Kaniži pored Gospića rođen je prof. dr. sc. Dragutin Rosandić, umro u Zagrebu, 5. svibnja 2019. Iz Gospića je 1948. kao učenik Učiteljske škole protjeran nakon javnog suđenja u kinu zajedno s grupom učenika jer su čitali djela M. Budaka i bili nepodobni tadašnjoj vlasti, pa je srednjoškolsko obrazovanje završio u Zagrebu. Progon iz Gospića i rodne Kaniže Rosandić je iskoristio da bi se posvetio znanosti nakon završetka zagrebačkog filozofskog fakulteta gdje je 1965. godine i doktorirao na Pripovjednoj prozi Vjenceslava Novaka koji je bio gospićki gimnazijalac. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1962. je bio asistent a 1964. je preuzeo kolegij metodike hrvatskog jezika i književnosti koji je vodio do 2000. kada je umirovljen.
Metodikom hrvatskog jezika bavi se više od pola stoljeća i razvio je novi pristup toj znanost što je postalo poznato i van granica naše države kao Zagrebačka metodička škola ili Rosandićeva metodička škola. Tijekom svoje znanstvene karijere Rosandić nikada nije zaboravljao Gospić. U njega je dolazio kako bi kolegama prenio najnovije metodičke spoznaje i time doprinosio odgoju i obrazovanju velikog broja ličkih generacija gimnazijalaca.
Pored toga, rado se odazivao i na promocije knjiga gospićkih pisaca i književnika. Pisao je predgovore za Rupčićeve knjige, pa i za knjigu pjesama Zorana Kršula, iz Selca, tada pripadnika 9. gardijske brigade “Vukovi” koja je bila iznenađenje u hrvatskoj javnosti. Uredio je 1995. i 1997. i jedine dvije zbirke pjesama Marije Seke Milinković, svoje susjede iz Kaniže čiji je jedan sin kao hrvatski branitelj nestao početkom Domovinskog rata u obrani Gospića, a drugi je stopostotni ratni invalid.
Objavio je brojne znanstvene članke u domaćim i stranim časopisima i brojne knjige i udžbenike.
2008. dobitnik Javnog priznanja Grada Gospića.

rosandić

Rosandić i Pere Budak u Kaniži/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić, 1995. godina/© Lički leksikon

rosandićDio knjiga koje je napisao Dragutin Rosandić
 

18. VIII. 1940. – Otvoren hotel “Velebno” u Baškim Oštarijama. Zapaljen u Drugom svjetskom ratu. Novi je napravljen na drugoj lokaciji i uništen je u Domovinskom ratu 1991. ali je izgrađen treći i otvoren krajem 1992.

 
Lički kalendar
Iz arhive Lik@ pressa Gospić/© Lički leksikon

19. VIII. 1889. – U Lovincu rođen Ivan Brkić, pisac i novinar, umro u Zagrebu 9. lipnja 1946. Osnovnu školu polazio je u Lovincu (1886-1900), klasičnu gimnaziju u Gospiću (1900-08); studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te u Beču i Pragu. Diplomirao je u Zagrebu slavensku i klasičnu filologiju (1919). Za I svjetskog rata bio zarobljen u Galiciji te četiri godine provodi u Moskvi, Petrogradu i Odesi. U Petrogradu se bavio novinstvom. Po povratku bio je gimnazijski profesor u Gospiću (1920 /1921), potom ponovo novinar.
Uređivao je Radišu, Hrvatski list, Novi list (Sušak 1928/29). Izdavao je i uređivao Lički kalendar (1933-42), te novine Lička sloga (1934-41). Od 1945. radio je u Narodnim novinama u Zagrebu.
Služio se pseudonimima Čičak, Iso Palavorda, Barba Iso, Mile Bazalo, Prežalo, Palavorda Iso ispod Zira; potpisivao se i Ivan Š. Brkić. Potaknuo je osnutak Ličke zadruge u Zagrebu radi promicanja zadrugarstva i turizma, organizacije likovnih izložaba Ličana i pokretanja Ličke knjižnice.

Lički kalendar

Iz arhive Lik@ pressa Gospić © Lički lekiskon

 

19. VIII. 1919. – U Gospiću osnovana Kraljevska učiteljska škola, radila do 31. kolovoza 1965. Tada je već počela radom Pedagoška akademija, kao prvi visokoškolska ustanova u povijesti Like.

 
 

21. VIII. 1877. - U Otočcu rođen književnik Petar Pecija Petrović, umro u Zagrebu 9. siječnja 1955. Šumarski inženjer, službovao u Iloku, Čabru, Samoboru i Zagrebu. U književnosti se javio za moderne, prvo pričama (Ispod naših brda, 1909), dok poslije piše uglavnom za kazalište. Njegove je nepretenciozne “vesele igre sela” publika dobro prihvaćala, premda je tek iznimno (Rkač, 1910; Pljusak 1918) iz folklorističke skice razvijaju u prave zaplete s motiviranim dijalogom.
Poznati i omiljeni pisac iz starije generacije naših književnika. Piše crtice, komedije i feljtone iz ličkog života. Jedan je od prvih naših pisaca regionalista, koji je u književnost unio lički govor. Odlikuje se vedrim humorom, katkada i toplim lirizmom.

 
lokva1
lokva

24. VIII. 1991. - U Žutoj Lokvi na križanju četnici iz zasjede ubili hrvatske policajce Zdravka Vukovića (33) iz Stajnice, Milana Vranića (23) iz Brinja, Vinka Krznarića (33) iz Križpolja i Dragu Toljana (28) iz Žute Lokve. Na mjestu tragedije podignuta crkva Svetog Križa.

lokvaKapelica sv. Križa u Žutoj Lokvi(© Lički leksikon
butorac
Anka Butorac

26. VIII. 1904. – U Podastrani rođena revolucionarka Anka Butorac, umrla u zatvoru u Kostajnici 22. siječnja 1942.
Djetinjstvo i mladost provela je u rodnom selu. God. 1920. započinje učiti krojački zanat u Glini gdje 1925. završava Žensku stručnu školu. Od kolovoza 1925. radi u Zagrebu u “Domaćoj tvornici rublja”, te postaje član Nezavisnih sindikata. God. 1926. postala je član KPJ, član Mjesnog komiteta Crvene pomoći, a 1927. član Centralne uprave Saveza radnika odjevne industrije. Zajedno s Josipom Brozom, Ivanom Krndeljom, Baricom Debeljak i dr. izabrana je u Komisiju za rad među ženama. God. 1928. kao član zagrebačke partijske organizacije pripada antifrakcijskoj struji, koju predvodi Josip Broz. Iste godine udala se za revolucionara Blagoja Parovića.
Zbog revolucionarnog rada često je bila proganjana i hapšena. God. 1929. osuđena je na godinu dana robije i nakon izdržavanja protjerana je iz Zagreba. Početkom 1931. napušta Jugoslaviju, odlazi u SSSR gdje je završila KUNMUZ 1935. u Moskvi pod konspirativnim imenom Marija Stjepanova Gorova. Nakon povratka (1935) radi u Sisku, Čakovcu pa Varaždinu gdje je 1936. rukovodila velikim štrajkom u tvornici “Tivar”. Na osnivačkom kongresu KPH 1937. izabrana za člana CK KPH. Od 1930. član je redakcije časopisa Ženski svijet i radi u partijskoj tehnici u Zagrebu. U kolovozu iste godine uhapšena je u Zagrebu s još nekoliko rukovodilaca KPH, internirana u logor u Lepoglavu, odakle su je u srpnju 1941. ustaše prebacile u logor u Gospić, zatim u Jastrebarsko i na kraju u logor “Danica” kod Koprivnice, odakle je 25. XII 1941. pobjegla u Zagreb. U siječnju 1942. u drugom pokušaju prebacivanja u partizane, kod sela Veliko Krčevo ranjena je u okršaju s ustašama, koji su je odveli u Kostajnicu gdje je u tamošnjem zatvoru mučena. Umrla je ne odavši ustašama čak ni svoje ime. Narodnim herojem proglašena je 1949.

 
 

26. VIII. 1995. – Ličkom prugom nakon četiri godine od Zagreba do Splita prošao vlak “Slobode”.

 
Bogdanić Delko
Delko Bogdanić

27. VIII. 1910. rođen u Ličkom Lešću BOGDANIĆ, Delimir ‑ Delko, pukovnik. Rođen je u obitelji Ilije iz Sinca i Magdalene rođ. Prpić iz Švice, živjeli su u Ličkom Lešću. imali su četvero djece: Franjo, Olga, Delko i Marija. Otac je bio veletrgovac u Otočcu, suvlasnik pivovare, a imao je drvodjeljsku školu jer je zakupljivao šumu i prerađivao trupce. Pred Drugi svjetski rat u Gospiću Ilija Bogdanić kupuje hotel Liku  (1939), gradi novu kuću i svi doseljava u Gospić s Delkovom suprugom Angelinom rođ. pl. Zdunić iz Lovinca i unukom Magdom.
B. je četiri razreda Pučke škole završio u rodnom selu, Gimnaziju započeo u Senju, ali se bavio trgovinom zajedno s ocem i starijim bratom Franjom. Završio je Komercijalnu školu u Karlovcu, a kasnije je bio udieljen Đačkom eskadronu polaznik Konjaničke škole u Zemunu (1931 – 1932), a od kraja 1933. Trećem konjaničkom puku u Subotici kao zapovjednik voda u činu potporučnika i nakon toga je u građanstvu (civil) do 16. III. 1941. kad je udieljen Pomoćnom ustaškom odredu u Otočcu kao zapovjednik, pa u Crnoj legiji… Veći dio Drugog svjetskog rata proveo na raznim vojnim dužnostima u Lici organizirajući brojne akcije. U ljeto 1942. promaknut je u čin pričuvnog ustaškog satnika. Sudjelovao je u borbama za obranu Gospića u proljeće i jesen 1943. Zapovjednik je postrojbe koja napada partizane u Otočcu, u rujnu 1943., gdje su se tada nalazili Glavni štab partizanskih odreda Hrvatske i članovi ZAVNOH-a. Nije se povlačio iz Hrvatske nakon sloma NDH smatrajući da se treba nastaviti boriti u Hrvatskoj. Njegova se grupa križara kretala u okolini Kosinja, Kutereva i L. Lešća. Po navodima OZN-e, izvršio je samoubojstvo u zemunici u Kosinjskom Bakovcu, 30. XI. 1945. kad je vidio da je opkoljen. Njegovo tijelo su partizanske vlasti izložile u Gospiću i ljudi su ga morali dolaziti gledati. Neki su kasnije kriomice izjavili da to nije bilo Delkovo tijelo.

LIT.: http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2018/6950/72028/www.licke-novine.hr/e_knjiga/Ive_Marija_Vukic_Za_dom%20_280518.pdf (posjećeno 10. svibnja 2018.) – Grbelja, Josip: Velebitska sudbina pričuvnog pukovnika NDH... Senj, zb. 29, 209-240 (2002)

IZV.: Iskaz kćerke Magde Bogdanić, iz La Falde u Argentini, 31. ožujka 2020._Likapedija, Gospić, 2020. str. 28.

 
 

28. VIII. 1910.– U Ličkom Novom kbr. 142 rođen Juraj Frković, sin Juraja Frkovića i Mande rođ. Kosović, poljodjelci, poginuo 29. veljače 1944. na cesti Senj-Novi Vinodol. Poznatiji kao Jurica Gucin. U obitelji se pamti da je poginuo u zrakoplovnoj nesreći pri povratku iz Rijeke.
Veliki župan i stožernik. Učio remenarstvo i trgovinu kod oca Jure, a potom vodio trgovinu mješovite robe u očevoj kući u Gospiću. Kao mladić uključuje se u rad hrvatske nacionalističke mladeži u Gospiću. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature priključuje se ustaškom pokretu. U rujnu 1932. sudjeluje u Velebitskom ustanku, zbog čega je robijao pet godina u Lepoglavi zajedno s bratom Martinom, ali i drugim članovima pokreta (J. Rukavina, N. Devčić). Demonstrirajući protiv surovog postupka uprave nad robijašima, osuđen na još deset mjeseci robije. Po povratku u Gospić jedan je od čelnih ljudi ustaškog pokreta. Nakon osnutka Banovine Hrvatske 1939., osuđuje Sporazum Cvjetković - Maček, smatrajući kako time nije riješeno hrvatsko pitanje. Zbog takva stajališta uhićen je (po nalogu bana I. Šubašića) i u ožujku 1941. upućen u logor Krušćica kraj Travnika. U logoru ga je zatekao rat i proglašenje NDH. Vraća se u Gospić i stavlja na čelo tamošnjih ustaša. Početkom svibnja imenovan je privremenim ustaškim povjerenikom za Liku. U lipnju 1941. imenovan je velikim županom Velike župe Gacka i Lika te od jeseni i ustaškim stožernikom iste župe. Premješten je 6. VII. 1942. za velikog župana Velike župe Livac i Zapolje u Novoj Gradiški gdje ostaje do 13. VIII. 1943. Potom se vraća ponovo za velikoga župana Velike župe Gacka i Lika.
Smatra ga se jednim od osnivača logora Jadovno u kojem je stradalo više tisuća ljudi. Nakon srpskog ustanka potkraj srpnja 1941. u Srbu i okolici, Frković nastoji šire područje Gospića obraniti od pobunjenika. Kada su partizani u travnju 1943. okružili Gospić, zalagao se za njegovu obranu, a domobranski i talijanski zapovjednici predlagali su povlačenje i evakuaciju. Odletio je tada u Zagreb po podršku da Gospić treba braniti. Potkraj svibnja 1943. Gospić je i obranjen. Frkovićeva je glavna briga bila opskrba i sigurnost grada i njegove šire okolice. Vraćajući se iz Rijeke, gdje je organizirao pomoć u hrani za Gospić, ubijen iz zasjede u naselju Povlje nedaleko Jablanca (radi se o Povilama, op.a.).

 
Starčević i Starčević
Bista dr. Ante Starčevića ispred škole u koju je polazio u Klancu, rad njegova imenjaka/Snimio © Marko Čuljat

Starčević

Detalj sa Starčevićeve posljednje izložbe u Gospiću, Muzej Like 2000.

aaa
Ante Starčević: Kuja, patinirana sadra, 1957. objevljeno u Ličkom kalendaru, Gospić, 1996.
Starčević
Kipar Ante Starčević u Gospiću 2000.
Snimio© Marko Čuljat Lik@ press Gospić/©Lički leksikon

29. VIII. 1933. – U Zagrebu rođen kipar Ante Starčević, umro u Zagrebu 2. XI. 2007. U Zagrebu završava osnovnu školu i gimnaziju. Kako je sam isticao, počeo je modelirati već kao pučkoškolac, kada prima i prve poduke na tečaju kiparstva KUD-a “Ognjen Prica” kod kipara Ante Despota. S KUD-om izlaže prvi put svoje radove 1949. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Nakon mature dvoji između arhitekture i kiparstva; 1952. upisuje se na Arhitektonski fakultet u Zagrebu, ali ga iste godine napušta i polaže prijemni ispit na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Tijekom studija, njegovu darovitost zapažaju profesori F. Kršinić, V. Radauš, G. Antunac i A. Augustinčić te kao student i apsolvent dobiva nagrade ALU. Kiparstvo diplomira u klasi prof. Antuna Augustinčića 1957. od kada i djeluje kao samostalni umjetnik baveći se kiparstvom, medaljarstvom, slikarstvom i grafikom, izvodeći vitraje i mozaike.
Sudjelovao je na preko 200 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, priredivši i 14 samostalnih nastupa. Jedan je od začetnika i osnivača grupe 15. mladih – Staza (1959/60.), Ličkog likovnog anala (1966.) i LIKUM-a, član je HDLU-a od 1956 i medaljarske sekcije pri Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Njegova djela postavljena su kao javna plastika na više od 80 lokacija, među kojima su biste dr. Ante Starčevića u Gospiću i Klancu.
Realističkim pristupom u svim kiparskim materijalima izrađuje skulpture ekspresivna izraza. Na šibenskoj katedrali izradio brončana vrata (1972), te niz sakralnih djela za crkve u Visokom, Mariji Bistrici i dr.

kkk
Kipar A. Starčević, autor biste dr. A. Starčevića u Gospiću 1996. prilikom otkrivanja biste u Pučkom učilištu koje je tada bilo u Ulici dr. A. Starčevića/Snimio © Marko Čuljat
stepinac
Kip Alojzija Stepinca/Arhiva © Lik@ pressa /© Lički leksikon


vv
Ante Starčević: Ličanin, crtež rađen za Lički Kalendar, Gospić, 1996.

budak mile
Spomenik iseljenika Mili Budaku kod župne crkve sv. Roka u Svetom Roku/Snimio ©Marko Čuljat Lik@ press Gospić, snimljen 22. kolovoza 2004. godine nekoliko dana prije nego što su ga srušili MUP-ovi specijalci iz Zagreba prije planirane proslave rođendana Svetoročanina Mile Budaka
/© Lički leksikon

 

privor mile budak

Zbirku Privor i Vučja smrt uredio je Zlatko Milković, nakladnik je BE-L-KA, Zagreb 1941. Ovo je najmanja lička knjiga, ako ne i hrvatska, veličine je A7 ili 75 x 110 mm/Arhiva Lik@ pressa Gospić © Lički leksikon


Budakbudak knjiga
Zbirku pripovjedaka izdala je 1941. u Zagrebu Matica Hrvatska, a ilustrirao V. Mirosavljević/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić/© Lički leksikon

30. VIII. 1889. – U Sv. Roku rođen hrvatski književnik i političar Mile Budak, pogubljen u Zagrebu 7. lipnja 1945. Nakon gimnazije u Sarajevu upisao studij povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je ubrzo prešao na Pravni fakultet. Zatvoren 1912. zbog sudjelovanja u Jukićevu atentatu na S. Cuvaja. Mobiliziran 1914. u austrougarsku vojsku, zarobljen 1915. u Valjevu, ostaje u zarobljeništvu do 1919., vraća se u Zagreb gdje završava studij te se zapošljava kao pripravnik kod A. Pavelića. Započima političko djelovanje u HSP-u. Nakon policijskog atentata 1932. emigrira i do 1934. šef je ustaške kancelarije u Berlinu kad prelazi u Italiju i Pavelić ga imenuje doglavnikom. God 1938. vraća se u Zagreb. U prvoj vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave; 1941. postaje poslanikom NDH u Berlinu do travnja 1943. kad preuzima dužnost ministra vanjskih poslova. Nakon rata Vojni sud II. armije osudio ga na smrt.
U književnom djelovanju nasljeduje jezični izraz i tematiku tradicionalnih ličkih pripovjedača, ostavio je iznimno bogat opus, izdvajaju se romani Na ponorima i Ognjište.

Djela:
1. Pod gorom, ličke priče
2. Opanci dida Vidurine, ličke priče
3. Ognjište, roman u 4 knjige
4. Rascvjetala trešnja, roman u 4 knjige
5. Direktor Križanić, roman
6. Na Veliki petak, novele
7. San o sreći, roman u 2 knjige
8. Ratno roblje, zapisci u 2 knjige
9. Na vulkanima, roman
10. Musinka, roman
11. Dramatizacija "Ognjišta" s T. Strozijem

 

Mile Budak
Ostaci spomenika Mili Budaku u Svetom Roku/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić, Sveti Rok 2009.

mile budak Kolekcija knjiga Mile Budaka iz arhive Lik@ presa © Lički leksikon

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr


SRPANJ


 
 

2. VII. 1930 - U Zagrebu rođen akademik Vlatko Pavletić gdje je i umro 19. IX. 2007. Pavletićevo podrijetlo je iz Ličkog Osika. Kako sam kaže od oca je preuzeo jedri štokavski govor i naglasak te uporabu i značenje pojedinih riječi, što mu je bilo vrlo značajno u životnom pozivu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 1955. studij hrvatskog jezika i književnosti a 1975. doktorirao.
Časopis Krugovi pokrenuo 1952. i smijenjen je s mjesta glavnog urednika. Morao je 1960. dati ostavku i na mjesto direktora drame HNK u Zagrebu. Iste godine postaje docent, a potom i profesor književnosti na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Jedan je od sedam članova komisije koja je u Matici Hrvatskoj 1967. sastavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Za sudjelovanje u masovnom pokretu 1972. osuđen je i zatvoren godinu i pol dana. Bilo je sasvim prirodno da u oslobođenoj hrvatskoj 1990. postane prvi ministar kulture i prosvjete. Dva puta je biran u Sabor Hrvatske, a 1995. i za predsjednika. Objavio je više djela, uredio na stotine knjiga i odabranih djela hrvatskih pisaca.

 
Jur francetić

3. VII. 1912. – U Prozoru rođen ustaški krilnik Jure Francetić, umro od posljedica ranjavanja 27. prosinca 1942. u Slunju. Gimnaziju je završio u Križevcima, a studij prava upisuje u Zagrebu, gdje djeluje u krugu pravaške omladine. Zbog političke djelatnosti uhićivan i zatvaran. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju gdje dobiva čin ustaškog dorojnika. Potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a A. Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni promaknut je 1942. u čin ustaškog dopukovnika, na čelu Crne legije zamjenjivao ga je R. Boban. Polazeći na novi zadatak u Liku, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad ustaškim i domobranskim postrojbama, zbog sabotaže njegov se zrakoplov spustio nedaleko Slunja gdje su ga partizani teško ranili od čega je umro. Posmrtno je dobio naziv viteza i promaknut u krilnika.

 
 

3. VII. 1924. - U Zagrebu umro sakupljač narodne predaje Mijo Biljan, rođen 1852. u Gospiću. Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju završio u Gospiću, učiteljsku školu u Petrinji. U Beču je tri godine pohađao Pedagogium. U Petrinji je 1870. položio ispit za učitelja glavnih škola, a 1876. u Beču ispit za građanske škole s njemačkim nastavnim jezikom. Redovito namještenje dobiva 1874. kao pučki učitelj u učiteljskoj školi u Petrinji, gdje je zatim bio građanski i glavni učitelj. Kao vrstan pedagog u Petrinji je odgojio generacije učitelja. Nije htio dočekati Khuena-Hedervariya pa je za kaznu premješten u Karlobag. Tamo je ostao sedam godina i po vlastitoj želji premješten u Rakovac kraj Karlovca. Od 1894. do 1909. predavao je na preparandiji u Osijeku. Bio je velik rodoljub i žestok protivnik mađaronstva. Sakupljao je narodnu predaju i vjerovanja te o tome napisao niz radova.

 
podružnica
Ostaci Podružnice snimljeni 26. lipnja 2017.

podružnica
Upravna zgrada Podružnice iz 1896.

4. VII. 1858. - U Korenici je rođen prosvjetni radnik Mita Orlić, umro u Zagrebu 22. IX. 1941. Po struci je bio prosvjetni radnik, tj. viši učitelj građanskih škola. Veći dio života proveo je u Gospiću gdje je samo 20 godina vodio Ličku Gospodarsku podružnicu Hrvatsko-slavonskog Gospodarskog društva, vršeći jedno vrijeme dužnost tajnika, a kasnije predsjednika. Ova podružnica se je toliko Ličanima usjekla u sjećanje, da sve kasnije institucije, gdje je ona bila, ono mjesto (zgradu) zovu naprosto "Podružnica". Zasluga je to Mite Orlića
Orlić je za svoj rad još za života primio razna odlikovanja od organizacija i ustanova na unapređenju poljoprivrede. Evo samo nekih priznanja Diploma za pčelarski rad Iz Königsberga (Pruska) u 1884. god.; Velika kolajna i diploma 1885. za "Milenijsku izložbu u Budimpešti"; Srebrna kolajna za voćarstvo 1886. iz Klosterneuburga; Počasna diploma za voćarstvo iz Tropave iz Šleske (Čehoslovačka); Pismeno priznanje za besplatni tečaj iz pčelarstva od Ličko-Krbavske županije.
Posebno je zanimljiv njegov kartografsko-pedološki rad ovog učitelja, narodnog prosvjetitelja. Ovaj čovjek laik u poljoprivredi iz ljubavi za svoj narod proniknuo je u bit problema ličke poljoprivrede. Vidio je da je znatan dio površina pokriven vrištinama. To su posebni travnjaci, koji su gotovo bez vrijednosti i neće se pogriješiti ako se za njih kaže da su zelene pustinje. I baš te zelene pustinje postale su objekt interesa Mite Orlića.
U okviru Jubilarne Gospodarsko-šumarske izložbe koja je održana 1891. pod okriljem Hrvatsko-slavonskog Gospodarskog društva u Zagrebu u prostoru za poljoprivredu Ličko-krbavske županije među ostalim izložene su dvije karte Mite Orlića i to:
1) Velika Gospodarska karta u mjerilu 1:72.000 Like i
2) Karta kultura vriština.
Prva karta predstavlja po općinama, odnosno po kotarima kulture u Lici. U to vrijeme bilo je u Lici u kat. jutrima: oranica 159.450, vrtova 1.111, livada 89.599, vinograda 260, pašnjaka, šuma 464.570 i neproduktivnog tla 81.795.
Evo što o drugoj karti piše Janko Ibler u knjizi "Gospodarsko-šumarska Jubilarna izložba - Hrv. slav. Gospodarskog društva g. 1891.", Zagreb, 1892., koja je bila prva pedološka karta u Jugoslaviji:
- Više je od lokalne, ali svakako od znatne kulturne vrijednosti karta o kulturi vrištine, što ju je isti gospodarski izvjestitelj izradio. Pod imenom "vriština" razumijeva se ono zemljište na ličkoj visočini, koje se stere od Pazarišta do Lovinca a koje je obraslo vrijeskom (Erica carnea). To je zemljište sa vrijeskom izložila lička gospodarska podružnica u posebnom staklenom ormariću. Ono je slabo i neplodno, ali se ipak malo po malo kultivira. Ova karta predočuje kulturu od godine 1777. do 1891., dakle za vrijeme od 114 godina. Dok je godine 1777. bilo vrlo malo - samo bliže kuća - obrađena zemljišta, to se danas vidi na karti malo neobrađene vrištine u neposrednoj okolici Gospića. Jedan ovelik komad (125 jutara) zašumljuje lička gospodarska podružnica. Čitava radnja oko pošumljenja predočena je na posebnoj karti što ju je izradio žup. nadšumar g. Kozjak, koji rukovodi pošumljenje. Na onoj karti o kulturi vrištine iskazane su mehaničke analize od prof. Andrije Lenarčića i kemijske od dra Gustava Pexider. Po tim analizama vidimo, da je vriština blago glineno zemljište sa malo vapna, a mnogo željezova oxida.
Uz te karte sasvim dobro pristaje pregled meteoroloških pojava, po opažanju u Gospiću i predočen za 15 godina što ga je izradio prof. M. Marek… Srednja godišnja temperatura je 8.59. Valja znati da Gospić leži na 565 metara nad morem.

Za ovaj kartografski rad Orlić je bio odlikovan počasnom diplomom, a velikom kolajnom za organizaciju mehaničkih i kemijskih analiza.

4. VII. 1889. - U Krasnu rođen političar i pjesnik Perišin Anić –Mića, Mićo, Milan, umro u Krasnu 22. IX. 1932. Potječe iz seljačke obitelji. Osnovnu školu pohađao u Krasnom, a gimnaziju u Senju i Karlovcu gdje je 1908. maturirao. Studij prava započeo u Zagrebu, a završio u Pragu i doktorirao 1913. Zbog protuaustrijskog stava bio je početkom I. svjetskog rata kraće uhapšen. Poslije rata djeluje u Beogradu kao odvjetnik i političar Demokratske stranke. Od 1929. do 1931. odbornik beogradske općine, a 1931. zastupnik kotara Senj-Perušić. Prvu pjesmu Vječnost objavio je u Prosvjeti, Zagreb.

 
 

7. VII. 1859.– U Mušaluku rođen Marko Došen, umro u Zagrebu 7. rujna 1944. Završio pučku školu u Lici i jedan razred gimnazije u Bjelovaru. Počeo se baviti trgovinom, ali 1890. odlazi u Rusiju i otvara knjižaru u Petrogradu. U suradnji s ruskim povjesničarom M. Filipovim izdaje knjigu Hrvati i njihova borba s Austrijom. God. 1893. vratio se u Gospić, a 1894. osnovao tjednik Hrvat koji je uređivao deset godina. God.1913.-18. zastupnik je Starčevićeve stranke prava u Hrvatskom saboru. Poslije 1918. član je HRSS-a, izabran za zastupnika na izborima 1920., 1923. i 1925. God. 1925. nakon sporazuma Pašić-Radić prekida sa Stjepanom Radićem. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature pristupa ustaškom pokretu. Jedan je od organizatora Velebitskog ustanka 1932.; prije izvođenja akcije odlazi u emigraciju i pridružuje se A. Paveliću u Italiji.
Nakon proglašenja NDH vratio se u Hrvatsku, 1942. postao je predsjednikom Hrvatskog državnog sabora. Usprkos poodmaklim godinama i teškoj bolesti, predvodi skupinu saborskih zastupnika koja je 30. XI. 1942. predala A. Paveliću poduži memorandum koji sadrži ozbiljnu kritiku nekih aspekata vanjske i unutarnje politike NDH. U memorandumu se kritiziraju Rimski ugovori i njihove posljedice (osobito demografsko uništenje hrvatskog naroda u Dalmaciji), zahtjeva se rješavanje pitanja Dalmacije i Hrvatskog primorja, upozorava na stanje dvostruke vlasti u državnoj upravi i vojsci, naraslu korupciju i nestručnost u upravi, nezakonite postupke u logorima i opći osjećaj pravne nesigurnosti.
Zahtijeva se reorganizacija i novi saziv Sabora, poboljšanje stanja u upravi i vojsci, puštanje iz logora svih koji su tamo neopravdano zatočeni i zatvaranje samo na temelju redovnog sudskog postupka. Reakcija je brzo uslijedila, u prosincu iste godine Sabor je raspušten, ali Došen ostaje i dalje na čelu njegova Predsjedništva. God. 1944. imenovan je vitezom.

 
Julije derossi
Julije Derossi/©Lički leksikon

derossi

9. VII. 1928. – U Trogiru rođen književnik Julije Derossi, umro 28. studenoga 2010. u Zadru. Osnovnu, građansku i učiteljsku školu završio u Pakracu. Gimnaziju maturirao 1947. u Požegi. Visoku pedagošku školu diplomirao u Zagrebu 1950. i počinje raditi na gospićkoj gimnaziji i izvanredno studirati hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje diplomira 1963. Od 1964. do 1972. bio je profesor na Pedagoškoj akademiji Gospić.
Zbog političkog progona 1972. napušta Gospić zajedno s obitelji i odlazi u Zadar i tek 1980. dobiva posao u Gradskoj knjižnici, gdje ostaje do 1986. i umirovljenja.
Bio je član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Braće hrvatskoga zmaja i Hrvatskoga kulturnog vijeća. Bio je u dva mandata (1993.-2001.) zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga državnog sabora. Odlikovan je Redom Ante Starčevića, Redom Danice hrvatske s likom M. Marulića i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Dobitnik je Nagrade grada Zadra 2004., Priznanja grada Gospića 2006. i Nagrade za životno djelo grada Zadra 2009.
Objavio je knjigu Dobriša Cesarić s recitacijama na gramofonskoj ploči u nakladničkoj cjelini Fonoenciklopedija, knj. 1, Panorama, Zagreb, 1966.
Na XV. Festivalu zabavnih melodija Zagreb 69. zajedno sa skladateljem Josipom Kajlerom iz Gospića s pjesmom Veseli vrtuljak u izvođenju sastava Bele vrane osvojio peto mjesto. Kao suautor (sa Zvonimirom Kulundžićem) priredio i transkribirao prvo tiskano izdanje hrvatskoga prijevoda Marka Marulića iz 1500. Od naslidovanja Isukarstova (De imitatione Christi), uz izradu hrvatsko-latinskog rječnika. Knjiga je izašla u izdanju Nadbiskupije zadarske i Franjevačke zajednice iz Duvna (Tomislavgrada) 1989. Kao sutranskriptor (s Petrom Bašićem i Zlatom Derossi) transkribirao hrvatski prijevod Biblije Bartola Kašića (Paderborn 1999. i 2000.)
Više godina bio urednik Ličkog kalendara, urednik i suradnik Hrvatskoga književnog lista te redaktor i kolumnist Ličkih novina. Objavljivao je eseje, crtice, humoreske i satire u Kerempuhu, Paradoksu, Hrvatskom tjedniku, Ličkoj reviji, Hrvaskoj reviji, Hrvatskom slovu, Pedagoškom radu, Umjetnosti riječi, Jeziku, Filologiji, Maruliću, Kritici, Senjskom zborniku, Našim ognjištima, Listu, Dostignućima, Vjesniku, Čakavskoj riči…

Knjigu Čekulade nema, gospićka ljudikanja, objavila mu je Matica hrvatska Gospić, 2007.

Povjesničar književnosti i humorist. Bio je utemeljitelj i član uredništva Hrvatskog književnog lista (HKL-a) (1968-71), glavni urednik Zadarske smotre (od 1992). Pisao o hrvatskim piscima (Maruliću, Cesariću), stilistici, nastavi hrvatskog jezika. Objavljivao humorističke priloge u tisku.

Poslušajte Julijevu pjesmu Veseli vrtulja za koju je glazbu skladao Josip Kajler:

: http://youtu.be/5guxPcC_pUs

 
TESLA
Bista Nikole Tesle rad Ivana Meštrovića, čuva se u
deopu Muzeja Like u Gospiću/Arhiva ©Lika press Lički leksikon

10. VII. 1856. – U Smiljanu rođen znanstvenik Nikola Tesla, umro 7. siječnja 1943. u New Yorku. Otkrio rotirajuće magnetsko polje i usavršio konstrukciju indukcijskih motora. Uveo višefazne sustave za prijenos električne energije, eksperimentirao s visokonaponskim i visokofrekventnim strujama, okruglim munjama. Njemu u čast 1956. uvedena međunarodna jedinica magnetske indukcije Tesla (T - tesla).
U Smiljanu završio 1862. prvi razred pučke škole, a od 1862. do 1870. školovao se u Gospiću gdje je završio nižu realnu gimnaziju (1866.-1870.). Veliku realnu je maturirao 1873. u Rakovcu. Od 1875. do 1878. studira u Gracu na Visokoj tehničkoj školi. Za počasnog člana JAZU-a izabran 1896., dobio je i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Tesla je gimnaziju maturirao u Rakovcu kod Karlovca 24. srpnja 1873. pred povjerenstvom od 12 članova a jedan je bio i prof. Martin Sekulić.
Istraživač i izumitelj na polju elektrotehnike i radio-tehnike, proslavio se izumima koji su omogućili upotrebu izmjenične struje (sinkoroni i asinkroni motori), pronalaskom visokofrekventnih struja visokog napona koje se upotrebljavaju u terapijske i druge svrhe i mnogim drugim epohalnim otkrićima.

Poprsje Tesle greškom smo pripisali Vanji Radaušu, međutim nedavno smo dobili reagiranje jedne čitateljice i to preko Muzeja Like, koja je stručnjakinja za takve stvari i time se bavi - autor je Ivan Meštrović. Tesla i Meštrović su se poznavali, razmjenjivali su i pisma. Tesla je prilikom jednog susreta izrazio želju da mu Meštrović izradi bistu što je on i uradio koncem 1952. čime je posthumno ispunio Teslinu želju. Original je u Teslinom muzeju u Beogradu, te po jedna kopija u Gospiću i u Tehničkom muzeju u Beču. Inače, ova je bista pronađena na Plitvicama u neadekvatnom prostoru i postavljena je ispred gospićke gimnazije koja je nekada nosila Teslino ime. (MaČ, 1. II. 2015.)

tesla
Teslini predmeti u spomen-pošti u Smiljanu/Foto © Marko Čuiljat Lik@ press Gospić/© Lički leksikon
žarko susić
Žarko Susić na Plitvicama/©Lički leksikon

10. VII. 1915.- U Gospiću rođen novinar Žarko Susić, umro u Zagrebu 26. IV. 2010. Odrastao je u Budačkoj ulici preko puta KIC-a u sudačkoj zgradi. U Gospiću proveo 15 godina gdje mu je otac bio sudac. Novinar od 1936., a od 1939. urednik u Športu, Narodnom listu, Ilustriranim sportskim novinama i Vjesniku do 1975. Posebno pratio atletiku. Kako je izjavio autoru 2009. izvještavao s 18 Olimpijada. Pomogao u organizaciji i obnovi Plitvičkog maratona. Godine 2004. dobio je priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora, a 2007. državnu nagradu za životno djelo Franjo Bučar.
Studirao arhitekturu, profesionalni novinar od 1936.
DJELA:
1. Jogging,
2. Klizanje i dr.

 
 

11. VII. 1864.– U Smiljanu, pod Miljačom (op. a.) rođen prof. Dragutin Franić, geograf i planinar, umro u Zagrebu 11. IV. 1924. Gimnaziju završio u Gospiću, studij povijesti i geografije započeo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a završio 1887. u Beču. Službovao kao srednjoškolski profesor na gimnazijama u Osijeku, Gospiću i Zagrebu, predavao je zemljopis povijest, njemački, hrvatski i krasnopis. Pisao geomorfološke, hidrološke i pedagoške radove te putopise kojima je poticao uvođenje đačkih izleta kao redovitog oblika nastave. Bio kraljevsko-ugarski domobranski poručnik u pričuvi.
Od svog dolaska u Gospić 1897. vrlo aktivan u oživljavanju rada planinarske organizacije, pa mu planina Velebit postaje predmet čestih i brojnih posjeta, upoznavanja i znanstvenih promatranja. Tada se posvećuje detaljnom upoznavanju Like u kojoj je posebno zainteresiran za Plitvička jezera. Njegovi geomorfološki radovi s tog područja, po svojim zapažanjima i nekim zaključcima još i danas pokazuju točnost iznesenih činjenica pa prema tome i ispravno sagledavanje pojedinog problema na samom terenu.Franićevo najvrjednije objavljeno djelo svakako je knjiga Plitvička jezera i njihova okolica (1910.). tiskano u vlastitom izdanju u Zagrebu.
Planinario je i bio član PD “Bršljan” u Osijeku 1897, a 1898. suosnivač je i tajnik PD “Visočica”, koje je bilo prva podružnica HPD izvan Zagreba.

 
binički

11. VII. 1875.– U Malom Selu, Mušaluk, rođen svećenik i pisac Fran Binički, umro u Gospiću 1. svibnja 1945. Klasičnu gimnaziju završio u Gospiću, a bogosloviju u Senju, te 1899. služio mladu misu. Potom je nadstojnik senjskog Ožegovićianuma, a 1902. u Insbrucku je doktorirao. God. 1919. župnik je u Širokoj Kuli, a od 1924. u Ličkom Osiku. Istakao se kao pjesnik, esejist, filozof, znanstvenik, novinar, polemičar, političar i crkveni djelatnik. Bio je vrstan prevoditelj jer je znao grčki, latinski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, engleski, ruski, poljski, češki i bugarski. Nakon partizanskog zauzimanja Gospića u travnju 1945. uhićen je i zatvoren u kaznionici gdje je obolio od tifusa, prekasno prebačen u bolnicu gdje je umro.
Pjesnik i prozni pisac. Sin je zemljoradnika. Pučku školu polazio je u Ličkom Osiku (1882-1886), gimnaziju u Gospiću (1886-1894), bogosloviju u Senju (1894-1896). Za svećenika je zaređen 1899. Od 1902. do 1919. bio je profesor crkvene povijesti i kanonskog prava u Biskupskom bogoslovnom sjemeništu u Senju.
Javio se pjesmama u gospićkom listu Hrvat (1895). Pisao je pjesničke biografije, pjesme i pripovijetke rodoljubne, religiozne i povijesne tematike, folklorne crtice, putopise, autobiografske zapise, kulturnopovijesne, političke i polemičke članke te rasprave, studije i članke o crkvenopravnim, apologetskim i vjerskim pitanjima. Potpisivao se pseudonimima (pop) Slobodin, Dragimir, (Pop) Nenad, (pop) Hrvat-Likota. Kao gimnazijalac uređivao je gospićki list Hrvat. (349)
Stric mu Stevo bio je ađutant kralja Milana Obrenovića, a sinovi su ovoga Staša komponist i Aca glumac. Školu je pučku završio u L. Osiku.

 
 

12. VII. 1991. – U Prozoru, Otočac, osnovana dragovoljačka postrojba ZNG-a, zapovjednik Petar Kostelac.

 
 

15. VII. 1911.– U Lučanima, Brinje, rođen revolucionar Ivica Lovinčić, strijeljan 1. III. 1942. u Brinju. Radnik, član KPJ od 1941. od kada se uključio u NOB-e.

 
 

15. VII.Spomen dan hrvatskih mučenika:
Petar Smiljanić, vojvoda i ratnik i četvorica njegovih sinova (+ Ribnik u Lici, oko 15. VII. 1648.). Kao harambaša proslavio se je u borbama s Turcima i sa svojim uskocima je često ratovao po područjima pod osmanlijskom vlašću. Poginuo je kod Ribnika u Lici sredinom srpnja 1648. Nešto prije poginuli su njegovi sinovi Ivan i Mate, a nešto kasnije i preostala dva sina Ilija i Filip. Dakle, petorica junaka i mučenika iz iste obitelji.
Don Stjepan Sorić, svećenik i mučenik (+ Ribnik u Lici oko 15. VII. 1648.). Bio je vojvoda uskoka i odlikovao se je u mnogim borbama s Turcima za oslobođenje Like. Sudjelovao je sa svojim uskocima u oslobođenju Klisa 30. III. 1648. Turci su ga uhitili kod Ribnika, živu mu oderali kožu i nabili ga na kolac. Fra Ante Konstantin Matas dao je izraditi njegov veliki portret (1867) koji se čuva u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju.

 
mirth
Karlo Mirth



Ostrovidov
Mihail Ostrovidov Miki/ Snimio Dragan Matić Cropix

15. VII. 1917. – U Otočcu rođen Karlo Mirth, kulturni djelatnik, umro u New Yorku 21. XII. 2013. Diplomirao 1942. na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Nakon uspostave NDH radio je jedno vrijeme u Ravnateljstvu za promidžbu kao novinar. Teško ranjen u borbi s partizanima 1944, u svibnju 1945. odlazi u emigraciju u Austriju, a zatim preko Italije u SAD. U emigraciji je knjižničar, urednik te istaknuti kulturni djelatnik. Izdavač je i urednik Croatia pressa (1947.). Bibliotekarstvo je magistrirao na Sveučilištu Columbia u New Yorku 1962. Predsjednik Hrvatske akademije Amerike bio je 1958.-68.


18. VII. 1930. – U Zagrebu rođen novinar, filmski i televizijski snimatelj Mihail Ostrovidov Miki, umro u Zagrebu 30. XI. 2016. Otac Viktor je bio izbjeglica iz Rusije, liječnik neuropsihijatar, koji je oženio Adelu kćerku tadašnjeg ministra pošta Šarića koji je bio iz Lovinca. Zato je Miki kada je dolazio u Liku i govorio da ima ličke krvi.
Završio je srednju Kinematografsku školu 1949. u Zagrebu, na snimateljskom odjelu. Studirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te kameru na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost. U novinarstvu je od 1949. kad je počeo je kao asistent snimatelja u uredništvu hrvatskoga filmskog žurnala Filmskog pregleda u Jadran filmu. Kao fotoreporter i novinar surađivao je u Vjesniku, Vjesniku u srijedu, Narodnom listu, Glasu rada, te sarajevskom Oslobođenju. Uključio se 1956. u skupinu osnivača Televizije Zagreb, gdje je kao snimatelj, odnosno majstor reporter radio do umirovljenja 1991., za koje je vrijeme snimio oko 20 tisuća priloga za Informativni program. Snimao je prve TV emisije, a sa sportskim reporterom Mladenom Delićem ostvario je 1957. prvi izravni televizijski prijenos Televizije Zagreb sa stadiona u Maksimiru Jugoslavija – Italija. Snimao je i filmove koji su na festivalima dobivali nagrade. Na televiziji je ostao do umirovljenja 1991.ali se tada uključio u obranu kao ratni snimatelj za HTV i CNN.
Ostrovidov je dobio Grand Prix na Filmskom festivalu u Mainheimu za film Igra Dušana Vukotića, koji je bio nominiran i za Oskara. Dobio je nagradu Zlatno pero Društva novinara Hrvatske, 1980. i Nagrada Otokar Keršovani za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva, 2002.

 
 

22. VII.Dan grada Gospića i blagdan sv. Marije Magdalene

 
 

25. VII. 1906. – U Lovincu rođen pripovjedač i publicist Jakov Sekulić, umro u Čakovcu 13. listopada 1983. Završio četiri razreda osnovne škole. Radio kao pekarski radnik i bibliotekar. U književnosti se javio četrdesetih godina XX. stoljeća objavivši najprije kraći roman Mi pravimo kruh (1936), a zatim zrelije djelo Naše djetinjstvo (1938). Njime se afirmira kao pisac koji iskonski osjeća život i njegove izvore. Ovaj roman, iako više kronologijski zapis o jednom djetinjstvu, negoli crtanje situacija i likova, zrači emotivnošću.
Sekulić je tu neposredan i realistički odmjeren, pišući “glatkom” štokavštinom, uz upotrebu novih i malo upotrebljavanih riječi iz ličkoga seoskog života. Slijedi još uspjeliji i zreliji roman Za srećom (1940), koji je tematski i emotivno nastavak romana Naše djetinjstvo
Sekulić je svojim romanima dao zapažen doprinos hrvatskoj književno­sti socijalne orijentacije i značajna je pojava u krugu ličkih pisaca.
Do svršetka osnovne škole živio je kod roditelja, siromašnih seljaka, koji ga zatim šalju u zanat u Zagreb. Ne mogavši se pomiriti s teškim i ponižavajućim šegrtskim životom, on mijenja poslodavce i znate. Konačno god. 1923. postaje pekarski radnik i prilazi radničkom pokretu. Počinje čitati naprednu literaturu, koja mu otad postaje najvjernijim pratiocem u životu. Njegov rad u Zagrebu i drugim mjestima prekidan je bolešću, koja ga je zahvatila zbog teškog probijanja kroz život i zbog policijskih progona. God. 1934. dobio je izgon iz Zagreba na 10 godina.
God. 1936. javlja se, kao samouk, u mjesečniku “Književni suvremenik” s većim radom iz života pekara “Mi pravimo kruh”, koji izlaz u nastavcima. God. 1938. štampala mu je “Binoza” roman “Naše djetinjstvo, a god. 1940. Matica hrvatska roman “Za srećom”.
Za vrijeme okupacije surađuje s Narodno-oslobodilačkim pokretom, zbog čega je bio u zatvoru, gdje je uglavnom i sabrao građu za knjigu Četvrta godina.
Poslije Oslobođenja surađuje u zagrebačkim mjesečnicima i podliscima dnevne štampe.

 
nagibni
Nagibni vlak u Gospiću

25. VII. 1925. – Za promet otvorena Lička pruga.

 
gsb

25. VII. 2000. – U Gospiću proglašenje uspostave Gospićko-senjske biskupije i intronizacija prvog biskupa, veliko slavlje i misa u parku Kolakovac.

 
 

27. VII. 1862. – U Lipama u seljačkoj obitelji rođen političar Miloš Krpan, umro u Duboviku 23. XI. 1931. Jedan je od radničkih prvoboraca u Slavoniji. U Gospiću je završio i nižu realnu gimnaziju, 1880. odlazi u Petrinju u učiteljsku školu, a od 1883. je učitelj u Duboviku kod Slavonskog Broda. Nemirna duha obilazi države: Palestinu, Ameriku, Kanadu, Njemačku, Francusku, Belgiju i Englesku. Putujući Evropom i Amerikom, pisao je za novine i uspostavljao je osobne veze s istaknutim ličnostima socijalističkog pokreta i istraživačima svjetskog glasa. Upoznao je Engelsa, Libknechta, Bebela, Reclusa, Teslu, Pasteura i Edisona a s nekima se i dopisivao.
Na putovanju se financirao od honorara koje je zarađivao pišući ili radeći u redakciji njujorškog lista “New York Herald” i od pomoći bliže rodbine koja je živjela u Pitsburgu.
Socijalističku agitaciju na području Slavonskog Broda počeo je krajem 19. stoljeća. Bio je uhapšen 1897. zbog veleizdaje ali je oslobođen zahvaljujući dijagnozi “da boluje od hroničnog ludila skopčanog s precjenjivanjem svoje osobe”. Iz ludnice u Vrapču je pušten u veljači 1898. Krpan je 1906. sudjelovao u štrajku radnika brodske pilane. Kasnije se pridružio komunističkoj partiji.

 
binički
Stanislav Binički







babić filip
Filip Babić Pilja

27. VII. 1872. – U Jasiki kod Kruševca u Srbiji rođen kompozitor i dirigent Stanislav Binički, umro u Beogradu 15. II. 1942. Njegov otac, Stipan Binički, inženjerski časnik, rođen je 20. prosinca 1814. u Mušaluku, gradio je pontonski most u Zapadnoj Moravi kod Kruševca gdje se oženio Bečankom Marijom von Rehinger. Stanislav je osnovnu školu završio u Kruševcu, gimnaziju u Nišu, a Veliku školu u Beogradu. Poslije očeve smrti dobio je stipendiju i studirao glazbu u Müchenu i oženio je Njemicu Frideu Blanke.
Nakon povratka u Beograd postaje 1899. vojni dirigent i osniva simfonijski orkestar. Stanislav Binički 1914. komponira marš “Na Drinu”, autor je prve srpske opere “Na uranku”, bio je prvi direktor Opere u Beogradu i osnivač Muzičke škole “Stanković”.


27. VII. 1921.- U Mazinu od majke Saje Babić, rođene Petrović te oca Petra Babića-Pepe rođen diplomata Filip Babić - Pilja. Umro u Beogradu 11. III. 2005.
Rano ostaje bez majke, koja umire od “španjolice”. Odlazi od kuće još kao dječak i kod ujaka u Vukovaru završava mesarski zanat. Uoči rata se vraća u Liku i postaje aktivni učesnik NOB (nosilac Partizanske spomenice 1941). Iz JNA je demobiliziran u činu potpukovnika. Od 1951. do 1970. se nalazi u diplomatskoj službi (na stalnim dužnostima u SSSR 1953.-56., Indiji 1957.-59., Poljskoj 1961.-64. i Kini i Vijetnamu 1967.-70.). Od 1971- 74 bio je podsekretar u Saveznom ministarstvu za vanjsku trgovinu. Bio je savjetnik Izvršnog Vijeća Sabora SR Hrvatske i član Savjeta Republike.
Slikarstvom se pasionirano bavio od djetinjstva, a intenzivnije od 1967. Oduvijek je želio da mu slikarstvo bude zanimanje, ali prilike prije, u toku i poslije rata, su odredile drugačije. Tokom trogodišnjeg boravka u Kini i Vijetnamu i tokom posjeta Kambodži i Mongoliji naslikao je veći broj radova s motivima iz tih zemalja. Te radove pod nazivom Likovni zapisi samostalno je izlagao u Pekingu i Beogradu. Bio je član likovnog kluba Radničkog univerziteta Đuro Salaj u Beogradu, s kojim je izlagao na tri kolektivne izložbe u Beogradu i na izložbi u povodu karavana prijateljstva Zagreb - Beograd. Izlagao je više radova na šest izložbi Ličkog likovnog anala, a 1972. dobitnik je nagrade Likanala. Održao više samostalnih u Gospiću, Rijeci i Otočcu te više kolektivnih izložbi.
U Spomen-domu VI. Ličke divizije Nikole Tesle u Mukinjama bio je od 1983. zadužen za organizaciju likovne galerije za koju je prikupio osamdesetak djela poznatih likovnih stvaralaca iz cijele Jugoslavije.
*Umjetnikovi radovi odišu osebujnošću i jednom novom osebujnom tehnikom koja nas neminovno zadržava pred njegovim likovnim eksponatom. Radovi su rađeni uljem. Babić radi posebnim sistemom. (532, str. 6)
Radio je s plovećim uljanim bojama i kada je bio zadovoljan rezultatom sliku je "upio" hamer papirom.

 

 

 

 

 

 


FAjdić Josip
Prof. dr. sc. Josip Fajdić

28. VII. 1912. – U Konjskom Brdu, Perušić, rođen ustaški pukovnik Joso Rukavina, umro u Buenos Airesu 15. listopada 1968. Gimnaziju pohađao u Gospiću iz koje je izbačen zbog pravaške promidžbe, maturirao u Senju. Studirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, emigrirao u Italiju 1938. U svibnju 1941. imenovan ravnateljem redarstva Velike župe Vuka u Vukovaru, od svibnja do srpnja 1941. predsjednik je Izvanrednoga narodnoga suda u Karlovcu i član Prijekog suda u Zagrebu. Od 1943. zapovjednik je Redarstva oružanih snaga NDH, krajem rata povlači se u Austriju, prebacuje u Italiju te emigrira u Argentinu gdje je član vijeća HOP-a.


28. VII. 1947. - U Gospiću rođen od oca Ivana i majke Marije (rođ. Umiljenović) prof. dr. sc. Josip Fajdić. Osnovnu školu i Gimnaziju završava u Gospiću, nakon čega upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu. Nakon diplomiranja stječe naslov liječnika opće medicine i radi neko vrijeme kao sekundarni liječnik u Općoj bolnici u Gospiću.
Suočen s problemom daljnjeg usavršavanja u tadašnjem Medicinskom centru Gospić, odlazi 1977. u Požegu iz koje je ubrzo upućen na specijalizaciju iz Opće kirurgije u KBC Rijeka. Uspješnim okončanjem specijalizacije, kao kirurg vraća se u Požegu, postaje šef odjela Opće kirurgije u Službi za kirurške bolesti bolnice.
Uslijedilo je znanstveno napredovanje (magisterij 1989. i doktorat 2003. na Medicinskom fakultetu Zagreb, te docentura 2005., izvanredni profesor 2008., i redovni profesor na Medicinskom fakultetu Osijek. Odlukom Ministarstva zdravstva 1993. dodijeljena mu je titula primarijus. Subspecijalista iz torakalne kirurgije postaje 2003. godine.
Čitav radni vijek posvetio je problemu raka dojke i razvoju onkološke zaštite u Požegi i šire. Osnovao je 1990. Županijsku Ligu protiv raka u Požegi i održavao brojna javno-zdravstvena predavanja iz područja onkološke problematike u Hrvatskoj i u svijetu. Vezano uz javno-zdravstveno djelovanje u okviru Lige protiv raka napisao je dvije monografije.
Publicirao je do trenutka umirovljenja (2012.) 52 stručno-znanstvena rada u domaćoj i stranoj periodici, od čega su 22 rada u najcitiranijoj bazi Current Contents. U karijeri je, kao prvi autor ili urednik napisao ukupno sedam knjiga.
Sa skupinom istomišljenika 1997. osniva u Požegi Ličko zavičajno društvo Vila Velebita s ciljem očuvanja zavičajnog ličkog identiteta na prostoru Požeštine. Kroz dvadesetogodišnji plodonosan rad u zajednici Ličana Požege, predstavio je brojne književnike i pisane naslove s temom iz povijesti Like, kao i brojne slikare inspirirane zavičajnim temama i motivima. Vezano uz dvadesetogodišnji rad LZD Vila Velebita u Požegi kao predsjednik društva od osnutka, napisao je tri knjige i snimio dokumentarni 80-minutni film o Ličanima u Slavoniji.
Radeći kao sveučilišni nastavnik (uz posao kirurga u Požegi) na Medicinskom fakultetu u Osijeku stvorio je uglavnom u suradnji s nekolicinom najistaknutijih hrvatskih onkologa i tri Sveučilišna udžbenika. Knjiga Bolesti dojke (1998.) proglašena je od strane HAZU za najveći izdavački pothvat u medicini te godine, zbog čega je izdavaču dodijeljena prestižna Strossmayerova nagrada.
Ukupno je nastupio 72 puta kao redovni ili pozvani predavač na znanstvenim kongresima i simpozijima u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik je Godišnje nagrade Grada Požege za unapređenje medicinske struke u Požegi (2000.), kao i prestižne strukovne nagrade Hrvatskog liječničkog zbora-Zagreb „Ladislav Rakovac“ 2009., za postignute rezultate u razvoju zdravstva, medicinske misli i znanosti i posebno djelotvoran rad u Zboru. Dobitnik je brojnih priznanja za rad na unapređenju onkologije i onkološke zaštite u Hrvatskoj od gradskih ili županijskih Liga za borbu protiv raka: Zagreba, Požege, Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Našica i Vinkovaca.
Danas kao umirovljenik živi u Požegi.

Djela:
1. Fajdić, J. i sur.: Pojavnost raka u požeškoj regiji, Zrinski,  Čakovec 1996.
2. Fajdić, J. i sur.: Bolesti dojke, NZ Globus, Zagreb, 1998.
3. Turić-Kolarić-Eljuga: Onkologija, NZ Globus, Zagreb, 2008. ( Autor poglavlja)
4. Fajdić, J. i sur.: Suvremena dijagnostika bolesti dojke, Medicinska naklada, Zagreb, 2000.
5. Fajdić, J. & Džepina I.: Kirurgija dojke, Školska knjiga , Zagreb, 2001.
6. Fajdić, J.: Četrdeset godina onkološke zaštite u Požegi, Arka, N. Gradiška, 2009.
7. Fajdić, J.: Ličani u Slavoniji & Vila Velebita u Požegi, Vila Velebita, Požega, 2011.
8. Fajdić, J.: Požeški zapisi, Vila Velebita, Požega, 2016.
9. Fajdić, J.. Posebnosti Like: priroda, povijest kultura i ljudi, Državni Arhiv u Gospiću
10. Fajdić J.: Priča o Lici i Ličanima u Slavoniji, dokumentarni film, Vila Velebita, Požega, 2015.

 

 

 

 

 


FAjdić Jopspip

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Don Kaćunko na prvoj misi u Gospićudobio je ličku kapu

29. VII. 1843. – U Bjelopolju rođen književnik Bude Budisavljević, umro u Zagrebu 9. I. 1919. Časnik austrougarske vojske, visoki upravni činovnik te veliki župan u Požegi, Bjelovaru, Gospiću i Zagrebu. Zastupnik u Srpskomu saboru u Srijemskim Karlovcima. Pisao pripovjetke oslonjene na izraz narodne književnosti, protkane humorom i folklornom fantastikom.
Budisavljević Bude pl. Prijedorski, oca Bude, krajiškog oficira i matere Sofije rođ. Marić. Škole je svršio u Senju, gdje se predavao njemački, a završio (t.j. 8. razred) na Rijeci, gdje se predavao hrvatski. Poslije je pohađao naukovni tečaj za krajišku upravu u Beču zajedno s L. Vukelićem. Iz škole je izašao kao oficir, a 1870. premješten je u Zagreb upravnom odjelu generalkomande. God. 1871. bio je u Bjelovaru privremeni veliki županijski bilježnik. Služio je u Vinkovcima, Ogulinu, Rumi, Požegi i Bjelovaru. God. 1889. premješten je za velikoga župana ličko-krbavske županije, a napokon ode u Zagreb za velikog župana, gdje je i preminuo 1919. Prva mu je crtica iz krajiškog života “Petar Gavran mrke sreće”, izašla u Vijencu 1869. pod pseudonimom Milutinov.U crtici “Perkovac u Beču” priča, kako je prof. Trdina na Rijeci znao donijeti “Pozor”, pa bi pod kraj sata čitao đacima. Za 13-godišnjeg županovanja u Gospiću napisao je preko 40 sličica, crtica i priča, ponajviše iz narodnog života… Neke su skupljene u knjizi “S ličke grude”. U stilu je bio učenik Kurelčev, ali kasnije stvara, tako reći, svoj stil pun retorike i jedrine, kojim isprepliće čisti lički govor.
Književnik-pripovjedač. U Beču završio Vojno-administrativnu akademiju. Služio je kao poručnik Krajške uprave u Lici, a na kraju kao veliki župan u Gospiću i Zagrebu, gdje je i umro. Pripadao je krugu zagrebačkih književnika oko Augusta Šenoe. U “Vijencu” je počeo objavljivati pripovijetke iz ličkog života, po uzoru Ljubiše i Miličevića, zbog čega one imaju naročit folkloristički i jezični značaj. Štampao je 2 sveske priča: “S ličke grude” (u izdanju Matice Hrvatske, 1913) i “Iz starog zavičaja” (u izdanju Matice Srpske, 1914). 1918. je u Zagrebu objavio memoare: “Iz mojih uspomena”.
Priredio i izdao Književno cvijeće Lavoslava Vukelića (Zagreb 1882) te o njemu napisao oveću studiju. Neke su mu pripovijetke prevedene na njemački, a sam je prevodio prozu i članke s ruskog. U rukopisu je ostavio autobiografski spis Pomeci iz mog života. Njegovim nastojanjem osnovano je Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu (1874), prva organizacija te vrste na jugoistoku Europe
DJELA:
1. S Ličke grude, Zagreb 1913; (Izbor) i Zagreb 1951.
2. Iz starog zavičaja. Novi Sad 1914.
3. Iz mojih uspomena. Zagreb 1918.
4. Pripovijesti i sjećanja.
5. Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb 1964.


31.VII. 1954 - U Splitu je rođen don Anđelko Kaćunko. Potječe iz brojne obitelji (najstariji od devetero braće i sestara) iz kršne i dične Poljičke Republike. U Docu Donjem završio je osnovnu školu, a sjemenišnu klasičnu gimnaziju i Teološki fakultet u Splitu, gdje je 24. lipnja 1979. zaređen za svećenika. Nakon jednogodišnje kapelanske pastoralne službe u župi Gospe od Otoka u Solinu biskup ga upućuje na daljnji studij.
Ujesen 1980. upisuje studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1989. i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Usporedno sa studijem angažiran je kao voditelj zajednice mladih MI u Hrvatskom Leskovcu (kraj Zagreba) i kao pastoralni suradnik u župi Stupnik-Lučko.
U veljači 1981. postao je član uredništva lista mladih MI. Na osnivačkoj skupštini Hrvatskog katoličkog zbora MI (1990.), izabran je za glavnog tajnika Zbora MI. Osim novinarskih i uredničkih poslova, od 1994. do konca 1998. obnašao je službu direktora lista mladih MI i izdavačke djelatnosti HKZ "MI".
Kao članu prezbiterija Splitsko-makarske nadbiskupije nadbiskup mons. Ante Jurić dopustio mu je angažman u Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske, gdje je, dekretom vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, 1. siječnja 1999. preuzeo dužnost kancelara. Uz tu je službu od listopada 2002. godine vršio dužnost kapelana u MUP-u i Ravnateljstvu policije, a od 1. ožujka 2005. godine ujedno je kapelan u Policijskoj upravi zagrebačkoj. Od 19. veljače 2003. do 30. rujna 2008. bio je inkardiniran u Vojni ordinarijat RH, a od 1. listopada 2008. dekretom biskupa dr. Mile Bogovića postao je članom prezbiterija Gospićko-senjske biskupije i stupio na dužnost duhovnog pomoćnika u katedralnoj župi u Gospiću, a u kolovozu 2011. imenovan je duhovnim pomoćnikom u Otočcu ter upraviteljem župa Kompolje i Brlog, a 2013. i župe Vratnik.
Prve radove počeo je pisati u gimnaziji, a novinarske priloge u glasilu MI, za koje je osim brojnih vijesti, reportaža i komentara napravio više od 60 intervjua s mnogim uglednim osobama hrvatskoga javnog života. Pisao je u Fokusu, Hrvatskom Slovu, Vjesniku, Areni (gdje je u dva navrata bio kolumnist) i drugim listovima. Stalni je suradnik IKA-e i Glasa Koncila, a povrjemeno i drugih katoličkih medija. Od 1999. do 2008. bio je redoviti kolumnist tjednika MORH-a. Od siječnja 2007. vodi i uređuje vlastiti internetski dnevnik (blog), koji se od 12. rujna 2009. nalazi na portalu Večernjeg lista.
Dobitnik je nagrade Hrvatskog društva katoličkih novinara za novinara godine 2008., a 2016. dobio je priznanje za 35 godina novinarskoga rada.
Urednik je i suautor knjige "MI 25 godina za Boga i Hrvatsku dragu" (2001.). Suautor je (među desetero novelista) prve knjige priča "Otočki dekameron" (2016.).

DJELA:
1. Pogled sa Sljemena, 2005.
2. Hrvanje sa svijetom, 2007. i 2008.
3. Moji topnički dnevnici, 2009.
4. Raspuća blogovske neo/zbiljnosti, 2010.
5.Vikar crkve Naše Gospe, 2013.
6. Uoči progona, 2016.

 

 

 

 

 

 

 

 

 



kaćunko
 

LIPANJ


 
     
cc
Mate Čop





Asić slavko
Antun Slavko Asić

1. VI. 1930. – U Ličkom Lešću rođen gospodarstvenik ing. Mate Čop, umro u Zagrebu 6. prosinca 2001. malu maturu završio u Otočcu 1948. i upisuje srednju građevinsku školu u Zagrebu i stječe zvanje građevinskog tehničara. Nakon odsluženja vojnog roka, 1952. zapošljava se u GP Tempo Zagreb na izgradnji vojnih rezervoara u Ramljanima te u Ličkom Osiku na izgradnji tvornice “Marko Orešković” i stambenog naselja. Nakon tri godine prelazi u GP Lika u Gospiću i radi na izgradnji željezničkog čvora u Kinu, 1958. prelazi u GP Vladimir Gortan Zagreb i kao rukovoditelj gradilišta radi na izgradnji pruge Sarajevo-Konjic, te tunela između Trogira i Splita. U GP Industrogradnja prelazi 1962. gdje rukovodi izgradnjom tvornice celuloze u Plaškom. Oženio se 1964. i stekao petero djece.
Direktor Industrogradnje postaje 1966. koja je tada imala 800 zaposlenih. Tvrtka je 1980. imala 12.500 radnika. Čop istovremeno i studira i stječe zvanje građevinskog inženjera. Razvio je poslove u zemlji i inozemstvu (SR Njemačka, Libija, Irak, SSSR) i gradi tvornice u Lici (vapnara u Ličkom Lešću, pilana u Brinju, hotel Zagreb u Karlobagu, te hotel Velebno u Baškim Oštarijama i hotelsko naselje u Dugoj Uvali kod Pule). Primio brojna priznanja i nagrade kao istaknuti gospodarstvenik. Uvijek je imao na umu svoju Liku.


4. VI. 1925. - U Gospiću rođen sportski radnik Antun Slavko Asić, od oca Jure i majke Marije rođ. Pavelić. Nakon završetka pučke škole i niže gimnazije u Gospiću, 1942. upisuje Domobransku zastavničku školu u Zagrebu s još 14 Gospićana. Školu je završio 1945. ne stavivši dobiveni čin i s 400 pitomaca pred Titovom vojskom se povlači do Dravograda. Vraća se na križnom putu u Osijek. Preživjelo je samo 196 pitomaca i časnika.
                U Osijeku se razbolio i vratio u Zagreb gdje je saslušan i amnestiran. Upisuje višu športsku školu koju završava 1949. i dekretom je raspoređen na rad kao nastavnik tjelesnog vježbana u gospićku gimnaziju. Tu radi deset godina. Donio je prvu rukometnu loptu u Gospić, a učenike je učio i košarku, odbojku i hrvanje, a radio je i DTO Partizan u Gospiću. Na školi je vodio tamburaški orkestar.
                Po odlasku u Zagreb u općini Trnje vodio je izgradnju sportsko-rekreacionog centra gdje je ostao do umirovljenja. U Zagrebu je uz književnika Peru Budaka, 1966. godine bio jedan od osnivača TAK-a Lika, bio je njegov prvi tajnik.

 
barun
Barun Rotschild

6. VI. 1893.Barun Rotschild dobio od ratnog vijeća u Beču dozvolu za ispitivanje ruda u Ličkoj pukovniji. Ispitivao je nalazišta kamenog uglja i željeza u Brušanima, Rizvanuši, Oštarijama i Trnovcu.

 
 

7. VI. 1835. – U Ričicama rođen Ivan Tomičić, (Jucin, op. a.) podmaršal, umro u Beču 1909. Vojnu školu završio u Grazu; u bitku kod Magente 1859. zarobili ga Francuzi, ali se 1863. vratio i kao kapetan I. krajiške pukovnije borio protiv razbojničkih banda u Dalmaciji (1866. organizirao tzv. Narodnu miliciju). Istaknuo se u okupaciji BiH; postavljen za zapovjednika oružništva (1885), a od 1898. general i zapovjednik 7. brigade u Sarajevu, umirovljen kao podmaršal. Bavio se hrvatskom poviješću, u Prosvjeti objavljivao životopise hrvatskih junaka.

 
 

8. VI. 1970. – U Gospiću počeo radom Dom umirovljenika sa 100 kreveta.

 
  9. VI. 1999. - Proglašen Nacionalni park Sjeverni Velebit  
čedo prica

Čedo Prica

10. VI. 1931. – U Plitvičkom Ljeskovcu rođen književnik i dramaturg Čedo Prica, umro u Zagrebu 21. VI. 2009. U Zagrebu završava Filozofski fakultet (1955). Jedan od suosnivača nakladničkog poduzeća Lykos. Urednik u Vjesniku. Dugogodišnji urednik dramaturg na Radio Zagrebu u vrijeme europskog i svjetskog proboja hrvatske radijske drame. Prevodio S. Jesenjina, A. Čehova i H. Pintera.

 
 

11. VI. 1818. – Za promet otvorena željeznička postaja Vrhovine.

 
 

11.VI. 1937. - U Zagrebu rođen slikar i grafičar Petar Duić, umro 19. I. 2007. u Zagrebu. Po ocu podrijetlom iz Vranovina u Pazarištu, a po majci Rupčić iz Rastoke. Školovanje završio 1962., a kasnije pekao zanat pod budnim okom velikih majstora prof. Šebalja i Motike. Održao tridesetak samostalnih izložbi. Portret je dominantni slikarski interes Duića, kako onaj određene osobe, tako i onaj veduta grada.

 
Joško Baica

Autoportret Joška Baice/©Lički leksikon

baica joško
Baičin veliki mural u gospićkoj bolnici

12. VI. 1923. – U Dubrovniku rođen slikar dr. Joško Baica, internist i kardiolog, umro u Zagrebu 8. rujna 2010. Prema vlastitom kazivanju 2007. Baičina baka po majčinoj strani bila je iz obitelji Budak u Karlobagu koja se udala za Joška iz Studenaca u Dalmatinskoj zagori koji je bio učitelj u Imotskom, a dolazio je na Brač trgovati pijeskom i kamenom.
Slikarstvo učio u privatnoj školi Koste Strajnića u Dubrovniku 1940/41. Slika prizore iz bolničkog života, krajolike Dubrovnika, mrtve prirode i portrete (Masline pod Petkom, 1967; Tri bolesnika, 1957; Mrtva priroda s jabukom i kruškom, 1967; Dubrovnik jutro, 1973.) snažnom gestom i bogatim koloritom. Izvodio vitraje, kazališne scenografije i freske u bolnicama u Travniku, Gospiću i Bosanskoj Gradiški. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Dubrovniku, Vukovaru, Milanu, Beogradu i Gospiću. Radovi mu se nalaze u lječilištu u Krapinskom Toplicama, u Inkeru u Zaprešiću (mozaik) te na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Bio je u drugoj grupi učenika Koste Strajnića na samom početku Drugoga svjetskog rata. Sačinjavali su je Josip Colonna, Đuro Pulitika, Ante Masle, Joško Baica i Ivo Dulčić. Tome se krugu ponekad znao pridružiti i Ivo Vojvodić. A bio im je blizak i Branko Kovačević. U Strajnićevoj školi je ostao do kraja rata; samo, umjesto na Umjetničku akademiju, upisao se na Medicinski fakultet i završio ga 1952.
Kritičari o Baici:
Grgo Gamulin: - Joško Baica, amater i slikar, dakle ljubitelj slikarstva koji u slikarstvu živi (ali ne živi od njega), svoje slike slika na temelju iskustva: svog “bivšeg” zapažanja i sjećanja, i nataloženog znanja o bojama, skladovima i ritmovima, i naravno: određenog stupnja u razvoju povijesti umjetnosti u kojem je slika bila postala “problem boje po sebi”.
Josip Depolo: - Veći dio od tih šest tisuća slika Joška Baice, koje spominje Škunca, nalazi se danas izvan dohvata (vulgarno shvaćenog) amaterizma, ili, ako se inzistira na ovom terminu, na njegovim najvišim pozicijama. Ali bez obzira na bilo kakve etikete, djelo Joška Baice našlo je svoje pouzdano mjesto u našem poslijeratnom slikarstvu, ono je ispunilo jednu povijesnu prazninu, jednu našu priliku propuštenu još davno prije. To zaista nije malo, pogotovo za amatera najviše profesionalnosti!
U Gospiću je boravio tri godine, od 1963. do 1965. i za taj period sam kaže da mu je bio najkreativniji. U bolnici je Baica oslikao više zidova. Sačuvan je mural u ljekarni (16 m2) iz 1964. gdje je nekada bila transfuzija. Njegov najveći mural Bolesnik, na muškom internom odjelu, na površini od 150 m2, je prekrečen brzo nakon njegova odlaska. U Gospiću i na Plitvicama imao je izložbu 1982. i poklonio slike za Teslinu galeriju i Galeriju grada Gospića. Nije ispunio želju da obnovi svoj najveći mural u gospićkoj bolnici. Veliki mural u bolnici većim je dijelom propao, sačuvano je samo nekoliko kvadrata prilikom uređenja starog objekta 2008., a obnovio ga je po uputama Baice slikar Ivica Mataija.
U Lici je izlagao i 2001. u OŠ u Podlapcu u sklopu Dana D. Tadijanovića. Njegove slike nalaze se i na brodovima Klek i Viševica, ilustrirao je nekoliko poglavlja Medicinske enciklopedije.

baica slike
Baičine slike u zagrebačkom stanu

baica vitraj

Jedan od desetak vitraja koje je Baica poklonio Gospiću/Arhiva © Lik@ presa Lički leksikon

baica mural

Mali mural Baice u gospićkoj bolnici

 

 

11., 12. i 13. VI. 1943. - U Otočcu i Prozoru održana Prva konferencija AFŽH (Antifašističke fronte žena Hrvatske).

 
 

13. i 14. VI. 1943. – U Otočcu i na Plitvičkim jezerima održano Prvo zasjedanje ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske).

 
josip čorak

Josip Čorak/©Lički leksikon

14. VI. 1943. – U Rastoci rođen hrvač Josip Čorak. Hrvati klasičnim stilom započeo je 1961. u Društvu za tjelesni odgoj Partizan u Gospiću. Od 1962. nastupa u Teškoatletskom klubu “Lokomotiva” Zagreb, a od 1964 član je TAK-a “Sljeme” u Zagrebu. Suosnivač je, natjecatelj i trener Omladinskoga teškoatletskog kluba “Lika” Zagreb (1966). Pobjednik u grčko-rimskom stilu na prvenstvu Jugoslavije 1965-75, drugi u slobodnom stilu na Mediteranskim igrama u Tunisu 1967, a prvi na Mediteranskim igrama u Izmiru 1971. Europski prvak u Modeni 1969, treći u Berlinu 1970. te drugi na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.
Hrvanjem se počeo se baviti 1958. u HK Partizan u Gospiću, 1960. odlazi u Zagreb gdje nastavlja školovanje i sportsku karijeru u HK Lokomotiva. Tijekom 1963. kao član HK Sljeme postaje reprezentativac bivše Jugoslavije, a 1966. godine osniva HK Lika u Zagrebu u kojem od osnutka djeluje kao natjecatelj, trener i voditelj struke. Kao senior, osvajač je više medalja na mediteranskim, europskim i svjetskim prvenstvima, a u razdoblju 1994.- 2005. godine 11 puta je osvojio zlatne medalje na svjetskim hrvačkim prvenstvima za veterane u grčko-rimskom i slobodnom stilu, po čemu je i svjetski rekorder.
Najznačajniji rezultati u sportskoj karijeri seniora su: 15 naslova prvaka Hrvatske, 12 naslova prvaka Jugoslavije; zlatna (Izmir, 1971.) i dvije srebrne (Tunis, 1967. – grčko-rimski i slobodni stil), medalje na prvenstvu Mediterana; zlatna (1969., Modena) i brončana medalja (Berlin, 1970.) na Europskom prvenstvu (pojedinačno); dvije brončane medalje na svjetskim, dvije na europskim prvenstvima i dvije brončane na Mediteranskim prvenstvima ekipno s reprezentacijom bivše Jugoslavije. Sa svojom ekipom HK Lika dva puta osvaja europsku broncu.
Pripremajući se za Olimpijadu u Meksiku (1968.) paraliziran je nakon povrede kralježnice na skijanju na Jahorini, da bi se upornim treniranjem ‘vratio’ u hrvanje i osvojio srebrnu olimpijsku medalju u Minhenu, 1972. u poluteškoj kategoriji u hrvanju grčko-rimskim stilom i prvi je sportaš koji je Zagrebu donio olimpijsku medalju u pojedinačnom sportu.
Impresivnu sportsku karijeru nastavio je uspješnim nastupima na veteranskim Svjetskim prvenstvima u hrvanju. U razdoblju od 1995. - 2005. Čorak je 11 puta osvojio zlatne medalje na svjetskim hrvačkim prvenstvima za veterane i to u grčko-rimskom (6 puta) i slobodnom stilu (5 puta), po čemu je danas i svjetski rekorder; jednom je osvojio srebrno odličje i četiri puta je osvojio broncu.
Zanimljivo je da je Josip Čorak 1994. godine bio svjetski veteranski prvak, a iste je godine i njegov sin Neven Čorak bio prvak Europe u bodybuildingu. Stečeno bogato sportsko iskustvo i vrhunsko sportsko znanje nesebično prenosi mladim hrvačkim naraštajima kao trener i voditelj struke u HK Lika i HŠD Ban Jelačić, a daje doprinos i ostalim borilačkim športovima (boksu, judu, bodybuildingu ...)
Josip Čorak kontinuirano je prisutan u društvenom životu Zagreba. U dva mandata zastupnik je Gradske skupštine Grada Zagreba, a u vrijeme Domovinskog rata inicijator je i nositelj velikog broja humanitarnih akcija. U razdoblju od 2000. – 2006. godine obnaša funkciju zamjenika pročelnika u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport, obnašao je funkciju direktora tvrtke za upravljanje sportskim objektima, 2008. zaposlen je u Zagrebačkom holdingu.
Proglašen je sportašem 20-tog stoljeća u ličko-senjskoj županiji. Ambasador je Igara prijateljstva, međunarodne sportske manifestacije u kojoj sudjeluju regije iz Mađarske, Slovenije, BIH i Hrvatske (Lika).

 

 

 

 

 

 

15. VI. 1877. - U Štikadi rođen vjerski pisac Božo (Mile) Ivaniš, umro u Zagrebu 27. I. 1954. Gimnaziju završio u Nadbiskupskom sjemeništu u Travniku 1900, a bogoslovni studij 1904. na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu, gdje je 1903. zaređen za svećenika. God. 1904 - 44. (umirovljen 1943) duhovnik i vjeroučitelj u samostanu sestara Klanjateljica Predragocjene Krvi Kristove Nazaret u Budžaku (danas Banja Luka). Također je 1913-51. obavljao dužnosti u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci. Bavio se socijalnim i karitativnim radom, zauzimao se za gospodarski razvitak svojega kraja osnivajući mljekare, konzumne zadruge i seljačke blagajne.

 
nela eržišnik
Nela Eržišnik

18. VI. 1922. - U Banja Luci rođena glumica i komičarka Nela Eržišnik, umrla u Voloskom 14. VIII. 2007. Rođena je kao Nevenka Maras, jedno od osmero djece u ličkoj obitelji iz okolice Gospića, Ivana Marasa, narednika starojugoslavenske vojske i domaćice Smiljančanke Matilde Šarić. Evo svih njenih imena i prezimena koja je službeno koristila: Nevenka Marija Nela Maras Eržišnik Blažević. Odrastala je u Gospiću i Otočcu, gdje je završila osnovnu školu i tri razreda gimnazije, te u Zagrebu gdje je najprije radila kao poštarica. Studij glume završila je 1949.
Stalna članica zagrebačkog HNK bila je od 1949. do 1953., te Dramskog kazališta Gavella od 1954. do 1967. Istaknula se kao Petrunjela u Držićevom “Dundu Maroju”, kao Bara u Kolarovom “Svoga tela gospodar”, Stara u Ionescovim “Stolicama”, Gospođa Alving u Ibsenovim “Sablastima” te kao Živka u Nušićevoj “Gospođi ministarki”.
Glumila je u brojnim domaćim filmovima: “Sinji galeb”, “Jubilej gospodina Ikla”, “Ne okreći se sine”, “Svoga tela gospodar”, “Samo ljudi”, “H-8” i “Signali nad gradom”, ali ipak je ostala najbolje zapamćena po radijskim i televizijskim humorističnim autorskim nastupima u likovima Marice Hrdalo, zagrebačke čistačice, i tete Ikače, Ličanke.
Autobiografsku knjigu “Moja tri života” objavila 2003. Ogledni odlomak knjige objavila je u “Ličkom kalendaru za 1996.” (op. a.). Autorica je dramatizacije romana “Tonkina jedina ljubav” A. Cesarca i komedije “Tata, udajem se za crnca” (s P. Kanižajem).

Nela
Nela u Voloskom/Snimio ©Pero Lovrović
likanale
Rad zagrebačke grupe Biafra

vvv

18. VI. 1966. – Otvorena je prva izložba Ličkog likovnog anala (Likanale) koju je organizirao Muzej Like iz Gospića. Sudjelovalo 13 umjetnika porijeklom iz Like s 37 radova.
- Ovo je prvi put da se u Gospiću, Lici, održava izložba likovnih umjetnika Ličana. Uvjereni smo da će na II Ličkom likovnom analu 1967. sudjelovati i drugi izlagači, što će pridonijeti još većoj kulturnoj i likovnoj afirmaciji našega kraja. Članovi Priređivačkog odbora Likanala bili su: Mate Fajdetić, Ivan Jurčić, Ranko Šimić, Matija Pavlović, Ante Starčević, Ankica Maljković, Jure Kosović, Karlo Posavec i Željko Centner. - napisano je u prvom katalogu Ličkog likovnog anala (Likanale).
Na prvih 40 izložbi do 2005. sudjelovalo je 419 autora.

aa
Amblem Likanala iz prvih deset godina izložbe
 

19. VI. 1898. - U Gospiću je veliki župan Bude pl. Budisavljević Prijedorski okupio sve prijatelje prirode iz Gospića i okolice i osnovana je podružnica Hrvatskog planinarskog društva koja je dobila ime Visočica.

 
PERO BUDAK
Pero Budak/©Lički leksikon

21. VI. 1917. – U Trebinju rođen književnik Pero Budak, umro u Zagrebu 4. prosinca 2008. Upisao medicinu u Zagrebu i usporedo glumačku školu koju će završiti 1942. God. 1940. postaje članom zagrebačkog HNK. Nakon rata redatelj je u Kerempuhu i Komediji, potom direktor Zagrebačkog dramskog kazališta i Nakladnog zavoda MH. Napisao mnogo dramskih tekstova tematski uglavnom vezanih za ličko selo, s dijalozima na lokalnom govoru: Mećava, Klupko, Na trnu i kamenu...
Pero je bio jedanaesto od trinaestoro djece svojih roditelja. U Trebinju je ostao do svoje pete godine jer mu je otac premješten na rad u Nikšić gdje započima školovanje koje nastavlja u Lovincu. S mlađom braćom i sestrama i roditeljima kratko živi u Međeđi a od 1927. u Zagrebu. Tu je završio pučku školu a zatim realnu gimnaziju i upoznao se s kazalištem i zavolio ga. Nakon apsolutorija medicine napušta fakultet i potpuno se posvećuje kazalištu gdje djeluje kao glumac, redatelj, pedagog, teoretičar, organizator, rukovoditelj, predavač, direktor i dramatičar. Praizvedba njegove drame Mećava bila je 1952. u HNK-u, a 1953. komedije Klupko u Komediji u Zagrebu. Po komediji Mećava Anton Vrdoljak snimio je film.

Djela:
PJESME
1. Lipe su procvale, 1953.
2. Svilen konjic, 1968.
3. Komarac Zuzuka, 1968.
4. Kolo, 1969.
5. Dosta je i čemu, 1969.
6. Ignac klinac, 1969.
7. Jajac jaje, 1969.
8. Koza Zoza, 1969.
9. Moreplovac Janko, 1970.
10. Dječja kolica, 1970.
11. Đačić oblačić, 1970.
12. Sanci u bezdanci, 1972.
13. Za svakoga, 1972.
14. Visoko gore,  1973.
15. Luda priča, 1975.
16. Lovac Mile, 1977.
17. Igrali se konji vrani, 1978.
18. Neznana rijeka, 1986.
19. Posljednji valcer, 1987.
20. Kajkavije, 1987.
21. Prag doma moga, 1992.
22. Molitva, 1993.
23. Moja domovina, 1994.
24. Stare slave djedovino, 1994.
25. Pjesničko četveroknjižje, 2002.

DRAMSKA DJELA
1. Na trnu i kamenu, 1959.
2. Svjetionik, 1960.
3. Tišina! Snimamo!, 1961.
4. Proljeća bez ljeta, 1963.
5. Zaboravljeni, 1965.
6. Dlanom o dlan, 1965.
7. Žedan izvor, 1968.
8. Potez kistom, 1969.
9. Nakot Balabana, 1970.
10. Povratnik, 1976.
11.Teštamenat, 1976.
12. Slom, 2000.
13. Kaj je, je!, 2002.

PROZA
1. Karanova sofa, 1990.
2. Sonata u d-molu, 1994.
3. Atelje, 1994.
4. I norija je meštrija, 1994.
5. Nailaze vode, 1996.
6. Kobna mržnja, 1997.
7. Uzvitlane strasti, 1998.
8. Izluđeno selo, 2000.
9. Mirisnica, 2000.
10. Dokumentarac, 2001.
11. Zabrđe, 2002.
12. Nevrijeme, 2005.
13. Tri romana: Hugo, Doktor Raif, Kočija, 2005.

pero budak potpis
Budakova posveta autoru Leksikona
 

8. VI. 1879. – U Beogradu umro pjesnik Danilo Medić, rođen u Doljanima 1844. Osnovnu školu završio u Dobroselu, a zatim počeo raditi u trgovini. Ubrzo odlazi u vojsku (1857); ratovao u Italiji, dezertirao iz vojske, otišao u Rusiju, koju je cijelu proputovao, te bio privatni učitelj u Kijevu. Nakon povratka u domovinu nastanio se u Zagrebu 1870. U povodu Rakovičke bune završio zajedno sa Starčevićem u zatvoru, ali ubrzo nakon toga od gorljiva pravaša postaje mađaron. Nakon 1878. odlazi kao vojni dopisnik u Rusiju preobrativši se u rusofila. Nakon povratka iz Rusije 1879. živi u Zagrebu, Beogradu i Zemunu gdje umire od sušice.

 
 

30. VI. 2003. – Puštena u promet dionica autoceste između Gornje Ploče i Zadra

 

 

 


vv
Autoportret Likana

 

 

 


svetić filip
Fotografija Filipa Svetića
iz arhive Hrvatskog novinarskog
društva u Zagrebu

SVIBANJ




1. V. 1910. - U Srbu rođen slikar Gustav Haueise Likan, umro u Austinu, SAD, 18. X. 1998. Nakon završene škole u Gospiću, 1926. maturirao gimnaziju u Zagrebu, radio kao bankovni činovnik i polazio privatne pouke kod prof. Auera. Akademiju primijenjene umjetnosti upisuje 1929. u Münchenu. Zbog talenta imenovan počasnim studentom te je dobio atelje i modele. Na studijskim putovanjima bio je u Parizu, Rimu i Haagu gdje se specijalizirao u slikanju. Likan je studirao umjetnost kod najboljih europskih majstora - portret kod prof. Groebera, a grafiku kod prof. Schinnrera.
U Hrvatskoj izlaže od 1932. do 1944. Poslije rata odlazi u Južnu Ameriku i 1950. susreće prvu damu Argentine Evitu Peron i počinje plodna suradnja slikajući murale po školama. U SAD, u Chicago, odlazi 1957. i do 1967. predaje na Akademiji primijenjene umjetnosti. Njegova bogato oslikana platna donijela su mu titulu "oca akrila" i smatran je jednim od najvažnijih kolorista XX. stoljeća.
Likanu je bila posvećena XLVIII. izložba Likanala u Gospiću 2013.


3. V. 1927. - U Gospiću, u obitelji Roke i Rože rođ. Butković rođen novinar Filip Svetić, umro 24. XI. 2016.

U rodnom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, a ekonomski fakultet u Zagrebu. U svibnju 1945. nakon ulaska partizana u Gospić završio na križnom putu preko Primorja i Istre u Sloveniji, na povratku bio u logoru u Bjelovaru gdje se i razbolio. U novinarstvu od 1947. kao suradnik Omladinskog borca. Od 1951. suradnik Radio Zagreba, potom urednik i komentator, a bio je i dopisnik Jugoslavenske radio televizije (JRT) u Londonu od 1964. do 1967. Surađivao u Srednjoškolcu, Večernjem listu, Radničkim novinama, Našim temama, Međunarodnoj politici, s HINA-om i dr. Dobio godišnju nagradu Radio Zagreba (1998) i nagradu za životno djelo HND-a Otokar Keršovani (1984). Za dugogodišnji rad dobitnik novinarske nagrade Milan Grlović.
Institut za zemlje u razvoju Zagreb, nakladnička cjelina Studije o tehnološkim i znanstvenim mogućnostima i potrebama zemalja u razvoju objavio mu je tri monografije.
DJELA:

1. Irak, 1979,
2. Kuvajt, 1979.
3. NR Kina 1981.

 

 


likan

Likanov crtež

 


 

3. V. 1959. – U promet puštena Jadranska magistrala.

 
šarić
Sandra Šarić/Lički leksikon

8. V. 1984. – U Senju u obitelji Nade i Zlatka rođena sportašica Sandra Šarić. Na Olimpijadi u Pekingu 2008. osvojila brončanu medalju u te-kvon-dou. Bila je to njena 50 medalja. Sportom se počela baviti u rodnom Senju, a nastavila u TKW klubu Metalac u Zagrebu.

 
pevalek
Botaničar Ivo Pevalek

8. V. 1893. – U Novigradu Podravskom rođen botaničar Ivo Pevalek, umro u Zagrebu 9. I. 1967. Profesor Poljoprivredno - šumarskog fakulteta od 1926., gdje je osnovao Zavod za botaniku, botanički vrt i znanstvene zbirke tropskog i suptropskog bilja. Bavio se posebno florom alga, gljiva i sedrotvornih biljaka. Proučavao genezu, razvitak i biodinamiku sedrenih bakterija biljnog podrijetla na Krki, Plitvičkim jezerima i drugim našim rijekama i jezerima. Otkrio mnoge nove vrste i nekoliko rodova dezmidiaceja, endemičnih za naše krajeve. Prikupio golem materijal za neobjavljeno djelo Flora Croatica. Član JAZU od 1926.
Njegovo ime nosi institut na Plitvicama.

 
vv

9. V. 1937. - U Senju žandari ubili šest mladića i djevojku iz Gospića i okolice, poznati kao Senjske žrtve.
Popis žrtava iz knjige Lika iz bloka jednog novinara:
U Senju su žandari kojima su zapovijedali kapetan Jovo Koprivica i podnarednik Maksim Besedić, pucali u hrvatsku mladež iz Gospića koja je bila na proslavi HSS-a. U Ulici Potok ubijeno je pet ljudi.
Katica Tonković (24) iz Sinca, Nikola Bevandić (24) iz Gospića, Marko Smolčić (20) iz Cesarice, Tomo Nikšić (23) iz Gospića i Frane Jelača (20) iz Gospića. Od zadobivenih rana podlegli su Petar Frković (21) iz Ličkog Novog i Jakov Milković (23) iz Lukova Šugarja. Žandari su teško ranili Vladimira Adžiju (17) iz Lipa, Zlatka Vlahinića (21) iz Gospića, Milu Biljana (27) iz Mušaluka, Tomu Došena (19) iz Smiljana, te Branka Milinkovića (26) i Božu Markovića (35) iz Gospića.


žrtve
Spomen-ploče u Senju
jure peršić
Jure Peršić

10. V. 1926. - U Ričicama, zaselak Peršići, u obitelji s devetero djece rođen Jure Peršić, umro 7. VIII. 1998. Djetinjstvo proveo u Ličkom Cerju gdje je završio pučku školu. Četiri razreda gimnazije i dva razreda učiteljske škole pohađa u Gospiću u obitelji strica Ivana, a iza toga kao izbjeglica provodi godinu dana u izbjegličkom vagonaškom naselju u Osijeku. Četvrti razred učiteljsko škole pohađa u Zagrebu. Ratne godine dovode ga u vojsku gdje na samom kraju doživljava tragediju na križnom putu Blaiburga. Službuje kao učitelj u Gornjoj Ploči, Osijeku, Čepinu, Špišić Bukovici, Virovitici te Zagrebu. Posthumno 1998. objavljena dva romana na temu Like.
Josip Laća, književnik, u recenziji romana U utrobi diva kaže za Juru Peršića da izvrsno pripovijeda. Čestim dijalozima u ličkoj ikavici pisac postiže potrebnu dinamičnost, slikovitost i uvjerljivost. Cijeli roman prožet je rodoljubljem i domoljubljem, ali bez patetike. O Domovinskom ratu napisano je nekoliko romana za djecu. Peršićev roman jedan je od rijetkih koji se događa na “terenu”, na poprištu najsurovijih ratnih zbivanja. Ali svejedno je sve opisano s mjerom.
DJELA:
1. U utrobi diva, roman, 1998.
2. Priče iz Like, 1998.

peršić jure

Iz arhive Lik@ pressa Gospić © Lički leksikon

 

14. V. 1905. – U Zagrebu umro prof. Martin Sekulić, rođen u Lovincu 1833. Dugo je godina službovao kao profesor matematike i fizike na nižoj i velikoj realci u Rakovcu u Karlovcu. Objavljivao je znanstvene rasprave o tehnici, sam je vršio mjerenja i pokuse.
Od 1870. do 1873. na Velikoj realnoj gimnaziji u Rakovcu imao je presudan utjecaj na svog učenika Nikolu Teslu koji je 24. srpnja 1873. pred povjerenstvom od 12 članova, u kome je bio i prof. Sekulić, maturu polagalo sedam maturanata među kojima je bio i Nikola Tesla. Kasnije će Tesla za prof. Sekulića napisati da se za elektricitet počeo zanimati ponukan utjecajem genijalnog profesora fizike koji je često demonstrirao osnovne zakone na aparaturama koje je sam izumio.
Gdje je Sekulić pohađao i završio gimnaziju i na kojem je sveučilištu nastavio svoje studije, nije nam poznato. Vjerojatno je to bilo u Beču, sudeći po Sekulićevom dobrom poznavanju njemačkog jezika. U Rakovcu je predavao matematiku i fiziku i bio dopisni član JAZU i objavljuje znanstvene rasprave. Sekulić indirektno predviđa  postojanje elektromagnetskih titraja različite frekvencije. Njegov znanstveni rad vezan je uz probleme s područja fizike i elektrotehnike, Sekulić je napisao i tri vrlo značajne elektrokemijske rasprave.
Od 1863-82. profesor strojarstva i aritmetike na Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Karlovcu i njezin ravnatelj 1863-64. Predavao mehaniku, fiziku, matematiku i dr. predmete, a bio je i prvi učitelj tjelovježbe 1866-70. Bavio se eksperimentalnom fizikom, izumio više uređaja. Predavao Nikoli Tesli (1871-73) i nadahnuo ga za studij tehnike i znanstveni-istraživački rad. Kustos gimnazijskoga fizikalnog kabineta i biblioteke, nadzornik školske meteorološke stanice; aktivan u upravi Pokupskog sokola čiji je predsjednik 1888. Dopisni član JAZU od 1873.

 
plitvice
Hatel Plitvice sredinom prošlog stoljeća
Arhiva Lik@ pressa Gospić

16. V. 1908. – U Rijeci rođen arhitekt Marijan Haberle, umro u Zagrebu 20. ožujka 1979. Diplomirao 1931. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (H. Erlich). Godine 1934-40. radi s H. Bauerom, a 1940-45. samostalno. Do 1951. radi u APZ-u potom do 1977. vodi arhitektonski atelje “Haberle” (poslije “Forum”). Nakon 1945. sudjeluje u obnovi naselja u Lici i projektiranju zdravstvenih ustanova. Bio je 1951-53. profesor na Tehničkome fakultetu u Sarajevu. Izvanredni je član JAZU od 1977. Značajna je njegova aktivnost u NP Plitvička jezera, gdje finim osjećajem za krajolik podiže hotele u Plitvičkome Ljeskovcu (1949) i na Velikoj Poljani (1955-58) hotel Plitvice. Nakon 1945. projektira proširenje Zagrebačkog velesajma (1949, danas Tehnički muzej), Brodarski institut (1949-55) i novi Zagrebački velesajam (prva faza 1955-56). U središtu Kumrovca projektira zgradu pošte (1964), u Slavonskome Brodu gradio memorijalni dom “Đuro Salaj” (1961-72. s M. Jurković) i novi željeznički kolodvor (1967). Njegovo je najznačajnije djelo koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu (1960-1973, suautori M. Jurković i T. Zdvorak).

 
ljekarna prva
Prva ljekarna u Gospiću, snimljeno 1976.
/Foto arhiova© Lik@pressa Gospić/Lički leksikon

20. V. 1845. U Špitalu, (Koruška, Slovenija) rođen Valentin Vouk, jedan od prvih ljekarnika u Gospiću, umro 14. XII. 1924. u Zagrebu. Osnovnu je školu pohađao u Trstu, a gimnaziju u Novom Mestu i Ljubljani. Tirocinalni ispit položio je 15. kolovoza 1864. u Ljubljani. Godine 1870. upisao je farmaceutski tečaj Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beču, a magistrirao 20. srpnja 1871. Nakon toga bio je providnik ljekarne u Lepoglavi, ali je već 1872. preuzeo ljekarnu u Gospiću. Tu se zadržao sve do 1908., a tada se preselio u Zagreb. Predavao je knjigovodstvo na farmaceutskom tečaju za vježbenike 1911. i 1912. godine. Dugi niz godina bio je vlasnik gospićke ljekarne “K crnom orlu” pa ga možemo smatrati začetnikom gospićkog ljekarništva. Gotovo šezdeset godina svog života posvetio je ljekarničkoj struci, a više od polovine tog vremena proveo je u Gospiću.
Uz ljekarnički posao Valentin Vouk obavljao je i druge funkcije značajne za razvitak kraja. Bio je biran za općinskog zastupnika i županijskog skupštinara, a osnovao je pjevačko društvo “Velebit”, vatrogasno društvo te “Prvu ličku štedionicu”. Pratio je našeg poznatog botaničara Vukotinovića na njegovom istraživačkom putu po Lici, pomažući mu sakupljati ljekovito bilje tog kraja.
Njegovi sinovi akademik Vale Vouk – profesor botanike na farmaceutskom tečaju Mudroslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te ljekarnici dr. Bruno Vouk i Konstantin Vouk, svojim su radom također doprinijeli razvoju ljekarništva kod nas.

 
 

21. V. 1916. - U Lovincu rođen Luka Pavičić, umro u Zagrebu 2004. U Sarajevu završio vojnu akademiju. Kako je sam napisao, bio je profesionalni vojnik nešto više od 30 godina u obje Jugoslavije i u Hrvatskom domobranstvu. Pola stoljeća je pamtio i prikupljao podatke o stradavanjima Hrvata u Lici, a počeo ih je zapisivati tek nakon 1963. kada je napustio vojsku. Tad ih je mogao i nadopunjavati. Po napuštanju vojske jedno je vrijeme bio i direktor rudnika barita u Ličkom Cerju.
DJELA:
1. Lovinac, monografija, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.,
2. Kronika stradanja Hrvata južne Like, D-GRAF, Zagreb, 1996.

 
žitnik

Spomen-dom dr. Ante Starčevića u Velikom Žitniku
©Lički leksikon

23. V. 1823.– U Velikom Žitniku rođen dr. Ante Starčević, umro u Zagrebu 28. II. 1896. osnivač i ideolog Stranke prava, hrvatski političar i književnik. Doktor filozofije, za narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru biran 1861., 1865., i od 1878. do kraja života. Osim politikom bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, a pisao je i pjesme, drame i političku satiru. Na hrvatskoj političkoj sceni najuporniji je i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda, uvjeren da je narod u cijelosti sposoban da sam upravlja sobom i državom.
Pučku je školu završio u Klancu, gimnaziju u Zagrebu, teologiju u Senju i Budimpešti, gdje je promoviran u čast doktora filozofije. God. 1848. izlazi iz klerikata i vraća se u Zagreb te se bavi odvjetničkim poslovima i književnim radom. Velikim bilježnikom riječke županije imenovan je 1861. ali je naredne godine zbog svojih predstavaka otpušten. God. 1895. predana mu je svečano kao narodni dar palača “Dom dra Ante Starčevića”, u kojoj je i umro doživjevši raskol Stranke prava. Sahranjen je u Šestinama gdje mu je sinovac dr. Mile podigao spomenik izrađen od Ivana Rendića.
Ante Starčević za svog života nazvan je Ocem domovine i Učiteljem naroda. I jedan i drugi naziv – Otac i Učitelj – konotiraju odgojiteljsko djelovanje, čemu se, do sada, u proučavanju Starčevića nije obraćala veća pažnja. Političar i filozof, povjesničar i pravnik, osnivač Stranke prava i književnik, čovjek duboke učenosti, velikog znanja i snažne moralnosti, ostavio je svom narodu duhovnu baštinu neprocjenjive vrijednosti. Starčevićev duh nadživio je nedaće našeg stoljeća i u slobodnoj Hrvatskoj doživio svoju renesansu.

 
 

23. V. – Dan Ličko-senjske županije

 

 

 

 

 


bronzičević

Franjo Bronzičević - Franz

 

bronzičević
Detalj iz Bronzičevićeva muzeja u Švicarskoj

25. V. 1900. - U Gospiću rođen general Franjo Šimić, ubijen u nerazjašnjenim okolnostima 9. VIII. 1944. Završio Višu vojnu akademiju u Beogradu. Pukovnik vojske Kraljevine Jugoslavije. Poslije uspostave NDH pristupio Hrvatskom domobranstvu, istakao se u borbama u Hercegovini kao zapovjednik 9. pješačke pukovnije i 2. gorskoga zdruga. U veljači 1944. promaknut u generala, dobio pravo na naziv viteza.


BRONZIČEVIĆ, Franjo – Franz, poduzetnik (Brinje, 28. V. 1874. – Enzendorf, Austrija, 21. XII. 1933.). Nakon završene Pučke škole otišao je u Zagreb gdje je izučio umjetnički bravarski zanat (kunstschlosser).
Nakon što je završio šegrtovanje, mladi kalfa, odnosno izučeni pomoćnik, krenuo je u svijet. Prolazno se zapošljavao u bravarskim radionicama i stjecao radno iskustvo što mu je bilježeno u radnu knjižicu. Stigao je u Švicarsku (1894). Dvije godine nakon dolaska i kraćih zapošljavanja dobio je posao u tvornici motora u Wetzikonu. Oženio se Švicarkom njemačkog materinskog jezika. Odolazi u Zürih (1899) i zapošljava se u tvrtki Orion kao konstruktor kamiona.
Zbog neslaganja s vlasnikom otvara vlastitu radionicu za popravak osobnih i teretnih vozila. Nakon što je konstruirao vlastiti četverocilindarski motor prodaje ga tvornici automobila Ballot u Parizu. Izgrađuje nove proizvodne pogone (1910) za tvrtku Franz AG tvornicu automobila i pravi prvi kamion pod nazivom Franz koji je koristila Švicarska pošta. Bio je utemeljitelj proizvođača kamiona i autobusa FBW (Franc Bronzičević Wetzikon). U prosincu 1913. osnovao je Franz AG, danas dio AH Meyer Holdinga, koji je prodao 1914. Osnovao je 1916. Franz Brozinčević & Cie. u Wetzikonu, od 1930. AG. U početku je bila proizvodnja traktora, a od 1919. i kamiona marke FBW ali i drugih komercijalnih vozila. Proizvodnja je trajala do 1985. Godine 1925. prodao je licencu tvornici lokomotiva Henschel u Kasselu. Nakon njegove smrti tvrtku su naslijedili i nastavili posao sinovi i dugogodišnji partner Johann Kirchensteiner.
Sinovi su tvrtku vodili do 1978. kada ju prodaju koncernu Orelikon – Bührle. Bronzičević je 1911. proizveo prvi europski kamion od pet tona nosivosti s kardanskom osovinom koji je zamijenio dotadašnji lančani pogon. Hrvatsku je posjetio 1931. kada je na Zagrebačkom zboru, danas Zagrebački velesajam, izložio svoj kamion i autobus, a posjetio je i rodbinu u Brinju.

LIT.: Krpan, Stjepan: Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti. Zagreb 1995. 148 i 149 str. – https://de .wiki pedia.org/wiki/Franz_Brozincevic (pristupljeno 19. kolovoza 2018.).

Lički forum ZK Stajnica krajem 2006. objavio je informaciju o tome Brinjaku koju možete videti na poveznici (pristupljeno 20. studenoga 2020.):
https://www.stajnica.com/forum/index.php/topic,339.msg1358.html#msg1358

Napustivši rodno Brinje, otišao je u Švicarsku trbuhom za kruhom. Tamo je ubrzo pokrenuo vlastitu tvornicu, a proizvodio je - automobile! Njegova vozila postala su ponos Švicarske automobilske industrije. Franjina tvornica nosila je ime "Franz Brozincevic Wetzikon", prema njegovu imenu i imenu mjesta u kojem je tvrtka bila smještena. Pod trigramom "FBW" proizvedeno je točno 6685 vozila različitih namjena. Neka od njih svojim dizajnom i funkcionalnošću su prilično revolucionarna za te godine a najznačajniji njegov doprinos auto-industriji je kardanski prijenos. Njegov najmlađi sin Paul, prodao je tvornicu 1978. godine, a vlasnici "FBW-a" su osnovali "FBW club" u počast iznimnom Brinjaku i njegovim vozilima. Klub je kupio zemljište od 1600m2 i na njemu sagradio dvoranu u koju su smjestili razna vozila, agregate i arhivsku građu.Muzej se nalazi u Wetzikonu, Zurhestrasse 95, blizu nekadašnje tvornice. Gradnja muzeja stajala je oko 500.000 CHF. (pristupljeno, 20. studenoga 2020.). Ovo je poveznica za FBW club u Švicarskoj i muzej:

https://neu.fbw.ch/oldtimer

 
GS biskupija Gospić

25. V. 2000. – U Rimu papa Ivan Pavao II. izdao bulu o osnivanju Gospićko-senjske biskupije. Istom bulom za prvog biskupa ustoličen je msgr. dr. Mile Bogović, dotadašnji pomoćni riječko-senjski biskup sa sjedištem u Gospiću.

 
 

29. V. 1981. - Proglašen Park prirode Velebit.

 
 

TRAVANJ

 
Simo RAjić
Simo Rajić/Lički leksikon

1. IV. 1941.– U Donjim Štrpcima rođen političar Simo Rajić. Diplomirao pravo. Bio potpredsjednik IV Sabora SRH (1986-90). God. 1990. saborski zastupnik, predsjednik Odbora za pravosuđe i upravu. Član Predsjedništva SKH -SDP-a. U kolovozu 1990. izabran za potpredsjednika Sabora; u siječnju 1991. dao ostavku na sve položaje; zatim odvjetnik u Zagrebu.

 
jure turić

3. IV. 1861.– U Kaniži, Gospić, rođen hrvatski književnik i pedagog dr. Jure Turić, umro u Zagrebu 8. veljače 1944. Školovao se na Učiteljskoj školi u Petrinji, Visokoj poljoprivrednoj školi i Filozofskom fakultetu u Jeni, gdje je i doktorirao. Djelovao kao učitelj u Smiljanu, Trnovcu, Ogulinu i drugdje, bio srednjoškolski profesor u Sarajevu i Petrinji, te na ženskom liceju u Zagrebu. Profesor VPŠ-a u Zagrebu (1919-26). Na Pučkom sveučilištu u Zagrebu vodio školu narodnog zdravlja. Zastupnik radne škole i reforme pedagogije u Hrvatskoj. Pisao novele, crtice i pripovijesti u kojima je realistički prikazivao prilike u Lici.
Dr. sc. Manja Frković-Kovačević za Turića piše u Ličkom kalendaru za 1976. godinu:
- U težnji da što autentičnije portretira likove i psihički ih iznijansira Turić je ponekad osakatio snagu poetskog izraza. Najveća njegova umjetnička vrijednost je u tome što je umio ostvariti atmosferu ličkog sela iz kojeg su izrasli likovi puni protivuriječnosti. I pored svih slabosti Turićeva izraza njegovo djelo znači veliki doprinos našoj književnosti, posebno ličkoj, regionalnoj, jer nosi draž slike ličke stvarnosti, ličkog čovjeka.
DJELA:
1. Darovi svijeta, 1889;
2. Igra životom, 1909;
3. Djela, 1953.

gospić
Kuća u Budačkoj u kojoj je odrastao Jure Turić
Marko Orešković
Marko Orešković

3. IV. 1896.– U Širokoj Kuli rođen političar Marko Orešković Krntija, ubili ga četnici u Očijevu kraj Kulen-Vakufa u Bosni 20. X. 1941. U šesnaestoj godini odlazi na rad u Njemačku. Za I. svjetskog rata ložač na austro-ugarskim brodovima, u ljeto 1918. uhićen u Boki kotorskoj zbog antimilitarističke aktivnosti. Od 1925. član KPJ, 1929. uhićen i od Suda za zaštitu države osuđen na 5 godina robije. God 1937-39. borac u internacionalnim brigadama u Španjolskom građanskom ratu. God. 1939. postaje član CK KPH, a 1940. član CK KPJ; uhićen i zatvoren u logor u Lepoglavi, odakle je ubrzo pobjegao. Organizator antifašističke borbe u Lici, politički komesar Ličke grupe partizanskih odreda, zatim član i politički komesar GŠ NOP-a Hrvatske.

 
 

4. IV 1892. - Otvorena poštanska diližansa između Ogulina i Gospića.

 

 




omorika pančić
Pančićeve omorike u šumskom rasadniku u Gospiću
stare pola stoljeća, snimljeno 2011./Arhiva Lika pressa

4. IV. 1967. – Počeo radom Hrvatski radio Gospić.


5. IV. 1814. - U Ugrini kod Bribira rođen dr. Josip Pančić, umro u Beogradu 25. II. 1888. Stric Grgur bio mu je župnik u Gospiću te ga je on uzeo sebi i brinuo o njegovom školovanju. Osnovnu školu pohađao je u Gospiću, a gimnaziju u Rijeci. U Zagrebu je 1830. nastavio školovanje, zatim odlazi u Mađarsku na studij medicine na kome se održavala i nastava iz prirodnih znanosti. Doktor medicine postao je 7. IX. 1842. obranivši disertaciju iz botanike.
Zatim je dvije godine radio u Banatu u rudnicima i upoznavao floru i odlazi u Liku posjetiti strica i dobrotvora Grgura i brata Matu. Tu je organizirao izlete po okolini, penjao se na Velebit i prikupio dosta biljaka iz Primorja. Zatim odlazi u Beč gdje je završio determinaciju svoga herbarija. U Beču je slušao predavanja čuvenog botaničara Endlera, a upoznao je i Vuka Karadžića koji ga upućuje u Srbiju gdje je stigao u svibnju 1846. Jedno je vrijeme liječio stanovnike Jagodine i upoznavao floru tog kraja. Oženio se u Kragujevcu, za člana Društva srpske slovesnosti (preteča Srpske kraljevske akademije) primljen je 1850. Tri godine poslije dr. Pančić postavljen je za profesora prirodnih znanosti na Liceju koja je bila najviša obrazovna institucija u to doba u Srbiji.
Pančić je bio prvi predsjednik (1887-1888) novoosnovane Srpske kraljevske akademije (poslije Srpske akademije nauka, te Srpske akademije nauka i umetnosti).
Putujući po zapadnoj Srbiji 1855. doznao je za nepoznatu četinjaču (omoriku), i dvije godine kasnije sa svoja četiri učenika krenuo ju tražiti. U zaseoku Đurići 1. kolovoza 1877. na Tari u jugozapadnoj Srbiji našao je omanju kupinu nepoznatih stabala četinjače. Točno ju je opisao pod nazivom Pinus omorika, a kasnije je Purkyne stavlja u rod Picea, tako da joj je validno ime Picea omorika (Pančić) Purk., a Pančiću u čast narodno joj je ime Pančičeva omorika.
Tijekom višegodišnjeg rada Pančić je otkrio 102 i opisao oko 2500 biljnih vrsta. Po njemu je ime dobio i najviši vrh Kopaonika, 2017 m, na kome se nalazi Mauzolej s njegovim posmrtnim ostacima.
Pančićeva je omorika endem Balkanskog poluotoka i relikt iz terci­jara. Njezini su praroditelji vrste P. palaeomorika i P. omoricoides, nastanili široka područja sjevernog kopna Europe i Azije. Omorika naraste do 30 m, a koji put i do 50 m visoko. Deblo je ravno i vitko. Češeri sazrijevaju u listopadu i studenom.

 
teta seka
Marija Seka Milinković
©
Lički leksikon

6. IV. 1924. - U Kaniži kod Gospića rođena pjesnikinja Marija Seka Milinković, umrla 19. IV. 2006. S devet godina ostala je bez majke, otac je bio u Kanadi. Nju i brata Ivu prigrlila je baka Filka. Osnovnu je školu završila u Gospiću i baka nije dozvolila da se dalje školuje pa je postala pastirica. Prvu je pjesmu Mojoj mami napisala 1935. Sa suprugom Milanom imala je petero djece, dva su njena sina bili hrvatski dragovoljci i branitelji u Domovinskom ratu. Josip - Jole je nestao na Alarovu brdu u borbama za Gospić 15. 9. 1991. i pronađen je tek nakon rata, a Milan je teški invalid.
DJELA:
1. U pjesmi ću ostati, Tiskara Gospić, Gospić, 1995.
2. U pjesmi sam…, Tiskara Gospić, Gospić, 1997.

teta seka milinković marija
Prva zbirka Marije Seke Milinković koju je uredio Dragutin Rosandić
plitvice

8. IV. 1949. – Sabor proglasio NP Plitvička jezera.

 
kacan
Spomenik Kacanu u Trnovcu,
rad kamenoklesara Petera Uranića
©Lički leksikon

9. IV. 1936. – U Trnovcu je plaćeni ubojica iz zasjede ubio Karla Brkljačića, narodnog zastupnika, rođen 1869. Kao seljak izabran 1921. na listi HRSS-a za narodnog zastupnika gospićkog kotara i biran do 1935. Pisao političke članke, svratio pozornost režima.
Nakon 1935. povlači se iz političkog života. Svojom političkom djelatnošću svratio je pozornost režima. Ubio ga je iz zasjede plaćeni ubojica i pripadnik četnika Stipan Pejnović. Jedna od reakcija na umorstvo bio je napadaj seljaka samoborskog kotara na četničku grupicu, što se sklonila u dvor bivšeg bana Antuna Mihanovića u Kerestincu, u kojem je 16. travnja ubijeno 6 četnika. Brkljačić je pisao političke i socijalne članke u listovima Nezavisni hrvatski seljak (1926), Narodni val čovječnosti, pravice i slobode (1928, 144, 303)
Bio je poznat po špicnametu Kacan. U knjizi umrlih u Matičnom uredu Gospić iz tog doba ostalo je zapisano na strani 155, pod rednim brojem 4.:
- 9. travnja 1936. Karlo Brkljačić, poljodjelac, supruga Marija Brkljačić rođ. Pavelić, poljodjelka, Trnovac kbr. 189, vjere Rkat. star 73 godine, sahranjen u Župnom groblju u Trnovcu 11. travnja 1936., sahranio ga Nikola Polić, arhiđakon iz Gospića. U opasci piše: ubijen od četnika hicem iz revolvera.
Na obiteljskom spomeniku u trnovačkom groblju piše da je rođen 1862. U grobnici je sahranjena supruga Marija koja je preminula 1936. te sin Ante (47), koga su, iako je bio civil, partizani ubili 1945. na barama Trkaljuša nedaleko Trnovca.

Dan deveti mjeseca aprila
velika se žalost dogodila!
U Trnovcu u tom malom selu
tužnu vidim svu Hrvatsku cjelu
di izgubi svojega junaka
Brkljačića hrabroga Hrvata!
Koji pade od ubičke ruke
za Hrvatsku on podnese muke
za Hrvatsku i njezina prava
njegova je odletila glava
od Pejine iz sela Smiljana

Smiljan selo ognjem izgorjelo
što je takvog krvnika rodilo
prokleto mu sve njegovo bilo
zemljica mu izbacila tilo
što je mnoge majke rascvilio
svu Hrvatsku u crno zavio

Nije ovo naša prva žrtva
gledajući našeg Karla mrtva
već ovako nekolke godine
sinovi nam ginu na stotine
Sjećamo se i onoga dana i
pokojnog Radića Stjepana.

Milan Đukić
Milan Đukić/©Lički leksikon

10. IV. 1947. – U Dnopolju rođen političar Milan Đukić, umro u rodnom selu 8. listopada 2007. Završio Ekonomski fakultet God. 1990. predsjednik IV SO Donji Lapac, zatim predstojnik Ureda za međunacionalne odnose Vlade RH; osnivač i predsjednik Srpske narodne stranke te zastupnik i potpredsjednik Zastupničkog doma Sabora (1992.). Za zastupnika biran u tri mandata. Bio zastupnik Vijeća Europe. U Donjem Lapcu dva puta bio načelnik općine. Bio direktor Spomen-područja Bijeli potoci - Kamensko.

 
stipe golac
Stipe Golac

golac
Golac u Otvorenom ateljeu u Gospiću

golac
Golčev Gospić

13. IV. 1939. - U Ribniku u obitelji Ivana Golca i Anke rođ. Basta rođen akademski slikar Stipe Golac. Osnovnu školu završio je u Ribniku, Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Vilka Selana Glihe 1961. Diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu u klasi Mihajla Petrova 1966. godine.
Nakon završenog studija radi u Gimnaziji Nikole Tesle i Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Od 1977. godine prelazi na Pedagoški fakultet u Rijeci, Radna jedinica Gospić, gdje radi kao redoviti profesor Metodike likovne kulture. U dva mandata od 2000. do 2005. godine, bio je dekan Visoke učiteljske škole u Gospiću, davši tako značajan doprinos u razvoju visokog školstva u Ličko-senjskoj županiji.
Slikar, književnik i pedagog sretno je objedinio djelatnosti u snažan kreativan izraz. Jedan je od osnivača Likanala 1966. i Likovne galerije u Gospiću. U slikarstvu je ostvario 73 samostalne izložbe. Sudjelovao je na brojnim humanitarnim likovnim kolonijama. U Domovinskom ratu poklonio je više djela za pomoć ratnim stradalnicima. Objavio je brojne stručne tekstove s područja kulture, umjetnosti, odgoja i obrazovanja.
Godine 2001. na Prvom hrvatskom festivalu humora i satire u Slavonskom Brodu dobitnik je zlatne plakete i prve nagrade za aforizme, što je bio snažan poticaj za budući rad.
Za doprinos kulturi 1996. dobio je odličje Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Dobitnik je priznanja Visoke učiteljske škole za poseban doprinos Visokoj učiteljskoj školu u Gospiću, priznanja Sveučilišta u Rijeci za cjelokupno umjetničko, stručno i nastavničko djelovanje, te osobiti doprinos Sveučilišta u Rijeci i društvene zajednice.
*Njegove slike isključivo su vezane za Liku, a preokupacija mu je Velebit i velebitske figure. To su slike rađene tehnikom ulja na platnu, pretežno rađene apstraktno, ali ni figurativu ne izbjegava, što je jedno i drugo odraz njegova vedra duga. (16, str. 191)
* Dr. Vilko Zlamalik o njemu 1990. piše:
- Poznat i uvažavan od ranije kao nadareni interpretator ličkog krajolika u osebujnom ekspresionističkom oblikovnom idiomu Golac nam je sada podario stilski koherentan i tematski zaokružen ciklus od pedesetak slika pod zajedničkim nazivom “Kameni cvjetovi”. (375, str. 22)
Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Hrvatske i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, uvršten je u Likovnu enciklopediju i Hrvatski biografski leksikon.
Galeriju Slavica  otvorio 1990. u  rodnom Ribniku. Početkom Domovinskog rata slike su spasili specijalci i čuvali ih nekoliko mjeseci u Policijskoj upravi u Gospiću. Polovinom 2016. u svojoj kući u Ulici 118. brigade HV-a 25 osnovao je Otvoreni atelje.
- Golac u svojim knjigama na poseban, sažet, aforističan način govori o životu i radu čovjeka, suprotstavljajući se izopačenoj slici svijeta, neiscrpno su ljusko i humano blago koje nam je podario. Silnom energijom i ljubavlju nastao je veliki ciklus slika Kameni cvjetovi kojim daje novu vitalnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.– napisao je književnik Grga Rupčić.

Djela:
1. Čovjek i život, Klub samoupravljača, Zagreb, 1984.
2. Školski aforizmi, Školske novine, Zagreb, 1991.
3. Oblikovanje papira, priručnik za nastavnike, odgajatelje, i studente, Školska knjiga, 1991.
4. Izabrani aforizmi, Školske novine Zagreb, l994.
5. Ulaz na mala vrata, Školske novine, 1996.
6. Stipe Golac, monografija, Đuro Vanđura, Kratis, Zagreb, 1999.
7. Život naš svagdašnji, Visoka učiteljska škola, Gospić, 2001.
8. Za spas tijela nahranite dušu, Visoka učiteljska škola, Gospić, 2004.
9. Molitvenik za malog čovjeka, Stajer-graf, Zagreb, 2006.
10. Krivo živite, ispravite se, mtg-topgraf, Velika Gorica, 2008.
11. Život koji to nije, mtg-topgraf, Velika Gorica, 2010.
12. Ovaj ludi svijet, Stajer-graf, Zagreb, 2012.
13. Ovce i vukovi, Stajer-graf, Zagreb, 2014.
14. U korak s nevremenom, Stajer-graf, Zagreb, 2015.
15. Uski interesi široko su zavladali, Stajer-graf, Zagreb, 2017.

golac
Golčeve knjige


golac kameni
Kameni cvjetovi

 

14. IV. 1870. – U Zagrebu rođen slikar Ferdo Kovačević, sin Ferdinanda Kovačevića i Therese rođ. Arnost. Umro 1927.

 

sertić

Mural Marka Sertića u Podlapcu u župnoj crkvi/©Lički leksikon

14. IV. 1898. – U Podlapcu rođen slikar Marko Sertić, umro u Americi 16. travnja 1977. Nakon završene pučke škole u rodnom Podlapcu, kao petnaestogodišnjak 1913. našao se u SAD-u gdje je radio kao fizički radnik živeći uz starijeg brata. Nakon šest godina provedenih u Minnesoti i rada u rudnicima željeza prelazi u Michigan i u Detroitu se zapošljava na proizvodnoj liniji Fordovih tvornica i polazi večernju školu lijepih umjetnosti. Dobio je diplomu Shool of Fine Arts iz Detroita i već 1922. izlaže u Michigan Artists Show svoje slike gdje biva zapažen kao pejzažist s naglašenom sklonošću za realno. Potpisivao se skraćenim angliziranim prezimenom Serth ili kao Arthur Sertich. U povijesti američke likovne umjetnosti zabilježen je pod pseudonimom Arthur Sertich Serth. Potpuno se posvetio slikarstvu i usavršio je restauraciju slika, studij portreta, a proučavao je i izradu arhitektonskih nacrta.
Prihvaćao se i onih poslova gdje se moglo dobro zaraditi, a nije iziskivalo poseban umjetnički napor. Tako je bio jedan od glavnih crtača čitave serije reklamnih panoa General Motorsa. Ti panoi bili su postavljeni pokraj autocesta širom Amerike. Radio je na eksponatima Svjetskog sajma u Chicagu 1933. i na Svjetskom sajmu u New Yorku 1939. Posebno je bio cijenjen po velikim zidnim slikama – muralima koji se nalaze u crkvi Presvetog srca Isusova u Chicagu, pa u General Motors Bildingu... i u glavnom uredu Hrvatske bratske zajednice u Pittsburgu.
Godine 1930. na poziv svećenika Antuna Matkovića došao je u Podlapac i oslikao unutrašnjost crkve i izradio je tri oltarne slike. Na jednom muralu na zapadnom zidu podlapačke crkve naslikao je i svoj lik – lijevo izdvojeni čovjek kovrčave crne kose što je 2007. potvrdio njegov sin koji je posjetio Podlapac.

 

 

 


josipović stipe

Prof. Stipe Josipović/© Arhiva Lika pressa Gospić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


majerović matan
Prof. dr. sc. Mate Majerović Matan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

14./15. IV. 1912. – Nakon sudara sa santom leda potonuo brod Titanic (Titanik), poginula 1523 putnika i člana posade. Na brodu je bilo i 30 putnika iz Hrvatske od kojih 16 Ličana, spasio se samo jedan Ličanin.


15. IV. 1920. - U Bihaću rođen profesor Stipo Josipović, umro u Rijeci 31. srpnja 2007. Nakon gimnazije u Bihaću dobio stipendiju Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Sarajeva i odlazi studirati prirodoslovno - matematički fakultet u Zagrebu.

Studij završava 1942. godine i dr. Mate Frković, tada član Doglavnikova vijeća, s diplomske proslave s Trga bana Jelačića šalje ga s grupom kolega u Austriju u domobransku školu na godinu dana. Po povratku zapošljava se u MINORSU (Ministarstvu oružanih snaga) gdje ostaje do kraja Drugog svjetskog rata.


Poslije rata Josipović je najprije kratko bio u logoru za hrvatske vojnike Vojnovac kod Bjelovara, pa je morao odslužiti vojni rok. Zatim je radio u Zagrebu na privatnoj gimnaziji Furdek, nakon čega 1947. odlazi za profesora biologije na gimnaziju u Bjelovar gdje je ravnatelj bio dr. Juraj Kolaković, profesor filozofije, stric supruge Slavice. Jedno vrijeme bio je i pročelnik bjelovarske prosvjetne oblasti. U Gradskom odboru u Bjelovaru radila je supruga Slavica kao tajnica Crvenog križa.


Po nalogu Ivana Leke iz Ministarstva prosvjete početkom 1951. najprije sam dolazi u Gospić na godinu dana za direktora Gimnazije u čijem sklopu je bilo više srednjih škola s ukupno 1500 učenika. Međutim, nakon dvije godine kada je sreo Leku u Zagrebu i pitao kada će se vratiti u Zagreb ovaj mu je odgovorio da nije više u Ministarstvu. Josipovićev boravak u Gospiću se produžio do - kraja života.

Kasnije je bio i prvi direktor Pedagoške akademije.
Bavio se društvenim radom.

Bio je predsjednik Izdavačkog savjeta NIU Lički vjesnik u Gospiću, suradnik Ličkih kalendara koje je najprije izdavala Matica hrvatska u Gospiću, a onda nastavile NIŠRO Ličke novine. Godinama je bio predsjednik Matice hrvatske u Gospiću kada je tajnik bio prof. Julije Derossi, sve do zabrane djelovanja 1971.

 


16. IV. 1951. – U Gospiću rođen Mate
Majerović - Matan, professor emeritus. Nakon osnovne škole i gimnazije u Gospiću diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1976. Liječnički staž odradio u Bolnici Medicinskog centra Gospić.
Specijalizaciju iz opće kirurgije započinje na Klinici za kirurgiju Rebro 1979. i 1983. polaže specijalistički ispit iz kirurgije polaže 1983. Magistrirao je 1985., a doktorirao 1991.Voditelj je Službe za laparoskopsku kirurgiju od 1993. do 2001. Docent je od 1998., izvanredni profesor 2003., redoviti profesor 2009. i profesor u trajnom zvanju od 2015. Zamjenik je ravnatelja KBC-a Zagreb od 2004. do 2011., a predstojnik Klinike za kirurgiju od 2007-2016

Znanstveno i stručno usavršavanje 
Toronto, Kanada, 1986. (12 mjeseci), Pittsburgh, SAD, 1987. (6 tjedana), Zürich, Švicarska, 1992. (3 tjedna), Manchester, Engleska, 1992. (tečaj laparoskopske kirurgije), Pittsburgh, SAD, 1993. (4 tjedna), Toronto, Kanada, 1996. (6 tjedana), Kopenhagen, Danska, 2001. (1 tjedan, tečaj RFA), Salzburg, 2005 SAGB – Obesity Academy Foundacion, edukacija, Milano, Italija, 2007. (edukacija HIPEC-a i postupka peritonektomije), Milano, Italija, 2011. (edukacija – robotska kirugija), Leuven, Bruxelles, 2013. Clinical Practice, Workshop on Compression Anastomosis

Djelatnosti koje je obnašao prije umirovljenja
Predstonjnik klinike za kirurgiju, pročelnik Zavoda za onkološku kirurgiju, pročelnik Zavoda za gastrointestinalnu kirurgiju, predsjednik Hrvatskoga kirurškog društva, glavni urednik časopisa Acta Chirurgica Croatica, redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik i dopredsjednik niza kirurških društava i predsjednik je Hrvatskog kirurškog društva.

ZNANSTVENA I STRUČNA DJELATNOST
KVALIFIKACIJSKI RADOVI
Magisterij Angiokirurški aspekti u etiologiji, dijagnostici i kirurškoj terapiji sindroma otvora prsišta, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1985.; Asistent na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1988.; Doktorat Ekperimentalni model transplantacije tankog crijeva, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1991.

OBJAVLJENI ZNANSTVENI I STRUČNI RADOVI
a) Radovi objavljeni u časopisima indeksiranim u bazi Current Contents

1. Augustin G, Majerovic M, Luetic T: Uterine perforation as a complication of surgical abortion causing small bowel obstruction: a review, Arch Gynecol Obstet. 2013 Aug;288(2): 311-323.

Članak pruža kritički pregled dostupne literature (Pubmed, Pubmedcentral) i utvrđuje količinu dokaza, mehanizme, dijagnoze i pristupe problemu opstrukcije tankog crijeva nakon perforacije maternice nakon kirurškog pobačaja. Provedena je analiza učestalosti, faktora rizika, mehanizama bolesti, vremena kliniče prezentacije, dijagnostičkih modaliteta i ishoda majki. Zaključak je da se javljaju četiri mehanizma opstrukcije tankog crijeva o kojima onda ovisi trajanje opstrukcije. Vaginalna evisceracija je hitna kirurška situacija sa stopom preživljenja 93% u posljednjem stoljeću.
2. Augustin G, Matosevic P, Majerovic M: The Lasso Technique – a simple intracorporeal two-port laparoscopic appendectomy: tehnical considerations and review of four other intracorporeal two-port techniques,Hepatogastroenterology. 2013 Jul-Aug;60(125): 1058-1062.

Rad je napisan s ciljem smanjenja kirurške traume i ožiljaka nakon operacije. Opisuje se kirurška tehnika i korišteni instrumentarij. Nakon opisa kirurškog pristupa, autori navode da intrakorporalna apendektomija kod odabranih pacijenata ne produljuje vrijeme operacije te još poboljšava rezultate kod minimalno invazivnih postupaka, rezultirajući izvrsnim kozmetičkim rezultatima.
3.Majerovic M, Milinovic D, Oreskovic S, Matosevic P, Miric M, Kekez T, Kinda E, Augustin G, Silovski H: Hyperthermic Intraperitoneal Chemotherapy (HIPEC) and Cytoreductive Surgery (CS) as treatment of peritoneal carcinomatosis: preliminary results in Croatia Coll Antropol. 2011 Dec;35(4): 1349-1352.

Cilj ove studije bio je procijeniti inicijalne rezultate nakon uvođenja HIPEC-a i CS-a na temelju 22 pacijenta. Odabrani su pacijenti s dijagnozom periotonealne karcinomatoze na temelju intraoperativne procjene tijekom prvog operativnog zahvata zbog intraabdominalne malignosti ili naknadnih dijagnoza putem slikovnih metoda. Isključeni su pacijenti s malignom proliferacijom izvan abdomena, jetrenim metastazama i ASA zbrojem 4 ili više. Zaključak je da iako HIPEC s CS-om poboljšava preživljenje, tijekom početnog razdoblja primjene ovih metoda, mogući su veći pobol i veća smrtnost.
4. Augustin G, Jelincic Z, Tentor D, Majerovic M, Matosevic P
Hepatoid adenocarcinoma of the stomach: case report and short notes on immunohistochemical markers
Acta Gastroenterol Belg. 2009 Apr-Jun;72(2): 253-256.

Radi se o prikazu slučaja koji predstavlja hepatoidni adenokarcinom kod 72-godišnjeg muškarca, naglašavajući važnost točne dijagnoze, posebice zbog loše prognoze kod ove bolesti. Otkriveno je da je tumor imunohistokemično pozitivan na AFP i Hep Par 1. Prema ovim zaključcima, donesena je finalna dijagnoza hepatoidnog adenokarcinoma. Pacijent je operiran te nakon 24 mjeseca nema znakova metastaza.
5. Augustin G, Matosevic P, Kekez T, Majerovic M, Delmis J:Abdominal hernias in pregnancy
J Obstet Gynaecol Res. 2009 Apr;35(2): 203-211.

Pregledni članak prezentira najčešće tipove abdominalnih kila u trudnoći, iako rijetke predstavljaju značajan problem osobito zato što se radi o dva bolesnika. Kirurške smjernice za rješavanje abdominalnih kila u trudnoći gotovo su jednake kao i kod opće populacije s istom patologijom. Ako se radi o hitnim indikacijama (inkarceracije, strangulacije, perforacije), rade se hitne hernioplastike. Razlika u odnosu na opću populaciju je ako kile direktno ili indirektno ugrožavaju razvoj ploda ili budući porođaj, tada se rješavaju kao apsolutno ili relativno hitne operacije. Ako nema indikacije za hitnu operaciju, preporuča se operacija nakon porođaja.
6. Augustin G, Smud D, Kinda E, Majerovic M, Jelincic Z, Kekez T, Matosevic P: Intra-abdominal bleeding from a seromuscular tear of an ascending rectosigmoid intramural hematoma after stapled emorrhoidopexy
Can J Surg. 2009 Feb;52(1): E14-E15.

Radi o trećem opisanom slučaju jedne komplikacije nakon hemoroidektomije PPH staplerom. Nakon te operacije nešto je veća incidencija intra- i postoperativnog krvarenja koje obično nije značajno. U ovom slučaju radi se o intramuralnom krvarenju koje se iz rektuma proširilo do sigmoidnog kolona te je došlo do laceracije seroze u području prednje tenije sigmoidnog kolona što je rezultiralo intraadbominalnim krvarenjem koje je zahtijevalo hitnu operaciju po Hartmannu. Iako je ovo tek treći opisani slučaj ove komplikacije, ovo je prvi slučaj s intraoperativnom fotografskom slikom mjesta laceracija i intramuralnog krvarenja nakon PPH staplera.
7. Majerovic M, Augustin G, Jelincic Z, Bukovic D, Burcar I, Smud D, Kekez T, Kinda E, Matosevic P, Turcic J: Endomedullary radiofrequency ablation of metastatic lesion of the right femur 5 years after primary breast carcinoma: a case report, Coll Antropol. 2008 Dec;32(4): 1267-1269.

Predstavljen je slučaj 66-godišnje pacijentice s metastazom karcinoma lijeve dojke (T2N0M0) koji je dijagnosticiran pet godina prije utvrđene metastatske lezije na desnom femuru, što je dovelo do znatne boli u središnjem dijelu femura desne noge. Provedena je palijativna iradijacija, no bez napretka. Izvedena je radiofrekvencijska ablacija pomoću R.I.T.A. Medical System Generatora, što je dovelo do nekroze tumorske mase, uzrokujući osteolizu unutarnjeg dijela femoralnog korteksa. Tri mjeseca nakon postupka, pacijentica normalno provodi svakodnevne aktivnosti.
8. Majerovic M, Augustin G, Jelincic Z, Bukovic D, Kekez T, Matosevic P, Smud D, Kinda E, Golem AZ
Radiofrequency ablation as locoregional therapy for unresectable hepatic malignancies: initial results in 24 patients with 5-years follow-up, Coll Antropol. 2008 Sep;32(3): 703-707.

Rad predstavlja pregled rezultata liječenja neresektabilnih metastaza jetre od primarnog karcinoma kolorektuma metodom radiofrekvencijske ablacije. Tom metodom moguće je djelovanjem lokalnog povišenja temperature napraviti nekrozu u ograničenom području jetre tamo gdje se nalazi tumor koji nije prikladan za resekciju. Rezultati ove metode u odnosu samo na kemoterapiju pokazuju značajno produženje života tih bolesnika. RFA metastaza jetre unazad nekoliko godina postala gotovo „zlatni standard“ u liječenju neresektabilnih malignih tumora jetre.
9. Krivic A, Majerovic M, Jelic I, Seiwerth S, Sikiric P: Modulation of early functional recovery of Achilles tendon to bone unit after transection by BPC 157 and methylprednisolone, Inflamm Res. 2008 May;57(5): 205-210.

Rad uspoređuje utjecaj stabilnog peptida BPC 157 i metilprednizona na rani funkcionalni oporavak nakon transekcije Ahilove tetive u kost kod štakora (Wistar Albino, muški primjerci), prije početka zacjeljivanja kolagenom. Autori zaključuju da stabilni peptid BPC 157 s antiupalnim postupcima i indukcijom novih krvnih žila olakšava rani funkcionalni oporavak kod zacjeljivanja Ahilove tetive u kost.
10.Silovski H, Bukovic D, Silovski T, Jelincic Z, Majerovic M, Malojcic B:Analysis of colon cancer features in Croatia, Coll Antropol. 2008 Mar;32(1): 177-186.

Provedena je prospektivna studija na 186 bolesnika s kolorektalnim karcinomom. Uspoređivani su u odnosu na Dukes klasifikaciju kvalitativni (spol, krvna grupa, bračno stanje i regija Hrvatske) i kvantitativni parametri (dob, indeks tjelesne mase). Kod 84 bolesnika ocijenjivana je kvaliteta života. Jedina statistički značajna razlika prisutna bila je mlađa dob kod bolesnika Dukes D stadija. Dokazana je najbolja kvaliteta života prije operacije, značajno smanjena nakon operacije te djelomično poboljšana 3 mjeseca poslije operacije bez statistički značajne razlike među uspoređenim bolesnicima.
11. Kekez T, Augustin G, Hrstic I, Smud D, Majerovic M, Jelincic Z, Kinda E, Colonic duplication in an adult who presented with chronic constipation attributed to hypothyroidism, World J Gastroenterol. 2008 Jan;28;14(4): 644-646.

Rad prezentira rijedak kongenitalni poremećaj odrasle dobi. Radi se o bolesnici s anamnezom konstipacije dužom od 10 godina koja je pripisivana dijelom trudnoći nakon koje je nastala te dijelom hipotireoidizmu od koje bolesnica boluje dugi niz godina. U finalnom stadiju bolesti došlo je do izrazite dilatacije kolona tijekom obrade te se na indiciranoj elektivnoj operaciji definirala duplikatura ascendentnog i poprečnog kolona. Zaključak rada je da je uvijek potreban oprez kod postavljanja definitivne dijagnoze opstipacije dok se ne isključe svi organski uzroci.
12. Mihaljevic Lj, Bedenic B, Mihaljevic S, Majerovic M, Petrovic P, Vasilj I: Microbiological surveillance of the surgical intensive care unit in Zagreb - a pivot for guideline-based therapy of severe sepsis, Coll Antropol. 2007 Dec;31(4): 1093-1097.

Cilj ove retrospektivne studije bio je postavljanje smjernica u terapiji septičnih bolesnika unutar kirurškog dijela jedinice intenzivnog liječenja. Rezultat je pokazao dobru osjetljivost meticilin-rezistentnog stafilokoka na vankomicin i linezolid, izvrsnu osjetljivost Pseudomonas aeruginosa na ceftazidim i karbapenem, te Acinetobacter baumannii na ampicilin+sulbactam i karbapenem kao tri najčešća uzročnika. Preporučena terapija je empirijska i trebala bi obuhvatiti sve bitnije patogene.
13. Smud D, Augustin G, Kekez T, Kinda E, Majerovic M, Jelincic Z: Gardner's syndrome: genetic testing and colonoscopy are indicated in adolescents and young adults with cranial osteomas: a case report World J Gastroenterol. 2007 Jul;28;13(28): 3900-3903.

Autori u ovom prikazu slučaja opisuju 25-godišnjeg pacijenta s dijagnozom familijarne adenomatozne polipoze i povišene količine karcinoembrionskog antigena, uz negativnu obiteljsku povijest bolesti. Sumnja na Gardnerov sindrom javila se zbog ekstirpacije osteoma lijeve temporo-ocipitalne regije 10 godina ranije. Histologija je utvrdila adenokarcinom rektuma (Dukecs C stadij). Kranijalni osteom često prethodi gastrointestinalnim manifestacijama familijarne adenomatozne polipoze ili Gardnerovom sindromu. Takve pacijente treba genetski testirati, a ako su testovi pozitivni, napraviti kolonoskopiju kako bi se spriječio razvitak kolorektalnog karcinoma. U slučaju pozitivne dijagnoze, svi članovi obitelji trebaju biti pregledani.
14. Kekez T, Bulic K, Smudj D, Majerovic M: Is stapled hemorrhoidopexy safe for the male homosexual patient? Report of a case.,Surg Today. 2007 37(4): 335-337.

Rad je prikaz slučaja homoseksualnog bolesnika nakon hemeroidopeksije cirkularnim staplerom. Opisano je oštećivanje kondoma kod bolesnikova partnera prilikom analnog odnosa. S obzirom na tip izvedene operacije pri čemu su uvijek u analnom kanalu prisutne metalne štipaljke, preporuča se suzdržavanje od analnog odnosa nakon takve operacije zbog potencijalne ozljede kondoma ili penisa i posljedičnih komplikacija.
15. Augustin G, Majerovic M: Non-obstetrical acute abdomen during pregnancy, Eur J Obstet Gynecol Reprod Biol. 2007 Mar;131(1): 4-12.

Naglašena je problematičnost u dijagnozi i terapiji kod akutnog abdomena u trudnoći s pojavnošću u jednoj od 500–635 trudnoća. Preoperativna dijagnoza je unatoč napretku tehnologije još uvijek nedovoljno točna. Autori napominju da je laparoskopski pristup u ovom slučaju vrlo koristan, sigurniji i rezultira bržom točnom dijagnozom. Najčešći uzrok akutnog abdomena u trudnoći je apendicitis (u jednoj na 500–2000 trudnoća). Najčešće liječenje je operativno, a autori sugeriraju laparoskopski pristup, uz napomenu da kod kompliciranih i nejasnih slučajeva prednost ima laparotomija.
16. Augustin G, Jelincic Z, Majerovic M, Stefancic L: Carcinoma of left colon presenting as mechanical obstruction in a patient with osteogenesis imperfecta type III, J Inherit Metab Dis. 2007 Feb;30(1): 109-110.

Prikaz slučaja bolesnice s dijagnozom osteogenesis imperfecta tip III i mehaničkom opstrukcijom lijevog kolona karcinomom. Uobičajeno je stenoza zdjelice uzrok mehaničke opstrukcije kod takvih pacijenata.
17. Majerovic M, Jelincic Z, Augustin G: Axillar compression syndrome: anatomical and clinical study
Coll Antropol. 2004 Dec;28(2): 809-815.

Autori su proveli 26 aksilarnih disekcija na kadaveru. Drugi dio uključivao je 24 selektivna angiograma aksilarne arterije na pacijentima s dijagnozom TOS-a. Treći dio uključivao je modificirani hiperabdukcijski test koji utvrđuje vaskularni šum koji je siguran test dijagnoze aksilarne kompresije. Na temelju ovih testiranja, autori su prezentirali mogućnosti kompresije aksilarne arterije.
18. Bljajić D, Ivanisevic M, Djelmis J, Majerovic M, Starcevic V: Splenic rupture in pregnancy - traumatic or spontaneous event?, Eur J Obstet Gynecol Reprod Biol. 2004 Jul;15;115(1): 113-114.

Rad prikazuje prikaz slučaja rupture slezene u trudnoći i pregledni osvrt na literaturu. Prikazana je      38-godišnja bolesnica u 38. tjednu trudnoće koja je iznenada kolabirala u čekaonici rodilišta i ubrzo ušla u hemoragijski šok. Intraoperativno nađeno je krvarenje slezene i rupture u blizini hilusa, te prisutan i stari koagulum intraabdominalno. Nije bilo dokaza trauma niti podležeće bolesti slezene, stoga se u zaključku navodi kako se najvjerojatnije radi o spontanoj rupturi slezene, iako rijedak entitet, treba biti na umu kliničarima u ovakvim slučajevima.
19. Zupancic B, Antabak A, Popovic L, Zupancic V, Cavcic J, Majerovic M, Batinica S, Sern RP, Poropat M, Luetic T: Successful early pyeloplasty in infants, Arch Med Res. 2002 Mar-Apr;33(2): 158-161.

Rana pijeloplastika kongenitalne opstrukcije ureteropelvičnog ušća s ciljem maksimalnog očuvanja bubrežnog parenhima istražena je u ovoj retrospektivnoj studiji. Dvije grupe bolesnika, dojenčad do dva mjeseca starosti i preko dva mjeseca starosti su uspoređivane. Napravljene su 24 pijeloplastike na 22 bolesnika u prvoj grupi i 30 pijeloplastika na 27 dojenčadi u drugoj grupi. 4 bubrega nisu spašena, 1 u prvoj grupi i 3 u drugoj grupi. Uočljiva razlika među grupama je bila u načinu otkrivanja bolesti, u 75% dojenčadi iz 1. grupe bolest je otkrivena in utero, a u 48% iz druge grupe nakon obrade infekcije mokraćnog sustava. Tijekom praćenja, 23 bubrežna sustava u 1. grupi i 24 u 2. grupi ocijenjena su stabilnim ili u poboljšanju. Dobri rezultati podupiru odluku za ranom pijeloplastikom.
20. Djelmis J, Mayer D, Majerovic M, Radanovic B, Starcevic V: Giant uterine leiomyoma devascularized by embolization prior to surgical removal, Eur J Obstet Gynecol Reprod Biol. 2001 Dec;99(2): 278-280.

Prikazana je 49-godišnja bolesnica s tumorom zdjelice koji ispunjava gotovo cijeli abdomen. Angiografski je dokazano da potiče iz maternice. Napravljena je obostrana embolizacija unutrašnjih ilijačnih arterija prije kirurškog odstranjenja tumora. Time je omogućeno uspješno vađenje 25 kg teškog lejomioma.
21. Gasparovic V, Djakovic K, Gasparovic H, Merkler M, Ivanovic D, Majerovic M, Jelic I: Acute renal failure, what the future brings?,Neurologia Croatica. 1997 46; Suppl 1: 71-77.
Autori prezentiraju akutno zatajenje bubrega kao dijagnozu koja još uvijek ima visoku stopu smrtnosti. Naglašava se mogućnost poboljšavanja tih brojki uvođenjem biokompatibilnih membrana u liječenje pacijenata s akutnim zatajenjem bubrega.
22. Ivanisevic M, Delmis J, Bukovic D, Majerovic M: Neurohypophyseal regulation of ovarian function: oxytocin and vasopressin receptors in human ovaries, Coll Antropol. 1995 Dec;19(2): 525-529.

U radu su autori ispitivali utjecaj neuropeptida u regulaciji menstruacijskog ciklusa. Prema ranijim istraživanjima u primata predpostavljalo se da oksitocin i arginin vazopresin sudjeluju u regulaciji menstruacijskog ciklusa. U radu je potvrđeno da se koncentracija receptora za oba peptida mijenja prema fazama ciklusa. Najviša vrijednost broja receptora za oba peptida je u kasnoj luteinskoj fazi. Budući da jajnik proizvodi OT i AVP, može se zaključiti da postoji autokrino ili parakriono djelovanje ovih peptida.
23. Delmis J, Bukovic D, Ivanisevic M, Majerovic M: Influence of ritodrine on placental metabolism of lipid in preterm deliveries,Coll Antropol. 1995 Jun;19(1): 215-220.

Autori  su u radu istraživali utjecaj ritodrin hidroklorida na placentarni mertabolizam masti u posteljici iz prijevremenih poroda. Analiziran je sadržaj u 18 posteljica; 10 koje su primile Ritrodrin hidroklorid i osam koje nisu. U znanstvenoj obradi preparata ustanovljeno je da davanje Ritodrina u svrhu tokolize dovodi do povećanja ukupnih lipida u posteljici. Također je ustanovljeno da dolazi do povećanja fosfolipida i slobodnih masnih kiselina.

Radovi objavljeni u časopisima indeksiranim u bazi Science Citation Expanded
1. Krivic A, Majerovic M, Jelic I, Seiwerth S, Sikiric P: Modulation of early functional recovery of Achilles tendon to bone unit after transection by BPC 157 and methylprednisolone, Inflamm Res. 2008 May;57(5): 205-210.
2. Mihaljevic S, Sakic K, Stambolija V, Majerovic M, Mihaljevic L, Galic J: Haemodynamic effects of epidural anaesthesia with 0.5% bupivacaine and S-(+)-ketamine, Period Biol. 2007 Jun;109(3): 331-334.
3. Augustin G, Jelincic Z, Majerovic M, Stefancic L: Carcinoma of left colon presenting as mechanical obstruction in a patient with osteogenesis imperfecta type III, J Inherit Metab Dis. 2007 Feb;30(1): 109-110.
4. Bekavac Beslin M, Franjic BD, Zjacic-Rotkvic V, Mirkovic M, Kosuta D, Majerovic M, Korsic M, Ledinsky M.: Bariatric surgery in Croatia, Obes Surg. 2006 16(8): 1022.

c) Radovi objavljeni u časopisima indeksiranim u bazi Medline, Scopus Embase
1. Vrbanec D, Petricevic B, Majerovic M, Stern-Padovan R, Belev B, Skegro M, Herceg D, Plestina S, Dedic-Plavetic N, Jakic-Razumovic J: Imatinib in gastrointestinal stromal tumor treatment - results from University Hospital Centre Zagreb, Lijec Vjesn. 2006 May-Jun;128(5-6): 161-166.
2. Smud D, Kekez T, Majerovic M, Smud S: Hemorrhoids - diagnosis and treatment options, Lijec Vjesn. 2005 May-Jun;127(5-6): 129-133.
3. Augustin G, Majerovic M: Acute appendicitis in pregnancy (knjiga), Novapublishers: 2011; 1-44.
4. Zupancic B, Bradic I, Zupancic V, Antabak A, Popovic L, Majerovic M, Turcic J: Clinical and experimental study of ureterovesical junction reflux, Paediatr Croat. 1999 43(1): 1-3.
5. Majerovic M, Zupancic B, Babic Z, Kosutic D: Experimental small intestine transplantation
Croat J Gastroenterol Hepatol. 1998 7(1-2): 19-24.
6. Zupancic B, Bradic I, Batinica S, Antabak A, Popovic L, Majerovic M, Turcic J, Zupancic V: Temporary uretero-cutaneostomy in the treatment of megaureter in neonates, Paediatr Croat. 1997 41(3-4): 189-191.
7. Majerovic M, Capak D, Ivanisevic M, Zupancic B, Mitar D, Galic M: An experimental model of mucosal membrane protection in small intestine transplantation,Croat J Gastroenterol Hepatol. 1996 5(4): 73-78.
8. Majerovic M, Martinac P, Rudez I, Oberhofer D, Galic M: Management of patients with enterocutaneous fistula, Croat J Gastroenterol Hepatol. 1996 5(1): 15-18.
9. Majerovic M, Martinac P, Gasparovic V, Borcic V: War injuries to small intestine, Croat J Gastroenterol Hepatol. 1996 5(4): 87-89.,
10. Majerovic M: Laparoscopic cholecystectomy: initial results, Lijec Vjesn. 1995 Jun;117 Suppl 2: 93-94.
11. Zupancic B, Bradic I, Alfirevic I, Bakula T, Zupancic V, Konja J, Majerovic M: Cavitron assisted liver resection in a child with hepatoblastoma, Paediatr Croat. 1995 39(3): 173-174.
12. Majerovic M, Antabak A, Zupancic B, Batinica S, Bradic I, Luetic T: Laparoscopic cholecystectomy in pediatric patients, Paediatr Croat. 1995 39(4): 225-227.
13. Ivanisevic M, Krznar B, Sojat H, Martinac P, Majerovic M, Zanic-Matanic D, Ivanisevic B: High colonic-vaginal fistulas, Lijec Vjesn. 1990 Jan-Feb;112(1-2): 22-25.

Ostali stručni i znanstveni radovi
1.Zelić M, Bender DV, Kelecić DL, Zupan Z, Cicvarić T, Maldini B, Durut I, Rahelić V, Škegro M, Majerović M, Perko Z, Sustić A, Madžar T, Kovačić B, Kkez T, Krznarić Ž: Croatian guidelines for perioperative enteral nutrition of surgical patients,Liječ Vjesn. 2014 136(7-8); 179-185.
2. Majerović M, Augustin G. Akutni abdomen kod trudnica i babinjačaActa Chir Croat. 2012 9(1): 13-17.
3. Badžek S, Lesko Kelović V, Pleština S, Prejac J, Majerović M, Augustin G. Unutarstanični signalni putevi u karcinogenezi kolorektalnog tumora Acta Chir Croat. 2012 9(1): 25-34.
4. Majerovic M, Kekez T, Matosević P, Miric M, Jelincic Z, Augustin G, Silovski H. Hyperthermic Intraperitoneal Chemotherapy (HIPEC) and Cytoreductive Surgery (CS) as treatment of peritoneal carcinomatosis Eur Surg. 2010 42, Suppl. 235: 25. Book of Abstrcats. 3rd Central European Congress of Surgery, Norman Barett Symposium and 5th Croatian Congress of Surgery, Dubrovnik.
5. Bogdanić B, Smud S, Bagatin D, Nola M, Mijatović D, Majerović M. Giant basal cell carcinoma of the back: a case report and review of the literature Coll Antropol. 2009 Mar;33(1): 315-318.
6. Bekavac Beslin M, BD Franjic, Zjacic-Rotkvic V, Mirkovic M, Kosuta D, Majerovic M, Korsic M, Ledinsky M. Bariatric Surgery in Croatia Obes Surg. 2006 Aug;16(8): 1022.
7. Majerović M. Transplantacija jetre Medicinar 1999 Dec 4.

 

 

 


dostignuća gospić
Prvi broj časopisa Pedagoške akademije Gospić Dostignuća iz 1964. godine/© Arhiva Lika presa za Lički leksikon

U In memorijamu u Novom listu prof. Grga Rupčić piše:
- Fakultetsku naobrazbu (zoologija i botanika, fizički, zemljopis, petrografija, paleontologijom i geologija) stekao je u Zagrebu. Završetak studija poklopio se s vremenom kada je njegovo godište mobilizirano u vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. To ga nije moglo mimoići.
Od dolaska u Gospić pa do kraja života biva sudbinski vezan za ličko i hrvatsko školstvo, čijem unapređenju je posvetio svu svoju radnu i intelektualnu energiju. Zagrada gimnazije bila je devastirana, a okoliš slika strave i užasa. Josipović se prvo pobrinuo za stručnu zastupljenost nastave, uredno i redovito dolaženje u školu i kvalitetu izvannastavnih oblika rada. To se najbolje ogleda u broju slobodnih aktivnosti i djelovanju KUD-a “Ivan Goran Kovačić”. U to vrijeme pada i naziv škole “Gimnazije Nikole Tesle” i pokretanja lista za školska i literarna pitanja “Polet”. U obilju podataka posebno je intrigantna atribucija u izvješću za školsku 1962./63. godinu, uz Josipović Stipo, direktor, stoji “vršilac dužnosti direktora Pedagoške akademije”.
U tome prividno usputnom podatku krije se znakovitost da je to začetak višeg školstva u Lici. To je značilo djelovanje prve više škole na ovim prostorima, koja će u narednim desetljećima pripremati nastavnike za rad u osnovnim školama. Josipović je i u Pedagoškoj akademiji nametnuo atribute svoje osobitosti; besprijekoran red i temeljit rad. Stipo Josipović još je za života postao legenda ličkog školstva.

 

 


8. Župančić B, Bradić I, Župančić V, Antabak A, Popović Lj, Majerović M, Turčić J. Clinical and experimental study of ureterovesical junction reflux Pediatr Croat. 1999 43(1).
9. Gasparovic V, Djakovic K, Gasparovic H, Merkler M, Ivanovic D, Pisl Z, Majerovic M, Jelic I. Biocompatible membranes in acute renal failure (ARF), hope or illusion? Nefrologia. 1998 18(2): 142-146.
10. Majerović M, Škegro M, Gojević A, Mitar D, Nikolić A, Borčić V. Biliary pancreatitis and laparoscopic operation Croat J Gastroenterol Hepatol. 1997 6(3-4).
11. Škegro M, Majerović M, Gojević A, Borčić V, Nikolić A. Complication of laparoscopic cholecystectomy
Croat J Gastroenterol Hepatol. 1997 6(3-4).
12. Majerović M, Capak D, Matičić D, Borčić V. Eksperimentalna transplantacija tankog crijeva Medicina. 1995 31:24-29.
13. Majerović M, Antabak A, Župančić B, Batinica S, Bradić I, Luetić T. Laparoskopska kolecistektomija u dječjoj dobi Paediatr Croat. 1995 39: 225-227.
14. Majerović M, Škegro M, Mitar D, Lekić A, Nikolić A, Borčić V. Laparoskopska kolecistektomija
Liječ Vjesn. 1995 Suppl 3;117: 4.
15. Nikolić A, Žanić-Matanić D, Vegar V, Majerović M, Škegro M. Anestezija u laparoskopskoj kirurgiji
Liječ Vjesn. 1995 Suppl 3;117: 8.
16. Škegro M, Majerović M, Borčić V, Rudež I, Mitar D, Smuđ D, Lekić A, Gojević A, Nikolić A. Analiza komplikacija na 1186 laparoskopskih kolecistektomija u razdoblju od svibnja 1992. do studenoga 1995. Liječ Vjesn. 1995 Suppl 3;117: 12.
17. Stojić J, Nikolić A, Žanić D, Škegro M, Majerović M. Važnost mehaničke ventilacije kod laparoskopske kolecistektomije Liječ Vjesn. 1995 Suppl 3;117: 22.
18. Škegro M, Mitar D, Majerović M, Borčić V, Antabak A, Nikolić A. Bolesnici s povećanim operativnim rizikom pri laparoskopskoj kolecistektomiji (LC) Liječ Vjesn. 1995 Suppl 3;117: 38.
19. Jelinčić Ž, Majerović M, Škegro M, Mitar D, Rudež I, Borčić V. Laparoskopsko liječenje akutnog kolecistitisa Liječ Vjesn. 1995 Suppl 3;117: 43.
20. Škegro M, Kaštelan Ž, Šošić H, Mareković Z, Majerović M, Gojević A. Laparoscopic adrenalectomy
Croat J Gastroenterol Hepatol. 1994 3(1-2).
21. Majerović M, Martinac P, Nikolić A, Lesar M. Laparoscopic rectopexy Croat J Gastroenterol Hepatol. 1994 3: 45.
22. Nikolić A, Žanić-Matanić D, Majerović M, Škegro M, Flajsig I. Anesthesia for laparoscopic cholecystectomy Croat J Gastroenterol Hepatol. 1994 3(1-2).
23. Škegro M, Majerović M, Romić B, Martinac P, Borčić V, Nikolić A. Laparoscopic cholecystectomy
Croat J Gastroenterol Hepatol. 1994 3(1-2).
24. Majerović M. Fixateur externes tip Rebro - Instrument za vanjsku fiksaciju kostiju naše konstrukcije
Acta Chir Jug. 1993 30: 404-410.
25. Ivanišević M, Krznar B, Šojat H, Martinac P, Majerović M. Visoke kolovaginalne fistule Liječ Vjesn. 1990 112: 22-25.
26. Martinac P, Majerović M, Borčić V. Hemobilia after liver trauma Neth J Surg. 2nd world congress on hepato-pancreato biliary surgery, Abstracts, Amsterdam 1988.
27. Prodan I, Ćavčić J, Majerović M, Vegar V. Trijaža politraumatiziranih bolesnika Odjelu za urgentnu kirurgiju Acta Chir Jug. 1985 Suppl 21: 468-469.
28. Davila S, Hančević J, Hudec M, Majerović M, Kušec R. Dijagnostika povrede kralješnice Acta Chir Jug. 1984 Suppl 31: 179-184.
29. Borčić V, Sutlić Ž, Majerović M, Vegar V. Operativne ozljede portalnog sistema (eksperimentalno klinička studija) Acta Chir Jug. 1983 30: 119-121.
30. Majerović M, Borčić V, Prodan I. Kirurško liječenje ulcerativnog kolitisa i Crohnove bolesti debelog crijeva Acta Chir Jug. 1983: 240-294.
31. Šahbazović A, Matošević P, Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Z, Golem AZ, Kinda E, Kekez T,
Augustin G, Silovski H, Bruketa T, Majsec Budak A. Urinary catheter as a possible risk factor or post herniorrhaphy chronic pain? Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.

Ostala kongresna priopćenja/izlaganja sa znanstvenog skupa
1. Matošević P, Pulanić-Klepac T, Augustin G, Kinda E, Grigić T, Gojević A, Silovski H, Kekez T, Jelinčić Ž, Smuđ D, Golem AZ, Bruketa T, Bogdanić B, Majsec Budak A, Majerović M, Jakić-Razumović J. Dugogodišnje preživljenje bolesnika s kolorektalnim karcinomom u odnosu na prognostičke čimbenike Acta Chir Croat. 2015 12, Suppl 1. Knjiga sažetaka 11. kongresa Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju u Opatiji.
2. Augustin G, Matošević P, Kinda E, Kekez T, Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Silovski H, Bruketa T, Bogdanić B, Francetić I. Komplicirane intraabdominalne infekcije – antibiotska terapija temeljena na mikrobiološkim rezultatima u KBC-u Zagreb Acta Chir Croat. 2015 12, Suppl 1. Knjiga sažetaka 11. kongresa Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju u Opatiji.
3. Mance M, Romić I, Majerović M. Epstein-Barr virus-associated inflammatory pseudotumor of the spleen
Acta Chir Croat. 2015 12, Suppl 1. Knjiga sažetaka 11. kongresa Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju u Opatiji.
4. Matošević P, Kirac I, Penavić I, Augustin G, Kinda E, Vrdoljak DV, Majerović M. Valorizacija rada asistenata Acta Chir Croat. 2015 12, Suppl 1. Knjiga sažetaka 11. kongresa Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju u Opatiji.
5. Žedelj J, Augustin G, Petrović I, Matošević P, Majerović M, Škegro M. Usporedba rezultata laparoskopske i otvorene apendektomije u razdoblju 2005. – 2014. u KBC-u Zagreb Acta Chir Croat. 2015 12, Suppl 1. Knjiga sažetaka 11. kongresa Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju u Opatiji.
6. Majerović M. HIPEC i peritonektomija – citoredukcijska kirurgija Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
7. Augustin G, Matošević P, Kinda E, Kekez T, Majerović M, Škegro M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Silovski H, Bruketa T, Bogdanić B. Komplicirane intraabdominalne infekcije – principi i rezultati na Klinici za kirurgiju KBC-a Zagreb Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
8. Antabak A, Šeparović I, Baotić T, Bulić K, Ćavar S, Deutch J, Bogović M, Luetić T, Jelinčić Ž, Petrović I, Sršen S, Majerović M. Dnevna bolnica Kirurške klinike – pet godina iskustva Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
9. Kekez T, Silovski H, kinda E, Majerović M, Smuđ D. Koji tip anastomoze raditi kod Crohnove bolesti?
Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
10. Bruketa T, Bogdanić B, Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Kinda E, Kekez T, Augustin G, Silovski H, Matošević P. Fournierova gangrena – petogodišnje iskustvo na Klinici za kirurgiju KBC-a Zagreb Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
11. Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Kinda E, Kekez T, Augustin G, Silovski H, Matošević P, Bruketa T, Majsec Budak A, Sahbazović A. Two De Garengeot's hernias in one fortnight Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
12.  Majsec Budak A, Augustin G, Golem AZ, Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Kinda E, Kekez T, Silovski H, Matošević P, Bruketa T. Hernia De Garengeot – a case report Acta Chir Croat. 2013 10, Suppl 1: 84. Knjiga sažetaka 10. kongresa Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju, Opatija–Rijeka, 2013.
13. Žedelj J, Augustin G, Matošević P, Petrović I, Majerović M, Škegro M, Kinda E, Kekez T. Usporedba komplikacija i trajanja hospitalizacije u KBC Zagreb korištenjem laparoskopske i otvorene apendektomije u razdoblju 2005. – 2012.Acta Chir Croat. 2013 10, Suppl 1: 87. Knjiga sažetaka 10. kongresa Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju, Opatija–Rijeka, 2013.
14. Augustin G, Matošević P, Petrović I, Majerović M, Kinda E. Usporedba laparoskopske i klasične apendektomije u KBC Zagreb 2005. - 2001. Knjiga sažetaka 11. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Slavonski Brod 2012., str. 55.
15. Matosevic P, Augustin G, Silovski H, Kinda E, Kekez T, Bruketa T, Jelincic Z, Smud D, Majerovic M. Pilot projekt temeljne edukacije iz laparoskopske kirurgije Knjiga sažetaka 11. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Slavonski Brod 2012, str. 66.
16. Augustin G, Matosevic P, Majerovic M, Kinda E, Kekez T, Jelinčić Ž, Silovski H, Fiolic Z. 3D laparoskopija: impresije operatera nakon početnih 10 operacija Knjiga sažetaka 11. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Slavonski Brod 2012, str. 70.
17. Kinda E, Jelinčić Ž, Majerović M, Smud D, Kekez T, Augustin G, Silovski H, Žedelj J, Morić T. Laparoskopske splenektomije u dvogodišnjem periodu, iskustva jedne ustanove.Knjiga sažetaka 11. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Slavonski Brod 2012, str. 89.
18. Augustin G, Matošević P, Majerović M, Kinda E, Kekez T, Jelinčić Ž, Silovski H, Fiolić Z. 3D laparoskopija: impresije operatera nakon početnih 10 operacija Knjiga sažetaka 11. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Slavonski Brod 2012, str. 93.
19. Antabak A, Luetić T, Ćavar S, Bogović M, Majerović M, Škegro M, Mijatović D, Prgomet D, Kaštelan Ž. Jednodnevna kirurgija – indikator kvalitete, standardi i preporuke Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kongresa dječje kirurgije s međunarodnim sudjelovanjem, Split, 2011, str. 138.
20. Augustin G, Smuđ D, Majerović M, Matošević P, Jelinčić Ž, Bruketa T, Kekez T, Kinda E Metastatic melanoma to gastrointestinal tract: 2 cases with the review of the literature Eur Surg. 2010 42, Suppl. 235: 121. Poster. Book of Abstracts. 3rd Central European Congress of Surgery, Norman Barett Symposium and 5th Croatian Congress of Surgery, Dubrovnik.
21. Augustin G, Matošević P, Majerović M, Kekez T, Kinda E, Smuđ D, Jelinčić Z. The Lasso technique: a simple method of two-part laparoscopic appendectomy Acta Chir Croat. 2009/2010 6: 51.
22. Majerović M, Kekez T, Kinda E, Augustin G, Matošević P, Silovski H, Smuđ D, Jelinčić Ž. Citoredukcijska kirurgija i hipertermijska intraoperacijska kemoterapija Zbornik radova 2. hrvatskog koloproktološkog kongresa s međunarodnim sudjelovanjem, Split, 2007, str. 37.
23. Đurić Ž, Petrunić M, Crkvenac A, Tonković I, Majerović M, Batinica S. Unusual inflow site for limb revascularisation in a patient with critical limb ischemia Knjiga sažetaka 4. hrvatskog kirurškog kongresa, Zadar, 2006.
24. Majerović M. Kirurško liječenje debljine Knjiga sažetaka, Opatija, 2006.
25. Đurić Ž, Petrunić M, Crkvenac A, Tonković I, Majerović M, Batinica S. Unusual inflow site for limb revascularisation in a patient with critical limb ischemia Zbornik radova 4. hrvatskog kongresa kirurgije, Zadar 2006.
26. Majerović M. Radiofrekvencijska ablacija presadnica tumora probavnog sustava.Knjiga sažetaka 1. hrvatskog koloproktološkog kongresa s međunarodnim učešćem, Zagreb, 2004.
27. Majerović M. Akutna abdominalna bol u trudnica Zbornik radova Poslijediplomskog tečaja trajnog usavršavanja liječnika – Hitna stanja u ginekologiji i porodništvu, Zagreb, 2003.
28. Majerović M. Akutni abdomen.Zbornik radova Poslijediplomskog tečaja trajnog usavršavanja liječnika – Hitna stanja u ginekologiji i porodništvu, Virovitica, 2002.
29. Majerović M. Akutne gastrointestinalne bolesti u trudnoći.Knjiga sažetaka kongresa 19. perinatalni dani, Zagreb, 2002.
30. Majerović M. Akutne gastrointestinalne bolesti u trudnoći Zbornik radova 19. znanstvenog sastanka 19. perinatalni dani; 48-52 , Zagreb, 2002.
31. Petrović I, Majerović M, Golem FV, Smuđ D, Golem AZ, Jelinčić Ž, Čavčić J. Kirurška ugradnja stenta kod tumora porte hepatis Knjiga sažetaka 3. hrvatskog kirurškog kongresa s međunarodnim učešćem, Pula, 2002, 243.
32. Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Golem FV, Majerović M, Petrović I, Burcar I. Proktokolektomija i formiranje ilealnog zdjeličnog rezervoara Knjiga sažetaka 3. hrvatskog kirurškog kongresa s međunarodnim učešćem, Pula, 2002, 126.
33. Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Golem FV, Petrović I. Radiofrekvencijska ablacija metastatskih i primarnih lezija jetre Knjiga sažetaka 3. hrvatskog kirurškog kongresa s međunarodnim učešćem, Pula, 2002, 33.
34. Unušić J, Majerović M, Jakić-Razumović J, Ivrlač R, Hulina D, Džepina I, Mijatović D. In situ ablacija tumora dojke Zbornik radova 12. znanstvenog sastanka Bolesti dojke; 9-17 , Zagreb, 2002.
35. Unušić J, Jakić-Razumović J, Ivrlač R, Hulina D, Džepina I, Mijatović D, Bulić K, Majerović M, Podolski P. Palpabilna tvorba u dojci kao klinički problem Zbornik radova 12. znanstvenog sastanka Bolesti dojke, 142-148, Zagreb, 2002.
36. Škegro M, Borčić V, Majerović M, Romić B, Gojević A. Transplanatacija jetre - naša iskustva Knjiga sažetaka 4. Alpe–Adria hepato pankreatiko bilijarne kirurgije i medicine. Opatija-Rijeka, 2001.
37. Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Golem FV. Radiofrekvencijska ablacija metastatskih i primarnih lezija jetre Knjiga sažetaka 4. Alpe–Adria hepatopankretiko bilijarne kirurgije i medicine. Opatija-Rijeka, 2001.
38. Majerović M. Kolorektalni karcinom – uloga kirurgije Zbornik radova 1. kongresa hrvatskog društva za radioterapiju i onkologiju, Plitvička jezera, 2001.
39. Romić B, Borčić B, Majerović M, Škegro M, Gojević A. Kirurško liječenje akutnog pankreatitisa Zbornik radova 2. hrvatskog kirurškog kongresa, Zagreb, 1998, str. 14.
40. Škegro M, Borčić V, Majerović M, Gojević A, Romić B, Nikolić A. Klinička iskustva s biofragmentiranim prstenom (BAR-Valtracom) kod anastomoza tankog i debelog crijeva Zbornik radova 2. hrvatskog kirurškog kongresa, Zagreb, 1998, str. 20.
41. Majerović M, Škegro M, Romić B, Gojević A, Borčić V. Značenje intravenozne biligrafije u preoperacijskoj pripremi kolecistektomiranih bolesnika Zbornik radova 2. hrvatskog kirurškog kongresa, Zagreb, 1998, str. 43.
42. Škegro M, Majerović M, Mrazovac D, Kaštelan Ž, Šošić H, Mareković Z. Laparoskopska adrenalektomija Zbornik radova 2. hrvatskog kirurškog kongresa, Zagreb, 1998, str. 47.
43. Škegro M, Borčić V, Majerović M, Gojević A, Romić B, Vegar V. Kirurgija jetre kod primarnih i sekundarnih tumora Zbornik radova 2. hrvatskog kirurškog kongresa, Zagreb, 1998, str. 138.
44. Majerović M, Škegro M, Gojević A, Mitar D, Borčić V.Laparoscopic rectopexy Knjiga sažetaka 4. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Osijek, 1997.
45. Škegro M, Kaštelan Ž, Šošić H, Mareković M, Majerović M, Gojević A. Laparoskopska adrenalektomija Knjiga sažetaka 4. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Osijek, 1997.
46. Majerović M, Škegro M, Gojević A, Mitar D, Borčić V. Bilijarni pankreatitis i laparoskopska operacija Knjiga sažetaka 4. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Osijek, 1997.
47. Škegro M, Majerović M, Gojević A, Nikolić A, Borčić V. Ozljede duktusa hepatokoledokusa kod laparoskopske kolecistektomije Knjiga sažetaka 4. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Osijek, 1997.
48. Majerović M, Škegro M, Mitar D. Laparoscopic rectopexy Knjiga sažetaka 4. kongresa endoskopske kirurgije Slovenije, Portorož, 1997.
49. Škegro M, Majerović, Gojević A, Mitar D. Complication from 2116 laparoscopic cholecystectomy Knjiga sažetaka 4. kongresa endoskopske kirurgije Slovenije, Portorož, 1997.
50. Majerović M. Laparoskopska kolecistektomija suvremeni posljedak moderne medicinske tehnologije Radovi 2. kongresa hrvatskih bolnica, Zagreb, 1996.
51. Majerović M, Golem F, Škegro M, Rudež I, Gojević A. Algoritmi u tretmanu bolesnika s enterokutanom fistulom Zbornik radova 1. međunarodnog simpozija Hrvatske i Slovenije, Čakovec, 1995.
52. Majerović M. Laparoskopska kolecistektomija Lij Vjes. Suppl. 1995.
53. Škegro M, Borčić V, Martinac P, Majerović M, Škegro T, Mijatović D. Ratne ozljede jetre Zbornik radova 1. hrvatskog kirurškog kongresa, Split, 1994, 263-269.
54. Majerović M, Borčić V, Smuđ D. Problemi pri eksplantaciji jetre Zbornik radova 29. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, Murska Sobota, 1991.
55. Majerović M, Martinac P, Szerda F, Prodan I. Modifikacija kirurškog postupka u zbrinjavanju hidatidne bolesti Zbornik radova 29. intersekcijskog sastanka kirurga Hrvatske i Slovenije, 1991.
56. Majerović M, Martinac P, Romić B. Tretman bolesnika s enetrokutanom fistulom Zbornik radova 29. intersekcijskog sastanka kirurga Hrvatske i Slovenije, 1991.
57. Majerović M, Borčić V, Smuđ D. Mogućnosti arteficijelnog ozljeđivanja struktura pri eksplantaciji jetre Zbornik radova 28. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, Split 1990.
58. Škegro M, Borčić V, Smuđ D, Majerović M, Husedžinović I. Ozljede kod eksplantacije jetre primaoca Zbornik radova 28. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, Split 1990.
59. Martinac P, Majerović M, Krhen I. Konzervativno liječenje artificijelne ozljede uretre nakon amputacije rektuma Zbornik radova 28. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, Split 1990.
60. Kalenić S, Francetić I, Borčić V, Jandrlić M, Majerović M, Nola G. Infekcija kod bolesnika s presađenom jetrom, II Gljivične infekcije Zbornik radova 28. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, Split, 1990.
61. Majerović M, Martinac P, Batinica S. Dijagnostički problem aktunog abdomena u staračkoj dobi Zbornik radova 28. intersekcijskog sastanka Kirurga Slovenije i Hrvatske, Split, 1990, 465-471.
62. Majerović M, Ivanišević B, Borčić V, Golem F, Plančak J. Kirurška terapija u bolesnika s krvarenjem iz peptičkog ulkusa nakon fotokoagulacije Zbornik radova 5. kongresa gastroenterologa Jugoslavije, Zagreb, 1985.
63. Plančak J, Majerović M, Martinac P, Ivanišević B. Sangvinirajući ulkusi gastroduodenuma u bolesnika iznad 65. godine života. Vagotomija i drugih operativni zahvati Med Vjes. Knjiga sažetaka referata 24. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, a referati prikazani na sastanku u Osijeku, 1985.
64. Majerović M, Martinac P, Plančak J, Ivanišević B, Batinica S. Akutni abdomen u bolesnika iznad 65. godine života Med Vjes. Knjiga sažetaka referata 24. intersekcijskog sastanka kirurga, 1985.
65. Ivanišević B, Martinac P, Majerović M. Tumori štitnjače u osoba iznad 65. godine života Med Vjes. Knjiga sažetaka referata 24. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, a referati preikazani na sastanku u Osijeku, 1985.
66. Kušec R, Majerović M, Hančević J. Liječenje otvorenih prijeloma – aspekti antibiotske terapije Zbornik radova 2. internacionalnog kongresa medicine prometa Jugoslavije, Dubrovnik, 1984, 368-372.
67. Sokolić J, Majerović M i sur. Kompleksne ozljede ekstremiteta zadobivenih u prometnoj nesreći. Terapijski problemi - prikaz naših bolesnika. Zbornik radova 2. internacionalnog kongresa medicine prometa Jugoslavije, Dubrovnik, 1984, 368-372.
68. Majerović M, Kušec R, Škegro M. Compartment syndrome Zbornik radova 2. internacionalnog kongresa medicine prometa Jugoslavije, Dubrovnik, 1984, 353-355.
69. Davila S, Hančević J, Majerović M, Škegro M. Whiplash injuries of cervical spine Proceedings I, 2nd International Congress of Traffic Medicine, Dubrovnik, 1984, 489-491.
70. Majerović M, Hančević J. Ozljeda ekstremiteta kao dominantna trauma Zbornik radova 16. kongresa kirurga Jugoslavije, Zagreb, 1984.
71. Plančak J, Ivanišević B, Majerović M. Megakolon u odrasloj dobi Zbornik radova 16. kongresa kirurga Jugoslavije, Zagreb, 1984.
72. Borčić V, Majerović M. Crohnova bolest anorektalnog dijela debelog crijeva Zbornik radova Anorektalna kirurgija i proktologija, Rijeka-Opatija, 1983, 155-165.
73. Miličić P, Hančević J, Majerović M, Ferek B. Uloga elektrostimulatora u cijeljenju kostoloma Jurema proceedings 2u, part 7, 1983, 73-75.
74. Majerović M, Vucelić B, Mandić A, Borčić V. Suvremeni stavovi u liječenju ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti Zbornik 1. znanstvenog sastanka gatroentereologa Hrvatske, Zagreb, 1982.
75. Majerović M, Vucelić B, Mandić A, Borčić V. Ulcerozni kolitis i Crohnova bolest s kirurškog gledišta Zbornik radova I. znanstvenog sastanaka gastroenterologa Hrvatske, Zagreb, 1982.
76. Prodan I, Majerović M, Župančić B. Trijaža na odjelu za urgentnu kirurgiju 21. intersekcijski sastanak kirruga, Nova Gorica 1981.
77. Kružić Z, Tonković I, Šoša T, Ugljen R, Majerović M, Luetić V. Posljedica kasno prepoznatih ozljeda arterije u politraumatiziranih bolesnika 21. intersekcijski sastanak kirurga SZD i ZLH, 1981.
78. Prodan I, Letica D, Majerović M. Rak dojke u trudnoći Zbornik radova Simpozija o bolestima dojke, Dubrovnik, 1981.
79. Majerović M. Anatomski odnosi u aksili kao uzrok kompresijskog sindroma 21. intersekcijski sastanak kirurga, Nova Gorica, 1981.
80. Borčić V, Ivanišević B, Ignjatovski B, Majerović M. Značaj televizijske intraoperativne radioskopije zajedničkog žučnog kanala Biliodigestivna derivacija, Rijeka-Opatija, 1980.
81. Prodan I, Martinac P, Majerović M, Ugljen R. Dileme i greške u liječenju primarnih lokaliziranih infekcija šake Zbornik radova 6. simpozija o bolestima i ozljedama šake, Dubrovnik, 1980.
82. Ivanišević B, Majerović M, Smuđ D. Kirurško liječenje dijafragmalnih hernija Zbornik radova Sastanka internista gastroenterologa, Beograd, 1980.
Majerović je do početka 2018. objavio 165 publikacija.Broj CC radova 9. Ukupan broj citata 93, a prema Google Znalcu 278. Bio je voditelj znanstvenih i stručnih projekata i glavni istraživač:
1. Eksperimentalna transplantacija tankog crijeva, MZOŠ RH br 3-01-374, šifra108256, šifra MF 0108, 2001. godine i
2. Radiofrekvencijska gastroenterologija – primjena i razvoj novih tehnologija, MZOŠ Republike Hrvatske br. 0108172, 2004. godine.

Bio je aktivni sudionik projekta Intervencijska gastroenterologija – primjena i razvoj novih tehnologija, voditelj projekta prof. dr. sc. Roland Pulanić, MZOŠ br. 214001, 1999. godine te konzultant-suradnik na dva projekta, aktivno je sudjelovao u organizaciji znanstvenih i stručnih skupova, član uredništva dva časopisa te član i funkcioner u sedam društava. Sudjeluje u brojnim nastavničkim djelatnostima.

Radovi u kojima je prvi autor
1.Majerovic M, Milinovic D, Oreskovic S, Matosevic P, Miric M, Kekez T, Kinda E, Augustin G, Silovski H. Hyperthermic Intraperitoneal Chemotherapy (HIPEC) and Cytoreductive Surgery (CS) as treatment of peritoneal carcinomatosis: preliminary results in Croatia, Coll Antropol, 2011 Dec;35(4): 1349-1352.
2. Majerovic M, Augustin G, Jelincic Z, Bukovic D, Burcar I, Smud D, Kekez T, Kinda E, Matosevic P, Turcic J: Endomedullary radiofrequency ablation of metastatic lesion of the right femur 5 years after primary breast carcinoma: a case report , Coll Antropol, 2008 Dec;32(4): 1267-1269.
3. Majerovic M, Augustin G, Jelincic Z, Bukovic D, Kekez T, Matosevic P, Smud D, Kinda E, Golem AZ. Radiofrequency ablation as locoregional therapy for unresectable hepatic malignancies: initial results in 24 patients with 5-years follow-up, Coll Antropol. 2008 Sep;32(3): 703-707.
4. Majerovic M, Jelincic Z, Augustin G. Axillar compression syndrome: anatomical and clinical studyColl Antropol. 2004 Dec;28(2): 809-815.
5. Majerovic M. Laparoscopic cholecystectomy: initial results, Lijec Vjesn. 1995 Jun;117 Suppl 2: 93-94.
6. Majerovic M, Zupancic B, Babic Z, Kosutic D. Experimental small intestine transplantation, Croat J Gastroenterol Hepatol. 1998 7(1-2): 19-24.
7. Majerovic M, Capak D, Ivanisevic M, Zupancic B, Mitar D, Galic M. An experimental model of mucosal membrane protection in small intestine transplantation Croat J Gastroenterol Hepatol. 1996 5(4): 73-78.
8. Majerovic M, Martinac P, Rudez I, Oberhofer D, Galic M. Management of patients with enterocutaneous fistula, Croat J Gastroenterol Hepatol. 1996 5(1): 15-18.
9. Majerovic M, Martinac P, Gasparovic V, Borcic V. War injuries to small intestine, Croat J Gastroenterol Hepatol. 1996 5(4): 87-89.
10. Majerovic M, Antabak A, Zupancic B, Batinica S, Bradic I, Luetic T. Laparoscopic cholecystectomy in pediatric patients, Paediatr Croat. 1995 39(4): 225-227.
11. Majerović M, Augustin G. Akutni abdomen kod trudnica i babinjača, Acta Chir Croat. 2012 9(1): 13-17.
12. Majerovic M, Kekez T, Matosević P, Miric M, Jelincic Z, Augustin G, Silovski H. Hyperthermic Intraperitoneal Chemotherapy (HIPEC) and Cytoreductive Surgery (CS) as treatment of peritoneal carcinomatosis, Eur Surg. 2010 42, Suppl. 235: 25. Book of Abstrcats. 3rd Central European Congress of Surgery, Norman Barett Symposium and 5th Croatian Congress of Surgery, Dubrovnik.
13. Majerović M. Transplantacija jetre, Medicinar 1999 Dec 4.
14. Majerović M, Škegro M, Gojević A, Mitar D, Nikolić A, Borčić V. Biliary pancreatitis and laparoscopic operation, Croat J Gastroenterol Hepatol. 1997 6(3-4).
15. Majerović M, Capak D, Matičić D, Borčić V. Eksperimentalna transplantacija tankog crijeva Medicina. 1995;31 24-29.
16. Majerović M, Antabak A, Župančić B, Batinica S, Bradić I, Luetić T. Laparoskopska kolecistektomija u dječjoj dobi, Paediatr Croat. 1995 39; 225-227.
17. Majerović M, Škegro M, Mitar D, Lekić A, Nikolić A, Borčić V. Laparoskopska kolecistektomija, Liječ Vjesn. 1995 Suppl 3;117: 4.
18. Majerović M, Martinac P, Nikolić A, Lesar M. Laparoscopic rectopexy, Croat J Gastroenterol Hepatol. 1994 3: 45.
19. Majerović M. Fixateur externes tip Rebro - Instrument za vanjsku fiksaciju kostiju naše konstrukcije Acta Chir Jug. 1993 30: 404-410.
20. Majerović M, Borčić V, Prodan I. Kirurško liječenje ulcerativnog kolitisa i Crohnove bolesti debelog crijeva, Acta Chir Jug. 1983: 240-294.
21. Majerović M: HIPEC i peritonektomija – citoredukcijska kirurgija, Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
22. Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Kinda E, Kekez T, Augustin G, Silovski H, Matošević P, Bruketa T, Majsec Budak A, Sahbazović A. Two De Garengeot's hernias in one fortnight,Acta Chir Croat. 2014 11, Suppl 1. Knjiga sažetaka 6. hrvatskog kirurškog kongresa u Zagrebu.
23. Majerović M, Kekez T, Kinda E, Augustin G, Matošević P, Silovski H, Smuđ D, Jelinčić Ž. Citoredukcijska kirurgija i hipertermijska intraoperacijska kemoterapija, Zbornik radova 2. hrvatskog koloproktološkog kongresa s međunarodnim sudjelovanjem, Split, 2007, str. 37.
24. Majerović M. Kirurško liječenje debljine, Knjiga sažetaka, Opatija, 2006.
25. Majerović M. Radiofrekvencijska ablacija presadnica tumora probavnog sustava, Knjiga sažetaka 1. hrvatskog koloproktološkog kongresa s međunarodnim učešćem, Zagreb, 2004.
26. Majerović M. Akutna abdominalna bol u trudnica: Zbornik radova Poslijediplomskog tečaja trajnog usavršavanja liječnika – Hitna stanja u ginekologiji i porodništvu, Zagreb, 2003.
27. Majerović M. Akutni abdomen: Zbornik radova Poslijediplomskog tečaja trajnog usavršavanja liječnika – Hitna stanja u ginekologiji i porodništvu, Virovitica, 2002.
28. Majerović M. Akutne gastrointestinalne bolesti u trudnoći, Knjiga sažetaka kongresa 19. perinatalni dani, Zagreb, 2002.
29. Majerović M. Akutne gastrointestinalne bolesti u trudnoći, Zbornik radova 19. znanstvenog sastanka 19. perinatalni dani; 48-52 , Zagreb, 2002.
30. Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Golem FV, Petrović I. Radiofrekvencijska ablacija metastatskih i primarnih lezija jetre, Knjiga sažetaka 3. hrvatskog kirurškog kongresa s međunarodnim učešćem, Pula, 2002, 33.
31. Majerović M, Smuđ D, Jelinčić Ž, Golem AZ, Golem FV. Radiofrekvencijska ablacija metastatskih i primarnih lezija jetre, Knjiga sažetaka 4. Alpe–Adria hepatopankretiko bilijarne kirurgije i medicine. Opatija-Rijeka, 2001.
32. Majerović M. Kolorektalni karcinom – uloga kirurgije, Zbornik radova 1. kongresa hrvatskog društva za radioterapiju i onkologiju, Plitvička jezera, 2001.
33. Majerović M, Škegro M, Romić B, Gojević A, Borčić V. Značenje intravenozne biligrafije u preoperacijskoj pripremi kolecistektomiranih bolesnika, Zbornik radova 2. hrvatskog kirurškog kongresa, Zagreb, 1998, str. 43.
34. Majerović M, Škegro M, Gojević A, Mitar D, Borčić V. Laparoscopic rectopexy, Knjiga sažetaka 4. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Osijek, 1997.
35. Majerović M, Škegro M, Gojević A, Mitar D, Borčić V. Bilijarni pankreatitis i laparoskopska operacija Knjiga sažetaka 4. hrvatskog kongresa endoskopske kirurgije, Osijek, 1997.
36. Majerović M, Škegro M, Mitar D. Laparoscopic rectopexy, Knjiga sažetaka 4. kongresa endoskopske kirurgije Slovenije, Portorož, 1997.
37. Majerović M. Laparoskopska kolecistektomija suvremeni posljedak moderne medicinske tehnologije Radovi 2. kongresa hrvatskih bolnica, Zagreb, 1996.
38. Majerović M, Golem F, Škegro M, Rudež I, Gojević A. Algoritmi u tretmanu bolesnika s enterokutanom fistulom, Zbornik radova 1. međunarodnog simpozija Hrvatske i Slovenije, Čakovec, 1995.
39. Majerović M. Laparoskopska kolecistektomija, Lij Vjes. Suppl. 1995.
40. Majerović M, Borčić V, Smuđ D. Problemi pri eksplantaciji jetre, Zbornik radova 29. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, Murska Sobota, 1991.
41. Majerović M, Martinac P, Szerda F, Prodan I. Modifikacija kirurškog postupka u zbrinjavanju hidatidne bolesti, Zbornik radova 29. intersekcijskog sastanka kirurga Hrvatske i Slovenije, 1991.
42. Majerović M, Martinac P, Romić B. Tretman bolesnika s enetrokutanom fistulom, Zbornik radova 29. intersekcijskog sastanka kirurga Hrvatske i Slovenije, 1991.
43. Majerović M, Borčić V, Smuđ D. Mogućnosti arteficijelnog ozljeđivanja struktura pri eksplantaciji jetre Zbornik radova 28. intersekcijskog sastanka kirurga Slovenije i Hrvatske, Split 1990.
44. Majerović M, Martinac P, Batinica S. Dijagnostički problem aktunog abdomena u staračkoj dobi Zbornik radova 28. intersekcijskog sastanka Kirurga Slovenije i Hrvatske, Split, 1990, 465-471.
45. Majerović M, Ivanišević B, Borčić V, Golem F, Plančak J. Kirurška terapija u bolesnika s krvarenjem iz peptičkog ulkusa nakon fotokoagulacije. Zbornik radova 5. kongresa gastroenterologa Jugoslavije, Zagreb, 1985.
46. Majerović M, Martinac P, Plančak J, Ivanišević B, Batinica S. Akutni abdomen u bolesnika iznad 65. godine života, Med Vjes. Knjiga sažetaka referata 24. intersekcijskog sastanka kirurga, 1985.
47. Majerović M, Kušec R, Škegro M. Compartment syndrome, Zbornik radova 2. internacionalnog kongresa medicine prometa Jugoslavije, Dubrovnik, 1984, 353-355.
48. Majerović M, Hančević J. Ozljeda ekstremiteta kao dominantna trauma, Zbornik radova 16. kongresa kirurga Jugoslavije, Zagreb, 1984.
49. Majerović M, Vucelić B, Mandić A, Borčić V. Suvremeni stavovi u liječenju ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti, Zbornik 1. znanstvenog sastanka gatroentereologa Hrvatske, Zagreb, 1982.
50. Majerović M, Vucelić B, Mandić A, Borčić V. Ulcerozni kolitis i Crohnova bolest s kirurškog gledišta Zbornik radova I. znanstvenog sastanaka gastroenterologa Hrvatske, Zagreb, 1982.
51. Majerović M. Anatomski odnosi u aksili kao uzrok kompresijskog sindroma, 21. intersekcijski sastanak kirurga, Nova Gorica, 1981.
52. Majerović M. Kirurške bolesti gušterače, Kirurgija. Zagreb: Medicinska naklada, 2007.
53. Majerović M, Augustin G. Akutne gastrointestinalne bolesti u trudnoći,Hitna stanja u perinatalnoj medicini, Zagreb: Medicinska naklada; 2006. 967-989.
54. Majerović M. Akutne gastrointestinalne bolesti u trudnoći,Hitna stanja u perinatalnoj medicini (J. Đelmiš i sur.). Zagreb: Medicinska naklada; 2003. 967-989. (knjiga)
55. Majerović M. Transplantacija jetre, Medicinar 1999 Dec 4.
56. Majerović M. Transplantacija tankog crijeva, Kirurgija, Zagreb, Medicinska naklada; 1995.
57. Majerović M, Čavčić J. Tanko i debelo crijevo, Kirurgija, Bradić i sur. Zagreb, Medicinska naklada; 1995. 491-522.
58. Majerović M. Laparoskopska kolecistektomija, Tiskara Varaždin, 1993. (skripta)
59. Majerović M. Enteralna i parenteralna prehrana, Kiruško liječenje enterokutanih fistula, Zagreb, 1988. (priručnik)
60. Majerović M, Hančević J. Fixateurs externes tip Rebro, Traumatologija u suvremenoj medicini III, Zagreb, 1983. (knjiga)

Do kraja 2024. objavio 165 publikacija.

 

18. IV. 1784. – U Žitniku rođen istaknuti filolog pop Šime Starčević, umro 14. travnja 1859. u Karlobagu. Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Varaždinu, filozofiju u Grazu, bogosloviju u Senju. Zaređen 1808. Kapelan u različitim mjestima, a zatim župnik u Karlobagu. U Trstu je 1812. objavio dvije gramatike: Nova ricoslovnica iliričko - franceska i Nova ricoslovnica ilirička. Njegova gramatika utemeljena na narodnim govorima i zauzima se za jedinstveni jezik svih Hrvata. Prvi opisao četiri štokavska akcenta; predložio latiničnu grafiju, koja je do Gajeve bila najbolja.

 

 

 

 

 

milka vukelićMilka Vukelić Milka vukelić
Portret M. Vukelić, rad kapiara Vanje Radauša

 

20. IV. 1910. – U Lipama rođena keramičarka Milka Vukelić, umrla u Zagrebu 7. ožujka 1993. Završila učiteljsku školu u Petrinji. Modeliranje učila kod kiparice M. Wood, a keramiku kod B. Dužanec. Nakon 1945. radi suvenire s folklornim motivima. U terakoti izrađivala figuralne kompozicije (ciklus Nevjesta) i oslikavala dekorativnu keramiku. Od najranijih dana djetinjstva nosi u sebi snažnu potrebu za likovnim izražavanjem. Ostaje rano bez oba roditelja pa brigu o njenom odgoju i školovanju preuzima stric, tada sudac u Petrinji.
Nakon nižih razreda gimnazije školovanje nastavlja u petrinjskoj preparandiji gdje prve poduke o modeliranju i slikanju prima od svoje profesorice akademske kiparice Mile Wod (Ljudmila Wodsedalek).
Milka Vukelić je od 1932. do 1941. učiteljica u ličkim selima Otriću, Pribudiću, Lovincu, Vrebcu i Širokoj Kuli. Tu počinju prvi likovni pokušaji. U glini modelira glave učenika i izrađuje svoj prvi ciklus keramičkih figura pod naslovom Ličke tanagre. S desetak radova 1938. sudjeluje na izložbi likovnih amatera Like u Gospiću. U Ljeto 1941. premještena je u okolicu Zagreba gdje službuje u selima Gračani i Bidroveci i pridružuje se antifašističkom pokretu.
Prvotno djeluje u Zagrebu, 1943. prelazi u Pokuplje i Žumberak. Godine 1944. sudjeluje na izložbi umjetnika partizana u Pisarovini. Po završetku rata vraća se u Zagreb gdje kraće vrijeme radi kao referent za narodno prosvjećivanje Ministarstva prosvjete. Kao izvanredni student upisuje studij povijesti umjetnosti, a već 1947. vraća se svom učiteljskom pozivu. Zapažene uspjehe postiže u likovnoj pedagogiji. Postaje članom društva likovnih pedagoga i pedagoškim savjetnikom. U Zagrebu 1958. izlaže na izložbi likovnih amatera Jugoslavije. Surađuje se prof. Blankom Dužanec od koje prima poduku u umjetničkoj keramici, posebno u tehnici fajanse, a povremeno radi u ateljeima akademskih kipara Vanje Radauša i Pavla Perića.
Odlaskom u mirovinu 1964. potpuno se posvećuje umjetničkom stvaranju, modeliranoj i slikanoj keramici. Te je godine primljena u članstvo ULUPUH-a. Sudjeluje na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu kao i na međunarodnim keramičkim natječajima u Italiji, Francuskoj i u Zagrebu. Na Sedmoj izložbi Concorso di ceramica d’arte u Cerviji u Italiju polučuje zlatnu medalju, a 1984. na I. svjetskom trieanalu keramike u Zagrebu prima nagradu kritike. Milki Vukelić bio je posvećen 38. Likanale 1993.
-Njeno učiteljevanje u ličkim selima na planu ikonogrfije rezultiralo je figurama i portretima “ličkih nevjesta” i istaknutim aplikacijama folklorne tradicije. Figuralika Milke Vukelić istodobno zgušnjava neke osobine skulpture Frana Kršinića i Pavla Perića. I kad se moglo očekivati da će sigurni osjećaj za punu plastiku modeliranu u terakoti prevladati u Milkinu oblikovanju, ona se okreće plošnoj podlozi i ostvaruje nekoliko ciklusa oslikane majolike odnosno fajanse koji je neopozivo identificiraju u modernoj hrvatskoj keramici–piše u predgovoru kataloga Likanala Vladimir Maleković.
-Uspjela je izgraditi svoj osebujni stil stvarajući djela prepoznatljiva izraza, prihvaćena i cijenjena, osiguravši sebi time zasluženo mjesto u povijesti suvremene hrvatske keramike – piše u istome katalogu autor izložbe Stanko Staničić.

milka vukelić

Lička nevjesta Milke Vukelić/©Lički leksikon

 

21. IV. 1887. - U Gospiću rođen slikar Vilim Muha, umro u Zagrebu 7. IX. 1957. Školovao se na karlovačkoj gimnaziji, maturirao na Obrtnoj školi u Zagrebu 1903., slikarstvo diplomirao 1909. kod V. Bukovca na Umjetničkoj akademiji u Pragu.

 
kovačević
Ferdinand Kovačević

25. IV. 1838. – U Gospiću rođen Ferdinand Kovačević, umro u Zagrebu 27. svibnja 1913., prvak telegrafije u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Matija Kovačević, poručnik u regimenti u Otočcu, i majka Marija rođ. Pavičić, rođena u Gospiću. Ferdinand je 29. travnja kršten u župnoj crkvi u Gospiću i dobio je ime Joseph.
God. 1859. završava Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mestu. Sudjeluje u ratu Austrije protiv Pijemonta. Idućih godina služi u topništvu sve do 5. svibnja 1866. kad postaje telegrafist u N. Sadu. Za podgradovođu telegrafa Telegrafskog inspektorata za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu imenovan je 18. prosinca 1869. U vojsci ostaje do 1872. Dana 12. veljače 1876. je C. u. k. Privilegien-Archive u Beču ispostavio F. Kovačeviću patentnu ispravu broj 4353 za dupleksnu telegrafiju. Ministarstvo u Budimpešti uradilo je slično. U veljači Narodne novine broj 41 donose u Zagrebu obavijest o tim izumima.

 
Milinović
Darko Milinović

25. IV. 1963. – U Gospiću rođen političar dr. Darko Milinović. Diplomirao Medicinski fakultet u Zagrebu (1987), položio specijalistički ispit iz ginekologije i opstreticije (1996), magistrirao (2005). Dožupan Ličko-senjske županije (2002). Potpredsjednik Hrvatskoga sabora (2003 – 2007), ministar je zdravstva i socijalne skrbi (2008 – 2011). Potpredsjednik Vlade RH i HDZ-a (2009). Više puta biran u Sabor. Za ličko-senjskog župana izabran 2017. i godinu dana kasnije izbačen iz HDZ-a, ali je ostao župan do kraja mandatra. Osnovao je lokalnu stranku LiPO i izabran u lokalnu vlast, a nakon smjene gradonačelnika Gospića na izvanrednim izborima polovicom 2024. izabran za gradonačelnika do proljeća iduće godine i redovnih izbora.

 
 

28. IV. 1768. – U Lici prvi put zasađen crveni duguljasti krumpir.

 
filipović josip
Josip Filipović

FILIPOVIĆ, Josip, von Philippsberg (Filipsberški), vojskovođa (Gospić, 28. IV. 1819. – Prag, 6. VIII. 1889.). Obitelj potječe iz Bosne. U vrijeme njegova djeda Ilije obitelj je dobila plemićki status s titulom baruna (1781) te pridjevak von Pfilippsberg, što se odnosi na ličko selo Filipoviće pod Otešom kraj Klanca (1785). Njegov otac Leopold bio je časnik s činom satnika, s 15 godina stupio je kao kadet u Ličku krajišku pukovniju (1834) i postaje pukovnijski kadet (1836). Školovao se s mlađim bratom Franjom u vojnoj školi u Tulinu u Donjoj Austriji. Brzo je napredovao i 1843. postaje natporučnik i službuje u glavnim stožerima zemaljskih zapovjedništva u Češkoj (1843 – 1844), Italiji (1844 – 1847) i Ugarskoj (1847 – 1848). Satnik je postao 1847. i sudjelovao je u burnim događajima iduće dvije godine (1848 i 1849). Vatreno krštenje doživio je kao zamjenik načelnika stožera Prvog korpusa bana Josipa Jelačića tijekom gušenja ustanka u Beču, kad je bio lakše ranjen. Unatoč tomu sudjelovao je u daljnjim okršajima pa dobiva čin bojnika u Varaždinsko - križevačkoj krajiškoj pješačkoj pukovniji. Zbog zalaganja odlikovan je Vojnim križem za zasluge, a kad je sudjelovao u gušenju revolucije u Mađarskoj (1849) odlikovan je viteškim križem Leopoldova reda. Napredak u karijeri ostvario je kad postaje potpukovnik i Jelačićev glavni pobočnik (1851). Kao pukovnik od 1853. bio je zapovjednik Varaždinsko-križevačke krajiške pukovnije. Oženio se Bečankom Leontinom von Joelson i s njim imao dva sina i tri kćeri. Nadživjele su ga samo dvije kćeri. Kao general-bojnik sudjelovao je u ratu protiv Francuske i Pijemonta (1859). Zapovijedao je brigadom u VIII. korpusu, a tijekom bitke kod Solferina njegova brigada borila se punih dvanaest sati protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Iako je bitku Austrija izgubila, hrvatske pukovnije razbile su neprijateljsku vojsku na svom dijelu fronte. Odlikovan je ordenom Željezne krune II. klase, a potvrđena mu je titula baruna (1860).

Zamjenjivao bolesnoga hrvatskog bana Josipa Šokčevića (1865), a iduće godine, tijekom rata s Pruskom, kao zamjenik zapovjednika 2. korpusa Sjeverne armije sudjelovao je u bitkama kod Kuksa, Sadove i Požuna i promaknut u čin podmaršala. Postao je zapovjednik 1. pješačke divizije u Beču, a 1867. i titularni pukovnik-vlasnik 35. linijske pješačke pukovnije sa sjedištem u Plzenju. Zapovjednik je 8. pješačke divizije u Innsbrucku (1871), a time i zapovjednik obrane Tirola i Vorarlberga, da bi kao general topništva (1874) postao zapovjednik vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu. Već nakon pet mjeseci bio je imenovan vojnim zapovjednikom Češke sa središtem u Pragu, a u Brnu ga je zamijenio mlađi brat Franjo koji je također ostvario zavidnu vojnu karijeru – bio je namjesnik Dalmacije i zapovjednik Vojne krajine.Kada je odlukom Berlinskog kongresa (1878) Austro-Ugarska dobila mandat da zaposjedne BiH, taj je zadatak povjeren Filipoviću jer je 25 godina prije, za vrijeme Jelačića, izradio plan okupacije BiH. Iz Praga je premješten u Hrvatsku za glavnog zapovjednika okupacijske vojske. Već je početkom srpnja okupio XIII. korpus (82.000 vojnika) i za sjedište svog stožera izabrao Brod na Savi gdje je 29. srpnja 1878. prešao Savu slamajući osmanlijski otpor sve do Sarajeva te do 19. listopada završio okupaciju Hercegovine. Odlikovan je Komanderskim križem Reda Marije Terezije. Nakon okupacije bio je vojni i civilni upravitelj BiH. Kako su tada u BiH stizali brojni činovnici, poglavito Hrvati, Filipovića su optuživali, a naročito Budimpešta, za panslavizam, pa je premješten u Beč (1881) na uglednu dužnost zapovjednika Beča. Na vlastiti zahtjev iduće je godine premješten za zemaljskog zapovjednika u Prag, gdje je proglašen počasnim građaninom i gdje je službovao do kraja života. Na sahrani je vijenac od palmina lišća u ime cara i kralja Franje Josipa na njegov odar položio nadvojvoda prestolonasljednik Franjo Ferdinand koji je 25 godina kasnije ubijen u Sarajevu.
O njegovoj slavi svjedoči činjenica da su u Češkoj njemu u čast skladane dvije koračnice – prvu je, pod nazivom Philippovich-Marsch, skladao Franz Schmid, a autor je druge, naslovljene Philippovich, Johann Nepomuk Král.
U Zagrebu njegovo ime nosi Prilaz baruna Filipovića. U njegovu čast napisana je i koračnica.

LIT.: Lipovac, Marijan: Zaboravljeni osloboditelj BiH i vojni zapovjednik Češke. Vijenac. Zagreb 25. IV. 2019. 26 str. ‑ Unatoč pandemiji nastavljamo djelovanje. Vjesnik Hrvatsko-Češkog društva. Zagreb listopad 2020. br. 92 god. IX.


 
bezen
Prof. dr. sc. Ante Bežen


Bežen


bežen

28. IV. 1945. - U Gospiću rođen Ante Bežen sveučilišni profesor, doktor filoloških znanosti i novinar. Njegov otac Stjepan Bežen rodom je iz Bizovca (Selci) kod Osijeka i bio je vojni časnik NDH sa službom u Gospiću, a nestao 1945. na križnom putu. Majka Ljubica, rođ. Frković, tvornička radnica, rođena je u Gospiću 1920. u tada poznatoj obitelji Frkovića Gucinih, a umrla u Gospiću 2004.
Bežen je rođen je u Donjoj Kaniži, gdje mu se majka sklonila kod rodbine zbog ratne opasnosti. Odrastao je u Kaniškoj ulici, između bolnice i Kaniškog mosta, u kući majčine sestre odnosno svoje tete Jelke Došen u kojoj je živio s njezinom obitelji u podstanarstvu jer vlastitog stana nisu imali. Kasnije su majka i on stanovali u Mataijinoj kući kod mlina u današnjoj Ulici popa Frana Biničkog (nakad Bubaševa ulica), u Baranovoj kući kod Križa u Kaniškoj ulici te najzad u tzv. Prnjavoru, tj. Ulici popa Marka Mesića, gdje je majka pred mirovinu dobila društveni stan u tzv. Stakinoj kući. Družio se i odrastao s vršnjacima od kojih su mu u sjećanju osobito ostali Braco Tomljenović i njegove sestre, Ante i Petar Konjikovac, Ante i Josip Špoljarić, Pavao i Ivica Kosović, Jedina, Kate, Toca, Pere i Božo Stilinović, Zvone Milošević te Ante Rosandić. Od 1970. u braku je sa Sonjom, rođ. Bregant, nastavnicom hrvatskoga jezika rođenom u Gospiću 1947., ima troje djece: Sanja (mag. predškolskog odgoja, rođ. 1971.), Hrvoje (inženjer, rođ.1965.) i Iva (mag. ekonomije, rođ. 1989.).
Osmogodišnju osnovnu školu (vježbaonicu Učiteljske škole) završio je u Gospiću. Maturirao je u Gimnaziji "Nikola Tesla" u Gospiću (prirodoslovno-matematički smjer) 1963. Od 1963. do 1965. studirao na Pedagoškoj akademiji u Gospiću i, kao prvi diplomirani student redovnog studija u toj ustanovi, stekao diplomu nastavnika hrvatskog jezika i geografije u osnovnoj školi. Od 1965. do 1967. nastavio studij hrvatskoga jezika (slavistike) i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zadru i stekao diplomu profesora hrvatskoga jezika i pedagogije. Postdiplomski studij iz metodike hrvatskoga jezika polazio od 1974. do 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te položio magistarski ispit obranivši rad s temom "Uloga radio-emisija u upoznavanju učenika s lirskom pjesmom u osnovnoj i srednjoj školi" i stekao akademski stupanj magistra iz područja metodike (s osobitim obzirom na metodiku nastave književnosti). God. 1984. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio je doktorski rad po naslovom "Znanstvena predmetnost i metodološki sustav metodike književnog odgoja i obrazovanja" i stekao doktorat znanosti iz područja filologije – metodika književnosti. Od god. 1989. napredovao je u znanstveno - nastavnim zvanjima te je umirovljen 2014. kao redoviti profesor Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Prvo zaposlenje dobio je kao asistent na Pedagoškoj akademiji u Gospiću (1967-1968), zatim je radio kao profesor u Gimnaziji "Nikola Tesla" u Gospiću (1969), a po odsluženju vojnog roka kao profesor hrvatskoga jezika i mentor studentima pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu u Osnovnoj školi "Nikola Demonja" (danas "Davorin Trstenjak") u Zagrebu (1970-1972), zatim urednik u uredništvu i zamjenik glavnog urednika (1972-1981), glavni i odgovorni urednik tjednika prosvjetnih radnika Hrvatske "Školske novine" (1981-1982), direktor NIRO "Školske novine" (1982-1988); tajnik Republičke samoupravne interesne zajednice odgoja i osnovnog obrazovanja (1987-1990); direktor Fonda za osnovno školstvo u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Hrvatske (1991-1992); pomoćnik ministra za plan i financije u Ministarstvu kulture i prosvjete (1992-1994); prvi načelnik Odjela za udžbenike, nastavna sredstva i opremu (1995-1996) te viši savjetnik (1996-1997) u Ministarstvu prosvjete i športa. Potom postaje docent (1997- 2003), izvanredni profesor (2003.) i redoviti profesor (od 2008) u Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti, odnosno Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, odnosno Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u kojem je zvanju i umirovljen 2014.
Od 1978. do 1980. vodio je, kao vanjski suradnik, kolegij Kultura govorenja i pisanja za studente pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1980. isti kolegij na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, odnosno Filozofskom fakultetu u Zagrebu – Pedagogijske znanosti, za studente predškolskog odgoja i razredne nastave, do 1995. godine. God. 1982. gost je predavač studentima pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a god. 1994. član povjerenstva za obranu magistarskog rada iz metodike hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. do 1997., kao vanjski suradnik, vodi kolegij Metodika hrvatskoga jezika za studente razredne nastave na istom fakultetu. Od. ak. g. 1997./1998. na Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti u Zagrebu, odnosno Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, odnosno Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu voditelj je kolegija Metodika hrvatskoga jezika I (razredna nastava), Metodika hrvatskoga jezika II (predmetna nastava), a potom kolegija Metodika hrvatskoga jezika I, II, III, IV na učiteljskom studiju i izbornog kolegija Novine u školi. Voditelj je modula Hrvatski jezik na poslijediplomskom stručnom studiju "Suvremena osnovna škola" i doktorskom studiju na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prodekan je za nastavu Učiteljskog fakulteta u razdoblju 2008.-2012. godine te voditelj Centra za izdavaštvo Učiteljskog fakulteta u Zagrebu (2006 -2014) Član je Senata Sveučilišta u Zagrebu, član Vijeća društveno-humanističkog područja Sveučilišta u Zagrebu i član Povjerenstva za kadrove Vijeća društveno-humanističkog područja Sveučilišta u Zagrebu (2009 -2012).
Važnije su stručne i društvene aktivnosti koje je obnašao ili obnaša: tajnik uredništva časopisa "Pedagoški rad" ("Napredak", 1984-1988), predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (2010), član izdavačkog savjeta/uredništva časopisa "Zrno" (1990 ), član redakcijskog savjeta časopisa "Suvremena metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika" (1976-1991), urednik za pedagogiju i školstvo u Hrvatskom biografskom leksikonu Hrvatskog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" (1983-1998), glavni urednik novina i časopisa "Vila Velebita" (1992 - 2000), glavni urednik "Andragoškog glasnika" (1998 -2001.), glavni urednik Zbornika Učiteljske akademije u Zagrebu (1999), glavni urednik časopisa "Metodika" (2000 – 2011.), zamjenik glavnog urednika Hrvatskog časopisa za odgoj i obrazovanje (2011), predsjednik, dopredsjednik, rizničar i tajnik Akademije odgojnih znanosti Hrvatske (1998 ), predsjednik Udruge autora udžbenika (2004), član Matice hrvatske (član radnik od 1964.), član Izvršnog odbora Glavnog odbora akcije za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i voditelj Pododbora za promidžbu i medije (do raspuštanja Glavnog odbora 2011), glavni urednik "Hrvatske vjernosti" (časopisa Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, a od 2012. časopisa za hrvatski martirologij u izdanju Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij). Član je i Hrvatskog novinarskog društva.
Autor je 17 udžbenika iz hrvatskoga jezika i književnosti za sve razrede osnovne škole s više suautora (Vesna Budinski, Martina Kolar Billege, Olga Jambrec), brojnih radnih bilježnica i drugih nastavnih sredstava. Također, autor je više oko 80 znanstvenih radova objavljenih u znanstvenim časopisima, zbornicima i monografijama u Hrvatskoj i u svijetu te više stotina stručnih radova i priloga u dnevnom i stručnom tisku te na radiju i televiziji. Voditelj je značajnog znanstvenog projekta "Jezično-likovni standardi u početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku" čiji su rezultati uključeni u Hrvatski pravopis (2013) kao standardi školskih slova te sudionik više drugih projekata. Uredio je veći broj knjiga te znatnom broju napisao predgovore i pogovore. Priredio je za tisak knjigu biskupa Mile Bogovića Žao mi je naroda. Predstavio je javnosti brojne znanstvene i stručne knjige te beletristička djela.
Bežen je plodan stvaralac i aktivist na više područja obrazovanja i znanosti, u novinarstvu te u stručnim, društvenim i vjerskim krugovima. U području obrazovnih znanosti stekao je trajne zasluge u istraživanju znanstvenih aspekata metodike uopće, a posebno metodike hrvatskoga jezika. Uspostavio je svojom disertacijom metodološki sustav metodike hrvatskoga jezika, a svojom je knjigom Metodika – znanost o poučavanju nastavnog predmeta, prvom epistemologijom metodike u Hrvatskoj, izravno zaslužan za uključivanje metodičkih disciplina u službeni registar znanosti, što je omogućilo istraživanja, osnivanje studija i napredovanje sveučilišnih nastavnika iz tih disciplina. Dao je značajne doprinose teorijskom i praktičnom unapređivanju nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, uspostavljanju i modernizaciji udžbeničkog standarda i uspostavi teorije udžbenika, a predvodio je i izradu standardnog školskog slovopisa za početno učenje hrvatskoga jezika koji je uvršten u Hrvatski pravopis (2013) i uveden u sve hrvatske škole 2014. godine. Unaprijedio je obrazovno novinarstvo i stručni list Školske novine u respektabilnu izdavačku kuću. Za vrijeme rada u državnim ustanovama za obrazovanje zauzeo se za podizanje, obnovu i opremanje većeg broja škola u Hrvatskoj, izradu nove koncepcije školskog sustava i uvođenje vjeronauka u škole. Posebno se angažirao na izgradnji izdavaštva za svoj zavičaj Gospić i Liku te je prvi glavni urednik novina i kasnije časopisa Vila Velebita. Istraživao je i književno stvaralaštvo i jezik Ličana te o tome objavio znanstvene priloge u monografijama Identitet Likekorijeni i razvitak (2009) i Gospić – grad, ljudi, identitet (2013). U vezi s tim je i njegovo javno zauzimanje za osnivanje Gospićko-senjske biskupije i izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, gdje se angažirao kao autor, znanstvenik, novinar i urednik knjiga i časopisa, a što je vidljivo u djelu Crkva hrvatskih mučenika na Udbini – od ideje do ostvarenja koju je napisao zajedno s prvim gospićko-senjskim biskupom Milom Bogovićem. Imao je odlučujuću ulogu u obnavljanju brojnih školskih zgrada u Lici, osobito gospićke gimnazije nakon teškog stradanja u Domovinskom ratu, osnovne škole u Ličkom Novom i dr.
Dobitnik je više nagrada i priznanja (izbor): Nagrada rektora Sveučilišta u Zagrebu najboljem studentu godine na Filozofskom fakultetu u Zadru (1966), Diploma Pedagoško-književnog zbora (1976), Novinarska nagrada za prosvjetno novinarstvo "Tone Peruško" (1978), Povelja Republičkog odbora Sindikata radnika u odgoju, obrazovanju, znanosti i kulturi Hrvatske (1986), Spomen-povelja "Školskih novina" (1985), Državna nagrada "Ivan Filipović" (godišnja, 1989), Priznanje Katehetskog salezijanskog centra u Zagrebu "Veliki darovatelj" (1992), Povelja Grada Krapine (1993), Spomen-povelja Udruge Ličana "Vila Velebita" (1997), Javno priznanje Ličko-senjske županije za osobit doprinos u prosvjeti i znanosti (1999), Priznanje Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" za dugogodišnju suradnju (2000), Zahvalnica župe Lički Novi (2001), Javno priznanje Grada Gospića (2002), Povelja Akademije odgojnih znanosti (2011), Priznanje Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2012), Spomen-medalja Sveučilišta u Zagrebu (2014), Priznanje Gospićko-senjske biskupije (2015), Državna nagrada za životno djelo "Ivan Filipović" za doprinos znanosti u području obrazovanja (2015), Zahvalnica Gradskog odbora Crvenog križa u Zagrebu (2016), Spomen-diploma Udruge Ličana "Vila Velebita" u Zagrebu (2016).
Objavio je više knjiga i brojne znanstvene i stručne radove.
Djela:
1. Znanstveni sustav metodike književnog odgoja i obrazovanja, Školske novine; ZA<greb 1989.
2. Osnove didaktike, (suautori: N. Kujundžić, F. Jelavić, V. Pletenac), Zagreb  Školske novine, 1990. objavljeno u dva izdanja
3. Metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku, Profil, Zagreb, 2002. – objavljeno u više izdanja
4. Metodički pristup književnosti i medijskoj kulturi u drugom, trećem i četvrtom razredu osnovne škole, Profil, Zagreb, 2003
5. Metodičke upute za nastavu književnosti i medijske kulture u 7. razredu osnovne škole (suautor: Jure Karakaš), Školska knjiga, Zagreb, 2003.
6. Metodika – znanost o poučavanju nastavnog predmeta, Zagreb, Učiteljski fakultet u Zagrebu i Profil International, Zagreb, 2008.
7. Ante Starčević – vodič kroz život, djelo i ostavštinu (suautor Ivica Mataija), Državni arhiv u Gospiću; Gospić, 2009.
8. Hrvatska nastava u inozemstvu (supriređivač Milan Bošnjak), Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2012.
9. Što, zašto, kako u poučavanju hrvatskoga jezika u nižim razredima osnovne škole (suautorice Vesna Budinski i Martina Kolar Billege), Učiteljski fakultet u Zagrebu i Profil International, Zagreb, 2013.
10. Početno pisanje na hrvatskome jeziku (suautor Siniša Reberski), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2014.
11. Dobri duh Gospića – život i djelo Manje Kovačević i njezin rod Frkovića (suautorica Vesna Grahovac – Pražić), Zagreb - Gospić, Ogranak Matice hrvatske u Gospiću i Stajer-graf Zagreb, 2016.
12. Crkva hrvatskih mučenika na Udbini – od ideje do ostvarenja (2016) (suautor  mons. Mile Bogović), Gospić – Udbina, Gospićko-senjska biskupija i Nacionalno svetište hrvatskih mučenika na Udbini, 2016.

 

 

OŽUJAK

 

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

   
 

2. III. 1943. – U Ponorima kod Otočca osnovan inicijativni odbor ZAVNOH-a.

 
 

3. III. 1928. - U Čakovcu umro pedagog Nikola Bićanić, rođen u Brinju 1871. Osnovnu školu završio u Brinju, srednju u Gospiću, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Kratko je predavao u Hrvatskoj, a zatim je tri desetljeća službovao u BIH gdje je osnivao pjevačka i turistička društva, pokadšto i protiv volje vlasti pa je premještan. U Hrvatsku se vraća 1920. ali je za Obznane umirovljen. Reaktiviran je 1925. kada je ministar prosvjete u Jugoslaviji bio Stjepan Radić. Posljednje profesorsko mjesto imao je u Čakovcu. Pokopan je u Zagrebu.

 
Milan Jurković
Milan Jurković

8. III. 1959. – U Otočcu rođen političar Milan Jurković. Osnovnu školu završio u Čoviću i Ličkom Lešću, a Gimnaziju u Otočcu. Na Šumarskom fakultetu Odjel drvne tehnologije diplomirao 1983. godine, i stekao naziv dipl. ing. drvne tehnologije. Oženjen i otac troje djece. Sudjelovanje u Domovinskom ratu. Nakon diplomiranja zapošljava se u DI Otočac kao voditelj pripreme i razvoja proizvodnje. Od 1984. u DIP-u Ogulinu je šef proizvodnje u tvornici masivnog namještaja.
U veljači 1991. počinje pripreme za ustrojavanje ZNG u Otočcu, u lipnju 1991. zapovjednik je ZNG Otočac nakon čega je bio jedan od osnivača 133. Otočke brigade i njen prvi zapovjednik. U čin bojnika promaknut 1992., a krajem godine je direktor Fonda za obnovu grada Otočca. Od veljače 1993. i konstituiranja Ličko–senjske županije vijećnik je Županijske skupštine i dva mandata zamjenik župana za područje gospodarstva. Nakon toga prvi je put ličko-senjski župan bio u mandatu 2001.-2005., biran je još dva puta do 2011.

Član je Hrvatske demokratske zajednice od siječnja 1991. Godine 2000. i 2001. predsjednik je Županijskog odbora HDZ–a Ličko–senjske županije, član Središnjeg odbora HDZ–a, potpredsjednik ŽO HDZ–a Ličko–senjske županije, od 2007. do 2013. predsjednik je Gradskog odbora HDZ–a Otočac. Predsjednik je Vatrogasne zajednice Ličko–senjske županije. Bio je predsjednik Županijskog nogometnog saveza i Kuglačkog kluba Velebit Otočac.

Po isteku županskog mandata aktivira zastupnički u Hrvatskom saboru do kraja 2015. Nakontoga do mirovine radio je u Županijskoj upravi zceste.

 
Miroslav Petry
Miroslav Petry

9. III. 1946. – U Gospiću rođen političar Miroslav Petry, umro u Zagrebu 30. V. 2020 Nakon gimnazije diplomirao je Pedagošku akademiju u Gospiću. Za vrijeme postojanja bivše države SFRJ je bio pritvaran i zatvaran kao antidržavni element, a bio je okarakteriziran kao hrvatski nacionalist. Nakon prvih višestranačkih i demokratskih izbora bio je prvi izabrani saborski zastupnik s područja grada Gospića (1990.-1992.), te kontakt osoba s dr. Franjom Tuđmanom za osnivanje HDZ-a na području grada Gospića, tajnik općinske organizacije HDZ-a za područje općine Gospić, prvi predsjednik ogranka HDZ-a za grad Gospić, te jedan od utemeljitelja HDZ-a s područja Ličko-senjske županije, a ujedno i predsjednik županijske organizacije HDZ-a Ličko-senjske županije u više navrata. Kao jedini Gospićanin u prvom sazivu Sabora aktivno je sudjelovao u povijesnim odlukama koje je donosio Hrvatski sabor.
Nositelj je državnih odlikovanja: Red Ante Starčevića, Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski, Red hrvatskog pletera, Spomenice Domovinskog rata. Petry je dobitnik Priznanja Ličko senjske županije za promicanje i razvoj županije. Hrvatski sabor mu je 2010. dodijelio Povelju za izniman doprinos u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske.
Bio je saborski zastupnik od 1995. - 2000., ravnatelj Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Gospiću, predsjednik ogranka HDZ-a grada Gospića od osnutka HDZ-a za grad Gospić na koju dužnost je biran u više navrata, tajnik HDZ-a za bivšu općinu Gospić, predsjednika Gradske organizacije HDZ-a za grad Gospić, predsjednik Županijske organizacije HDZ-a ličko-senjske županije, član Glavnog i Središnjeg odbora HDZ-a. Godine 2000. osnovao je i postao predsjednik Udruge za Hrvatski identitet i prosperitet (HIP) za Ličko-senjsku županiju, a 2002. se uslijed zdravstvenih problema povukao iz aktivnog političkog života.
Petry je sudjelovao na ustroju prvih dobrovoljačkih straža - prethodnica ZNG-a na području grada Gospića kada su se organizirala cjelodnevne straže, pomagao je pri nabavci oružja za obranu. Bio je u ratnom kriznom stožeru za Gospić, a u poslijeratnom razdoblju je svojim angažmanom utjecao da se izgradi nova zgrada Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Gospiću, spomen-dom dr. Ante Starčevića u Velikom Žitniku, osigurao je početna sredstva za športske dvorane u Gospiću, Otočcu i Novalji. Sudjelovao i na njegov prijedlog je usvojen teritorijalni ustroj općine Lovinac u kojemu je mjesto Štikada priključeno općini Lovinac.

 
Pećina Josip
Josip Pećina

13. III. 1941. - U Slatini od oca Nikole iz Klanca i majke Marije rođene Blažević iz Smiljana rođen sportaš Josip Pećina. Nakon rata 1945. otac mu je zaposlen u Kotaru Orahovica gdje završava osmogodišnje školovanja. U jesen 1955. školovanje nastavlja u Bjelovaru. Školske godine 1955./56. upisuje gimnaziju i u to vrijeme počinje njegovo zanimanje za organizirano bavljenje sportom te je prošao uobičajeni put traženja svoje osobnosti u sportu. Okušavajući se u gimnastici, atletici i plivanju završio je u rukometu koji je u to vrijeme bio bjelovarski sport u usponu. Nakon igranja u bjelovarskim klubovima Grafičar, Željezničar i Gimnazija završio je u drugoj momčadi ORK Partizan koji 1957. postaje prvoligaš i koji 1957/58. sezone osvaja naslov prvaka Jugoslavije.
Završetkom gimnazije upisuje geodetski odsjek AGG (Arhitektura, Građevina i Geodezija) fakulteta u Zagrebu. Rukomet nastavlja u RK Grafičar Zagreb za koji nastupa u sezoni 1959./60. Slijedeće se godine RK Grafičar spaja s RK Zagreb, a kako nije pristupio novom klubu 1960./61. godinu rukomet igra na studentskom prvenstvu sveučilišta u Zagrebu za ekipu tadašnjeg AGG fakulteta i ujedno trenira veslanje u VK Zagreb. Natjecateljske godine 1961./62. učlanjuje se u RK Mladost Zagreb koji je te godine ušao u prvu ligu i na žalost iste sezone ispao. U Mladosti ostaje do sezone 1963./64. te se kao apsolvent vraća kući u Bjelovar gdje ponovo igra u prvoj momčadi ORK Partizan.
Aktivnim igranjem rukometa prestaje 1973. i kao veteran rekreativno igra za ekipu ORK Partizan do konca osamdesetih godina. U tijeku 18 godina aktivnog bavljenja rukometom i deset godina nastupanja u prvoj ligi kao član ORK Partizan sudjelovao u osvajanju pet prvenstava Jugoslavije 1966./67., 1967./68., 1969./70., 1970./71. i 1971./72.; kupa Jugoslavije 1967./68. i kupa Evropskih šampiona 1971./72.
Pećina je do 1983. radio u uredu za katastar Bjelovar, a do umirovljenja 2003. u Šumskom gospodarstvu „Mojca Birta“, danas Hrvatske šume Uprava šuma podružnica Bjelovar.

 
 

16. III. 1865. - U Švici rođen matematičar Vladimir Varićak, umro u Zagrebu 17. I. 1942. Diplomirao matematiku i fiziku u Zagrebu (1887). Prof. na srednjim školama u Zemunu, Bakru, Zagrebu i Osijeku. Predavao fiziku na novoosnovanoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu (1898), na Mudroslovnom fakultetu bio suplent (1899), izvanredni (1899) i redovni prof. (1902). Dekan Mudroslovnog fakulteta (1904-1908), rektor (1921) i prorektor Sveučilišta (1929-1931). Član JAZU, dopisni član Srp. akademije i član Česke spoečnosti nauk.
Bavio se teorijom ravninskih krivulja, teorijom funkcija, a najznačajniji su mu radovi na području neeuklidske geometrije Lobačevskog i specijalne teorije relativnosti koju je interpretirao uz pomoć geometrije Lobačevskog. Dokazivao da je fiz. prostor negativne konstantne zakrivljenosti. Izveo Lorentzove transformacije i Einsteinovu formulu za Dopplerov efekt. Istraživao transformaciju brzine i elektromagnetskog polja u teoriji relativnosti. Bavio se i poviješću znanosti, posebice istraživanjem života i rada R. Boškovića.

 
gavazzi
Spomen-ploča M. Gavazziju u Muzeju Like u Gospiću

18. III. 1895. – U Gospiću rođen etnolog Milovan Gavazzi, sin geografa Artura Gavazzia, umro u Zagrebu 20. I. 1992. Studirao slavistiku, germanistiku i filozofiju u Zagrebu i Pragu. Radio u Etnografskom muzeju u Zagrebu; profesor i dugogodišnji pročelnik Odsjeka za etnologiju FF u Zagrebu. Terenskim obilaskom istražio hrvatski etnički prostor i postavio temelje etnološkom znanstvenom radu u Hrvatskoj. Osnivač nastave etnologije, utemeljitelj i dugogodišnji predstojnik Etnološkog zavoda, ravnatelj Etnografskog muzeja i učitelj niza naraštaja hrvatskih etnologa.

 
Vukelić lavoslav
Književnik Lavoslav Vukelić, iz arhive Muzeja Like

20. III. 1840. – U Gornjem Kosinju rođen književnik Lavoslav Vukelić, umro u Sv. Križu Začretje 26. ožujka 1879. Pohađao gimnaziju u Senju, a vojnu školu za upravne časnike u Beču. Bio tajnik podžupanije u Križu. Dok je u novelama nastavljač tur.-hajdučke tematike, u poeziji je elegičan i obuzet slutnjom vlastite smrti.
Pjesnik i novelist. U Senju završava gimnaziju, a u Beču graničarski upravni tečaj. Službovao je u Osijeku i brojnim mjestima Like, da bi ga ban I. Mažuranić 1875. imenovao podžupanijskim tajnikom u Krapinskim Toplicama. Pravaš po uvjerenju, prevodio je Shakespearea, Gothea i druge pisce.

 
Juraj Đuro Juco Rukavina, barun iz Trnovca
Juraj Đuro Juco Rukavina barun rodom iz Trnovca

21. III. 1777. - U Trnovcu rođen general Đuro (Juraj) Rukavina, umro 9. rujna 1859. u Temišvaru, Rumunjska. U ratovima Austrije s Francuskom istaknuo se u bitkama kod Caliana (1796), na rijeci Adige kraj Trenta (1801), kraj Asperna (1809) i Otočca (1813). God. 1818. kao zapovjednik Ogulinskog puka uspješno vodio borbe s Turcima. Barunsku titulu dobio 1840. God. 1848. zapovijedao austrijskim vojnicima koji su branili Temišvar od mađarske revolucionarne vojske.

Povelja na pergamentu u limenoj kutiji s pečatom i vlastoručnim potpisom kraljice Marije Terezije pisana rukom na njemačkoj gotici, kojom se plemenitim proglašava Juraj Rukavina Vidovdanski.
Potpis Marije Terezije Ličke novine
Originalni potpis kraljice Marije Terezije na povelji baruna Rukavine
Grb Rukavina Ličke novine
Originalni grb baruna Rukavine iz povolje o tituli koja se čuva u Muzeju Like u Gospiću/©Lički leksikon
Fra ante Tomičić Ličke novine

23. III. 1901. – U Ričicama, zaselak Razbojine, rođen fra Ante Josip Tomičić, umro u Rijeci 25. XI. 1981. Rođen u obitelji Ivice Tomičić i Anice rođ. Skorup koja je imala nadimak Vidovići. Fra Antini su roditelji imali dvanaestero djece: devet kćeri i tri sina. Četiri kćeri umrle su u dječjoj dobi. Fra Ante je bio deveto dijete. Od trojice braće najstariji je bio Blaž, drugi je na krštenju dobio ime Josip, a ime fra Ante dobio je prigodom ulaska u kapucinski red, a najmlađi brat zvao se Mile Tomičić. Antin stariji brat Blaž ostao je živjeti na obiteljskom imanju u Razbojinama, a brat Mile sa svojom obitelji živio je u Vinkovcima.
Odrastao je kod kumova Jose i Ikice Mašić u susjednom Ličkom Cerju gdje je do desete godine završio i osnovnu školu. U kapucinski red ušao je 21. XI. 1921., a u riječki kapucinski samostan došao je 1947., i obavljao je službu sakristana i vratara. Postupak za proglašenje blaženim fra Ante Josipa Tomičića, koji je 34 godine živio i radio u samostanu i crkvi Gospe Lurdske u Rijeci gdje se i nalaze njegovi zemni ostaci, službeno je otvoren 12. srpnja 2005. prvom sjednicom sudišta koje je imenovao riječki nadbiskup msgr. dr. Ivan Devčić.
Njegovi posmrtni ostaci 3. travnja 1997. preneseni su s gradskog groblja Kozala u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske u Rijeci, na Žabici. Mnogi su ga za života smatrali svecem, mnogi se preporučuju u njegov zagovor. Neki tvrde da su po njegovu zagovoru od Boga dobili milost.

 
Petar Vidaković Ličke novine
Dr. sc. Petar Vidaković
©Lički leksikon

23. III. 1933. – U Svetom Roku rođen gospodarstvenik dr. Petar Vidaković, umro u Zagrebu 25. IV. 2004. Osnovnu je školu završio u Svetom Roku, srednju u Zagrebu a Ekonomski fakultet u Rijeci.
Prof. dr. Mirko Marković za Vidakovića je napisao:
- U njegovoj biografiji ističu se tri radne faze. Isprva je niz godina bio generalni direktor NP Plitvička jezera. Potom je prešao u diplomatsku službu i više je godina proveo u Münchenu kao generalni konzul SFR Jugoslavije. Nakon povratka u zemlju uključio se kao ekonomist u rad Privredne komore Hrvatske, u kojoj je i potpredsjednik.
U znanstveno-istraživačkom radu posebno mjesto zauzima njegovo zanimanje za nacionalne parkove, pri čemu se koristi svojim dugogodišnjim iskustvom, a temeljni mu je stav da turizam i zaštita prirode ne smiju biti u raskoraku. Stoga on uvijek naglašava da se naši nacionalni parkovi mogu turistički iskorištavati ako se ne ugrožava njihova prirodna i ekološka ravnoteža. Svoju viziju naših nacionalnih parkova provjerava i potvrđuje njihovom usporedbom s brojnim takvim ustanovama u svijetu, želeći i tim pokazati kakva bogatstva posjedujemo.
Doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu s temom iz zaštite prirode nacionalnih parkova i turizma. Bio generalni direktor Nacionalnog parka Plitvička jezera, od 1970. do 1977. Tvorac je njegove jedinstvene organizacije kojom je objedinjena zaštitarska i turistička sastavnica upravljanja, čime je Park postao primjernim i u svjetskim razmjerima. Osnivač je Fonda za stipendiranje mladih za zaštitu prirode i turizam, bio je predsjednik i obnovitelj Društva za zaštitu Plitvičkih jezera. P. Vidaković je kao prvi Hrvat stekao naslov doktora ekonomskih znanosti iz zaštite prirode nacionalnih parkova i turizma. Za knjigu Nacionalni parkovi u svijetu dobitnik je nagrade “Josip Juraj Strossmayer” za najuspješnije znanstveno djelo s područja prirodnih znanosti.
Jedan je od inicijatora osnivanja Hotelijerskog fakulteta u Opatiji.
DJELA:
1.Vodič na Plitvička jezera, Zagreb, 1967, izašao šest puta;
2. Plitvička jezera, zaštita i turistička valorizacija (1977);
3. Nacionalni parkovi i turizam, Zavod za zaštitu prirode SR Hrvatske i Institut za turizam, Zagreb, 1989.
4. Nacionalni parkovi u svijetu (1997);
5. Nacionalni parkovi i zaštićena područja u Hrvatskoj (očuvana priroda-kultura-ekoturizam), Zagreb, 2003.

vidaković petar
Jedna Vidakovićeva knjiga za koju je korice napravio slikar Bude Vlaisavljević Modri, a tiskana je u Likagrafu u Korenici/ arhiva Lika pressa Gospić
JAkov Blažević Ličke novine
Jakov Blažević

 


24. III. 1912. – U Bužimu rođen Jakov Blažević, političar, umro u Zagrebu, 10. prosinca 1996. Završio Pravni fakultet u Zagrebu (1936), zatim odvjetnik u Gospiću. God. 1928. postaje član KPJ, 1940. sekretar OK KPH za Liku i član CK KPJ. Jedan od organizatora partizanskog pokreta u Hrvatskoj; član IO ZAVNOH-a, te prvi predsjednik Vrhovnog suda ZAVNOH-a (1944). Prvi javni tužilac Hrvatske (1945-48), zastupao optužnicu protiv nadbiskupa A. Stepinca (1946). Nakon rata obavljao brojne funkcije, predsjednik Predsjedništva SRH (1974-82). U partijskim sukobima 1971. i poslije zastupao konzervativne stavove.

 
Jadranko Crnić Ličke novine
Jadranko Crnić






kolić
Milan Kolić

25. III. 1928. – U Zagrebu rođen pravnik Jadranko Crnić, umro u Zagrebu 4. travnja 2008. Diplomirao pravo 1952, a doktorirao 1998. Sudac u Dugom Selu, Gospiću (1954-1966.) gdje je bio sudac i predsjednik Kotarskog odnosno Okružnog suda, i u Zagrebu. Između ostalog, sudac Vrhovnog suda Hrvatske (1973-84), sudac i predsjednik Ustavnog suda Hrvatske (1984-99). Od 1997. predsjednik Hrvatskoga Crvenoga križa. Objavio više stotina članaka i 40 knjiga. Za boravka u Gospiću u Ličkim novinama objavljivao humoreske i izvještaje sa suda.


Kolić, Milan, političar (Gospić, 25. III. 1964. - Gospić, 5. I. 2023.) Rođen je u obitelji Ivice i Jelke rođ. Skender. U rodnom gradu završio osnovnu i srednju školu, a Filozofski fakultet u Rijeci Stručni studij za nastavnika elektrotehničke struke. Oženjen je i otac troje djece.
Završio je Časničku školu. Na Visokoj poslovnoj školi Libertas u Zagrebu diplomirao nadzor i koorporativno upravljanje za članove nadzornih odbora, uprava i upravnih vijeća, od Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Udruge poslovnih savjetnika dobio certifikat kojim se potvrđuje da je završio program stručnog usavršavanja „Učinkovito upravljanje u lokalnoj i regionalnoj samoupravi".
Od 1985. do 1991. imao je radni odnos kod fizičke osobe, zatim do 1993. u Ministarstvu unutarnjih poslova RH, a od 1993. do 1997. u Ministarstvo obrane RH. Od 1997. do 2013. četiri mandata obnašao dužnost gradonačelnika Grada Gospića, a zatim od 2013. dužnost župana Ličko-senjske županije.
Član je Hrvatske demokratske zajednice od 1989. godine, od 2004. do 2016. predsjednik je Temeljne organizacije HDZ–a grada Gospića, potpredsjednik Županijske organizacije HDZ–a Ličko-senjske županije, član Središnjeg odbora HDZ–a, član Nadzornog odbora Kluba utemeljitelja HDZ–a dr.Franjo Tuđman.
Od 1991. kao dragovoljac pripadnik MUP–a RH, od 1993. do 1997. pripadnik 9. gardijske brigade "Vukovi", 1993. i 1994. obnašao dužnost pomoćnika za političku djelatnosti u divizionu, od 1994. do 1997. obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika brigade za političku djelatnost.
Odlikovan s nekoliko visokih vojnih odličja.
Član je Udruge ratnih veterana 9. gardijske brigade, Međunarodnog policijskog udruženja IPA Sekcija Hrvatska, predsjednik Nogometnog kluba „Gospić 91.“ i Ženskog košarkaškog kluba „Gospić“. Član je Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja" i pročelnik Zmajarskog stola u Gospiću.

 
 

27. III. 1864. – U Gospiću rođen pedagog i pisac Josip Ciganović, umro u Ogulinu 25. VIII. 1904. Osnovno obrazovanje i malu realku završio u Gospiću, a trogodišnju učiteljsku školu u Petrinji. Službovao je u osnovnoj školi u Zrinju, potom Lasinji, 1888-92. u Zagrebu 1892-95. kao ravnatelj više pučke škole u Otočcu, 1895-1903. pri županijskoj oblasti u Ogulinu, potom kao županijski školski nadzornik. U Zagrebu je višegodišnji tajnik i blagajnik Saveza hrvatskih učiteljskih društava te je mnogo radio na unapređivanju staleških interesa hrvatskog učiteljstva. Od 1902. pravi je član Hrvatskoga pedagoško književnog zbora. Objavio je 120 članaka, stručnih prikaza i osvrta o povrtlarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu, uzgoju cvijeća, pčelarstvu, svilarstvu i uređenju školskog vrta u stručnom tisku... Priredio je Pisanku za uspravno pismo, a potom i Risanku za nižu pučku školu I/III.

 
Jović Ličke novine
Majka Josipa Jovića, Marija odaje
počast sinu na mjestu pogibje na Plitvicama

31. III. 1991. – U Plitvičkim jezerima krvavi Uskrs, poginuo prvi hrvatski branitelj policajac Josip Jović (22), rodom iz Aržana kod Imotskog.

 

 

 


VELJAČA


 
 

1. II. 1965. – U Gospiću puštena u rad automatska telefonska centrala.

 
mesić
Pop Marko Mesić, spomen-bista
u Brinju,
rad kipara Stipe Sikirice;Arhiva Lik@ pressa Gospić

2. II. 1713. – U Karlobagu umro pop Marko Mesić, rođen u Brinju oko 1640. Sin krajiškog časnika. Ostao župnik u Brinju i nakon što je 1678. izabran za kanonika u Senju. God. 1683. organizirao četu koja je pomogla ustanicima protiv turske vlasti u Lici. Kao povjerenik karlovačkoga generala sudjeluje u oslobađanju Like 1689. U priznanju junačkih djela kao i zasluga stečenih uopće u ličko-krbavskoj reokupacionoj vojni, kralj Leopold odlikova popa M. Mesića posebnom poveljom (1693.) i darova mu posjed u  Mušaluku gdje on podiže crkvicu sv. Duha (1700.).

mesic
laudon
General Laudon

2. II. 1717. – U Neutitschenu rođen Laudon, Gideon Ernst, maršal, umro 14. VII. 1790. Potomak škotske plemićke obitelji; 1712. postaje satnikom Trenkovih dragovoljaca, potom premješten u Vojnu krajinu. Ratnu slavu stječe tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756-63), od 1757. pukovnik, poslije postaje generalom topništva, a 1778. maršal.
General Gedeon Laudon rođen je u Livoniji, pokrajini između Čudskog jezera i Baltičkog mora. Vojničku karijeru započeo u carskoj Rusiji, od 1774. u austrijskoj vojsci. U Lovincu i Bruvnu sudjelovao 1751. u gušenju bune. Dio života proveo u Buniću gdje je na 390 jutara zasadio hrastovu šumu. Umro 14. VII. 1790.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Devčić Blaž
Bradu i kose korigirao je svojom rukom kipar

 

 

Devčić Blaž
Bista Blaže Devčića, rad kipara zemljaka
iz Krasna Josipa Tomaića

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


križić
Msgr. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup

2. II. 1915. - U Krašiću kraj Jastrebarskog rođen slikar Blaž Ćuk, umro u Karlovcu 4. VI. 1975. Franjevačku gimnaziju završio u Varaždinu, teološki studij u Zagrebu. Nakon tečaja crtanja u C. Schmidta Meila u Münchenu (1938/39), studira na zagrebačkoj Akademiji likovnim umjetnosti u klasama V. Becica, J. Kljakovića i O. Mujadžića (diplomirao 1944) te kraće vrijeme radi u grafičkoj specijalki T. Krizmana. U međuvremenu napušta svećeničko zvanje (1943). God. 1945. sudjeluje na radnim akcijama u Moslavini i crta prizore iz brigadirskog života te s B. Ružićem i Ž. Janesom priređuje prvu zajedničku izložbu. Motivi poslijeratne obnove glavna su tema mnogih crteža i grafika (Dobrovoljni rad u Gospiću, 1946., Kružok 1949.) rađenih u Gospiću, gdje je započeo višegodišnjom pedagoškom aktivnosti od 1945. do 1952. kada prelazi na rad u Karlovac. Samostalno izlagao u Gospiću 1946, 1950, 1953. Nagrađivan na Likanalima 1967, 1968. i 1969.
Poslije II svjetskog rata na Gospićkoj učiteljskoj školi radio je akademski slikar Blaž Ćuk, koji je u gradskom Domu kulture priredio dvije vrlo uspjele izložbe svojih radova i umjetničkog i didaktičkog značaja. Među brojnim slikama Blaža Ćuka treba spomenuti pejzaže s Novčice, osobito Stari mlin na Novčici, u tehnici lavirane tinte i ulje na platnu Kuća Nikole Tesle za koju je slikar i nagrađen na II Likanalu, a koju je poklonio Muzeju Like Gospić.



2. II. 1916. u Krasnu rođen kipar Blaž-VlahoDevčić, umro u Senju 26. I. 1987.). Rođen je u obitelji Josipa i majke Mande rođ. Devčić. Roditelji su imali osamnaestoro djece; deset sinova i osam kćeri, od kojih je desetero pomrlo još u djetinjstvu. Od tri preživjela sina Blaž je bio najmlađi. Još kao dječak izdvajao se od ostale djece po vidljivom talentu za praktični rad s drvetom i glinom, izrađujući od tih materijala figurice i razne igračke. Budući da je u školi bio vrlo napredan talenta pa je smatran čudom od djeteta. Nakon završene osnovne škole odveo ga je u Zagreb dr. Milan Anić, Krasnar koji je živio u Zagrebu i nastavio je školovanje uz svestranu pomoć gornjogradskog župnika msgr. Svetozara Rittiga, koji ga je predao na naukovanje u kiparsku radionicu Ivana Meštrovića. Tu je upoznao Antuna Augustinčića i nakon trogodišnjeg školovanja kod Meštrovića osjetio sposobnim za samostalni rad. Na zagrebačkom groblju Mirogoju radi kod kipara V. Bakića. Gimnaziju je završio do šestog razreda. Neumorno radi i stvara umjetnička djela, te se pojavljuje na brojnim izložbama. Uz samostalne izložbe izlaže i na nekoliko skupnih izložaba o kojima je tadašnja kritika vrlo pozitivno pisala. Odlazi u Beograd (1932) gdje se bavi izradom portreta, raznih dekorativnih figura i prikladnih stvari za nadgrobne spomenike. Kako se s vremenom broj narudžbi smanjivao, a time i broj kupaca, vraća se u Zagreb (1935). Bavio se portretiranjem i izradom skulptura. Ponovo je napustio Zagreb i otišao u Novi Sad gdje je boravio pola godine (1937), a potom u Čazmu, gdje je bilo još Krasnara, u zaselak Gromulje, kod svojih rođaka. U Čazmi je upoznao Anu rođ. Kupsjak s kojom se nakon dvije godine oženio. Prihvatio je i posvojio njezinog izvanbračnog sina Duška, kojeg je jako volio, a i Duško njega. S obitelji je boravio i u Banjoj Luci, a potom u Bjelovaru gdje je otvorio atelje. U to vrijeme nastaju prve bračne krize. Odlučivši napustiti Anu, vratio se u Krasno. U međuvremenu je Ana dospjela u bolnicu, a trogodišnji sin Duško kod nekih prijatelja na privremeno skrbništvo. To je Blaža jako pogodilo i vratio se u Čazmu, gdje postaje kotarskim službenikom (1943) i premješten je u Zagreb gdje je zamjenik kotarskog predsjednika u Dugom Selu. Blaž nije previše mario za političku situaciju pa je jednom potajno pomogao partizanima oko lijekova. Zbog toga je bio istjeran iz službe i osuđen na smrt ali mu je pomogao kotarski predsjednik. I poslije Drugog svjetskog rata imao je problema i optužen je za izdaju kako je vrijeme NDH pomagao izradu novčanica i poštanskih maraka. Zbog toga ga je vlast privodila, maltretirala, tukla i mučila do te mjere da se to odrazilo i na njegovo psihičko zdravlje. Nakon toga s obitelji seli u Zagreb kod sestre Julijane Dodigović.

JAslice rad Blaža Devčića
Jaslice iz gospićke katedrale rad su Blaža Devčića, snimio Marko Čuljat 2003.

Na Akademiji likovnih umjetnosti upisuje kiparstvo (V. Radauš) iako nije imao potpunu srednju školu zahvaljujući dekanu Akademije A. Augustinčiću (1949). Uspješno polaže sve ispite do VIII. semestra koji je odslušao. U to vrijeme u mramoru je isklesao glavu Beethovena koju je od njega otkupio Augustinčić, a koja se nalazi u posjedu umjetnikove obitelji. Već na početku studija sukobljavao se s profesorima i stanje je iz dana u dan postalo sve nepodnošljivije. Nije si želio dopustiti da mu njegov rad korigira netko tko je po njegovu mišljenju po kvaliteti bio manje vrijedan. Da je uistinu bio sposobniji od nekih svojih nastavnika čini se da je neosporna činjenica zbog koje se D. nije mogao pomiriti s podređenim položajem. Napušta Akademiju i ponovo počinje raditi kao i prije studija. Uskoro se i razbolio i dugotrajno se liječio. Za liječenja je imao bolničku radionicu sve dok nije pobjegao u svoje rodno Krasno (1959) gdje je u osami sa svojom teškom sudbinom živio u nekoliko zaselaka. Osim sa svojom sestrom, Blaž je održavao dobre kontakte i s prijateljem prof. Ivanom Tomljanovićem, akademskim slikarom iz Zadra, kojemu je izrađivao razne predmete, a za uzvrat dobivao alat za rad i ponešto hrane. Često je kopao zemlju i iz nje izvlačio kamenje za svoje klesarske radove. Iz krasnarske je šume, pak, izvlačio debla i od njih pravio drvene skulpture.D. je fascinirao zajednicu i pojedinca svojim ponašanjem, životnim kredom ali i bogatim kiparskim opusom, odnosno ostvarenjima. Njegova djela su uobličeni likovi njegove fikcije ovjekovječeni u glini i drvetu.
Izradio je broje sakralne skulpture. Među prvim ostvarenjima su radovi vezani uz crkvu u Gornjem Draganovcu kod Čazme gdje je u drvetu izradio oltar i križni put. Zatim slijede brojni radovi jaslica i križnih putova od svetišta Majke Božije od Krasna i u župnoj crkvi Marijina Pohođenja na Baškim Oštarijama na Velebitu. U župnoj crkvi sv. Antuna u Krasnu nalaze se: uskrsni svijećnjak, križni put, skulptura Na odru ležeći Krist i Uskrsnuli Krist (rezani kip iz drveta). Božićne jaslice nalaze se u crkvama u Otočcu i Jablancu te u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije su njegove jaslice kojima svoje promatrače usmjerava na najbitnije iz Božićne noći: skromnost i siromaštvo ambijenta gdje je rođen Isus, bez neumjesne idile, kako to doživljava i prikazuje današnji konzumeristički čovjek. Božićne jaslice su i u senjskoj katedrali: kipovi sv. Josipa, Bogorodice, pastira, Djetešca Isusa u posebnim jaslama, pet figura ovaca, lebdeći anđel i kip vola. U župnoj crkvi sv. Josipa u Jablancu je križni put 12 reljefa u kamenim pločama, a jedno raspelo je u Riječkoj nadbiskupiji i jaslice. U zadarskoj katedrali je Sveta obitelj s likovima u naravnoj veličini od orahova drveta i Božićne jaslice. Kipovi Majke Božje, sv. Ane i sv. Joakima su na oltaru kapele u Šušnjari. Švelja – žena koja sjedi i šije, Čežnja – tri ženska lika (reljef od gipsa), Matija Gubec – poprsje u gipsu, skica spomenika Marku Oreškoviću (spomenik palim borcima) nalaze se u zagrebačkoj gipsoteci – Bauerovu muzeju. Oltarni ukrasi nalaze se u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Švici … Djela su mu u brojnim privatnim kolekcijama. Gradski muzej Senj je organizirao izložbu njegovih radova i uspio ih je stotinjak predstaviti javnosti, čak je i riječki nadbiskup Devčić bio na otvorenju izložbe i obratio se prisutnima te s ponosom predstavio svog prezimenjaka i sumještana po mjestu rođenja, Krasnara (2005).

LIT.: Život i djelo Blaža Devčića. Katalog izložbe Gradski muzej Senj, 21. travnja 2005. – Rukavina, Ksenija: Život i djelo kipara Blaža Devčića (1916. – 1987.). Krasno: monografija u povodu 200. obljetnice župe av. Antuna Padovanskoga i 170 godina školstva u Krasnu. Krasno – Rijeka 2007.Gl. ur. Joso Vukelić. 225.-234. str.Pećanić, V.: Moje prijateljevanje s kiparom Blažom Devčićem. Devčić. I.: Iz života kipara Blaža Devčića. https://www.google.com/search?q=o+bla%C5%BEu+dev%C4%8Di%C4%87u+kiparu&ie=utf-8&oe=utf-8&client=firefox-b (Posjećeno 1. lipnja 2019.) - https://gospicko-senjska-biskupija.hr/vijesti/detaljnije/skulpture-pok-blaza-devcica-u-postavci-jaslica-u-senju (Posjećeno 1. lipnja 2019.).- Čuljat, Marko: Likapedija, Gospić, 2020. str. 58 i 59.


2. II. 1953. - U Johovcu, župa Foča, kod Doboja (BiH) rođen otac Zdenko (od Bezgrešnog Srca Marijina) Križić, OCD, krsnim i civilnim imenom Ivan, gospićko-senjski biskup.
Nakon završene srednje škole koju je pohađao kod otaca Konventualaca u Zagrebu, nastavlja studij filozofije kod otaca Karmelićana u Firenci, a potom studij teologije na Papinskom teološkom fakultetu Teresianum u Rimu. Prve redovničke zavjete je dao 27. srpnja 1970. u Somboru, a doživotne zavjete 16. srpnja 1976. u Zagrebu. Ređen je za svećenika 26. lipnja 1977. u Zagrebu.
Nakon završenog teološkog studija nastavlja studij duhovnosti na Papinskom Institutu duhovnosti Teresianum u Rimu gdje, 1978. postiže magisterij o temi: Biblijski likovi u djelima svete Terezije Avilske. Objavio je nekoliko članaka iz duhovnosti u Revijama Posvećeni život i Bogoslovska smotra. Osim hrvatskog, dobro govori talijanski, a dostatno poznaje i španjolski jezik.
Obnašao je brojne službe:
Prefekt dječjeg sjemeništa Otaca Karmelićana u Zagrebu (1978.-1984.); prvi savjetnik Komisarijata karmelićana (1984.-1990.); prior samostana u Remetama-Zagreb (1984.-1990.); vanjski profesor na Institutu za kršćansku duhovnost u Zagrebu (1984.- 2012.); provincijal Hrvatske karmelske provincije (1990.-1996.); vikar provincije (1996.-2002.); prior samostana u Remetama - Zagreb (1996.-1997.); prior novoosnovanog samostana u Krku (1997.-2002.); magister novaka (1997.-1999.); provincijal Hrvatske karmelske provincije (2002.-2003.); generalni vikar karmelskog reda (2003.-2009.); prior samostana u Krku i provincijalni savjetnik (2011.-2012.).


U Gospić je stigao s dužnosti rektora karmelićanskog međunarodnog zavoda Teresianum u Rimu gdje je bio od 2012. Biskupom ordinarijem Gospićko-senjske biskupije imenovao ga je Papa Franjo 4. III. 2016., a zaređen je za biskupa 25. V. 2016.

Papa Franjo ga je 8. VIII. 2023. na blagdan Rođenja BDM imenovao splitsko-makarskim nadbiskupom i metropolitom.


Dobio je Nagradu za životno djelo Ličko-senjske županije (2023).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Blaž Devčić
Devčićev križni put u Krasnu (gore), a dolje u Baškim Oštarijama/Snimio Marko Čuljat

Blaž Devčić
 

3. II. 1894. – U Ličkom Novom, (u obitelji Gucinih op. a.), rođen Ivica Frković, šumarski stručnjak i političar, umro u Buenos Airesu 21. XI. 1980. U Gospiću polazio realnu gimnaziju, šumarstvo diplomirao 1919. pri Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Počeo raditi kao šumarski vježbenik u Sušaku 1919, a nastavio kao upravitelj Šumarije u Škarama i Pitomači te ponovno u Direkciji šuma u Sušaku. Oko 1930. premješten je kao savjetnik u Ministarstvo šuma i rudnika u Beograd. Uspostavom Banovine Hrvatske dolazi 1939. u Bansku upravu za predstojnika Odjela za šumarstvo te na toj dužnosti ostaje do umirovljenja 1941. Uspostavom NDH imenovan je ministrom šuma i ruda i na čelu tog ministarstva ostaje do reorganizacije vlade u listopadu 1942. kada je imenovan državnim vijećnikom. Početkom 1943. postavljen je za opunomoćenika hrvatske države kod 369. pješačke divizije koja je djelovala u Bosni. Napustivši na početkom svibnja 1945. domovinu, preko Italije dolazi u Buenos Aires. Tu se pod imenom Andres Joss upošljuje u Ministarstvu poljodjelstva i stočarstva kao šumarski savjetnik. Istodobno u Argentinu je došlo još nekoliko hrvatskih šumara s J. Balenom na čelu. Oni su prvi šumarski stručnjaci u toj zemlji jer su do tada šumarske poslove vodili agronomi. Hrvatski su šumari obavili znatne poslove na uređivanju šuma te sudjelovali u osnutku i organizaciji šumarskog fakulteta, na kojem su i prvi predavači. Frković je isključivo radio na uređivanju šuma. Radeći na terenu nailazili su na mnoge predjele, rijeke i slapove bez imena te su ih imenovali po hrvatskim rijekama (Sava, Una) ili osobama (Budak). Sva imena unijeta su u službene karte.
Malodobne kćerke Ivice Frkovića, Mirna i Jasna likvidirane su na križnom putu iz Bleiburga (op. a.). Anđeoski duh ovih mladih djevojaka ogledati će se u bistrim i hladnim jezerima, među liticama Argentinskih Anda, a koja su obilježena u svim zemljopisnim kartama njihovim imenima “MIRNA” i “JASNA” kako ih je obilježio njihov otac.

 

 

 

4. II. 1898. – U Perušiću rođen ustaški pukovnik Juraj Juco Rukavina, pogubljen u Zagrebu, 7. lipnja 1945. Nakon gimnazije u Gospiću završio vojne škole u Austro-Ugarskoj. U Državi SHS bio kapetan žandarmerije. Ustaškom pokretu pristupio 1932. Zbog sudjelovanja u Velebitskom ustanku 1932. osuđen na smrt, potom na 12 g. robije. Uspostavom NDH postaje zapovjednik svih djelatnih ustaških bojni Ustaške vojnice, potom zapovijeda ustaškim postrojbama u zapadnoj Bosni. U studenom 1941. imenovan za zapovjednika Ustaške vojnice. Početkom 1942. sudjeluje u stvaranju “ličke bojne” Crne legije, a u kolovozu 1942. postavljen je za zapovjednika Ustaškog stegovnog i kaznenog suda. Od svibnja 1944. zapovjednik IV. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice. Zarobljen kod Bleiburga, osuđen na smrt vješanjem i pogubljen.

 
 

11. II. 1905. – U Senju rođen hrvatski prozaik i pjesnik Milan Ogrizović, umro u Zagrebu 25. kolovoza 1923. Školovao se u Gospiću (maturirao 1895.) i Zagrebu. Za narodnog poslanika biran 1908. na pravaškoj listi. Neko vrijeme do Prvog svjetskog rata lektor i Hrvatskom zemaljskom kazalištu, a u poraću profesor na glumačkoj školi. Pisao pjesme, satire i drame.

 
muljević
Prof. Vladimir Muljević

 

 

 

 


movčan
Josip Movčan na Plitvicama 2003./© Marko Čuljat Lika pres za Lički leksikon

14. II. 1913. - U Zagrebu rođen prof. dr. sc. Vladimir Muljević, gdje je i umro 26. veljače 2007. Počasni član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske od 1993. Prvi Hrvat doktor elektrotehnike, disertaciju o poboljšanju rada asinkronih elektromotora Nikole Tesle obranio u Beču 1944. Objavio oko 450 znanstvenih i stručnih priloga, nekoliko knjiga, udžbenika i sveučilišnih skripta, sastavio je, objavio ili uredio i nekoliko rječnika iz područja mjerenja, automatske regulacije i automatizacije. Dobitnik je mnoštva nagrada i priznanja.
Muljević o svojim korijenima kaže:
- Moja majka Marija rođ. Milković bila je prava Smiljančanka, kći Marka Milkovića, financijskog službenika iz zaseoka Varoš, i Marije rođ. Kovačević. Baka je bila suučenica N. Tesle i rođena je u zaseoku Kovačevići. Djedova je služba bila uzrok čestih preseljenja, pa je moja majka rođena u Ivaniću.
Baka Marija bila je rođakinja Ferdinanda Kovačevića, prvaka telegrafije u Hrvatskoj.


9. II. 1924. u Čakovcu rođen dipl. ing. šumarstva Josip Movčan, umro u Zagrebu 30. lipnja 2016. Šumarstvo počeo studirati u Mađarskoj i prekida zbog Drugog svjetskog rata i završava studij šumarstva u Zagrebu.

Godine 1955. zapošljava se u Šumariji Fužine, gdje je upravitelj bio dipl. ing. Dragutin Böhm. Kao mladi stručnjak, posebno se bavi iznalaženjem stimulativnih uvjeta rada šumskih radnika, šumsko-uzgojnim radovima te pohađa specijalizaciju, u Urbanističkom institutu Hrvatske, iz uređenja pejzaža i u zagrebačkim park-šumama. Početkom jeseni 1958. na poziv Ministra šumarstva odlazi na Plitvička jezera. U 33 godine rada u NP Plitvička jezera, ing. Josip Movčan definira svoj odnos i stavove prema pojedinim ključnim problemima u Nacionalnom parku. Bio je pobornik očuvanja šume i pašnjaka te isključivanja javnog prometa van granica Parka u čemu je i uspio. Godinama projektira i gradi poznate plitvičke staze i mostiće često i u ovi do pojasa. Njegove su ideje elektro-brodova i panoramskih vlakova.
Dobitnik je viđe međunarodnih nagrada, a dobio je godišnju Hrvatsku turističku nagradu "Antun Štifančić" - 1994., 2010. Ministarstvo kulture RH dodjeljuje mu godišnju nagradu „Dr. Ivo Horvat“ za doprinos u zaštiti prirode.
- U Movčanu je rasla i sazrijevala vizija razvoja posebne vrste turizma kao jedine dopustive djelatnosti u nacionalnom parku, vizija turizma koji će održati sve prirodne vrijednosti područja, a lokalnom stanovništvu pružiti egzistenciju i sve blagodati suvremenog društva. Godinama je stvarao tu viziju, a zatim je početkom 70-tih upoznao suradnike i svekoliku javnost. Svi mi iz tog razdoblja smatramo se privilegiranim što smo od tih godina bili njegovi suradnici i na kraju zajedno realizirali viziju. - izjavio je 2016. Vinko Bartolac, jedan od čelnih ljudi NP Plitvička jezera i suradnik inženjera Movčana.

 
knezic

Knežićeva grobnica u Majoriji iznad Senja


tomičić jakov
Jakov Tomičić

15. II. 1786. – U Petrinji rođen Josip Kajetan Knežić, vojni inženjer, umro u Senju 15. rujna 1848. Izveo regulacije rijeka Čikole i Krke, a 1827. vodio gradnju velebitske ceste do Obrovca. Rekonstruirao Jozefinsku cestu od Karlovca do Senja (1833-45). Znamenitu cestu od Obrovca do prijevoja M. Halan (1045 m) gradio 1825-27, a nastavak do sela Sv. Rok 1827-31. Staru Jozefinsku cestu (1770-79) rekonstruirao je 1833; nova nastaje (1833-43) od Karlovca do Senja, koji je uz tu prometnicu znatno oživio. Nad Tounjčicom je izgradio jedinstven kameni most - vijadukt. Pod Vratnikom gradi klasicističku kapelu (Majorija) Sv. Mihovila i česmu Cesarsko vrilo, te svoju grobnicu s hrvatskim natpisom. U Senju obnavlja vodovod i klasicističku česmu na Cilnici (1845), a 1844 - 47. projektira i gradi cestu od Karlobaga preko Kubusa i Brušana do Gospića.


16. II. 1932. - U Ričicama rođen dipl. ing. stroj. Jakov Tomičić, od oca Filipa Tomičića i majke Marte rođ. Pejnović iz Lovinca. U obitelji je bilo osmero djece, ali ih je pola pomrlo. Jakov je bio treće dijete. Otac Filip je bio je na radu u Njemačkoj od 1939. do 1943. kako bi zaradio i vratio dug za kuću koja je u međuvremenu zapaljena.
         Obitelj Tomičić je jesen 1941. kao izbjeglice provela u Kaniži pored Gospića. Bili su smješteni u čitaonici. Mlađi mu je brat Dragan (1937.) bio bolestan i doktor u Gospiću je rekao da treba piti mlijeka. Jakov je u betonskom zidu pronašao pivsku bocu s kojom je prosio mlijeko po Kaniži i okolici. Sjeća se jednog cige kovača u Podoštri koji mu je ponekad davao mlijeka i krumpira, i brat je preživio.
         Tomičić je u Ričicama završio osnovnu školu u kojoj je drugim učenicima predavao matematiku. Nakon rata  u proljeće 1948. otišao je u Pulu u mornaričko-zanatsku školu ratne mornarice koja je trajala tri godine i postao brodski mehaničar. Zatim, se javio za pilota ali nije prošao, pa se javio u vojsku za padobranca i služio je dvije godine u Mostaru i Banja Luci. Nakon vojske bio je pola godine kod kuće u Ričicama, želio je isposlovati matrikulu i otploviti da se ne vrati jer je imao rodbine u Americi. Brzo se zaposlio u Uljaniku u Puli gdje se i oženio. Kao najbolji radnik u poduzeću dobio je stipendiju i četiri godine studirao strojarstvo u Zagrebu. Jedno je vrijeme u Uljaniku bio i tehnički direktor, a zadnjih 20 godina staža bio je šef opremnog odjela. Bio je sudionik Domovinskog rata i pripadnik Lovinačke domobranske postrojbe koja je tada bila u obrani Gospića.
         Ponovo se aktivirao i deset godina za jednog njemačkog čovjeka u Puli vodio proizvodnju jahti.
         Tijekom rada u Uljaniku više je puta bio garant strojar na novoizgrađenom brodu na kome je provodio pola godine. Radio je i na brodu za prijevoz sirove nafte i rasutog tereta Berge Istra nosivosti 225 tisuća tona, duljine 300 metara, koji je izgrađen 1972. za norvešku tvrtku Bergesen. Sjeća se da je bio dulji od navoza i da su polovice spojene u moru.
         Nosilac je Spomenice Domovinskog rata i ordena Reda Danice hrvatske za doprinos promaknuću ugleda hrvatske brodogradnje.

 
frane
General Frane Tomičić
Arhiva ©Lik@ pressa Gospić

16. II. 1959. – U Ričicama rođen brigadni general HV-a vojske Frane Tomičić. To je službeni datum, a inače je rođen dva dana ranije na Dan ljubavi, ali kako je u Ričicama bio veliki snijeg otac Petar nije mogao u Gračac prijaviti njegovo rođenje. Osnovnu školu završio u rodnim Ričicama i Gospiću gdje završava i Gimnaziju Nikole Tesle, a zatim Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. U sustavu obrane završio najvišu vojnu školu, Ratnu školu Ban Josip Jelačić.
Od 1983 radio je kao profesor u gospićkom srednjoškolskom centru, kojem je tijekom 1991. godine bio i ravnatelj. U odsutnosti zbog obrane zamjenjivao ga je prof. Ivica Javorović. Bavio se glazbom i športom. Svirao je gitaru u sastavima “Baba Lujka” i “Ivan Grozni” u Gospiću. Svirali su vlastite pjesme takozvanog angažiranog sadržaja na tragu “novog vala”. Nogomet je igrao za gospićke nogometne klubove Velebit i Gospić. U obranu Hrvatske uključio se 1991. s drugim dragovoljcima Gospića i Like. U jesen 1991. pomoćnik je načelnika stožera a tijekom 1992. i načelnik stožera 118. brigade u Gospiću. Nakon osnivanja 6. odnosno 9. gardijske brigade Vukovi, bio je pomoćnik zapovjednika, načelnik stožera i obnašatelj dužnosti zapovjednika brigade. Zatim obavlja razne funkcije u MORH-u i oružanim snagama RH: savjetnik je, pomoćnik načelnika, viši stručni savjetnik u Političkoj upravi MORH-a, zamjenik načelnika Političke uprave, obnašatelj dužnosti pomoćnika načelnika Glavnog stožera OSRH, načelnik Uprave za popunu ustroja sastavom, načelnik Uprave za popunu osobljem (G-1) u Glavnom stožeru OS RH, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za združenu izobrazbu i obuku “Petar Zrinski”, 2006. je načelnik Službe za nadzor naoružanja MORH-a. Primio je brojne pohvale, nagrade i plakete. Odlikovan je najvišim odličjima među kojima i redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana J. Jelačića, Hrvatskim pleterom, Hrvatskim trolistom, spomenicama Domovinskog rata, Domovinske zahvalnosti i medaljama Oluja i Bljesak.

 

 

 

 

 

 

 


sanković mirko
Mirko Sanković

18. II. 1935. - U Udbini rođen virolog Nikola Juretić. Gimnaziju završio 1956. u Osijeku, biologiju diplomirao 1961, a 1970. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Ondje je od 1963. asistent, 1974. postaje docentom, 1978. izvanrednim i 1984. redovitim profesorom. Bio je pročelnik Biološkog odsjeka 1980-82. te predstojnik Botaničkog zavoda 1991-93. Predavao na Pedagoškom fakultetu te na poslijediplomskom studiju Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku. Usavršavao se u Mikrobiološkom institutu u Budimpešti i na Sveučilištu u Saarbrücenu, a bio je i gostujući istraživač na Sveučilištu u Madisonu. Glavno je područje njegova znanstvenog rada virologija, posebice karakterizacija biljnih virusa s obzirom na patološka, imunološka, molekularnobiološka i fizička svojstva.


18. veljače 1965. u Brušanima rođen književnik Mirko Sanković. U rodnom selu je završio osnovnu školu, a srednju i Pedagošku akademiju završava u Gospiću. Zapošljava se kao nastavnik u Velikoj Kladuši u Bosni i Hercegovini gdje radi punih pet godina, sve do početka Domovinskog rata kada se s obitelji vraća u rodne Brušane.
            Uključuje se u obranu kao pripadnik legendarne 9. gardijske brigade Vukovi iz Gospića i ne skida odoru do kraja rata. Prosvjetarski posao nastavlja u Osnovnoj školi u Mukinjama na Plitvicama. Tu djecu poučava dramsko-recitatorskim vještinama, te pčelarstvu, a nastavlja i pisanje pjesama, monologa i igrokaza koje izvode njegovi učenici s Mukinja.
            Prof. Grga Rupčić, gospićki hrvatski književnik, u predgovoru njegovoj prvoj knjizi, zbirci pjesama, na ličkoj ikavici štokavici, napisao je da je njom znatno obogaćena zavičajna književnost Like.

Djela:
1. Lika iza palasaka, zbirka pjesama, vlastita naklada, Plitvička Jezera 2004.
2. Lika od pantivika, vlastita naklada, Plitvička jezera, 2012.
2. Izabrane priče čitatelja Ličkih novina, Lika press Gospić, 2014., priče Druga vrimena i Mlinar

 

 

 


mirko sanković

 

21. II. 1886. – U Gospiću rođen botaničar Valentin Vale Vouk, umro u Zagrebu 27. studenog 1962. Diplomirao i doktorirao (1908) u Beču. Od 1913-56, uz kraći prekid za II svjetskog rata, bio prof. anatomije i fiziologije na Zagreb. sveučilištu te upravitelj Botaničkog zavoda i vrta. Pridonio osnivanju Oceanografskog instituta u Splitu (1930), obnovi Instituta za biologiju mora u Rovinju i takvog instituta u Dubrovniku te organizirao arboretum u Trstenom. U Gospiću završava osnovnu školu a gimnaziju je maturirao 1909.  Hrvatski botaničar slovenskog podrijetla. Potječe iz obitelji farmaceuta koji su u Gospiću 1865. otvorili prvu ljekarnu koja se zvala K crnom orlu.
Nakon odlično položene mature slušao je Vale Vouk godinu dana prirodne znanosti na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, a kasnije, je na nagovor starijeg brata Brune, prešao u Beč, gdje je na Filozofskom fakultetu od svih prirodnih znanosti najviše zavolio botaniku. Još kao student započeo je sa znanstvenim radom, doktorirao je 1908. te bio smjesta namješten ka asistent prof. Wiesnera i kasnije njegova sljedbenika prof. Molischa u Institutu za biljnu fiziologiju Univerziteta u Beču. Tu ostaje četiri godine.
Član JAZU od 1920.
DJELA:
1. Nauka o životu bilja, Zagreb 1918;
2. Elementi botanike, Zagreb 1928.

 
fff Ante Frković/Arhiva © Lik@ pressa Gospić

21. II. 1943. – U Zagrebu rođen političar Ante Frković, umro 11. VIII. 2011. u Zagrebu. Završio pravni fakultet u Zagrebu, direktor Republičke uprave prihoda Ministarstva financija (1992 - 1993.), kao član HDZ-a župan Županije ličko-senjske u dva mandata (1993 – 2001.), saborski zastupnik u Županijskom domu (1997-2001), član Županijske skupštine Županije ličko-senjske (2001- 2005.). Dobitnik je Javnog priznanja Ličko-senjske županije 2002.

 

misal


Rukavina Daniel
Akademik Daniel Rukavina

 

RUKAVINA, Daniel, akademik i profesor emeritus (Sarajevo. 22. II. 1937.- Rijeka, 31. I. 2022.). Potiče iz obitelji Rukavina iz Hrvatskoga Polja kraj Otočca. Otac Mile rođen je 1903. u Hrvatskom Polju, koje se tada zvalo Vlaško Polje. Roditelji Dane – Puko i majka Petrunila, imali su šestero djece: Josip, Manda, Tona, Mile, Stipe i Marija. Otac Mile je od 1926. bio u financijskoj službi u raznim dijelovima Jugoslavije (Zagreb, Požega, Kastav, Kreševo kod Sarajeva, Sarajevo i Tuzla), a 1959. se preselio u Rijeku. U Kreševu je 1934. godine oženio Magdalenu rođ. Krešić, a obitelj je imala troje djece: Daniel, Ljerka i Anto. Osnovnu školu pohađa u Sarajevu i Lukavcu (1943 – 1947), a Državnu realnu gimnaziju u Tuzli (1955).


Diplomirao je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1962) i zapošljava se kao asistent na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci gdje je magistrirao (1968). Doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu (1971). Dobio je Fulbrightovu stipendiju (Department of Cell Biology, Southwestern Medical School, Dallas, Tx) USA, u grupi dr. Ruperta Billinghama (1972 – 1973).

Docent je od 1973, a izvanredni profe­sor (1976). Predstojnik je Zavoda za fiziologiju i imunologiju, Medicinskog fakulteta (1977 – 2003), prodekan za znanost Medicinskog fakulteta u Rijeci (1977 – 1979) i izvanredni profesor fiziologije na Filozofskom fakultetu Zadar (1978), redoviti je profesor Fiziologije i imunologije (1981). Dekan je Medicinskog fakulteta u Rijeci (1983 – 1987), osnivač i voditelj poslijediplomskih studija iz Kliničke imunologije i eksperimentalne i kliničke transplantacije (1984), predsjednik Zajednice medicinskih fakulteta Jugoslavije (1985 – 1988), prodekan za znanost Medicinskog fakulteta u Rijeci (1987 – 1990). U periodu od 1989. do 1997. je Adjunct professor of Pathology, University of Pittsburgh, Medical School, Department of Pathology (reizbori). Redovni je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (1990), član: Task Force for Continuing Medical Education in Europe of the World Fe­deration for Medical Education (1991 – 1994), član Prosudbene skupine za ocjenu projekata iz znanstvenog područja biomedicinske znanosti RH Istraživanje humane reprodukcije (1996), član Stručnog povjerenstva za područje biomedicinskih znanosti za državne nagrade Državnog Sabora Republike Hrvatske (1998), reizabran u trajno zvanje redovnog profesora na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (1998), član Odbora za alergologiju i kliničku imunologiju Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1998), profesor fiziologije na Medicinskom fakultetu u Mostaru, Bosna i Hercegovina (1998), redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2000), v. d. rektora Sveučilišta u Rijeci (jednogodišnji mandat, 2000), rektor Sveučilišta u Rijeci (2001 – 2005), član Savjeta za europske integracije Županije Primorsko-goranske (2001), predsjednik Rektorskog zbora hrvatskih sveučilišta (2001 – 2002), član Advisory Board UNIADRION (Zajednica sveučilišta jadranskog i jonskog područja, 2001), član Znanstvenog vijeća za mir i prava čovjeka HAZU (2001), član Senata (inozemni ekspert) Medicinskog Fakulteta Sveučilišta u Mariboru (u osnivanju, 2002), član Savjeta Udruženja europskih sveučilišta (European University Association, 2002), v. d. ravnatelja Zaklade Sveučilišta u Rijeci (2002), ravnatelj Zaklade Sveučilišta u Rijeci (2003), član European Movement Croatia (2003), član European Medical Research Council (European  Science Foundation), predstavnik HAZU (2003 – 2005), predsjednik Ocjenjivačkog suda za urbanističko-arhitektonsko rješenje sveučilišnog kampusa na Trsatu (2003), član Nacionalnog vijeća za konkurentnost RH (2002 – 2009), član Međusveučilišnog vijeća MZOŠ za razvoj novih sveučilišta (2004), član Koordinacijskog vijeća MZOŠ za pomoć visokom školstvu u Bosni i Hercegovini (2004), predstavnik HAZU u Inter Academy Medical Panel (IAMP) (2005), rektor Sveučilišta u Rijeci (reizbor) (2005 – 2009), predsjednik Rektorskog zbora hrvatskih sveučilišta (2007 – 2008).

Odlukom Sabora RH izabran za člana Upravnog odbora Nacionalne zaklade za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj RH (2009 – 2010), član European Medical Research Council Expert Group on “Open Access in Biomedical Research” (2011 – 2012), član Etičkog Povjerenstva HAZU (2012), član Odbora za podjelu državnih nagrada za znanost Sabora RH (2012), predsjednik Stručnog povjerenstva MZOŠ za državne nagrade u području biomedicinskih znanosti (2012), utemeljitelj i prvi voditelj HAZU Zavoda za kliničku i transplantacijsku imunologiju i molekularnu medicinu u Rijeci (2013), od 2017. Zavod za biomedicinske znanosti u Rijeci, član je Odbora za javna priznanja Grada Rijeke (2013), član Europske akademije znanosti i umjetnosti (Academia Scientiarum et Artium Europaea) (2014).

22. II. 1483. – U Bakovcu u Gornjem Kosinju završen tisak Misala po zakonu rimskog dvora. Misal je otisnut samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije, i to na hrvatskom jeziku i glagoljicom i svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u XV.

 


Rukavina Daniel
Otvaranje izložbe akademskog slikara Stipe Golca u Muzeju Like 2008.: Stipe Golac, prof. Vesna Bunčić i akadaemici Dubravko Jelčić i Daniel RukavinaSnimio MArko Čuljat

Na Medicinskom fakultetu i Sveučilištu u Rijeci razvija cjelokupnu karijeru koju posebno obilježavaju njegovi dekanski i rektorski mandati. Tijekom dekanskog mandata Medicinski fakultet se široko otvorio zdravstvenoj službi šire regije, značajno je demokratiziran izbor u nastavna zvanja i povećan znanstveno nastavni potencijal. Kao rektor značajno pridonio izrastanju Sveučilišta u Rijeci u suvremeno europsko istraživačko Sveučilište. U tom razdoblju na Sveučilištu u Rijeci ostvaren je veliki investicijski program, implementiran je Bolonjski proces, otvoreni su brojni novi studiji u okviru postojećih fakulteta te osnovani novi fakulteti (Učiteljski fakultet i Akademija primijenjenih umjetnosti). Napravljen je veliki iskorak u razvoju prirodnih znanosti kroz jačanje znanstvenog potencijala i osnivanje četiri sveučilišna odjela: Fizika, Matematika, Informatika i Biotehnologija. Od 2000. godine pokretač je i koordinator svih aktivnosti na izgradnji sveučilišnog kampusa na Trsatu. U tom razdoblju izgrađena je suvremena nastavna i istraživačka infrastruktura za Akademiju primijenjenih umjetnosti, Znanstveno tehnologijski park, Filozofski fakultet, Učiteljski fakultet, Građevinski fakultet i Sveučilišne odjele za Fiziku, Matematiku, Informatiku i Biotehnologiju, te objekt studentske prehrane. Znanstveni potencijal Sveučilišta povećan je za preko 400 znanstvenika, a na Sveučilište je primljeno više desetaka istaknutih znanstvenika iz zemlje i svijeta (35 znanstvenika iz hrvatske dijaspore) i tako snažno ojačane istraživačke jezgre. Kao rektor je značajno doprinio i razvoju Visoke učiteljske škole u Gospiću, koja je bila sastavnica Sveučilišta u Rijeci, a dekan je tada bio poznati umjetnik i pedagog prof. Stipe Golac. Tako je izvršena temeljita obnova zgrade Visoke učiteljske škole, a izgrađena je nova polivalentna dvorana (2004).
Najveći doprinos u znanstvenom radu je dao u području kliničke imunologije i transplantacije, a naročito u području reprodukcijske imunologije u kojem je postigao i najvišu svjetsku prepoznatljivost. Znanstveni opus Rukavine sastoji se od 916 naslova, pri čemu ističemo 258 izvornih znanstvenih radova (167 u CC-časopisima, svrstanim u grupu najboljih svjetskih časopisa). Ostali radovi svrstavaju se u: Teze (2); Kritički pregledi (21); Poglavlja u knjizi (19); Urednik u međunarodnim knjigama i CC časopisima (18); Rasprave (15); Enciklopedijski članci (3); Udžbenici/poglavlja (13); Ostalo (28); Prijevodi - poglavlja u udžbenicima (26); Sažetci priopćenja na inozemnim i domaćim skupovima (513), od toga 55 sažetaka u CC časopisima. U svjetskim bazama podataka ti su radovi citirani više tisuća puta (u Google znalac preko 4500 citata).

Organizirao je dva svjetska kongresa iz reprodukcijske imunologije i deset međunarodnih kongresa iz kliničke i transplantacijske imunologije. Održao je po pozivu 10 plenarnih predavanja na svjetskim i europskim kongresima, te 34 plenarna predavanja na međunarodnim kongresima. Po pozivu održao je 26 predavanja na najpoznatijim sveučilištima u Europi (Verona, Milan, Uppsala, Liverpool, Bristol, Pecs, Trieste, Graz, Praha), SAD-u (Chicago, Miami, Boston-Harvard Med. School, Birmingham-Alabama, Lebanon-NH-Drartmooth Med. School) i Japanu (Tokio, Isihara, Nishinomya, Toyama). Od 1975. do danas glavni je istraživač na brojnim projektima i programima koje su financirali Ministarstvo znanosti, Nacionalna zaklada za znanost i Sveučilište u Rijeci. Koordinator je svih eksperimentalnih i kliničkih istraživanja koja se u području Imunologije i transplantacije obavljaju u Hrvatskoj, a financirao ih je SIZ za znanost (1986 – 1990). Glavni je hrvatski istraživač na više međunarodnih projekata od kojih ističemo: Department of Immunology, University of Liverpool, UK, ALIS program, (1994 – 1997), 6. Okvirni program Europske komisije – Network of Excellence „The control of Embryo implantation“ (program je uključio 16 vrhunskih europskih istraživačkih centara iz deset EU zemalja, a grupa Daniela Rukavine bila je jedina izvan EU). Program je financiran s 23 milijuna € (2004 – 2008). Organizator je i predsjednik: 1. Kongresa imunologa Jugoslavije (Opatija, 1985); 8. i 10. Svjetskog kongresa iz reprodukcijske imunologije (ISIR-International Society for Immunology of Reproduction) u Opatiji (2001. i 2007.); pet međunarodnih imunoloških skupova u Opatiji s posebnim fokusom na mehanizme u lokalnoj imunosti (1990, 1992, 1994, 1996 i 1998), a radovi s tih skupova bili su objavljeni u uglednom časopisu American Journal of Reproductive Immunology. Bio je predsjednik Europske federacije za imunologiju i reprodukciju (1999 – 2001), te predsjednik (2004 – 2007) i počasni predsjednik (2007) Svjetskog društva za reprodukcijsku imunologiju (ISIR). U znanstvenom području reprodukcijske imunologije dobitnik je dviju najprestižnijih nagrada za globalni doprinos području koje su mu dodijelili Američko društvo (Blackwell-Munksgaard Award, 2007) i Europsko društvo (Senior Investigator Award, 2017).

Izgradio je najveću i najkvalitetniju znanstvenu školu u hrvatskoj biomedicini izvan Zagreba. Koristio je sve mogućnosti (široka međunarodna suradnja) da osigura znanstveni razvoj i međunarodnu prepoznatljivost svojih suradnika. Razvio je vrlo uspješnu i produktivnu istraživačku suradnju s 14 grupa u SAD, Europi i Japanu, kroz koju je osigurao brojne stipendije za usavršavanje svojih suradnika. Prvi je u nas, još prije četrdesetak godina, uveo sustav „kruženja mozgova“ kao model za unapređenje znanstvenog potencijala Sveučilišta i kliničke medicine. Taj proces imao je dvije dimenzije: 1. „Kruženje mozgova” na relaciji klinika – istraživački laboratoriji Zavoda – klinika (na desetine kliničara je na Zavodu radilo svoje magisterije i doktorate i sudjelovalo u znanstvenim projektima) i 2. „Kruženje mozgova“ na relaciji Zavod – vrhunske inozemne istraživačke institucije – povratak u Rijeku (osigurao je preko 30 stipendija u trajanju od mjesec dana do tri godine). Pod njegovim mentorstvom izrađeno je 60 magistarskih i doktorskih teza. Na desetine teza je izrađeno na Medicinskom fakultetu u kojima kandidatima nije bio mentorom, ali im je značajno pomagao pa su mu se kandidati i pismeno zahvaljivali. O kvaliteti kandidata koji su pod njegovim mentorstvom izrađivali teze govori podatak da ih je 40 izabrano u zvanje sveučilišnog nastavnika ili odgovarajuće znanstveno zvanje, 20 su vršili dužnost predstojnika zavoda, klinike ili katedre, sedam su još bili prodekani, dekani i rektori ili ravnatelji kliničke bolnice, a neki od njegovih učenika po znanstvenoj prepoznatljivosti na samom su vrhu među hrvatskim znanstvenicima u području biomedicine.

Za svoj znanstveni i cjelokupni rad dobio je preko 70 visokih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja: Srebrna plaketa Grada Rijeke (1970), “Ruđer Bošković”- Nagrada Republike Hrvatske za znanstveni doprinos (1985), Nagrada Grada Rijeke za znanstveni doprinos (1987), Povelja i Medalja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1988), Nagrada Unije fizioloških društava Jugoslavije (1988), Zahvalnica Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske republike Herceg-Bosne za prilog obrani domovine (1994), Nagrada HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 1997. godinu iz područja medicinskih znanosti (1998),

 

 

 


Daniel Rukavina
Gradonačelnik Gospića Milan Kolić i akadaemik Daniel Rukavina otvaraju dvoranu VUŠ-a u Gospiću, 2004.

Daniel Rukavina
Akademik Rukavina na promociji Golčeve knjige i predstave, 2005.

Nagrada Vlade austrijske pokrajine Koruška za bogato znanstveno djelovanje i doprinos znanstvenoj suradnji u regiji Alpe-Adria (St. Georgen, Austrija 22.-24. svibnja 1998. godine /tradicionalni simpozij 10 Jahre Klinische Immunologie und Immunhamatologie (Alpe Adria Symposium), znanstvena nagrada “Ante Šercer” Akademije medicinskih znanosti Hrvatske i Plive d. d. za najbolji znanstveni rad iz područja medicine objavljen u 1997./98. godini (Rad: “The age related decline of perforin expression in human cytotoxic T lymphocytes and natural killer cells”, Blood, Vol 92, No 7: 2410-2420, 1998.), Povelja Tokai Medical School Association, Tokai, Japan (2000), Povelja Japanskog društva za reprodukcijsku imunologiju uručena na 15th Annual Meeting of JSIR, Tokyo, Japan (2000), Zahvalnica Medicinskog fakulteta za izniman doprinos razvoju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (2002), Povelja Američkog društva za reprodukcijsku imunologiju (American Society for Reproductive Immunology - ASRI) za doprinos razvoju istraživačkog područja reprodukcijske imunologije u svijetu (25th Anniversary Meeting of ASRI, Providence, 2005), Zaslužni profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mariboru - Visoko priznanje za doprinos osnivanju i razvoju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mariboru (2006), Medalja svjetskog društva - The International Society for Reproductive immunology (ISIR), u znak zahvalnosti za obnašanje funkcije predsjednika za razdoblje 2004 – 2007. Plaketa sa zahvalnicom za značajan doprinos razvoju reprodukcijske imunologije u svijetu (International Society for Immunology of Reproduction) (2007), Professor honoris causa Univerziteta “St. Cyril and Methodius”, Skopje, Makedonija (2007), počasni predsjednik (Honorarry President) - svjetskog društva za reprodukcijsku imunologiju (Int. Soc. Immunol. Reprod.) (2007), Blackwell Munksgaard Award, najviša nagrada American Society for Reproductive Immunology (28th Annual Meeting American Society for Reproductive Immunology (ASRI), 11.-14. lipnja 2008. godine, Chicago, USA). Obrazloženje globalnog doprinosa i doprinosa razvoju znanstvenog područja reprodukcijske imunologije objavljeno je u časopisu American Journal of Reproductive Immunology, Vol. 60, No. 5, str. 379-382, 2008., Priznanje Zaklade Sveučilišta u Rijeci za doprinos u osnivanju, razvoju i radu Zaklade (2009), Priznanje Fakultetskog vijeća Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci za cjelokupni doprinos razvoju Građevinskog fakulteta (2009), Povelja i medalja “Kiril Bratanov” za doprinos razvoju  reprodukcijske imunologije u svijetu (12. Int. Symposium, Varna, Bugarska, 26. lipnja 2009), Povelja Kwansei Gakuin University , Nishinomya, Japan (2010), Zahvalnica Sveučilišta u Rijeci za ostvarene uspjehe i postignuća u 2010. koja su doprinijela napretku i promicanju ugleda Sveučilišta u Rijeci, gost profesor  medicinskih znanosti Sveučilišta “Josip Juraj Strossmayer” u Osijeku (2011), Zahvalnica Sveučilišta u Zadru za osobit doprinos obnovi i razvitku Sveučilišta u Zadru (2012), Honorarry member, European Society for Reproductive Immunology (Hamburg, May 30-June 2, Joint Meeting ESRI and Am. Soc. Reprod. Immun.) (2012), Spomen-plaketa Sveučilišta u Rijeci u povodu 40. godišnjice Sveučilišta (2013), Zahvalnica Sveučilišta u Rijeci (2014), Elsevier senior investigator award, najviša nagrada European Society for Immunology of Reproduction (ESIR) za znanstveni doprinos području (14th Conference of the European Society for Reproductive Immunology, ESRI 2017, Kos, Greece, October 2017). Nagradu za životno djelo dodijelili su mu: Sabor RH (2004), Hrvatska gospodarska komora “Zlatna kuna za životno djelo” (2009), Primorsko-goranska županija (2010) i Grad Rijeka (2012). Dodijeljena su mu i visoka državna odličja: Predsjedništvo SFRJ odlikovalo ga je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1980), a predsjednik RH Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića (2007), zaslužni je profesor Univerziteta u Mariboru (2006) i počasni doktor (Doctor honoris causa) Sveučilišta u Rijeci (2018).

Oženjen je. Supruga Ida rođ. Zaputović (1939) profesorica engleskog i francuskog jezika i ugledna turistička djelatnica, sin Milan (1972) diplomirani ekonomist i menadžer u turizmu i unuka Lucija (2002), učenica.

LIT.: Likapedija, Gospić, 2020. str. 274-277.

Postavljeno 8. studenoga 2020.
došen Cvijeta Grospić Wessel
Arhiva© Lik@ pressa Gospić

22. II. 1922. – U Gospiću rođena književnica Cvijeta Grospić Wessel, alias Flora Dosen, umrla 21. IV. 2015. u talijanskom gradiću Stresa i sahranjena je u obiteljskoj grobnici Grospić na Mirogoju u Zagrebu.

Književnik Grga Rupčić u članku Gospićanka na Parnasu je između ostalog napisao:
- Kći je liječnika Ferde. U petoj godini života preselila je u Zagreb gdje je studirala hrvatski, engleski, francuski i talijanski te književnost na tim jezicima. Sveučilišne studije završila u Pragu. U Zagrebu je upoznala i družila se s romanistom Josipom Torbarinom, književnicima Miroslavom Krležom, Marijanom Matkovićem, prijateljski bila povezana s Jean Paulom Sartreom, Mariom Soldatijem, Luchinom Viscontiem i drugima. Poslije 1948. je živjela u Italiji, udana za industrijalca Stefana Wesela.

Kako nam je sama potvrdila u ožujku 2011. napisala je šest romana. Sva ta djela, kako je pisao Rupčić, napose Ilirika, nekoć su bili bestseleri u Francuskoj. Prevela je nekoliko domoljubnih pjesama Grge Rupčića na talijanski jezik i objavila u časopisu Micro provincia broj 33/95. Tijekom Domovinskog rata pomagala šestero malih Ličana.
Majka joj je bila Emilija Došen, umrla je Zagrebu. Njen brat Radovan je bio ortoped.
Gimnaziju je završila 1941. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu diplomirala 1946. engleski i francuski. Od 1948. živi u Italiji. Piše pjesme i romane. Prvi roman Le maestro (1961) objavljen je u Parizu na francuskom i ostala je djela pisala na francuskome.

Flora objavljuje poeziju i romane na francuskom jeziku kod uglednog pariškog nakladnika Flamariona. Flora ili Cvijeta posjeduje ogromno životno iskustvo. A što je još značajnije piše čudesnom lakoćom. Zamršenost ljudskih odnosa u ovom vremenu ona pretače u jednostavne, tečne i nadasve čitljive rečenice bez množine značenjskih naslaga da bi ono jedino blistalo poput brušenog dijamanta. Tako nam se barem predstavlja prijevod Jure Kaštelana. A Kaštelanu se može vjerovati.

DJELA:
1. Maestro,
2. Misa u ponedjeljak,
3. Luda cijena,
4. Život kao život,
5. Ja svemir i
6. Ilirika.

 
divko
Divko Budak

24. II. 1897.–U Karlobagu rođen narodni heroj Divko Budak, strijeljan u Dotršćini kod Zagreba 14. srpnja 1941. Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Senju i Sušaku, a Trgovačku akademiju u Ljubljani. Od 1915. do raspada Austro-Ugarske bio u vojsci. U radničkome pokretu sudjeluje od 1919. God. 1921. dolazi u Zagreb i ulazi u Savez privatnih namještenika. Zapažen u radu u sindikatima i posebno u akciji za pomoć gladnima u Rusiji pa je iste godine primljen u KPJ. Od svibnja 1932. politički djeluje u Lici i Hrvatskom primorju, odakle se povremeno javlja člancima u Borbi, a od listopada 1932. ponovno je u Zagrebu, a napose u SBOTIČ-u. Od 1935. član je MK KPJ Zagreba. Nakon policijske provale 1935. povlači se u ilegalnost, a 1936. zbog opasnosti od hapšenja, po nalogu partijskog rukovodstva napušta zemlju te djeluje u Beču, Pragu i Parizu. Posebno se ističe u organiziranju pomoći Španjolskoj Republici. U zemlju se vraća 1939, ali je odmah uhapšen i predan Državnom sudu za zaštitu države, no zbog nedostatka dokaza nakon tri mjeseca pušten je na slobodu. Ponovno je zatvoren s većom grupom komunista 31. III 1941. i ubrzo predan ustaškim vlastima, koje su internirale u logor u Kerestinec, gdje je jedan od najaktivnijih partijskih radnika. Sudjelovao je u organiziranju neuspjeloga bijega komunista iz logora noću 13/14. VII 1941. U borbi s ustaškom potjerom kod sela Obrež ranjen je i strijeljan u grupi s još 44 bjegunca iz Kerestinca. Narodnim herojem proglašen 1953.

 
rrr
Ivica Račan

24. II. 1944. – U Ebersbachu u Njemačkoj, u radnom logoru, rođen je političar Ivica Račan, prvi predsjednik SDP-a, umro u Zagrebu 29. IV. 2007. Otac Stjepan Račan rodom je iz Orahovice, a majka Marija Draženović rodom je iz Velikog Kuta kod Križpolja, zaselak Grci. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1970. Jedno vrijeme radi u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu, od 1972. bio je član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (IK CK SKH), bio je direktor političke škole u Kumrovcu. Krajem 1989. izabran je za predsjednika SKH, a već iduće godine raspisuje prve demokratske izbore u Hrvatskoj i organizira mirni prijenos vlasti na pobjednički HDZ, a sam je biran u Sabor kao zastupnik. Na izborima 2. siječnja 2000. koalicija SDP - HSLS osvaja većinu zastupničkih mjesta i Račan je bio predsjednik Vlade RH do 2003.

 

 


vv
Autoportret Kristijana Krekovića

kreković
Detalj s otvaranje izložbe u Perušiću

kreković
Djevojčica s djetetom i psom


27. II. 1525. – Turci napali Bag, današnji Karlobag.


28. II. 1901. - U selu Koprivna, između Doboja i Modriče u BiH, rođen je slikar Kristijan Kreković, umro je u Palma de Mallorci 27. XI. 1985. Kreković ima ličko - hercegovačke korijene otac Roko je iz Perušića, a majka Marija Milanović iz Tomislavgrada.
            Osnovnu školu pohađa u Maglaju i Tuzli. HKD Napredak dalo mu je stipendiju za srednju školu u Tuzli. Slikarstvo je studirao i diplomirao u Beču od 1921. do 1925., te u Parizu gdje izlaže 1925., a već 1928. postaje članom francuskog Društva likovnih umjetnika. U Peru je otputovao 1930. te je njegov rad duboko prožet kulturom Inka. U Tuzli 1933. portretira oca i majku, a nakon godinu dana u Beogradu se vjenčao s francuskom pijanisticom Sinom Pevsner.
Zatim živi u Parizu, Zagrebu i Beogradu gdje mu je u bombardiranju stradalo 1200 djela. Drugi svjetski rat, u kome su mu ubijena trojica braće, provodi u Zagrebu gdje je predavao na Akademiji likovnih umjetnosti. Nakon rata suđeno mu je zajedno s Lovrom pl. Matačićem i Tinom Ujevićem i oduzeta mu je sva imovina.
Od 1951. do 1954. ponovno boravi u Peruu i intenzivno slika, 1966. je postao počasni građanin Cuzcoa, stare prijestolnice Inka. Njegovu izložbu etnografskih platana Peruansko djelo Kristijana Krekovića, održanu 1954., u Limi otvorio je sam predsjednik Perua Manuel A. Odria  i Krekovića odlikovao Redom istaknutih zasluga.
Od 1965. smjestio se u Palma de Mallorci gdje je izgradio Museo Palma de Malorca s njegovim umjetničkim djelima danas poznat kao Museo Kreković (Collecciqn Pintor Kreković ili  Fundaciqn Museo Kreković. Muzej je službeno otvorila španjolska kraljica Sofija 1981.
Njemu je 2012. bio posvećen XLVII. Lički likovni anale.

2015. zahvaljujući poklonu Krekovićeve supruge i uz pomoć Hrvatske matice iseljenike postavljena stalna izložba na kojoj su 33 njegove slike. Slike se nalaze u općinskoj zgradi u Perušiću.


* KRISTIAN KREKOVIĆ rođen je 28. veljače 1901. u selu Koprivna, između Doboja i Modriče, u Bosni i Hercegovini, iako su mu korijeni iz ličko-hercegovačke obitelji, od oca Roka iz Perušića (odakle Krekovići inače potječu) i majke Marije (r. Milanović) iz Tomislavgrada.

Osnovnu školu pohađa u Maglaju te u Tuzli gdje provodi djetinjstvo i ranu mladost. HKD Napredak, kojemu je njegov otac bio povjerenik, dodijelio mu je stipendiju za pohađanje srednje škole u Tuzli (1915.-1917.) Studirao je slikarstvo u Beču od 1921. godine na Akademie der Bildenden Kunste koju i završava 1925. godine te u Parizu gdje je studirao slikarstvo i arhitekturu na Ecole Nationale Superieure de Beaux Arts.

Izlaže od 1925. godine, a već 1928. godine postao je članom francuskog Društva likovnih umjetnika. Iste godine nagrađen je zlatnom medaljom u Bordeauxu na izložbi međunarodne umjetnosti, za djelo Parižanka sa psom.

Prvi put otputovao je 1930. godine u Peru te je njegov rad postao duboko prožet životom i umjetnošću Inka. Godine 1933. vraća se u Tuzlu gdje portretira oca i majku te svoje sugrađane u tehnici ulja na platnu. Godinu nakon toga u Beogradu se vjenčao 12. srpnja sa Sinom Pevsner, francuskom pijanisticom. Do 1939. godine živi u Parizu, potom u Zagrebu, a 1941. godine seli u Beograd, gdje je u bombardiranju stradalo 1200 njegovih dotadašnjih djela (uključujući opsežan opus od 143 monumentalna platna, posvećena hrvatskoj povijesti, među kojima su 63 portreta hrvatskih narodnih vladara, 40 portreta zaslužnih hrvata i 40 kompozicija iz hrvatske povijesti).

Tijekom Drugog svjetskog rata, kada su mu ubijena trojica braće, boravio je sa suprugom u Zagrebu gdje je i predavao kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Uspostavom komunističke Jugoslavije mu je, presudom iz 1946. (suđen je zajedno s Lovrom pl. Matačićem i znamenitim hrvatskim pjesnikom Tinom Ujevićem) oduzeta sva pokretna i nepokretna imovina.

Od 1951. – 1954. godine ponovno boravi u Peruu gdje slika likove iz peruanske pretkolumbovske povijesti prije španjolske kolonizacije. Tada prihvaća i peruansko državljanstvo koje mu je bilo ponuđeno. U to vrijeme izradio je i svoj grb (trodijelni grb Hrvatske, Bosne i Perua) i često se potpisivao kao pintor croata – peruano. Godine 1966. Kreković postaje počasnim građaninom grada Cuzcoa, starom prijestolnicom Inka. Njegovu veliku izložbu etnografskih platna Peruansko djelo Kristiana Krekovića, održanu godine 1954. u Limi, u Gradskoj vijećnici, otvorio je sam predsjednik Perua Manuel A. Odria i Krekovića odlikovao Redom istaknutih zasluga.

Imao je veliki uspjeh u SAD-u i Europi s izložbom Prošlost i sadašnjost čudesnog Perua. Izložba je  prikazana u New Yorku, Washingtonu (1955. Smithsonian Institution posjetilo je 126 tisuća posjetitelja u samo dva mjeseca!), Bostonu, Philadelphiji, Madridu, Limi, Parizu, Barceloni itd. Od 1965. smjestio se u Palma de Mallorci, gdje je 1977. dao izgraditi Museo Palma de Mallorca s njegovim umjetničkim djelima, danas poznat kao Museo Kreković (Collección Pintor Kreković, ili Fundación Museo Kreković). Krekovićev Muzej je godine 1981. službeno otvorila španjolska kraljica Sofija. U knjigu utisaka ona je upisala među inim sljedeće riječi: "...magnifico museo y magnifico pintor" ("veličanstven muzej i veličanstven slikar").

Osim slikarstvu Kreković se za života posvetio i promicanju svjetskog mira. U novinama Ultimas Hora od 23. svibnja 1981. godine Josep Rosselo govori o Krekoviću kao o "proroku nenasilja" koji "traži jedan novi, miroljubivi odgoj mladeži na svim kontinentima, u duhu nenasilja, društvene pravde, mira, ljepote, ljubavi i snošljivosti među svim ljudima, bez razlike na rase, vjeru, jezik, spol i boju kože".

Neki likovni kritičari, kao na primjer Camille Mauclair, smatraju ga jednim od najvećih portretista 20. stoljeća. Kao uspješan portretist portretirao je poznate ličnosti svoga doba kao: britansku kraljicu Mary, jugoslavenskog kralja Aleksandara, švedskog kralja Gustava, španjolskog kralja Juana Carlosa, papu Ivana Pavla II. i Mahatmu Gandija, s kojim je sklopio trajno prijateljstvo, a 1975. godine predao je papi Pavlu VI. sliku s naslovom Djevica mira.

Jedno od najpoznatijih Krekovićevih djela je Egzodus 20. stoljeća, jake humane poruke, na kojemu je prikazao u iseljavanju čak i sebe i suprugu obučene u motive ličke narodne nošnje. Njime je opisao i svoju vlastitu sudbinu i tugu što nakon 1946., više nikada nije posjetio Hrvatsku ili BiH.

Umro je u Palma de Mallorci 27. studenoga 1985. godine.

* Tekst je prenijet iz kataloga XLVII. izložbe Ličkog likovnog anala - Kristian Kreković Pintor Croata - Peruana, Muzej Like, Gospić, 2012.

 


kk
Manko Capac, 1955.

kreković
Ispred jedne ogromne Krekovićeve slike u Perušiću

kreković

 

 

 

 


 

kosovic bogoslav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


došen
Prof. Anica Došen-Dobud

SIJEČANJ

mailto:licke-novine@licke-novine.hr

http://www.licke-novine.hr/

1. I. 1871. - U Donjem Lapcu rođen šumar Bogoslav Kosović, umro u Zagrebu 28. III. 1949. Otac Matija bio je učitelj iz Novog Kraja (Lički Novi) gdje je Bogoslav proveo mladost. Majka Lucija je bila iz susjedne Podoštre od roda Bušljeta. Matija je umro u Varaždinu 19. VII. 1913. kao ravnatelj škole.

Zbog školovanja djece obitelj se seli u Gospić. U to doba otac mu je bio na svršavanju svojih učiteljskih nauka u Beču, gdje je kroz 4 godine bio učiteljem. Bogoslav je pučku školu pohađao u Gospiću, Petrinji, Slunju i Novojgradiški, kuda mu je otac učitelj bio premještavan, a maturirao je g. 1888. u kr. vel. realci u Zagrebu. Šumarske nauke studirao je od g. 1888/9 do konca 189/91 na tzv. bečkoj "Bodenkulturi", gdje je položio sva tri za državnu šumarsku službu propisana ispita i ispit iz bujičarstva tako, da je bio prvi od Hrvata sa potpunom stručnom spremom.
Čim je svršio nauke na Visokoj školi bio je pozvan u Zagreb, gdje je nastupio vježbeničko mjesto kod gospodarsko-šumarskog odsjeka kr. zem. vlade dne. l. XI. 1891. Nakon godinu dana imenovan je šumarskim protustavnikom kod slunjske imovne općine u Rakovcu gdje je bio i provizornim upraviteljem šumarije u Velišselu, sadanjem Cetingradu. Kasnije radi u Đakovu, Varaždinu, Zagrebu, Požegi gdje je bio imenovani županijski šumarski nadzornik, te u Gospiću otkud je brzojavno pozvan da u god. 1905/6 zastupa na kr. šumarskoj akademiji oboljelog profesora Partaša iz predmeta uređajne struke i ujedno premješten šumarskom odsjeku u Zagreb.

U Zagrebu je više godina bio urednikom Šumarskog lista i tajnikom Hrvatskog šumarskog društva. Početkom Prvog svjetskog rada više puta dolazi u konflikt s uredskim šefovima pa je premješten u Ogulin gdje je dočekao kraj rata. Nakon rata Kosović je bio određen da u hrvatske ruke preuzme do tada u madžarskoj upravi stojeću šumsku Direkciju u Sušaku gdje je vladao pravi darmar. Talijani su švercali s birtašem Stevom Radićem iz Bačke, a za sve je bio optužen političar Stjepan Radić. Kosović je to na sudu raskrinkao, što ga je stajalo degradacije u doba Pribićevića da bi 1923. godine bio penzioniran. Nekoliko se godina žalio i 1925. je vraćen u službu u svojstvu Pomoćnika Ministra Šuma i Ruda, ali je ponovo 1926. penzioniran.

U Gospiću je osnovao lijepo, tri jutra veliko šumsko razsadište i dao ga prozvati po prijatelju ličkih šuma "Kasumovićevim biljevištem". Iz tzv. indikacionih skica kr. financijskog ravnateljstva sastavio je pregledni nacrt svih šuma i pašnjaka na ličku vrištinu, pržinu i bujična područja te sastavio generalnu gnojidbenu osnovu, na temelju koje se je u kratko vrijeme zazelenilo na vrištini 35 borovih plantaža.
Kosović je o počecima hrvatskom šumarstva pisao u Šumarskom listu u devet nastavaka.

- Članak Bogoslava Kosovića izvanredno je važan izvor povijesti šumarstva u Hrvatskoj. Svojim sadržajem i značenjem on nadilazi šumarstvo. Osim podataka o strukturi šuma, a u tekst je utkano mnoštvo informacija o mnogim djelatnostima povezanim sa šumom i šumarstvom: kartografiji, otvaranju šuma, cestogradnji, uređenju bujica, obešumljenju krša, pošumljavanju krša, toponimiji, političkim i uopće životnim prilikama u tom dijelu Hrvatske.- piše akademik Igor Anić u predgovoru Kosovićevoj knjizi u kojoj su objedinjeni njegovi tekstovi i koja je izdana povodom 250. obljetnice hrvatskog šumarstva.

Kosović, Bogoslav: Prvi šumarski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od Dalmatinske medje do Mrkoplja i Ogulina, reizdanje povodom 250. godišnjice hrvatskog šumarstva, Zagreb, 2015.


1. I. 1872. - U Mezinovcu rođen Ivan Kasumović, umro u Zagrebu 12. studenog 1945. Završio studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je gimnazijski profesor, a 1905-19. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu privremeni docent za latinsko pjesništvo carskog doba. Od 1919. nadzornik, direktor, prosvjetni inspektor. Istraživao rimsku književnost, posebice hrvatski latinizam.
Osnovnu školu polazio u Perušiću, gimnaziju u Gospiću, studirao klasičnu filologiju i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je doktorirao 1900. Bio je nastavnik, srednjoškolski nadzornik, prosvjetni inspektor i načelnik prosvjetnog odsjeka Savske banovine. Bavio se proučavanjem naše narodne književnosti i zbog svog doprinosa nauci bio izabran za člana JAZU.


1. I. 1920. - U Krnjeuši, BiH, rođena prof. Anka-Ana-Anica Došen-Dobud, jedna od utemeljiteljica predškolske pedagogije u Hrvatskoj. Preminula je u Zagrebu, 5. veljače 2022.
Ima ličke korijene. U Krnjeušu se najprije doselio Ilija Babić povratnik iz Amerike koji je napravio kuću i doveo nećaka Iliju Došena iz Rudopolja djeda Aničina oca Karla, koga su zvali Karle, a koji je oženio Maru Hodak iz Poljica čija je majka bila Markovinović iz Boričevca. Obitelj je imala 13-ro djece.
Profesorica Anica Došen-Dobud plodna je autorica ne samo znanstvenih i stručnih radova, nego i povijesnih i autobiografskih knjiga s dragocjenim svjedočanstvima o krvavim zbivanjima početkom Drugog svjetskog rata u njezinu rodnom selu.
Bila je dekanica na Pedagoškom fakultetu, na Odsjeku predškolskog odgoja u Puli i profesorica na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Iz Krnjeuše je prognana 10. kolovoza 1941., kad su četnici pobili hrvatsko stanovništvo u toj katoličkoj župi s desne strane rijeke Une nedaleko Boričevca u Hrvatskoj.
Svoj učiteljski put počela je po selima tek oslobođene Istre, od kojih su neka bila i u tzv. Zoni B Slobodnog teritorija Trsta (STT).
Autorica je velikog broja znanstvenih i stručnih radova koji su objavljeni u publikacijama, zbornicima i časopisima, a surađivala je i u listovima Školske novine, Hrvatski glas i Glas Istre.
Godine 1968. dobila je Nagradu "Ivan Filipović" za doprinos osnovnom školstvu.

Djela:
1. Introduzione ad alcuni problemi di Didattica, Edit, Rijeka, 1972.
2. Odgoj i obrazovanje u dječjem vrtiću, Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1977., 1978. i 1979.
3. Odgoj i slobodne aktivnosti predškolskog djeteta, Radničko sveučilište "Moša Pijade" Zagreb, 1982.
4. Krnjeuša u srcu i sjećanju, Matica hrvatska, Rijeka, 1994.
5. Malo dijete veliki istraživač, Alineija Zagreb, 1995.
6. Predškola, Alineja, Zagreb, 2001.
7. S djcom u jaslicama, Alineja,  Zagreb, 2004.
8. To je bilo onda, Grafocentar, Zagreb, 2006.
9. Lari i Penati Bribićeva doma, Naklada Hum, Zagreb, 2009.
10. U potrazi za vješticom Makrom, Alineja, Zagreb, 2010.
11. Godine odlazaka i povrataka, Naklada Hum, Zagreb, 2012.
12. Slike iz povijesti predškolskog odgoja, Učiteljski fakultet u Rijeci i Filozofski fakultet Split, 2013.
13. Istarska učiteljica, uspomene iz zone B, Naklada Pavičić, Zagreb, 2015.

Koautorska djela:
1. Raić, V., Ranogajec, J., Kozina, D., i Došen-Dobud, A. (1980), Štedni odgoj, Zagreb: Zagrebačka banka.
2. Božinović, B., Došen-Dobud, A., Grgurić, N., Makjanić, V., Miljak, A., Schmidt, V., Starc, B. (1986), Odgoj i njega djece u 2. i 3. godini života, Zagreb: Školske novine (21990).
3. Dobranović, M., Došen-Dobud, A., Gospodnetić, H. i Kovač-Prugovečki, S. (2010), K toleranciji: Priče Ivane Brlić-Mažuranić kao poticaj razvoju tolerancije, Zagreb: Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida.

 

 

 

 


kosović
Spomen-ploča na upravi Hrvatskih šuma u Gospiću otkrivena je u rujnu 2016.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


došen anica

kkk

Msgr. Ivan Devčić

1. I. 1948.– U Krasnu rođen mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit. Otac Antun i majka Kata rođena Devčić. Osnovnu školu završio u Krasnu, a srednjoškolsko obrazovanje stekao u Rijeci i Pazinu te je 1967. položio ispit zrelosti. Zatim je u Rijeci i Rimu studirao teologiju i filozofiju. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu 1974. diplomirao teologiju. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 1975., a 29. studenog 1980. je doktorirao. Po povratku iz Rima intenzivnije se bavi znanstvenim i nastavničkim radom, i predaje filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Objavio više znanstvenih članaka i knjiga.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. riječkim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa je zaređen 16. prosinca 2000. Riječkoj nadbiskupiji vršio je slijedeće službe: vicekancelara Bogoslovnog sjemeništa od 1980. do 1985.; rektora i ekonoma istoga sjemeništa od 1985. do 2000.; od 1995. bio profesor na katedri za filozofiju Teologije u Rijeci – područnog studija Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a 12. lipnja 2000. izabran je za predstojnika Teologije u Rijeci. Kao profesor filozofije objavio je više znanstvenih radova. Bio je članom ra
 
kkk

Spomenik vodarici Marti u Gospiću

1. I. 1893. - Gospić dobio vodovod.

 
 

2. I. 1903.- U Udbini rođen general Tomislav Sertić, pogubljen u Beogradu 1945. Pukovnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, ilegalno surađivao s ustaškim pokretom, potom emigrirao u Mađarsku i Italiju. Nakon uspostave NDH, prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Od ljeta 1941. u činu pukovnika zapovjednik ustaške časničke i dočasničke škole. U veljači 1944. unaprijeđen u čin generala; bio glavar Glavnostožernog ureda MINORS-a. U svibnju 1945. sudjelovao u pregovorima s Englezima o uvjetima predaje. Izručen jugoslavenskim vlastima, Vojni sud ga osudio na smrt.

 
ppp

Slikar Karlo Posavec

2. I. 1927. – U Varaždinu se rodio Karlo Posavec, šumar, slikar i pjesnik, preminuo u Zagrebu, 20. XII. 2021.
Nakon završenog studija šumarstva u Zagrebu preko 20 godina radio u Lici. Radio na uređenju Parka prirode Medvednica od 1991. do 1995., a na izradi prostornog plana Parka prirode Velebit 1984. i kasnijih godina.
Nakon rata 1945. sa školskim kolegom iz varaždinske gimnazije Miljenkom Stančićem, koji je kasnije postao poznati slikar, kako sam kaže, htio upisati Likovnu akademiju, ali je odustao zbog teške socijalne situacije.
- Ovaj slikar snažnim potezima kista i paletom boja izražava na platnu elementarnu ljepotu prirode, bilo kao simbola borbe i trajanja, bilo kao tihu harmoniju starog života koji nestaje – napisao je u jednom predgovoru izložbi prof. dr. Antun Bauer.
Posavec je izlagao na 30 samostalnih i 28 skupnih izložbi. Redovni izlaže na Jeseni u Lici. Jedan je od osnivača Ličkog likovnog anala 1966. na kome je često izlagao i osvajao nagrade. Sudjelovao je na brojnim humanitarnim aukcijama. Nalazi se u Šumarskoj enciklopediji i Leksikonu hrvatskih šumara umjetnika. Član Udruge za zaštitu Plitvičkih jezera od 1991., Nadzornog odbora Hrvatskog ekološkog društva Zagreb od 1976. do 1990.

 
 

3. I. 1869. – U Petrinji rođen planinar Ivan Gojtan, umro u Gospiću 19. II. 1939. Obnovitelj i predsjednik PD Visočica u Gospiću, vodio izgradnju doma na Visočici, razvio planinarstvo na južnom Velebitu, tiskao i raspačao tisuće razglednica s motivom Velebita. Odvjetnik i planinar, zaslužan za razvitak planinarstva u Lici i izgradnju planinarskih kuća na Velebitu. Po njemu se zove “Gojtanov dom” na Visočici.
Godine 1912. dolazi u Gospić Ivan Gojtan, javni bilježnik i odvjetnik te ojačava rad podružnice. Kao neumoran i svestran društveni radnik i pravi rodoljub počinje misliti o izgradnji planinarskog doma na Visočici. Za početak izgradi na Gospiću blizom brežuljku Oštri (798 m) vidikovac s kojeg je bio divan pogled na Velebit i Ličko polje. Dom na Visočici je završen 1929. i prozvan po Gojtanu koji je od željeznice kupio i dvije zgrade u Cerovcu kod Gračaca i poklonio ih društvu. U Cerovcu je dom otvoren 1925. uz tisućugodišnjicu hrvatskog kraljevstva.

 
grga

Književnik Grga Rupčić/Snimio Ivica Franić, arhiva © Lika pressa Gospić

Grga RupčićGrga Rupčić

3. I. 1932. – U Rastoci rođen profesor i književnik Grga Rupčić, umro u Gospiću 27.XII. 2008. U Rastoci završio osnovnu školu, gimnaziju u Gospiću, a studij književnosti u Zagrebu. Profesor i ravnatelj na srednjim školama u Gospiću i Zadru. Pjesme mu se odlikuju lirskom mekoćom, suptilnim doživljajima prirode i suosjećajnošću s ljudskom patnjom. Bio je član Hrvatskog društva književnika. Dobitnik je Državne nagrade “Ivan Filipović” godine 1990. i 2000. Višegodišnji suradnik Marulića, Školskih novina, Ličkih novina, Ličkog vjesnika, Novog lista, Ličke revije i Večernjeg lista. Pjesme su mu prevedene na talijanski, francuski, engleski i njemački jezik, a objavljene su i u čitankama.
God. 2009. posmrtno mu je dodijeljeno priznanje Ličko-senjske županije. U obrazloženju županijskog priznanja se ističe da je kao prosvjetni radnik bio vrlo cijenjen od učenika i roditelja, a i kolege su ga izuzetno poštivale. Pisati je počeo još u gimnazijskim danima pod utjecajem profesora i pjesnika Ante Jakšića. Cijeloga života bavio se pisanjem i bio je jedna od ikona gospićke i ličke kulture uopće. Zvali su ga bardom ličkih pjesnika. Svojim radom i djelom neizbrisivo je obilježio zadnjih dvadeset godina XX. stoljeća i prvo desetljeće XXI. stoljeća kulturno-umjetničkog života Gospića i Ličko-senjske županije. Pjesme su mu ušle u nekoliko osnovnoškolskih čitanki, a posebno je zapažena antologijska lirska pjesma Breze moga oca koja ga karakterizira kao suptilnog, nježnog lirika.
Osim književnog i prosvjetnog djelovanja, Grga Rupčić trajno se zanimao za sport, poglavito šah. Bio je šahovski majstor i svoju ljubav za književnost, kulturu, umjetnost i šah prenio je na brojne gospićke generacije koje ga pamte kao izrazitog humanistu, zaljubljenika u svoj zavičaj i ljude s kojima je znao podijeliti svoju zaljubljenost i dobrotu. Priznaje je dobio za osobit doprinos kulturi, prosvjeti i izgradnji identiteta Ličko-senjske županije.
Njegovo ime nosi novinarska nagrada Saveza športova Ličko-senjske županije u Gospiću od 2009.
DJELA:
1. Zvijezde na krovu, pjesme, Centar za kulturu Gospić 1986.,
2. Tesli i zavičaju, eseji i pjesme, Centar za kulturu Gospić i NIU “Lički vjesnik” Gospić, 1986.
3. Moć praštanja, pjesme, NIP Školske novine Zagreb, 1993.,
4. Nad zgarištima zvijezde, Školske novine, Zagreb 1993., zajednička zbirka antiratne poezije,
5. U ozračju Velebita, novele i eseji, Tiskara Gospić, I. izdanje, 1994.
6. U ozračju Velebita, II. izdanje, Tiskara Gospić, 1995.
7. Hrvatska jest, I. izdanje, antiratne pjesme, Matica Hrvatska Gospić, 1996.,
8. Josina u Domovinskom ratu,  humoristični članci, Senjsko književno ognjište, 1997.,
9. Velebitski obzori, eseji, POU dr. A. Starčevića Gospić, 1998.,
10. Svjetlo domovine, (zbirka, zastupljen s deset pjesama), Zagreb, 1996.,
11. Sto pjesama deset gospićkih pjesnika, petnaestak pjesama, Matica hrvatska Gospić, 1998.,
12. Gargaše, humoristični članci,  Tiskara Gospić, 2000.,
13. Svjetlost ognjišta, pjesme, Senjsko ognjište, 2004.,
14. Lički divani, proza u benevrecima, Lik@ press, Gospić, 2005,
15. Hrvatska jest, II. izdanje, Lik@ press, Gospić, 2006,
16. Nikola Tesla, nenadmašni vizionar iz Smiljana, Lik@ pres Gospić, 2006.,
17. Blistaju đačke oči - priredio J. Karakaš, Lik@ press Gospić, 2008.

Više u arhivi Ličkih novina u rubrici Lički spomenar na linku:

http://www.licke-novine.hr/arhiva/arhiva%202013/kultura%20do%20070413/spom/spomenar.html

https://youtu.be/bVoznPeBAVU

Grga RupčićGrga Rupčić

Grga RupčićGrga Rupčić

Grga RupčićGrga Rupčić

Grga Rupčić

 

5. I. 1828. - U Pazarištu rođen podmaršal i dalmatinski namjesnik Stjepan Jovanović. Kao kadet 1842. stupio u 40. pješačku linijsku pukovniju. Vojni izobrazbu stekao u kadetskoj satniji u Grazu te 1845. pristupio 27. pješačkoj linijskoj pukovniji, poručnikom je postao 1846. Tijekom okupacije BiH 1878. njegove su postrojbe zauzele Mostar, Stolac, Trebinje, Nevesinje i Klobuk za što je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije te imenovan upraviteljem Hercegovine i carskim tajnim savjetnikom. Potkraj 1881. imenovan je vojnim zapovjednikom u Zadru i carskim namjesnikom za Dalmaciju.

 
 

5. I. 1929. - U Dobroselu kod D. Lapca rođen novinar i politički radnik Milan Beslać. Kao apsolvent prava 1959. dolazi u Vjesnik gdje je najprije urednik unutrašnjopolitičke rubrike, a zatim od 1962. do 1966. glavni i odgovorni urednik toga dnevnika. Zatim je Vjesnikov dopisnik iz Pariza do 1970. i zamjenik generalnog direktora NIP “Vjesnik”. Poslije se bavio politikom u RK SSRN, bio je savjetnik ambasade SFRJ u Bruxellesu. Od 1964. do 1966. bio predsjednik Društva novinara Hrvatske.
U Hrvatskom novinarskom društvu je ostalo zabilježeno 2011. da je bio aktivist SKOJ-a, i omladinski rukovodilac te Kotarskog obora SSRN za Gospić. U Vjesnik dolazi 1. studenoga 1961. i tu je najprije urednik unutrašnjoj političke rubrike i pomoćnik glavnog urednika Vjesnika, a 1. rujna 1963. imenovan je za glavnog i odgovornog urednika tog dnevnika. Zatim je Vjesnikov dopisnik iz Pariza 1966-1970. i pomoćnik direktora poduzeća za izdavačku djelatnost. Od 1. svibnja 1972. postaje profesionalni politički radnik u SSRNH, odnosno CK SKH. Uz ostalo, bio je savjetnik Ambasade SFRJ u Bruxellesu 1976. – 1980. i u Parizu od 1986.-1990.
Kao novinar Vjesnika pisao komentare, članke i reportaže o privrednoj reformi, o radu ustavnih komisija Sabora SRH te izvještavao o javnim raspravama za ustavne promjene i svoje veliko znanje i bogato iskustvo s ljubavlju prenosio na mlade.
Objavio je rad Privredna reforma (suautor Krešimir Džeba), Zagreb 1965. Dobitnik više nagrada i priznanja, a predsjednik Tito odlikovao ga je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima 1982. Predsjednik je Društva novinara Hrvatske od 1964 do 1967. u kom periodu su osnovane sekcije karikaturista i narodnosti, a osnivan je i potporni fond. Društvo je 1967. imalo 817 članova.

 
 

8. I. 1851. – U Svetom Roku rođen matematičar Miloš Božić, umro u Osijeku 20. XII. 1921. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Senju, filozofiju u Beču. Od 1873. profesor je matematike. Službovao je 33 godine u Zemunu, Srijemskoj Mitrovici te najposlije u realnoj gimnaziji u Osijeku. Osim matematike predavao je i trgovačku aritmetiku u Višoj trgovačkoj školi te stenografiju u Velikoj gimnaziji u Osijeku. Napisao je nekoliko stručnih radova.


8. I. 1937. - U Novoj Gradiški je umro Rdudolf pl. Rukavina Rude, šumarski nadsavjetnik u miru, bivši dugogodišnji šef Gradiške imovne općine. Rođen je 1863        . u Trnovcu kraj Gospića. Nakon završenih šumarskih nauka na Visokoj školi za kulturu tla u Beču služio je kratko vrijeme kod  (1887-1889) kod vlastgelinstva Daruvar - Sirač - Uljanik, a zatim niz godina kod Đurđevačke imovne općine kao šumarski vježbenik, pristav, šumar i nadšumar. God. 1908. imenovan je kao šumarnik upraviteljem Gospodarskog ureda  Gradiške imovne općine u Novoj Gradiški, gdje je kasnije promican do šumarskog nadsavjetnika. Umirovljen je 28. II. 1923.
            Cijeli svoj stručni rad usmjerio je za što bolje očuvanje imovnih općina. Od naravi vanredno bistar uočio je pravovremeno svi pogibelj, koja prijeti glavnom imetku i prihodu imovnih općina - njihovim hrastovim šumama - od zaraze po pepelnici, te je nastojao tu štetu nadoknaditi vanredno povoljnim kupom nekih susjednih šumskih posjeda.
            Bio je odličan i strastven lovac, te je kao takav bio dugogodišnji pretsjednik novogradiškog Lovačkog društva. Da je bio dobar Ličanin svjedoči nam činjenica, da je u svojoj dubokoj starosti obnašao čast prvog predsjednika Društva Ličana u Novoj Gradiški.

(Hrvatski šumarski životopisni leksikon, knjiga 4, Zagreb 1999., str 221 i 222)

 i mrežna stranica http://www.sumari.hr/leksikon/orgs.asp?i0=0040237&i=0040237
 
 

 

 
matijević

10. I. 1878. - U Dubokom Dolu  kod Gračaca rođen hrvač Marijan Matijević, umro u Zagrebu 23. XII 1951. Poznat i kao “Junak iz Like”. Kao profesionalni hrvač i atlet putovao svijetom. Pročuo se svojim atrakcijama: savijanju željeznih šipki, razbijanju kamena i sl. Sahranjen u Županji.
U karijeri je osvojio dvadesetak nagrada. Otomansku zvijezdu na prvenstvu svijeta u hrvanju uručio mu je posljednji sultan Otomanskog carstva, Abdul Hamid V. Sva priznanja i medalje dao je u dobrotvorne svrhe, pa i za elektrifikaciju Županje.

Otomanska zvijezda je najviše odlikovanje Otomanskog carstva koje je Marijan Matijević dobio za pobjedu u hrvanju od turskog sultana Abdula Hamida II. 1904. godine. Odličje je Muzeju Like 2012. darovao Idriz ef. Bešić, imam Medžlisa islamske zajednice Gunja. Odličje se čuva u stalnom postavu Kulturno-povijesnog odjela Muzeja Like u Gospiću. Odličje je napravljeno od srebra, zlata i crvenog emajla.

matijević
Otomanska zvijezda M. Matijevića se čuva u Gospiću
manja
Profesorica Manja Mandica Frković Kovačević
manja
Posveta prve knjige bivšem studentu
11. I. 1929. – U Gospiću rođena dr. sc. Mandica Manja Frković - Kovačević (u obitelji Gucinih, op. a.), umrla 6. III. 2011. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Gospiću gdje je maturirala 1949. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala hrvatski jezik 1954. Kratko radi u Gospiću na gimnaziji, zatim godinu dana u Kutini. Ponovno dolazi u Gospić predaje dvije godine na gimnaziji i na Nastavnom centru izvanrednog studija Više pedagoške škole Zagreb. Za predavača na Pedagošku akademiju u Čakovec odlazi 1962. Godinu dana kasnije izabrana za profesora više škole i dolazi na Pedagošku akademiju u Gospiću gdje je predavala više kolegija na nekoliko studijskih grupa.
Doktorirala teoriju književnosti 1980. Prva doktorica znanosti na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Od 1982. do 1984. član Komisije za obranu doktorske disertacije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveni istraživač i savjetnik Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku od 1986. Sudjelovala u tri znanstvena državna projekta. Napisala brojne recenzije knjiga i udžbenika, objavila preko 60 radova u znanstvenim i stručnim časopisima. Surađivala u Školskim novinama Zagreb, Ličkim novinama Gospić i brojnim zbornicima.
Plaketu Likanala dobila 1976., državnu nagradu Ivan Filipović 1982., odličje Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Javno priznanje Ličko-senjske županije 1998., Priznanje Grada Gospića 2000., Priznanje Sveučilišta u Rijeci, Visoka učiteljska škola u Gospiću, za poseban doprinos Visokoj učiteljskoj školi 2003. Dobitnica brojnih priznanja i zahvalnica Jedna ulica u Gospiću nosi njeno ime.
DJELA:
1. Obrada pejzaža u književnom djelu, Školske novine, Zagreb, 1974.,
2. Književno metodička motrišta, Školske novine, Zagreb, 1997.
3. Na najvišem valu, Gospićko-senjska biskupija, Gospić, 2010.
manja
vvv
Ulica profesorice Manje u Gospiću, jedan je odvojak Smiljanske ulice
mm
mažar stipe šale

11. I. 1934. - U Podlapcu, u obitelji Marka Mažara i Rože rođ. Dasović, rodio se novinar Stjepan Mažar, umro u Zagrebu 1978.

Školovanje započeo u rodnom Podlapcu i prekinuo 1943. zbog ratnih zbivanja i zbjega u Gospić, gdje je nesretnim slučajem ostao bez desne podlaktice. Njegova brojna obitelj od devet članova iz Gospića je krenula u Donje Andirjevce u Slavoniji, a Stipe je otišao kod tetke u Zagreb gdje je smješten u dom i nastavio je školovanje. Nakon srednje škole započeo je studij ekonomije i nakon druge godine se zaposlio u redakciji polumjesečnika Ličke novine, gdje je jedno vrijeme bio glavni i odgovorni urednik. Radio je i u redakciji tjednika Krajina u Bihaću, a zatim prelazi u redakciju tjednika Bjelovarski list u Bjelovaru. Tu je izdao knjigu ličkih šala. Zatim prelazi u redakciju tvorničkog lista zagrebačke tvrtke Monting.
DJELA:
Ličke šale, vlastita naklada, Bjelovar, 1967.

 
 

12. I. 1902. – U Ribniku u staroj graničarskoj obitelji od oca Ante i majke Matije rođene Pavičić iz Smiljana rođen pukovnik Josip Aleksić, umro kao pričuvni general bojnik HV-a u Zagrebu 3. prosinca 2004. Pučku školu polazi u rodnom mjestu, svršava pet razreda klasične gimnazije u Gospiću; 1. rujna 1917. primljen u c. i k. kadetsku pješačku školu u Karlovcu, iz koje po svršetku dva razreda prelazi i završava sedmi razred Više vojne realke u Mariboru, 1920. prelazi u 48. klasu niže škole Vojne akademije u Beogradu, iz koje 1922. izlazi kao inžinjer potporučnik s udjelbom u 3. pionirski bataljon komande inžinjerije III armijske oblasti u Skoplju. Pripada on jedinoj hrvatskoj generaciji akademičara koji su odbili polagati prisegu na srpsku zastavu. Tri godine provodi na radovima utvrđivanja granice prema Bugarskoj i izgradnji pruge Veles-Štip-Kočane, nakon čega sudjeluje na izgradnji dvostrukog kolosijeka željezničke pruge Beograd-Zagreb. Vojnu akademiju završio 1935., dobiva udjelbu kao komandant 1. saobraćajnog bataljuna Željezničkog puka u Slavonskom Brodu. Iste godine utvrđuje granicu prema Italiji i Mađarskoj, a zatim utvrđuje desne obale Save od ušća Bosne do ušća Kolubare gdje ga zatječe rat i 1941. dobiva zadatak da sruši sve mostove preko Save.
U rujnu 1941. u Sisku obrazuje 1. obkoparsku bojnu, utvrđuje grad zbog pojave prvih partizana. U Sisku ostaje do polovice 1944. kada prelazi u Zagreb gdje se prima zapovjedništva domobranskih skupina, te tehničke organizacije rada; održava prometnice, izgrađuje zrakoplovno letalište Pleso, restaurira Jelačićeve Nove Dvore, izgrađuje skloništa u Zagrebu itd. Početkom 1945. postaje zapovjednik novoobrazovanog obkoparskog i ujedno glavar stožera pozadnjeg odjela glavnog stožera i glavar stožera prehrambenog povjerenstva, da bi 21. veljače 1945. u Gospiću formirao novu diviziju.
Ova divizija djeluje samostalno kao “Grupa Lika” s dijelovima 392. divizije zvana “Plava”. Pred napadom skoro cijele 4. partizanske armije i ostavši bez streljiva divizija se 4. travnja u redu povlači i posjeda položaj Jablanac-Krasno-Kuterevo.

 
 

14. I. 1811. - U Bruvnu rođen Fran Kurelac, umro u Zagrebu 18. lipnja 1874. Književnik. Otac mu je služio kao časnik u Bruvnu, a obitelj je potjecala iz Ogulina, pa se stoga i naš Franjo kasnije i potpisivao “starinom Ogulinac a rodom iz Bruvna u Krbavi”.
Školuje se u njemačkim krajiškim školama, kasnije u Zagrebu, Bratislavi i Beču. Angažiran za Narodnog preporoda, nije dovršio školovanje. Privatni učitelj i bibliotekar, od 1849. učitelj hrvatskog jezika u gimnaziji na Rijeci, za Bachova apsolutizma otpušten iz službe. Od 1861-66. predaje staroslavenski u đakovačkom liceju i francuski na zagrebačkoj realci.
Postavši član Jugoslavenske akademije, posvećuje isključivo naučnom radu. “Tvrda Hrvatina”, borac za narodnu stvar, politički agitator i filolog, pisac rasprava o jeziku, sakupljač narodnih pjesama, protivnik zagrebačkog jezičnog kruga (Weber-Tkalčević). Na čelu je tzv. riječke škole, bori se za jezičnu čistoću, držeći da je dobar samo onaj jezik koji se oslanja na starinu. Htio je da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnog govora i govora pisanih starih spomenika. Upotrebljavao je često arhaizme i branio u pravopisu etimološki princip.

 
 

14. I. 1873. – U Lovincu rođen pripovjedač Milkan Lovinac, pravim imenom Milivoj Vukelić, umro u Zagrebu 5. srpnja 1938. Tiskao zbirku pripovjedaka Purpurne noći (1914) s temom o rus. revoluciji i mješavinom romantičarskih i naturalističkih elemenata.
Sin je pjesnika Lavoslava Vukelića. Školovao se u Gospiću i Varaždinu, a kadetsku školu završio u Karlovcu. Bio je učitelj njemačkog jezika u kadetskim školama u Šopranju i Pečuhu, službovao kao potpukovnik u Zagrebu.

 
kk
Književnik akademik Josip Barković
Foto arhiva © Lik@ pressa Gospić

16. I. 1918. - U Otočcu rođen književnik Josip Barković, umro u Zagrebu 7. XII. 2011. Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije završio u Otočcu (1925-1932), učiteljsku školu u Gospiću i Karlovcu (1933-1936), školovanje nastavio u Beogradu (1937) i Gospiću gdje je maturirao (1940). Nakon tog upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, ali ga je rat spriječio da nastavi studij.
Sudjeluje u NOP-u. Radio je kao učitelj u Prozoru (1941/1942), zatim kao činovnik Kotarske uprave u aprovizaciji u Otočcu (1942-1943). Poslije je radio u propagandnom odjelu NOO-a za Liku i uređivao listove Lički kurir, Vijesti, Putem slobode. Izabran je u Okružni odbor Narodne fronte za Liku (1944). U propagandnom odjelu ZAVNOH-a uređuje Usmene novine za Hrvatsku, radi u redakciji Vjesnika te uređuje kulturnu rubriku Radio-stanice Split. Od 1945. urednik je informativnih pa kulturnih emisija Radio-Zagreba. Radio je u redakciji tjednika Naprijed (1945), a zatim je bio urednik kulturne rubrike istog lista (1947/1948). Bio je tajnik Društva za kulturnu suradnju Hrvatske i SSSR-a, urednik časopisa Izvor (1948/1949) i Krugovi (1953/1957). Bio je glavni urednik poduzeća Lykos i Epoha, glavni urednik kulturne rubrike Vjesnika (1955). Nekoliko je puta bio izabran za odbornika Društva književnika Hrvatske, 1951. bio je tajnik Društva, a 1976-1978. njegov predsjednik. Prve pjesme objavljuje 1936. godine u časopisima Mladost i Jadranska straža, a prvu zbirku Pjesme slobodi objavio je u Gospiću 1940. Kako se sam sjećao 2009. na nagovor prijatelja i kolega iz preparandije i gimnazije u Gospiću pjesme je tiskao u vlastitoj nakladi. Zbirku su gimnazijalci i preparandisti brzo prodali svaki po pet komada i imao je s čime platiti tisak tiskari Kolačević.
Nakon rata urednik je Radio Zagreba, umjetnički rukovoditelj Jadran-filma, urednik kulture u Naprijedu i Vjesniku. Jedan je od osnivača lista Ličke novine 1953. u Zagrebu. U književnosti se javio pjesmom U spokoju (Mladost, 1935/ 1936, 7). Surađivao je u periodicima: Pomladak Jadranske straže (1935/1936), Lički zbornik (1938, 1939), Žena u borbi (1945, 1951, 1952), Republika (1946-1952, 1956, 1957, 1961-1963, 1966, 1972, 1973), Djelo (1948), Izvor (1949/1959), Mladinska revija (1949), Idnina (1950), Književne novine (1950, 1951), Zora (1950, 1960), Književnost (1951), Kulturni radnik (1951), Put u slobodu (zbornik 1951), Srpska riječ (1951), Filmska revija (1952), Vjesnik (1952-1954, 1957, 1968), Hrvatsko kolo (1953, 1955), Život (1953, 1960), Mogućnosti (1954, 1955, 1960, 1963, 1972), Za domovinu (1954), Nemiri (1956), Problemi (1956), Književna tribuna (1959), Književnik (1960), Telegram (1960, 1966), Smilje i bosilje (1973), Dometi (1977) i Istra (1979) te u nekim kalendarima i mnogim dnevnim i tjednim listovima.
Pisao je pjesme, prozu za djecu te pripovijetke i romane s tematikom iz NOR-a i suvremenog života, s akcentom na psihološkoj razradi odnosa pojedinca prema vlastitoj sudbini. Rana faza njegova proznog stvaralaštva, u kojoj bilježi crtice iz ratnog života, obilježena je crno-bijelom tehnikom i dokumentarizmom. Zbirka pripovjedaka Na rubu noći (1954) označava autorov zaokret prema psihologizaciji i tematizaciji aktualnih problema društvene zbilje. Tako romani i zbirke pripovjedaka koje slijede problematiziraju različite teme: erotizma, ženske emancipacije, etičke devijacije i izopačenosti koje nastaju u raskoraku između deklariranog i stvarnog morala Partije. Književno-umjetnički Barković je najuvjerljiviji u problematiziranju tematike djetinjstva koja se provlači tijekom čitava njegova opusa, a najpotpunije je ostvarena u zbirci pripovjedaka Zeleni dječak.
Autor je više recenzentskih, kritičkih i polemičkih priloga, a s B. Bauerom napisao je scenarij za film Sinji galeb. Pjesme su mu prevedene na makedonski, slovenski, češki, engleski, esperanto, mađarski, njemački, rumunjski, slovački i talijanski.
Član HAZU-a. Dobitnik Državne nagrade za životno djelo Vladimir Nazor 1980.
U Večernjem listu akademik Slobodan Novak objavio je In memoriam u kome je između ostalog napisao:
- Tzv. generacija krugovaša kojih, na žalost, više uglavnom nema među živima, dugovala mu je i iskazivala posebnu zahvalnost za njegovu nenametljivo-pokroviteljsku i zaštitničku ulogu u teškim vremenima za kulturu. Potencijalnu i izglednu političku karijeru zamijenio je savezništvom s mlađim i nepoćudnim, još neafirmiranim kolegama, vjerujući u njih i njihove svjetonazore. Svojim autoritetom i umješnošću znao je odagnati sumnjičavost komunističkih vlasti od naših mladenačkih eskapada, izmoliti novčana sredstva za časopise, koji su po nekoliko puta za svoga trajanja bili otpisani zbog „defetizma“, „kritizerstva“ i „antisocijalističkih ispada“.
Bez njega, “Krugovi” bi bili vrlo kratka vijeka, a urednici i pokoji suradnik anatemizirani i egzistencijalno uništeni, da nije bilo njegovih strpljivih i samozatajno smionih intervencija po rigidnim agitpropovima i tužilaštvima. Ta uloga i takva nevidljiva djelatnost izdvajala ga je od svih, pa i moćnijih i kvaziliberalnijih kolega, jedva je i gotovo nimalo poznata, a danas sam još jedini njegov svjedok, jedini koji mu može javno iskazati iskrenu i duboku zahvalnost u ime prerano preminulih prijatelja i suradnika. A mogu mirne duše reći: i u ime hrvatske književnosti.
DJELA:
1. Pjesme slobodi, Gospić 1940.
2. Iza prve linije, Zagreb 1945.
3. Na zagrebačkoj fronti, Split 1945.
4. Sinovi slobode, Zagreb 1948, 1976; Beograd 1950, Sarajevo 1957.
5. Tri smrti, Zagreb 1951.
6. Dolina djetinjstva 1, 2, Zagreb 1954, 1956, 1968. i u Njemačkoj 1977.
7. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 145. Zagreb 1977.
8. Na rubu noći, Zagreb 1954.
9. Pođimo časak umrijeti, Zagreb 1958.
10. Zeleni dječak, Zagreb 1969 (do 1980. 12 izdanja, školska lektira).
11. Alma, Zagreb 1963.
12. Sante, Zagreb 1969.
13. Četiri slavne godine, Zagreb 1970.
14. Tračak, Zagreb 1973.
15. Mala Jalta, Zagreb 1974.
16. Vinograd, Zagreb 1977.
17. Droga na seoski način, Zagreb 1980.
18. Noć na Krbavskom polju, 1986,
19. Bane Petre Zrinski,1988, -
20. Piramida, Zagreb 1999.
21. Koloplet hrvatske proze, Zagreb 2002.
Režirao dokumentarni film 1946 Maršal Tito u Hrvatskoj.

 
sss
Otočka spomen-ploča Maštroviću/Arhiva© Lik@ pressa Gospić

17. I. 1851.- U Beču umro vojni graditelj i general Nikola Maštrović, rođen u Makarskoj 1791. Isprva u francuskoj, a potom u austrijskoj vojski istaknuo se na talijanskom ratišu (1814-15.). Omiljeni zapovjednik Otočke pukovnije (1843-49), brinuo se za napredak čitave regije pa ga je puk nazvao “ocem kraja”. Napisao edukativnu brošuru “Knjiga oberstara Meštrovića svojim Otočanom” (Beč, 1845.) U Otočcu je 1884. osnovano kazalište.
Prve škole završio u Veneciji, a zatim studirao na Liceju u Zadru. Postade inženjer niskogradnje (vode i ceste). Za Napoleonovih ratova prijavi se Marmontu u vojsku 1810. te bi imenovan zapovjednikom straže tvrđave u Ljubljani, potom je dodijeljen IV. Hrvatskoj regimenti u Slunju. Godine 1913. postavljen je u Trstu za vojnog tumača kod generala Junota, guvernera Ilirskih pokrajina, zatim bi premješten u Veronu, sudjelovao u ratnim operacijama, bio odlikovan i postao kapetan 1814. Padom Napoleona, zagovara princa Eugfna de Beauharnaisa i grofa Lavala Nugenta, prelazi u činu kapetana u austrijsku vojsku. Sudjeluje u borbama protiv napuljskog kralja, a zbog vojničkih zasluga u bici kod Ancone papa Grgur XVI. odlikovao ga redom Grgura Velikog. Grof Nugent povjerava mu diplomatske misije u Aleksandriji, Napulju i Marseilleu, a zatim se godine 1820. vratio u Dalmaciju, odakle bi premješten u Ugarsku i zatim u Beč. Kao pukovnik službovao u Otočcu, pošto je sam, u skladu sa svojim hrvatskim domoljubnim osjećajima, tražio da ga Dvorsko ratno vijeće premjesti iz prijestolnice u jednu od hrvatskih pukovnija na Vojnoj granici, godine 1848. pođe u Italiju s Prvom i Drugom bojnom svoje pukovnije, gdje ubrzo, istakavši se u vojnim vještinama posta general. U tim vojnim operacijama pod maršalom Radetzkyjem stekao je izvanrednih zasluga, ali ga je ovaj “kao opasna suparnika u vojnim sposobnostima i uvijek odlučna Hrvata naglo umirovi 1849.”. Ta ga je nepravda bolno kosnula. Došavši u Beč razboli se i godine 1851. umre.

 
 

20. I. – Dan grada Otočca i blagdan sv. Fabijana i Sebastijana.

 
jjj

Književnik Jure Karakaš/Snimio Marko Čuljat, arhiva lik@ pressa Gospić

20. I. 1942. – U Podlapcu rođen  prozaist i pjesnik, književni kritičar i esejist prof. Jure Karakaš. Završio Pedagošku akademiju u Gospiću i Filozofski fakultet u Zagrebu. Radio kao nastavnik u osnovnoj školi u Podlapcu i Zagrebu. Bavi se i novinarstvom, a piše i predgovore za knjige te priređuje knjige za školsku literaturu. Počeo se pjesmama javljati kao student u Ličkim novinama u Gospiću.,1982. dobitnik književne nagrade “Neven” Nolita Beograd za roman Pobunjenici. God. 2006. dobitnik godišnje Državne nagrade “Ivan Filipović”. Uvršten u Hrvatski biografski leksikon i u Hrvatsku književnu enciklopediju.

DJELA:
1. Pobunjenici, roman za djecu, Nolit, Beograd, 1982.
2. Sjeme na vjetru, roman za djecu i odrasle, Nolit, Beograd, 1987.
3. Gramatika u stihu, pjesme, August Cesarec, Zagreb, 1988. August Cesarec, Zagreb, 1990, vlastita naklada, 1995., Panda, Zagreb, 1997., Panda, Zagreb, 2001.
4. Lovci na dugu, pjesme za djecu, Školske novine, Zagreb, 1990.
5. Krbavska bitka, povijesni roman, Znanje, Zagreb,1994.
6. Književni Velebit, kritike, Senjsko književno ognjište, Senj, 1996.
7. Trideset godina Mladosti, monografija, Osnovna škola „Mladost“, Zagreb, 2000.
8. Podlapac, monografija rodnog mjesta, Stajergraf, Zagreb i Lik@pres, Gospić, 2001.
9. Mačevi, topovi, muze i popovi, značajne ličnosti naše prošlosti, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2004.
10. Stara Lika, pjesme, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2005.
11. Slovarica u stihu, ilustracije Anton Orzes, abeceda, Lik@pres, Gospić, 2007.
12. Blistaju đačke oči, monografija o književniku Grgi Rupčiću, Lik@pres, Gospić, 2007
13. Vrpile, povijesni roman, Državni arhiv u Gospiću, Gospić, 2010.
14. Ratnik, povijesni roman, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2011.
15. Moja baka trenira karate, roman za djecu, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2013.
16. Ludo ljeto, roman za djecu i mladež, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2014.
17. Izabrane priče čitatelja Ličkih novina -zbirka 32+15, Lika press Gospić, 2014., priča Makičini volovi
18. Vojno krajiške pripovijetke, Državni arhiv Gospić, 2015.

Karakašev književni opus pregledajte na vezi:

http://jurekarakas.pondi.hr

kkk
ppp

Bista Luke Perkovića ispred OŠ u Brinju

21. I. 1900. - U Križpolju, od oca Marka i majke Mande rođ. Perković, rođen književnik Luka Perković, umro u Klenoviku, Varaždin, od tuberkuloze 5. lipnja 1948. Završio povijest i geografiju i radio kao srednjoškolski nastavnik. Pjesnik i novelist, kritik i esejist, polemičar i publicist. Nakon rata prvi predsjednik DKH. Gimnaziju polazi u Zagrebu kao sjemeništarac do petog razreda, a nakon tog napušta sjemenište i školuje se dalje samostalno. Književnim radom počeo se baviti još u školskim klupama, a prva mu je pjesma objavljena 1919. u Plamenu.
Godine 1933. bio je na studijama u Francuskoj, a inače je službovao kao profesor na raznim gimnazijama u Hrvatskoj. Zanimljiva je činjenica da je prvi u nas pisao o dramama Aleksandra Bloka (u Literaturi, 1924), što se u ono vrijeme nije smatralo bizarnošću, ali je zacijelo bilo dokazom književne erudicije. Bio je urednikom Književnika i Savremenika, surađivao je u gotovo svim našim naprednijim revijama. Ali cijeli život je pobolijevao, smrt ga je zatekla u sanatoriju Klenovik, u Hrvatskom Zagorju gdje je i pokopan. (Posmrtni njegovi ostaci preneseni su u Zagreb i 9. V. 1950. sahranjeni na Mirogoju.)
Posljednja mu je objavljena stvar novela Ženidba u kući Mile Gavana (Republika 1947).
Završio povijest i geografiju i radio kao srednjoškolski nastavnik. Pjesnik i novelist, kritik i esejist, polemik i publicist, u svojem je književnom radu, u registru od socijalnog buntovništva do traženja životne svrhovitosti, pokazivao na čovjeka kao na “sitnu stvar u ruci nekog silnog komika”. Nakon rata prvi predsjednik DHK.

Njegovo ime nosi Osnovna škola u Brinju.

DJELA:
1. Novele, Matica hrvatska, Zagreb, 1935;
2. Drugovanje s tišinom, 1938;
3. Škrinja Zora državno izdavačko poduzeće Hrvatske , Zagreb, 1950,
4. Izabrana djela PSHK (1969)

ppp
luka Slikar Luka Rupčić/© Arhiva Lik@ pressa Gospić, iz kolekcije Mate Duića

luka
Luka Rupčić, proljeće, 1943. / Zbirka Marka Čuljata Gospić/Foto arhiva©Lik@ pressa Gospić

 

22. I. 1894.– U Rastoci rođen slikar i profesor romanistike Luka Rupčić, umro u Zagrebu 8. IX. 1980. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu; u slikarstvu samouk. Boravi do 1925. u Parizu, odakle šalje priloge o likovnom životu grada za zagrebački “Jutarnji list”. Radio je u ulju, akvarelu i gvašu figuralne kompozicije (Tatari u Zagrebu 1241), pejzaže i portrete (A. G. Matoš, Moj otac, Autoportret, Ličanka). Tridesetih godina približava se slobodnijem kolorističkom izrazu.
Povodom Rupčićeve smrti S. Dvoržak je napisao:
- Osnovnu i srednju školu završio je u Gospiću a studij francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znanje jezika produbio je višegodišnjim boravkom u Parizu, gdje se intenzivno bavio i slikanjem. Nakon završetka školovanja službovao je u Ogulinu, gdje mu je učenik bio i Vladimir Bakarić, zatim u Karlovcu i najzad u Zagrebu, u I. gimnaziji na Rooseweltovom trgu. U radu je pokazivao svu svoju širinu kulture i znanja, isticao se svojim pedagoškim taktom i humanim, demokratskim stavovima i odnosima. Uz slikanje se bavio i pisanjem. Pod pseudonimom Lucijan (Luciano) objavio je roman o poznatom Landr-u. Družeći se s istaknutim umjetnicima od kojih u prvom redu treba istaknuti A. G. Matoša, slikare Milivoja Uzelca, Vilka Gecana i Ljudevita Šestića, upijao je nešto njihova duha i stvaralaštva otkrivajući im istodobno sebe i svoje spoznaje. Valja spomenuti da je 1913. godine, za nastupu s našim omladincima na sportskim natjecanjima u Lausanni, postigao svjetski vrijedan rezultat u skoku u dalj s mjesta (3,30 m) koji do sada nije premašen.
Prema kazivanju Mate Duića, 2009., Rupčićeva nećaka, Rupčić je stigao u Zagreb zahvaljujući stricu Tomi Rupčiću, koji je bio ravnatelj bolnice Vrapče. Luka je bio prvo od devetero djece, pet sinova i četiri kćeri oca Mate i majke Mare Rupčić rođene Pavičić iz Bužima.
Rupčić, Luka, Lučina ili kako je sebi volio govoriti Lukreca, zapisao je 11. travnja 1974. dio svoje bogate biografije što čuva Mate Duić.
- Nakon pučke škole u Smiljanu nastavio sam školovanje 1905. u Zagrebu na realnoj gimnaziji na današnjem Rooseveltovom trgu. G. 1914. sam položio maturu u toj školi i odmah morao u austro ugarsku vojsku. Bio sam na bojištu u Galiciji kao kaplar i obavljao telefonsku službu, vukao žice po bojištu. G. 1915. obolio na bojištu u Galiciji i vraćam se na liječenje. Početkom 1916. vraćam se u svoj kadar artiljerije u Peštu. Tokom 1916. premješten u Skadar na Bojani, kao poznavalac više jezika da budem knjigovođa u vojnom bečkom dućanu. U Skadru obolio od malarije. U bolnici bilo nas je 70 i samo su tri preživjela.
Prema sjećanju Mate Duića, Rupčić je pješice otišao iz Pešte do Skadra. Pješačio je preko Like i rodne Rastoke. Kad je nastavio put iz Rastoke do Jadovnog pratila ga ja majka Mara, i više ga nikada nije vidjela jer je umrla od tuge za njim. Prvi svjetski rat, iz koga je Rupčić izašao kao 25 postotni invalid, omeo je njegovo školovanje. Svjedodžbu zrelosti u I. realnoj gimnaziji u Zagrebu je dobio 1914. i jednoglasno je proglašen sposobnim za polaženje tehničkih nauka. Školovanje je nastavio tek 1918. do 1921. kada je dobio apsolutorij, odnosno otpusnicu rektora i dekana mudroslovnog fakulteta da je svršio mudroslovne nauke.
Godine 1921. ponovno je većinom glasova proglašen zrelim za polaženje sveučilišnih nauka. Dekretom iz 1922. postavljen je namjesnim učiteljem u kraljevskoj I. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Ispitna svjedodžba Luki Rupčiću kandidatu srednjoškolskog učiteljstva izdana je 1923. da može učiti francuski jezik u svim razredima srednjih škola, a hrvatskosrpski i njemački jezik u nižima.
Iz potvrde izdane u Parizu 12. lipnja 1925. na Universite de Paris Fa­kulte des Letters na Sorboni vidljivo je da je na filozofskom fakultetu završio tečaj francuskog jezika za studente u studijskoj 1924./1925. godini. Za taj studij dobio je stipendiju francuske vlade. Nakon povratka sa Sorbone Rupčić je bio suplent (profesorski vježbenik u državnoj službi) na gimnaziji u Slavonskoj Požegi 1928./1929. godine, a već iduće školske godine bio je profesor u gimnaziji u Ogulinu, pa je ponovno premješten za godinu dana u Karlovac na učiteljsku školu i gimnaziju gdje je ostao do 1935. Tada je premješten na II. realnu mužku gimnaziju u Zagrebu na kojoj je ostao do 1942. kada je premješten na I. mužku realnu gimnaziju u Zagrebu. Tu je ostao do umirovljenja 2. prosinca 1954. Umirovio ga je predsjednik NO grada Zagreba Većeslav Holjevac pošto je ispunio uvjete za starosnu mirovinu. U slobodnim trenucima pisao je i prevodio.

luka rup

Luka Rupčić: Par, u vlasništvu Mate Duića

luka zbirka

Detalj Kolekcije Mate Duića